Nabrojite pet stripova koji vam prvi padnu na pamet. Spomenuli ste Dylana Doga? Zagora? Alana Forda? Koliko je američkih stripova bilo na vašem popisu? A japanskih? Hrvati su vrlo zeznuta stripovska publika. Odrasli smo zatrpani Bonellijevim stripovima u ediciji Zlatna serija i kasnije u izdanju Slobodne Dalmacije. Zahvaljujući dobroj reputaciji Stripoteke i drugih specijaliziranih časopisa, među prvima smo uživali u najnovijim djelima Hermanna Huppena, Alfonsa Fonta i drugih europskih klasika, a domaće snage okupljene oko Novog kvadrata izrodile su table i table stripova koje bi pravednije mjesto našle u galerijskim prostorima nego na loše otisnutom novinskom papiru.
Ponosan na svoj pedigre, prosječni hrvatski čitatelj stripa nazvat će američki mainstream superherojskim sranjem, Vertigova izdanja bit će jedino što danas u SAD-u valja, a u razgovorima će se razbacivati imenima Južnoamerikanaca čiji se tvrdoukoričeni albumi u zadnje vrijeme obilato prevode na naš jezik.
Ako cijenite vlastiti mir, pred prosječnim hrvatskim čitateljem stripa nećete spomenuti mange. Prezrivo će otpuhnuti na sam spomen te japanske gluposti, ubaciti dvije-tri opaske o gigantskim lignjama, pedofiliji i lošoj kvaliteti crteža, reći da cijeni samo Akiru i nastaviti tiradu dok vam ne dosadi slušati ga.
– Kužiš kako su nas zajebali? Kao što rade s tehnikom ili automobilima – uzeli su američki proizvod, skockali ga i preprodali glupim zapadnjacima. Pa ti kupuj! – uzrujao se moj stereotipima sklon prijatelj na nedavnoj kavi.
Povijest mange
Kada bismo stvar ogolili do srži, čovjek bi djelomično i bio u pravu. Utjecaj američkog stripa na suvremenu mangu je golem, no da bismo doista razumjeli razvoj te iznimno bogate i popularne stripovske forme, moramo se nakratko vratiti u prošlost.
Manga svoje tradicionalne korijene vuče iz 19. stoljeća, kada je hvaljeni slikar Hokusai objavio petnaest ilustriranih svaštara, izrađenih tehnikom drvoreza u popularnom ukiyo-e stilu. Premda je drvorez bio i ostao oruđe tradicionalnih japanskih slikara, narednih desetljeća pojavljivali su se i umjetnici koji su, po uzoru na Hokusaija, koristili ukiyo-e tehniku za stvaranje slikovnih priča.
Manga kakvu danas poznajemo nastala je tek sredinom 20. stoljeća, kada su ratom razoreni Japan okupirale savezničke snage. Nakon vjekova kulturnog izolacionizma, neslavno završenog pokušaja svjetske dominacije te bombardiranja Hiroshime i Nagasakija, narod je bio na koljenima. U okupiranom Japanu obitelji su se borile za preživljavanje, a siromašni klinci motali su se oko američkih baza, gutajući olinjale stripove koje su im poklanjali vojnici. Uvidjevši popularnost koju ta forma ima među mladima, tadašnji slikari preuzeli su brojne inovacije iz američkih stripova. Dotadašnji standard od 12 grubih ukiyo-e kadrova zamijenili su sa četiri jasno označena kvadrata, unutar kojih su se nalazili jasnije nacrtani likovi. Prema engleskom stripovskom časopisu Punch, pomodarski novi stil slikanja nazvan je ponchi-e.
Otac suvremenog japanskog stripa
U tom okružju odrastao je Osamu Tezuka, povučeni dječak iz Osake, opčinjen Disneyjevim crtićima. Parafrazirajući jednostavnost linija svojstvenu američkom stripu, velike oči Betty Boop i Disneyjevu karikaturalnost – počeo je štancati autorske stripove, koji su preko noći postigli ogroman uspjeh. Stvorivši jasne žanrovske odrednice, Tezuka je postavio temeljac za razvoj mange, suvremenog japanskog stripa. Razigranog Tezuku strašno je zanimala animacija, što je vidljivo u vrlo filmičnom kadriranju njegovih crteža. U nedostatku novca za skupe efekte, okrenuo se improvizaciji, pa je prve crtiće napravio naglim izmicanjem pozadine iza crtanog lika, koji je ostajao nepomičan u prvome planu. Takav rudimentarni privid kretanja do danas je ostao zaštitnim znakom mange i animea – sjetimo se samo brojnih akcijskih scena u kojima izbezumljeni ili ljutiti junaci blesavo stoje u mjestu dok se iza njih ogromnom brzinom pomiču nedefinirane linije.
No vratimo se još malo Tezuki. Njegov Astro Boy, kojega mnogi smatraju odgovorom na Mickeyja Mousea, prvi je strip čija je animirana inačica prikazana na nacionalnoj TV postaji Fuji, a postao je i prvi anime prikazan izvan Japana. Brojni Tezukini likovi postigli su veliku svjetsku popularnost. Krajem 90-ih izbio je i pravi skandal, kada je otkriveno da je Disney besramno kopirao Tezukinog bijelog lavića Kimbu, stvorivši megauspješnog Kralja lavova.
Tezukine pionirske radove hvalio je i sam Disney, a Stanley Kubrick nudio mu je mjesto umjetničkog direktora na 2001: Odiseji u svemiru nakon što je odgledao Astro Boya.
Većina kasnijih autora preuzela je Tezukin crtački stil, a jednostavan crtež, visoka karikaturalnost emocionalnih ekspresija i obavezne velike oči likova – postale su zaštitnim znakom mange i animea.
Frustrirani hiperprodukcijom loše crtanih mangi, neki autori sredinom 60-ih odbacili su tjedni ritam izlaženja i fokusirali se na detaljnost crteža. Pojavile su se ozbiljnije mange, koje su objavljivane u zasebnim izdanjima, najčešće mjesečnicima knjiškog formata. Takozvane “gekiga mange” čitatelji su prepoznali kao umjetnički kvalitetnije, no skupi tisak pokazao se neisplativim. Trend autonomnih mjesečnika splasnuo je već u 70-ima.
Uz povratak tjednicima i povećanje kvalitete crteža, sedamdesete su za mangu značile i procvat šunda. Strip više nije bio rezerviran za najmlađe čitatelje, a nevine teme zamijenili su sadržaji koji su podilazili nagonima ciljane publike. Ženske mange prštile su zapletima dostojnima južnoameričkih sapunica, u mangama za starije muškarce krv je liptala iz friško odsječenih glava i dijelova eksplozijom razorenih tijela, a gomila erotskih subžanrova oduševljavala je nevjerojatnom maštovitošću i veličanjem krajnje bizarnih fetiša.
Nije trebalo dugo da dokona američka publika prepozna ludi novi smjer koji se pojavio na istoku. Popularnost mange u svijetu naglo je porasla 80-ih godina, a tijekom 90-ih potpuno je pokorila SAD i proširila se na Europu. Na starom kontinentu japanski stripovi dočekani su s mnogo većom skepsom, no neki novi klinci, neopterećeni predrasudama i vjernošću, prihvatili su ih po uzoru na američke vršnjake.
Manga se ove godine pojavila i na hrvatskim sajmova stripa, gdje su je tražili mahom mladi čitatelji. Prosječni hrvatski čitači stripova sumnjičavo su gledali štandove s japanskim naslovima. Jedan od njih promrmljao je: A nije ni taj Naruto loš…
