Iskustvo riječkog Mad Mana

Lero

“Cijeli program Lero – ja sam radio. Dao sam im ime, logotip… Jednostavno sam došao do imena. U početku je bilo govora o stvaranju oranžade i limunade sa CO₂, trebala je to biti soda-voda čiji mjehurići stalno skakuću, oni su nestašni. A što je Lero drugo nego nestašan dečko dalmatinski? U Zagrebu su riješili tip slova, oblik bočice… Trčao sam u tvornicu stakla kako bismo napravili uzorak za prodaju. No zapelo je na distribuciji jer su se previše oslanjali na lokalno. Njihovo predstavništvo po zemlji nije razumjelo moj koncept s “nestašnim dečkom” jer su prodavali vino i rakiju. A ovo je bilo ipak nešto drugo. Naposljetku su svašta stavili pod ime Lero. Dobro je na kraju i ispalo jer sada je ono što smo mi osmislili dio Podravke.”

Favorit

“Kada sam došao u Buzetsku pivovaru, prvo što sam rekao bilo je – pa kakvo je to pivo, pobogu?! Imalo je loše ime, neku čudnu boju i okus. Zaključio sam da krenemo od početka. Došli smo do nekog starog pivara, penzionera iz Karlovca koji je napravio dvije ili tri vrsta piva. Kraj Jadrolinije smo napravili degustaciju tog novog piva, ali ponuđenog samo pod brojevima. Dobili smo jednu dobru sliku – što ljudi misle o okusu. Također i prema analizi hmeljarskog instituta, pivo iz Buzeta bilo je kvalitetnije od Uniona, koji je glasio kao najbolji. Rješavali smo onda opremu, ali morali smo zadržati isti oblik boce.

Problem je bila zabrana propagande za alkohol. Prilikom stvaranja naziva vodio sam se znanjem. Prije svega, uočio sam da Istrijani piju vino, a ne pivo. S druge pak strane, na istarskom tržištu jak je turizam s najviše gostiju iz Njemačke i Italije, pa je trebalo dati ime koje oni lako pamte i izgovaraju. Druga dva prijedloga bila su Bartol i Rex, no nisi prošli. Netko je rekao da je Rex pas, iako na latinskom znači kralj. Pobijedio je tako Favorit. Kako sam svako ljeto išao u Bašku, imao sam priliku uživo vidjeti što se događa u trgovinama. U kampu krcatom Nijemcima uvijek je Favorit prvi nestajao!”

Teškoće rada

“Rijeka je uvijek bila problem za mogućnosti rada. Fotografirali smo i aranžirali u Italiji. Par puta smo davali oglase za fotografe, no vidjelo se da to nisu ljudi za taj posao. Oni bi portrete slikali radije…. Nabava kolor-filmova bila je problem, pa smo ih švercali iz Trsta. To je bila muka. Izmišljali smo putne naloge samo da dođemo do novaca… Na granici nismo ništa prijavljivali, a donosili smo po četrdesetak filmova! Klijenti su tražili specijalan sjajni papir za kataloge, koji u Jugoslaviji legalno nije postojao, ali nabavljali smo ga preko “beogradske veze”. Nismo puno glavu razbijali o njegovu podrijetlu.

Tiskanje je pak posebna priča. Štamparije su nabavile dobre strojeve, ali nisu mogle raditi grafičku pripremu. Težak paradoks. Riječka štamparija bila je najzaostalija. Nevjerojatno. Prije su u Umagu i Ilirskoj Bistrici imali potrebne stvari nego u Rijeci. Tu nije bilo odgovornosti, a mi iz propagande uvijek smo tražili viši standard.”