A Nebojšini mi se radovi, pogotovo Grafizmi, doista sviđaju. I to ne samo meni. Dva Grifona (nagrada na Bijenalu najboljeg  grafičkog dizajna u Srbiji i regiji, op.a.), jedan za vizualni identitet Dis-patcha i jedan za inovativni pristup u grafičkom dizajnu, Grand Prix na Međunarodnom salonu stripa u Beogradu, Silver Bra na mariborskoj Magdaleni, dvije nagrade na nedavno održanoj IdejiX za publikaciju Spam Jam Brukete&Žinića, koju dizajnerski potpisuje, samo potvrđuju moj estetski sud.

Unatoč mom potencijalnom manjku žanrovskog vokabulara, imali smo sasvim ugodna dva sata razgovora. A nakon toga odigrala se prava mala drama. Prvo sam mislila da će transkribiranje zbog superglasne ekipice stola do nas možda biti problematično, no kad sam do njega, nakon delaya izazvanog luđačkom upalom grla i sinusa, uopće došla, dramatičnu prevlast preuzela je panika radi deadlinea i hitne autorizacije intervjua, koja je zaštekala jer se tad pak razbolio – Nebojša.

Urednik zove mene, ja zovem Nebojšu, ja zovem urednika, Nebojša ima temperaturu, urednik ima visok tlak, ja hiperventiliram. No nekim (meni još nerazjašnjivim) čudom, uvijek se sve na kraju stigne. Molim vas stoga da ga obavezno pročitate i nipošto ne preskočite jer – prema onoj jedna-cigareta-sedam-minuta računici – ovaj intervju vrijedi barem 40 kutija. S druge strane, znate kako se kaže – tko nema sreće u intervjuima, ima u dizajnu! ;)

Dame i gospodo, Nebojša Cvetković.

Studirao si dizajn na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Može li se naučiti biti dizajner­?

To je komplicirano pitanje. Mogao bih reći da je fakultet super, ali ne što se tiče rada i obrazovanja koje mi je pružio, već radi superkvalitetnih ljudi koje sam tamo upoznao i od kojih sam puno naučio. Fakultet kao takav, koji je teže upisati nego završiti, mi je zapravo totalno razočaranje.

Kako to da si se odlučio doći u Hrvatsku? Jesu li se ispunila tvoja očekivanja?

Prije godinu dana kontaktirali su me Nikola i Davor te pozvali da dođem raditi u njihovu agenciju. Zvučalo mi je to vrlo uzbudljivo, za Bruketu&Žinića znam odavno i shvatio sam da moram tako nešto probati. Vjerojatno sam se i nadao cijelo vrijeme da će netko primijetiti koliko sam dobar pa me pozvati negdje, da se malo maknem iz Beograda. Što se očekivanja tiče, to je dosta kompleksno pitanje. No u poslovnom smislu, definitivno. Ovdje radim neke stvari koje u Beogradu ne bih mogao raditi – u smislu kreative – i to mi mnogo znači.

Hoćeš reći da su Hrvati otvoreniji po pitanju dizajna nego Srbi?

Pa… da. (smijeh) U agencijskom smislu svakako jesu i, iako su Bruketa&Žinić jedna posebna priča, mislim da generalno ima mnogo više prostora za kreativnost, od tehničkih i produkcijskih aspekata do nekih suludih rješenja. Razlog tomu nisu klijenti, već sami produkcijski uvjeti po tiskarama i sl. U beogradskom slučaju produkcijski uvjeti u tiskarama bi se mogli sažeti u rečenicu: “Što će ti to, nemoj komplicirati, ovako će biti mnogo jednostavnije i jeftinije.”

Bi li mogao usporediti hrvatski i srpski dizajn? Kakva je situacija u Srbiji na polju dizajna?

Mislim da nema nekog konkretnog srpskog dizajna, barem ga ja ne bih znao prepoznati. Premda nisam toliko upoznat s ovdašnjom scenom, čini mi se da je mnogo aktivnija nego beogradska. Tamo su do prije 4 ili 5 godina postojale samo velike advertising agencije, a tek u proteklom periodu pojavile su se i male branding agencije i dizajn studiji, pa se stvari mijenjaju na bolje – u smislu da kvalitetni dizajneri napokon dobivaju svoj prostor. Metaklinika je recimo super što se dizajna tiče, a Atelje 212 je dobar primjer klijenta koji dizajnerima daje prostor za kvalitetno kreativno izražavanje. Ali i tamo u Beogradu, koji je kao nešto veći od Zagreba, svi se znaju, znaju tko gdje i što radi – i to je nekako smiješno. Postoji određeni malen broj vrlo kvalitetnih ljudi, manji nego što bi trebao biti, a sve dobre dizajnere je već netko pokupio i uspio ih zadržati, što je problem. Također, imamo jedan jedini festival dizajna, za razliku od Zagreba gdje ima dosta festivala i raznih nagrada. Nagrade za vizualne komunikacije u Srbiji, primjerice, uopće ne postoje.

Najgori brief koji si dobio?

Mislim da sam one najgore potisnuo. No jedan od svježijih primjera u kojima je advertajzerski bulšit doveden do savršenstva jest brief jedne srpske kompanije, koja je ciljnu skupinu definirala kao curious explorers, za razliku od dotadašnje optimistique populacije. Što to uopće znači? Jesu li oni još uvijek optimistični ili su sada samo radoznali? To je naravno bio potpuno bizaran brief na 5-6 strana, nakon kojeg se zapitaš tko to piše i izmišlja takve definicije. Inače, klijent će uvijek uspjeti izmisliti najnevjerojatnije argumente da ustraje u svojoj gluposti, protiv kojih ti više nećeš imati što za reći. Uglavnom se radi o strahu od rizika, odnosno onoga što nisu već negdje vidjeli ili to konkurentska firma već nije isprobala.

Najdraži projekt na kojem si dosad radio?

Izdvojio bih svakako Spam Jam. Radi se o limitiranom izdanju ilustrirane knjige za dizajnere, napravljenoj za Igepa grupu, tematski podijeljenoj u tri dijela, od kojih se svaki referira na spam poruke koje svi dobivamo u inbox. Ideja je bila prikazati kako bi izgledao svijet da su svi ti mailovi istiniti. Nešto slično nisam nikada imao prilike raditi u Srbiji i to mi je bio prvi projekt u Bruketi&Žiniću kada sam došao – osmisliti knjigu koja treba imati 50-ak stranica. Prvo što sam pomislio je da se vratim natrag u BG. (smijeh)  

Na svom sajtu istaknuo si da su ti filmovi Woodyja Allena turn on…

To je ustvari jedna davna priča. Razgovarao sam jednom prilikom s prijateljem –što je najbolji, odnosno najbrži način da upoznaš neku osobu i vidiš imate li neke zajedničke frekvencije – pa mi je na pamet palo upitati ga voli li Woodyja Allena i sve te filmove o njegovom New Yorku. Ja ga obožavam, ali vidim da ljudi različito reagiraju na ovu informaciju – ili ga vole ili ga ne mogu podnijeti – a to je na neki način za mene dobar “znak raspoznavanja”.

Može li se dizajn unutar zadnjih deset godina poimenice definirati? U koju ti kategoriju spadaš?

Danas je strašno teško definirati što pripada određenom stilu ili smjeru, odnosno koji je od njih sad trendy, popularan ili in. Mislim da je vrijeme čvrstih definicija prošlo i da vlada fuzija svega i svačega, što je dobro. Nije više poput kraja kraja ’80-ih i ’90-ih koje je obilježio David Carson – pa si ili radio karsonovski ili nisi postojao. Sada doista ima svega i samo je tvoje osobno, gotovo intimno pitanje za što ćeš se opredijeliti. Moj rad jest neka vrsta clasha, koji potiče iz ljubavi prema stripu. Kao klinac sam se bavio stripovima i ilustracijom, užasno sam volio crtati, što volim i danas, no s tim je gotovo nemoguće baviti se u Srbiji u smislu preživljavanja. Da sam rođen u Francuskoj ili Belgiji, gdje je strip sastavni dio kulture, sigurno bih se bavio stripom, a ne bio dizajner.

Što čini dobar dizajn?

To je teško definirati, mislim da ga čini dobra organizacija grafičkih elemenata, pronalaženje savršene kompozicije koja će prijati oku i na kojoj će sve djelovati kao da je na svome mjestu. Za mene je ilustracija totalna sloboda, dok dizajn više doživljavam kao nešto što mora imati određene linije i ispoštovati neka pravila. Trenutno mi je jako zanimljiv švicarski dizajn, budući da imaju tu jednu hladnoću i geometrijske pokrete, hladne precizne linije, ali opet uspijevaju sve to ‘razigrati’ na papiru. Uz Švicarce, zanimljiva mi je i Latinska Amerika, u čijem dizajnu ima mnogo ilustracije i vlada jedno šarenilo boja.

Je li teško biti kreativan u agenciji?

Iz srpskog gledišta da. U Beogradu nisam imao naviku nositi na posao kistove i tempere, dok sam ovdje na nekim projektima imao odriješene ruke i potpunu kreativnu slobodu, pa sam napokon uspio maknuti miša iz ruke i vratiti se ručnom crtanju.

Na web odredištu booteeq.hr nalazi se ponuda dizajnerske odjeće u Kolektivinom duhu, a ekipa koja stoji iza projekta priznaje da je Booteeq napravila iz vrlo sebičnog razloga – željela je na jednom mjestu imati svu robu koji bi i sami kupili, a prije nisu imali gdje. Tako su stvorili pravo mjesto za zadovoljavanje modnih potreba onih koji traže nešto više i nešto drugačije, možda čak i spiritualnije.

Underground kreativno stvaralačka komuna Booteeque ima za cilj udružiti art&design Jedi mastere iz domaće i mnogih stranih galaksija i dati im kanal na kojem će moći predstaviti svoje ideje kao motive koje žele nositi te kroz takvu suradnju postignuti unikatna dizajnerska rješenja, na prvenstveno svoju sreću, a poslije i svih onih koji će posjećivati Booteequovu web stranicu.

Cijene na Booteequeu su, kako tvorci kažu, kao u outletu – što znači da se na tom odredištu ne mora čekati da majice postanu prošlosezonski hit da bi bile upola jeftinije. Riječ je ustvari o nekoj vrsti ‘obrnutog outleta’ - novi proizvodi će koštati upola, ako ne i manje od uobičajene cijene, a poslije će cijene rasti, kaže ekipa Booteequea.

Za razliku od trome i učmale tradicionalne medijske i kulturne scene, onu nezavisnu krasi dinamičnost, inovacije, raznolikost sadržaja i razmišljanja. Složit će se s tom tvrdnjom svi koji su ikada vidjeli plakate zagrebačkog kluba Močvara koji zadnjih 15-ak godina prati izvrstan, dosljedan, vrlo specifičan i zanimljiv vizualni identitet. Zabavno i buntovno, duhovito i maštovito, baš kakav je i program ovog kluba, autori Darko Kujundžić, Slobodan Alavanja i ilustrator Igor Hofbauer godinama nas svojim rješenjima iznova iznenađuju izuzetnim kreativnim potencijalom.

Uz ovaj trojac, plakate Močvare često su potpisivala i neka druga imena koja svakako moramo spomenuti: Danijel Sikora Six, Marko Matošić, Tomislav Vranić Vrana i Ivan Eror. Sve ove mladiće rijetko ćete vidjeti po fensi otvorenjima i dizajnerskim tribinama, a njihova imena ne potpisuju ultraskupe produkcije novca gladnih kompanija, niti otvaraju reklamne agencije s kojima zgrću lovu. Oni samo rade posao koji vole, a rade to jako dobro – i čini se da se pri tome dobro zabavljaju. Stoga smo vam odlučili predstaviti ove vrijedne i talentirane dečke.

Kako je i kada došlo do vaše suradnje?

Darko: Upoznali smo se na koncertima krajem 90-ih u Zagrebu. Svi smo imali slične interese, skupljali smo se na istim mjestima – i bilo je logično da se upoznamo. Postoje konzumenti i oni koji žele nešto više od konzumacije. Ovi drugi se vremenom počnu udruživati i proizvoditi. Tako i mi. Ja sam se 2002. godine, nakon redovitih putovanja na liniji Sarajevo-Zagreb odlučio preseliti u Zagreb jer su tu bile stvari koje su me zanimale. Koncerti, klubovi, prijatelji i posao.

Hof: U mračnim devedesetima svirao sam u bendovima i radio fotokopirane plakate za naše koncerte, pa sam shvatio da se oko plakata trudim više nego oko bubnjeva, a kako sam sa svirkama dobacio do Slovenije, tamo me dočekala ogromna produkcija plakata Nadana Rojnića iz Pule: svi su bili nacrtani flomasterom i izgledali su k’o milijun dolara. Tada nisam znao za brendiranje, ciljanu publiku, niti za strategije nezavisne kulture, ali sam znao da ja to želim raditi u svome gradu (i prije sam s velikim uzbuđenjem pratio rad Greinera i Kroplaka, Bućana, vizualnu produkciju SC-a, itd.), a u isto vrijeme u meni se generirala neka likovna energija koju do tada nisam znao kanalizirati. Naime, znao sam crtati, ali nisam znao što da radim s tom vještinom a da korespondira s vremenom u kojem sam se našao. U to se vrijeme scena (frustrirana od nemogućnosti ničega) formirala oko Močvare. Tamo je već čekao Darko, koji je došao kroz svoje magnetno polje… Slobića sam upoznao kasnije. U početku je bilo teško raditi s njim jer on nije volio no-means-no stav, ali to je nadoknađivao svojom socijalnom inteligencijom.

Slobich: Ja sam u Močvari počeo raditi prije Močvare :)… U principu, 1998. počeo sam raditi u URK-u. U to vrijeme je URK radio mnogo koncerata, a dosta tih koncerata bili su hardcore punk koncerti koje sam ja kao mladić rado posjećivao. Danijel Sikora-Six radio je 1998. jedan koncert – i pozvao moj tadašnji bend da sviramo na tom koncertu. Nakon te suradnje pitao me bih li htio doći u URK. Tako sam u Močvari počeo raditi kao volonter (tada smo svi bili volonteri). S vremenom, kako je stvar postajala ozbiljna, radio sam sve više. No tek negdje 2004. počeo sam se baviti dizajniranjem plakata.

Čime se inače bavite?

Darko: Od 9 ujutro do 5 popodne vodim grafički studio u jednoj kompaniji. Poslije 5 i prije 9 vrijeme provodim pred računalom, oblikujem različite grafičke materijale – plakate, CD/LP omotnice i ostalo, za prijatelje i poslovne partnere. Vozim bicikl, vodim obiteljski život, sviram u grupi Cripple and Casino. Uobičajeni život, manje-više.

Hof: Ja živim od ilustracije i od reputacije „onaj koji radi za Močvaru“, a bavim se i stripom. Zapravo, bavim se točno onim čime sam se i želio baviti kada još nisam znao da se od toga može preživjeti. Uglavnom, izabrao sam zanate od kojih se ne može kupiti helikopter.

Slobich: Ja sam do 2010. bio zaposlen u Udruženju za razvoj kulture (udruzi koja vodi klub Močvaru). Obavljao sam razne funkcije, a od 2006. pa do 2010. bio sam direktor grafike. Okej, ne baš direktor, jer nemamo tu titulu, ali vodio sam taj dio sektora. Trenutačno sam nezaposlen i radim kao freelancer te vodim virtualnu i nepostojeću firmu Recesija d.o.o.:)… I naravno, i dalje za Močvaru radim plakate, flayere, bannere i sl.

Kako izgleda kreativni proces s obzirom na to da ste trojica u tome? Kome što pripada?

Darko: Rijetko radimo svi zajedno. Ja radim sâm ili s Hofom. Nevezano uz to, svi zajedno komentiramo naše radove, imamo interne „folove i zezove“, interne likove koji su nam zanimljivi; vjerujem da od toga dolazi dio onoga što na kraju zaživi u tiskanom obliku. Hof je ilustrator, a Slobić i ja smo više ljudi od tehnike. To je gruba raspodjela poslova.

Hof: Budući da je sintagma „Močvara dizajn“ nastala samo na temelju toga što smo radili za isti klub, trebalo bi reći da je svatko od nas radio svoje, ali bez nekog zajedničkog stila, svatko za bend čiju je estetiku kužio bolje od nas ostalih, često na brzinu, ali ostrašćeno, jer nekad se radilo o idolima. A kada bismo se našli zajedno, obično smo pričali o svemu drugome osim o plakatima, Photoshopu, vektorima ili tipografiji, osim kad bismo se podjebavali, što je znak bliskosti.

Slobich: Pa Hof već dolazi s gotovim idejama i crtežima. Onda ja to skeniram, obradim i posložim da izgleda na ekranu kao i na njegovoj skici. Ja sam više prevoditelj između njega i kompa. Postoji tu i moj neki kreativni input, ali to je više neko usmjeravanje. U biti jako slično kao da snimaš bend u studiju. Oni sviraju, a ti onda nekad uskočiš i daš savjet.

Odakle crpite inspiraciju za svoje radove?

Darko: Nema pravila. Mene u zadnje vrijeme zanima retrokolažiranje kao tehnika izrade grafičkih materijala. Jako volim Art Chantryja i ekipu Aesthetic Apparatus. Ideje su svugdje oko nas, samo je pitanje trenutka prepoznavanja neke od njih i njezinog prebacivanja na papir.

Hof: Moju vizualnu kulturu u velikom je dijelu formirao Svijet oko nas. Nikad nisam kopirao ilustracije iz te knjige, ali uzimao sam je kao kriterij pošteno odrađenog posla. Budući da je ta knjiga od starosti već požutjela, i sâm sam dodavao tu patinu na svoje plakate, ali nisam mogao dodavati taj specifičan vonj po vlazi… Ta knjiga bila mi je važna kao dokaz vremena u kojem smo mogli proizvesti i dizajnirati enciklopediju za djecu, a ne kupovati monokulturne licence.

Slobich: Ja većinu stvari radim za neke ekstremne glazbene žanrove. Stoga tu ima krvi, kostura i sličnih klišeja. Naravno, to nije jedino, ali s obzirom na to da i sâm volim takvu glazbu, nekako mi to najbolje i leži.

Kad god mi prijatelji iz inozemstva dolaze u vižite, gotovo uvijek se nađem u problemu jer – kamo ih odvesti u Zagrebu i što im pokazati? Na mojoj city tour mapi pojavilo se nedavno, srećom, jedno zanimljivo mjesto – Muzej prekinutih veza. U idealnom prostoru, na Gornjem gradu, u prizemlju Kulmerove palače, svoje je mjesto pronašla umjetnička ropotarnica suza, tjeskoba, bijesa i ravnodušnosti prema bivšima.

Sjajan interijer

Po uzoru na prave svjetske muzeje, već na ulazu vas čeka mali gift shop s kafićem, gdje u miru možete uz kavu ili čaj rezimirati i razmisliti koji biste vi eksponat iz neke vaše bivše veze ostavili, prisjetiti se vama nekih dragih, mrskih ili značajnih bivših ljubavi. A možda i upoznati još jedno slomljeno i usamljeno srce, nikad se ne zna. Ostao sam iznenađen – i zato to moram spomenuti – izvrsnim dizajnom prostora.

Skroman, ali s ukusom osmišljen interijer, lijepo i diskretno osvjetljenje, te izuzetno zanimljiv popratni sadržaj – poput logotipa, za koji su zaslužne Petra Zlonoga i Ivana Borovnjak. Nadalje, tu su magneti za hladnjak, olovke, gumice (s kojima u nekoliko pokreta izbrišete ime bivšeg ili bivše iz svoje memorije) – kao superslatke uspomene na posjet ovakvom mjestu. Odmah sam sve pokupovao. Majice kao suvenire potpisuju Bruketa i Žinić, a knjigu dizajnerica Olga Grlić.

Prelistavanje ljubavnog životopisa

Idemo dalje, eksponati. Konjić od murano stakla, budilica, plišani medo, ključ ili proteza za nogu – svaki od njih svoju punu vrijednost dobiva tek nakon što pročitate priče koje ove eksponate prate i koje se nalaze uz njih. Neke su duhovite, neke su cinične, neke gorke, a neke potpuno ravnodušne i hladne. Ipak, svaka od njih zanimljiva je, tužna ili duhovita na sebi svojstven način. Hodajući tako muzejom – ne može vam se dogoditi da i sami ne počnete prelistavati u glavi svoj ljubavni životopis i razmišljati postoji li nešto što biste vi u muzeju ostavili i što bi to bilo. Zato, kad sam ovakav kao danas, nema boljeg nego popeti se na Gornji grad, popiti kavu u slatkom muzeju, pročitati još jednom nekoliko priča i shvatiti da ipak nisam jedini. Ima i gorih.

LINKBOX
Osim nas, Muzejom prekinutih veza oduševljeni su i neki najugledniji svjetski mediji. Klik na link!
Guardian
NY Times
BBC
The Economist

Oh Tiger!
Posljednji proizvod tajanstvenog zagrebačkog POOP studija – vesele i šarene ogrlice i broševi s plastičnim oružjem, hamburgerima, pilama i divljim životinjama – sve češće se mogu vidjeti na zagrebačkim ulicama. U moru sivila i jednolično odjevenih ljudi, ovaj dodatak unosi živost, raznolikost i, što je važnije, ideju. Ideja, jednostavna da jednostavnija ne može biti, a efekt pun pogodak. Za odlazak na party, kavu ili filmsku premijeru, Oh tiger! vam, ako ništa, jamči da ćete biti primijećeni i što je važnije – zapamćeni. To je ona sa džambo skakavcem ili To je ona s hamburgerom oko vrata, čuje se ovih dana na poznatim sjecištima urbane svjetine. Stoga, ako ste dovoljno cool i u preveć uštirkanom Zagrebu dovoljno hrabri, samo naprijed. Mi podržavamo svaki izlazak iz sivila, makar to bila ogrlica. Prodajna mjesta u Zagrebu i Splitu su PROSTOR i LUK, a online su dobavljive na stranicama stylejibbers.com.

Uzlet hrvatskog produkt-dizajna

Pomognite sami sebi – kao što su u 2010. godini to odlučili napraviti domaći produkt-dizajneri

Suočeni s manjkom institucionalne i industrijske podrške, proizvodnju vlastitih proizvoda domaći dizajneri pokrenuli su sami, te na nedavno održanoj izložbi Pregled hrvatskog dizajna 0910 predstavili desetak novih, samoiniciranih proizvoda. Budući da za konačnu uspješnost ovog dizajnerskog vala nije dovoljan samo kvalitetan proizvod, nego i medijska podrška, veseli ih što su svojim proizvodima potaknuli živi interes javnosti, ali i pronašli način za distribuciju proizvoda.

Kako je distribucija jedan od ključnih kotačića u mehanizmu tržišnog predstavljanja proizvoda – jer proizvod koji se ne može kupiti tržišno ne postoji – velika je stvar što se izložbeno-prodajni salon Intera (Ilica 168 a) tijekom proteklih nekoliko godina profilirao u centar podrške razvoja domaćeg dizajna. Predstavljamo vam dva nova proizvoda koja se mogu naći u Interi.

BULL > Samostojeća sobna vješalica nastala je kao rezultat istraživanja metoda privremenog odlaganja različitih vrsta odjeće. Izgrađena kroz analizu funkcija – od neobaveznog prebacivanja hlača i pulovera do pažljivog odlaganja košulja i sakoa – vješalica Bull ne slijedi uobičajene formalne karakteristike ove tipologije namještaja. Bull je proizvod Koraljke Vlajo, dizajnerice interijera i autorice izložbe Jugokeramika – Inker, Porculanski sjaj socijalizma.

MODEL > Serija rasvjetnih tijela Model nastala je u sklopu Reaktora, platforme za afirmaciju hrvatskog produkt-dizajna. Serija je napravljena od plastificiranih metalnih šipki koje su rezultat promišljanja jednostavnih oblika rasvjetnih tijela, a savijani metalni profili prate jednostavne poteze olovke studijske skice. Seriju Model potpisuje studio Grupa, a čini ga troje dizajnera: Filip Despot, Tihana Gotovuša i Ivana Pavić.

Sovice
Ako se prema nekim vjerovanjima tvrdi da sove donose nesreću, morate znati i to da mudre sove cijeli svoj život provedu zajedno s jednim partnerom. Božićni ukrasi, stilizirane pleksi-sove, dizajn su Marija i Vanje, mladog zaljubljenog dizajnerskog para iz Zagreba. On je upravo diplomirao arhitekturu, a ona je kustosica. U traganju za božićnim duhom zaljubljeni se par odlučio sam kreirati ukrase za jelku. Dvadeset i jedna sova, svaka u svojoj kombinaciji boja i uzoraka, čine tako neizmjerno mnogo parova! Vole sjediti na drveću s grančicama i mahovinom, gdje se najlakše skrivaju, pa bi stoga bio red da i vi stavite svoj par sova na bor, kamo i pripadaju.

Prva poštanska marka, pod imenom Penny Black, puštena je u promet davne 1840. godine, a 30-ak godina kasnije na prostoru Europe krenule su kolati i prve razglednice. Prednja strana obično bi sadržavala neku sliku – isprva su to bile cvjetne dekoracije, a kasnije litografije mjesta ili znamenitosti, kao što je primjerice Eiffelov toranj. Naiđete li na razglednice iz tog doba, primijetit ćete da su se poruke ispisivale upravo preko njih; stražnja je strana, naime, prema poštanskom zakonu bila rezervirana samo za adresu!

Tek se početkom 20. stoljeća stražnja strana razglednice u Engleskoj dijeli na „dva dijela“, a taj trend ubrzo prihvaćaju i druge zemlje te razglednica postaje ovakva kakvom je znamo danas. Sve do početka Prvog svjetskog rata svijetom vlada opsesivna „kartomanija“, a najcjenjenije odnosno najprodavanije razglednice bile su upravo njemačke. Rat i dolazak telefona na tržište umanjili su ovako snažnu funkciju razglednice, no ona se, kao jedinstveni oblik komunikacije, nastavlja koristiti i dalje. I tako to, bez većih promjena u formi i strukturi, traje već nešto više od čitavog stoljeća.

Ovog su ljeta deltiolozi (deltiologija je mlada disciplina proučavanja i muzeološke obrade razglednica, a naziv dolazi od grčke riječi deltos koja je označavala malu glinenu pločicu za pisanje, op.a.) međutim, dobili pravu poslasticu: u galerijama diljem Jadrana pojavile su se vrlo neobične razglednice, pod nazivom Mail’n'Sail – koje po primitku ne spremate u ladice, nego ih u obliku šarenog brodića ostavljate na svjetlu dana.

Mail’n'Sail razglednice uvrštene su i u nedavnu Izložbu hrvatskog dizajna 0910, a autorice ovih kartonskih jedrilica, koje smo tim povodom „priveli“ na ispitivanje, povjerile su nam kako je „prvu ikad prodanu razglednicu kupio simpatični Finac, i to na hrvatskom, i poslao je u Laponiju u selo Djeda Mraza gdje radi (patuljku s posla :))“.

Kako je Mail’n'Sail došao na svijet

Mail’n'Sail brodići kao ideja nastali su za vrijeme čišćenja ribe u ribarnici. Namjera nam je bila infiltrirati značenje nautičkih zastavica u međuljudsku komunikaciju, i malo-pomalo nastala je razglednica kao osnovnije sredstvo komunikacije. Uz samu komunikaciju tu je i uporabna vrijednost, s obzirom na to da primatelj dobiva opipljivi poklon u ruke.
Iskreno, na početku smo samo željele jednokratno zaraditi novac, ali kako se stvar počela kotrljati, shvatile smo da u rukama imamo proizvod koji nudi puno više (novaca) i intervju za Plan B. :)

O čarima kreativnog poduzetništva u Hrvatskoj

U realizaciju smo krenule utopijski optimistične (optimizam smo zadržale) i potpuno nesvjesne problematike proizvodnje u Hrvatskoj.

Samu tehnologiju učile smo korak po korak – grafičko oblikovanje bilo je najlakši dio jer smo znale točno što želimo. Zatim je slijedio tehnički dio, izrada štance, koju smo u početku čuvale kao obiteljsko blago ispod kreveta, same radile probe u nečijem dvorištu na prahistorijskom stroju, pa do izrade brendiranih koverti i naravno kovertiranje cijele serije koje smo odradile same ručno. K’o Bill Gates u garaži. :)

Zatim je na red došla distribucija. Umorne od cijelog procesa, željele smo to najbezbolnije riješiti, ali zašto bi bilo jednostavno kada može biti komplicirano! Ne moramo uopće pričati kako cijela stvar funkcionira. Naravno, i tu smo naišle na pregršt problema…
Budući da se u našem slučaju radilo o specifičnom proizvodu koji ima smisla samo u širokoj mreži distribucije, a kompanije u Hrvatskoj koje su nam to mogle omogućiti funkcioniraju po principu „ruka ruku mije“, mi smo, dekintirane, odlučile ući na tržište na mala vrata. Tako smo se odlučile osloniti na male galerijice, što je puno kompliciranije i zahtjevnije – od hrpetine faktura do teške kontrole prodajnih mjesta, komunikacije s raznoraznim osobenjacima… ali što je – tu je, hrabro u nove pobjede.

O kolekciji, utjecajima i budućim planovima

Sama serija sastoji se od dvije kolekcije: jedna su nautičke signalne zastave s njihovim značenjima, a druga je aMORE, gdje se radi o različitim grafičkim rješenjima mornarske tematike.

Za sada imamo izvedenih sveukupno 13 različitih vizuala.

U ovom trenutku radimo na dizajnu novih edicija i u pregovorima smo s nekima koji su zainteresirani da im izradimo brendirane verzije brodica ekskluzivno za njihove kompanije. Istovremeno radimo i na paleti novih artikala – ne želimo kineske proizvode s vlastitim logom odštampanim na njih, nego kvalitetne uporabne i dobro oblikovane predmete koji bi nosili ime Mail’n'Sail.

Otkidamo na Besa-stajl, Jožu Horvata, Družinu Sinjega galeba i ostale slične stvari. Takva nam je i estetika cijele linije. Želimo promovirati ne samo jedrenje kao takvo, nego more, ljubav, brodove svih vrsta, i cjelokupan morski feeling.

Mail’n'Sail na webu

Službena stranica
Mail’n'Sail na Facebooku

O autoricama

Iva Rodić Novak, 33 – fotografkinja i majka triju kćeri, proteklih 10-ak godina bavila se novinskom fotografijom. Nakon suradnje s propalim brendom Barkomanija, nepovratno zaljubljena u brodove, posljednje tri godine nosi u glavi poeziju nautičkih zastavica. Tek u suradnji s Kate, koja je imoćanski učinkovitija, razglednice kreću u proizvodnju.

Katarina Eljuga, 26 – grafička dizajnerica, ne-majka, radi kao freelenserica u grafičkoj struci. Do sada je radila apsolutno sve što možete zamisliti, od prodavanja sladoleda po dernecima, do rada u ribarnici, gdje je ideja i zaživjela.

(Piše: Petra Belc / Plan B 37)

Prošli su mjesec u gradu održane čak dvije velike dizajnerske manifestacije. Jedna ozbiljna i važna zbog kontinuiteta i širokog pregleda radova – šesta po redu izložba Hrvatskog društva dizajnera, pod nazivom HDD 09/10, održana u Muzeju za umjetnost i obrt. Druga je novi projekt vrlo bombastičnog naslova ali izuzetno zanimljivog načina selekcije radova te izlaganja, pod nazivom Sudnji dan – nezavisni festival kreativnih komunikacija, održana 1. 10. na Zagrebačkom velesajmu.

Premda se velik broj radova pojavljuje na oba izložbena događanja, neki su radovi javnosti predočeni samo na Izložbi hrvatskog dizajna. Ipak, pohvalno je i podržavamo i jednu i drugu priredbu jer smo očito sve više svjesni važnosti dizajna u nas.
Ono što pak ne bi bilo dobro da nam se dogodi jest hiperfestivalizacija, kao što je slučaj s filmom – da imamo petnaestak filmskih festivala, a godišnje produciramo šest filmova, i to uglavnom loših.

Za razliku od sad već davne 1999., kada je postavljena prva izložba u Galeriji Forum, na kojoj je predstavljeno svega osamdesetak radova, ove je godine na godišnjoj izložbi HDD-a predstavljen točno 291 rad, od čega je 219 njih ušlo u kategoriju profesionalnih radova, a 72 rada bila su studentska.

Dok je izložba 01 imala svega dvije kategorije, za grafički i za produkt-dizajn, izložba 10 ima sedam profesionalnih i šest studentskih kategorija.

Profesionalne kategorije

Radove u profesionalnoj kategoriji selektirala je komisija koju su sačinjavali web dizajner Marko Dugonjić, prof. Zlatko Kapetanović, dizajner Dejan Kršić i Nina Katarina Simončić (TTF), a studentske su radove odabirali Davor Bruketa, Marko Dugonjić, produkt-dizajnerica Andrea Hercog i modna dizajnerica Martina Vrdoljak Ranilović.

Najviše radova i ove je godine pristiglo, kao što se i očekivalo, iz kategorije vizualnih komunikacija, pa su rješenja iz grafičkog dizajna svrstana u nekoliko potkategorija: plakat, vizualni identitet, dizajn knjige, dizajn časopisa, kataloga, tipografije i ilustracija.
U sklopu otvorenja dodijeljene su i nagrade dizajnerima.

U kategoriji vizualnih komunikaciju nagradu za najbolji dizajn dobio je rad za projekt koji se prvenstveno bavi pitanjem cenzure, nazvan Tajne izložbe, autora Roberta Čanka, Ivana Klisurića, Ivane Hanaček, Irene Gessner i Ane Kršenić Lozica. Ovaj projekt realiziran je kao nekoliko izložbi održanih u privatnim stanovima u Zagrebu i završnom izložbom u galeriji SC-a. Umjesto kataloga objavljene su novine, čime se zapravo priziva i problem cenzure u našim medijima. Zanimljivo je da je vizualno oblikovanje načinjeno tako da se iz većeg formata rezanjem dobije manji format u kojem nedostaju dijelovi informacija.

Nagradu za najbolji produkt-dizajn dobio je rad dizajnera Nevena Kovačića nazvan IZ-rez, za svoju flat pack policu.

Nagrada za najbolji dizajn ambalaže nije dodijeljena jer je žiri odlučio da je pristigli radovi ne zaslužuju.
Za modni dizajn nagradu je osvojio Studio I-Gle, Nataše Mihaljčišin i Martine Vrdoljak Ranilović, djevojaka koje već godinama predstavljaju izvrstan dizajn i savršeno balansiraju između funkcionalnog i visoko estetiziranog.

Studentske kategorije

U kategoriji studentskog dizajna bilo je također mnoštvo izuzetnih naznaka kvalitetno promišljenog i vrlo specifičnog dizajna. Nagradu za najbolji dizajn vizualnih komunikacija dobio je Niko Mihaljević za rad A Clockwork orange, dizajn knjige Anthonyja Burgessa. Kako što je i sâm junak knjige Alex DeLarge tijekom pripovijesti uništio nekoliko knjiga i jedan rukopis, tako mladi Mihaljević dizajnom prati priču te oblikuje knjigu koja se naizgled čini oštećenom, od prijeloma odnosno dizajna do nepostojećih korica, pa se knjiga sastoji samo od ukoričenog knjižnog bloka. Autor je za ovu priliku sâm ručno šivao i lijepio rad.

Među studentskim radovima također nije dodijeljena nagrada za dizajn ambalaže, dok je za produkt-dizajn nagradu odnio rad koji je ujedno i ambalaža i pribor za jelo.

Jednokratna ambalaža za maslinovo ulje Ulika, sastavljena od stilizirane masline i lista, odličan je patent koji bi u doglednoj budućnosti svakako trebao ugledati svjetlo dana i u široj proizvodnji.

U području elektroničkih interaktivnih medija nagrađen je rad Olega Šurana Moj dan, duhoviti interaktivni eksperiment, refleksija na osobni studentski život, sastavljena od nekoliko videosnimaka autora.

Budući da na ovom mjestu ne možemo predstaviti velik broj ostalih zanimljivih radova, preporučujemo vam da ovu dizajnersku izložbu sami razgledate u Muzeju za umjetnost i obrt. Organizatorima izložbe ipak upućujemo zamjerku: imena u ocjenjivačkom tijelu i nagrađenim radovima nikako se ne bi smjela ponavljati. To dovodi do sukoba interesa i nemalo utječe na kredibilitet čitavog projekta.

Kategorije ovogodišnje Izložbe hrvatskog dizajna 0910

PROFESIONALNE KATEGORIJE
Vizualne komunikacije
Produkt industrijski dizajn
Dizajn ambalaže
Dizajn interaktivnih elektroničkih medija
Dizajn postava izložbe, prostorne grafike, signalizacije
Koncept
Modni i odjevni dizajn

STUDENTSKE KATEGORIJE
Vizualne komunikacije
Produkt/industrijski dizajn
Dizajn ambalaže
Dizajn elektroničkih interaktivnih medija
Koncept
Modni i odjevni dizajn

(Tonči Antunović / Plan B 37)

Oživljavanje i uštrcavanje mlade svježe kreativne energije u industrijske gorostase iz nekih drugih vremena čini se da je i kod nas uhvatilo maha.

Dok je ostatak svijeta prije više od desetak godina shvatio da industrijske četvrti mogu biti itekako cool, kao primjerice Meetpacking District u New Yorku, koji je iz područja u kojem se nekoć prerađivalo meso, u kasnim devedesetima, dolaskom prestižnih dućana svjetskih dizajnera, restorana i hotela postao najpoželjnijom destinacijom na Manhattanu. Isti je slučaj i s energetskom stanicom na Banksideu u Londonu, koja je obnovljena, a danas je jedna od najboljih građevina novije svjetske arhitekture, slavni Tate Modern.

Kod nas je još uvijek teško očekivati da će naše prosvijećene glave pristati da se divni Paromlin obnovi i postane Muzej suvremene umjetnosti – jer takve odluke donose neki drugi. Ali Grad Zagreb bi ozbiljno trebao razmotriti pobjednički rad na ovogodišnjem natječaju za uređenje te lokacije. Mladi arhitekti iz tima NFO, Kata Marunica i Nenad Ravnić, pretvorili su Paromlin u čarobnu ekološku oazu i energetski samoodrživi kompleks, prelijepo ostakljeno javno kupalište sa šoping-centrom i muzejom.

Novo lice brodogradilišta

Plan B kao medijski pokrovitelj već je pisao o izvrsnoj inicijativi „oživljavanja“ zida u Branimirovoj ulici.
Svaki put kad prođem Branimirovom, na tom zidu otkrijem nešto novo, nečiji novi rukopis, i vjerujem da će tako uvijek biti – jer to je zid pored kojeg uglavnom prolazite vozeći se, pa u tih nekoliko sekundi svaki put imate vremena uočiti i otkriti neki drugi rad, ilustraciju, fotografiju ili crtež.

Ovog ljeta u lokalnom brodogradilištu na Malom Lošinju sličan projekt okupio je domaće i strane mlade umjetnike, koji su površinama brodogradilišta udahnuli novi život. Umjetnici koji su sudjelovali na ovogodišnjoj manifestaciji bili su Ivana Armanini, Clara Johansson, Domagoj Blažević, Emir Šehanović, Igor Hofbauer, Filjio, OKO, Iva Šulović, Vana Gaćina, Dunja Janković i kolektivi Komikaze, Turbocomix i Bunika production. Osim toga, u cijelu akciju uključilo se još neplaniranih 20-ak umjetnika iz raznih dijelova Hrvatske. Organizacijsko tijelo sastojalo se od nekoliko ljudi iz Malog Lošinja, Rijeke i Zagreba, redom volontera.

Umjetnici su dolazili na „posao“ u 3 poslijepodne, nakon što bi radnici završavali svoju smjenu, i često su radili do kasno u noć uz pomoć projektora i reflektora. U tjedan dana nastali su ogromni murali i intervencije na doku, starim brodovima za rezalište, zidovima i vratima hala, silosima i raznoraznim škverskim strojevima. Zatim fotografije zamrznutog vremena u unutrašnjosti starih trajekata i škverskih hala, videoprilozi i, najvažnije, uzavrela kreativna atmosfera i umjetnički kontakti. Radnici brodogradilišta bili su oduševljeni onime što se oko njih događalo, neobičnim za svoju ustaljenu radnu okolinu. Svako jutro tražili su nove radove i sudjelovali u komentiranju novonastalih promjena i komunikaciji s umjetnicima.

Neinstitucionalizirana umjetnost

Interesantno je da svugdje u svijetu industrijski krajolik ima svoje mjesto na globalnoj estetskoj karti. Umjetnici odabiru željezne i drvene strukture kao motive, izložbe i happeninzi događaju se unutar zaboravljenih ili čak još uvijek aktivnih industrijskih kompleksa, hangara i tunela. Galerije i ateljei otvaraju se u lučkim terminalima, bivšim mesnicama i tvorničkim halama. Možda pomalo romantična, to je ipak realna slika modernog društva koje živi u skladnoj ravnoteži sa svim poljima svojih aktivnosti.
Brodogradilište je ove godine proslavilo 160 godina od svog osnutka, a trenutačno zapošljava više od 150 ljudi koji se bave teškim ali plemenitim radom. Zahvaljujući škveru othranjene su generacije i generacije obitelji na otoku; da nije bilo brodova i brodogradnje, Mali Lošinj danas ne bi bio ovako razvijena mala sredina. Namjera manifestacije/radionice jest vratiti brodogradilištu zasluženo mjesto u lokalnoj i globalnoj svijesti društva.

Pri tome treba iskoristiti i samo brodogradilište i grad kao pozornice za umjetničko zbivanje otvorenog karaktera po uzoru na mnoga događanja i festivale u inozemstvu, orijentirana na prezentaciju kulture na javnim prostorima, za razliku od neinventivnih i već viđenih kulturnih programa u galerijama, muzejima i drugim kulturnim institucijama.

Ovakav vid umjetničke akcije oživljava grad kao scenu na kojoj se odvija umjetnički život. Za razliku od institucionaliziranih prostora, javne površine grada nude mnogo izravniju komunikaciju umjetnika s publikom, pri čemu publika nije pažljivo odabrano tijelo istančanog ukusa, nego slučajni prolaznik, koji sam bira hoće li zapaziti ili ignorirati umjetnost koja se odvija pred njim. Bilo kakva reakcija je poželjna, jer nagoni pojedinca na promišljanje i doživljaj.

Uostalom, raspoređivanjem umjetničkih radova po raznim lokacijama u gradu Malom Lošinju, potiču se posjetitelji, turisti pa čak i lokalno stanovništvo da potraže mjesta na koja možda ne bi uopće otišli, ili da na novi način dožive mjesta pored kojih su bezbroj puta prošli.

Color in Graphics

Dizajnerima i onima koji bi to željeli postati svakako preporučujemo knjigu naše autorice Ane Labudović Color in Graphics. U sedam poglavlja Ana nam daje izuzetnu kompilaciju radova (Joyful&Energetic, Fresh&Relaxed, Intriguing&Mysterious…) koji svojom kombinacijom boja daju određeni dojam ili ugođaj. U uvodnom dijelu nudi se kratak presjek istraživanja o uporabi i simboličkom značenju boja u grafičkom dizajnu. Dizajneri su odgovarali na trivijalna pitanja poput: „Koje je boje glazba koju slušate?“ te osmišljavali palete boja prema zadanim ključnim riječima, ne bi li time naglasili da se naša mišljenja često ne podudaraju, premda svi vežemo stanovite pojmove uz određene boje.

Poglavlja su ispresijecana intervjuima: tu je razgovor s grafičkim dizajnerom (ujedno i daltonistom) Ryanom Wallerom, zatim s Uweom Loeschom, jednim od najvećih dizajnera plakata, potom razgovor s dr. Li-Chenom Ouom, znanstvenikom koji se intenzivno bavi problematikom boja i osjetila, pa onda intervju s dizajnericom Irmom Boom, koja je i sama izdala knjigu o boji itd. Knjigu zasad možete nabaviti na Amazonu po cijeni od 20 dolara.

Kod Cuculića

Iako djeluju tek nekoliko godina, mladi dizajneri iz Zagreba Goran Turković i Marko Šesnić – osim što izvrsno dizajniraju – krenuli su i s osvajanjem vrlo laskavih svjetskih titula. Na ovogodišnjem Red Dotu, koji se održao u Essenu, Šesnić i Turković osvojili su tako vrlo lijepu titulu Best of the Best – za dizajn i koncept izložbe još jednog jednako dobrog mladog dizajnera Vanje Cuculića, pod nazivom Kod Cuculića.

Osnovna ideja postava izložbe bila je parafrazirati dizajnerov stan. Radovi su integrirani u postav koji je podijeljen u sobe, pa tako postoji soba s plakatima na zidovima, soba s majicama na vješalicama, soba s ambalažom na policama. Jednostavno i čisto, igrajući se bijelim outlineima ormara i detalja, na crnoj ili bijeloj pozadini, podsjećajući malo na scene iz Trierovog Dogvilla koji kredom iscrtava čitavu scenu, Šesnić i Turković izvrsno dočaravaju ugođaj doma i time naglašavaju sveprisutnost dizajna u svakodnevnom životu.

Plakat za izložbu koji likovno također prati koncept prikazuje profil izrađen od poluotvorenih ladica koje jednostavno zovu da se u njih i zaviri. Sve čestitke, dečki!

(Tonči Antunović / Plan B 36)

Ručno izrađeni prototipovi – lampe, stolovi, police i jastuci, izazvali su zanimanje i na nedavno završenome beogradskom “Mikseru”, najvećemu regionalnom sajmu kreativnosti i dizajna.

Domaći dizajneri već godinama neuspješno pokušavaju uspostaviti suradnju s državnim institucijama i proizvođačima, ukazujući na činjenicu da su zemlje sjeverne Europe još sredinom prošlog stoljeća prepoznale ključnu ulogu dizajna u razvoju društva. Ono što su Finci skužili davnih dana, hrvatski političari i gospodarstvenici uporno ignoriraju.

No to nije obeshrabrilo hrvatske dizajnere da nakon niza uglavnom neuspješnih projekata kojima su pokušavali dobiti državnu potporu i zainteresirati domaću industriju pokažu što znaju napraviti bez ičije pomoći, i to na jednovečernjoj izložbi pod nazivom “ReAktor 01 u Zagrebu”, održanoj tijekom svibnja u dvorištu Zagrebačkog plesnog centra.

ReAktor je nezavisni dizajnerski Odjel za istraživanje i razvoj koji su pokrenuli uspješni hrvatski stručnjaci s područja dizajna, kao svojevrsni odgovor na ekonomsku krizu. Među njima su dizajn-menadžerica iz Narativa Tatjana Bartaković Jallard, docentica Studija dizajna Ivana Fabrio, samostalna produkt-dizajnerica Andrea Hercog, produkt-dizajner iz grupe Numen Nikola Radeljković i voditeljica Zbirke dizajna MUO-a Koraljka Vlajo.

S obzirom na to da živimo u državi koja ne proizvodi, mladi produkt-dizajneri nakon završenoga Studija nemaju priliku svoja znanja primijeniti u praksi, pa često preusmjere karijeru prema dizajnu interijera ili grafičkome dizajnu. Stoga je ReAktor zamišljen kao kolektiv za razmjenu i razvoj rješenja, svojevrsni laboratorij odnosno poligon u kojemu mladi autori, pod mentorstvom starijih kolega, razvijaju svoje ideje do razine prototipa. Rezultat toga eksperimenta je devet ručno izrađenih ili maloserijskih predmeta, napravljenih od materijala koji se, primjerice, mogu kupiti u Bauhausu.

Numen

Među dizajnerima koji su predstavili svoje radove u sklopu “ReAktora” ističu se skupine Numen i Grupa. Numen odavno nije nepoznato ime na međunarodnoj sceni; u svojoj proizvodnoj liniji pod nazivom For Use oblikuje namještaj za popularne brendove kao što su MDF Italija, Cappellini, Zanotta, Moroso… Na europskim kazališnim pozornicama zapažena su njihova fascinantna scenografska rješenja, nastala u suradnji s glasovitim slovenskim redateljem Tomažom Pandurom. Raznovrsna aktivnost Svena Jonkea, Nikole Radeljkovića i Austrijanca Christophera Katzlera nerijetko plijeni pozornost čitatelja razvikanih stranih publikacija, ali trojac ne zapušta ni rad na domaćem terenu. Tako su u suradnji s tvrtkom Intera razvili “Element”, zanimljivu seriju hrvatskog namještaja koji se proizvodi od masivnog slavonskog hrasta.

Unutar ReAktora predstavljaju funkcionalni složivi stol za vanjsku uporabu, koji se sastoji od vodootporne šperploče, tokarenog masiva i konopa. Stol se sklapa zavijanjem konopa obavijenog oko bakrene cijevi. Procesom zatezanja konop se ukrućuje. Kraći konop veže se “čvorom istinskih ljubavnika”, a duži “muškim gropom”.

Za razliku od invazije ekonomskih gurua sumnjivih motiva, naše je krajeve, s ciljem prenošenja provjerenih znanja, posjetio netko od koga doista možemo nešto naučiti – nizozemski grafički dizajner Bob van Dijk. Još je zanimljivije što je Van Dijk predavanje i radionice održavao u Rijeci, a ne u svežderu svih hrvatskih kapaciteta – Zagrebu, u dane drame plavih kuta 3. maja. Simbolički, ona stara teškometalurgijska tvorevina ustupala je mjesto nečemu mnogo šarenijem, veselijem, i u novoj ekonomiji izrazito važnom – grafičkom dizajnu.

Pred raznolikim društvom polaznika radionica – učenicima, studentima, iskusnim dizajnerima – sa šalom i u bijelom odijelu (premda, hvala bogu, ne govori ni kao Ćiro ni kao Bregović), Van Dijk je izložio vlastite stavove o procesu stvaranja dobrog dizajna, posluživši prije svega kao inspirativan vodič kroz različite zadatke postavljene pred polaznike. Recimo tako samo da se tijekom ta četiri kišna listopadska dana stvarala i nova hrvatska zastava… Tko je propustio, morat će prema Amsterdamu i Den Haagu, ili se obratiti sadašnjem organizatoru – relativno maloj ali uspješnoj riječkoj marketinškoj agenciji Manufaktura, pa neka nam čovjeka dovedu opet. Profesionalan, stručan, a kroz sve to i izrazito duhovit, Van Dijk vas ujedno poštuje, uči i nasmijava.

Uostalom, što više reći o čovjeku koji usred ozbiljnog razgovora o kreativnosti, pred potpuno nepoznatim likom kakav sam mu bio ja, utvrdi za prostor bivše Filodramatike: “Pa ovo je divan interijer. Ne bi bilo loše da mi je ovo dnevni boravak. Šank može biti krevet.”

Četiri dana družio si se s polaznicima radionice u prostorima MMSU-a. Jesu li tvoja očekivanja ispunjena ili ti je žao dugog puta?

Ono čime sam svakako iznenađen je interes. Nisam očekivao toliko mnogo ljudi, pa sam donio samo nekoliko vlastitih postera da bih ih polaznicima na kraju rada dao za uspomenu. Nažalost, ili nasreću, kako se gleda, nije ih bilo ni približno dovoljno! Naravno da je čovjek zadovoljan kada ga 35 perspektivnih mladih dizajnera sluša svakodnevno do osam navečer, iako su prije toga imali i naporan radni dan, a da gotovo nitko ne ode prije isteka predviđenog vremena! Tematski gledano, moj cilj na ovoj radionici bio je prvenstveno razvoj i oslobađanje potencijala kreativnosti, pri čemu sam zapazio niz polaznika koji odskaču kvalitetom, ali što je najvažnije – i kako svakoga dana sve više napreduju i razvijaju vlastite ideje, u čemu je ustvari ključ dobrog rada. U takvoj atmosferi čovjek nikako ne može biti razočaran.

Primijetio sam da su glavninu polaznika činile djevojke, odnosno ženska populacija. Opet, s druge strane, ne mogu se oteti dojmu da kada uzmem u ruke bilo koju knjigu o grafičkom dizajnu, pa čak i o onom suvremenom, glavnu riječ vode muškarci. Slično je i s filozofijom – studentice prevladavaju, ali pravi opinion makeri su muškarci. Je li i tebi nešto u tome čudno?

U Nizozemskoj je proces apsolutno isti – mahom djevojke upisuju razne varijacije dizajna, ali muškarci vode pravi posao. Razlog je dvoznačan. S jedne strane relativno banalan – cure se zaljube, zatrudne, dobiju djecu… Ali opet, čovjek bi očekivao barem u području kao što je dizajn mode pobjedu žena, no čak ni to nije slučaj. Čini mi se da čak i duboki prirodni evolucijski razlozi u tome imaju svoju ulogu. Muškarci su bolji u fokusiranju, usredotočenju na radni zadatak i pojedinačne pojave, dok su interesi žena svestraniji. U prošlosti, muškarci su se bavili lovom, fokusirajući se samo na jednu stvar – uloviti životinju. Žene su pak vodile obitelj, doslovno kao menadžer kompaniju, radeći masu različitih stvari i brinući se o svemu. Život žene prema tome ispada mnogo inspirativniji i bogatiji.

Na radionici si pretežno govorio o kreativnosti i upućivao na nju. Pomodno je danas zvati se “kreativnim” i zakukuljeno govoriti o tom apstraktnom pojmu. Zašto svjedočimo takvom trendu?

Ne misleći pri tome ništa pretenciozno, kreativnost je ta koja nas vodi na druge stupnjeve razvoja u svim područjima. Inherentno je čovjeku da stvari želi učiniti boljima, što je želja zbog koje dolazi do naglih skokova u razvoju. MP4 je nastao samo zato što smo pokušali poboljšati uslugu koju su još davno iznjedrili gramofon i radio. Na tom putu potrage za boljim često nas potpuno iznenadi nastanak nečeg revolucionarno novog. Prije nekih desetak godina i u grafičkom je dizajnu vladao stav prema kojem su se značajno više cijenili oni koji su tehnički izvodili same grafike, prilagođavali materijale za tisak, sjedili za računalom i reproducirali slike, dok su se idejnim tvorcima crteža dodjeljivale samo simbolične novčane cifre. Za njih se znalo da rade dva sata i da upravo za to dobivaju plaću, ali za kreativca se nije znalo koliko točno radi, ni što je točno njegov doprinos. Problem je bio u tome što kada se usredotočite samo na proces izrade grafike, praktički tehničku reprodukciju, vidite kako ste u velikoj nevolji s kreativnošću. Promet kompanijama pada jer ljude dosadni proizvodi ne zanimaju… Tada kreativci ponovno upadaju u igru. Oni ustvari pokreću svijet, iako količina zarađenog novca, nažalost, ne pokazuje da je uvijek tako. Danas se i to mijenja. Kreativci su postali i pri tome mnogo pametniji – povezali su se s poslovnim ljudima, brinući se za cijeli vlastiti poslovni proces: od dolaska do kreativne ideje i do ostvarivanja vlastite zarade.

Kreativnost nisi eksplicitno definirao, no možeš li navesti njezine osnovne karakteristike?

Prije svega, važno je uočiti stvari koje nas inspiriraju. Zato sam i polaznicima pokazao mnogo neobičnih umjetničkih, tehnoloških i znanstvenih ostvarenja – od drvene zvijeri koja se kreće samo uz energiju vjetra, preko ideja Kena Robinsona, koji tvrdi da je klasično obrazovanje loše jer greške učenika smatra neprihvatljivima, pa do PhotoSyntha, s kojim na nevjerojatan način nastaju cjelovite slike. Smatram da je kreativnost nešto izrazito prirodno, pa shodno tome svatko ima svoj način dolaska do originalnih genijalnih rješenja. Lateralno razmišljanje pritom je ključno, pri čemu slijedim ideje Edwarda de Bona – od točke A do točke B ne dolazi se po jednoj pravocrtnoj liniji, nego milijunima krivudavih putova! Važno je i baviti se materijom, otkrivati emocije te smisao za humor. Ustvari, čak i svi šefovi kada biraju neki rad reagiraju samo prema emocijama i osjećaju smijeha koji im uradak izazove. Mogu ja reći da volim uglavnom plavuše, a zatim doći u neki kafić, vidjeti crnku i odmah se zaljubiti. Što je to? Ništa drugo nego velika tajna emocija.

Svi smo se nasmijali i iznenadili kada si – pričajući o prijatelju koji je u izgorjelim šibicama tražio lik đavla i skoro zapalio stan – rekao da su njegove ideje bile glupe, ali opet genijalno kreativne. U čemu vidiš odnos gluposti i kreativnosti?

Gledaj, s jedne strane imaš čvrst, jednoličan svijet koji gledamo svakodnevno, a s druge imamo svijet fantazije, stvoren maštom. Ako bilo što grafički dizajner koji želi biti kreativan treba, onda je to mašta. Kreativnost uvijek stvari nastoji okrenuti naglavačke. I zato uvijek govorim ljudima neka rade izrazito čudne stvari jer klijent za koga radite ne mora odmah reći: “Aha. To je to. Znam što želiš reći radom.” Neka bude totalno zbunjen i kaže: “Pa što je to, kvragu?” Tek si tada pridobio pažnju klijenta i publike. Samo je nekoliko ljudi koji mogu smisliti inteligentne ideje koje su ujedno i kreativne, a njih trebaju svi koji žele zaraditi. Tržištem u principu vlada obilje istih proizvoda. Ako se svi oni deru istovremeno kupite mene, kupite mene!, ali samo jedan pjeva, njega ćete zapaziti i kupiti. Zato su čudne ideje, koje su ponekad i glupe, dobrim kompanijama izrazito važne.

Podržavaš stavove Kena Robinsona, koji kaže da uništavamo intelekt djece kroz obrazovni sustav, maltretirajući ih time da uvijek moraju znati točna rješenja, a nikada griješiti. Gdje vidiš u tome poziciju grafičkog dizajnera?

Greške su izuzetno bitne. Stalno prepričavam i ponovit ću analogiju o odnosu kirurga i dizajnera. Na operaciju želuca kirurg ne može doći s mišlju kako će taj dan na poslu biti malo kreativan jer mu je dosadnjikavo. Grafički dizajner nije ni približno sličan kirurgu; kad bi se oni ponašali jednako – to bi bilo kobno. Ako se bojiš ponekad pogriješiti, uvijek ćeš imati jednak rezultat. Problem je što poduzećima također upravljaju takvi od pogreške uplašeni ljudi. Oni samo gledaju koji su postupci prije bili dobri i onda ih nastoje kopirati. Ništa pametno tako nije nastalo. Imam sina od šest i pol godina, kojem često čitam razne priče. Ponekad uopće ne završim priču, nego zajedno stvaramo njezin nastavak i završetak, a rezultat je nešto što bi moglo proći kao potpuno nova knjiga. To je rezultat kreativnosti bez straha od grešaka.

U čemu nalaziš inspiraciju?

Znatiželja je ključna. Ona vas mora cijeloga progutati. Premda sam grafički dizajner, ujedno sam i kolekcionar svega i svačega – od kamenja, školjaka, pa do karata, atlasa i limenih igračaka. Čitam sve u rasponu od raketne znanosti do medicine. Kada radim, to su prava istraživanja prilikom kojih je potrebno biti jako otvoren prema svemu. U mnogim fazama zanimale su me filozofija i povijest. Povjesničare cijenim – ako su kvalitetni, oni su poput neke vrste mudraca. Zbog ogromnog iskustva o prošlosti ponekad samo oni mogu predvidjeti budućnost, a to bi kompanije zainteresirane za posao trebale znati cijeniti. Zanimaju me i ljudi, o čemu mi ogromna znanja pruža psihologija. S obzirom na to da trenutačno radim i kao kreativni direktor, vodim u jednoj agenciji pedesetak ljudi. A kako bez znanja psihologije te ljude učiniti sretnima, a ujedno i produktivnima na njihovom poslu?

U ovom materijalističkom društvu je li i novac inspiracija?

Za mene on apsolutno nije na prvom mjestu. Počeo sam u ovom zanimanju kao potpuni imbecil i naivac, stvarno voleći svoju profesiju. Odjednom se počneš pitati zašto imaš prijatelja koji radi tridesetak sati tjedno, ima masu novca, kupuje si svakakve stvari, a s druge strane imaš sebe koji radiš osamdeset sati tjedno, ali električna kompanija nema milosti i zbog neplaćenih računa isključi ti struju. Tada staneš, udahneš i promisliš. Problem je što i dalje iskreno volim svoj posao i stvari koje teško mogu donijeti novac. Normalno da postoji razlika između neke artističke kazališne skupine i velike korporacije s mnogo suvišnog novca. To me ne sprječava da povremeno surađujem s kompanijama koje žele izgraditi svoj vizualni identitet, ali to nikako ne radim samo radi novca. Njegovo posjedovanje otvara mi prostor za investiranje u zanimljivije kulturalne projekte, koji opet znaju biti vrlo nezgodni. Kada radite s umjetnicima, oni nemaju mnogo novca, ali imaju najviše prigovora. Naravno, volim povratnu informaciju i dobru diskusiju, ali moram im naglašavati da u njih ulažem i vrijeme i novac. Kada sam radio za Coca-Colu, od obima zadataka nakon posla bio sam kao zombi, ali isplatilo se. Radio sam i kampanju za mentalno retardirane, crtajući svašta – ljude s pet glava, šest ruku, sedam nogu. Stručnjaci su mislili da nije prikladno nešto takvo njima pokazivati, a na kraju se ispostavilo da su mentalno retardirani jako pozitivno reagirali. Bili su ponosni jer su tako osjetili da su shvaćeni ozbiljno.

Znam da može biti neugodno, no moram te pitati. Osjećaš li se ponekad da u stilu one “svi su marketinški stručnjaci lažljivici” svojim grafičkim uradcima lažeš?

Postoje značajne razlike između grafičkog dizajna i marketinga, premda, moram priznati, one su izblijedjele gotovo do neprepoznatljivosti. Sa sobom sam napravio ugovor – nikada neću raditi kampanju za proizvođače cigareta i oružja. Djetetu ne želim kupovati igračke koje trebaju služiti za simulaciju pucanja na nešto. Također ni za političare ne želim raditi, premda sam u privatnoj sferi političan, s razvijenim stavovima. O kampanji za Coca-Colu možeš misliti da je laž, ali na neki drugi način ona je ustvari san. Vrsta stvorenog svijeta mašte. Kada otvoriš onu bocu i osjetiš one mjehuriće koji su i grafikom izraženi, to je sjajno. Tako da ne mislim da lažem svojim dizajnom.

Sjajan napredak u tehnologiji omogućio je da gotovo svatko može biti neka vrsta grafičkog dizajnera. Tehnologija je također omogućila strašnu i nikad viđenu hiperprodukciju. Kako u toj masi radova izdvojiti “žito od kukolja”?

Na ovo ću ti odgovoriti usporedbom s piscima. Prije sto godina svi su pisali olovkama, penkalama, a zatim se naglo raširila upotreba pisaćeg stroja. U odnosu na rukopisne dokumente bilo je to nešto što je i golim okom izgledalo kao revolucija. Mogli ste otipkati masu teksta, uvezati ga, a da sve skupa izvana izgleda kao prava knjiga! A svi jako dobro znamo i zdravo za gotovo uzimamo činjenicu da nisu svi dobri pisci te znamo razlikovati dobre od loših. Tako je i s dizajnom, pa nisam impresioniran što, na primjer, više nije vidljivo zna li netko bojati ili ne – jer računalo takve stvari radi pravilno. Osobno, i danas unatoč sveprisutnom računalu ogroman dio posla obavljam skiciranjem rukom, ali ne samo zato što moram, nego to i izrazito volim raditi.

Kada si već spomenuo rad rukom, što se ponekad veže uz prošlost, kako to da si od svih mogućih zanimanja odabrao baš grafički dizajn?

Smiješan je to trenutak mog života. Naime, moj je otac bio učitelj na fakultetu, gdje je arhitekte podučavao crtanju. Moj najbolji prijatelj iz djetinjstva imao je pak oca koji je bio slikar. Prezirući roditeljska zanimanja, kada smo bili dvanaestogodišnjaci rekli smo jedan drugome: “Nemojmo se nikada baviti ničim sličnim!” Sudbina me samljela. Kada sam postao punoljetan ipak sam shvatio da je crtanje nešto što me izrazito zanima, premda mi nije bilo jedina umjetnička preokupacija – svirao sam i u bendu, bio DJ, izrađivao vlastitu odjeću… No brinuo sam se, misleći kako tolika količina slobode nije dobra za moj razvoj. Tražio sam formalno obrazovanje. Kada sam upisao Kraljevsku akademiju, shvatio sam da grafički dizajn nije jedino što trebam znati, pa sam se počeo zanimati za klasične tehnike crtanja i povijesnu tradiciju. Pomazila me je tada i sreća jer sam odmah nakon Akademije dobio posao u fenomenalnoj agenciji Dumbar. Bila je to za mene dodatna škola u sjajnom kreativnom okruženju. U ovoj agenciji u isto vrijeme mogao si raditi ekstravagancije dizajniranjem na toaletnom papiru, a istovremeno biti angažiran na projektu izrade vizualnog identiteta lokalne policije. Potpune suprotnosti!

Iz prošlosti skoknimo u bolju budućnost. Nisam baš tako dobar povjesničar da predvidim budućnost i smjer kretanja grafičkog dizajna. Kako ti na to gledaš iz svoje pozicije?

Kristalno je jasno da su nova komunikacijska sredstva sve okrenula naglavačke. Način rada strahovito se promijenio, tako da sada mjesecima surađujem s ljudima koje gotovo nikada fizički ne upoznam. Budućnost će se bazirati na smjerovima razvoja interneta, komunikacijskim tehnologijama i razmjeni podataka, što su sve stvari za koje ćemo morati nalaziti prikladan vizualni okvir. Ono što je jedino sigurno jest to da će posla za dizajnere biti sve više. Knjige neće nestati jednostavno zbog osjećaja koji ljudi imaju dok ih drže u rukama. Svejedno, ogroman prostor rada pružit će digitalni čitači knjiga, koji će tražiti nova grafička rješenja za digitalne knjige, pojedinačne stranice… Činjenica je da posljednjih godina radim mnogo manje postera, ali i oni ostaju zanimljivi. Naime, premda više ne ispunjavaju komunikacijsku svrhu, sada nalaze put do kupaca kao primjerci jedinstvene umjetnosti! Tako da uzbuđenja zasigurno neće nedostajati.

(Kristian Benić / Plan B 26)

Nije rijetkost da radovi hrvatskih dizajnera osvajaju nagrade i priznanja na međunarodnim izložbama, natječajima i festivalima, niti da im projekti osvanu na stranicama uglednih časopisa i drugih stručnih publikacija. No iza njihovih uspjeha stoje isključivo individualni napori, a ne neka brižljivo osmišljena nacionalna strategija. U posebno frustrirajućoj situaciji nalaze se industrijski dizajneri, koji u domovini teško pronalaze partnere za izvedbu svojih ideja. Ogorčeni lošim iskustvima s Exportdrvom, dečki iz Numena su krajem devedesetih s prototipovima otišli na sajam namještaja u Milano i hrabro ponudili svoje projekte art-direktorima nekih od najpoznatijih proizvođača talijanskoga namještaja.

Danas imaju po dva nova proizvoda godišnje na tržištu. Bilo bi ih, ističu, i više da se grupa Numen bavi samo dizajniranjem namještaja. No imaju široki spektar interesa, u kojemu važno mjesto zauzima scenografija i – u najnovije vrijeme – svjetlosni objekti. Projekt Numen-Light započeo je prije četiri godine sa scenografijom za Danteov Pakao u Madridu u režiji Tomaža Pandura.

Nakon velike kristalne kocke na pozornici kazališta, u kojoj su eksperimentirali s perspektivom i percepcijom prostora, u Numenu su prešli na svjetleće objekte manjeg formata, koji su zapeli za oko Wallpaperu, a uskoro će se pojaviti u ograničenom broju u Švicarskoj i Francuskoj. Za međunarodni uspjeh Numena zaslužna je u prvom redu (gle paradoksa!) inertna domaća industrija namještaja, u kojoj su mladi dizajneri neuspješno tražili ambicioznog partnera. Pronašli su ga tek nedavno u zagrebačkoj Interi, za koju oblikuju seriju namještaja Element.

MoMa igračke

Njihovim stopama krenuo je i studio za industrijsko i grafičko oblikovanje Grupa (Filip Despot, Tihana Gotovuša i Ivana Radovanović), koji je za bosanskog proizvođača namještaja Artisan prije dvije godine kreirao kolekciju Basic – suvremeno dizajniran namještaj, izrađen ručno od najkvalitetnijih materijala.

Tvornica Artisan svoje proizvode prodaje u Danskoj, Njemačkoj, Švicarskoj i Sloveniji, a trenutačno su u pregovorima s distributerom u Nizozemskoj. “Nemamo uvid u stanje prodaje na svjetskom tržištu, ali u ovim kriznim vremenima namještaj od masivnog drva pokazuje se kao pametna investicija u trajnu vrijednost”, kazuje Tihana Gotovuša iz Grupe.

Za investitorom optimistično traga i Marko Pavlović, student treće godine dizajna, koji je prošle godine osvojio zlatnu nagradu IDEA (International Design Excellence Awards), koju tradicionalno dodjeljuje američko društvo industrijskih dizajnera IDSA. U žestokoj konkurenciji studenata iz cijeloga svijeta, Pavlović je osvojio ocjenjivački sud didaktičkom igračkom Oblo – trodimenzionalnom slagalicom koja utječe na razvoj fine motorike kod djece predškolskog uzrasta.

Kad smo već dotakli tržište igračaka, na najviši položaj popeli su se likovi iz Somewhere Cityja hrvatskoga dizajnera, scenografa i kostimografa Gorana Lelasa – na police dućana MoMA-e, glasovitoga Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku! Lelasova međunarodna karijera započela je u časopisima Vanity Fair i Casa Vogue.
Danas je slobodnjak koji stalno surađuje s Vogue Bambini i intenzivno radi na razradi kompleksnoga projekta Somewhere City, koji će, osim igračaka, obuhvatiti animirani film, kazališnu predstavu, televizijsku emisiju i još “jako puno drugih proizvoda u rasponu od mode do produkt-dizajna”.

Objašnjavajući kako je pronašao partnera u njujorškoj MoMA-i, Lelas kaže da je želio testirati prototipove budućih igračaka kod nekoga tko je jak u svome segmentu. Projekt se jako svidio MoMA-inoj kustosici Paoli Antonelli. “Otpočetka je MoMA nastupila kao mogući kupac igračaka, ali i kao veliki podupiratelj cijeloga projekta, što je na kraju i rezultiralo time da su ovo trenutačno prve i jedine igračke s logom MoMA na kutiji”, navodi Lelas, idejni tvorac i dizajner igračaka proizvedenih u suradnji s njujorškim muzejom i tvrtkom Strangeco.
Na pitanje s kakvim se problemima hrvatski dizajneri susreću na inozemnom tržištu, Lelas odgovara da je riječ o univerzalnim problemima koji muče sve dizajnere. “Najveći problem nastaje kad nisi kreativan. Dizajn i kreativnost vani se usko povezuju s budućom uspješnom proizvodnjom, što kod nas sigurno nikada nije bio slučaj”, ističe Lelas.

“Imamo jako puno inventivnih ljudi koji se, nažalost, zaustavljaju nakon studija, jer nemaju mogućnost daljnjih realizacija. Svugdje u svijetu vape za kreativcima, a kod nas oni su višak koji nikome ne treba”, kazuje Lelas, ističući da bi talentirani dizajneri mogli biti odličan hrvatski izvozni proizvod.

Dizajniranje Hrvatske propalo

Da su domaći dizajneri – zbog velikog broja osvojenih međunarodnih nagrada, priznanja i referenci – najsigurniji hrvatski izvozni proizvod, smatrali su u Hrvatskome dizajnerskom društvu kad su osnivali Hrvatski dizajn centar s namjerom “preoblikovanja i dizajniranja Hrvatske”. No njihov prijedlog strategije koja je trebala ugraditi dizajn u gospodarske i druge sfere društva, država nije odlučila novčano podržati, pa se djelovanje Centra ugasilo.
“Inicijativa za osnivanjem nacionalnih dizajn-centara u svijetu nije dolazila od strukovne udruge, nego je svijest o važnosti takve ustanove postojala na državnoj razini i u gospodarskom krugu. To su miljei iz kojih su nacionalni dizajnerski centri, poput onoga u Finskoj, uspostavljani još od 50-ih godina 20. stoljeća”, navodi Tatjana Jallard, menadžerica u Hrvatskome dizajnerskom društvu.

Nedostatak institucije koja bi pomogla u povezivanju dizajnera, gospodarstvenika i državne uprave, pridonijela povećanju konkurentnosti hrvatske ekonomije te podizanju svijesti o važnosti dizajna za kvalitetu življenja – ima za posljedicu apsurdnu situaciju u kojoj je hrvatski dizajn odvojen od hrvatskoga proizvoda, smatra Jallard.
Kod nas se dizajn još shvaća kao kozmetička dekoracija na samom kraju proizvodnog procesa ili se njime koristi u svrhu marketinškog oglašavanja. Dizajn je, zapravo, dio odjela istraživanja i razvoja, sastavni dio procesa razvoja proizvoda, kazuje Jallard, ističući da su takvi odjeli, zajedno s velikim industrijskim gigantima, nestali u tranziciji.

Niz tržišnih marki je nestao, a na njihovo mjesto došli su neki novi, često umjetni brendovi, bez tradicije i vrijednosti. Zato je danas teško govoriti o prepoznatljivosti hrvatskoga dizajna u Hrvatskoj, pa time i u svijetu.
Možemo se samo radovati uspjehu pojedinaca, koji unatoč lokalnim ograničenjima oblikuju svoje ideje u skladu s najvišim svjetskim standardima.

Između Zagreba i New Yorka

U New Yorku samostalno radi i hrvatska dizajnerica Lana Cavar, kojoj je američka diploma na sveučilištu Yale, uz profesionalno iskustvo i kvalitetan portfolio, otvorila mnogobrojna vrata. New York je, ističe, raj za komercijalne dizajnere i na početku joj je bilo vrlo uzbudljivo biti dio kreativne industrije koja osmišljava brendove i reklame za cijeli svijet. No nakon nekog vremena “superkomercijalna i korporativna kultura američkog dizajna” više je nije činila sretnom, pa Lana Cavar danas radi isključivo na projektima koji je zanimaju.

I dok se na tisuće dizajnera u New Yorku bavi korporativnim dizajnom, malo je onih koji uspijevaju preživjeti od autorskog i neovisnog dizajna. “Malo je iskrenog, eksperimentalnog dizajna. Dizajnera koji bi se time bavili ima jako puno, no ponekad mi se čini da je u Zagrebu mnogo više nas koji to doista uspijevamo i realizirati. Najljepša stvar u našem poslu je kreativnost, pa mi je cilj omogućiti sebi da radim sa zanimljivim ljudima na različitim mjestima na svijetu”, kazuje Lana Cavar, koja pola godine provodi u Zagrebu, a drugu polovicu u New Yorku.
Među njujorškim projektima koje izdvaja su postav godišnje izložbe američkog dizajna (AIGA design show), dizajn knjiga i drugi projekti za Museum of Contemporary Art u Detroitu. Također, radila je za St. Regis Hotels (luksuzni hoteli najviše kategorije) na rebrendingu i osmišljavanju imidža za njihove resorte na Karibima te kultnu njujoršku frizersku kuću Bumble and Bumble.

Nezavisan i beskompromisan

Najpoznatiji hrvatski dizajner, ujedno ilustrator i strip-crtač Mirko Ilić, došao je u Ameriku kao zreli autor, sposoban odmjeriti svoj talent u vrhunskoj konkurenciji i istovremeno ostati umjetnički nezavisan.
Radeći kao ilustrator, art-direktor i dizajner visokotiražnih magazina poput Timea i The New York Timesa, borio se za svoje ideje, ne pristajući na kompromise. Tako je, primjerice, nagovorio urednike da objave naslovnicu Timea na kojoj nisu bili izvučeni naslovi glavnih tema. Također, njegova naslovnica na kojoj je glavni naslov “Evil” tiskan crnom bojom na crnoj podlozi unijela je nove standarde u grafičkom oblikovanju poznatoga magazina.

Za vrijeme našeg razgovora, mali tročlani tim u studiju Mirko Ilić Corp. dizajnirao je zadnje detalje za nove njujorške restorane La Fonda del Sol i Vanderbilt Suites. Glavni problem s kojim se susreću svi u Americi, kazuje Ilić, ekonomske je prirode. “Normalno je da u vrijeme recesije budžeti budu drastično smanjeni jer je dizajn, a posebno oglašavanje, luksuz. Pri tome, prije svega, mislim na godišnja izviješća i redizajn identiteta korporacija. Recesija je vrijeme za ‘pametan dizajn’. Dizajn koji je štedljiv, ekološki čist i bazira se na pameti, a ne na tehničkoj pirotehnici i količini novca. I to se pomalo počinje događati u SAD-u”, napominje Ilić, koji kao najveći inozemni uspjeh navodi svoje knjige Genius move, Handwreeten i The Anatomy of Design (sve tri u koautorstvu sa Stevenom Hellerom) te The Design of Dissent s Miltonom Glaserom.
(Jelena Mušćet, Plan B 21)