Kako se Facebook party pretvorio u obični party

Iza Facebook partija stoje tri originalne ideje. Prva je ona nevina, entuzijastična, ona koja želi da se ljudi diljem svijeta okupe na trgovima i spontano upoznaju, druže, pokaju i šalju si hugove. Druga ideja je ona vlasnika Gjure koji s Facebookom nema baš ništa, ali je uvidio priliku da zaradi nešto novca više pa je upravo on organizirao druženje u svom lokalu. I treća ideja je pomalo bizarna. Ne znam tko se toga dosjetio, ali doći na ulaz pred nekoliko mesnih štruca, visokih dva metra, ruku što dosežu do Koreje i reći im 'spank me' kao lozinku i nije baš nešto što čovjek priželjkuje.

Mediji danas prenose podatak od stotinjak okupljenih na Trgu bana Jelačića. Što je točno, ali podatak nije ovjeren od strane DIP-a pa ne možemo znati sa sigurnošću. Niti ja želim napisati da je bilo par tisuća ljudi. Iako ih je bilo, ali kako sam mogao znati jesu li oni s fejsbuka ili nisu? Nedostajala je svrha okupljanju. Nešto što smo trebali učiniti u istom trenutku, fejsbuk flash mob, uzviknuti 'poke' u isto vrijeme ili se podati masovnom haganju.. nešto što bi probilo led.

To je prva zamjerka organizaciji. Kako nije bilo druge, odali smo se random upoznavanju ljudi kojih je u jednom trenutku bilo manje nego novinara koji su, pak, razdragano nagovarali ljude da se skupe u neke grupe, da rade nešto što ljudi s fejsbuka rade pa da ih snime i fotkaju. Što točno, ne znam. Valjda je većina njih vjerovala da ćemo doći obučeni u odijela, razdvajati prste pri pozdravu, što li već geekovi kojima manjkaju socijalne vještine rade.

Ali, fejsbuk je bitan i velik korak ka demistifikaciji takvih uvjerenja. I to je dobro, jako dobro. Nego, evo još jedan problem. Ja imam sto dvadeset i nešto prijatelja na fejsbuku. Ti ih imaš isto toliko. Sa mnom je došlo mojih pet, s tobom tvojih pet. Međusobno se upoznajemo. Ideja je odlična. Social line koji nastaje na licu mjesta. U konačnici ispada da bi se cijelo vrijeme mogao upoznavati dok na kraju ne bi upoznao sve jer uvijek će netko biti nečiji prijatelj. Tako bi funkcioniralo u idealnim uvjetima koji kažu sljedeće: Mora biti prisutno barem nekoliko tisuća ljudi i oni moraju imati na umu koncept socijalizacije. Koji je istovjetan fejsbukovom pa je taj servis i postao toliko popularan. Ali to znači da bi postojala nekakva demokratična fikcija, upoznavački opijat koji bi se srušio pod genijalnošću svoje ideje. Svijet nije spreman za takvo nešto.

Kao što ni Gjuro nije bio spreman za prihvat nekoliko stotina ljudi. Puštali su ih svakih pola sata po nekoliko, kad bi se isti broj odlučio na odlazak iz podruma loše afmosfere, a koju umalo nisam iskusio. Naime, neki mladac kojeg ne želim više sresti nam se prikrpao već na početku, na Trgu. Iako smo mu davali do znanja da je nepoželjan jer je naporni debil. No nije pomoglo, lik je trčkarao za nama i onda nas koštao ulaza. Čekali smo u redu, a on ni pet ni šest izlijeva iz plastične dvolitrenke pivu u sebe, po sebi i po drugima. I jasno, zaštitari nas pobroje, sve koji smo bili oko njega, misleći da nam je brat, sudrug, što li već, i zabrane nam ulaz. Nije pomogla niti novinarska pressica, niti zapomaganje da sam iz Jutarnjeg lista, pa potom iz Sutra. Onda sam posegnuo za elementarnim argumentom – da sam novinar PlanaB.

Zaštitar me pogledao, zastao na trenutak, kao da će nas pustiti unutra, kao da je preplatnik koji se sad bori između užitka čitanja PlanaB i svojeg posla, odnosno svoje odluke, netom donešene. Nismo ušli. Ipak, priča ima sretan kraj. Ovim putem pozdravljam glasnogovornika Mehmedovića koji je imao sluha za medijsku silu i koji je izašao van po nas, zle novinare. A unutra kaos. Svira glazba klasična za Gjuru, random tehnjava, ljudi cirkuliraju, kupuju preplaćena pića koja su, oh, Bože, preplaćena i nije mi jasno zašto su preplaćena, kao da je taj klub neka ekskluziva. Nije. Uopće. Što se fejsbuk partija koji se unutra navodno održavao tiče, ništa posebno se nije dogodilo. Ljudi su partijali kao i inače, samo što se sad tu i tamo mogao čuti neki debilni ulet poput: 'Hej, nisam li ti ono kliknula na moj 'have sex' gumbić?' Dobro, ne znam što sam točno očekivao, možda neku friends for sale real time igru.. ili barem poke party. Na kraju se fejsbuk party pretvorio u najobičnij party, bez stigme plavog, socijalnog monstruma.

Tanja Rudež piše blog

Moja omiljena autorica iz Jutarnjeg, Tanja Rudež, koja piše najviše o znanosti počela je pisati blog na Reci.hr, koji je dio Jutarnjeg. Mogu samo reći hura hura. Čitajte. Eto, nije moglo kraće :)

Polica puna novog SF-a

Nedavno sam obavljala mega-inventuru knjiga koje posjedujem. Osim što sam se zabezeknula količinom posuđenih i nikad vraćenih knjiga (u oba smjera!), iznenadilo me je što su na policama nastala i neka prazna mjesta. Pa sam pošala potražiti što bi se dalo i trebalo nabaviti od novog štiva. Te je tako, mic po mic, nastala lista SF romana, objavljenih tijekom 2006., a nagrađenih tijekom 2007., koji se nikako ne smiju propustiti ...

   1. Vernor Vinge: "Rainbows End" - ovaj roman trostruko zaslužuje biti na prvome mjestu: em je dobio Huga za najbolji roman, em je dobio nagradu Locus za najbolji roman, em ga se može sasvim besplatno naći online. Insajderske informacije govore kako bi se u dogledno vrijeme mogao pojaviti i njegov hrvatski prijevod, stoga juhu i bravo i kvačica na listi.

   2. M. John Harrison: "Nova Swing" - dobitnik ovogodišnje nagrade Arthur C. Clarke, koja se svake godine dodjeljuje za najbolje SF djelo objavljeno u Ujedinjenom kraljevstvu u prethodnoj godini. Vrlo hvaljeni roman, čija je recenzija, na moje veliko čuđenje i oduševljenje, izašla i u Zarezu.

   3. Veselin Gatalo: "Geto" - već više puta preporučivani dobitnik nagrade SFERA za najbolji hrvatski SF roman objavljen u 2006., vjerujem, ne treba posebno predstavljati. Zanimljiva priča, bliska svima "s ovih prostora" + Vesin jedinstven stil pripovijedanja + lakoća čitanja, daju jednadžbu koja kaže da ovaj roman svaki iole ozbiljan zaljubljenik u književnost mora imati na polici.

   4. Ben Bova: "Titan" - dobitnik memorijalne nagrade John W. Campbell za najbolji SF roman objavljen na engleskom jeziku tijekom 2006. godine. Radnja se odvija u godini 2095. u orbiti Saturnovog mjeseca, na kolonijskom brodu punom disidenata, pobunjenika, ekstremista i vizionara u potrazi za novim životom. Recept za katastrofu, ali i uzbudljivo štivo.

   5. Jon Courtenay Grimwood: "End of the World Blues" - post-cyberpunkovski roman, dobitnik ovogodišnje nagrade BSFA-e (British Science Fiction Association), opisuje se kao futuristički noir smješten u svijetu promjenjive stvarnosti. Brzo i bizarno, kao da "Kurt Vonnegut piše mangu za producente Doctora Whoa". Ja kažem: daj ovamo!


(nastavlja se)

Facebook nije mrtav

Grbačiću. Problem Facebooka nije loš servis nego korisnici. Oni su naime ti koji šalju pozive za friends for sale, uključivanje u kakvo vampirsko udruženje ili što već koga nervira. Radi se zapravo o poprilično dobro osmišljenoj društvenoj mreži koja će vam dati onoliko koliko uzmete.

Recimo, mene iznimno zabavlja Flixterov Neverending movie quiz (nikadzavršavajućifilmskikviz) u kojem povremeno testiram svoje poznavanje sedme umjetnosti ili kviz posvećen Tv serijama, u kojem sam također briljirao! Također volim zaigrati neku od starijih igara ili kakvu novu - kada radim dugo i puno, to mi da pet minuta odmora unutar kojih mogu razmisliti o svemu :) Facebook se pokazao korisnim i kada treba pronaći stare prijatelje ili razgovarati o Planu B s čitateljima, koji se okupljaju na našoj grupi.

OK, ništa od toga nije spektakl zbog kojeg bi trebali pohitati i registrirati se na Facebook, ali nije baš ni nešto od čega bi trebali bježati. Otkriti ću vam ipak još dobrih razloga za registraciju, u sljedećem broju Plana B :)

Facebook je mrtav

Facebook je, poput bloga, prošlost. Datum 20. prosinca proglašavam danom kad mi je Facebook i službeno dosadio. Ne, neću obrisati svoj profil niti ću izdati svojih stotinjak prijatelja koje sam posljednjih mjeseci marljivo sakupljao i izvlačio iz prašnjavih tavana zaborava koji su bili upravo to - zaboravi, hladni, magloviti i možda su upravo takvi trebali i ostati, niti ću prestati raditi ono što je nazanimljivije – gledati fotke s partijanja i putovanja. Naprosto mi je dosadio. Zasitio sam se. Eto, što da dvanula korisnik poput mene kaže.

Čak sam odustao i od nakane da uobličim jedno veliko i lijepo pismo u kojem ponizno molim Marka, prijatelja mi Zuckerberga, da kontaktira poslovne partnere pa da krene proizvodnja Facebook tipkovnice koja bi pored Entera imala iste veličine tipku Ignore. Ma čak sam i prestao maštati, nasloljen na dlan i pogleda uprtog u monitor, kroz monitor negdje tamo daleko, gdje su svi ti ljudi koji mi šalju stotine glupih poziva dnevno zatočeni u jednu veliku kutiju, sapeti i bespomoćni, a ja nadmen s ogromnom request čeličnom palicom developed by me kojom ih mlataram po pohlepnim prstima i preko čijih fovarduša na funwallovima suklja krv, žarko crvena iz vena facebook plavih. Odustao sam od te divne ideje i sad se pravim da Facebook više ne postoji. Oh, ali zašto? Reći ću vam zašto.

Ne, ja ne želim zaustaviti glad u svijetu tako što ću se pridružiti Facebook grupi kojoj je upravo to humana nakana, oh, u kojoj ću klikom uplatiti dolara dva pa će oni otići negdje daleko, u neko mračno mjesto poput bogataškog novčanika. Isto tako, ne želim prihvatiti Friends for sale aplikaciju iako mi je dnevno pošalju barem dvadeset puta. Zašto bi me zanimalo koliko vrijedim? I kakav si ti to prijatelj uopće? Ne pišeš mi po wallu, ne komentiraš mi fotke, nego me se sjetiš samo onda kad ti trebam da bi si ti okačio neku debilnu aplikaciju. Da, debilne su ti aplikacije, superwall ti je užasno nakaradan jer ne znaš pisati i slikati u onom glupavom programčiću, ruke ti se tresu, od alkohola, vidio sam na fotkama da si opet pio, a mene nisi zvao da ti se pridružim. Zašto bih ti onda bio prijatelj? I zašto smo mi uopće prijatelji? Sreli smo se jednom, više se ni ne sjećam kad, a ti se nisi ni udostojio navesti podatke o tome kako se poznajemo. Ali očekuješ da kliknem yes, support my friend kad se odlučiš u fightclubu razgrabiti s nekim neandertalcem oko toga je li bolja svinjetina na žaru ili lešo. Ta naljutio si se kad nisam znao odgovoriti koju zaklanu životinju najviše voliš jesti u How much do you know your friends kvizu, iako si znao da se ne poznajemo uopće.

A tek poke? Ok, bilo je zanimljivo ispočetka. Pa nam je onda dosadilo, pa se pojavila odlična enough with the poke and let's just have sex grupa čiji smo svi članovi bili. No i tamo se nije ništa događalo pa smo napustili grupu i vratili se mahnitom pokanju. Ujutro bih, umjesto da provjerim službeni mail, odradim posao za koji sam plaćen, prvo dvadeset minuta pokebekao, prsti vas zaboljeli.

Sve to (i mnogo više), nagnalo me da se danas zapitam i razmislim o svojim prijateljima na fejsu. Ako ovako nastave, neki od njih mi više neće biti prijatelji. Neki s kojima sam u sasvim pristojnim odnosima postat će mi smrtni neprijatelji. Kad ih sretnem, prezrivo ću ih gledati, a mislima će mi strujati sve one utrošene minute i klikovi, izlizani miševi i moji zglobovi, sva ona čuđenja kad shvatim da osoba od koje bih to najmanje očekivao šalje fovardušu o krugu prijatelja čijim ekskluzivnim članom mogu postati samo ako prisegnem na neku glupariju. Sve će mi se to prelomiti, jedan veliki poke u mozgu, igonorat ću posljedice i ubiti nekoga. Eto zašto.