Molimo pljesak za novi vrtuljak zabave koji premijerno i fašnički prigodno 3. veljače slijeće u sami centar grada Zagreba: novootvoreni Vip club na prestižnom adresi Trga bana Jelačića 9 ugostiti će HANDCLAP – večer čiste zabave i prljavih disco i electro beatova! HANDCLAP je zamišljen kao mjesečni program kojim se želi isprovocirati još jedna partija zabave u ovim turbulentnim vremenima zagrebačkog clubbinga. Prvo izdanje HANDCLAPA ugostiti će portugalsko-njemačkog producenta, remiksera i DJ-a MOULLINEXA. Prirodni domaćini MOULLINEXU i njegovoj glazbenoj ponudi jesu domaće uzdanice disca, nu-disca i electra: splitsko-dublinski glazbenici SYMBOLONE i IVA STARKOVA!

Portugalac Luis Clara Gomes široj je glazbenoj i plesnoj publici poznatiji kao MOULLINEX – talentirani glazbenik, producent, remikser i DJ čiji posljednji hit MANIAC suvereno vlada vrhovima glazbenih ljestvica i plesnim podijima. Prerada je to pjesme iz filmskog hita Flashdance koju je svojim prepoznatljivim vokalom obogatila kraljica svjetske elektro scene – velika PEACHES.
Obitavajući malo u Lisabonu, malo u Munchenu MOULLINEX je već nekoliko godina nezaobilazna figura europske i svjetske elektronske scene kojoj pridonosi vlastitom glazbom – eklektičnom mješavinom toplih disco melodija, housea i electra, ali i kao iznimno tražen i uspješan remikser i DJ. Iz njegove tvornice remikseva izašli su neki od navećih plesnih hitova posljednjih godina – prerade uspješnica australske senzacije Cut Copy, francuskog šmekera Sebastiena Telliera te ostalih uzdanica priznatih glazbenih etiketa poput Kitsunéa, Modulara, Gommae i Composta.

SYMBOLONE su Vinko Pelicarić i Eduard Raos. U vrh svjetske glazbene orbite lansirao ih je hit LOVE JUICE iz 2008. godine, nakon čega su ih ‘razgrabili’ velikani poput Justicea, Soulwaxa, Digitalisma, Kavinskog, Chromea… Justice je uvrstio njihovu produkciju u mix za prestižni londonski Fabric, a Soulwax na kompilaciju za Traxmag. MOULLINEX i Danger remiksirali su Love Juice i dodatno je zacementirai kao nu-disco himnu. SYMBOLONE upravo rade na novom albumu kojeg očekujemo – uskoro, a cijelo vrijeme rade i prerade glazbenih hitova svojih istomišljenika. Među najpoznatijima su remiksevi za duo Punks Jump Up – Blockhead (Kitsune) te Tangerine Dream – Love On A Real Train. Nastupaju po klubovima diljem Europe i na velikim i važnim glazbenim festivalima u regiji (Exit, Hartera).

IVA STARKOVA! popularna je splitska DJ-ica sa zagrebačkom adresom, rado viđena za pultovima gradskih klubova orijentiranih na elektronsku glazbu, raznoraznih glazbenih elektro, disco i house večeri (Sicko Disco, Illectric Funk, Pantera, Blitz Kidz..) te na festivalima poput novosadskog Exita, splitskog Atlantisa ili zagrebačkog Mars festivala. Karakterističnog disco-pop-electro zvuka, IVA STARKOVA! na glasu je kao vrsna tehničarka i dirigentica fantastične atmosfere na plesnom podiju.

Ulaznice za HANDCLAP večer u Vip clubu po cijeni od 30.00 kuna mogu se kupiti u pretprodaji na blagajni kina Europa u zagrebačkoj Varšavskoj ulici 3 (radno vrijeme: 16.30 – 21.00) te na blagajni kluba na sam dan zabave po istoj cijeni. Prvih 50 kupaca dobiti će na poklon CD sa specijalnim MOULLINEX+SYMBOLONE+IVA STARKOVA! mixom.

VIDEO:

Moullinex & Peaches – Maniac

Sada već tradicionalno, krajem godine vam pomažemo u odabiru poklona za vaše najdraže. Nekoliko autora Plana B u odabiru prijedloga za poklone vodilo se samo jednom mišlju – predložit ćemo ono što bismo i sami željeli dobiti. Pritom smo, dakako, pazili da ne morate posegnuti preduboko u svoj blagdanski džep. Od knjiga, korisnih i zabavnih gadgeta pa do raznih tečaja i rukom izrađenog nakita. Ako ne pronađete odgovarajući poklon, pronaći ćete barem inspiraciju.

1. Lapstuk

Pored doručka u krevet, umjesto novina, donesite svom dragom ili svojoj dragoj u krilo laptop na Lapstuku, nosaču za laptop koji vas tako neće prekomjerno zagrijavati, a bogme se neće zbog pregrijavanja gasiti i prekidati vas u čitanju omiljenih novosti.

Koliko: 179,00 kuna

Gdje: Hoću To

2. Ljubavni toast

Pred osobom kojoj ste u krevet donijeli laptop na novopečenom nosaču, možete ispasti totalno cool kad na tostu prilikom doručka nađe otisnuto “I love You”. Također, ovim pečatom mogu se poslužiti i svi oni kojima knedla zapne u grlu kada treba izgovoriti te dvije, tri slatke riječi. Neka to hrana učini umjesto vas!

Koliko: 39 kuna

Gdje: Hoću To

3. Moje Puzzle

Poklanjanje ovakvih ili onakvih zajedničkih fotografija nije baš originalno, ali ako od neke cool fotke napravite puzzle i njih poklonite, onome kome su namijenjene zasigurno ćete izmamiti osmijeh na lice. A možda dobiti i zagrljaj.

Koliko: 50 kuna + dostava

Gdje: Moje Puzzle

4. Pin Art

Ovo ste sigurno barem jednom vidjeli na nekom filmu i uzviknuli: “Želim!”. Da, i mi. Želite li ispasti originalni pri odabiru poklona, ovo je svakako ideja za vas. O čemu se radi? Skupina čavala na dodir preslikava ono što joj naredite. Cool? Totalno.

Koliko: 108 kuna

Gdje: http://bit.ly/us45vd

5. Terarij za mrave

Imate prijatelje koji jednostavno obožavaju životinje i žele kućnog ljubimca, ali nisu pretjerano odgovorni? Onda je terarij za mrave idealan poklon za njih. Ne zahtijevaju pretjeranu njegu, a može ih se naći u svim bojama i oblicima. Ima čak i onih koji svijetle u mraku! Ne mravi, nego terarij. Zakon.

Koliko: od 50 do 200 kuna

Gdje: eBay

6. Drinkopoly

Kao što joj samo ime govori, ovo je društvena igra koje ćete se mutno sjećati – jer se svaka kazna pri igranju sastoji od ispijanja alkoholnih pića po izboru. Naravno, osoba kojoj poklonite ovu igru vječno će vas zvati na Drinkopoly pijanke, pardon, okršaje. Može li bolje od toga?

Koliko: 179 kuna

Gdje: Drinkopoly.com.hr

7. Poker set

Texas Holdem nije novost u svijetu kartaških igara, ali je posljednjih nekoliko godina uvelike populariziran na ovim prostorima pa su poker setovi postali must have svakog igrača koji drži do sebe. Sigurno poznajete jednog takvog.

Koliko: 200 i više kuna (ovisno o veličini seta)

Gdje: Pokerpik.hr

8. Jahanje konja

Jednim školskim satom jahanja konja nitko neće postati punokrvni kauboj, ali će mu iskustvo koje ste mu poklonili zasigurno zauvijek ostati u pamćenju.

Koliko: 100 kuna 45 minuta

Gdje: Geronimo.hr

9. Masaža

Imate li curu ili dečka koji vas svaku drugu večer žica da ga/je izmasirate, poklon bonom za masaže nebrojenih vrsta skinut ćete ih s vrata za najmanje narednih mjesec dana. Prava win-win situacija.

Koliko: od 80 do 250 kuna

Gdje: Masaza.hr

10. WALL mi

Nove zidove možete pokloniti sebi ili nekome dragome. Dobro, ne doslovno zidove već naljepnice za njih. Vlastitim dizajnom ili idejom koju će vam WALLmice preporučiti, nećete ostati razočarani.

Koliko: 300-400 kuna po metru kvadratnom

Gdje: WALL mi

Listam neki dan gadget blogove i New Scientist i ne mogu se oteti dojmu da se SF posljednjih nekoliko godina naglo pretvara u stvarnost. Ono baš… skroz, mega, super, turbo, full (bljuv). Možda sam to samo ja (a možda je to moja Schauma), ali kao da je nedavno netko konačno maknuo dugogodišnju branu koja znanstvenu fantastiku, a pogotovo cyberpunk, dijeli od stvarnosti.

Čitam tako na Wikipediji o sučeljima mozak-stroj i vidim da je 2008. japanski tim funkcionalnim MRI-jem uspio (posve neinvazivno) iz mozga iščitati sliku koju subjekt (čovjek) vidi. U tonovima sive i razlučivosti 10×10 piksela, ali hej… Bez elektroda, bez otvaranja lubanje. SQUID iz Gibsonovih romana kao da je iza ugla.

Pa onda čitam u, čini mi se, New Scientistu o timu koji zadnjih desetak godina radi na sučelju između mozga i robotskih udova, kraj kojeg one fancy robotizirane proteze djeluju kao nešto iz kamenog doba jer naredbe čita izravno iz centra za motoriku, a odnedavno u mozak vraća i taktilni feedback, odnosno osjet dodira iz robotske ruke. I – pazite sad – stvar je testirana. Na majmunima, a nedavno i na ljudima.

Zeiss Ikon

Umjetni vid je isto “malkice” odmaknuo od svojih skromnih početaka. Zadnje o čemu sam čitao bile su krajnje neatraktivne i neelegantne skalamerije koje su u potpunosti zaobilazile ljudsko oko, a elektrodama su napadale mozak ili optički živac, i općenito djelovale nimalo sexy.

Prvi čovjek s umjetnim vidom (daleke 1978.) vidio je tek točkice svjetla, zahvaljujući dvotonskom mainframe mamutu koji je njegov mozak izravno hranio signalima kroz 68 elektroda.

Najnovije generacije se ugrađuju izravno u postojeće strukture oka (obično na stražnju stranu mrežnice), komuniciraju optičkim živcem, a napajanje dobivaju iz infracrvenog svjetla koje u oko emitiraju naočale s potrebnom elektronikom i kamerama. Svjetla koje istovremeno služi i kao nosač informacija i izvor energije.

Krv nije voda

A tu su i stvari o kojima niti najluđi SF (barem mislim) nije spekulirao. U travnju ove godine izašao je znanstveni članak u kojem Indijac S. P. Kosta (et al.) otkriva kako se crvena krvna zrnca ponašaju kao memristori – otpornici koji otpor mijenjaju u ovisnosti o naponu i taj otpor “pamte” (minimalno pet minuta, u slučaju crvenih krvnih zrnaca).

Memristori su inače jedan od osnovnih elemenata strujnih krugova (istovremeno i najnoviji, otkriven tek 2008.) te odličan osnovni blok za izgradnju memorija i logičkih vrata. Kostin tim kao sljedeći korak upravo i najavljuje kombiniranje malih kanala krvi u logičke krugove. Krv kao procesor. Ili hard disk. The mind boggles.

Elem

Elem, listajući New Scientist, IEEE Spectrum i druge kvazi-pop-znanstvene tiskovine posljednjih dana, jedna me misao sve više počinjala kopkati. Započinje li proces kiborgizacije nužno uvođenjem žica, turbina, tranzistora, silicija, stakla, bakra, srebra i ostalih stvari koje nas – zamislimo li ih umotane u meko, ljigavo, živo tkivo – neodoljivo i nepogrešivo tjeraju da se naježimo?

Oči i prsti možda nisu najefikasnije sučelje u odnosu na svijet strojeva, ali ne koštaju ništa i tu su. Zakleo bih se da je u slučaju većine geekova proces kiborgizacije započeo već poodavno, a da toga možda nisu ni svjesni.

Glava u oblacima

Trećina informacija kojima dnevno baratam živi negdje u cloudu, u Google Mailu, Dropboxu, tko zna gdje. Trećina se nalazi u telefonima, laptopu, tabletu ili malom crnom notesu (ili, kako ga je prijatelj nazvao, MCT – Mali Crni Tefter) kojeg sam nedavno kupio da mi služi kao lokalni cache – u trenucima kad mi za pristup online podacima treba previše vremena.

Možda se tek trećina nalazi u strukturiranoj nakupini bjelančevina i masti među mojim ušima. I ta trećina je dobrim dijelom pretraživački indeks za ove prve dvije trećine. I dalje razmišljam o sebi kao svom mozgu, moj osjećaj samosvjesnosti se nije previše promijenio.

Ali vjerujem da su mnogi primijetili kako sam malo gluplji, kad nisam jacked-in. Kao što sam i ja to primijetio kod njih. Da li bi me to trebalo brinuti? Mnoge to brine, mene baš i ne. To je dio evolucije. To me čini bolje prilagođenim trenutnoj okolini.

Što će se dogoditi ako se ona promijeni? Ako ostanem bez interneta, ako Google (le gasp!) padne, ako izgubim svoj MCT? Baš ništa, jer se ne identificiram sa svojim znanjem, već s načinom na koji ga analiziram i primjenjujem. Ako izgubim bilo koji dio podataka, uvijek će postojati način da do njih dođ***CARRIER LOST***

(Piše: Ante Vukorepa/ Plan B 43)

Vidite kako lijepo izbjegavam riječ “nepravilno”? Izbjegavam je jer prema Kapoviću ne postoji “pravilno” i “nepravilno” kad je riječ o jeziku – postoji eventualno “prosvijećeno” i “neprosvijećeno” ili možda “opušteno” i “suzdržano”.

Jezik je živo biće koje se mijenja s vremenom, društvom i njegovim govornicima – objašnjava nam Kapović svoju tezu – jezik se ne može kvariti niti popravljati, a pripada svima nama, ne samo samozvanim autoritetima i jezičnim puritancima koji bi njime željeli upravljati.

Mladi lingvist Mate Kapović predaje na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a poznat je i po svom društvenom i političkom angažmanu, stoga ne treba čuditi što njegova knjiga o lingvistici i jeziku na prvi pogled djeluje revolucionarno i možda pomalo heretično. Ne bi li nam lingvisti trebali reći kako valja, a kako ne valja pisati i podučiti nas pravilima?

Zapravo ne, kaže Kapović. Lingvisti su tu da se bave jezikom kakav jest, a ne da propisuju kakav bi trebao biti, a njihova je intervencija poželjna samo u slučajevima kad su na repertoaru jezična netolerancija, nejednakost i diskriminacija, odnosno kad se jezik koristi kao sredstvo za “promicanje negativnih društvenih tendencija”. Drugim riječima, lingvisti nisu jezična policija, premda se nažalost mnogi ponašaju upravo tako.

Stoga, sljedeći put kad vam netko pripomene da pogrešno govorite ili pišete ili nemate pojma o svome materinjem jeziku, slobodno ih pošaljite u materinu. Premda Kapović ne opovrgava potrebu za postojanjem standardnoga jezika – čak dapače, kaže, on nam je iznimno potreban – također kaže da je standardni jezik samo varijanta jezika, ni po čemu nadređena ostalim varijantama.

Jezičnog purizma mu je navrh glave, kao i propisa koji kažu kako se nešto mora ili ne smije govoriti ili pisati. Ako nešto ne pripada u standardni jezik nije nužno nepravilno, a govornik je poput mušterije – uvijek u pravu. Govornik ne može ne znati svoj jezik i potrebno je malo olabaviti pristup jezičnim pitanjima. Promjena je jedan od sastavnih dijelova jezika jednako kao što je posuđivanje sastavni dio povijesti svakog jezika.

Razvoj je neizbježan – baš kao što danas pričamo jezikom koji je drugačiji od onog koji se pričao prije 50-ak i više godina, za isto toliko vremena u budućnosti jezik će se ponovno promijeniti, odnosno mi ćemo ga mijenjati u skladu sa svojim potrebama.

Kapović nije za anarhiju, već za racionalan i moderan pristup jezičnoj problematici koja – budimo toga svjesni – nije rezervirana samo za hrvatski jezik i Hrvate. Neusklađenosti i problema ima i u drugim jezicima, a ako vam se diže kosa na glavi od hrvatskog pravopisnog kaosa, onda će vas možda oneraspoložiti činjenica da ne postoji idealan pravopis.

Baš iz razloga neprestane mijene jezika, nemoguće je složiti pravilnik koji će biti moguće koristiti uvijek i zauvijek, stoga možete odahnuti. Opustite se i prodišite punim plućima jer jezik je ovdje zbog vas, a ne vi zbog njega.

Jednostavno pisana i uz dovoljno konkretnih primjera, ova bi vas knjiga trebala prosvijetliti ili barem usmjeriti. Čak i kad se ne slažete s njim ili su vam poneki Kapovićevi zaključci problematični, knjiga vas navodi na razmišljanje o vlastitom poimanju jezika koji svakodnevno koristite. Trebate li biti stroži ili blaži – na vama je da zaključite, a samo razmišljanje o tome pozitivan je korak prema naprijed.

Izdavač: Algoritam

Cijena: 119 kuna

Besplatno poglavlje dostupno je ovdje.

Bez obzira na krizna žarišta u zemljama izvoznicama i ne baš tako nove ideje o alternativnim izvorima energije, cijena i raspoloživa količina ovog energenta još će neko vrijeme biti glavna vijest. Nitko precizno ne može utvrditi koliko nafte još imamo u Zemljinoj kori, a i s procjenama se često manipulira iz različitih razloga.

Osim iz klasičnih fosilnih izvora, dizel gorivo se posljednjih godina dobiva i iz obnovljivih izvora. 2005. godine u svijetu je proizvedeno oko 3,9 milijardi litara biodizela, a 2008. više od 11 milijardi litara. Osim biodizela, u većoj mjeri se proizvodi i bioetanol.

Mada se na prvi pogled čini odličnom alternativom dizelu fosilnog porijekla, proizvodnja biogoriva ima i velikih nedostataka. Kako se za proizvodnju biogoriva koriste isti resursi kao i za proizvodnju hrane, uzgoj poljoprivrednih kultura za ovu namjenu diže cijenu hrane, osobito u zemljama u razvoju. Uz poskupljenje hrane, i samo biogorivo skuplje je od onog dobivenog na klasičan način.

Proizvodnja biogoriva je skupa i (prema nekim studijama) količina energije koja se troši na proizvodnju biogoriva veća je od količine energije koja se od njega može dobiti. Sljedeći problem predstavlja uzgoj sirovina za biogoriva, poput soje, što može smanjiti bioraznolikost i dovesti do ekoloških problema.

Uništi da bi stvorio

Veliki paradoks je i to da se zbog osiguranja dodatnih sirovina za proizvodnju biogoriva pojačano uništavaju amazonske prašume, kako bi se dobile velike obradive površine. Brazil je drugi proizvođač bioetanola na svijetu, iza SAD-a.

Nadalje, korištenje biogoriva ne rješava problem emisije ugljikovog dioksida, koja nije značajno manja od one koja se oslobađa korištenjem fosilnih goriva. Svjesni ograničenja ovakvih biogoriva prve generacije, tehnolozi i znanstvenici ulažu znatne napore kako bi dobili biogorivo na što efikasniji i manje štetan način.

Premda opisana prva generacija biogoriva još uvijek dominira, paralelno se razvija i druga generacija biogoriva. Biogoriva druge generacije dobivaju se iz otpadnih produkata poljoprivredne i drvne industrije, te se na taj način izbjegava kompeticija s resursima za proizvodnju hrane.

Radi se, između ostaloga, i na dobivanju biogoriva iz kućanskog otpada. Britanska tvrtka Greenergy izgradila je pogon vrijedan 50 milijuna funta koji će iz bačene hrane proizvoditi biodizel. Kućanstva u Engleskoj i Walesu godišnje u otpad bace 3,6 milijuna tona hrane, tako da se na ovaj način može korisno iskoristiti rasipnost građana.

Usprkos svijetlim primjerima, poput spomenutog, zamah komercijalne proizvodnje druge generacije tek se očekuje u sljedećim godinama jer je tehnologija prve generacije uglavnom još uvijek efikasnija.

No, znanstvenici idu dalje. Premda druga generacija biogoriva nije u potpunosti zaživjela, već se razvijaju treća i četvrta generacija. U trećoj generaciji biogoriva najčešće se spominje dobivanje biogoriva iz algi, a u četvrtoj generaciji korištenje genetski modificiranih bakterija za proizvodnju lanaca ugljikovodika.

Gorivo četvrte generacije

Alge predstavljaju značajan potencijal za proizvodnju goriva jer su znatno manje zahtjevne nego žitarice, a proizvode i do 300 puta više goriva po jedinici površine od biljaka koje se sada koriste. Osim toga, proizvodni ciklus im je tek desetak dana, a mogu se uzgajati na tlu neprikladnom za prehrambene biljke.

I na kraju ne manje važno – alge konzumiraju ugljikov dioksid, a na taj način smanjuju emisije ugljika u atmosferu. Alge gorivo proizvode tijekom procesa fotosinteze.

U Exxon Mobilu (jednoj od najvećih svjetskih energetskih kompanija) 2009. godine uložili su 600 milijuna dolara u razvoj i proučavanje ove tehnologije, što govori o velikom potencijalu ovog rješenja.

Osim algi “naftašica”, znanstvenici i tehnolozi rade i na već spomenutoj četvrtoj generaciji biogoriva. Radi se o genetski modificiranim bakterijama koje proizvode lance ugljikovodika od kojih se goriva sastoje.

Tako je, primjerice, ekipa znanstvenika s Berkeleya manipulacijom genetskog koda bakterije Escherichije coli uspjela “natjerati“ bakteriju da proizvodi biogorive tvari. Osim spomenute vrste, rade se istraživanja i manipulacije s različitim vrstama bakterija, kako bi se otkrila vrsta najpogodnija za proizvodnju goriva.

Bakterija koja možda najviše obećava je Cyanobakterija, koja za proizvodnju biogoriva iskorištava čak 10% energije koju dobiva od Sunca, za razliku od algi koje iskorištavaju 5% energije koja dopre do njih. Znatnija komercijalna upotreba četvrte generacije proizvodnje biogoriva očekuje se tek za desetak godina.  

Na kraju možemo zaključiti u optimističnom tonu. Premda su početak proizvodnje biogoriva pratile različite neželjene posljedice (ugrožavanje prirodne raznolikosti, poskupljenje hrane), nova nastojanja istraživača nalik na znanstveno-fantastične eksperimente otvaraju neočekivane mogućnosti za energetiku budućnosti. 

Očekivano, velike naftne tvrtke uključile su se u priču s biogorivom jer ih ovakav način proizvodnje energenata čini manje ovisnima o geografskim, gospodarskim i političkim čimbenicima.

Godina Ruđera Boškovića i znanost u Hrvatskoj

Prije 300 godina, 18. svibnja 1711. u Dubrovniku je rođen Ruđer Bošković. Najveći hrvatski znanstvenik svog vremena, a prema mnogima i najveći hrvatski znanstvenik uopće, objavljivao je radove iz područja fizike, matematike, astronomije i filozofije.

Hrvatski sabor je povodom 300 godina njegova rođenja 2011. godinu proglasio godinom Ruđera Boškovića. Povodom toga u Dubrovniku će se održati trodnevni simpozij na kojemu će izlaganja održati tridesetak značajnih znanstvenika iz Hrvatske i svijeta.

Na simpoziju će biti govora o fizici, neuralnoj znanosti, biologiji, kemiji, nanotehnologiji i medicini, a neki od poznatijih predavača koji će sudjelovati su Carlo Rubbia, fizičar nobelovac, Rolf Heuer, ravnatelj CERN-a, te od domaćih znanstvenika, genetičar Miroslav Radman, neurolog Ivica Kostović, ravnatelj Hrvatskog instituta za mozak, fizičar Davor Pavuna i Danica Ramljak, ravnateljica Instituta Ruđer Bošković.

Također postoji mogućnost da Hrvatska uskoro uđe u CERN – Europsku organizaciju za nuklearna istraživanja. Institut Ruđer Bošković već godinama uspješno surađuje s CERN-om i mnogi naši znanstvenici rade tamo, između ostaloga i na čuvenom LHC-u, no naša zemlja još nije članica.

Ulaskom u tu organizaciju otvorio bi se prostor za bolju suradnju na različitim projektima. Ne treba zaboraviti da je CERN, uz američki Fermilab, najznačajnija institucija koja se bavi istraživanjima strukture materije, te bi članstvo u CERN-u svakako koristilo domaćim znanstvenicima.

Da baš ne budemo previše optimistični, nedavni sukob na relaciji Ministarstva znanosti i sveučilištaraca ukazuje na značajne probleme u hrvatskoj znanosti. Nedostatak strategije često se ističe kao najvažniji problem domaće znanosti. Na nedostatak strategije u svemu žale se gotovo svi – od gospodarstva, turizma, obrazovanja, znanosti, poljoprivrede…

Vlada, s druge strane, sve proglašava strateški važnim, a ako je sve strateški važno – onda ništa nije važno. Potrebno je naći djelatnosti u kojima imamo potencijala i prema njima se zaista odnositi “strateški”.

S obzirom na broj naših znanstvenika koji su izgradili karijere u inozemstvu, hrvatska znanost ima potencijala, ali ne možemo istovremeno biti zemlja znanstvenika, poljoprivredna zemlja, turistička zemlja i zemlja s razvijenom brodogradnjom. U engleskom postoji zgodan izraz za to: Jack of all trades, master of nothing.

Najznačajniji radovi i teorije Ruđera Boškovića

Kao polivalentni znanstvenik i filozof, Ruđer Bošković dao je značajan doprinos matematici i različitim disciplinama znanosti:

• U knjizi Elementa matheseos universae (1754.) daje znatan broj teorema iz trigonometrije, prvi izvodi četiri osnovne diferencijalne formule sferne trigonometrije, kao i oskulatorni krug.
• U raspravi De aestu maris (1747.) među prvima govori o neeuklidskoj geometriji i predlaže geometriju s tri i više prostornih, te jednom vremenskom veličinom.
• U pet knjiga o astronomiji Opera pertinentia ad opticam et astronomiam (1785.) između ostaloga izlaže teoriju o aberaciji svjetlosti. Brzinu svjetlosti smatra konstantnom, a prostor i vrijeme smatra relativnim.
• U djelu Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium, objavljenom u Beču 1758. godine, tvrdi da je sve materija i kretanje. Atom svodi na središnju točku oko koje se šire oblaci privlačno-odbojnih sila (Boškovićevo polje). Bohrov model atoma je direktan potomak Boškovićeva modela atoma.
• Prvi je ukazao na potrebu ispitivanja grešaka mjernih instrumenata i dao formulu za ispravke tih grešaka.

LOŠA VIJEST

Veće doze kalcija ne štite kosti

Prema studiji koja je nedavno objavljena u časopisu British Medical Journal, umjeren unos kalcija (oko 700 mg dnevno) važan je za održavanje zdravih kosti, no veće doze kalcija neće dodatno smanjiti rizik od lomova ili osteoporoze.

Autori studije istraživali su medicinske dosjee žena u Švedskoj i unos kalcija u posljednjih 19 godina. Rezultati pokazuju kako su žene koje su unosile oko 700 do 750 mg kalcija dnevno imale najmanje lomova kostiju i najmanje su bile podložne osteoporozi, a povećanje unosa kalcija nije doprinijelo zdravijim kostima.

Štoviše, neka istraživanja upućuju na povećani rizik od lomova kosti kod povećanih doza kalcija. Smanjen unos kalcija (ispod 700 mg dnevno) također je povezan s većom vjerojatnosti lomova i osteoporoze.

DOBRE VIJESTI

Slobodni planeti

Prema novijim opservacijama naše galaksije utvrđeno je postojanje mnoštva planeta koji nisu, poput Zemlje, vezani uz neku zvijezdu, već slobodno kruže oko središta galaksije. Premda se prema teoriji nastanka planeta moglo očekivati postojanje takvih planeta, nitko nije očekivao da ih ima toliko puno. Procjenjuje se, naime, da ih u našoj galaksiji ima oko 400 milijardi, što je znatno više i od broja zvijezda. Usprkos tome što nemaju “svoju” zvijezdu, pretpostavlja se kako bi na nekim od tih planeta moglo biti uvjeta za život.

Evolucija mozga počela je s njuhom

U usporedbi s ostalim životinjama, sisavci imaju najveći mozak u odnosu na tijelo. Prema studiji objavljenoj u svibnju u časopisu Science, američki i kineski znanstvenici su utvrdili kako bi evolucija mozga u sisavaca mogla biti rezultat selekcije životinja razvijenijeg osjeta njuha, odnosno dijelova mozga zaduženih za analizu njušnih informacija. CT snimanjima lubanja fosila sisavaca iz različitih perioda utvrdili su tri faze evolucije mozga sisavaca: prvi sisavci su tijekom evolucije prvotno razvijali njušna područja mozga, a vremenom su evolucijski pritisci počeli favorizirati životinje povećane osjetljivosti na dodir – što je dovelo do razvoja dijelova mozga zaduženih za taj osjetni modalitet. U posljednjoj fazi evolucije ranih sisavaca proces prirodne selekcije uzrokovao je razvoj koordinacije pokreta i osjetila.

Linkovi mjeseca:

Znanost za klince

Sciencemonster.com

Sciencekids.co.nz

Svemir u brojevima:

Više od 90% poznate tvari u svemiru čini vodik.

Zemlja u brojevima:
50 kg godišnja je potrošnja papira po stanovniku u svijetu. Građani u EU recikliraju oko 64% papira.

Čovjek u brojevima:
40% tjelesne mase prosječnog čovjeka čine mišići.

(Piše: Gordan Beraković/ Plan B 43)

Nekadašnja jahaonica pa tvornica tekstila u svibnju ove godine pretvorena je u izložbeni prostor s impozantnom zbirkom suvremene umjetnosti kolekcionara i vlasnika tvrtke Filip Trade Tomislava Klička s više od 500 radova.

Ipak, nije riječ o klasičnoj galeriji, ni muzeju klasičnog tipa već o živom izložbenom prostoru, pod paskom Udruge hrvatske suvremene umjetnosti Lauba i kustosice Vanje Žanko. Umjetnici i umjetnice mlađe i srednje generacije, koje je Zbirka Filip Trade sustavno otkupljivala, napokon su na ovaj način dobili svoju pozornicu u gradu.

Uz svoj Nestalni postav, u sklopu kojeg su izloženi radovi iz fundusa Zbirke Filip Trade, u listopadu je Lauba pripremila prvu samostalnu izložbu u svojim prostorima. Čast je pripala Zlatanu Vehaboviću, hrvatskom slikaru mlađe generacije, koji je svoje najnovije radove, kojima se bavi tamnom stranom erotskih odnosa, odnosno ljubavi, objedinio pod nazivnikom „Sweeping Confetti from the Floor of the Concrete Hole“.

Uz svaku je Laubinu izložbu u pravilu organiziran i prateći program u kojem sudjeluje sam umjetnik, kustosica, te jedan suradnik odabran prema želji umjetnika. U slučaju Zlatana Vehabovića to je bio Marko Pogačar, koji je uz svaku sliku napisao pjesme te održao večer čitanja poezije.

U studenom su predstavljena najnovija ulja na platnu Lovre Artukovića, „Modeli poziraju za Pietu“ i „Pietà obrnuto“, po prvi put predstavljena u potpuno dovršenom obliku.

Taj je mjesec bio i u znaku suradnje s Društvom arhitekata Zagreba, u sklopu koje je predstavljen program DAZ-a „Misli prostor/ Think Space“ – četiri konceptualna međunarodna natječaja za mlade vizualne umjetnike i arhitekte. Teme su bile granice – one urbane, geopolitičke, ekološke i moralne, s velikim finalom u obliku nekonferencije „Izvan granica“, nakon čega je otvorena site-specific instalacija Kristine Lenard „Misli prostor“. Rad se može vidjeti u svojoj originalnoj formi na licu mjesta, a ne kao što je uobičajeno za umjetnicu – u formi fotografije smještene u lightbox. Posjetitelji će instalaciju moći fotografirati sve do 8. siječnja sljedeće godine.

Svoje je mjesto među Laubinim izlagačima pronašao i mladi umjetnik Bruno Pogačnik, javnosti poznat prvenstveno kao ulični umjetnik koji je, pod različitim pseudonimima i tagovima (ipak najpoznatiji kao Filjio i Puma34), posljednjih deset godina stvarao po cestama i ulicama brojnih europskih i američkih gradova, ponajviše u rodnom Zagrebu.

Prvi put predstavljen samostalnom studijskom izložbom, pod vlastitim imenom i prezimenom, Pogačnik donosi site-specific instalaciju „The Magic is gone (But the Filth is still there)“, u kojoj sažima iskustva ulične umjetnosti, ali i druga iskustva do kojih je u posljednje tri godine dolazio. Izložba otvorena 1. prosinca trajat će do veljače sljedeće godine.

Među aktivnostima Kuće za ljude i umjetnost vrijedi ubrojiti i prvu prodajnu izložbu recentnih radova hrvatskih umjetnika. Izložbom „Finalisti 2011“ otvorenom u prosincu predstavljene su ovogodišnje Laubine akvizicije, ali i radovi istih umjetnika koji su još u njihovu vlasništvu.

Subotom se u Kući za ljude i umjetnost organizira Laubica, niz besplatnih umjetničkih radionica namijenjenih djeci predškolskoga i mlađega školskoga uzrasta, sve u skladu s Laubinom misijom podizanja javne svijesti o hrvatskoj modernoj i suvremenoj umjetnosti kroz interaktivni program.

Suvremena umjetnost ispričana na Laubin način – uz brojne doživljaje, učenje, zabavu i neobvezno druženje – privukla je i nas pa smo, između ostalog, posjetili izložbu Zlatana Vehabovića.

(Ivana Šipić)

Jednog dana stranac je došao u grad i otvorio trgovinu na tržnici…Tako počinje fenomenalno ilustrirana priča na Hobolobo stranici, jedna od dvije, koje se svako malo ažuriraju i nastavljaju. Već na prvu se vidi da je u site uloženo jako puno truda i ljubavi, pa je pomalo šteta što autor ne otkriva više o sebi osim da voli raditi stvari, koje onda i napravi. Ni na Twitteru, gdje djeluje i radi pod imenom MrHoatzin, ne otkriva puno više, al nije ni važno, priče su must see.

Dot.hr
Proračunaj me

Ako ste oduvijek željeli biti gradonačelnik, ali ne onaj na Foursquareu već pravi, kako to izgleda u praksi možete saznati kroz igu Proračunaj me u kojoj slažete proračun grada Rijeke. Zadatak je naizgled jednostavan – odabrati prioritete i odlučiti gdje će i kome ići novac, no da bi jednom projektu dali, drugom morate uzeti, pa na kraju uvijek netko/nešto pati. U mom proračunu, djeca su išla po mraku u školi i svi otprilike sad gladuju…

Dot.com
Epic 4 Chan

Nasilje nikad nije odgovor. Osim ako pitanje nije ‘Što nikad nije odgovor?’. Ali ako odgovorite nasilje, opet bi bili u krivu jer nasilje nikad nije odgovor, misao je popularnog dinosaurusa filozofa, jednog od mnogih s ovog bloga. A Tumblr je to blog koji ćete proći od početka do kraja, odnosno, od posljednje do prve stranice jer obiluje smiješnim fotografijama, meme slikama i sličnim sadržajem bez kojeg bi internet bio glup!

Flat rate
Vektor

Sat i dvadeset minuta traje hrvatski postapokaliptični horor koji možete u cjelosti pogledati na You Tubeu! Autori filma rekli su za tportal  kako je film potpuno nezavisno financiran te da se nadaju da će imati barem nekakav uspjeh kod nas u Hrvatskoj budući da se radi o prvom takvom dugometražnom naslovu. Film je do sredine svibnja pogledan 1525 puta, a vjerujem da će broj gledanja rasti. Evo, odo i ja pogledat.

(Piše: Boris Ličina Borja/ Plan B 43)

Međutim, dobru i pozitivnu vibru koja oko te knjige vlada od trenutka njezina rođenja na ovom svijetu pa do činjenice da je u svega nekoliko tjedana postala veliki hit, te iza sebe ostavila i najpoznatije hrvatske pisce, nemoguće je opisati i slovima i brojkama. Dok ne upoznate njezinu autoricu Meritu Arslani, novinarku Jutarnjeg lista i odnedavno ponosnu vlasnicu prve knjige.

Tko je Merita Arslani?

Novinarka Jutarnjeg lista, građanin svijeta, a po novome i spisateljica. Zapravo, nisam još uvijek spisateljica jer sam čula da moraš napisati tri knjige ako želiš imati status književnika. Tako da mi trebaju još dvije.

Želiš biti član Društva hrvatskih književnika?

Zapravo baš i ne. Nisam član ničega. Član sam jedino zajednice na Facebooku i to je jedina “organizacija” kojoj pripadam jer mrzim biti članom bilo čega.

S obzirom da pišeš svakodnevno, što ti bi da napišeš i knjigu?

Htjela sam napisati knjigu. Htjela sam napisati nešto što nije isključivo novinarski tekst koji je netko naručio, ili ga moram napisati jer mi je to posao.

Htjela sam napisati nešto što se meni sviđa, a za to nema prostora u novinama. I da konačno napišem nešto što je potpuno izmišljeno, da me nitko ne može tužiti, ha-ha-ha…

Koliko su te puta tužili?

Četiri-pet puta i sve sam tužbe dobila. Tako da, ustvari, ja ne lažem, pa može biti da je ova moja knjiga i istinita!

Onda tvoji anđeli stvarno postoje? Danijel je neki poznati lik iz života?

Postoje sigurno.

Pa da, s obzirom da živiš u Vrapču tvoje su tvrdnje i likovi sasvim normalni, čak i očekivani?

Ha-ha-ha… Tema jest možda očekivana, s obzirom na trendove. Ali za ljude koji me poznaju ona je sasvim neočekivana. Jako su se iznenadili kad su čuli da sam napisala knjigu o anđelima.

A s obzirom na reakcije, nakon nekog vremena mi je postalo i neugodno. Kad bi me pitali o čemu je knjiga, mislila sam: Ajme meni, kako ću sad opet reći da je o anđelima.

I onda su očekivali da su posrijedi neki Hells Angelsi?

Ma svi su očekivali da je to neka zafrkancija, neki vic o anđelima. Dosta ljudi je mislilo i da se radi o romanu s “ključem” o novinarskom svijetu, što mi ne pada na pamet pisati.

Kako doživljavaš šokove ljudi koji te poznaju kao jednu osobu, a iz knjige progovara neka sasvim druga Merita? Je li to smiješno, čudno…?

Najsmješnije mi je kad mi kažu: Ajme, pa nisam ja znao da si ti tako sentimentalna duša! Zapravo, mislim da smo svi sentimentalni, bez obzira što se predstavljamo kao čvrsti i jaki.

Svi u sebi imamo i nešto što ne pokazujemo na van. Najbolje mi je to da su svi jako iznenađeni, ali im se knjiga sviđa. To mi je super.

Rekla si da je ukazanju teme prethodio jedan neobjašnjiv trenutak?

To je bilo stvarno nešto najnevjerojatnije što mi se dogodilo u životu. Počinjala sam pisati nekoliko priča i nije išlo, znala sam da to nije to.

I onda sam se jedne noći vraćala s posla, hodala prema automobilu i razmišljala: Pa, brate mili, kako ne možeš smisliti neku priču koja ti sjeda; svaki dan pišeš, svaki dan pričaš s ljudima, laprdaš okolo po kavama i kako je moguće da ne možeš smisliti priču od koje bi mogla napisati knjigu.

Dok sam tako hodala prema automobilu, u jednom mi je trenutku bljesnulo pred očima, neka munja, neko bijelo svjetlo koje je trajalo manje od sekunde – i cijela priča mi se otvorila.

Ali apsolutno cijela. Točno sam znala: Pa da, jednoj curi se javi anđeo čuvar i kaže da će umrijeti za tri mjeseca. To je to. Kao da sam je znala.

Kao da se nije dogodila u tom trenutku, već kao da je cijelo vrijeme bila negdje u glavi, ali se onda otvorila neka čakra, zabljesnulo bijelo svjetlo i samo je izašla. Odmah sam se vratila u redakciju, dok mi je misao bila svježa, napisala 15 do 20 kartica teksta i dala knjizi ime. To je bilo to.

Misliš li da je to bila neka nadnaravna sila?     

Tada mi je taman umrla mama, nedugo prije toga. A kad sam počela pisati i tata je završio u bolnici, dobio je moždani udar i zapravo je bio na putu prema mami…

Nisam im nikad rekla da želim napisati knjigu. I kako sam se cijelo vrijeme mučila s temom, što ću, o čemu ću… nekako mi se i danas čini da taj bljesak nije bio slučajan.

Je li ti knjiga i osobno pomogla pri gubitku najbližih, kao što smo vidjeli reakcije ljudi na Facebooku kojima je tvoja knjiga iz temelja promijenila stav prema smrti i pomogla im da prežive tu bol?

Pa je, bila je to neka vrsta terapije. Smrt nije tema o kojoj možeš s ljudima razgovarati kad god ti treba. Ljudi nisu baš skloni pričati o smrti, samo zato jer ne znaju utješiti nekoga ako i sami nisu doživjeli nešto slično i iskusili takav gubitak.

Ne možeš ni s najboljim prijateljima razgovarati o tako teškim temama jer stvarno nije jednostavno. Tema je to u kojoj se ljudi ne osjećaju dobro jer ti ne mogu reći ništa pametno. Stoga i njima bude loše, pa se na kraju svi loše osjećaju. Zato je ova priča i bila neka vrsta “oslobađanja”.

Čudna priča vezana uz ovaj film počela je sjajno jer je film premijeru doživio na Sundance Film Festivalu početkom prošle godine, kad su ga neki kritičari dočekali s popriličnim hvalospjevima pa su i brojni internetski forumi počeli brujati o ovoj neobičnoj kanadskoj hillbilly zafrkanciji.

Nakon toga je slijedio SXSW Film Festival u Austinu gdje je film osvojio nagradu publike – koja je vjerojatno i najbolja (do mišljenja kritičara ionako tek rijetki drže), no to ipak nije rezultiralo njegovom širom distribucijom.

Stoga se dogodila apsurdna situacija u kojoj film hvale gotovo svi koji su ga pogledali, a to je nažalost uspjelo tek rijetkima. Tako je film stigao i kod nas, ali je iz kina nestao prije negoli ga je netko uopće primijetio. Zato smo mi ovdje da ispravimo tu grešku.

Filmska priča započinje vrlo tipično i klišeizirano, poput većine sličnih žanrovskih filmova. Skupina mladih željnih zabave (čitaj: uživanja u seksu, drogi i rock’n'rollu) odlazi u nekakvu šumsku zabit gdje usput susretnu dvojac iz naslova – nerazdvojne prijatelje Tuckera i Dalea – seljačine kakve dugo niste vidjeli na filmu u naslovnim ulogama.

Kako kruže priče o nekakvim ubojstvima u tom kraju, logično je da mladež odmah posumnja na spomenuti dvojac, a do kraja filma doista će se proliti hektolitri krvi i otrgnuti brojni dijelovi tijela, no tu ujedno prestaju sve sličnosti ovog djela s većinom ostalih naslova.

Naime, kvaka je u tome da su Tucker i Dale zapravo ultimativne naivčine i dobričine koje nemaju nikakve veze s navodnim ubojstvima niti imaju ikakve zlikovačke nakane, a film debitanta Elija Craiga maestralno ismijava sve moguće klišeje i opća mjesta žanra, potpuno izokrećući stvari.

Premda se na prvu čini da su autori (Craig je režirao film i napisao scenarij zajedno s još jednim debitantom Morganom Jurgensonom) svoj film bazirali na jednoj jedinoj doskočici, izokretanju perspektive, u stvarnosti je situacija bitno drugačija jer im polazna ideja služi za 90-ak minuta urnebesne zafrkancije u koju su nabacali zbilja svega.

Malo slapstick-komedije, puno crnog humora i svih mogućih horor klišeja (preciznije njegova slasherskog survival podžanra), obilje nevjerojatnih situacija (komedija zabune) uz neskrivene posvete nekim klasicima žanra (Zla smrt, Petak 13) pokazali su se dobitnom kombinacijom.

Sjajnom dojmu ovog urnebesno zabavnog niskobudžetnog naslova svakako pridonosi i glavni glumački dvojac Alan Tudyk (fanovima poznat iz Fireflya) i Tyler Labine (serije Reaper i Invasion) u ulogama junaka koji izgledaju poput statista iz kultnog Deliverancea.

U svakom slučaju radi se o neprocjenjivom naslovu, a budući da film i nije imao previše sreće nadajmo se da će autorski dvojac proći zapaženije, jer bi bila šteta da nakon ovog bisera ne dobiju novu priliku.

Tijekom nekoliko desetljeća nakon Zagorke, SF se u Hrvatskoj polako razvijao pa su najistaknutija imena sredinom 20. stoljeća bili Mladen Bjažić i Zvonimir Furtinger koji su u tandemu napisali mnoge SF romane za djecu – poput najpoznatijeg Ništa bez Božene iz 1970. godine.

Uz njih je najznačajniji autor Angelo Ritig, čiji romani Sasvim neobično buđenje (1961.) i Ljubav u neboderu (1965.) predstavljaju okret prema ozbiljnijim temama i dubljoj analizi i razvoju likova, te usmjerenje prema odrasloj publici.

Magična sedamdeset šesta

Jedna od najznačajnijih godina za hrvatski SF je 1976. U veljači te godine u Zagrebu je osnovano društvo SFera, koje do danas djeluje kao neprofitna kulturna organizacija na području Hrvatske i grada Zagreba, a jednako je važno pokretanje časopisa Sirius, te iste godine. Sirius je osnovan u okviru novinsko-izdavačke kuće Vjesnik, a izlazio je sve do 1990. godine.

U svojim najboljim godinama dosegnuo je nakladu od oko 40 000 primjeraka, a u dva navrata – 1980. i 1984. – primio je nagrade za najbolji europski časopis za znanstvenu fantastiku, a 1986. nagradu Europskog SF društva. Ravnopravno s najvećim imenima svjetske znanstvene fantastike, u Siriusu su objavljivana i djela domaćih autora. I današnji ministar turizma Damir Bajs, između ostalih, objavljivao je u Siriusu, a taj je danas kultni časopis poslužio kao kolijevka mnogim uspješnim autorima – kao što su Predrag Raos ili Milena Benini.

Novi časopisi i zbirke

Neslužbeni nasljednik Siriusa bio je časopis Futura, pokrenut 1992. godine u Zagrebu, koji će također dati prostora domaćim autorima i unutar kojeg će se razvijati nove snage hrvatskog SF-a, poput Darka Macana, Aleksandra Žiljka i Tatjane Jambrišak. Nekoliko godina kasnije ekipa u okviru društva SFera pokrenut će izdavački projekt koji će potaknuti domaće autore ne samo da se bave znanstvenom fantastikom, već i da o njoj promišljaju iz domaće perspektive.

Cilj sferakonskih zbirki – koje redovito izlaze već 17 godina – jest promicanje domaćeg fantastičnog stvaralaštva i kroz njih je prošla većina relevantnih imena u hrvatskoj znanstvenoj fantastici. Ove je godine objavljeno i jubilarno deseto izdanje istrakonske zbirke – sličnog izdavačkog projekta koji pruža mogućnost razvoju kraće forme te, uz domaće autore, objavljuje i radove pisaca iz susjednih zemalja.

Uz sferakonsku i istrakonsku zbirku svake se godine objavljuje i tematska zbirka priča Festivala fantastične književnosti iz Pazina, a redovni fantastični izdavački ciklus zaključuje književni časopis Ubiq, koji izlazi dvaput godišnje i uz djela domaćih pisaca ima i bogat esejistički dio, kojim se domaći SF promiče i u akademskom smislu.

Sirius B

No, sa zamiranjem Future, čije se izlaženje posljednjih godina u najboljem slučaju može opisati kao sporadično (jedan broj godišnje, ako i toliko), ponovno se rodila ideja o pokretanju redovitog SF časopisa na tragu Siriusu, a prigodno bi se zvao – Sirius B. Ideja je da do petog broja izlazi kao dvomjesečnik, a potom u mjesečnom ritmu, te bi također ravnopravno objavljivao domaće i strane autore, a izdavanje bi krenulo na ljeto – ukoliko se skupi dovoljan broj pretplatnika.

Pokretač ove ideje je nekadašnji Futurin urednik Davorin Horak, kojemu je cilj skupiti 500 pretplatnika kako bi časopis zaživio. Pretplata za prva dva broja iznosi 40 kuna, a više o ovome projektu – koji bi zajedno s postojećim mogao predstavljati budućnost hrvatskog SF-a – možete saznati ovdje.

SF KNJIGE MJESECA

Zagrebački zombiji i istanbulska nanotehnologija

Proljeće je veselo za esefičare jer tada kreću dodjele raznih nagrada – od onih najprestižnijih do onih lokalnih. Pa krenimo, s lokalpatriotskim sentimentom, od ovih potonjih. Na netom dovršenom SFeraKonu dodijeljene su nagrade SFERA – za najbolja djela spekulativne fikcije objavljena u prethodnoj kalendarskoj godini. Onu najprestižniju, za najbolji roman, odnio je dvojac Mihalinec-Grgić za roman Kriza: hrvatski horor, koji uz pregršt satire i crnoga humora govori o najezdi krvožednih zombija na Zagreb.

U travnju se tradicionalno dodjeljuje nagrada Philip K. Dick kojom se obilježavaju najbolja SF djela originalno objavljena u broširanom izdanju u SAD-u. Nagradu sponzorira The Philadelphia Science Fiction Society i dodjeljuje se pod pokroviteljstvom Zaklade Philip K. Dick, a ponio ju je ove godine Mark Hodder za steampunk roman The Strange Affair of Spring-Heeled Jack.

Među značajnim europskim nagradama ističu se britanske SF nagrade te nagrada Arthur C. Clarke. Britansku nacionalnu nagradu za najbolji SF roman primio je izvrsni Ian McDonald za svoj roman The Dervish House, smješten u budući Istanbul koji je u 2027. godini središte nanotehnološke revolucije.

Nagrada Arthur C. Clarke dodjeljuje se za najbolji roman originalno objavljen u Ujedinjenom Kraljevstvu tijekom prethodne kalendarske godine, a ovogodišnja je dobitnica Lauren Beukes za maštoviti Zoo City – smješten u Johannesburg u bliskoj budućnosti.

A tijekom svibnja su dodijeljene i prestižne nagrade Nebula, koje od 1966. godine dodjeljuje udruga Science Fiction and Fantasy Writers of America (SFWA). Nagradu za najbolji roman dobila je Connie Willis za Blackout i njegov nastavak All Clear (oba objavljena tijekom 2010. godine), koji se bave temom putovanja kroz vrijeme.

RETRO SF

Prvonagrađeni

Jedna od najprestižnijih SF nagrada – Hugo – prvi je put dodijeljena 1953. godine za roman The Demolished Man, autora Alfreda Bestera. Napisan 30-ak godina prije rođenja cyberpunka, ovaj roman zapravo nagovještava taj žanr, a između ostalog se bavi telepatijom i psihologijom.

Prva je Nebula dodijeljena 1966. godine za veličanstvenu Dinu Franka Herberta, koju zasigurno nije potrebno posebno predstavljati nijednom SF fanu, dok je prva Svjetska fantasy nagrada prvi put dodijeljena 1975. godine za roman pun magije, obrata i pustolovina – The Forgotten Beasts of Eld, autorice Patricije A. McKillip.

Prvu nagradu Philip K. Dick dobio je 1983. godine Rudy Rucker za Software, cyberpunk roman koji se bavi umjetnom inteligencijom, a prvu nagradu Arthur C. Clarke dobila je 1987. godine Margaret Atwood za Sluškinjinu priču, distopijski roman koji prikazuje mračnu blisku budućnost iz perspektive žena zarobljenih u teokratskom i mizoginom društvu.

Domaća nagrada SFERA, pak, prvi je put dodijeljena 1981. godine romanu Prepoznavanje slovenskog autora Mihe Remca. Zbog svojih razmišljanja o svijetu i njegovom distopijskom poretku u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, Remca često uspoređuju sa Zamjatinom, Huxleyjem i Orwellom, te cijene kao jednog od najznačajnijih SF pisaca s područja bivše Jugoslavije.

TOP 5

Ljetni SF kino hitovi

1. Cowboys and Aliens

Jedan od najiščekivanijih filmova godine, nastao prema stripovskom predlošku te s facama Danielom Craigom i Harrisonom Fordom u glavnim ulogama. Radnja je poprilično jasna iz samog naslova – čovjek bez sjećanja, s tajanstvenom napravom na ruci, suočava se s vlastima i nenadanim napadom došljaka iz svemira.

2. Izvorni kod

Jake Gyllenhaal je odlikovani vojnik koji se budi u tijelu nepoznatog čovjeka i otkriva da je dio misije pronalaženja bombaša iz prigradskog vlaka u Chicagu. Shvaća da je dio tajnog vladinog eksperimenta koji mu omogućava da prijeđe u identitet drugog čovjeka u zadnjih 8 minuta njegovog života.

3. Green Lantern

Odred Green Lantern je bratstvo ratnika koji su prisegnuli da će održavati intergalaktički red, a svaki Green Lantern nosi prsten koji mu osigurava supermoći. Novak u redovima Green Lanterna – prvi ikada izabran iz ljudske vrste – dobit će težak zadatak obrane Zemlje i sudbine čovječanstva.

4. Lovac na trolove

Grupa studenata istražuje seriju misterioznih smrti koje su navodno skrivili medvjedi, ali uskoro otkrivaju kako se tu radi o mnogo opasnijim bićima. Ovaj norveški hororac snimljen je u formi mockumentaryja, a u glavnoj je ulozi kontroverzni komičar Otto Jespersen.

5. Super 8

Steven Spielberg i J.J. Abrams udružili su snage u novom misterioznom SF-u koji se, prema rijetkim informacijama, čini kao križanac E.T.-a i Cloverfielda. Glumačku ekipu predvode Kyle Chandler i Ron Eldard.

(Piše: Irena Rašeta/ Plan B 43)