Funky Business zauvijek: Kako uživati kapitalizam prošireno je i modernizirano izdanje knjige koja je osvojila svijet 2000., a testovi na okorjelim fanovima pokazuju da su čak i oni koji su Funky Business v1.0 naučili napamet, u verziji 2.0 naišli na svježe i zanimljive informacije. Knjiga sadrži i pravu videoposlasticu: snimku nadahnutog predavanja Kjella A. Nordströma i Jonasa Ridderstrålea, koja će i svima onima koji nikako da se prihvate pisanog materijala objasniti što i kako poslovati u 21. stoljeću. Predavanje je jednom riječju – genijalno! Stoga pravac knjižara, jer ovo je knjiga koju jednostavno morate imati.
Izdavač: Differo (www.differo.hr)
cijena: 248 kn
Otkako smo još 2000. otkrili Funky Business, knjigu koja je promijenila poslovni svijet i oduševila milijune diljem svijeta, a potom dvojici ćelavih autora dozvolili da nas obore s nogu na predavanju održanom u Zagrebu par godina kasnije, imamo snažnu želju popričati s genijalcima Kjellom A. Nordströmom i Jonasom Ridderstråleom. Svi znamo da ako nešto jako želiš, to i dobiješ (pa zato pazi!), te smo tako povod za ostvarenje svoje želje, nepuno desetljeće kasnije, i dobili: novo, dopunjeno, podebljano i osuvremenjeno izdanje, još bolje i još zanimljivije, nazvano Funky Business zauvijek – Kako uživati kapitalizam stiglo je u knjižare, a za mjesec-dva i najdraži će nam biznis-ćelavci stići u Zagreb na novo predavanje. Sretni što smo dospjeli među onih par povlaštenika koji su s autorima “poslovne Biblije” uspjeli popričati, donosimo vam par črčki direktno iz uma Jonasa Ridderstrålea.
Naš stroj proizvodi bogatstvo
“Poruke iz originalnog Funky Businessa još uvijek, cijelo desetljeće nakon izlaska prvog izdanja, snažno odjekuju u poslovnoj zajednici. Koncepti prihvaćanja nesigurnosti i nestabilnosti, prihvaćanje osobne odgovornosti i oslanjanje na kreativnost i inovaciju poslovnih procesa – dokazali su se kao putokazi milijunima nas, i za to vam od srca zahvaljujemo. Ipak, neka od nedavnih događanja (Lehman Brothers) pokazala su da postoji nešto što bi se moglo nazvati lošom ili barem jako neodgovornom kreativnošću. Mnogi ljudi, pogotovo oni koji su izgubili svu svoju životnu ušteđevinu, ponovno promišljaju svoju vjeru u kapitalistički sustav, i na rubu su da odustanu od vjere u kreativno i inovativno poslovanje.
U tom smislu, ova pitanja koja ćemo vam postaviti nisu osmišljena kako bi potkopala bilo koji od temeljnih koncepata Funky Businessa, nego su postavljena kako bi inklinirala pronalaženju pravog balansa između stare, spore, deregulirane, hijerarhične, čikaške škole ekonomije, koja još uvijek caruje velikim kapitalistima, i nove, kreativne, inovativne, fleksibilne, ‘špageti-hijerarhične’, moderne, brze, ali još uvijek donekle nepospremljene ekonomije. Molimo vas da na ova pitanja više gledate kao na teme o kojima se može diskutirati, umjesto kao na fiksirana, ‘provokativna’ pitanja”, zamolili smo prije razgovora.
Možete li prokomentirati “kreativnost” i “inovativnost” kao esencijalne komponente modernog kapitalizma u svjetlu nove globalne krize i katastrofe Lehman Brothersa? Ili ne tako davnog, ali možda jednostavnijeg za razumijevanje, slučaja Enron-Anderson?
Ja ne mislim da je ovo kriza kapitalizma i svatko tko poručuje da postoji kriza kapitalizma ujedno indirektno tvrdi da je General Motors fantastična kompanija. Ta tvrdnja također uključuje i ideju da nešto nije u redu s ovim tržišnim strojem, koji ukazuje da bi GM trebao imati mogućnost egzistiranja, a nema. Vozio sam automobile GM-a i oni jednostavno nisu dobri. Dakle, moj je zaključak da svatko tko tvrdi da postoji kriza kapitalizma također poručuje i da je Lehman Bros bila fantastična financijska institucija i da nešto nije u redu s tržištem.
Ja ne mislim da je tome tako. Tržište i kapitalizam nisu ideologije. Tržište je stroj koji sortira stvari prema principima efikasnosti, što znači da su proizvodi, odnosno ljudi i organizacije – suci tog principa: efikasno, neefikasno, učinkovito, neučinkovito. To je zapravo ono što tržište radi. Ova kriza koju upravo prolazimo zapravo je kriza etike; kriza znanosti. Černobil se nikad nije smio dogoditi, a dogodio se; ekonomska kriza nije se trebala dogoditi, ali se dogodila. Znači li to da trebamo odustati od kapitalizma? Ja ne mislim da je tako jer ne vjerujem da s tržištem kao takvim nešto nije u redu, barem na površinskoj razini.
Također, potrebno je biti otvoren prema ideji da smo možda dizajnirali stroj koristeći krive mehanizme za sortiranje. Možda nama treba stroj koji će uz principe efikasnosti također koristiti i principe održivosti. Možda smo stvorili mašinu koja izuzetno dobro proizvodi bogatstvo. Dugoročno, mislim da je jako teško imati bilo koji drugi argument. No naš stroj proizvodi bogatstvo ne uzimajući u obzir zdravlje, čak možda i pod cijenu zdravlja. Gledajući iz perspektive zdravlja okoline, zdravlja ljudi, financijskog zdravlja, ako je tome tako – morat ćemo stvarno ozbiljno porazmisliti o tome kako ćemo dalje.
Je li se ova zadnja katastrofa mogla izbjeći? Mogu li se budući ekonomski krahovi spriječiti na neki transparentan način, jednostavan za razumijevanje? Kako spriječiti ljude da izgube vjeru u sustav? Ako se to dogodi, ako izgube vjeru u kapitalizam, koliko će to biti pogubno za svakodnevni život?
Treba razumjeti da je tržište, na kraju krajeva, jedan ogroman laboratorij. Kad uzmemo u obzir da smo u zadnjih 15-20 godina eksperimentirali s mnogo više stvari i na mnogo više područja nego ikad prije – eksperimentirali smo u Hrvatskoj, u Njemačkoj, u Kini, eksperimentirali u području bio-techa, na IT-ju, i na gotovo svakom području… A eksperimenti su, znamo, rizični.
Svako toliko ćemo pogriješiti, ali to ne znači da moramo prestati pokušavati. Stajati na mjestu najbrži je način za nazadovanje. Zato, kako bismo najbolje odgovorili na izazove s kojima se danas suočavamo, nipošto se ne smijemo vraćati na staro. Mislim da je Warren Buffet, superkapitalist, to jako lijepo rekao rečenicom: “Kapitalizam bez grešaka je kao kršćanstvo bez pakla.” To nije igra u kojoj svi pobjeđujemo cijelo vrijeme. To je proces učenja i jednog dana ćemo izaći iz faze zbrke. Bit će teško, jako teško za neke ljude. Bit će novih pobjednika i novih gubitnika. Kapitalizam nije savršen, ali je najmanje nesavršen sustav kojeg smo uspjeli smisliti dosad.
Svatko tko je živio u zemlji u kojoj ljudi nisu imali mogućnost izbora, a mnogi će stanovnici Hrvatske znati o čemu govorim, jer ste preživjeli vrijeme Jugoslavije i komunističkog režima, svatko tko je to iskusio – zna da imati slobodu izbora, koja je u samom srcu tržišne ekonomije, može biti dobro i loše. Nemati slobodu izbora može biti samo loše.
Treba li očekivati neku vrstu “regulacije” ili “nadgledanja” kao odgovor na trenutačne probleme? Kako spriječiti prejaku regulaciju i striktna pravila da ubiju inovativnost? Ovo je pitanje posebno bolno za Hrvate, jer naša post-komunistička vlada još uvijek razmišlja o tome “što dozvoliti” umjesto o tome što je eventualno potrebno regulirati, jer je za neke stvari to jednostavno neophodno. Možemo li očekivati više EU “reguliraj sve” ideja? Ako da, tko će regulirati regulatore, pogotovo ako smo mi prespori u odbacivanju koncepta moćne, nacionalne vlasti umjesto prihvaćanja gradova kao centara kapitala, slobodne cirkulacije ljudi, proizvoda i usluga?
Društvo koje ima aspiracije procvasti treba zagovarati balans između povjerenja, empatije i ravnopravnosti. Ako pogledamo sustav iz povijesne perspektive, ako dozvolite dominaciju jednom od ovih principa, u trenutku kad on postane dominantan – taj će sustavi pasti. Jednako tako, ako uzdignete princip tržišne ekonomije do gotovo religioznih visina, ono što je donedavna bio smrtni grijeh – pohlepa – odjednom postaje rajska vrlina.
Svaki sustav koji stremi napretku u godinama koje slijede morat će pronaći načine na koje će kombinirati povjerenje i empatiju. Problem regulacije jest to što ona smanjuje povjerenje, a sustav koji održava malu razinu povjerenja neće preživjeti.
No kako u danim uvjetima pojačati povjerenje i empatiju? Za početak, preuzimajući više odgovornosti kao pojedinci – u načinu na koji kupujemo, na koji biramo zaposlenike, u poslu koji radimo. I dok je tržišna ekonomija stroj fokusiran na povjerenje, on nije zamjena za odgovornost, pa tako odgovornost leži na pojedincu; odgovornost za vlastito zdravlje, za vlastitu edukaciju, karijeru, na kraju krajeva i za vlastiti život. Ako ljudi ne budu stremili svijetu za koji su spremni preuzeti odgovornost, nema te regulacije koja će nas spriječiti da iskusimo nove krahove, nove katastrofe ili kako god to odlučili nazvati.
Postoji li loša, neodgovorna kreativnost? Moramo li se brinuti samo zbog pohlepe, ili ima još ekonomskih procesa koje još uvijek ne razumijemo do kraja? Postoji li ikakav način da društvo spriječi da osobna neodgovornost postane društvena neodgovornost? Što se dogodi kad se osnovna supstanca “emotivnog kapitalizma” pretvori iz ljubavi u pohlepu?
Proizvod kreativnosti je ideja, zar ne? Poznato je da ideje dolaze u različitim oblicima i da je najviše ideja loše. Dobre ideje su rijetke, dok loših ima u izobilju. Situaciju dodatno komplicira činjenica da ljudska bića postaju sve gluplja. Gluplja, jer se znanje na društvenoj razini, koje poznaje čitav ljudski rod, povećava izuzetnom brzinom, dok se naše individualno znanje povećava mnogo manje. I u toj situaciji, u kojoj ljudi postaju sve gluplji, a istovremeno pokušavaju živjeti, raditi i poslovati u svijetu koji je sve kompleksniji, a koji uz to još i ima poveznice s načinima na koje se djelovalo prije 15 ili 20 godina – ekonomski, tehnološki, psihički i politički – svijet je mnogo kompleksniji nego ikad prije. Imamo sve gluplje ljude u sve kompliciranijem svijetu. Kako na to reagirati?
U idealnom slučaju trebali bismo razmišljati kao MI, ali to ne činimo. Razmišljamo o JA. Trebali bismo razmišljati o budućnosti, ali to ne činimo – kažemo “sad”. U ovom trenutku naše su organizacije nastanjene ljudima koji trče naokolo vrišteći Ja-Sad, Ja-Sad, Ja-Sad. A to nije održiva reakcija na izazove s kojima se susrećemo. Upravo sam u procesu pisanja nove knjige, radnog naziva Plus, koja govori o potezima koje bismo trebali povući kako bismo i kao pojedinci i kao organizacije mogli nadići fokus s jedne osobe i sadašnjeg trenutka i u fokus staviti paradigmu menadžiranja.
Združite li “inovaciju” kao način za kreiranje profitabilnog “privremenog monopola” s velikim korporacijama, dobit ćete niz tužbi vezanih uz komplicirane patente. Kako balansirati između inovacije i zaštite intelektualnog vlasništva? Možete li komentirati i Piratsku stranku u švedskom parlamentu, Creative Commons, Open Source pokret, tužbu zbog kršenja autorskih prava protiv Pirate Baya i slične slučajeve koji su vama zanimljivi?
Ovo je prastaro pitanje, ali također i pitanje za budućnost. Problem je u tome što regulatorno tijelo želi ostvariti dva različita cilja u isto vrijeme: želi da kompanije imaju volju investirati kako bi bile inovativne, te kako bi na taj način pogurale napredak u njihovoj grani industrije; također želi osigurati korisnike od situacije u kojoj je jedna kompanija toliko dominantna da nema samo privremeni monopol, nego i stvarni. Regulatorno tijelo koje donosi odluke konstantno se bori s ta dva suprotstavljena cilja.
Imali smo prilike vidjeti stvarno velike razlike kojima regulatori pristupaju tom paradoksu, ovisno i o tome gdje se nalaze. Zaštita intelektualnog vlasništva u SAD, zapravo u cijelom anglosaksonskom svijetu, mnogo je stroža nego ova koju mi imamo u Europi. Razlog je pomalo čak i filozofske naravi, a leži u lingvističkoj praksi: u engleskom jeziku postoji koncept “dijela znanja”. To podrazumijeva da možete uzeti neko znanje i razbiti ga na male komadiće. A kad tako gledate na znanje, također je donekle razumljivo i to da netko može posjedovati jedan specifični dio tog znanja. Ne znam kako je u hrvatskom jeziku, moje je poznavanje hrvatskog malo zarđalo, ali u švedskom i u mnogim drugim europskim jezicima ne postoji koncept “dijela znanja”, jer je znanje nešto mnogo više slično igri, fluidno, teško u potpunosti obuhvatiti. I zbog toga mi imamo drugačija pravila o intelektualnom vlasništvu nego što su ona u Sjedinjenim Državama.
Prava bitka koja će se dogoditi u godinama koje slijede vodit će se između onih koji razvijaju nova znanja i onih koji ih samo simuliraju. Pričamo o globalnoj igri u kojoj ćemo trebati globalni sustav i globalna pravila poslovanja. Nisam prevelik fan regulacija, ali u cilju zaštite svega dobrog što rade talentirani ljudi diljem svijeta, nama treba globalni, svjetski sustav, kao i tijelo koje će nadgledati i provoditi ta pravila, jer u ovom trenutku imamo više pravila nego ikad, ali nemamo mogućnost sva ta pravila i provesti. Vidim mnoge pomake u tom smislu, bit će to igra davanja i uzimanja između onih koji razvijaju znanje i onih koji su, barem dosad, odlučili samo asimilirati i iskorištavati znanje. (Sanja Radović, Plan B 28)
