Šest filmskih naslova recentne srpske kinematografije uzbudljiva su ostvarenja koja se bave aktualnim i intrigantnim temama, a čak pet filmova imati će svoju zagrebačku ili hrvatsku premijeru

U filmskom programu našlo se šest odličnih naslova nastalih u posljednje dvije godine, od kojih će čak pet imati svoju zagrebačku ili hrvatsku premijeru: Šišanje Stevana Filipovića, omnibus Oktobar grupe mladih autora, Beli, beli svet Olega Novkovića, Jesen u mojoj ulici Miloša Pušića i Montevideo, Bog te video Dragana Bjelogrlića. Šesti film iz programa jest Tilva Roš redatelja i scenarista Nikole Ležajića koji u Zagreb stiže s desetak vrijednih nagrada s domaćih i svjetskih festivala, među kojima i nagrada Bauer s ovogodišnjeg Motovun Film Festivala, Srca Sarajeva za najbolji film i najbolju mušku ulogu te svježa nominacija Europske filmske akademije za nabolje debitantsko ostvarenje.

U petak 02. prosinca u 20.00 sati u Kinu Europa Dane srpske kulture svečano će se otvoriti premijera omnibusa Oktobar (2011), dugometražnog filma mladih redatelja i redateljica beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti koji će i prisustvovati premijeri. Film putem sedam razdvojenih autorskih priča koje se dešavaju na desetogodišnjicu pada Miloševićevog sistema govori o Srbiji danas. Premijerno će se prikazati i film Šišanje Stevana Filipovića (2010) koji detektira korjene i uzroke provale nasilničkog ponašanja u Srbiji, odnosno priča kako su političari instrumentalizirali navijačke skupine te tolerirali i poticali agresiju u svrhu političke manipulacije i sprovođenja ultradesničarske politike. Cijenjeni hrvatski kritičar Nenad Polimac izjavio je: ‘Kakav je film? Vrlo dobar, vrlo atraktivan. Za razliku od naših Metastaza – koji Filipović cijeni, ali koji je žestoka socijalna drama – Šišanje je žanrovski dosta precizan film s jasnom političkom porukom, što ga dosta razlikuje od dosad najupečatljivijih ostvarenja o skinsima, među kojima su Američka generacija X i Romper Stomper.’

Temama mladosti, odrastanja i nesigurne budućnosti u zemlji vječne tranzicije bavi se vrlo dobar debitantski film Miloša Pušića Jesen u mojoj ulici (2010). Istim temama no u generacijski višem razredu, te tonu i stilu grčke tragedije s pjevanjem bave se redatelj Oleg Novković i vjerna mu suradnica, cijenjena srpska scenaristica i dramaturginja Milena Marković u filmu Beli, Beli svet (2010). Poslastica za šire gledateljsvo jest jedan od najgledanijih srpskih filmova ove i prošle godine Montevideo, Bog te video (2010) nastao pod redateljskom palicom Dragana Bjelogrlića i po scenariju Srđana Dragojevića, nezaobilaznog dvojca srpske kinematografije. Film je epska priča o podvigu mladih srpskih nogometaša koji postaju idoli narodnih masa, priča o nogometu, o starom Beogradu i nekim davnim, drugačijim vremenima.

Filmovi će se prikazivati u zagrebačkom Kinu Europa u terminima od 18.00 i 20.00 sati. Sve projekcije su besplatne.

Atraktivni i bogati književni program po prvi put širi Dane srpske kulture izvan Zagreba, u Rijeku i Sisak, te u goste dovodi cijenjene i nagrađivane književnike poput Vladimira Arsenijevića

Velika novost ovogodišnjih, šestih Dana srpske kulture jest decentralizacija. Naime, po prvi put program putuje izvan grada Zagreba i to zahvaljujući iznimno atraktivnom i bogatom književnom programu koji će se predstaviti u Rijeci, te Sisku. Književni program Dana srpske kulture sastavio je Kruno Lokotar, književni kritičar, nekadašnji urednik u izdavačkoj kući AGM, sadašnji urednik u izdavačkoj kući Algoritam te nezaobilazna figura književnih zbivanja u posljednjih petnaestak godina u Hrvatskoj i šire. Književni program šestih Dana srpske kulture u goste nam dovodi cijenjene i nagrađivane književnike Vladimira Arsenijevića i Dragana Velikića, te putem gostovanja Miloša Živanovića (Razbijanje), Saše Ilića (Pad Kolumbije) i urednika Saše Ćirića predstavlja kultni online književni časopis Beton.

Vladimir Arsenijević nagrađivani je beogradski pisac koji je u svom prvom romanu U potpalublju (1994), napisanom za vrijeme opsade Vukovara te prevedenom na dvadesetak stranih jezika, među prvima u Srbiji kritički progovorio o agresiji JNA na Vukovar i osudio zločine u Hrvatskoj. Trenutno je Arsenijević iznimno aktualna figura u regionalnom komunikacijskom prostoru zbog sumnje da je zbog nedavnog gostovanja povodom dvadesetogodišnjice pada Vukovara na HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 te izrečenih kritičkih stavova spram teme ali i ostalih gorućih problema u Srbiji dobio otkaz na mjesto iznimno čitanog kolumnista srpskog magazina Press.

Glazbeni program Dana srpske kulture predstavlja prvi zagrebački samostalni koncert popularnog beogradskog benda Svi na pod i ponovno gostovanje značajne figure regionalnog klupskog života DJ Ewoxa

Predah od mahom kritički nastrojene filmske umjetnosti i književnosti priuštiti će nam glazbeni program Dana srpske kulture i to prvim samostalnim koncertom beogradskog elektro–pop benda Svi na pod u Tvornici, u subotu 03. prosinca. Šesteročlani glazbeni sastav predvodi energična pjevačica Bojana Vunturišević, svoj zvuk hrabro pletu spajanjem raznih glazbenih pravaca, te vrlo uspješno nastavljaju tradiciju koju su utrli Šarlo Akrobata, Idoli, Vještice, Bebi Dol ili Darkwood Dub. Godine 2009. proglašeni su najboljim bendom srpske scene, a pozornicu su dijelili s imenima poput Juliette Lewis, Massive Attack i Air. Nakon koncerta slijedi nastup u Srbiji i Hrvatskoj popularnog glazbenog znalca – DJ Ewoxa, značajne figure regionalnog klupskog života koji je pult dijelio s velikanima poput Jeffa Millsa, Davea Clarkea, Carla Craiga, Matthewa Herberta i benda Coldcut.

Program Dana srpske kulture završava se u ponedjeljak, 05. prosinca 2010., u zagrebačkom teatru &TD i to gostovanjem predstave beogradskog teatra Mimart Odabrani se bude koja istražuje budnost na interpersonalnom nivou kroz budnost duha, uma i tijela, kao i budnost zajednice koja je pokretačka snaga društva. Predstava je dio europskog projekta Wake Up (Probudi se, prev.) u kojem, osim srpskih, sudjeluju kazališne trupe iz Nizozemske, Velike Britanije i Bosne i Hercegovine.

Kulturna manifestacija Dani srpske kulture predstavlja pogodnu formu kulturne razmjene i suradnje između srpske i hrvatske kulturne sredine, s obzirom na tradicionalne veze tih dviju kultura, njihovu značajnu komplementarnost i uzajamne interese. Gostovanje istaknutih stvaralaca srpske umjetnosti i kulture reafirmira srpsko-hrvatsku kulturnu suradnju, potiče recipročne programe hrvatske kulture u Srbiji i odgovara potrebama ne samo srpske manjine u ovom Zagrebu i Hrvatskoj, već i ukupnim potrebama ove kulturne sredine. Programi Dana srpske kulture sastavljeni su od recentne, žive i intrigantne umjetnosti koja ima zapažen odjek u vlastitoj kulturnoj sredini. Dani srpske kuture zamišljeni su kao dugoročan project, održavaju se od 2006. godine jednom godišnje a organizira ih SKD Prosvjeta.

Yeah!Indie nastao je spajanjem 4 plesna programa (Žur Druž, Xanadu, Dance Department i KIL Digital) iz 3 različita kluba (Grič, Jabuka, KSET) koji njeguju sličan glazbeni izričaj (indie, electro, synthpop, pop…).

Yeah! Indie održat će se 18. Studenog nakon koncerta Paramount Styles s početkom oko 23 sata, a sve pod geslom da svaki žanr može biti Indie, jer Yeah!Indie to i jest.

DJ ekipe koje će vas zabavljati su Žur Druž, Xanadu,Dance Department i KIL Digital koji će vas podsjetiti da se ne radi o projektu s isključivo mainstream glazbom, tako da ćete moći uživati u zvucima izvođača kao što su Cut Copy, The National, Arcade Fire, Belle & Sebastian, The Shins, Phoenix, Surfer Blood, My Morning Jacket, The Pixies, Bright Eyes, Yuck, Vampire Weekend, Depeche Mode, Joy Division i mnogi drugi…

Cijena ulaznice iznosi 20 kuna.

Također, Yeah!Indie je official after tulum Nu:Write festivala (15.-19.11.) što znači da uz predočenje ulaznice s festivala na tulum upadate za 10 kuna.

Ja i Gitara. :-*
Glazba kojoj sam sklona jest neki mix etno-melankolik-folka :)
Imam stvari na engleskom, no većina je na hrvatskom.
Ja sam zasad u nastanku…

Ovako je zagrebačka kantautorica Nina Romić, na jednom internet forumu, u svibnju 2006. najavila početak svoje glazbene avanture. Prethodno je snimila nekoliko pjesama na kompjuteru, te ih postavila na portal Earbugs, odakle se polako zakotrljala lavina… Pet godina kasnije, mnogo toga se promijenilo u njezinoj karijeri.

Nina više nije u nastanku. Oformila je trio i objavila debi-album Daljine (Aquarius, 2010). Surađivala je s Dunjom Knebl i gostovala na njezinim izdanjima, te se pobliže upoznala s tradicionalnom glazbom Međimurja i zavoljela je “kao svoju rođenu”. Svirala je pred kamerama HRT-a, ali i kao uvodni akt na koncertu indie-zvijezda Tindersticksa. Hrvatska glazbena kritika dočekala ju je raširenih ruku, utrkujući se u hvalospjevima.

Pokušajmo odgonetnuti – na čemu počiva čarolija Ninine glazbe? Netko će reći da se radi o sjajnom vokalu koji dominira u niskim i srednjim registrima; drugi će istaknuti lucidne aranžmane i vješto uklopljene prateće glazbenike – gitaristu Damjana Čakmaka i klavijaturistu/harmonikaša Frederica Lanzu (koji je prošle godine zamijenio Orlana Tusa). Mnogi će, sasvim opravdano, u prvi plan staviti intimne stihove; ljubavne ispovijesti koje nam razotkrivaju najranjivija stanja ljudske duše, osjećaje s kojima se svatko od nas bolno suočavao – pa makar to bilo u sitnim noćnim satima i tišini zatvorene sobe…

Sve su ovo dragocjeni sastojci, no onaj ključni jest sama Nina. Jer njezina se muzika rađa direktno iz srca, iz unutarnjeg poriva da se kaže ono što je na duši. Kako i sama priznaje, njezine su je pjesme izvukle iz mračnih stanja; vrlo im je zahvalna i zato ih pjeva. Gitara i glas ovdje nisu alatke surovog glazbenog profesionalca koji jasno zna što hoće i kako će to ostvariti; oni su prije svega medij kroz koji progovara jedna izrazito senzibilna persona. “Ona djevojka koja vam svira i pjeva svoje pjesme, to sam ja”, kaže Nina.

Ako mi ne vjerujete, posjetite njezinu Myspace stranicu, gdje joj u rubrici influences stoji – kiša! Kad sam je upitao što bi to trebalo značiti, jednostavno je odgovorila: “Kiša je ponekad i stanje tijela i uma, koje zna biti velika inspiracija”. Svoje glazbene suradnike, Damjana i Freda, voli prije svega kao ljude. Jako je sretna i počašćena što osjećaju njezine pjesme, te smatra da je to bitnije od perfekcionizma i virtuoznosti u sviranju.

Za one koji nestrpljivo čekaju reference iz svijeta glazbe, spomenimo da Ninu kritičari i fanovi često uspoređuju s Marissom Nadler. Kako je jednom i sama spomenula (na onom glazbenom forumu s početka priče) baš tako bi voljela zvučati. Zabavan je kuriozitet da su usporedbe s Jadrankom Stojaković krenule i prije nego što se Nina upoznala s njezinom glazbom, još jednom potvrđujući specifičan stvalarački put mlade Zagrepčanke. Dakako, ovdje bismo mogli dodati i legendarnu kantautoricu Joan Baez.

“Ne volim riječ plan, čini se tako velikom i određenom. Nemam određenih planova što se glazbe tiče. Radije bih je zamijenila sa željom”, pojašnjava Nina dok razgovaramo o njezinim umjetničkim perspektivama. Baš kao i na samom početku puta, glazba nije tu radi karijere i materijalnog uspjeha; njezina je uloga iscjeljujuća i sasvim osobna. Junakinja našeg teksta na kraju poručuje: “Šta želim u budućnosti? Želim svirati, pjevati i biti sretna dok to radim. Samo to”.

Little Ann
Deep Shadows
Timmion Records

Živio soul revival! Zahvaljujući planetarnom uspjehu Amy Winehouse i studioznom radu izdavačke kuće Daptone Records (Sharon Jones, The Budos Band, Charles Bradley…), postalo je in otkrivati opskurne glazbenike, anonimne heroje prohujalih vrijemena. Tako su prašnjave trake detroitske soul pjevačice Little Ann po prvi put objavljene na jednom mjestu 2009. godine, puna četiri desetljeća nakon snimanja. Ode nesretnim ljubavima opjevane su neizbrušenim i ranjivim vokalom što se u sluštelja zariva poput mača. Da sve bude u autentičnom vintage duhu – ova kolekcija soul klasika kao fizičko izdanje objavljena je samo na vinilu.

Sonic Youth
Simon Werner A Disparu
SYR Records

Prije punih 15 godina kultni noise-rockeri Sonic Youth pokrenuli su vlastitu izdavačku kuću i serijal SYR albuma, na kojima će raspaljivati po gitarama i bubnjevima za svoju dušu. Deveto izdanje u nizu nazvano je po prošlogodišnjem francuskom filmu Simon Werner je nestao, za koji su njujorški veterani napisali soundtrack. Ovom prilikom dobili smo nešto manje buke i bijesa nego što smo od njih navikli, te vrlo ugodnu porciju instrumentalnog rocka s prizvukom ambijentalnog i sinematičnog. Iako se radi o primijenjenoj glazbi, nema bojazni za fanove benda – lako ćemo prepoznati karakteristični Sonic Youth izričaj i atmosferu.

Various Artists
Variations Of Shade
P*dis

Živciraju vas klišejizirane kompilacije s naslovima poput Night Music For Lovers? Tragate za laganom klasikom koju nisu skladali Vivaldi ili Mozart? Onda će Variations Of Shade biti pravi izbor za vas. Kolekcija suvremene komorne glazbe, ambijentalnog popa i žanrovskih crossovera kojima dominiraju tihi i melodični pijanistički recitali, kao da je stvorena za generaciju odraslu na webu. Zastupljeni su uglavnom mlađi autori s raznih strana svijeta (Nils Frahm, Yuko Ikoma, Olafur Arnalds…), koji tek trebaju privući pažnju šire javnosti. Na pola puta između tradicije i moderne, ovo je savršena Mala noćna muzika za 21. stoljeće.

Vinicius Cantuária & Bill Frisell
Lágrimas Mexicanas
Entertainment One

Duboki bas potmulo odjekuje iz zvučnika, uz diskretnu udaraljkašku pratnju; priključuje im se električna gitara s wah-wah efektima, a ubrzo slijedi nježno razlaganje na akustičnoj gitari. Kao šlag na tortu, stiže elegični bariton-vokal te sentimentalni stihovi na španjolskom jeziku. Dok slušam glazbu u autu, umjesto urbanog sivila priviđaju mi se prostrane američke ceste, meksičke plaže u smiraj dana, seoske naseobine u kojima buja život. A u slijedećem trenutku, eto opet svjetala velegrada; multi-kulti svijeta u kojem se susreću suprotstavljene civilizacije i filozofije.

Tako zvuči i osjeća se glazba koju izvode dvojica umjetnika s različitih kontinenata: prvi je Brazilac Vinicius Cantuária, singer-songwriter, gitarist i udaraljkaš; čovjek koji bogatu muzičku tradiciju svoje zemlje nije uzeo zdravo za gotovo, već ju je poveo prema suvremenijim smjerovima, te se preselio u New York i započeo suradnju s glazbenicima širokog stilskog spektra. Srodnu je artističku dušu pronašao u iznimno originalnom i cijenjenom američkom gitaristu Billu Frisellu, čiji se instrumentalni izričaj ugodno klacka između jazza, bluesa, americane i soula.

Lágrimas Mexicanas je Viniciusova posveta svim onim latinosima što se kreću avenijama New Yorka, slava raznolikosti i sentimentalno putovanje. Izuzmemo li Frisellove diskretne gitarske efekte, nećete ovdje čuti previše eksperimenata. Pjesme (na španjolskom, portugalskom i engleskom) su jednostavne i snažne, osvajaju slušatelja na prvu loptu, ali i dugo ostaju u glavi. Iako nam naziv albuma (Meksičke suze) sugerira nevesela raspoloženja, nakon njegovog slušanja bit ćete okrijepljeni i prožeti razoružavajućim optimizmom.

… Organizator najavi nastup Stereo MC’s-a, naplati kartu desetak eura, sretna ekipica dobrih prijatelja dođe na koncert ne žaleći ni lipe – kad ono, nije stereo MC’s, nego Mono MC, tj. DJ set headlinera benda. Ovakva nerijetka prijevara hrvatskih glazbenih profitera zbila se pretprošlog ljeta u izvjesnom klubu na Hrvatskom primorju.

Upravo je taj kvazi-koncert uhvatio u produktivnu zamku ekipu iskusnih zagrebačkih glazbenika, uvijek željnih dobre svirke, koji su ljetovali u mjestu glazbenog zločina. Nezadovoljni svirkom, tj. obmanom s Mono MC-ijem, nakon nastupa odlaze u viksu jednog člana ekipe, gdje se stjecajem okolnosti nalazila hrpa instrumenata i pojačala, te spontano u toplu ljetnu zoru, željni još provoda, uzimaju instrumente. Uslijedio je jam session, koji se pretvorio u pravi party, iz kojeg se pak izrodio instrumentalni groove-bend jasnog naziva After je bolji od partyja iliti A_Bop, čiji je osnovni cilj ples i zabava.

Ljudska ritam-mašina

Iskusni bubnjari Levi i John odlučuju se za dvostruki set bubnjeva s jednim zatvorenim kick-bubnjem i dvije pedale, koji zajedno sviraju sa suprotnih strana, stvarajući jedinstvenu ljudsku ritam-mašinu. Stroj za ritam nepogrešivo u funk-stilu prati Levi na bas-gitari, a Božo i Theron elektroničkom artiljerijom – syntheva, samplera, sekvencera i gitare čine da spomenuti groove levitira, mijenja boje, priča doživljaje iz drugih galaksija.

Pristup plesnoj glazbi na način A_bopa ustvari je stara škola sedamdesetih, kada su u afričkom Lagosu, paralelno i u Americi u vrelim disco-klubovima, svirali čitavi bendovi (Konk, Liquid Liquid, Geraldo Pino, Asiko…), stvarajući ubojito dobru plesnu glazbu, kakvu danas jedan dječak stvara na MacBooku koji mu je kupio tata, glumeći modernog Philipa Glassa, no taj zvuk više nalikuje dječjoj igrački na navijanje, od čega nam ubrzo postane dosadno. Upravo ta blaziranost, dosada klupske plesne scene, još je jedan razlog za nastanak benda A_bop, koji se trudi zapaliti plesni podij iskrama u ritmu srca, koje šibaju iz njihovih instrumenata, a ne iz procesora laptopa u rukama djece.

Moderni old school

Iako stvaraju plesnu glazbu na oldschool način, A_bop posve sigurno nije staromodni bend. U njihovom crossover zvuku – jer svi su u bendu prošli kroz sito i rešeto domaće glazbene scene, iskusni su i poznaju modernu glazbu – pronaći ćemo različite smjerove: drum’n'bass, ethno, R’n'R, funk, techno…

A_bop nedavno je održao nastup u maloj MM dvorani Studentskog centra u organizaciji Bendova u rezidenciji/Kulture promjene. Još prije ponoći, crna dvorana MM centra, vrela od ljudi, peckala je elektricitetom pozitivne energije i uzbuđenja. After je bolji od partyja počeli su sa svirkom duboko u noć. No čim je krenuo hipnotički funk groove, publika je istog trena zaplesala, i pojavio se zaboravljeni duh starih elektroničkih partyja. Nakon samo tri minute repetitivnog groova na bubnju – izgubio se osjećaj za vrijeme… A kada se dogodi da groove-loop možemo slušati beskonačno dugo, a da nam ne dosadi, onda se zaista radi o dobrom ritmu, što i jest poanta repeticije u plesnoj glazbi.

Iz pjesme u pjesmu smjenjivali su se stilovi i ritmovi, a euforiji nije bilo kraja. A_bop tako dobro groovaju da vam se čini da ste u jednoj večeri bili na koncertu na kojem su svirali Caribou, Daft punk, Kiril, Roni size i Liquide Liquide… Zmiji loopova koju sviraju A_bop nitko ne može pobjeći, pa ni ona sama sebi. Groove grooveu grize rep!

Bonus track

A_bopovci su se okupili spontano. Oni su iskusni glazbenici koji sviraju s jasnim ciljem – za ples i zabavu. Glazbu pak komponiraju zajedničkim snagama, opušteni, po principu jam sessiona. A takav način nastajanja kompozicija upravo je pravi recept za dobar bend, što potkrepljuje tvrdnju da su odlični grooveri. Trenutačno su u studiju, završavaju snimanje albuma prvijenca, a čitateljima Plana B jednostavno poručuju: „Dođite na koncert!“

Charles Bradley
No Time for Dreaming
Dunham Records

Charles Bradley rođen je 1948. i veći dio života proveo je lutajući Amerikom, uglavnom radeći kao kuhar i sanjajući soul i funk. Naime, kada je imao četrnaest godina, starija sestra odvela ga je na koncert Jamesa Browna, pa se tako zarazio vrelim ritmovima. U isti je mah shvatio čime se želi baviti, no sivi vlak formalnog života očigledno je išao prebrzo, tako da je Charles do svoje šezdeset druge godine samo sanjao sebe kao velikog soul-pjevača, živeći poštenim životom običnog radnika, povremeno pjevajući pod pseudonimom Black Velvet u bruklinskim klubovima.

Glazbenici u šezdesetim godinama svog života uglavnom odlaze u mirovinu, no Charles Bradley upravo se tada rodio i snimio svoj debi-album izdan za Dunham Records, pod nazivom No Time for Dreaming.

Njegova dječja iskrenost i vedrina, životno iskustvo, neprikosnoveni talent te urođeni osjećaj za ritualno-revolucionarni crnački zvuk – stavljaju album No Time for Dreaming rame uz rame sa soul-dijamantima šezdesetih godina legendarne izdavačke kuće Stax iz Memphisa: Isaacom Hayesom, Otisom Reddingom, Albertom Kingom…

Beskompromisni, klasični soul-tekstovi Charlesovih pjesama donose duboko promišljanje o životu, uglavnom mračno, ali ne i bez nade. U svakoj je pjesmi i tračak zdravog optimizma, čiji su izvor ljubav, vjera i iskustvo. Zvuči izlizano, ali rješenja problema uglavnom su jednostavna i trebamo ih potražiti u srcu, a ne u intelektu, na što nas Charles podsjeća.

Slušajući hrapav i ujedno mekan glas Charlesa Bradleyja koji plače i u isto se vrijeme smije, zajedno s virtuoznim orkestrom orgulja, kratkih gitarskih dionica, revolucionarnih tugaljivih truba i sanjivih ženskih back-vokala, možemo se slobodno opustiti i s nadom i osmijehom pogledati naprijed.

Cheveu
1000
Born Bed/Kill Shaman Records

Francuska grupa Cheveu u cjelini zvuči kao da su pomiješali hladne matrice benda Suicide ili Big Blacka, preko kojih u daljini odzvanja Vivaldi, gitarske dionice i vokal kao rani Butthole Surfersi i Residentsi, nakon čega počinju repati po uzoru na Run DMC.

No naravno da zvuk Cheveua nije samo mješavina spomenutih stilova, nego i inteligentan, beskompromisan zvučni dizajn, koji je samo preslika života u metropoli poput Pariza, gdje Cheveu stvaraju. Stare ritam-mašine, casio synthevi, gitarska retropojačala, potmula bas-gitara – zvuče bolje i ozbiljnije od gotovo svih bendova sličnog opredjeljenja, a još k tome, što je vrlo bitno – nisu ispeglani valjkom glazbene indie-industrije.

Klaus
Early EP
No label

Mlada Riječanka Nora Turato ili one man bend Klaus – kao iz katapulta izbacila je na nas intimni, tajnovit, mračan, kompleksan komad duše nazvan Early EP.
Karakterističan za Klaus, modulirani vokal s dosta reverba, poput glasa koji odzvanja u glavi, oštrim tekstovima, istog trena nas odvaja od realnosti, vodeći nas u Norin SF, gdje raštimanu gitaru i bas sviraju mutirane bakterije i virusi, a sampler i efekte programira Darth Vader.

Za razliku od prethodnih Norinih uradaka, Early EP donosi više ozbiljnosti, kompleksnosti u kompoziciji i širini u glazbenim žanrovima koji se mogu prepoznati: New York no wave, lo fi glitch pop, acid house. Također, kroz cijeli se album provlače izražene perkusije, koje jasno upućuju na spiritualni afrički utjecaj propušten kroz američku noise-scenu osamdesetih.
Early EP donosi kompleksan, autističan i psihodeličan zvuk, no to ne znači da je neslušljiv; štoviše, čak je i plesan.
Early EP možete besplatno downloadati na ovoj adresi.

Various artists
Psych funk sa-re-ga (1970 – 83 from India)
World Psychedelic Funk Classics Records

Beatlesi nisu bez razloga nakon povratka iz Indije promijenili zvuk i stavove prema životu. Orijentalna Indija oduvijek je bila mistična, marginalizirana, nikada dovoljno istražena pred Europom i ostatkom svijeta.
Izdavačka kuća World Psychedelic Funk Classics najnovijim izdanjem, dvostrukim vinilom Psych funk sa-re-ga napravila je presjek najutjecajnijih modernih underground indijskih bendova u razdoblju od 1970. do 1983., a u rasponu od beat garage zvuka, funka, Kraut rocka, kao i nepoznatih tema iz bolivudskih filmova, koje su komponirali vrhunski indijski kompozitori.
Ritmove spomenutih pravaca, koji su egzistirali u Europi u vrijeme 70-ih, indijska ekipa odsvirala je na svoj način, obogativši ih izraženim emotivnim indijskim nabojem, egzotičnim psihodeličnim dionicama i ultrazabavnim trenucima koji donose osvježenje.

(Nenad Borović / Plan B 40)

Iako su pozivnice za zabave prije službenog otvaranja redovito stizale, Pepermint klub posjetio sam tek jednog petka, kada je između 10 i pola 11 navečer, prije nego što sam izašao iz stana, u Zagrebu napadalo čudo snijega. Nije me to, naravno, spriječilo da izađem, a u Pepermintu mi je bilo toliko dobro da sam ga preporučio apsolutno svima koje znam, i u stvarnom životu i onom online!

Kada sam tamo, ne propuštam s online-prijateljima, na Instagramu i Twitteru podijeliti fotografiju iz kluba, a počeo sam i planirati izlaske u ovaj klub. Dio šarma koji me privukao možda leži i u tome što se moj glazbeni ukus i onaj ekipe iz Peperminta nevjerojatno poklapaju (ipak sam ja stari posjetitelj Blue Moona i Kulušića), a možda i u tome što se u tom prostoru, u Ilici 24, nekad nalazila novinska redakcija. Dvije etaže čiste zabave osmislila je ekipa agencije Pepermint (ista ona koja stoji iza Weekend Media Festivala), čiji nam je direktor, Tomo Ricov, odgovorio na pitanja o ovom mladom klubu, upoznavši nas pritom i s nadolazećim programom.

Kako i zašto je otvoren Pepermint klub?
Poklopilo se nekoliko stvari. Situacija u Zagrebu postala je neizdrživa – rak turbo folka zahvatio je i najuži centar grada, a ostali klubovi većinom su bili ili šminkerska neinventivna mjesta s prelošom hrtić-hitić house/r’n'b glazbom i separeima s tatinim sinovima i sponzorušama ili alternativni prostori poput Močvare. Puno ljudi prestalo je izlaziti zbog nedostatka dobrih klubova. Postojala je velika potreba za mjestom poput nekadašnjeg Kulušića. Pronašli smo odličan prostor – centar grada; ne nalazi se u podrumu kao većina klubova u centru, nego je više verzija njujorškog lofta – veliki, svijetli prostor. Također nam se svidjela činjenica da se radi o novom originalnom prostoru, ne nekom bivšem bircu ili klubu kojem treba udahnuti novi život. Dogodila se idealna partnerska kombinacija za otvaranje kluba – ugostiteljsko iskustvo Maraschina i brijačko, glazbeno iskustvo i kreativnost Peperminta.

Kako je koncipiran program kluba?
Pepermint je zamišljen kao idealno mjesto za kavu, čaj, čitanje novina i surfanje na besplatnom wirelessu preko dana, te kao klub s vrhunskom glazbom i zanimljivim programima preko cijelog tjedna. Uvode se različite tematske večeri, popodnevna cuganja, izložbe, promocije itd. Nastojat ćemo popuniti rupe koje postoje u zagrebačkom noćnom životu te izbjeći uobičajene programe koji dominiraju u drugim klubovima. Dakle, nećemo imati techno i r’n'b večeri, a hoćemo dosta retrijane, ipak smo to mi. Srijedom ide retro Pepermint Twist, četvrtkom funk/soul s live nastupima, nedjeljom soul/jazz/brazil gruvijana.

Kako na klub reagira publika? Po našim iskustvima, iznimno dobro.
Pokazalo se da smo imali pravo s procjenom da je postojala snažna potreba za takvim mjestom. Klub je prepun, što god radili.

Tko je uredio klub, pobrinuo se za interijer?
Koncept uređenja zajednički su smislili scenograf Nedjeljko Mikac-Cak, Maraschinov boss Ivan Jokić i ja. Na početku je trebao izgledati potpuno drugačije, više kao neka verzija stana, s goblenima, slikama i policama s knjigama na zidu i tepihom na podu. Kad smo ofarbali grede u bijelo, odlučili smo ipak da ne gušimo prostor, nego da idemo prema nekom stilu swingin’ sixties, jednostavno, s dosta boja. Imamo i originalne, obnovljene komade namještaja iz šezdesetih.

Možemo li očekivati gostovanja, na primjer DJ-a i glazbenika koji su objavljivali u talijanskoj Irmi Records?
Možemo, naravno. Sad kad smo konačno posložili uređenje i poslovanje, počinje guštanje, dovođenje omiljenih stranih DJ-a i bendova. Jedna stvar u kojoj nema kompromisa u Pepermintu je glazba. Neke ćemo izvođače dovoditi za vlastiti gušt, makar nam se vjerojatno neće komercijalno isplatiti.

Pepermint na internetu
Službene stranice
Facebook
Twitter

Playlista za čitanje teksta i gledanje fotki

1. Jon Lucien – Would You Believe in Me
2. Beti Jurković – Paganini twist
3. Renato Carosone – Tu vuo fa’ l’ Americano
4. Little Peggy March – I Will Follow Him
5. Anelidi – Kad bi postojala žena
6. Xanadu & Sweet Lady – Rappers Delight
7. Gil Scott-Heron – The Bottle
8. Joubert Singers – Stand on the World (Larry Levan Remix)
9. Jean Pierre Mirouze – Sexopolis
10. Sergio Mendes – Love Music
11. Fred Astaire – Puttin’ on the Ritz (Club des Belugas Rmx)

(Boris Ličina Borja / Plan B)

Društvene mreže poput Myspacea, last.fm-a, Soundclouda – pronašle su interes u tehničkoj i drugoj podršci produkciji glazbe. Komercijalni globalni igrači više nisu glazbene kuće, nego Apple i Amazon. Glazbena industrija gotovo se preko noći preokrenula naglavačke, a time i način na koji razmjenjujemo, konzumiramo i proizvodimo glazbu.

Suočeni s malim tržištem u kojem prolazi samo jedan dio glazbenog spektra (to su oni koji sviraju na trgovima za Novu godinu), domaći još neafirmirani izvođači pokušavaju u novonastalim turbulentnim okolnostima pronaći svoj put do publike. Što o promjenama misle bendovi i izdavači u regiji, što organizatori koncerata, a što glazbeni menadžeri?

Prvi copy-left label – Egoboo.bits

Marcell Mars odlučio se nadmudrivati, pa je još 2001. unutar Multimedijalnog instituta mi2 pokrenuo prvu i u ovoj regiji jedinu copy-left izdavačku kuću, zasnovanu na načelima besplatnog softwera. S vremenom je egoboo.bits postao oznaka (tag) za vrijednosti koje proizlaze iz pristupa autorstvu, produkciji i distribuciji. Upitali smo Marcella koji motivi stoje iza ovog poteza.

– Osnovna namjera bila je pokrenuti zajednicu autora koji će objavljivati svoja djela po uzoru na pokret slobodnog softvera; znači, pod GNU GPL licencom, ili kasnije, kad se pojavio Creative Commons, pod licencom „imenovanje – dijeli pod istim uvjetima“. Udruživanje autora te licencni model koji bi promovirao suradnju i mrežnu distribuciju činio nam se kao dobro adresiranje problema nevidljivosti svih osim srednje struje pop-kulture i, naravno, adresiranje problema restriktivnog režima zakonske regulacije intelektualnog vlasništva i autorskih prava.

Što je label značio za same izvođače – koliko je copy-left priča doprinijela ili odmogla razvoju njihove karijere?

– Nekim je autorima egoboo.bits bio odskočna daska, na primjer za Zvukbroda, Ghetto booties, No name no fame, Blashka. Egoboo.bits je pružio priliku da autori dobiju pažnju koja nije vođena isključivo glazbenom radoznalošću. Stvorena je platforma u kojoj se relativno puno komuniciralo o tome što bi sve autor trebao znati/činiti u novonastalim uvjetima produkcije i distribucije u digitalnim mrežama. Iako egoboo.bits kolekcija nije bila selektirana estetskim, žanrovskim ili bilo kojim drugim kuratorskim metodologijama, glavnina produkcije bila je alternativna elektronička glazba. Takav tip glazbe nije bio medijski popularan ni prije, a ni poslije egoboo.bitsa. Moglo bi se reći da je za vrijeme egoboo.bitsa bio i najpopularniji.

Milion-Nož u leđa

Arhaičnu i zbrkanu situaciju u našoj maloj Hrvatskoj, kao i nove trendove u glazbenoj industriji danas, pokušao je opisati Ozren Kanceljak u knjizi Milion-Nož u leđa, nedavno izdanoj u ediciji Jutarnjeg lista. Knjiga dolazi iz „srca industrije“, od marketinškog stručnjaka, glazbenog menadžera, novinara i pravnika, ujedno i prvog direktora Zampa. Svojim rafalnim tezama – o glazbi kao novoj komunaliji, o nesposobnosti hrvatskih izvođača, kao i onih koji su zaduženi za pravnu regulativu da se prilagode novim okolnostima, o nemuštosti izvođača i festivalskih organizatora – izazvala je podijeljene reakcije.

Premda su neke teze ponegdje površne i ukupno ne izlaze izvan domene menadžersko-pravnog interesa, ova knjiga barem predstavlja značajan pomak da se u Hrvatskoj u području autorskih prava, ali i distribucije i promocije, stvari razjasne i stave u recentni globalni kontekst. S Ozrenom smo razgovarali o autorskim pravima, kao i promjenama koje su preokrenule glazbenu industriju naglavačke.

– Najveća promjena u glazbenoj industriji, kao jednom segmentu mnogo šire industrije zabave, jest to što diskografija (dakle izdavanje nosača zvuka i slike) više nije centralni profitni centar, nego samo jedan, sve manje bitan, komunikacijski. Danas se, za razliku od prije 20 godina, puno više zarađuje na koncertnim turnejama, upravljanju pravima, vezivanju uz tzv. merchandising, vezivanju uz partnerske ili naslonjene industrije (poput filmske, televizijske, industrije videoigara, ali i elektroničke, modne, telekomunikacijskih itd.).

Fokus je na inovativnosti u pronalaženju novih poslovnih modela monetizacije nekog uspjeha, karijere, imena i same glazbe. Sama je snimka polazište za raznovrsne oblike monetizacije, ali nikako ne više ni glavni ni centralni profitni centar. Jednostavnije rečeno – morate i dalje imati odličnu pjesmu i veliki hit, ali se na prodaji samoga hita neće puno zaraditi. No hit će omogućiti zaradu na koncertima, majicama, kapama, licenciranju u TV emisije, filmove, videoigrice, vezivanju uz razne partnere koji se obraćaju sličnim ili istim kupcima kojima se sviđa i taj hit.

Što mislite o pirateriji i koje su mogućnosti i ishodi – dugoročno gledano – pravno-korporativne kontrole novih tehnologija?

– To pitanje, posebice u Hrvatskoj i brojnim drugim malim zemljama, posebno je dimenzionirano. Za razliku od velikih tržišta, Hrvati uopće nemaju pristupa bilo kakvom legalnom download-servisu s međunarodnim repertoarom. Zbog toga se pokreću inicijative koje će se boriti protiv evidentnog kartelnog ponašanja najvećih izdavača glazbene industrije, udružene s IT sektorom i telekomima na pojedinim tržištima. Kultura, informacije i roba trebala bi biti na jednak način dostupna svim potencijalnim potrošačima. Tek kada je taj uvjet zadovoljen, mislim da je moralno, ali i pravno opravdano, tražiti zaštitu od tzv. piratizacije.

Pored toga, u svijetu se događa nekoliko paralelnih akcija s vrlo neizvjesnim ishodima. S jedne strane, nakladnici su doslovce izmislili „digitalna“ prava i izmjestili ih iz do sada postojećih tzv. malih i mehaničkih, što je prvi nonsens. Kao da su prije postojala posebno papirnata, vinilna, kasetna, CD- ili slična prava. Usporedo nastaju operacije koje nude download i preslušavanje na tzv. flat fee modelu (kao što sam u knjizi opisao – plaćanju poput komunalije), ali to zaustavljaju opet glazbeni nakladnici, jer neki žele sebi zadržati veća prava i steći bolje uvjete nego konkurencija. Posve različiti modeli postoje u Americi, Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Njemačkoj. Kod nas praktički ne postoje nikakvi.

U knjizi se zalažete za bolju/pravedniju, suvremeniju i tržišno prihvatljiviju definiciju i provedbu prava koja se vežu uz stvaranje i izvedbu glazbenih djela. Koje su osnovne promjene koje predlažete u odnosu na današnju regulativu?

– Pa zapravo mislim da bi se trebao globalno desiti neki konsenzus o primjeni prava. On sada ne postoji. U tom kontekstu smo mi, kao mali narod, u dodatno otežanoj poziciji. Glazbena industrija sa svojim tvrdokornim, tvrdoglavim i kartelnim ponašanjem zapravo reže vlastitu granu na kojoj sjedi. Glazbenicima izdavači sve manje trebaju. Sve su im potrebniji kvalitetni, inovativni komunikacijski i poslovni menadžeri.

U pogledu regulative, mislim da se naprosto konkurencija između javnih i privatnih prava mora riješiti na zadovoljavajući način – tako da javna budu ipak prioritetna. Dakle, tu mislim na zaštitu utakmice, zabranu kartelnog udruživanja i ponašanja, zlouporabe monopola, kao i poštivanja međunarodnih deklaracija ne samo o autorskim i srodnim pravima, nego i onima koje nalažu ravnopravnost u slobodi i dostupnosti kulturnih dobara.

Budući da ste niz godina djelovali i kao glazbeni menadžer, koji bi bili vaši osnovni savjeti mladim hrvatskim, još neafirmiranim bendovima/izvođačima (kako doći do publike, kako se tržišno pozicionirati)?

– Da ne vjeruju starim sistemima, pravilima i preživjelim poslovnim obrascima starih diskografa. Moraju raditi totalno drugačije i hrabrije. Ako nije odlično napravljeno, tada je to naprosto loše. Ako nije beskompromisno, onda je kukavički. No na prvom mjestu, kada se netko odluči da se želi baviti glazbom i od glazbe živjeti – taj mora znati da ne svira zbog sebe, nego zbog neke publike. Glazba je komunikacija, a ne samo medij. Više nije dovoljno da pjevač nešto priča publici. I publika priča između sebe, ali govori i pjevaču. Potrebno je slušati publiku i razgovarati s njom. Mora se od prvog dana znati za koga se radi, a s tim u vezi – što se radi.

—
Krug se polako zatvara. Glazba se sve više sluša uživo, na koncertima. Novi senzibilitet korisnika, nova solidarnost, kako je Marcell zove, odnosno podrška onima koje slušate – u smislu dolaska na koncert ili kupovine nosača zvuka omiljenog benda – ono je što će biti garancija da ćemo i dalje moći slušati glazbu koju volimo.

(Lela Vujanić / Plan B 40)

Svježe beatove iz susjedne Austrije u Zagreb donose Zanshin, jedna polovica poznatog producentskog dvojca Ogris Debris, te doze, austrijski DJ predstavnici koji od ove godine nastupaju pod disko404 zastavom.

Zanshin je jedan od aktera scene okupljene oko trenutno najjače austrijske etikete affine, za koju izdaju i Dorian Concept, te The Clonious i Cid Rim, koje ste nedavno mogli poslušati u Zagrebu.

Njegov debut album, ujedno i prvi album na Affineu, bit će objavljen upravo u listopadu!

Start: petak 7.10. u Tvornici Kulture u Zagrebu (Šubićeva 2) u 22:00.

Upad: 45 Kn do 00:00 / 55 Kn nakon

DJ’s:

Jon Hopkins live (Domino, Warp / UK)
Zanshin live (affine / Wien)
doze (disko404 / Graz)
cfsn DJs

Visuals: liik
 

Štivo za zagrijavanje i pripremu:

illectricity ’09 video

Hopkins live

Više informacija:

Elevate.at
Facebook

Facebook event
Last FM event

Yann Pierre Tiersen zanimljiv je čovjek. I ugodan sugovornik. Uspoređuju ga sa Erikom Satieom, Phillipom Glassom ili Michaelom Nymanom, lako bi mu bilo zalijepiti etiketu post-rocka/punka ili avangarde, a on bi sebe nazvao samo nekim tipom koji, eto, voli slušati i raditi glazbu. Sa svega 40 godina na leđima, diskografija mu je pozamašna i eklektična, popis suradnika impresivan, i nema naznake da bi mogao posustati.

Razbarušenih misli, kao i frizure, rado i otvoreno priča o sebi i svom radu (osim o filmskoj glazbi, onaj slatki film na A ne voli spominjati). Uputio se na turneju povodom izlaska novog, šestog studijskog albuma Dust Lane. Društvo na europskom dijelu turneje prave mu simpatični njemački duo Lonski and Classen, koji su vrlo zdušno zagrijali Tvornicu te subotnje večeri. Koncert je glazbeno bio na vrhuncu, sve je tehnički štimalo, ali emocija kao da nije uspjela „prijeći rampu“. Gdje je Amelie, gdje su harmonike i lake note, kao da se pitao dobar dio Tvornice.

Koji sat ranije imali smo priliku sjesti s tim vrsnim glazbenikom i priupitati ga koju pametnu. Ironično možda, dok smo razgovarali, u kafiću se orio neki od konfekcijskih, Auto-Tuneom ispeglanih hitova iz serije Glee. Yann bi na to samo promrmljao: „I hate it!“

Dobro došao u Zagreb, u kojem ostaješ vrlo kratko…

Da, svega pola dana. Stigli smo u 16 sati, a odlazimo odmah nakon koncerta.

Puno gradova u malo vremena?

Hrpa, ali to je super. Počeli smo s turnejom u desetom mjesecu i do kraja prosinca nakupit ćemo 48 gaža. Milina!

U tvojoj diskografiji ima velik broj live-albuma. Je li live-izvedba neki poseban kick?

Meni je to najvažniji i najuzbudljiviji dio. Puno vremena provedem sam u studiju, isprobavajući ideje, igrajući se. Nakon što album izađe, koncerti su jedini način da glazba nastavi živjeti. Svaki put je novo i drukčije, svaki koncert je novi početak. Nisam jedan od onih glazbenika koji voli odsvirati pjesme identično kao što su na albumu. Dapače, to mi je dosadno.

Voliš skladati?

U biti ne skladam. Glazba je za mene nešto apstraktno, samo zvukovi s kojima se može igrati, manipulirati, koji te podsvjesno mogu odvesti u neočekivanom smjeru. Volim taj manjak kontrole. Zato ono što radim radije nazivam „oživljavanjem ideja“. Kad je određena pjesma snimljena, za mene je mrtva. A na sceni ponovno oživi.

Počeo si s glazbom dosta mlad…

Odrastao sam u Rennesu u Bretanji, gdje se svake godine održava TRANSMUSICALE festival, sjajno mjesto za širenje glazbenih horizonata. Promotor putuje svijetom i traži zanimljive bendove i izvođače, koje poziva na festival. Tako to ide od 1977., kada je bilo prvo izdanje. Od tinejdžerskih dana imao sam priliku čuti i vidjeti razne nove bendove, i odlučio se baviti glazbom. Okupio sam bend i krenuli smo svirati većinom instrumentalnu glazbu, koja bi ponekad završila u nekom filmu ili predstavi. Glazba je nešto posebno, izvan jezika, oslobođena značenja, i zato mislim da ne možeš napisati glazbu inspiriranu knjigom ili filmom.

Ali ipak si skladao glazbu za nekoliko poznatih filmova.

Ja samo napravim glazbu i nadam se da će pasati. Simple as that!
Kad god sam radio glazbu za filmove, uvijek je postojala neka konkretna poveznica sa mnom ili mojim radom. Glazbu za dokumentarac o mornaru prihvatio sam jer sam odrastao kraj mora, i o tome mogu progovoriti kroz glazbu. More je uvijek bilo prisutno u mom životu, pa mi je to bilo vrlo lagano skladati. U slučaju filma Goodbye Lenin poklopilo se da je i moja majka bila tada bolesna, pa je to bilo nešto osobno. Preferiram da glazba govori za sebe i o sebi, bez drugih pomoćnih sredstava. Glazba je sugestija, potraga, a ne pričanje priče. Treba osloboditi slušateljevu maštu, ne je usmjeravati.

Iz tvoje diskografije može se zaključiti da voliš surađivati s drugim glazbenicima. Posebno me zainteresirala suradnja s Neilom Hannonom iz benda The Divine Comedy.

Jako volim kreativne suradnje. Godine 1998. dobio sam priliku napraviti cover pjesme Life on Mars Davida Bowieja za TRANSMUSICALE i pitao sam Neila bi li mi se pridružio. Suradnja je odlično prošla, pa smo surađivali i na jednoj pjesmi na mom sljedećem albumu, Neil je napisao stihove i dao vokal. (Radi se o Les Jours Tristes s albuma L’Absente, u instrumentalnoj verziji se pojavljuje na Amelie OST-u, op. a.) Inače jako volim Nielovu glazbu i njegov duh, pogotovo prve albume, kao i Lady Of A Certain Age (s Victory for the Comic Muse), ali album Casanova ipak mi je too much. (smijeh)

A Shannon Wright?

To se dogodilo potpuno slučajno. Cijelo sam ljeto slušao njezin album Dyed in the Wool, i to spomenuo svom prijatelju iz jedne izdavačke kuće. On se samo nasmijao i rekao da mu je Shannon prošli tjedan rekla istu stvar u vezi mene. To nas je oduševilo, pa smo proveli isto ljeto slušajući glazbu onog drugog na suprotnim stranama svijeta, i odlučili prvo svirati zajedno, isprobavati ideje i onda napraviti album. Shannon i ja imamo sličnu metodologiju rada, puno samujemo za vrijeme kreativnog procesa, pa nam je trebalo vremena da se priviknemo jedno na drugo. Sa Shannon sam jedinom uistinu surađivao. Ispočetka je bilo pomalo… nestabilno, bili smo uplašeni, nismo navikli dijeliti.

Snimili smo jednu pjesmu i nismo bili zadovoljni. Ta mi je danas najdraža na albumu jer se osjeti početna tenzija, čuje se da se tražimo. Jel’ ovo OK?, što li će ona misliti ako ovo ovako odsviram, moje ideje su glupe… a i nju su mučila ista pitanja. Nakon dva dana smo se opustili, sve je postalo jednostavno, puno smo improvizirali; snimali smo skoro po pjesmu dnevno. Divno iskustvo. Nakon još jednog sessiona od 10 dana i malo miksanja – album je bio gotov. Pridružit će nam se na nastavku turneje po SAD, svih sedam tjedana. Možda opet snimimo album u skoroj budućnosti.

Jesi li LP/vinil tip?

Hehehe, oh, da. MP3 player je dobar za putovanja. Praktičan je. Ali imam puno ploča i stalno kupujem nove, u zadnje vrijeme više nego ikad. Generacija sam vinila, imam puno CD-a, ali nije to isto, nekako je umjetno. CD-e sam prestao kupovati. Sada samo ploče.

Mnogo je viđenja, stavova, teorija/predrasuda izrečeno i ispisano na temu R’n'R-a, no pravi zreli odgovor tek ćemo dobiti od Kriški – istinskih glazbenika koji ne smišljaju definicije, ne glume zvijezde, nego žive R’n'R i za drugo ne znaju: „Kako do sada stoje stvari, mi smo svoje živote beskompromisno posvetili ovoj glazbi. Ona nam je gotovo sve… R’n'R je let između vlastitih snova, hedonizma, pa sve do stradalničkog ‘nošenja križa pod bičevima okoline’. Uspjeh je moguć jedino uz uporan višegodišnji rad, ali je, na drugoj strani, kreativna i emotivna satisfakcija zagarantirana.“

Iako oformljeni 2009., Kriške nisu mladi amaterski bend, nego veterani – odnedavno prozvane – Nove srpske scene. Već deset godina ova četvorka troši glasnice, bubnjarske palice, guli lak s gitara, eksperimentira sa životom dok stvara i promovira novu glazbu, novu viziju i novi identitet nezavisnog mladog Balkanca. Svoju posebnost dokazuju činjenicom da nisu – kao mnogi glazbenici – ostali u garaži tek s jednim hitom, nego za sobom imaju desetak uspješnih progresivnih bendova koji su ostavili značajan trag u underground-povijesti i smjernica su mlađim naraštajima i drugim bendovima. Svirali su ili još uvijek sviraju u grupama kao što su Petrol, Virvel, Ola Horhe, Zemlja Broj 9, Fonograf, Trenje, Tussilago…

Glazba kao odraz današnjice

Kriške su esencija iskustva, situacije u kojoj žive, i – što je najvažnije – dubokog međusobnog razumijevanja i poštivanja. „Svaki je bend jak onoliko koliko je zdrav kompromis između ljudi koji u njemu sviraju. Za vas nema povratka od onog trenutka kada napravite pjesmu kojom su potpuno zadovoljni svi članovi benda i pritom dodirnete točku kolektivnog zadovoljstva kroz pozitivnu reakciju publike. Sve se to dogodilo nama, tako da sviramo u bendu kakav smo oduvijek željeli.“

Uz ovaj pozitivni naboj u njihovoj glazbi osjeća se i bitan utjecaj njemačkog Kraut rocka i njujorškog NO Wavea – revolucionarnih, progresivno-eksperimentalnih R’n'R pravaca koji su rođeni u teškim i za mlade kvarnim vremenima 70-ih i 80-ih, a danas je na Balkanu situacija ista. Gore spomenuti glazbeni pravci koji se osjećaju u glazbi Kriški nikako nisu njihova opsesija, nego ljubav i senzibilitet prema energiji i ideji koju je ta glazba nosila, ukomponirana s današnjim problemima i radostima svakodnevnog života, sviralačkim iskustvom, oronulim BIGZ-om, beogradskim smogom, besparicom.

Sirova energija

Kriške su zapravo nastale nakon raspada benda Zemlja Broj 9, te kada se karizmatični, talentirani Oliver kao glavni vokal i klavijaturist pridružio Bukiju – divljoj ljudskoj ritam-mašini na bubnjevima, Gagiju – iskuliranom liku na bas-gitari, i Damjanu – pratećem vokalu koji ujedno gitaru melje do iznemoglosti. Glazba koju sviraju Kriške krcata je energičnim novim ritmom, psihodelijom proizišlom iz hrabrih repeticija i nekonvencionalnih breakova i promjena u tonalitetu, kontroliranom bukom koja nas poput vatre tjera na vrisak. Oliver kao lider svojim karakterističnim afektiranim vokalom i rimom dodatno zakuhava atmosferu.

Oni nisu samo bučni, psihodelični, autistični rockeri. Recimo da, bez pretjerivanja, zvuče kao rani Stereolab, s dodatkom Sonic Youtha u srednjoj fazi i Cana u prvoj polovici sedamdesetih. Zvuči pretenciozno, no vjerovali ili ne – Kriške donose nešto zaista novo i jako, a vrijeme će pokazati koliko će imati snage da podnesu teret kreativnog big banga koji ih je zadesio. Uživo Kriške, kao i svaki dobar bend, zvuče bolje nego na snimci, tako da na koncertima možete očekivati zaista dobar provod, uz neizostavne ekstatične trenutke. Kriške ne smijete propustiti ako imate bilo kakvih dodirnih točaka s glazbom, i ako volite danas sve malobrojnije razuzdane provode.

Ništa nije nemoguće

Debitantski album Kriški snimao je Hrvoje Nikšić, doktor za snimanje R’n'R-a, u svom supersoničnom analognom studiju Kramasonik, a izdavač se i dalje traži, pa ako ste jedan od njih – eto prilike za obostrano zadovoljstvo. Kriške često nastupaju i planiraju dosta koncerata u bližoj budućnosti, od kojih će se barem jedan zasigurno održati i u Zagrebu.

Nadajmo se da će Kriške ustrajati u naboju nove glazbe, novih ideja i novog imidža koji Balkan pozitivno prikazuje ostatku svijeta. Kriške su na našoj strani i imaju što reći i čitateljima Plana B: „Samo polako u ostvarenje svojih snova. Čovjek ne može niti zamisliti ono što nije moguće.“

Spot je snimljen u šumama u okolici Zagreba, a režirao ga je Predrag Ličina, te su u njemu glumili svi mladi glumci iz filma: Antonio Parač, Kristian Bonačić, Nina Mileta, Filip Mayer i Ivan Maltarić. Autori pjesme su članovi grupe Skaut, Ivan Veljača i Gordan Dragic.

Pogledajte spot: