Iskustvo riječkog Mad Mana

U jednom skromnom antikvarijatu, prebirući između stotina naslova, pronašao sam knjigu Poviest ljudskih zabluda Josepha Jastrowa, američkog psihologa prve polovice dvadesetog stoljeća, poznatog po intrigantnoj “patka-zeko” iluziji – gledajući u isti crtež u jednom trenu vidimo patku, a u drugom zeca. Ne bih toliko začuđen ostao da nisam ugledao mjesto i datum izdanja djela, koje na zabavan ali znanstveno relevantan način otkriva razvoj i razbijanje pogrešnih vjerovanja iz medicine, antropologije, astronomije, fizike, psihijatrije… – hrvatski prijevod The Story of Human Error ugledao je svjetlo dana 1944. godine, u vrijeme NDH! Razbijena je taj dan barem jedna moja zabluda – da u tim bizarnim totalitarnim državama nije moguće stvoriti ništa zanimljivo, dobro ni pošteno. Isti osjećaj nerijetko nam se nameće dok gledamo Momke s Madisona. Divimo se vjerno rekonstruiranom ambijentu, realno posloženim ljudskim odnosima i vjernoj simulaciji poslovnog procesa, a mislimo si i kako su ti Ameri strašno dobri – jer nešto što su oni imali još početkom šezdesetih mi tek u zamecima imamo danas.

“Socijalističko je društvo zapravo potrošačko društvo jer ono treba da zadovolji osnovne potrebe širokih radnih masa i da im osigura sve više tekovina materijalne i duhovne kulture”, govorio je Stipe Šuvar. I doista, kada se vidi kakva je pomama pedesetih i šezdesetih godina zavladala u Jugoslaviji za perilicama rublja, štednjacima, televizorima, automobilima… – ništa se drugo niti ne može zaključiti. Ivo Robić i Zdenka Vučković 1958. godine pjesmom Tata, kupi mi… zauvijek su melodijom i stihom uhvatili duh trenutka. A gdje je prodaja, tu je, naravno, i reklama, u čemu je reklamna agencija Oglasni zavod Hrvatske, ili popularnije – Ozeha, u poslijeratnom razdoblju imala jednu od ključnih uloga. Osnovana odmah nakon kraja rata, na inicijativu Dušana Mrvoša, i danas nam poznatog prema sjajnoj i pionirskoj knjizi Propaganda, reklama, publicitet, Ozeha je odmah preuzela svoju ulogu u posredovanju između kupaca i proizvoda, razvivši mrežu agencijskih filijala po čitavoj zemlji, pa tako i u Rijeci.

Ok, istina, ulovili ste me – istina jest da je u Jugi oko 1960. godine, u vrijeme početka radnje Mad Mena, bilo oko 15 posto nepismenih, a 70 posto ljudi nije završilo osnovnu školu ili je imalo samo četiri razreda osnovnog obrazovanja, no pustimo detalje. Pričekajte i optužite me onda kada nađete copywritera koji je proživio bitku kod Kurska, dva ranjavanja, dječju paralizu, logor, rad u rudniku i nakon svega uspješno se uputio prema tako kreativnom i uzbudljivom poslu kao što je smišljanje reklama! Oh da, zaboravio sam, takvi danas ne rade, primaju mirovinu, a reklamni tvorci inspiraciju traže po You Tubeu, Facebooku, Twitteru i razbijaju glavu kako optimalno iskoristiti AdSense… Životna priča Johana Sartorija, riječkog člana ekipe Ozeha pedesetih i šezdesetih godina, pokazuje da su uzbudljivi kreativci čiji životni scenariji intrigantnošću čak i nadmašuje one iz staklenih NY nebodera, lutali i našim krajevima. Johan Sartori danas je osamdesetšestogodišnji samac, koji šezdeset godina živi u istom stanu na riječkoj Krimeji, čiji interijer odiše atmosferom vremena koje nije poznavalo feng shui ni Ikeu. No premda fizički sâm, njegovo bogato i uzbudljivo životno iskustvo ne može ga učiniti osamljenim. Ma kakav Don Draper, promjene identiteta i bjegovi iz Koreje…

Život

“Bolje ne snimajte ovo što ću vam reći. Ja sam vraga vidio. Odrastao sam u Zemunu kraj Beograda, a završivši trgovačku školu, zbog zanimanja oca predodređen sam za hotelijera. Preko noći došao je rat, nacionalne razlike su postale bitne, i tada je počela pustolovina. Postao sam – ni manje ni više nego – njemački vojnik! Prezime je bilo prevelik teret. Završio sam u Rusiji u bitci kraj Kurska, najvećoj tenkovskoj bitci u povijesti, a u sukobu s Rusima dvaput sam ranjen. Nakon oporavka prebačen sam u Holandiju, gdje sam kod Arnhema gledao savezničke padobrance kako iskaču iz aviona. Osim ranjavanja, uhvatila me i bolest – dječja paraliza.

Šest zadnjih mjeseci rata proveo sam u bolnici nepokretan, prikovan za krevet, a tada su došli Amerikanci, ne previše blagi prema nama koje su smatrali nacistima. Zajedno s 10.000 drugih smješten sam u logor bez krova, na kišu i blato, hraneći se mlijekom i jajima u prahu, koje smo dobivali u šaku. Davali su nam i sirove krumpire, no oni koji su ih jeli nisu preživjeli. Tek pet mjeseci nakon kraja rata dolazim u Zagreb, ali i dalje kao zarobljenik logoraš. Slali su nas na razne radne akcije – sječu drva za ogrjev, popravak pruge Beograd-Niš, a naposljetku sam završio u rudniku. Tri godine je trajala robija. Život mi je ponovno počeo tek kada sam dobio otpusnicu, nakon čega sam odmah otišao prema moru, kojeg sam se zbog prijeratnog ljetovanja na Sušaku sjećao još iz djetinjstva.”