Japan je planet za sebe – ispričao mi je jednom jedan prijatelj nakon što se vratio s putovanja Japanom. To je zemlja u kojoj je normalno da srednjoškolke prodaju svoja tijela za torbice “Louis Vuitton”, gdje se ne treba iznenaditi ako u podzemnoj pokraj vas sjedne mladić odjeven u kostim Spidermana, gdje postoje kvartovi u koje zalaze starci i plaćaju djevojčicama samo kako bi razgovarali s njima… Čudan je to i stran svijet, ali dok ti ga opisuje “gaijin”, možeš mu vjerovati, ali i ne moraš. Nužno se moraš zapitati koliko u tom opisu ima pretjerivanja i još uvijek friške začudnosti. No, kad ti ga na gotovo identičan način predstavi Japanac, onda je to druga priča.
Fascinacija i odbojnost
U svijetu, pa tako i kod nas, vlada opčinjenost svime japanskim, koju ne dijelim. Nisam fascinirana japanskom kulturom, ne zanimaju me mange i animei, ne padam na veličanstvenu japansku prošlost, ali opet, u pozadini svega, mogu napipati nit labave privlačnosti koju povezujem s egzotikom daleke zemlje. Upravo sam se zbog nje prihvatila čitanja ove knjige, premda mi nije potpuno jasno zašto mi se svidjelo to što sam pročitala, kad mi je svijet koji je u njoj opisan zapravo odbojan.
Prva usporedba koja mi je pala na pamet bila je da je roman U miso-juhi Ryua Murakamija poput prometne nesreće pored koje prolazite vozeći se u tramvaju. Bliješte rotirke policije i Hitne pomoći i znate da je netko nastradao, da možda ima i krvi na cesti, da ništa što ćete vidjeti neće biti ugodno. Ali svejedno ne možete odvratiti pogled. Tramvaj čak kao da malo usporava da imate što bolju priliku promotriti mjesto nesreće. Scenu koju ugledate dugo ćete pamtiti i dugo ćete se pitati je li to baš bilo nužno.
Roman U miso-juhi govori o dvadesetogodišnjem Japancu Kenjiju, koji radi sa stranim turistima kao “noćni vodič” te se specijalizirao za “seksualne obilaske grada”, i njegovom susretu s neobičnim Amerikancem Frankom. Za Franka odmah na početku saznajemo da je lažljivac, a kako roman napreduje saznajemo i puno gore stvari. Za njega je Tokio “poput velike robne kuće koja u ponudi ima sve što ima veze sa seksom”, a on se namjerava opskrbiti sa što više “proizvoda”. Stoga ga Kenji vodi u tokijsku četvrt Kabuki-cho, japansku verziju red light districta, gdje se Frankove niske strasti i porivi potpuno oslobađaju sve do šokantnog vrhunca.
Odraz ogledala u ogledalu
Kenji priča svoju priču kao da se obraća nekom američkom poslovnom čovjeku u potrazi za dobrim provodom u Tokiju, pa mu objašnjava neke pojedinosti japanske kulture, posebno ekscentričnost Kabuki-choa i općenito odnos Japanaca prema seksu i seksualnosti. Autor nam zapravo pokušava objasniti Japan kroz japanske oči, ali slika koju dobivamo je kao odraz ogledala u ogledalu. Jer Kenji nije običan Japanac; on je Japanac koji je gotovo svakodnevno u dodiru sa strancima i koji zna na koji način došljaci razmišljaju (ili barem misli da zna, jer ipak upoznaje samo jednu “vrstu” stranaca), pa Japan pokušava promatrati i tumačiti i kroz njihove oči. On priznaje da Japanci “baš i nisu na posve istoj valnoj duljini sa strancima” i da oni neke stvari jednostavno ne mogu shvatiti “koliko im god to nešto nastojali objasniti”.
I njemu je samome, zahvaljujući usvojenom zapadnjačkom uvidu, njegov Japan čudan, katkad i nakaradan, ali ga on prihvaća jer su stvari jednostavno takve. Amerika – koju gleda kroz kaleidoskop stvoren od različitih, ali uvijek istih poslovnjaka u odijelima – smatra jednostavnom zemljom u kojoj bi želio jednog dana živjeti, ali iskustvo sa psihotičnim Frankom zauvijek će mu promijeniti taj dojam, kao i općenito dojam svijeta u kojem živimo.
Dekadencija, nihilizam, moralna korupcija, surovost, otuđenost, osamljenost – Murakami u jednom potezu daje društvenu kritiku i Istoka i Zapada, koji su unatoč svim razlikama i neshvaćanjima u svojoj biti isti. Jer su i ljudi u svojoj biti isti. Daj im dovoljno prilike i slobode – i ono najgore će neizbježno izaći na površinu. A što se ljudi više gube u masi i prosječnosti, što njihov život više postaje automatizam, što je hermetičniji njihov odnos prema vanjskome svijetu, to će radikalniji i bizarniji biti pokušaji iskakanja i izdvajanja od ostalih. Pogledajte samo Franka…
Nakladnik: Algoritam (www.algoritam.hr)
Cijena: 49 kn
Besplatno poglavlje: www.skrati.net/miso
NAJBOLJI JAPANSKI ROMANI
1. Haruki Murakami: NORVEŠKA ŠUMA – najpoznatiji Murakamijev roman, preveden i kod nas, donedavno najveći japanski bestseler uopće
2. Natsume Soseki: I AM A CAT – možete li pogoditi tko priča ovu priču?
3. Banana Yoshimoto: KITCHEN – priča o djevojci koja, shrvana bakinom smrću, odlazi živjeti s prijateljem i njegovom transseksualnom majkom
4. Natsuo Kirino: GROTESQUE – krimi-priča o serijskom ubojici i japanskoj društvenoj hijerarhiji
5. Koji Suzuki: RINGU – roman prema kojem je snimljen istoimeni film
6. Yukio Mishima: THE TEMPLE OF THE GOLDEN PAVILION – novelizacija stvarnog događaja iz 1950., kad je poremećeni budistički akolit spalio hram u Kyotu
7. Ryu Murakami: COIN LOCKER BABIES – cyber-Bildungsroman o dječacima koje majke napuštaju u ormarićima na željezničkom kolodvoru
8. Masuji Ibuse: BLACK RAIN – govori o preživjelima nakon eksplozije atomske bombe koji se zbog radijacijskog trovanja suočavaju s diskriminacijom i izolacijom
9. Kazuo Ishiguro: NEVER LET ME GO – priča o ljubavi, gubitku i tajnama, odvija se u distopijskoj Engleskoj, gdje je kloniranje normalna pojava
10. Haruki Murakami: MOJ SLATKI SPUTNIK – ovaj je roman do sada preveden na više od 15 jezika, a govori o mladoj spisateljici koja se zaljubi u stariju ženu
(Irena Rašeta, Plan B 24)
