Tijekom nekoliko desetljeća nakon Zagorke, SF se u Hrvatskoj polako razvijao pa su najistaknutija imena sredinom 20. stoljeća bili Mladen Bjažić i Zvonimir Furtinger koji su u tandemu napisali mnoge SF romane za djecu – poput najpoznatijeg Ništa bez Božene iz 1970. godine.

Uz njih je najznačajniji autor Angelo Ritig, čiji romani Sasvim neobično buđenje (1961.) i Ljubav u neboderu (1965.) predstavljaju okret prema ozbiljnijim temama i dubljoj analizi i razvoju likova, te usmjerenje prema odrasloj publici.

Magična sedamdeset šesta

Jedna od najznačajnijih godina za hrvatski SF je 1976. U veljači te godine u Zagrebu je osnovano društvo SFera, koje do danas djeluje kao neprofitna kulturna organizacija na području Hrvatske i grada Zagreba, a jednako je važno pokretanje časopisa Sirius, te iste godine. Sirius je osnovan u okviru novinsko-izdavačke kuće Vjesnik, a izlazio je sve do 1990. godine.

U svojim najboljim godinama dosegnuo je nakladu od oko 40 000 primjeraka, a u dva navrata – 1980. i 1984. – primio je nagrade za najbolji europski časopis za znanstvenu fantastiku, a 1986. nagradu Europskog SF društva. Ravnopravno s najvećim imenima svjetske znanstvene fantastike, u Siriusu su objavljivana i djela domaćih autora. I današnji ministar turizma Damir Bajs, između ostalih, objavljivao je u Siriusu, a taj je danas kultni časopis poslužio kao kolijevka mnogim uspješnim autorima – kao što su Predrag Raos ili Milena Benini.

Novi časopisi i zbirke

Neslužbeni nasljednik Siriusa bio je časopis Futura, pokrenut 1992. godine u Zagrebu, koji će također dati prostora domaćim autorima i unutar kojeg će se razvijati nove snage hrvatskog SF-a, poput Darka Macana, Aleksandra Žiljka i Tatjane Jambrišak. Nekoliko godina kasnije ekipa u okviru društva SFera pokrenut će izdavački projekt koji će potaknuti domaće autore ne samo da se bave znanstvenom fantastikom, već i da o njoj promišljaju iz domaće perspektive.

Cilj sferakonskih zbirki – koje redovito izlaze već 17 godina – jest promicanje domaćeg fantastičnog stvaralaštva i kroz njih je prošla većina relevantnih imena u hrvatskoj znanstvenoj fantastici. Ove je godine objavljeno i jubilarno deseto izdanje istrakonske zbirke – sličnog izdavačkog projekta koji pruža mogućnost razvoju kraće forme te, uz domaće autore, objavljuje i radove pisaca iz susjednih zemalja.

Uz sferakonsku i istrakonsku zbirku svake se godine objavljuje i tematska zbirka priča Festivala fantastične književnosti iz Pazina, a redovni fantastični izdavački ciklus zaključuje književni časopis Ubiq, koji izlazi dvaput godišnje i uz djela domaćih pisaca ima i bogat esejistički dio, kojim se domaći SF promiče i u akademskom smislu.

Sirius B

No, sa zamiranjem Future, čije se izlaženje posljednjih godina u najboljem slučaju može opisati kao sporadično (jedan broj godišnje, ako i toliko), ponovno se rodila ideja o pokretanju redovitog SF časopisa na tragu Siriusu, a prigodno bi se zvao – Sirius B. Ideja je da do petog broja izlazi kao dvomjesečnik, a potom u mjesečnom ritmu, te bi također ravnopravno objavljivao domaće i strane autore, a izdavanje bi krenulo na ljeto – ukoliko se skupi dovoljan broj pretplatnika.

Pokretač ove ideje je nekadašnji Futurin urednik Davorin Horak, kojemu je cilj skupiti 500 pretplatnika kako bi časopis zaživio. Pretplata za prva dva broja iznosi 40 kuna, a više o ovome projektu – koji bi zajedno s postojećim mogao predstavljati budućnost hrvatskog SF-a – možete saznati ovdje.

SF KNJIGE MJESECA

Zagrebački zombiji i istanbulska nanotehnologija

Proljeće je veselo za esefičare jer tada kreću dodjele raznih nagrada – od onih najprestižnijih do onih lokalnih. Pa krenimo, s lokalpatriotskim sentimentom, od ovih potonjih. Na netom dovršenom SFeraKonu dodijeljene su nagrade SFERA – za najbolja djela spekulativne fikcije objavljena u prethodnoj kalendarskoj godini. Onu najprestižniju, za najbolji roman, odnio je dvojac Mihalinec-Grgić za roman Kriza: hrvatski horor, koji uz pregršt satire i crnoga humora govori o najezdi krvožednih zombija na Zagreb.

U travnju se tradicionalno dodjeljuje nagrada Philip K. Dick kojom se obilježavaju najbolja SF djela originalno objavljena u broširanom izdanju u SAD-u. Nagradu sponzorira The Philadelphia Science Fiction Society i dodjeljuje se pod pokroviteljstvom Zaklade Philip K. Dick, a ponio ju je ove godine Mark Hodder za steampunk roman The Strange Affair of Spring-Heeled Jack.

Među značajnim europskim nagradama ističu se britanske SF nagrade te nagrada Arthur C. Clarke. Britansku nacionalnu nagradu za najbolji SF roman primio je izvrsni Ian McDonald za svoj roman The Dervish House, smješten u budući Istanbul koji je u 2027. godini središte nanotehnološke revolucije.

Nagrada Arthur C. Clarke dodjeljuje se za najbolji roman originalno objavljen u Ujedinjenom Kraljevstvu tijekom prethodne kalendarske godine, a ovogodišnja je dobitnica Lauren Beukes za maštoviti Zoo City – smješten u Johannesburg u bliskoj budućnosti.

A tijekom svibnja su dodijeljene i prestižne nagrade Nebula, koje od 1966. godine dodjeljuje udruga Science Fiction and Fantasy Writers of America (SFWA). Nagradu za najbolji roman dobila je Connie Willis za Blackout i njegov nastavak All Clear (oba objavljena tijekom 2010. godine), koji se bave temom putovanja kroz vrijeme.

RETRO SF

Prvonagrađeni

Jedna od najprestižnijih SF nagrada – Hugo – prvi je put dodijeljena 1953. godine za roman The Demolished Man, autora Alfreda Bestera. Napisan 30-ak godina prije rođenja cyberpunka, ovaj roman zapravo nagovještava taj žanr, a između ostalog se bavi telepatijom i psihologijom.

Prva je Nebula dodijeljena 1966. godine za veličanstvenu Dinu Franka Herberta, koju zasigurno nije potrebno posebno predstavljati nijednom SF fanu, dok je prva Svjetska fantasy nagrada prvi put dodijeljena 1975. godine za roman pun magije, obrata i pustolovina – The Forgotten Beasts of Eld, autorice Patricije A. McKillip.

Prvu nagradu Philip K. Dick dobio je 1983. godine Rudy Rucker za Software, cyberpunk roman koji se bavi umjetnom inteligencijom, a prvu nagradu Arthur C. Clarke dobila je 1987. godine Margaret Atwood za Sluškinjinu priču, distopijski roman koji prikazuje mračnu blisku budućnost iz perspektive žena zarobljenih u teokratskom i mizoginom društvu.

Domaća nagrada SFERA, pak, prvi je put dodijeljena 1981. godine romanu Prepoznavanje slovenskog autora Mihe Remca. Zbog svojih razmišljanja o svijetu i njegovom distopijskom poretku u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, Remca često uspoređuju sa Zamjatinom, Huxleyjem i Orwellom, te cijene kao jednog od najznačajnijih SF pisaca s područja bivše Jugoslavije.

TOP 5

Ljetni SF kino hitovi

1. Cowboys and Aliens

Jedan od najiščekivanijih filmova godine, nastao prema stripovskom predlošku te s facama Danielom Craigom i Harrisonom Fordom u glavnim ulogama. Radnja je poprilično jasna iz samog naslova – čovjek bez sjećanja, s tajanstvenom napravom na ruci, suočava se s vlastima i nenadanim napadom došljaka iz svemira.

2. Izvorni kod

Jake Gyllenhaal je odlikovani vojnik koji se budi u tijelu nepoznatog čovjeka i otkriva da je dio misije pronalaženja bombaša iz prigradskog vlaka u Chicagu. Shvaća da je dio tajnog vladinog eksperimenta koji mu omogućava da prijeđe u identitet drugog čovjeka u zadnjih 8 minuta njegovog života.

3. Green Lantern

Odred Green Lantern je bratstvo ratnika koji su prisegnuli da će održavati intergalaktički red, a svaki Green Lantern nosi prsten koji mu osigurava supermoći. Novak u redovima Green Lanterna – prvi ikada izabran iz ljudske vrste – dobit će težak zadatak obrane Zemlje i sudbine čovječanstva.

4. Lovac na trolove

Grupa studenata istražuje seriju misterioznih smrti koje su navodno skrivili medvjedi, ali uskoro otkrivaju kako se tu radi o mnogo opasnijim bićima. Ovaj norveški hororac snimljen je u formi mockumentaryja, a u glavnoj je ulozi kontroverzni komičar Otto Jespersen.

5. Super 8

Steven Spielberg i J.J. Abrams udružili su snage u novom misterioznom SF-u koji se, prema rijetkim informacijama, čini kao križanac E.T.-a i Cloverfielda. Glumačku ekipu predvode Kyle Chandler i Ron Eldard.

(Piše: Irena Rašeta/ Plan B 43)

Šest filmskih naslova recentne srpske kinematografije uzbudljiva su ostvarenja koja se bave aktualnim i intrigantnim temama, a čak pet filmova imati će svoju zagrebačku ili hrvatsku premijeru

U filmskom programu našlo se šest odličnih naslova nastalih u posljednje dvije godine, od kojih će čak pet imati svoju zagrebačku ili hrvatsku premijeru: Šišanje Stevana Filipovića, omnibus Oktobar grupe mladih autora, Beli, beli svet Olega Novkovića, Jesen u mojoj ulici Miloša Pušića i Montevideo, Bog te video Dragana Bjelogrlića. Šesti film iz programa jest Tilva Roš redatelja i scenarista Nikole Ležajića koji u Zagreb stiže s desetak vrijednih nagrada s domaćih i svjetskih festivala, među kojima i nagrada Bauer s ovogodišnjeg Motovun Film Festivala, Srca Sarajeva za najbolji film i najbolju mušku ulogu te svježa nominacija Europske filmske akademije za nabolje debitantsko ostvarenje.

U petak 02. prosinca u 20.00 sati u Kinu Europa Dane srpske kulture svečano će se otvoriti premijera omnibusa Oktobar (2011), dugometražnog filma mladih redatelja i redateljica beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti koji će i prisustvovati premijeri. Film putem sedam razdvojenih autorskih priča koje se dešavaju na desetogodišnjicu pada Miloševićevog sistema govori o Srbiji danas. Premijerno će se prikazati i film Šišanje Stevana Filipovića (2010) koji detektira korjene i uzroke provale nasilničkog ponašanja u Srbiji, odnosno priča kako su političari instrumentalizirali navijačke skupine te tolerirali i poticali agresiju u svrhu političke manipulacije i sprovođenja ultradesničarske politike. Cijenjeni hrvatski kritičar Nenad Polimac izjavio je: ‘Kakav je film? Vrlo dobar, vrlo atraktivan. Za razliku od naših Metastaza – koji Filipović cijeni, ali koji je žestoka socijalna drama – Šišanje je žanrovski dosta precizan film s jasnom političkom porukom, što ga dosta razlikuje od dosad najupečatljivijih ostvarenja o skinsima, među kojima su Američka generacija X i Romper Stomper.’

Temama mladosti, odrastanja i nesigurne budućnosti u zemlji vječne tranzicije bavi se vrlo dobar debitantski film Miloša Pušića Jesen u mojoj ulici (2010). Istim temama no u generacijski višem razredu, te tonu i stilu grčke tragedije s pjevanjem bave se redatelj Oleg Novković i vjerna mu suradnica, cijenjena srpska scenaristica i dramaturginja Milena Marković u filmu Beli, Beli svet (2010). Poslastica za šire gledateljsvo jest jedan od najgledanijih srpskih filmova ove i prošle godine Montevideo, Bog te video (2010) nastao pod redateljskom palicom Dragana Bjelogrlića i po scenariju Srđana Dragojevića, nezaobilaznog dvojca srpske kinematografije. Film je epska priča o podvigu mladih srpskih nogometaša koji postaju idoli narodnih masa, priča o nogometu, o starom Beogradu i nekim davnim, drugačijim vremenima.

Filmovi će se prikazivati u zagrebačkom Kinu Europa u terminima od 18.00 i 20.00 sati. Sve projekcije su besplatne.

Atraktivni i bogati književni program po prvi put širi Dane srpske kulture izvan Zagreba, u Rijeku i Sisak, te u goste dovodi cijenjene i nagrađivane književnike poput Vladimira Arsenijevića

Velika novost ovogodišnjih, šestih Dana srpske kulture jest decentralizacija. Naime, po prvi put program putuje izvan grada Zagreba i to zahvaljujući iznimno atraktivnom i bogatom književnom programu koji će se predstaviti u Rijeci, te Sisku. Književni program Dana srpske kulture sastavio je Kruno Lokotar, književni kritičar, nekadašnji urednik u izdavačkoj kući AGM, sadašnji urednik u izdavačkoj kući Algoritam te nezaobilazna figura književnih zbivanja u posljednjih petnaestak godina u Hrvatskoj i šire. Književni program šestih Dana srpske kulture u goste nam dovodi cijenjene i nagrađivane književnike Vladimira Arsenijevića i Dragana Velikića, te putem gostovanja Miloša Živanovića (Razbijanje), Saše Ilića (Pad Kolumbije) i urednika Saše Ćirića predstavlja kultni online književni časopis Beton.

Vladimir Arsenijević nagrađivani je beogradski pisac koji je u svom prvom romanu U potpalublju (1994), napisanom za vrijeme opsade Vukovara te prevedenom na dvadesetak stranih jezika, među prvima u Srbiji kritički progovorio o agresiji JNA na Vukovar i osudio zločine u Hrvatskoj. Trenutno je Arsenijević iznimno aktualna figura u regionalnom komunikacijskom prostoru zbog sumnje da je zbog nedavnog gostovanja povodom dvadesetogodišnjice pada Vukovara na HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 te izrečenih kritičkih stavova spram teme ali i ostalih gorućih problema u Srbiji dobio otkaz na mjesto iznimno čitanog kolumnista srpskog magazina Press.

Glazbeni program Dana srpske kulture predstavlja prvi zagrebački samostalni koncert popularnog beogradskog benda Svi na pod i ponovno gostovanje značajne figure regionalnog klupskog života DJ Ewoxa

Predah od mahom kritički nastrojene filmske umjetnosti i književnosti priuštiti će nam glazbeni program Dana srpske kulture i to prvim samostalnim koncertom beogradskog elektro–pop benda Svi na pod u Tvornici, u subotu 03. prosinca. Šesteročlani glazbeni sastav predvodi energična pjevačica Bojana Vunturišević, svoj zvuk hrabro pletu spajanjem raznih glazbenih pravaca, te vrlo uspješno nastavljaju tradiciju koju su utrli Šarlo Akrobata, Idoli, Vještice, Bebi Dol ili Darkwood Dub. Godine 2009. proglašeni su najboljim bendom srpske scene, a pozornicu su dijelili s imenima poput Juliette Lewis, Massive Attack i Air. Nakon koncerta slijedi nastup u Srbiji i Hrvatskoj popularnog glazbenog znalca – DJ Ewoxa, značajne figure regionalnog klupskog života koji je pult dijelio s velikanima poput Jeffa Millsa, Davea Clarkea, Carla Craiga, Matthewa Herberta i benda Coldcut.

Program Dana srpske kulture završava se u ponedjeljak, 05. prosinca 2010., u zagrebačkom teatru &TD i to gostovanjem predstave beogradskog teatra Mimart Odabrani se bude koja istražuje budnost na interpersonalnom nivou kroz budnost duha, uma i tijela, kao i budnost zajednice koja je pokretačka snaga društva. Predstava je dio europskog projekta Wake Up (Probudi se, prev.) u kojem, osim srpskih, sudjeluju kazališne trupe iz Nizozemske, Velike Britanije i Bosne i Hercegovine.

Kulturna manifestacija Dani srpske kulture predstavlja pogodnu formu kulturne razmjene i suradnje između srpske i hrvatske kulturne sredine, s obzirom na tradicionalne veze tih dviju kultura, njihovu značajnu komplementarnost i uzajamne interese. Gostovanje istaknutih stvaralaca srpske umjetnosti i kulture reafirmira srpsko-hrvatsku kulturnu suradnju, potiče recipročne programe hrvatske kulture u Srbiji i odgovara potrebama ne samo srpske manjine u ovom Zagrebu i Hrvatskoj, već i ukupnim potrebama ove kulturne sredine. Programi Dana srpske kulture sastavljeni su od recentne, žive i intrigantne umjetnosti koja ima zapažen odjek u vlastitoj kulturnoj sredini. Dani srpske kuture zamišljeni su kao dugoročan project, održavaju se od 2006. godine jednom godišnje a organizira ih SKD Prosvjeta.

Zapadnjačkoj se publici Japan i japanska kultura čine prilično egzotičnima, pa je takva situacija i sa filmašima, koji se nerijetko (i s potpunim pravom) čine prilično neobičnima, kako po odabiru tema, tako i načinom njihove obrade. Nevjerojatno osebujni i sjajni filmski autor Takashi Miike zauzima posebno mjesto, čak i unutar okvira takve filmske industrije, te je prilično neobičan i po sudu publike itekako naviknute na nešto drugačiji filmski izričaj. Miike kao uzore ističe Lyncha, Cronenberga i Verhoevena, a najpoznatiji je po svojim nevjerojatno brutalnim i perverznim filmovima, nakrcanim krajnje eksplicitnim prizorima nasilja, čije je gledanje prosječnom gledatelju vjerojatno nemoguća misija (za potvrdu ove tvrdnje svakako provjeriti naslove poput Audicije, Ichi the Killera ili pak Imprinta, epizode koju je režirao za televizijski serijal Masters of Horror, a koju producenti nisu htjeli emitirati jer je bila previše uznemirujuća).

Hiperproduktivni kralj ekstrema

No, taj majstor ekstrema, i česta meta cenzora, svestrani je autor koji snima filmove doslovce svih žanrova, pa je tako pored brutalnih akcija i horora snimao drame, komedije, SF naslove, obiteljske i dječje filmove… Da stvar bude zanimljivija, radi se o vjerojatno najproduktivnijem suvremenom filmašu koji je u filmskoj industriji bez premca. Naime, u svega dvadesetak godina redateljske karijere Miike je režirao više od osamdeset naslova, od čega je dobar dio otpao na niskoproračunske produkcije, televizijske projekte ili pak naslove snimane direktno za video tržište. Koliko je sulud tempo kojim Miike snima filmove možda najslikovitije govori podatak kako je 2002. godine snimio čak osam filmova, a godinu ranije sedam. Petnaest filmova jednog autora u dvije godine zvuči zastrašujuće, te se radi o učinku većem od dobrog dijela svjetskih kinematografija, među njima i naše. Jednako tako zastrašujuće zvuče usporedbe s filmašima poput, primjerice, Terrencea Malicka koji u karijeri dugoj četiri desetljeća, iza sebe ima tek pet naslova (ili pak sa Kubrickom koji je znao desetljećima raditi na jednom projektu pa na kraju odustati od njega, što je bio slučaj s njegovom planiranom ekranizacijom Napoleona ili, desetljećima razvijanih projekata, Oči širom zatvorene i A.I.-a).

Ono što je najvažnije u cijeloj priči o Miikeu jest činjenica da, unatoč takvoj hiperproduktivnosti, kvaliteta uglavnom ne trpi, te on danas ima status jednog od najoriginalnijih filmaša, a to potvrđuje i njegov posljednji uradak – elegična samurajska priča 13 Assassins, remake prvog dijela istoimenog filma iz 60-ih, hvaljene samurajske trilogije koju je režirao Eiichi Kudo.

Skupina nezaposlenih samuraja u sam sumrak ere šogunata, nakon velikog rata klanova, kreće na samoubilačku misiju protiv lokalnog i sadistički raspoloženog gospodara, koji je jedan od većih filmskih zlikovaca što smo ga imali prilike vidjeti na ekranima. Dok je Fiennesov naci u Šindlerovoj listi iz zabave snajperom ciljao logoraše, Miikeovom zlikovcu najveću razonodu pružaju ubijanje žena i djece, te odsijecanje udova.

Remek djelo samurajskog žanra

Prva polovica filma sporovozna je i staromodna posveta klasičnom samurajskom filmu, netipičnom za Miikea (čija se umješanost ipak dade naslutiti po detaljima poput silovane djevojke bez udova). No, kad stvari sjednu na svoje mjesto i kad gledatelji upoznaju likove, nakon što im bude besprijekorno dočarana atmosfera jednog nepovratno izgubljenog doba, onda na scenu stupa Miike kakvog znamo, te kreće orgijanje akcije i nasilja. Gotovo cijela druga polovica filma jedna je velika epska borba u kojoj krv pršti na sve strane, no to, naravno, Miikeu služi kako bi propitivao svoje česte preokupacije kao što su čast, odanost i žrtvovanje za veće ciljeve… Ne čudi stoga da mu filmovi često za protagoniste imaju pripadnike yakuze koje su organizirane po nekom svom kodeksu.

Kada nekom redatelju pođe za rukom snimiti ovakvo remek-djelo, i nakon što iza sebe ima desetke naslova, onda je to doista samo potvrda njegove veličine. A Miike je doista velik.

Najbolji filmovi o samurajima:

1. Sedam samuraja (1954.) – Prvo mjesto je rezervirano za Kurosawino remek-djelo: majku svih samurajskih filmova po kojima se mjere i uspoređuju svi ostali naslovi, iako bi se na listi, i to na prvom mjestu, naravno, lako mogli naći brojni naslovi tog velikog redatelja (Krvavi prijesto , Yoyimbo, Ran). Riječ je o jednom od najutjecajnijih filmova svih vremena.

2. Skrivena oštrica (2004.) – Veteran Yôyi Yamada iza sebe ima više od 100 scenarija, te sedamdesetak režiranih filmova, a ovu je maestralnu poetičnu dramu o kraju samurajskog perioda režirao u dobi od 75 godina, pokazavši da Eastwood nije jedini starac koji je u stanju isporučiti remek-djelo. Rezultat je impresivan, baš kao u slučaju njegova dvije godine ranije snimljenog filma Sumrak samuraja ili, dvije godine kasnije, Ljubavi i časti.

3. 47 Ronin (1941.) – Na Zapadu slabije poznat japanski klasik upravo doživljava svoj remake s Keanu Reevesom u glavnoj ulozi, a govori o 47 samuraja koji osvećuju gospodara. Temeljen je na istinitoj priči, koja je sastavni dio japanske kulture, te je već nebrojeno puta bila obrađena u knjigama, teatru, baletu, televiziji…

4. Samurai Rebellion (1967.) – Priča o samuraju koji se zaljubljuje u gospodarevu ljubavnicu, što dovodi do sukoba, spada među hvaljenije filmove uglednog redatelja Masakija Kobayashija –čiji je film Harakiri (kažu jedan od rijetkih negativno intoniranih samurajskih filmova) nekoliko godina ranije nagrađen u Cannesu.

5. Musashi Trilogy (1954./1955./1956.) – Samurajska trilogija o životu najpoznatijeg japanskog samuraja Musashija Miyamotoa (njegova razmišljanja o mačevanju, taktici i filozofiji Japanci – poglavito poslovni ljudi, čitaju kao svojevrsnu self help literaturu okupljenu u Knjizi pet prstenova) utjecala je, između ostalog, i na Kill Bill Quentina Tarantina, dok je čuvenog Musashija glumio veliki Toshiro Mifune.

Planeat (2011.)
Prigodan film u mjesecu u kojemu se obilježava Dan planeta Zemlje, priča je o trojici muškaraca posvećenih otkrivanju dijete koja je podjednako dobra za naše zdravlje, ali i za zdravlje našeg planeta. Dakle, riječ je o nešto drugačijem pristupu ekološkoj tematici, ovaj put začinjenom mirisima i okusima hrane, pa je rezultat vrlo zanimljiv. Radi se o ekološko-gastrološkom dokumentarcu u kojemu gostuju brojni znanstvenici, liječnici, ali i kuhari. Svima njima je cilj da natjeraju kapitalistički Zapad da još jednom promisli o svojoj ljubavi prema mesu, a doks otkriva i kakva je povezanost uzgoja i obrade određenih namirnica s globalnim zatopljenjem. Pored toga što dijagnosticira bolesti, ovaj nezavisni film nudi i neka rješenja. U svakom slučaju, bolesti ljudi i bolesti planeta povezanije su nego što se na prvi pogled čini.

The Vanishing of the Bees (2011.)
Austrijski filozof, pisac, ezoterik i utemeljitelj antropozofije, Rudolf Steiner, prije gotovo stotinu godina predvidio je kako će u naše doba doći do izumiranja pčela – što se posljednjih godina počelo i događati diljem svijeta, gdje izumiru cijele kolonije, a čak su i kod nas zabilježeni neki slučajevi. Ovaj dokumentarac redateljskog para Gerogera Langworthyja i Maryam Henein bavi se tim fenomenom, te povezanošću čovjeka i pčela. K tome, autori pored uzroka tog fenomena istražujuju i moguće ekonomske, ekološke te političke posljedice koje može izazvati svjetski nestanak pčelinjih kolonija.

(Denis Vukoja / Plan B 42)

Pojam „spotovski redatelji“ ili „spotovska režija“ u svijetu filma baš i nema pozitivne konotacije te odmah izaziva asocijaciju na raznorazne površne filmove frenetične montaže, u kojima je naglasak isključivo na vizualnom prosedeu. No moramo biti iskreni i priznati da iz svijeta reklamnih i glazbenih spotova ipak dolazi velik broj darovitih filmaša, od veterana poput Ridleyja Scotta, pa sve do mlađe generacije, predvođene Davidom Fincherom. U tu skupinu darovitih redatelja sa spotovskim backgroundom spada i Mark Romanek, čovjek čiji je dobar dio karijere vezan uz Propaganda Films, studio osnovan 1983. godine, koji je jedna od najuspješnijih kuća na tržištu glazbenih spotova (do 1990. oni su radili gotovo trećinu spotova snimljenih u Americi, a osim Romaneka okupljao je Finchera, Jonzea, Proyasa, Senu, pa čak i Davida Lyncha).

Čak i u okružju takvih velikana Romanek je bio perjanica Propagande, režirajući spotove za Nine Inch Nails, Audioslave, Becka, Michaela i Janet Jackson (za koju je u sklopu Propagande režirao Scream vrijedan sedam milijuna dolara, upamćen kao najskuplji spot svih vremena), Madonnu, Lennyja Kravitza itd., a za svoj je rad nagrađen i s nekoliko Grammyja. Dva njegova uratka, Closer za Nine Inch Nails i Bedtime Story za Madonnu, uvršteni su kao dio stalne kolekcije u njujorški Muzej moderne umjetnosti.

Sadržaj i stil u paketu

Sredinom osamdesetih Romanek je snimio debitantski film Static, no premda danas ima kultni status, u početku nije baš bio zapažen, pa je do idućeg cjelovečernjeg projekta Marka Romaneka trebalo čekati punih 15 godina. No Static mu je poslužio kao ulaznica u svijet glazbenog videa, u kojemu je on ispekao zanat do savršenstva. Idući je projekt bio uvrnuti triler One Hour Photo, o djelatniku fotostudija koji postane opsjednut obitelji s fotografija koje je razvijao za njih. Film je bio osrednji hit (s Robinom Williamsom u netipičnoj ulozi negativca), ali je pokazao kako Romanek ima što za ponuditi i izvan kratke spotovske forme, s tim da je nudio i sadržaj, a ne samo stil, kao što je to slučaj s većinom uradaka spotovskih redatelja. Idućih se godina njegovo ime vezalo uz brojne projekte (između ostalih je, navodno, trebao režirati i The Wolfmana), no čini se da je Romanek vrlo sličan svom najvećem filmskom uzoru Stanleyju Kubricku, barem kada je riječ o tempu kojim snima. Naime, trebalo mu je još sedam godina da snimi treći naslov, Never Let Me Go, pa danas u karijeri dugoj 25 godina ima samo tri filma.

Korak do savršenstva

Never Let Me Go ekranizacija je distopijskog romana Kazua Ishigure, japansko-engleskog pisca čiji je roman nagrađen Bookerom Remains of the Day već ekranizirao James Ivory. Filmska priča kroz prisjećanja glavne junakinje prati troje prijatelja koji odrastaju u idiličnoj engleskoj školi Hailsham, a zatim, nakon što završe školu, uslijedit će razrješenja nekih tajni iz mladosti, uz otkrivanje surove istine o njihovim životima.

Film je, kao što se to i očekuje od Romaneka, vizualno sjajan, glumačka su ostvarenja redom uistinu nezaboravna, a Romanek i scenarist Alex Garland (i sam ugledni pisac) uspjeli su u svoj uradak prenijeti dobar dio slojevitosti romana. Seciranje sveprisutnih motiva – ljubavi, smrti, odanosti i etičnosti – sjajno im uspijeva, premda su ključni trenutak filma prerano otkrili, što donekle umanjuje konačni povoljan dojam. Ostaje osjećaj da je Never Let Me Go jedan od onih naslova na korak do toga da ih zaista proglasimo remek-djelom, ali na kraju autorima to ipak nije pošlo za rukom. No usprkos pokojoj propuštenoj prilici, ipak se radi o pravoj filmskoj poslastici, ponajprije namijenjenoj nešto zahtjevnijim gledateljima.

Top 5 spotovskih redatelja
1. David Fincher – redatelj modernih klasika Društvena mreža, Sedam i Klub boraca zanat je pekao radeći spotove za Paulu Abdul, Madonnu, Rolling Stonese
2. Spike Jonze – ljubitelj skateboarda, jedan od idejnih pokretača Jackassa i insajder u glavi Johna Malkovicha, snimao je uratke za Fat Boy Slima, Björk, LCD Soundsystem, Arcade Fire
3. Michel Gondry – pokorio je američku glazbenu scenu godinama prije iritantnog sunarodnjaka Guette, a preko Radioheada, White Stripesa i Daft Punka došao je do prekrasnog Eternal Sunshine of the Spotless Mind
4. Alex Proyas – posljednjih je godina sveden na pouzdanog profesionalca na blockbusterima poput Ja, robot, no pamtimo ga i po Gradu tame i Vrani. Prije toga snimao je za INXS, Mikea Oldfielda, Alphaville
5. Jonathan Glazer i Marc Webb – Glazer je surađivao s Massive Attackom, Blurom, Caveom, nakon čega je snimio sjajan krimić Sexy Beast, a Webb je nakon Backstreet Boysa i Green Daya isporučio u posljednje vrijeme najoriginalniju romantičnu komediju, 500 Days of Summer

DOX
Project Nim
Iskusni dokumentarist James Marsh osvojio je Oscara za najbolji dokumentarac 2009. godine doista sjajnim trilerski napetim uratkom Man on Wire (o Philippeu Petitu, poznatom po hodu na žici razapetoj između njujorških Twin Towersa, sa čijim smo snimateljem, Igorom Martinovićem, razgovarali u Planu B broj 32), a ove je godine oduševio posjetitelje Sundance Film Festivala svojim novim uratkom. U novom dokumentarcu toga genijalca glavni je protagonist čimpanza Nim Chimpsky, primat kojega su ljudi, tj. znanstvenici, u posthipijevskoj fazi odgajali poput ljudskog djeteta te ga naučili koristiti jezik znakova. No Marshov je film daleko od klasičnih prirodnjačkih dokumentaraca kakve gledamo svaki dan jer se doista ozbiljno bavi i utjecajem Nima na ljude koji ga okružuju, podjednako kao i utjecajem istih tih ljudi na život čimpanze, i to iz filozofsko-etičkog stanovišta.

Marjoe
Ovaj je dokumentarni film nagrađen Oscarom za najbolji dokumentarac 1972. godine, ali zbog kontroverzne tematike nikada nije doživio širu kinematografsku distribuciju u Americi. No nakon što je 2002. pronađen negativ filma, Marjoe je doživio novu mladost, restauriran je i objavljen na DVD-u te je tijekom godina stekao status „izgubljenog dragulja“. U zajedničkoj režiji Howarda Smitha i Sare Kernochan film prati evangelističkog vunderkinda Marjoea Gortnera, klinca koji se vatrenim zanosom posvetio evangelističkom propovijedanju još u dobi od četiri godine (mali je samo oponašao svoje roditelje, također evangelističke propovjednike, no to je činio tako vrhunski da publika nije uvidjela razliku).

Najprije je postao iznimno popularan na siromašnom jugu, a zatim se njegova slava proširila po cijeloj Americi. Po njegovom priznanju, za osam godina trajanja turneje zaradili su oko tri milijuna dolara. S vremenom je Marjoe prerastao projekt „najmlađi svjetski propovjednik“ te je otišao u mirovinu, gradio glumačku karijeru, a onda se, godinama kasnije, vratio na povratničku turneju, povevši sa sobom i snimateljsku ekipu. Rezultat te avanture je ovaj izniman i u isto vrijeme zastrašujući film. Uz obilje arhivskih snimaka i Marjoevo priznanje da je najobičniji prevarant (i otkrivanje pokojeg trika), dokumentarac je sjajan pogled na američki fenomen evangelističkih propovjednika – jedan nevjerojatno apsurdan svijet, kao iz mašte Davida Lyncha.

(Denis Vukoja / Plan B 41)

Ceremonija zatvaranja i dodjela nagrada prošla je u neformalnom ozračju: Hrvoje Laurenta, izvršni direktor ZFF-a otvorio ju je pozdravom svim gostima, filmskim autorima, žirijima i publici, a Boris T. Matić, direktor ZFF-a, izrazio je zadovoljstvo proteklim tjednom, brojnim formalnim i neformalnim sastancima, te naravno filmovima. Prva dodijeljena nagrada bila je ona scenarističke radionice Palunko na kojoj je ove godine sudjelovalo dvanaest mladih scenarista pod mentorstvom Dalibora Matanića, Danila Šerbedžije i Tomislava Zajeca. Posebnu pohvalu dobili su Sanja Đurić i Hrvoje Marin, a pobjednica sa scenarijem Staklenke je Lana Brčić.

Najavljujući nagradu iz programa Kockice, Boris T. Matić je naglasio ovogodišnje strože kriterije pri selekciji filmova; odmah potom na pozornici mu se pridružio Tin Žanić čiji je film Komba proglašen najboljim u spomenutoj konkurenciji. Nagradu je primio od člana žirija za Kockice Jukke-Pekke Laaksa uz sljedeće obrazloženje: ‘Osvježavajući film o poteškoćama u komunikaciji i suvremenom životu. Kamera, montaža i dizajn zvuka savršeno su podesni za temu kojom se film bavi. Zahvaljujući svojoj otvorenoj strukturi, Komba je film o kojem razmišljate još dugo nakon što je on završio.’ U zahvali je redatelj Tin Žanić istaknuo činjenicu kako bez svoje dobre filmske ekipe ne bi bilo ni filma, stoga je nagradu posvetio upravo njima. Nagrada za najbolji film iz Kockica pod pokroviteljstvom je časopisa Bug, a ista uključuje skuter.

Zlatna kolica za najbolji dokumentarni film te novčanu nagradu u iznosu od 1000 € dobio je film Michała Marczaka Na rubu Rusije, a članica žirija Amra Bakšić Čamo ponudila je i sljedeće obrazloženje: ‘Nagradu za najbolji dokumentarni film dobiva film koji nas je uvukao u intimni, jednostavni i vrlo stari svijet petorice muškaraca koji izolirani žive u divljini. Zadivila nas je izdržljivost filmske ekipe koja je mjesecima boravila u tom pustom i surovom svijetu i ipak uspjela snimiti divan, intimistički film pun humora i emocija.’

Redatelj Michał Marczak javio se video porukom: ‘Budući da snimam novi film nažalost nisam mogao doći u Zagreb i u zadnji sam tren morao odustati od dolaska. Kad čovjek snima film na neki način gubi nadu, počinje sumnjati u svoj rad. Ova nagrada mi je došla u najboljem mogućem trenutku, baš kad mi je trebao poticaj za daljnji rad. Zagrebe, puno ti hvala i nadam se da ćemo se vidjeti već sljedeće godine.’

Posebno priznanje u dokumentarnoj konkurenciji pripalo je Saši Banu za film Zemlja znanja uz obrazloženje žirija koje je prezentirao Chris McDonald: ‘Dokumentarni žiri želio bi posebno pohvaliti film koji na vrlo dobar i socijalno angažiran način dokumentira strast mladih građana za izravnom demokracijom.’ Ban je primajući priznanje, poput Žanića, posebnu zahvalu uputio vlastitoj filmskoj ekipi.

Zlatna kolica za najbolji kratkometražni igrani film i nagradu u iznosu od 1000 € osvojili su Ilker Çatak i Johannes Duncker za film Kad je Namibija bila grad, a redatelji su se putem video poruke obratili publici, koju su uostalom i upoznali u Zagrebu za premijere svoga filma. Johannes Duncker zahvalio je publici, žiriju, organizatorima i svim Zagrepčanima na lijepom iskustvu koje sa sobom nosi iz Zagreba, a Ilker Çatak posvetio je nagradu i uputio veliku zahvalu svojoj obitelji, posebno ocu. Član ocjenjivačkog suda Antonio Piazza pročitao je obrazloženje: ‘Kad je Namibija bila grad… je film o umirovljeniku koji shvaća da mu pronalaženje smisla života ide teže nego što je očekivao. To je delikatan obiteljski portret blago zabavnog ugođaja i s precizno prikazanim likovima.’

Nakon Piazze, pred mikrofon je došao i Christopher Goodwin koji je ponudio obrazloženje žirija za posebno priznanje dodijeljeno filmu Razmjena Erana Kolirina: ‘Razmjena je hrabar i intrigantan pristup. Koristeći zaigrani ton, film propitkuje samu teksturu stvarnosti i značenje naših života pokazujući kako mjesta koja su nam vrlo poznata i u kojima se osjećamo ugodno – naš vlastiti dom, na primjer – mogu postati prostori otkrića i egzistencijalne opasnosti.’ Eran Kolirin se također javio video porukom jer je već napustio Zagreb, a u svom je dekonstrukcijskom i pomaknutom stilu zahvalio festivalu, publici i žiriju.

Dobitnika glavne nagrade proglasio je Peter Suschitzky uz obrazloženje: ‘Trudili smo se da nađemo pobjednika u ovoj selekciji, jer je bilo više vrlo snažnih i dirljivih filmova. Michael je težak i duboko uznemirujući film o ljudskom biću kojeg nitko ne može voljeti – pedofilu, čiji je, očito banalan život opisan s deprimirajućom ironijom, ali bez ikakvog umjetnog dramskog naglaska. Savršeno realiziran i duboko zastrašujući prikaz zla.’ Redatelj filma Markus Schleinzer poslao je poruku koju je pročitao Boris T. Matić, a koja je glasila: ‘Iako je bilo lako sakupiti novac za ovaj film, bilo ga je teško snimati jer kao redatelj-debitant trudio sam se biti beskompromisan i nisam želio raditi nikakve ustupke. Prvo poziv, a sada i ova nagrada dokazuju kako je vrijedilo tako se postaviti. Dijelim ovu nagradu s ekipom i posebice glumcima, ali i s kolegama redateljima iz zagrebačkog natjecateljskog programa. Nastavimo snimati!’ Nagradu Zlatna kolica i novčanu nagradu u iznosu od 4000 €, prihvatio je Michael Fuith, glavni glumac filma Michael. Fuith se primajući nagradu zahvalio riječima: ‘Još ne mogu shvatiti sve skupa… Ovo je velika čast. Sada konačno znam kako smo napravili dobar posao.’

Dodjelom nagrada, a potom i projekcijom recentnog filma Davida Cronenberga Opasna metoda formalno je zaključen ovogodišnji, deveti po redu Zagreb Film Festival. Filmski program traje i tijekom nedjelje u kinima Europa i Tuškanac te u Muzeju suvremene umjetnosti, a uključuje izbor filmova iz svih programa ZFF-a.

John Cameron Mitchell svoju je karijeru na filmu započeo u glumačkim vodama te su ga čak početkom devedesetih neki najavljivali kao glumca na kojeg treba obratiti pozornost u budućnosti. No stvari su krenule drugim tijekom jer je Mitchell otkrio da ga više privlači biti s druge strane kamere, a njegov impresivni redateljski prvijenac Hedwig i bijesni inč jedan je od najdojmljivijih debija zadnjih dvadesetak godina. Nakon toga bilo je jasno da je svijet filma bogatiji za jednog osebujnog filmaša vrlo zanimljivog vizualnog prosedea i nadasve neobičnih tematskih preokupacija. Taj ste film o transseksualnom punk-glazbeniku iz istočnog Berlina imali priliku vidjeti i na nekom od domaćih programa, a ako ste ga kojim slučajem propustili – svakako ispravite tu grešku jer je film doista poseban.

Sjajnu Hedwigu slijedio je nešto lošiji ali svejedno vrlo zanimljiv Shortbus, u kojemu Mitchell opet pokazuje veliku darovitost za likovnost i vizualno, baveći se za njega uobičajenim temama ljudske individualnosti i seksualnosti, ne bojeći se pritom potpuno razgolititi svoje junake – i fizički i emotivno. Prepun eksplicitnih scena ljudske golotinje i seksa, film prati skupinu ljudi i njihove živote u suvremenom New Yorku, a mediji su ga odmah prozvali „najeksplicitnijim američkim filmom izvan kategorije pornića“. No Mitchell takav pristup ne koristi zato da bi bio kontroverzan ili da bi skretao pozornost na svoj rad; ta eksplicitnost služi mu za slojevito i iskreno bavljenje najprisutnijim ljudskim preokupacijama – seksom i ljubavi.

Obiteljska tragedija u slavu života

Rabbit Hole je njegov treći cjelovečernji uradak, za koji je Mitchell uspio okupiti impresivnu glumačku ekipu, predvođenu Aaronom Eckhartom i Nicole Kidman, te je riječ o njegovom „najobičnijem“ filmu do sada. Naravno, izraz „najobičniji“ u ovom kontekstu treba uzeti uvjetno – jer Mitchell i obično teško mogu ići zajedno, ali kako je pred kamere dovukao A-zvijezde, jasno je i da se redateljski morao malo smiriti. Utoliko više što je glavna glumica ujedno i producentica filma. Scenarij je napisao David Lindsay-Abaire po svom Pulitzerom nagrađenom predlošku, a priča prati bračni par koji je izgubio sina u prometnoj nesreći te njihove pokušaje da vode normalne živote nakon tragedije koju su doživjeli. Rabbit Hole je posve sigurno jedan od najdojmljivijih filmova protekle godine, a Nicole Kidman je nakon dugo vremena dala još jednu ulogu za pamćenje, pa joj neki predviđaju i Oscara. Kad je riječ o Mitchellu, nevjerojatna je lakoća kojom taj filmaš realizira jednu ovakvu priču koja, premda krajnje depresivna, u biti slavi život i pobjedu. Ovaj izuzetno impresivan, inteligentan i emotivan film – rijetko će koga ostaviti ravnodušnim.

DOX

Waste Land
Ugledni njujorški umjetnik Vik Muniz, porijeklom iz Brazila, vraća se u svoju domovinu na najveće svjetsko odlagalište smeća, smješteno u neposrednoj okolici Rio de Janeira, kako bi ondje fotografirao catadorese, skupljače smeća za reciklažu. Premda je imao namjeru koristiti ih kao modele, njihov susret pretvara se u zajedničke umjetničke akcije, pa Vik vrlo brzo među njima pronalazi suradnike. S jedne strane dokumentarni film o sirotinji, a s druge meditacija o umjetnosti, u kojoj Vik i ekipa njegove fotografije pretvaraju u umjetnička djela sačinjena od smeća, pokazujući da je umjetnost svuda oko nas te da je samo treba prepoznati.

Science of the Movies
Dokumentaraca o snimanjima filmova i raznoraznim filmskim trikovima ima doista brdo, no nama se sviđa pristup autorske ekipe okupljene oko ovog projekta. Predvođeni Narom Williamsom, koji djeluje poput nezaobilaznog filmskog nerda, tvorci ovog dokumentarnog serijala otkrivaju sve tajne snimanja i specijalnih efekata, a sve to začinjeno humorom i duhovitim dosjetkama spomenutog Nara. Serija se bavi poviješću i razvojem kamera, njihovom budućnošću, tehnologijama poput Imaxa, ali i klasičnim specijalnim efektima poput horor-efekata koji plaše, oživljavanjem zombija, kreiranjem uvjerljivih scena zločina itd. Zaljubljenici u sedmu umjetnost ne bi smjeli propustiti ovu malu školu filma.

Top-filmovi Nicole Kidman:

1. Uljezi – triler s elementima natprirodnog sjajnog španjolskog redatelja Alejandra Amenábara jedan je od onih naslova s nenadmašnim prevratom na samome kraju. Nezaboravno
2. To Die For – urnebesna crnohumorna satira Gusa Van Santa na račun medija, celebrityja i općenito suvremenog društva, s Nicole Kidman u sjajnoj formi
3. Opasno more – film kojim je Kidman blistavo počela karijeru napeti je triler koji se itekako poigrava sa živcima gledatelja
4. Moulin Rouge – vizualno ne samo najbolji film njezine karijere, nego i općenito jedan od najbolje snimljenih naslova zadnjih godina
5. Sati/Oči širom zatvorene – potpuno različiti a opet jednako inteligentni i pronicljivi, prave studije ljudskih karaktera i njihovih međuodnosa

(Denis Vukoja / Plan B 40)

Film “Koko i duhovi” istovremeno je sa svojim prikazivanjem započeo u svim velikim gradovima u Hrvatskoj (Zagrebu, Osijeku, Splitu, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Puli, Dubrovniku…), a njegova kino distribucija vrlo će se brzo proširiti i na ostatak lijepe naše. Posebnu zainteresiranost pokazuju osnovne škole u obliku organiziranih školskih posjeta kinima što filmu daje dodatnu podršku u smislu kino rezultata.

“Koko i duhovi” snimljen je prema istoimenom književnom klasiku autora Ivana Kušana koji se u našim osnovnim školama nalazi pod obaveznom lektirom. Režirao ga je Daniel Kušan, a glavne uloge su ostvarili Antonio Parač, Nina Mileta, Kristian Bonačić, Filip Mayer, Ivan Maltarić, Ozren Grabarić, Dijana Vidušin i mnogi drugi. Film je ove godine premijerno prikazan na filmskom festivalu u Puli gdje ga je publika proglasila najboljim filmom festivala.

Koko i duhovi priča je o dječaku Koku koji seli sa sela u grad i stječe nove prijatelje, ali kada upadne u nevolju, zatrebat će i zatražiti pomoć onih starih. Stan u koji useljava pripadao je Vinceku, starom škrtcu, čija je smrt obavijena misterijem. Postoje li duhovi i hoće li Koko uz pomoć svojih prijatelja riješiti tajnu? U sve će to biti umiješana njegova dražesna sestra Marica, vjerni pas Car, mudri inspektor Krivić i zabrinuti roditelji. Hoće li Koko i ovoj zagonetki naći rješenje prije svih odraslih, saznat ćemo u burnom raspletu ove napete detektivske priče.

Uz iznimnu glumačku izvedbu mladih glumaca, film zahvaljujući suradnji Kinorame, Continental filma i Hrvatske radio televizije, privlači i visokokvalitetnom produkcijom te vrhunskom glazbom, zbog čega je na ovogodišnjem Pula film festivalu osvojio čak šest nagrada. Osim nagrade publike, film je nagrađen za glazbu i montažu te je zaradio dosad sjajnu prosječnu ocjenu 4,78, a Danijel Kušan proglašen je najboljim debitantom.

Komentirajući daljnje aktivnosti vezane uz film redatelj Danijel Kušan rekao je kako će film u sljedeća dva mjeseca gostovati na čak pet filmskih festivala diljem svijeta, od kojih je ključan Children´s Film Festival u Chicagu, svojevrstan Cannes dječjeg filma. Dodao je: “Sljedeći film o Koku bit će Zagonetni dječak, za koji scenarij piše Hana Jurišić, a režirat će ga Dražen Žarković. Ideja je da u ovu seriju filmova uključimo što više mladih autora, kako bi svaki u njih unio nešto novo u već svima dobro poznat sadržaj.”

U vrijeme slabe gledanosti hrvatskog filma u kinima, neke će iznenaditi ovako dobro prihvaćanje jednog dječjeg filma, no ne treba zaboraviti da publiku ovog, tek trećeg po redu domaćeg dječjeg filma čine oni koji su 53 godine staru priču već čitali, kao i oni koji će se kroz školsku lektiru tek susresti s njom.

Ovaj filmski uradak Daniela Kušana u kino distribuciju ide već 6.10., a prati ga reizdanje knjige njegova oca Ivana Kušana, koja posljednjih šest godina nije bila dostupna u knjižarama.

‘Koko i duhovi’ je prvi u nizu od 5 nastavaka priče o dječaku Ratku Miliću-Koku i njegovim pustolovinama. Lik Koka je utjelovio mladi glumac Antonio Parač kojeg su nakon premijere obasipali pohvalama. Publiku su svojim izvedbama osvojili i ostali mladi glumci iz filma poput Kristiana Bonačića (Zlatko), Nine Milete (Marica), Filipa Mayera (Miki) i Ivana Maltarića (Božo), a bez pohvala nisu ostali ni iskusniji glumci Dijana Vidušin, Ozren Grabarić, Predrag Vušović, Rakan Rushaidat, Saša Anočić, Milivoj Beader, Franjo Dijak, Almira Osmanović i Olga Pakalović.

John C. Reilly vjerojatno je najbolji epizodist u Hollywoodu, koji je nakon niza karakternih uloga (Magnolija; Kralj pornića; Bande New Yorka; Hoffa; Sati; Tanka crvena linija) pokazao i zadivljujući komičarski talent, pa ga je zadnjih godina moguće vidjeti u filmovima Judda Apatowa (Priča o Dewey Coxu, urnebesna zafrkancija na račun Walk the Line) ili kao partnera Willu Ferrelu (Step Brothers). Reilly se u tim naslovima pokazao potpuno ravnopravnim partnerom brojnim zvijezdama. Takav veliki talent nije mogao ostati nenagrađen, zbog čega je taj genijalac zadnjih godina sve češće prisutan i kao glavni glumac u nizu filmova.

Među njima je i Cyrus, jedan od najboljih filmskih naslova 2010. godine, koji redateljski i scenaristički potpisuju braća Jay i Mark Duplass, autori niza hvaljenih kratkometražnih uradaka. Cyrus je njihov treći cjelovečernji film. I dok su prva dva prošla relativno nezapaženo, nakon ovog naslova braća Duplass trebala bi biti poznata svakom filmofilu.

Vrlo obična priča…

John C. Reilly tumači ulogu depresivnog sredovječnog urednika, koji bez posla i razveden vrijeme provodi uglavnom zatvoren unutar četiri zida, ne nalazeći previše radosti u životu i svijetu što ga okružuje. No u dobrim je odnosima s bivšom suprugom, koja mu želi pomoći, uporno mu pokušavajući namjestiti zamjenu za sebe – jer je on neprestano opterećuje svojim problemima. To joj pođe za rukom kada on na nekakvom tulumu upozna atraktivnu Molly, te postane jasno da su oboje stvoreni jedno za drugo. No problemi nastaju kada se pojavi Mollyn sin Cyrus, 22-godišnji mladić koji na krajnje neobičan način doživljava svoju majku: nije ju spreman dijeliti s novim muškarcem. Stoga Cyrus odluči učiniti sve što je u njegovoj moći ne bi li rastavio Johna i Molly.

… neobično i inteligentno ispričana

Priča o Cyrusu prebačena na papir ne zvuči pretjerano inventivno ni originalno, a kako u ulozi Cyrusa nastupa mlada komičarska zvijezda Jonah Hill, mnogi će vjerojatno očekivati nekakvu mainstream-komediju. I takvi će ostati iznenađeni – jer Cyrus je jedan vrlo neobičan film o običnoj i već prežvakanoj ideji o susretu muškarca i žene iz njegovih snova, nakon čega slijede nevolje… Scenarij braće Duplass izvrstan je i prepun dobrih detalja, režija je odmjerena, a cijeli film vrlo zabavan i nepretenciozan, no opet zreo i ozbiljan kad je riječ o odnosima među likovima; ipak, posebna su poslastica glumački nastupi kompletne ekipe.

Reilly je uobičajeno sjajan, baš kao i Marisa Tomei, u ulozi njegove nove ljubavi (ta je glumica zasigurno jedna od darovitijih u Hollywoodu, ali iz nekog razloga nikad nije postala velikom zvijezdom), a pravo je iznenađenje mladi Jonah Hill. Samozatajan i uvjerljiv u ulozi zbunjenog mladića, Hill je ključni lik filma, a svoj posao radi odlično te se čini kako je kod njega situacija suprotna Reilleyjevoj. Reilly je najprije oduševio karakternim nastupima te potom prešao u laganije vode, a Hill se nametnuo kao sjajan komičar, dokazujući ovom ulogom da je u stanju vrlo dobro odigrati i ozbiljne role. Cyrus je mali film indie-atmosfere, kakve smo nekad znatno češće imali prilike vidjeti, pa je tim više riječ o neprocjenjivo inteligentnom biseru.

DOX

Life After People

Skupina znanstvenika krenula je od pretpostavke kako bi izgledao život na Zemlji kada na njoj više ne bi bilo ljudske populacije. Dokumentarac kreće bez spekuliranja o razlozima nestanka ljudi i odmah se usredotočuje na posljedice koje bi takav nestanak civilizacije izazvao na planetu. Cijela se priča temelji na procjenama znanstvenika te na postojećim dokumentima o zbivanjima na onim područjima planeta koje su nekad naseljavali ljudi i promjenama što su uslijedile nakon njihova odlaska. Uz brdo stručnih i relevantnih sugovornika, te sa sjajno snimljenim materijalom i upotrebom CGI efekata, autorima dokumentarca polazi za rukom dočarati promjene u ekološkom sustavu, raspadanje i posljednjih ostataka civilizacije, a obuhvaćeno je razdoblje u rasponu od sat vremena nakon nestanka ljudi pa sve do daleke budućnosti. Nakon što je film postigao odličnu gledanost, snimljena je i istoimena serija dokumentaraca u kojoj se manje-više ponavlja viđeni materijal, ali sa znatno više pojedinosti.

Yes Men / Yes Men Fix the World

Dvojac antikorporativnih aktivista Andy Bichlbaum i Mike Bonnonon najprije je napravio lažni web site na kojem su glumili WTO, pa su ih redovito pozivali na raznorazne konferencije. Potom su dečki nastavili glumiti moćne vladine ljude te ine direktore i menadžere, bilježeći kamerom svoja gostovanja i akcije. Rezultat toga su satirični dokumentarac Yes Men, otprije nekoliko godina, te njegov prošlogodišnji nastavak Yes Men Fix the World, u kojima ta dva odvaljena tipa rade ono u čemu su najbolji: ismijavaju korporacije, vlade, njihove predstavnike, cijeli sustav temeljen na spinu, prodajući im ono što ovi prodaju svima drugima. Suludi križanac Kutcherovog projekta Punk’d s mudima Jackassa u svijetu političkog i medijskog spina u kojemu dvojac pred kamerama i na raznim skupovima glumi predstavnike WTO-a, McDonaldsa i Dow Chemicala, zbog problema s tužbama nekih agencija američke vlade distribuiran je putem The Pirate Baya i sličnih torrent-siteova.

Top 5 filmova Johna C. Reillyja

1. Magnolija / Kralj pornića
Remek-djela P. T. Andersona među najboljim su naslovima zadnjih desetljeća. Prvi je film epska drama altmanovski mozaične strukture, a drugi impresivan prikaz pornoscene 70-ih i 80-ih
2. The Thin Red Line
Poetski antiratni film sjajnog Terrencea Mallicka još jedno je remek-djelo u karijeri Johna C. Reillyja. Prekrasno snimljen film, jedan je od onih naslova koji teško blijede iz sjećanja
3. Žrtve rata
Dojmljiv prikaz ratnih i PTSP strahota u režiji Briana De Palme nezaboravna je priča o dehumanizaciji i barbarizmu
4. Stanje milosti
Klasik policijskog žanra, sa sjajnom glumačkom ekipom i još raspoloženijim redateljem Phillom Joanuom. Dojmljiva priča o prijateljstvu, obitelji i izdaji
5. Bande New Yorka
Priča o osveti, zamaskirana u ruho povijesne epske priče o gospodarima njujorškog podzemlja 19. stoljeća, mnogima se nije svidjela i istina je da se ne radi o remek-djelu. Ali film je dobar, Reilly standardno dobar, a Daniel Day Lewis maestralan

(Denis Vukoja / Plan B 39)

Spot je snimljen u šumama u okolici Zagreba, a režirao ga je Predrag Ličina, te su u njemu glumili svi mladi glumci iz filma: Antonio Parač, Kristian Bonačić, Nina Mileta, Filip Mayer i Ivan Maltarić. Autori pjesme su članovi grupe Skaut, Ivan Veljača i Gordan Dragic.

Pogledajte spot: