Kad Facebook i Twitter još nisu bili ni linija koda na računalu njihovih kreatora, u zlatno doba domaće blogosfere i blog.hr servisa dio odvažnih blogera odlučio je prijeći na vlastitu domenu, najčešće koristeći podršku WordPress sustava. Primjer prvih slijedili su mnogi i WordPress je postao sinonim za blog. Ovih dana na scenu stupa jedan novi servis, Tumblr, koji je uzeo osnove WordPressa, ali ih nadogradio mogućnostima kojima su nas razmazili Facebook i posebice Twitter. Lakše umrežavanje, praćenje zanimljive ekipe, a i besplatan je. Je li era WordPressa završena i možemo li očekivati sljedeće generacije (mikro)blogera upravo na tom servisu?

ZA
Tihana Ana Reljić (@taroofie)

Samo još jedan mikroblogging sustav? Hm… jasno je da ovisno o tome kakav točno blog želite i kakve su vaše blogerske potrebe – tu ima prostora raspravama o Tumblru. Međutim, realna moć Tumblra je u kombinaciji nekoliko komponenti razvikanih društvenih mreža i blogerskih sustava. Kao prvo, napominjem da je besplatan, što je a priori plus bez dodatnih objašnjenja. Drugo, uz svu preglednost i jednostavnost sučelja idealan je za foto-, audio-, video- ili link-blog, iako napominjem da njegove mogućnosti tu ne prestaju. Zahvalan je i što se tiče dizajna jer uz izbor početnih tema pruža gotovo neograničenu mogućnost podešavanja, pa čak i dodavanja reklama i podešavanja naziva domene. Po meni, ono što je danas najvažnije jest mogućnost pristupa svim internet-sadržajima iz svake situacije i na svakom mjestu. Tumblr se za to odlično pobrinuo, pa će postovi uvijek naći svoj put do objave preko raznih alata i mobilnih aplikacija. Sve u svemu – jedna nova win zajednica. I vote: for!

PROTIV
Danijel Marčetić (@danko)

Istina, Tumblr je seksi, inovativan, zanimljiv, jednostavan i besplatan, no ne bih se bez puno pomnog razmišljanja odrekao WordPressa. Zašto? Zato što je to servis koji je kroz godine pokazao da brine o svojim korisnicima, davao im stalno nove mogućnosti (updateove) i kontinuirano razvijao svoj sustav na sreću svih nas. Pouzdan je, jednostavan za korištenje, a i ima sve više mogućnosti. Možete se povezati s prijateljima u duhu društvenih mreža koristeći Twitter i Facebook social pluginove, premda je to Tumblru nekako osnovna premisa djelovanja. Zatim, tu je i neka tradicija. Tumblr se već sad veže nekako uz fotoblogere i neku hipstersku online generaciju koja se na taj način izražava, dok je WordPress nekako za iskusnije, ozbiljnije generacije blogera, koji još uvijek, kulturi 140 znakova unatoč, žele sjesti, napisati ozbiljan blogerski post od karticu-dvije i koji žele nadopunjavati svoju arhivu postova. Dojma sam da je Tumblr zasad samo trend i oni koji se za istim žele povesti, neka, nema tu ništa loše. Ipak, WordPress je mjesto na koje ćete se možebitno vratiti kad se zasitite Tumblra. Živio Wordpres! Živio!

F!

Domaća verzija Tumblra

Kad već pričamo o Tumblru – zašto ne! Ako su domaći blogerski servisi uspjeli prikupiti stotine tisuća korisnika, nema pretjeranog mjesta skepsi da blogeri ne bi prihvatili neku domaću verziju novog (mikro)blogerskog servisa kao što je Tumblr. Servis sam po sebi nije toliko kompliciran da ga neka domaća web tvrtka ne bi mogla razviti na svoj način i dati mu dašak domaće kulture i štiha.

Da su Twitter i drugi mikroblogerski alati posljednjih mjeseci i godina u potpunosti revolucionalizirali način i brzinu prijenosa vijesti od događaja do korisnika (čitatelja), svima je jasno. No ono što se posljednjih mjeseci istaknulo kao pitanje jest – povjerenje. Vjerovati više običnom građaninu, članu vaše Twitter-mreže koji objavi neku vijest, ili pak mainstream mediju koji to također napravi, ali uz prethodno odobrenje mainstream uređivačkih struktura? To smo pitanje postavili dvojici twitteraša, Josipu Bošnjakoviću i Andreju Ivaniševiću, koji su s nama podijelili svoje mišljenje.

ZA
Josip Bošnjaković

Fenomen Twitter postoji već tri godine, ali u posljednje vrijeme doživljava pravu revoluciju. Što je to što tih 140 znakova čini posebnim i kako ih iskoristiti u svakodnevnoj poslovnoj upotrebi? Twitter je veza s potrošačima, klijentima, zaposlenima, partnerima… svima koji čine vašu komunikacijsku vezu i mrežu. Budući da nemate ograničenja o sadržaju koji twittate, u vrlo kratkom roku možete veliku publiku informirati o usluzi, proizvodu ili vijesti. Tako je i s novinarima amaterima koji putem Twitter-kanala šire informacije. U snažnoj zajednici koju stvarate svakodnevnom komunikacijom na Twitteru, vijesti se šire puno brže nego mainstream medijima. Također, kod bilo kojeg sadržaja koji nudite svojim followerima, uvijek možete zatražiti njihovo mišljenje i čitati njihove reakcije (i to u realnom vremenu). Time se stvara povjerenje koje manjka globalnom, hladnom pristupu. Generalno gledajući, Twitter, ako je pravilno implementiran u vašu strategiju, može predstavljati veoma moćan alat i akcelerator.

PROTIV
Andrej Ivanišević

U eri mikrobloginga neprovjerene vijesti amaterskih novinara velikom se brzinom šire i tako povećavaju mogućnost da jedna laž (pardon, neistina) koja se toliko puta čuje i pročita postane istina. A sve to želji da dobije što više retweetova i followera u svrhu stvaranja veće marketinške baze, dizanja vlastitog ega ili nekih drugih ciljeva. Profesionalni novinar obradit će vijest kvalitetno, visokoj produkciji s kvalitetnim fotografijama, bez pravopisnih pogrešaka i jezičnih ekshibicija – tako da bude privlačna, razumljiva i dostupna što većem broju čitatelja. Profesionalni novinar u mogućnosti je doći najbliže zbivanjima, zahvaljujući novinarskim akreditacijama te susretljivosti sugovornika koji su svjesni da njih novinar može lijepo promovirati, ili u suprotnom – oblatiti. Provjeravanje informacije za profesionalnog bi novinara trebala biti obaveza, a unošenje osobnog stava nepoželjno. Profesionalni novinar unosi više znanja, vremena i truda u svoje članke. Na taj je način točnost i kvaliteta proizvedenog sadržaja maksimalna. Uostalom, on je profesionalac i živi od toga.

F!

Twitter documents

Neku vrstu baze podataka online (poput Google documentsa) koju ažurira velik broj ljudi, na Twitteru je moguće pratiti pomoću takozvanih hashtagova (zajedničke riječi koje počinju znakom “#”). No problem nastaje kada se te baze podataka pokušavaju pregledavati retroaktivno, s predznakom perfekta. Aplikacija ili posebna stranica kojom bi se pratili razgovori i linkovi ostavljeni na neku temu na Twitteru (kao što je to bio slučaj s raspravom #HrMedia) – ideja je o kojoj bi domaći programeri i web entuzijasti trebali razmisliti.

Blog knjiga

Social Media Marketing: An Hour a Day

Autori Dave Evans i Susan Bratton napisali su knjigu Social Media Marketing: An Hour a Day za sve koji su “oduševljeni” marketingom putem društvenih medija. Navode koje su mogućnosti, kako pravilno pristupiti korištenju RSS-a, podcastova, blogova, Twittera i Facebooka za brzo širenje ideja, koje alate koristiti, kako napraviti uspješnu kampanju na internetu te kako dobiti pravovremene i iskrene reakcije publike. Najvažnije od svega, pokazuju kako sve prednosti svih društvenih mreža i servisa i njihovih mogućnosti integrirati s mainstream medijima.

U ovom broju Blogosfere odlučili smo se za malo drugačiji pristup tematici mikrobloganja. Naime, vjerujemo da su se svi tviteraši barem jednom našli u situaciji kada su nekome objašnjavali što je to Twitter i zašto bi bilo dobro da ga netko počne koristiti. Bilo zato što mislimo da bi mogao doprinijeti kvaliteti čitave domaće twitter-zajednice, bilo zato što vjerujemo da je mikrobloganje način komunikacije koji se ne može izbjeći te će ga svi, prije ili kasnije, prihvatiti. Za vas smo pronašli dvoje ljudi, Gorana Vugrinca i Dejana Oštrića, od kojih je prvi zaluđeni twitteraš, a drugi, da budemo iskreni, uopće nema twitter-račun, niti ga misli otvoriti, no pristao je reći koju pametnu na tu temu.

ZA
Goran Vugrinec (GoRunV)

Nisam osoba koja se boji novih tehnologija i rado pratim online trendove, no nakon Facebooka nisam vjerovao da mi Twitter može ičemu poslužiti. Nagovarali su me, ali nisam htio iskušati mikrobloganje jer sam vjerovao da je taj način komunikacije zagušljiv i suviše klaustrofobičan za mene. Sve dok jednog dana u redakciji (Jutarnji.hr) nije došao na mene red da preuzmem službeni twitter-račun (@Jutarnji). Isprva sam se nećkao, no nakon par dana ne samo da sam ulovio ritam s tweetosferom, nego sam otvorio i vlastiti račun, pa sad zapravo tvitam s dvije adrese. Twitter se ispostavio kao sjajan komunikacijski alat i ne da mi je žao što sam ga počeo koristiti, nego mi je žao što se nisam ranije uključio. Hoću li nagovarati osobe oko sebe da se registriraju? Naravno, jer da mene nisu nagovarali, propustio bih mnogo toga. Ljudima ponekad samo treba dati poticaj i uputiti ih u nove stvari. Tako da je odgovor na glavno pitanje – da, svakako, rukama i nogama nagovarajte ekipu da se pridruži twitter-zajednici. Nikad ne znate kome ćete time napraviti uslugu.

PROTIV
Dejan Oštrić (bez profila, zasad)

Student sam fizike, pratim trendove u tehnologiji i izvrsno se služim internetom, kao i većina moje generacije. Twitter mi nije nepoznanica, dapače, zanimljiv mi je kao fenomen i vidim sve prednosti njegova korištenja. Ipak, ne postoji neka realna šansa da u skorašnje vrijeme počnem tvitati. Ne zato što me je strah, ne zato što mislim da se ne bih uklopio ili da nemam što pametno za reći. Vrlo jednostavno – nisam zainteresiran. Mislim da je riječ o gubljenju vremena (barem mog) i o stvaranju još jedne ovisnosti u koju bih vrlo lako mogao upasti, a na štetu svojeg ionako pretrpanog rasporeda. Pokušali su me nagovoriti (i autor ove rubrike, među ostalima) i zaista sam dobio sjajne argumente zašto bih trebao privoljeti tu novu blagodat interneta, no neće ići. Djelomično i zato što mi Twitter pokušavaju nametnuti te što mislim da je ta ovisnost nešto na što se osoba mora navući sama. Propuštam li što? Vjerojatno. No znate kako kažu – što ne znaš, ne može te boljeti.

F!

Twitter connect

Facebook connect, kažu statistike, sada već koriste tisuće manjih i većih web stranica. Jednostavnost i funkcionalnost koju pruža naprosto potiču na ostavljanje komentara. Ne treba dodatna registracija, ne treba proći kroz bilo kakve peripetije, a i komentar s imenom i prezimenom jednostavno više drži vodu od anonimnog komentara. No što je s Twitterom? Iako se FB connect kod nas nalazi tek na manjem broju web stranica, već sada treba razmišljati i o uvođenju aplikacije koja bi omogućila da se na, primjerice, news-portalima može ostaviti komentar s twitter-računom. Tu su onda i hashtagovi i hrpa drugih mogućnosti o kojima treba razmišljati.

Blog knjiga

Facebook Fairytales: Modern-Day Miracles to Inspire the Human Spirit

Emily Liebert, autorica knjige Facebook Fairytales odlučila je prikupiti primjere facebook-komunikacija koje su završile sretno – bilo da je riječ o pronalaženju bioloških roditelja, donora organa, posla ili o doniranju novca za humanitarne svrhe. Sve priče u njezinoj knjizi započinju i završavaju na Facebooku, a svaka od njih završava na najpozitivniji mogući način, ističući sve prednosti koje ova globalna društvena mreža može donijeti pojedincu. Knjiga je dostupna na Amazonu. Više informacija.

1492

Tina Lakić
@tinalakic

Prekaljena novinarka, profesorica na FFZG-u te trenutačno urednica na net.hr-u (danas.hr), Tina Lakić friška je članica twitter-zajednice. Iako ima tek pokoji tweet, ovime je želimo potaknuti da s nama češće podijeli svoja zanimljiva promišljanja i stavove.

Znanost
@znanost

Ponajbolji domaći portal koji se bavi vijestima iz područja znanosti, nakon veoma uspješnog proboja na Facebooku odlučio se priključiti i twitter-zajednici. Iako uglavnom postaju linkove, veselimo se njihovom dolasku kao nekoj protuteži žutilu i budalaštinama kojima smo obasipani svaki dan. Želimo im ugodan boravak te da se uspješno uklope u jednostavna ali važna pravila twitter-zajednice.

Martina Knežević
(@martinaknezevic)

O Martini ne možemo saznati mnogo iz njezinog opisa profila, no iz tweetova koje s nama rado dijeli vidimo da je inteligentna, zabavna i ponajviše društvena blogerica koju vam iz navedenih razloga preporučujemo.

Retweets

SouthPark na temu društvenih mreža i internet-prijateljstva. Must see. (via @gpeuc)

Hrvati zaradili 2,5 milijuna dolara na igrici za iPhone: (via @rep.hr)

Promovirajte se uz pomoć eKnjiga i kontekstualnog oglašavanja! (besplatno) (via @msanko)

Usvojen je novi pravilnik za .hr domene – od sada možete imati više od jedne! (via @gblagus)

@aljosajap se vraća s NEON.com.hr…
(+ @neoncomhr) (via @netokracija)

Novi post na blogu: Nekoliko stvari koje mislim da je važno reći (via @mrak)

Google nije zao? (via @vedrangulin)

EggsEggs za tucanje pisanica na iPhoneu (via @beler)

Kupili ste iPad? Palo vam je na pamet da ga možda “blendirate”? :) (via @blogowski)

Kako bi izgledao CMS da ga rade urednici (via @netokracija)

Twitroll

@ZelenaEnergija
Poslovni direktorij tvrtki koje se bave zelenim tehnologijama i portal koji prati aktualnosti iz svijeta obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti donosi svojih deset twitter-preporuka

@guardianeco – Britanski Guardian jedan je od najaktivnijih listova u pogledu praćenja događanja vezano uz zelene tehnologije i ekologiju i ima vrlo aktivan twitter-kanal
@greenforyou – Odličan izvor vijesti s područja ekologije, pokriva manje-više čitav svijet, s posebnim naglaskom na SAD
@WindEnergyPower – Primjena energije vjetra, nove investicije u vjetroelektrane, nova tehnička postignuća na području vjetroenergetike
@risovic – Kolegica iz Srbije koja vrlo aktivno prenosi vijesti iz ekologije i primjene zelenih tehnologija. Zašto piše isključivo na engleskom – nije nam htjela otkriti
@futurologija – Neprofitna stranica Futurologija.com, koja donosi vijesti o novim tehnologijama i znanstvena promišljanja o budućnosti svijeta
@Energetika_SLO – Slovenski portal Energetika.NET, koji objavljuje vijesti iz energetike u Sloveniji i regiji. Nažalost, dio sadržaja dostupan je samo uz pretplatu
@greenroofsuk – Dusty Gedge, nekadašnji cirkusant i performer, a danas jedan od najutjecajnijih aktivista u borbi za zelene krovove u Europi
@greengardencity – Još jedan site neprofitnog karaktera – ovaj put hrvatski portal Green Garden City – bavi se zelenom arhitekturom i gradnjom te njihovom promocijom u Hrvatskoj
@Green_Europe – Twitter-glasilo European Environmental Bureaua, najveće udruge federacije zelenih udruga u Europi
@pikaiprijatelji – Edukativni projekt udruge Kneja “Pika i prijatelji”, namijenjen osvještavanju djece, roditelja i nastavnika o značaju permakulture i načela održivog razvoja

(Nebojša Grbačić / Plan B 31)

Ono što čini Twitter drugačijim od Facebooka jest mogućnost da svoju poruku prenesemo velikom broju ljudi koje u pravilu ne poznajemo. Dok na Facebooku u pravilu sami biramo i odbijamo prijatelje po ključu poznanstva, u twitter-zajednici taj se proces odvija po ključu svojevrsnog interesa. Ako nas zanima određena tematika, tražit ćemo ljude koji o njoj twittaju. No tu se postavlja ključno pitanje – je li kulturno i u duhu interneta i Twittera samo pratiti ili biti praćen ili bi ta brojka trebala biti jednaka? Je li nekulturno odbiti pratiti nekoga tko nas prati, ali nama nije zanimljiv? Ili bismo se baš zbog spomenute kulture na internetu trebali socijalizirati i automatski postati nečiji “fanovi”? Evo što o tome misle dvojica twitteraša.

ZA

Bojan Jarić
(@BoJa)

Twitter zaista funkcionira drugačije od Facebooka. Na “plavoj” mreži u pravilu na svojoj frend-listi imamo ljude koje poznamo na ovaj ili onaj način, odnosno ljude koji nam nešto znače u životu. Bilo da je riječ o poslu ili privatnom životu. Nasuprot Facebooku imamo Twitter, koji funkcionira nešto drugačije, što ga ne čini boljim ili lošijim od Facebooka, nego naprosto – različitim. Smatram da je proces socijalizacije na Twitteru, tijekom kojeg pratimo i bivamo praćeni od strane često u potpunosti nepoznatih ljudi, mnogo korisniji za usera nego Facebook. Ne samo da proširujemo mrežu ljudi s kojima komuniciramo i kojima prenosimo svoje kratke poruke, nego uklanjamo i neku vrstu mentalne blokade u ovom relativno novom procesu socijalizacije. Kada netko učini isto i počne nâs pratiti iz ovog ili onog razloga, mislim da bi bilo nekulturno i nimalo u duhu interneta kad i mi ne bismo počeli pratiti njega, iako nam dotični nije zanimljiv ni po čemu. Da je drugačije, smisao Twittera bi se izgubio, a mogućnost da svoju poruku prenesete brzo i efikasno te da ona bude viđena – najednom nestaje.

PROTIV

Luka Piškor
(@lopido)

Ono o čemu prosječan hrvatski internet-korisnik ne razmišlja jest stvaranje takozvanog “digitalnog identiteta”. Drugim riječima, prosječni surferi ne razmišljaju da ono što napišu na internetu u pravilu ostaje na internetu te da su ono što napišu, a što drugi mogu pročitati i komentirati – riječi i rečenice po kojima će ih netko pamtiti, cijeniti i procjenjivati. Jedno su web stranice kojima je cilj privući što više ljude da ih vide, a drugo su društvene mreže koje, po samoj svojoj definiciji, projiciraju neku offline zajednicu na online medij. Jednako kao što se u stvarnom životu odbijamo družiti s nekim ljudima zbog sto mogućih razloga, ista bi pravila trebala vrijediti i u virtualnom svijetu. Ako mi se netko ne sviđa, neću s njim nastaviti razgovor ako mi priđe na ulici. Kulturno ću ga odbiti i otići dalje. Na Twitteru nam se često dogodi da nas počne pratiti netko za koga ne znamo ni tko je, ni što je, a ako ga i znamo, ne želimo biti u kontaktu s tom osobom. Dakle, da zaključim, mislim da nema ništa nekulturno u tome da odbijemo pratiti nekoga tko prati nas ili da onemogućimo pristup našim informacijama koje dijelimo na Twitteru nekome s kim nemamo ništa zajedničko.

F! Humanitarni twitter flash mob

Svaki internetski fenomen za sobom u pravilu nosi promjenu ili inovaciju u ponašanju članova “fenomena” offline. Humanitarnost je samo jedna od, mogli bismo reći, usputnih posljedica postojanja online zajednica. Svjedočili smo više puta u Hrvatskoj slučajevima blogeraša i twitteraša koji su pomogli nekome u nevolji. Twitter-ekipa to i danas čini, prikupljanjem novca ili dijelovima za računala. No možda bi twittosfera mogla razmisliti i povećati (pojačati) svoju domenu djelovanja, pa poput “flash mobovaca” koji se okupe na internetu i po dogovoru naprave nešto u stvarnom životu, napravi nešto iznenada, zajedno i efikasno. Primjerice, 30 twitteraša ode i dâ krv, podrži seljake u prosvjedu ili posjeti klince bez roditelja.

Blog-knjiga

99 Ways To Make Money Using Twitter

Blogeri kolaborativnog bloga Geekpreneur, autori popularne knjige Geek’s guide to Twitter, prikupili su u knjizi 99 ways to make money using twitter – 99 primjera kako se može zarađivati putem Twittera. Autori navode da knjiga donosi odgovore na mnoga pitanja koja se mnogi ne bi sjetili niti postaviti; odgovori su to koji mogu donijeti profit i pojedincima i velikim tvrtkama.

1492

Vuk Radić
@vukradic
Naš najpoznatiji student filma koji je nakon Harvarda otišao produbiti svoje znanje u Amsterdam, posljednjih tjedana (ftw!) intenzivno tweeta. O čemu? O filmovima, medijima i događanjima u svim pratećim industrijama.

Anamarija Rede
@SmijemSe
Anamarija iz Zagreba obična je “random” djevojka, kako za sebe kaže u kratkom opisu, koja se još uvijek “muči da shvati trenutni sustav vrijednosti”. Jednostavna i zabavna, baš onakva twitterašica kakve volimo.

Iva Vlašimsky
@IvaVL

Iva je novinarka Novog lista, simpatična osoba koja voli sunčane dane, svojeg muža i sina. Uz to voli prirodu, umjetnost, književnost i zabavu. Dovoljna količina informacija da zaključite kamo naginju njezini tweetovi te da je počnete pratiti.

Retweets

U duhu Toyotinih problema (via @sestabrzina)

Hoćete li u novinare – novinarstvo nekad i sad – novi blog post (via @novinarskapatka)

VIJEST STOLJEĆA: Otkriven alkohol koji ne uzrokuje mamurluk (via @barbaraslade)

Hrvatski električni auto oduševio u Ženevi (via @IvanLeko)

[BREAKING] @ivanbrezakbrkan najavio 24-satnu apstinenciju od Twittera! (via @timelinenews)

WTFJeans Have Special Pockets for All Your Gadgets (via @mashable) (FTW!)

Internetske stranice političara – Bandić ubio svoj site! (via @akeglovichorvat)

Bližimo se brojci od 10 milijardi poruka na Twitteru. Slijedi eksplozija interneta (via @Gadgeterija)

[FOTKAJ] Pofotkajte proljetni pogled s vašeg radnog mjesta uz hashtag #bezrecepta! Detalji na linku (via @bezrecepta)

Kultni filmovi koji su nepravedno ostali bez Oscara – Građanin Kane rules! (via @andab)

(Nebojša Grbačić / Plan B 30)

Irena Rašeta
Kao blogerica koja je i sama imala iskustvo da joj tekstovi s bloga budu iskorišteni za novinarske članke bez ikakvog spomena, kamoli naknade za posuđene riječi (dok su oni sami uredno primili plaću za nešto što nisu napisali), definitivno sam za autorska prava blogera. Jer činjenica da je neki tekst objavljen na internetu – tko god ga napisao – ne znači da svatko ima pravo s njim raditi što želi.

No, nekako sumnjam da se “obični” blogeri mogu nadati nekakvim honorarima za svoje tekstove ili dijelove teksta koje je neki novinar iskoristio za svoj članak, ali bi novinari u krajnjoj liniji trebali poštivati izvor iz kojeg posuđuju (sami su ga odabrali jer su ga smatrali dovoljno dobrim), te od citiranih blogera tražiti dopuštenje za korištenje njihovih tekstova, a autore-blogere navesti u svojim tekstovima.

Činjenica je da su pojedini blogeri danas veća imena od pojedinih novinara, međutim ipak ih se tretira kao “manje vrijedne” jer ipak samo blogaju, a ne može se reći da se baš svi novinari mogu podičiti poslom koji obavljaju, pa ipak dobivaju profesionalan tretman od svojih kolega.

Nebojša Grbačić

Kolikogod svi mi blogeri voljeli svoju pisanu riječ i oko nje se trudili, i dalje moramo biti svjesni činjenice da je naš doseg poprilično malen, a time i sami tekstovi. Ne u autorskom smislu, već u smislu publike koja nas čita, bez koje smo – nitko i ništa. I dalje smo ovisni o mainstream medijima. Dokaz tome jest činjenica da su svi veći blogerski pothvati uspjeli tek u trenutku kad su ih mainstream mediji uzeli pod svoje. Logika stvari nalaže da su blogeri alternativni izvor informacija, ne manje važan, no manje poznat publici do koje želimo doprijeti.

Utoliko mislim da bi blogeri promociji svojih tekstova trebali pristupati i moderno i praktično. Moderno u smislu da shvate kako ne pišu autorske kartice u nekom tjedniku, nego tekstove na internetu koji je živ, koji funkcionira po sistemu brzog prenošenja informacija; proces u kojemu se ne može puno vremena i energije utrošiti na plaćanje honorara (koji bi vjerojatno bili vrlo maleni). Praktično u smislu navođenja izvora, odnosno blogerske svetinje – linka – ispod teksta ili dijelova teksta koji se prenose.

Vjerujem da nema veće dobiti za blogera nego kad se ispod njegovih (kvalitetnih) riječi nađe njegov link. Kada čitatelj zna da je to pisao netko poput njega i kada, ponajviše od svega, čitatelj zna da iza tog teksta ne stoji nikakav “prljavi” novac, pa tako s njime niti ikakve implikacije “plaćeništva”. To je ono što blogera razlikuje od novinara i čega se trebamo držati. Autorska prava isključivo u vidu potpisa i ništa više od toga.

(Plan B 18)

Stanislav Bender
Osobno tweetam i na engleskom i na hrvatskom jeziku, no s porastom broja korisnika Twittera na hrvatskom govornom području sve više preferiram hrvatski. Kao i na internetu općenito, i na Twitteru danas dominira engleski jezik. Dapače, mnogi će vam siteovi savjetovati da iako ste “non-English speaker” – da ipak pišete svoje tweetove na engleskom, kako biste bili relevantni i za ostatak svijeta. To primjerice vrijedi ako se obraćate globalnom tržištu, međutim ako se obraćate domaćem tržištu ili ljudima kojima je materinski jezik hrvatski ili pak, da odemo još dalje, ljudima u BiH ili Srbiji – čemu engleski? Ako tweetam isključivo na hrvatskom, posljedica toga može biti da će moji feedovi možda postati irelevantni za velik dio korisnika koji ne govore hrvatski ili neki jezik s područja ex YU. Volio bih kada bi na Twitteru postojala neka opcija “uključi/isključi lokaciju”. Primjerice, ako želim tweetati na hrvatskom jeziku – tada ću isključiti da se moji feedovi pojavljuju engleskim govornicima koji me prate na Twitteru.

Robert Gelo
Zašto tweetati na engleskom? Golema većina današnjih sedam milijuna korisnika Twittera dolazi iz SAD, Kanade i Velike Britanije. S druge strane, u Hrvatskoj je dosad zabilježeno oko tisuću korisnika Twittera, dakle višestruko manje. Osobno tweetam i na hrvatskom i na engleskom, a u mojoj su mreži ljudi iz Hrvatske, ali i iz SAD, Velike Britanije i Australije. I ostali twitteristi iz Hrvatske često međusobno tweetaju na engleskom jer znaju da ih prate ljudi iz čitavog svijeta. Iako je riječ o mikroblogu, Twitter možemo opisati i kao razmjenu instant poruka, koju može pratiti bilo tko. Ako je naša komunikacija na engleskom dovoljno zanimljiva, steći ćemo nove “pratitelje” sa svih strana svijeta i naše će mreže više vrijediti. Nadalje, tweetanje na engleskom je jednostavno jer se sve odvija u gabaritu od 140 znakova – nije teško složiti rečenicu-dvije na stranom jeziku. Poput SMS poruka, Twitter trpi brojne kratice kojima se pojednostavljuje korištenje servisa. Kratko, jednostavno i globalno. Twitter najbolje funkcionira na engleskom jeziku. (Plan B 19)

Magazin Wired proglasio je blogu vrijeme smrti: 2008. godina. Kao što kažu u nedavno objavljenom članku (Twitter, Flickr, Facebook Make Blogs Look So 2004), blogosfera je postala prenapučena, zagušljiva. Malo je blogova vrijednih pozornosti, sve je više neprohodnog blogerskog spama. Ta ideja nije sasvim nova, o njoj smo raspravljali i na stranicama Plana B, ali i na stranicama domaće blogosfere. Je li bloganju došao kraj, i ako nije, hoće li uskoro – za vas odgovaraju dvojica poznatih blogera.

Protiv

Blogovi su mrtvi za one koji su počeli pisati blog kada je postao popularan, znači kod nas negdje oko 2004. godine, a koji će sada, kada su trendy Facebook i Twitter, “živjeti” tamo, pa će kad se pojavi nešto drugo – prijeći na to. Moj blog postoji od 1999. godine – tada je to bio site, blog je postao tek kad su se blogovi pojavili kod nas, a uskoro će postati nešto drugo, što nije ni blog ni site! Borja.org danas ima vlastiti social bookmarks, status  i druge tzv. 2.0 elemente, čime će se opet forma promijeniti. Želim reći da to što se ovim odustajačima više ne piše – ne znači da je forma bloga mrtva. Uvjetno rečeno, ozbiljni blogovi će i dalje postojati, ali će s vremenom prijeći na jednu višu razinu, kao što se dogodilo i na američkoj sceni, no i dalje ćemo čitati kvalitetne blogerske tekstove. Ako će nešto izumrijeti, to su blogerski servisi, naročito naši, koji ne rade dovoljno na razvoju, a niti ne pokušavaju napraviti nešto što će privući nove korisnike.

Borja, www.borja.org

Za

Ako provjerite feedove blogera koji su harali domaćom blogosferom prije koju godinu-dvije, vidjet ćete da rijetko tko od njih piše redovito, ako uopće i piše. Razlozi su jednostavni, bloganje je vremenski zahtjevan i zamoran hobi koji donosi jako malo novca i dovodi nula (dobrih i trijeznih) riba u krevet. Što duže pišete blog, to će vas žešće proganjati cyber duhovi prošlosti, vaši imbecilni postovi i sve ono što ste prije koju godinu smatrali iberkuličastim. Pisanje bloga znači i čitanje gomile tuđih blogova, što je čisto gubljenje vremena u 90% slučajeva. Zar doista morate pročitati i komentirati osamdeset i dvije verzije istih postova o ubojstvima u ZG?!? Na kraju krajeva, osobni blogovi su sooo out, posebno na domaćim blogerskim servisima. In su tweetovi i kratki statusi. In je biti zabavan, pametan ili provokativan u 160 znakova. Složene rečenice i pisanje tekstova dužih od tisuću znakova prepustimo ljudima koji znaju koristiti č i ć, za dobrobit hrvatskog nam pravopisa.

Siniša Dukarić, www.sinisa.org

(Plan B 14)

Knjiga Blog profits blueprint kratki je vodič za pretvaranje bloga i hobija bloganja u dobro plaćen posao. O tome kako se trebate postaviti prema blogu i publici, koje teme odabirati, kako publiku dovesti i zadržati njihovu pozornost… – govori autor knjige Yaro Starak, koji tvrdi da od svog bloga mjesečno zaradi 20-ak tisuća dolara. Yaro će vam u svojoj knjizi na 60-ak stranica pojasniti sve “male cake velikog blogera” i poučiti vas kako da se vrijeme utrošeno na pisanje bloga vrati u obliku zarade, a da to ne bude nužno putem postavljanje oglasa. Yaro Starak poznati je bloger koji se bavi komunikacijama i internetom, a njegovu knjigu (nakon besplatne registracije) možete pročitati i skinuti na zvučnoj adresi www.blogmastermind.com. (ng)

U svibanjskom broju Plana B u članku “Bloganje je mrtvo! Živjelo mikrobloganje!” pisali smo o transformaciji bloga u kraće forme, uslijed trenda društvenih mreža. Teza da će se blogosfera maksimalno usporiti sljedećih se mjeseci pokazala točnom. No tad se još nismo usudili predviđati budućnost bloga – koja nam se u posljednje vrijeme otkrila sama.

Bilježenje stvarnosti oko sebe i dijeljenje s prijateljima (bloganje) evoluiralo je ne samo u mikrobloganje, pisanje kratkih “što radim” statusa, nego i u nešto što zapadni blogeri nazivaju Lifestreamingom. Riječ je o novim tehnologijama (samo)prezentacije, najčešće kompatibilnima s postojećim blog-servisima (WordPress ima plugin za Lifestream), koje blogeru omogućavaju da uz kratke statuse i crtice objavljuje fotografije i filmiće, ističe profile s društvenih servisa, a umjesto komentiranja na blogu, RSS tehnologijom komentatore usmjeruje na diskusije diljem interneta, čineći vlastiti blog svojevrsnim interaktivnim sjedištem. Time se prvotna ideja bloga (socijalizacija), nakon sve većeg osjećaja otuđenosti zbog bezbrojnosti i ozbiljnosti blogova, vraća na stari put. Samo u novim, modernijim cipelama.  

Više: http://lifestreamblog.com

(ng)

Da će se to dogoditi bilo je jasno već iz samog naslova, a sadržaj knjige, logični i snažni argumenti, mnoge su blogere, web 2.0 poduzetnike, amaterske redatelje s YouTubea i volonterske urednike Wikipedije natjerali da se razljute, zapitaju i reagiraju. Ironično (i očekivano), knjiga u kojoj Keen govori o negativnoj strani demokratizacije medija te prava i mogućnosti svakoga da bude umjetnik, publika i kritičar u jednom, potaknula je na stotine ozbiljnih diskusija diljem interneta, a ponajviše u blogosferi. Nazivajući blogere “majmunima u pidžamama”, Keen se obrušio na čitav koncept weba 2.0 u kojem blogovi imaju vodeću ulogu, a njegove kritike nije ostao pošteđen ni urednik popularnog časopisa Wired, Chris Anderson, čijim se teorijama iz knjige “The Long Tail” bave brojni ekonomisti i statističari.

Blogerima manjka analize, objektivnosti i stručnosti

Keen Andersonu zamjera što se poziva na snagu beskonačnog broja autora i njihovih talenata, upozoravajući ga da kod blogera ipak postoji “veliki nedostatak talenta, stručnosti, iskustva i profesionalnosti u svakom pogledu”. Uslijed demokratizacije medija, posebice onih pisanih u obliku blogova, tvrdi Keen, izgubila se granica između publike i autora, između činjenice i fikcije te između umjetnosti i oglasa. Blogeri šire neprovjerene i neobjektivne tračeve, urednici Wikipedije informacije i podatke mijenjaju shodno vlastitim željama i nahođenjima, a jedni i drugi izbjegavaju analizu, objektivnost i stručnost.

- Nisam shvatio da demokracija ima toliko mogućnosti i revolucionarnog potencijala. Mediji, informacije, znanje, sadržaj, publika, autor – sve će se demokratizirati Webom 2.0. Internet će demokratizirati Veliki Biznis, Velike Medije, Veliku Vlast. Čak će demokratizirati i Velike Stručnjake, pretvarajući ih u “plemenite amatere” – ironičan je Keen.

Njegov je najveći strah da će se daljnjim razvojem demokratizacije svih vrsta medija (od blogova do YouTubea) i širenjem “mudrosti mase”, svesrdno potpomognute Googleovim pretraživačkim algoritmima koji funkcioniraju po principu popularnosti, a ne objektivnosti i znanja, ostvariti ideja “tekuće verzije” knjige. Tom su se idejom isprva bavili njemački filozof Kurd Lasswitz u priči “Die Universalbibliotek” iz 1901. godine i argentinski pisac Jorge Luis Borges u svojem eseju “La biblioteca total” iz 1939. godine, a ideju univerzalne knjige (medija) sedamdesetak godina kasnije aktualizirao je tehnološki vizionar Kevin Kelly. Njegova “tekuća verzija” knjige zapravo je beskonačan i povezan medij u kojem su sve knjige svijeta skenirane i međusobno povezane. Kako to Kelly vidi, “kopipejstanje”, povezivanje, komentiranje i obilježavanje teksta važnije je od samog pisanja knjige.

Građani-novinari stvorili su novinarstvo bez novinara

S takvim stavom, tvrdi Keen, nastupaju blogeri. Njihov osjećaj za intelektualno vlasništvo, točnost i provjerenost informacija koje šîre – dalo je pisanoj riječi “demokratičnost” u vidu tekstova i članaka koji ne nose nikakvu težinu. U trenutku kada se bloger proglasi “građaninom-novinarom”, stvara se “novinarstvo bez novinara”, tvrdi Keen.

- Profesionalni novinari vještinu nauče kroz neposredno iskustvo izvještavanja i uređivanja vijesti pod budnim okom drugih profesionalaca. S druge strane, građani-novinari nemaju formalne pripreme ili stručnosti, no ipak rutinski nude svoje razmišljanje kao činjenicu, glasinu kao reportažu te aluziju kao informaciju. Posjedovanje računala i internetske konekcije ne čini pojedinca ozbiljnim novinarom, isto kao što ni posjedovanje kuhinje ne čini pojedinca profesionalnim kuharom. No milijuni amaterskih novinara misle suprotno. U 2005. godini, primjerice, poslije uragana Katrine mnoge prve vijesti o šteti stigle su upravo od građanina-novinara, ljudi koji su o kaosu blogali s mjesta događaja te fotografirali razorene kuće. Međutim, kasnije se pokazalo, te prve dojave potpomogle su širenju neutemeljenih glasina o broju poginulih i silovanih, a prave informacije stigle su od profesionalnih novinara, koji su – za razliku od građana-novinara – imali pristup informacijama policije, vojske, vatrogasaca i spasilaca. Građanima-novinarima naprosto nedostaje izvora za vjerodostojne vijesti – piše Keen.

Sljedeći bitan element koji pokazuje kako blogeri degradiraju novinarstvo, tvrdi Keen, zaključak je njegovog prijatelja, Ala Saracevica, urednika San Francisco Chroniclea, koji je razliku između blogera i novinara opisao rečenicom: “U Americi blogeri ne idu u zatvor zbog svog rada.”

Amaterizam se nametnuo, kvaliteta izostaje

No dio krivice zbog amaterizacije i demokratizacije medija, priznaje Keen, leži i na novinarima, kojima je lakše preuzeti neprovjereni trač od blogera i objaviti ga, nego istražiti istinu. Osim toga, novinari su pod utjecajem blogerskog pisanja prisiljeni mijenjati svoj stil. Kao što je Nicola Carr, novinar magazina Atlantic, u članku “Is Google making us stoopid” nedavno zaključio: vrijeme koncentracije čitatelja tekstova na internetu – smanjuje se. Tekstovi čitanih blogera su kratki, ne ostavljaju mnogo prostora za profesionalni izričaj.

To utječe, tvrdi Carr, na mijenjanje novina koje iz ozbiljnih, dugih, analitičkih i kritičkih tekstova prelaze na površne i kratke tekstove, prilagođavajući se novonastalim situacijama na tržištu, što za sobom nosi otpuštanje ogromnog broja medijskih radnika.

Drugim riječima, a što potvrđuje Keen u svojoj knjizi, kvantiteta pobjeđuje kvalitetu, ne samo na području blogova i novinarstva, već u svim segmentima kulture. Od znanja osakaćenog na Wikipediji, filmske industrije u kojoj vlast preuzimaju amateri s YouTubea, diskografskih kuća bespomoćnih u borbi s “demokratskim” internetom pa do spomenutih knjiga i zatvorenih knjižara.

Kult amatera, tvrdi Keen, zasjeo je na tron novog društva, čineći urednike i stručnjake koji su čuvali integritet i razinu znanja i kulture – tek suvišnom radnom snagom. Iako je magazin Time 2006. godine proglasio blogere (YOU) osobom godine, stavljajući ih na medijski tron, broj majmuna, tvrdi Keen, daleko je od beskonačnog, a potreba za Shakespeareovim remek-djelom nikad nije bila veća. (Nebojša Grbačić, Plan B 10/11)