Iskustvo riječkog Mad Mana

Nestručnost

“Prvi poslovi koje sam radio bili su nekakva računovodstva u hotelima. Nisam to nikako volio, bio sam zvrckast i spreman za akciju. Pojavio se iznenada i moj prijatelj iz djetinjstva, koji je radio za zagrebačku Ozeha, sa ciljem preuzimanja riječke filijale. Radio je to do tada neki Mercati, Marcati, ni ime mu ne znam, ali jako loše. Oni su znali samo plakatirati. To su bili razni politički plakati jer su stalno bili skupovi. Skupili bi i poneki oglas, ali jako je skromno to bilo, pogotovo u odnosu na Zagreb, koji je imao kadrove još iz propalih država – Kraljevine i NDH. Kada sam pristao doći u Ozeha, rekao sam prijatelju da neću to raditi kao neki akviziter. Nije posao doći i pitati trebate li oglas. Ili ćemo početi raditi kako treba ili ne moramo uopće postojati. Htio sam da postanemo ful agencija, koja obavlja sve poslove na poslu reklamiranja i propagande, tako da smo morali imati i realizaciju i kreaciju.

Problem je bio što u Rijeci nismo mogli pronaći nijednog kreativca. Rijeka je za naš posao bila jako teško područje jer nije imala proizvodnju robe široke potrošnje. A u teškoj industriji takvog posla nema – bilo je nešto sitno – zaštitni znakovi, katalozi… Hoteli, turizam je funkcionirao sindikalno, pa im je tako promet bio osiguran. Trebalo je vidjeti probleme firmi, ali prvo smo morali naći ljude u njima koji uopće žele nešto napraviti. Htjeli smo ljude koji unatoč socijalizmu žele veću prodaju i uspjeh!”

Učenje

“Nabavljali smo literaturu koja je bila prvenstveno njemačka, a taj jezik sam, srećom, dobro razumio. Onda je i Mrvoš napisao poznatu knjigu. Sami smo se školovali i improvizirali. Ja sam i povijest uvijek morao čitati jer je bila korisna. Jedan kolega iz Zagreba imao je majku i brata u Americi, pa je zamolio za odlazak na dvije godine u SAD, radi učenja. Pristali su. Tamo se uvukao u njihove reklamne agencije i nama onda o tome pričao. Bila su to prava

uzbuđenja. Ja sam prvo morao naučiti uopće što je propaganda, iako nisam volio taj naziv, i zbog čega sam se svađao i s direktorom. Kada sam došao u firmu, meni je naziv bio – šef realizacije. Uvijek sam pitao što znači propagandist – to je čovjek koji radi promidžbu jedne ideje! A mi to nismo radili. Ja sam sve oko robe radio samo da bih je plasirao na tržište, a ne zato što sam vjerovao u nju kao ideju! I kaže meni direktor onda – pa budi savjetnik za promotivne aktivnosti. E, to je tek bilo ništa! Kako sam uvijek bio za nešto novo, predlagao sam naziv režiser, iako takav naziv nikada nije bio u upotrebi. Doživljavao sam se kao filmski režiser jer sam radio isto – birao scenarije, glumce, ambijente, upravljao cijelim procesom nastanka reklama. A kao i u bavljenju filmom, bilo je popularno baviti se marketingom. Čarobna je riječ to bila. Kada smo počeli govoriti marketing – svi su se divili: ‘Ajme, šta je to?’ Mnogi nisu niti htjeli pitati što je to jer ih je bilo strah da se ne osramote. Firme koje nešto prodaju danas imaju u nazivu marketing, iako se njime ne bave. Na hrvatskom bi to bilo obično trženje.”