Recimo da postoje tri kategorije blogova. Prvi su blogovi kao blogovi, ono nešto na internetu što si je onaj netko otvorio da nešto u njemu piše. Druga kategorija su blogovi političara koji služe isključivo za političko djelovanje i političku samopromociju, a treći su marketinški blogovi koje neka medijska kuća, primjerice, pokrene za svoje zaposlenike kako bi oni nešto tu i tamo natipkali, čisto da raja vidi njihovu ljudsku dušu. Evo, primjerice, posljednji u nizu takvih blogova jest onaj Marije Miholjek, voditeljice s NoveTV.

Prvu kategoriju blogova priznajem. To je ona iskrena, prljava gerila u kojoj tu i tamo osvane kakav junak s odličnim smislom za priču i kvalitetnom percepcijom pa šamara po svemu i svima. To mi je nekako oduvijek ideal, ideja bloga. Che Guevara koji je otvorio blog prije nego je očistio pušku pa umjesto rafalima napada riječima.

Druga kategorija mi je pomalo smiješna. U biti, jako mi je smiješna jer volim gledati staromodne političare kako prihvaćaju nove komunikacijske tehnologije, ali se u istima slabo snalaze. To me uvijek podsjeti na bakice u tramvajima koje vade ciglicu omotanu u one kožne presvlake s najlonom preko tipki i monitora, ali tek nakon što je dobre dvije minute iz mobitela pištao neki grozni midi file, neki pokušaj Schuberta. Bakica se potom četiri puta pokušava javiti, udalji mobitel od glave, gleda, pritisne neki gumb pa stavi na uho, ali mobitel i dalje zvoni, i tako nekoliko puta sve dok se ne javi mužu ili kćeri pa glasno zapodjene besjedu o tome kako baš ide s placa i da je doma za 15 minuta.

Političari fudbaleri s velikim Nokiama

Otprilike tako percipiram blogove političara, samo što su oni još gori jer u priči s tramvajem oni nisu prigluhe bakice, već pijani i pomalo poremećeni likovi koji furaju fudbalerku na mokasine i košulju s cvjetnim uzorkom, upasanu u mrkvasti traper povučen do predjela prsa. Mobitel je okačen na vidljivom mjestu i scenarij javljanja je isti kao i s bakicom, samo što je ovaj očito lažiran, usiljen i s obaveznim političkim komentarom, primjerice kako je rajčica opet poskupjela. Pa onda pogled odobravanja po tramvaju, ne bi li pronašao sugovornika.

Eto, na to me podsjeti blog Ivice Kirina na koji sam svratio da vidim je li ostalo što od medijske pompe i zvona koja su na sav glas zvonila o velikom blogerskom povratku jubitoa. Ali ništa, samo dva posta sveukupno. Što i nije bitno. Glavno da on ima svoju slikicu pored imena, jel.

Treća kategorija blogova je ona koja me možda najviše živcira. Zbog čega zapravo i pišem ovaj post i u njemu kršim sva pravila konciznog i usmjerenog bloganja. Jasno mi je da tvrtke koje imaju poznate zaposlenike, dakle svi tv mediji, koriste ta lica, brendiraju ih i na njima zarađuju. Da sam vlasnik NoveTV i ja bih to vjerojatno radio. No, kako nisam vlasnik NoveTV, niti RTL-a, niti HRT-a, dajem si za pravo da prigovaram činjenici što su njihovi voditelji-blogeri prostituirani na taj očit i loš način. Izuzev valjda jednog blogera voditelja (Šprajca), ostali su blogovi plastični, umjetni i bodu u oči svojom usiljenošću. Evo, baš sam se okomio na simpatičnu Mariju Mihaljek koja mi nije ništa kriva. Igrom slučaja njoj su nedavno otvorili blog i natjerali je da nešto piše.

E sad, da iznenada zaključim, znate kako mi ta vrsta blogova djeluje? Znate one likove s dobrim autima koji izlaze na „ključna“ mjesta u gradu, imaju oko desne ruke onu drvenu narukvicu sa slikama sveca i baš su si nekako fensi u novim cipelama za 1200 kuna, a preko prsa, na pink crvenoj majici, ni više ni manje – Che Guevara?

E, baš tako. Usiljeno, lažno i nevjerojatno ironično.