S vremenom su se pojavile glazbene emisije: Petkom u 22; Beograd noću; Hit meseca… Ova posljednja imala je veliku važnost za okupljanje najvećih glazbenih imena tadašnje zemlje i stvaranje jugoslavenskog odgovora na pojavu Boba Geldofa i njegovog projekta Band Aid 1985. godine: ”15. lipnja, Marakana, bili su svi… od Partibrejkersa do Plavog orkestra…Dijelove s ovog spektakla vidio je cijeli svijet tijekom prijenosa koncerata s Wembleyja i iz Philadelphije. Moćna zemlja, nema što…”
Predstojeća sezona Robne kuće bavit će se u nekoliko nastavaka Bijelim dugmetom i Novim valom. Na emisijama o Bijelom dugmetu radilo se šest mjeseci.
Zašto su zadobili toliku pozornost?
Bijelo dugme je, objašnjava Stoimenov, po mnogočemu paradigma svega onoga kroz što je prošla i bivša Jugoslavija i njezina popularna kultura. Nastalo 1974., u vrijeme usvajanja jednog Ustava Srbije, raspalo se 1989., u razdoblju izglasavanja drugoga, koji je bio najava burnih godina koje će uslijediti. I u glazbenom je smislu ova grupa pretrpjela bitne promjene – bilo je tu i rocka, i hard rocka, i bluesa i etna…
Priča o njima počinje ovako:
“Ovo je priča o dečkima koji su bili popularniji i od samog maršala… o dečkima koji su cijelu državu podigli na noge… i koji su zajedno s njom postali dio povijesti…Saga o Dugmetu nastaje u Sarajevu. Gradu s neponovljivom poviješću. Gradu koji je imao i Gavrila i Franca… i Valtera i Haseta… i Pimpeka i Kinđu…Bendovi se pojavljuju gotovo u svakoj ulici. Član ‘Izohipsa’ i ‘Beštija’, izvjesni Goran Bregović, formira ansambl za morske terase…”
A završava: ”Narušeno stanje u zemlji nekako je pratilo i narušeno stanje u bendu. Nije više bilo te energije, a ni volje da se ovi dečki održe na okupu.”
Što je motiviralo čovjeka poput Igora Stoimenova – koji je u doba raspada bivše Jugoslavije imao 18 godina, a u vrijeme fenomenâ koje analizira bio dijete ili tinejdžer – da se bavi tim razdobljem? Ima li to neke veze s nostalgijom i s današnjom kulturom?
“Sve ima neke veze s nostalgijom. Ali ne s onom političkom. U kulturnom smislu nekad smo imali mnogo veći izbor nego sada, premda smo živjeli u nedemokratskom sistemu.” Na osobnoj je razini ovaj serijal, kaže, neka vrsta njegove osobne depolitizacije. Kao i za velik broj drugih generacija s kraja 60-ih i početka 70-ih, normalno odrastanje prekinuto je na samom pragu zrelosti, a bavljenje političkim temama postalo je gotovo neizbježno.
Razdoblje od 1999. do 2001. proveo je u Americi. To je bila jedna od prvih prilika da se intenzivnije sreće s ljudima iz bivše Jugoslavije. Shvatio je da su fenomeni pop-kulture ono što otvara vrata komunikacije među njima. Poslije toga snimio je TV komediju s povijesnim motivima Crni Gruja i dokumentarni serijal Fudbal, nogomet i još ponešto, koji je prikazan u nekoliko zemalja bivše Jugoslavije.
Najavljujući serijal Robna kuća, u ožujku ove godine izjavio je za Večernje novosti: “Talijani od svoje povijesti stvaraju nježnu patetiku, koja je i edukativna i topla, pa smo i mi to pokušali napraviti… Želimo podsjetiti, na primjer, da je Beograd jedan od četiri europska grada koji ima prvaka Europe u nogometu i košarci, ili objasniti kako je Jugoslavija, kao komunistička zemlja, dobila pravo na organizaciju Olimpijade. Mi smo sad sretni kad Partizan uđe u četvrtfinale Eurolige, a prije 15 godina taj isti Partizan ju je osvojio. Volio bih da roditelji to gledaju s djecom, da im pokažu uz što su odrastali. Ne kažem da je to vrijeme bilo bolje, ali drugačije svakako jest.”
Kolektivna memorija i odsustvo jezičnih barijera razlog je što popularna kultura i dalje povezuje ljude u zemljama nastalim od bivše Jugoslavije, kaže Stoimenov, i što su koncerti velikih zvijezda iz jedne zemlje vrlo često rasprodani i u drugima, što su rado gledani neki filmovi i serije. Ipak, na državnoj razini postoje brojne prepreke.
