The Road

Američki pisac Cormac McCarthy za sobom ima deset odlično prihvaćenih romana, što mu je u domovini donijelo status jednog od najvećih suvremenih pisaca, a široj je publici (barem onima koji ne čitaju previše) najpoznatiji po ekranizacijama svojih romana Svi lijepi konji (osrednja ekranizacija sjajnog romana) i Nema zemlje za starce (razvikani uradak braće Coen, koji kvalitetom ipak zaostaje za njihovim najboljim ostvarenjima).

Njegov je roman Blood Meridian po mnogima jedan od najboljih američkih romana prošlog stoljeća, a niz nagrada zapečatio je osvajanjem Pulitzera 2007. godine za postapokaliptičnu obiteljsku priču The Road, koju pak mnogi kritičari ističu kao vjerojatno najbolji naslov američke književnosti posljednjih 25 godina. Koliko je taj roman utjecajan vrijeme će tek pokazati, a kao mali kuriozitet valja navesti činjenicu da su autori sjajne igre “Fallout 3″ (jednog od najboljih serijala u povijesti kada je riječ o računalnim igrama) priznali da je knjiga itekako utjecala na njih.

Impresivna priča epskih razmjera o ocu i sinu koji u potrazi za hranom i sigurnim skloništem lutaju postapokaliptičnom Amerikom prekrivenom pepelom, bez sunca i tragova života, suočeni s neobjašnjivo raspadnutom civilizacijom, potpunim rasulom koje vlada i kanibalističkim nasiljem rijetkih preživjelih, čini The Road jednim od dojmljivijih romana posljednjih godina. Briljantno napisan, sjajno dočarane atmosfere beznađa i izvrsno profiliranih likova, The Road je uistinu besprijekoran primjer ekonomičnog pripovijedanja, u kojemu nema nijednog suvišnog trenutka i koji nije lako izbaciti iz glave još dugo nakon što ga se pročita.

SF koji nije za svakoga

Ekranizacije se dohvatio daroviti ali slabo produktivan australski redatelj John Hillcoat, koji je u protekla dva desetljeća režirao tek tri filma i jedan videospot. Spot je bio za pjesmu Babe, I’m On a Fire njegova prijatelja Nicka Cavea, koji mu je i napisao scenarij za dva od tri filma, a vrhunac njihove suradnje je australski vestern Proposition s Guyom Pearcom u glavnoj ulozi. Upravo je taj mračan i sirov vestern skrenuo pozornost producenata na Hillcoata, pa mu je ponuđeno režiranje filma, što je ovaj s oduševljenjem prihvatio i odlično odradio svoj posao.

Hillcoat je, koliko je to bilo moguće, ostao vjeran McCarthyjevu romanu, uspješno dočaravši atmosferu, a skromnih 20-ak milijuna dolara budžeta iskorišteno je za snimanje na stvarnim napuštenim lokacijama (dio scena snimljen je i u Katrinom opustošenom New Orleansu) i s minimalnom upotrebom CGI-a, što je danas za neki SF praktički nezamislivo. Snimljen ispranim mračnim tonovima, s malo likova (izvrsni Viggo Mortensen i klinac Kodi McPhee), tematski propitkujući ljudsku moralnost i granicu do koje je ona rastezljiva kada je u pitanju golo preživljavanje, The Road nije film za svakoga, ali to ne umanjuje činjenicu da se radi o jednom od najboljih filmova o “kraju svijeta”.

Briljantan soundtrack Nicka Cavea i Warrena Ellisa

Hillcoat je za autore glazbe odabrao svoje prijatelje i česte suradnike Nicka Cavea i Warrena Ellisa, a dvojica genijalaca napravila su i više nego dobar posao. Njihovi mračni tonovi odlično podcrtavaju Hillcoatovu viziju, a takvo se što moglo i očekivati, budući da Cave i Ellis isporučuju možda i ponajbolje soundtrackove novog milenija. Tu svakako spada glazba za Hillcoatov The Proposition, a vrhunac je snoliki soundtrack za Ubojstvo Jesseja Jamesa. (Denis Vukoja, Plan B 28)