Život i smrt porno bande

U vremenu u kojem su Pobuna Zdravog Razuma i Revolucija kao romantični pojmovi iz daleke povijesti ustuknuli pred Apatijom, Eskapizmom i Konformizmom, šamar kojega filmom ‘Život i smrt porno bande’ servira redatelj Mladen Đorđević ima punokrvni status toliko potrebne socijalne subverzije.

Đorđević je domaćoj filmskoj publici poznat po dokumentarnom filmu ‘Made in Serbia’, briljantnoj socijalnoj studiji jada i bijede istočnih susjeda koji već predugi niz godina životare u tzv. tranziciji. U toj crnoj doku-razglednici iz Srbije glavni su likovi domaći porno glumci u svom sjaju svoje moralne i egzistencijalne propasti. ‘Život i smrt porno bande’ složio se kao prirodni nastavak, igranofilmski debi u kojem Đorđević priča istu priču no ide dalje i bez zadrške, vrlo direktno ubada po svim rak ranama današnje Srbije – iskrivljenim vrijednostima, lažnom moralu, predrasudama, paralizirajućem patrijarhatu i slijepoj vjeri, jadu, ratu i životu koji košta k’o polovni Golf.

Priča prati mladog redatelja Marka koji, frustriran jer ne može snimiti svoj prvi film, osniva angažirani porno cabaret sastavljen od marginalaca, propalih glumica, narkomana, homoseksualaca i transvestita. Nakon što su protjerani iz Beograda, odlaze na turneju po srpskim Pičkovcima gdje ih presretne beskrupulozni njemački novinar Franc očaran balkanskom ‘egzotikom’ i ponudi im da snimaju snuff filmove namijenjene zapadnoeuropskom tržištu. Marko odgovara: AKCIJA! I bi akcija. Sirova, direktna, šokantna, intenzivna, nemilosrdna i tragična utopljena u masne slojeve crnog humora. Mjesto fiktivne radnje ‘Porno bande’ je Srbija kasnih devedesetih, dok je u stvarnosti mjesto radnje današnjica, bilo gdje.

Ili redateljevim riječima:

Ovo je film koji, između ostalog, govori o sukobu ruralne i urbane Srbije. Navodno postojanje te dvije Srbije je popularna tema i u medijima kada se govori o politici. Ja sam u ‘Porno bandi’ pokazao da se granice između te dvije Srbije brišu i da smo zapravo svi u istom loncu. U političkom smislu, strijele su bačene lijevo, desno i u centar. Jasan je autsajderski položaj mojih junaka bez obzira na sisteme koji dolaze i prolaze. Ovakvim bih se ljudima bavio u kojoj god zemlji da žive. Zanimaju me autsajderske grupe, njihove specifične kulture koje nitko drugi osim njih ne mora razumjeti. Zanima me njihova nepretencioznost i samodovoljnost. Kretanje na margini garantira im određenu slobodu.

O filmu su u Srbiji spjevani kritičarski hvalospjevi. Kako se ti kao autor osjećaš kada pročitaš odu kritičara kojeg cijeniš i poštuješ, a on tvrdi da ‘autori poput Žilnika i Makavejeva ili Miikea ne mogu parirati Mladenovoj uvjerljivosti filmskog prizora i nisu kompetitivni kao racionalno koncipirano i zaokruženo filmsko delo’ ili pak izjave poput ‘Život i smrt porno bande je najznačajniji i najubedljiviji umjetnički društveni komentar koji se pojavio na srpskoj sceni još od crnog talasa šezdesetih’?

Moram kazati da mi takve kritike vrlo laskaju pošto dolaze od naše kritičarske elite. Mi sada imamo bolje kritičare nego filmadžije. To su uglavnom mlađi kritičari većinom okupljeni oko Novih kadrova, Popboksa i ideje Dimitrija Vojnova o ‘Novom srpskom filmu’. Kada je riječ o ideji ‘Novog srpskog filma’, tu se više radi o vjeri u bolju budućnost, a manje o činjeničnom stanju. To je sasvim dovoljno jer je vjera najbitnija, a stvarnost ionako nestabilna i prolazna.

Mada je kritika unisona u pohvalama, festivalski se žiriji, makar u Srbiji, libe filmu dijeliti glavne nagrade. Jedno je sigurno – svi su složni da će se ‘Život i smrt porno bande’ nalaziti na svim listama relevantnih srpskih filmova u posljednja dva desetljeća.

To što su nas na domaćim festivalima preskakali i dodjeljivali nam samo specijalne nagrade nije previše bitno jer sam to i očekivao. Ni u svijetu filmovi poput ‘Bande’ ne dobivaju glavne nagrade ili se to dešava vrlo rijetko.
Trenutno u europskoj i američkoj kinematografiji dominira birokratska atmosfera. U europskoj kinematografiji iza filma stoje filmski fondovi, a iza fondova ministarstva tj. političari. Europa je podijeljeno, nejedinstveno filmsko tržište, a kad nemate veliko tržište – onda se film ne može isplatiti pa ga treba potpomoći država. Međutim, političari koji daju pare traže zauzvrat propagiranje određenih političkih ideja. Njih umjetnost i ne interesira. Smetaju im umjetnici individualci jer daju loš primjer drugima i teško ih je kontrolirati. Financiranje filmova od strane fondova u Europi definitivno je uzrok političkoj korektnosti i svakojakoj imbecilnosti većeg broja tih filmova.

Američkom filmu smetnju predstavljaju razni zakoni koji ograničavaju slobodu izražavanja u pogledu eksplicitnosti, ali i u tematskom smislu za što su se pobrinuli njihovi senatori.
Na festivalima u Srbiji su nas što se tiče glavnih nagrada preskakali zbog toga što su žiriji krajnje ovisni o strankama koje ih postavljaju. Članovi tih žirija su, u većini slučajeva, uplašeni miševi koji gledaju kako da osiguraju potporu za slijedeće projekte i svjesni su da su na to mjesto postavljeni da bi nekome učinili uslugu.
Međutim, meni nisu oni toliki problem, koliko ljudi koji to ne primjećuju, smatrajući naivno takve poglede kao što je moj – teorijama zavjere. S druge strane, tu su i gledatelji i umjetnici koji, iako su ljubitelji drugačije, svježe, subverzivne umjetnosti koja pomiče granice – vjeruju u festivalsku instituciju. Ovi me posljednji, iako su po umjetničkom ukusu bliski meni, zapravo čine najviše pesimističnim.

Volio bih da ti ljudi budu duhovno neovisniji i manje kukavice. Da bi naša kultura izašla iz bijednog stanja, ti mladi ljudi se moraju očistiti od tog provincijskog načina razmišljanja, distancirati se od kokošinjca i shvatiti da kultura u progresivnim zajednicama ne računa na to koliko ljudi pristaje na neki umjetnički pokret, nego računa koliko vrijede ljudi koji su u taj pokret uključeni i koliko vrijedi ideja za koju se bore. Bitnija je kvaliteta, a ne kvantiteta.

Film je napravljen za minimalnu količinu novca, gotovo gerilski, što osobno smatram prednošću da bi se napravio film poput ‘Porno bande’.

Tako je, ovaj način snimanja potpuno odgovara ideji i estetici. Ja sam se namjerno ograničio budžetom vjerujući da ce takva strategija pozitivno uticati na estetiku. Prilično je teško snimati film ceste s mnogo lokacija i likova za šest tjedana, koliko smo mi snimali. To znači da tokom snimanja morate biti vrlo brzi i dobro pripremljeni. Naravno, da nije postojala ogromna energija i vjera u projekt od strane ekipe, nikada ne bi završili film u tim izuzetno teškim uvjetima. Dan snimanja je u prosjeku trajao petnaest sati i bila je potrebna luđačka, gotovo samoubilačka energija da bi se sve to izguralo. To ludilo osjeća se i u konačnom proizvodu.

‘Porno banda’ ne štedi svoje glumce. Tema je provokativna, način pripovijedanja i estetika još provokativniji. Kako si pronašao glumce/bandu? Filmom su prodefilirali mahom mladi i relativno nepoznati glumci.

Od samog početka je postojala ideja da za glumce uzmem manje poznata lica. Prvobitna ideja je zapravo bila da angažiram aktere dokumentarca ‘Made in Serbia’, dakle prave porno glumce, ali se to ispostavilo nemogućim jer su likovi i dijalozi u scenariju bili previše složeni da bi ih oni tumačili, a i domaće porno glumce ne možeš vezati za dugotrajno, kontinuirano snimanje za malo novca obzirom da rade različite poslove kako bi preživjeli. Te poslove bi u ime snimanja morali napustiti, a čemu bi se onda poslije mogli vratiti? Oni ni u domaćim porno filmovima ne igraju zbog vjere da će jednog dana biti zvijezde i izgraditi ozbiljnu karijeru, već da bi preživjeli. Zato i kriju da se bave tim poslom, što je još jedan razlog zbog kojeg ne bi igrali u ovako eksplicitnom igranom filmu. Dakle, odluka da uzmem prave glumce je sasvim logična.

Ipak, nisam htio da to budu poznata lica jer bi to smetalo planiranom dokumentarističkom pristupu. Bilo mi je važno to budu glumci koji će donijeti novu energiju u domaći igrani film. Ako ste riješili da pomičete granice i uzdrmate učmalu atmosferu u domaćoj kinematografiji, onda u tome morate ići do kraja, dakle i u segmentu glume. Kasting je bio mukotrpan, trajao je pet mjeseci tokom kojih me je odbilo tridesetak glumaca ili sam ja njih odbijao ako bih prepoznao da nemaju dovoljno vjere u film i da, makar u malim naznakama, nisu spremni ići do kraja. U ovakvom film nema kompromisa. Na kraju sam došao do jedne hrabre, talentirane grupe glumaca. Oni nisu imali predrasudu prema pokazivanju svog nagog tijela. Koristili su ga kao što koriste glas, oči, ruke.. Sada je, zbog vladavine malograđanske, mediokritetske atmosfere u našoj kulturi do takvih umjetnika vrlo teško doći.

U borbi života i smrti u filmu pobjeđuje smrt. Članovi porno bande do kraja filma umiru, spašava se samo jedan bandit – onaj koji odlazi u samostan. Želiš li kazati da je njega Bog spasio?

Film je o borbi sila smrti i sila života, Erosa i Tanatosa. Ta borba je posebno zanimljiva u balkanskom kontekstu. Mene taj balkanski mrak i autodestrukcija privlače, zanimljivi su mi.

Obzirom da su članovi Bande ubijeni ili umrli, znači li to da film propovijeda uništenje ne bi li se postigla katarza? Meni opet pada na pamet Dragan, jedini član bande koji je preživio jer je osjetio Božji poziv….

Da, ‘Banda’ jest film o pročišćenju kroz autodestrukciju. Ideja je da se nasilje, smrt i mrak toliko prodube i uveličaju da se konačno obesmisle i da se na taj način dođe do svjetlosti na kraju tunela. Dragan ostaje u crkvi i jedini preživljava, to je točno. Svi oni tragaju za utjehom, a on smirenje i utjehu jedini pronalazi na taj način. To je njegov put. Ove ostale, kao i njega , sam lišio ovozemaljskog, pošto nisu za ovaj surovi svijet. Pomogao sam im. Film je na jedan bizaran, iznenađujući način optimističan.

Na samom kraju filma glavni lik, redatelj Marko, među prstima premeće relikvijicu, sliku Svetog Nikole. Koju važnost za tebe osobno predstavljaju vjera i crkva?

Sveti Nikola je zaštitnik putnika. Glavni junaci u mom filmu su vječiti putnici. Na kraju filma ‘Ponoćni kauboj’ jedan stari gospodin poklanja Jonu Voightu, prije nego će ga ovaj ugušiti, za sretan put, privjesak s figuricom sveca i kaže mu da je taj svetac zaštitnik svih putnika. Taj trenutak me je najviše inspirirao. Dopada mi se ideja traganja za vjerom i religioznošću u dekoru suvremenog raspadanja, destrukcije, beznađa i otuđenosti. Da, ja sam religiozan.

Uz ‘Porno bandu’ snimljen je i ‘Srpski film’ koji također priča o snuffu i izuzetno je provokativan, makar ako je suditi po traileru. U najavi je i ‘Šišanje’, nasilna priča o mladim neonacistima u Beogradu. Što je po tvom mišljenju razlog pojavi agresivnog storytellinga, odnosno šoka kao kanala komunikacije u filmovima?

Uz spomenuta dva filma koje ćemo imati prilike vidjeti sljedeće godine treba spomenuti prošlogodišnji ‘Film o Milošu Brankoviću’ Nebojše Radosavljevića Čupka i ‘Klip’ Maje Miloš, čije snimanje počinje u prosincu. Ta ‘agresija’ je posljedica naše svijesti o uspavanosti domaće publike i nedostatku oštrih filmova koji pravilno sagledavaju stvarnost i reagiraju na izazove suvremenog doba. Dosta nam je filmova koje prave autori koji žive u kućicama od čokolade i nemaju kontakt sa stvarnošću pa zato koriste razne idiotske klišeje.

Naravno, ne mislim da taj subverzivni odgovor može doći samo od strane eksplicitnih filmova. Ta šokantnost ionako nije jedini i najbitniji cilj, a prava subverzija nije ona površinska, nego je skrivena u dubljim slojevima filma. Takva ideja filma je za mene pravi izazov, a ne neki površni provincijski egzibicionizam. Šok mi služi da razdrmam gledatelje i da im tako probuđenima serviram neke nove ideje i značenja. Današnji gledatelji su svakodnevno intenzivno bombardirani raznim informacijama i kao takvi su oguglali i nalaze se pod anestezijom. Samo nešto oštro ih može rasporiti, razbuditi i dotaći njihova srca željna emocija.

Filmska je povijest vidjela redatelja i ‘redatelja’. Kakvim se ti smatraš i nakon kakvog filma osjećaš da si zadovoljan obavljenim? Rad kojih filmaša, redatelja osobno cijeniš?

Ono sto je meni kao filmskom autoru bitno jest da se oduprem klišejima vezanim za kinematografiju jugoistočne Europe. Zato sam se u ‘Porno bandi’ igrao s metafilmskim spajanjem jugoslavenske estetike Crnoga vala (Žilnik, Pavlović…) s elementima američkog B horora, filmova Paula Morrisseya, Jodorovskog, Warhola, Watersa… Zanimalo me je vidjeti kako ‘camp’ funkcionira u našem crnovalovskom blatu. Zato bih, prije sviju, spomenuo Jovana Jovanovića, autora po meni najboljeg filma svih vremena s ovih prostora ‘Mlad i zdrav kao ruža’, a sa druge Japanca Takashia Miikea, jednog od najinovativnijih autora suvremenog filma.

Dok mi pričamo o ovom, kod tebe se vjerujem već debelo kuha i novi film. O čemu se radi? Možda planiraš kakvu skupu ekranizaciju srpske mitologije kao što je mogao biti ‘Čarlston za Ognjenku’…?

Ne mogu još uvijek otkriti o čemu je moj naredni film, ali ću vam reći da se još uvijek planiram kretati poljem niskobudžetnog, nezavisnog filma. Obećavam da će također biti provokativan, ali na jedan drugačiji način. Eksplicitnog seksa će, naravno, biti. Jebeš film bez seksa i nasilja:)

Imaš li ambicija raditi izvan Srbije?

Za sada ne. Ova sredina mi je nezamjenljiva, izuzetno inspirativna, ne bih je se lako odrekao. U obzir dolaze samo koprodukcije.

Od čega u Srbiji žive redatelji koji se bave gerila filmaštvom?

Od zraka.

(Inesa Antić, Plan B 27)