Širenje informacija

Informacije koje dobivamo iz okoline ključne su za naš život. Jednako tako i mi šaljemo informacije u okolinu te na taj način sudjelujemo u sustavu. Ta ovisnost o informacijama nije samo značajka čovjeka, nego i svih živih bića, pa i strojeva. Može se, dakako, raspravljati o tome na koji način ostala živa bića i strojevi “doživljavaju” informacije i razumiju li ih zapravo, no to je već tema koja izlazi iz domene ovoga članka.

Zamislite svoj uobičajeni dan – koliko informacija primate i šaljete, bilo putem radija, TV-a, tiska, interneta, od svojih ukućana, suradnika, prijatelja. Većina tih informacija nije osobito zanimljiva, niti se odnose na životno važne probleme, no teško je zamisliti život bez njih. Možete li pobrojati s koliko osoba dnevno razmijenite neke informacije? Tu se međusobno razlikujemo: postoje ljudi koji imaju relativno mali broj prijatelja i poznanika, dok ih neki broje u stotinama.

Prema istraživanju britanskog arheologa Robina Dunbara, broj ljudi s kojima možemo održavati stabilne odnose – ograničen je i iznosi oko 150. Te rezultate Dunbar temelji na arheološkim i etnološkim studijama te na neurološkim nalazima, prema kojima naš mozak jednostavno nema kapaciteta za više od 150 ljudi u prosjeku. Društvene zajednice čija veličina prijeđe taj magični broj – ili se raspadnu ili moraju uvesti neki formalni sustav upravljanja, hijerarhiju ili slične mehanizme kako bi se održale.

U neka davna vremena, kad su ljudske zajednice bile manje od Dunbarovog broja i kada su ljudi živjeli u nekom ograničenom zemljopisnom prostoru, usmena predaja među članovima i tek rijetki susreti s drugim zajednicama bili su dovoljan izvor informacija o svijetu koji ih je okruživao, kao i o znanjima potrebnima da se u tome svijetu preživi. Svatko je bio povezan sa svakim i poznavao je sve članove svojega svijeta, s njima je živio od rođenja do smrti. Velik dio informacija, u nedostatku znanja, producirao se proricanjem, magijom i sličnim aktivnostima.

Činovnički represivni aparat

Postupno su ljudske zajednice kumulirale sve više znanja, znanja dovoljnog da napuste nomadski način života. Znanja koje je zajednicama omogućavalo da budu veće, da osiguraju dovoljno hrane za sve i da se organiziraju. Posljedica toga bila je da više nije svatko znao svakoga, a zajednica je dobila organizacijsku strukturu, hijerarhiju. U takvim zajednicama postoji jasnija podjela uloga, postupno se javlja i sve čvršća podjela rada i specijalizacija. U takvim se uvjetima informacije šire u skladu s hijerarhijom, točnije – pojavljuje se fenomen “povlaštenih informacija”. Osobe na istoj razini češće međusobno dijele informacije nego što ih dijele s osobama iznad ili ispod svoje razine. Da bi hijerarhija i organizacija funkcionirale, morala je biti organizirana i komunikacija od vrha prema dolje i obrnuto.

Drugim riječima, knez je morao znati što se zbiva u narodu, a narodu je morao na neki način priopćavati svoje odluke. Na taj način postupno je nastajao i činovnički i represivni aparat, čija je funkcija bila jednako uvođenje reda i provođenje odluka, kao i obrana od vanjskih prijetnji.

I zajednice su međusobno sve češće komunicirale, razmjenjivale znanja i ljude, trgovale, udruživale se, ratovale. Drugim riječima, svijet je postajao sve veći. I dok je vladajuća klasa komunicirala – bilo izravno sa svojim pandanom u drugoj zajednici ili preko izaslanika – “narod” je informacije uglavnom dobivao od putnika namjernika i trgovaca. Upravo su trgovci i trgovina u to vrijeme bili ključni za prenošenje znanja i informacija o svijetu. Oni su vidjeli više svijeta nego itko drugi, skupljali znanja i robu iz raznih krajeva i na taj način bili pokretači tehnološkog razvoja.