Vidite kako lijepo izbjegavam riječ “nepravilno”? Izbjegavam je jer prema Kapoviću ne postoji “pravilno” i “nepravilno” kad je riječ o jeziku – postoji eventualno “prosvijećeno” i “neprosvijećeno” ili možda “opušteno” i “suzdržano”.

Jezik je živo biće koje se mijenja s vremenom, društvom i njegovim govornicima – objašnjava nam Kapović svoju tezu – jezik se ne može kvariti niti popravljati, a pripada svima nama, ne samo samozvanim autoritetima i jezičnim puritancima koji bi njime željeli upravljati.

Mladi lingvist Mate Kapović predaje na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a poznat je i po svom društvenom i političkom angažmanu, stoga ne treba čuditi što njegova knjiga o lingvistici i jeziku na prvi pogled djeluje revolucionarno i možda pomalo heretično. Ne bi li nam lingvisti trebali reći kako valja, a kako ne valja pisati i podučiti nas pravilima?

Zapravo ne, kaže Kapović. Lingvisti su tu da se bave jezikom kakav jest, a ne da propisuju kakav bi trebao biti, a njihova je intervencija poželjna samo u slučajevima kad su na repertoaru jezična netolerancija, nejednakost i diskriminacija, odnosno kad se jezik koristi kao sredstvo za “promicanje negativnih društvenih tendencija”. Drugim riječima, lingvisti nisu jezična policija, premda se nažalost mnogi ponašaju upravo tako.

Stoga, sljedeći put kad vam netko pripomene da pogrešno govorite ili pišete ili nemate pojma o svome materinjem jeziku, slobodno ih pošaljite u materinu. Premda Kapović ne opovrgava potrebu za postojanjem standardnoga jezika – čak dapače, kaže, on nam je iznimno potreban – također kaže da je standardni jezik samo varijanta jezika, ni po čemu nadređena ostalim varijantama.

Jezičnog purizma mu je navrh glave, kao i propisa koji kažu kako se nešto mora ili ne smije govoriti ili pisati. Ako nešto ne pripada u standardni jezik nije nužno nepravilno, a govornik je poput mušterije – uvijek u pravu. Govornik ne može ne znati svoj jezik i potrebno je malo olabaviti pristup jezičnim pitanjima. Promjena je jedan od sastavnih dijelova jezika jednako kao što je posuđivanje sastavni dio povijesti svakog jezika.

Razvoj je neizbježan – baš kao što danas pričamo jezikom koji je drugačiji od onog koji se pričao prije 50-ak i više godina, za isto toliko vremena u budućnosti jezik će se ponovno promijeniti, odnosno mi ćemo ga mijenjati u skladu sa svojim potrebama.

Kapović nije za anarhiju, već za racionalan i moderan pristup jezičnoj problematici koja – budimo toga svjesni – nije rezervirana samo za hrvatski jezik i Hrvate. Neusklađenosti i problema ima i u drugim jezicima, a ako vam se diže kosa na glavi od hrvatskog pravopisnog kaosa, onda će vas možda oneraspoložiti činjenica da ne postoji idealan pravopis.

Baš iz razloga neprestane mijene jezika, nemoguće je složiti pravilnik koji će biti moguće koristiti uvijek i zauvijek, stoga možete odahnuti. Opustite se i prodišite punim plućima jer jezik je ovdje zbog vas, a ne vi zbog njega.

Jednostavno pisana i uz dovoljno konkretnih primjera, ova bi vas knjiga trebala prosvijetliti ili barem usmjeriti. Čak i kad se ne slažete s njim ili su vam poneki Kapovićevi zaključci problematični, knjiga vas navodi na razmišljanje o vlastitom poimanju jezika koji svakodnevno koristite. Trebate li biti stroži ili blaži – na vama je da zaključite, a samo razmišljanje o tome pozitivan je korak prema naprijed.

Izdavač: Algoritam

Cijena: 119 kuna

Besplatno poglavlje dostupno je ovdje.

Međutim, dobru i pozitivnu vibru koja oko te knjige vlada od trenutka njezina rođenja na ovom svijetu pa do činjenice da je u svega nekoliko tjedana postala veliki hit, te iza sebe ostavila i najpoznatije hrvatske pisce, nemoguće je opisati i slovima i brojkama. Dok ne upoznate njezinu autoricu Meritu Arslani, novinarku Jutarnjeg lista i odnedavno ponosnu vlasnicu prve knjige.

Tko je Merita Arslani?

Novinarka Jutarnjeg lista, građanin svijeta, a po novome i spisateljica. Zapravo, nisam još uvijek spisateljica jer sam čula da moraš napisati tri knjige ako želiš imati status književnika. Tako da mi trebaju još dvije.

Želiš biti član Društva hrvatskih književnika?

Zapravo baš i ne. Nisam član ničega. Član sam jedino zajednice na Facebooku i to je jedina “organizacija” kojoj pripadam jer mrzim biti članom bilo čega.

S obzirom da pišeš svakodnevno, što ti bi da napišeš i knjigu?

Htjela sam napisati knjigu. Htjela sam napisati nešto što nije isključivo novinarski tekst koji je netko naručio, ili ga moram napisati jer mi je to posao.

Htjela sam napisati nešto što se meni sviđa, a za to nema prostora u novinama. I da konačno napišem nešto što je potpuno izmišljeno, da me nitko ne može tužiti, ha-ha-ha…

Koliko su te puta tužili?

Četiri-pet puta i sve sam tužbe dobila. Tako da, ustvari, ja ne lažem, pa može biti da je ova moja knjiga i istinita!

Onda tvoji anđeli stvarno postoje? Danijel je neki poznati lik iz života?

Postoje sigurno.

Pa da, s obzirom da živiš u Vrapču tvoje su tvrdnje i likovi sasvim normalni, čak i očekivani?

Ha-ha-ha… Tema jest možda očekivana, s obzirom na trendove. Ali za ljude koji me poznaju ona je sasvim neočekivana. Jako su se iznenadili kad su čuli da sam napisala knjigu o anđelima.

A s obzirom na reakcije, nakon nekog vremena mi je postalo i neugodno. Kad bi me pitali o čemu je knjiga, mislila sam: Ajme meni, kako ću sad opet reći da je o anđelima.

I onda su očekivali da su posrijedi neki Hells Angelsi?

Ma svi su očekivali da je to neka zafrkancija, neki vic o anđelima. Dosta ljudi je mislilo i da se radi o romanu s “ključem” o novinarskom svijetu, što mi ne pada na pamet pisati.

Kako doživljavaš šokove ljudi koji te poznaju kao jednu osobu, a iz knjige progovara neka sasvim druga Merita? Je li to smiješno, čudno…?

Najsmješnije mi je kad mi kažu: Ajme, pa nisam ja znao da si ti tako sentimentalna duša! Zapravo, mislim da smo svi sentimentalni, bez obzira što se predstavljamo kao čvrsti i jaki.

Svi u sebi imamo i nešto što ne pokazujemo na van. Najbolje mi je to da su svi jako iznenađeni, ali im se knjiga sviđa. To mi je super.

Rekla si da je ukazanju teme prethodio jedan neobjašnjiv trenutak?

To je bilo stvarno nešto najnevjerojatnije što mi se dogodilo u životu. Počinjala sam pisati nekoliko priča i nije išlo, znala sam da to nije to.

I onda sam se jedne noći vraćala s posla, hodala prema automobilu i razmišljala: Pa, brate mili, kako ne možeš smisliti neku priču koja ti sjeda; svaki dan pišeš, svaki dan pričaš s ljudima, laprdaš okolo po kavama i kako je moguće da ne možeš smisliti priču od koje bi mogla napisati knjigu.

Dok sam tako hodala prema automobilu, u jednom mi je trenutku bljesnulo pred očima, neka munja, neko bijelo svjetlo koje je trajalo manje od sekunde – i cijela priča mi se otvorila.

Ali apsolutno cijela. Točno sam znala: Pa da, jednoj curi se javi anđeo čuvar i kaže da će umrijeti za tri mjeseca. To je to. Kao da sam je znala.

Kao da se nije dogodila u tom trenutku, već kao da je cijelo vrijeme bila negdje u glavi, ali se onda otvorila neka čakra, zabljesnulo bijelo svjetlo i samo je izašla. Odmah sam se vratila u redakciju, dok mi je misao bila svježa, napisala 15 do 20 kartica teksta i dala knjizi ime. To je bilo to.

Misliš li da je to bila neka nadnaravna sila?     

Tada mi je taman umrla mama, nedugo prije toga. A kad sam počela pisati i tata je završio u bolnici, dobio je moždani udar i zapravo je bio na putu prema mami…

Nisam im nikad rekla da želim napisati knjigu. I kako sam se cijelo vrijeme mučila s temom, što ću, o čemu ću… nekako mi se i danas čini da taj bljesak nije bio slučajan.

Je li ti knjiga i osobno pomogla pri gubitku najbližih, kao što smo vidjeli reakcije ljudi na Facebooku kojima je tvoja knjiga iz temelja promijenila stav prema smrti i pomogla im da prežive tu bol?

Pa je, bila je to neka vrsta terapije. Smrt nije tema o kojoj možeš s ljudima razgovarati kad god ti treba. Ljudi nisu baš skloni pričati o smrti, samo zato jer ne znaju utješiti nekoga ako i sami nisu doživjeli nešto slično i iskusili takav gubitak.

Ne možeš ni s najboljim prijateljima razgovarati o tako teškim temama jer stvarno nije jednostavno. Tema je to u kojoj se ljudi ne osjećaju dobro jer ti ne mogu reći ništa pametno. Stoga i njima bude loše, pa se na kraju svi loše osjećaju. Zato je ova priča i bila neka vrsta “oslobađanja”.

Tijekom nekoliko desetljeća nakon Zagorke, SF se u Hrvatskoj polako razvijao pa su najistaknutija imena sredinom 20. stoljeća bili Mladen Bjažić i Zvonimir Furtinger koji su u tandemu napisali mnoge SF romane za djecu – poput najpoznatijeg Ništa bez Božene iz 1970. godine.

Uz njih je najznačajniji autor Angelo Ritig, čiji romani Sasvim neobično buđenje (1961.) i Ljubav u neboderu (1965.) predstavljaju okret prema ozbiljnijim temama i dubljoj analizi i razvoju likova, te usmjerenje prema odrasloj publici.

Magična sedamdeset šesta

Jedna od najznačajnijih godina za hrvatski SF je 1976. U veljači te godine u Zagrebu je osnovano društvo SFera, koje do danas djeluje kao neprofitna kulturna organizacija na području Hrvatske i grada Zagreba, a jednako je važno pokretanje časopisa Sirius, te iste godine. Sirius je osnovan u okviru novinsko-izdavačke kuće Vjesnik, a izlazio je sve do 1990. godine.

U svojim najboljim godinama dosegnuo je nakladu od oko 40 000 primjeraka, a u dva navrata – 1980. i 1984. – primio je nagrade za najbolji europski časopis za znanstvenu fantastiku, a 1986. nagradu Europskog SF društva. Ravnopravno s najvećim imenima svjetske znanstvene fantastike, u Siriusu su objavljivana i djela domaćih autora. I današnji ministar turizma Damir Bajs, između ostalih, objavljivao je u Siriusu, a taj je danas kultni časopis poslužio kao kolijevka mnogim uspješnim autorima – kao što su Predrag Raos ili Milena Benini.

Novi časopisi i zbirke

Neslužbeni nasljednik Siriusa bio je časopis Futura, pokrenut 1992. godine u Zagrebu, koji će također dati prostora domaćim autorima i unutar kojeg će se razvijati nove snage hrvatskog SF-a, poput Darka Macana, Aleksandra Žiljka i Tatjane Jambrišak. Nekoliko godina kasnije ekipa u okviru društva SFera pokrenut će izdavački projekt koji će potaknuti domaće autore ne samo da se bave znanstvenom fantastikom, već i da o njoj promišljaju iz domaće perspektive.

Cilj sferakonskih zbirki – koje redovito izlaze već 17 godina – jest promicanje domaćeg fantastičnog stvaralaštva i kroz njih je prošla većina relevantnih imena u hrvatskoj znanstvenoj fantastici. Ove je godine objavljeno i jubilarno deseto izdanje istrakonske zbirke – sličnog izdavačkog projekta koji pruža mogućnost razvoju kraće forme te, uz domaće autore, objavljuje i radove pisaca iz susjednih zemalja.

Uz sferakonsku i istrakonsku zbirku svake se godine objavljuje i tematska zbirka priča Festivala fantastične književnosti iz Pazina, a redovni fantastični izdavački ciklus zaključuje književni časopis Ubiq, koji izlazi dvaput godišnje i uz djela domaćih pisaca ima i bogat esejistički dio, kojim se domaći SF promiče i u akademskom smislu.

Sirius B

No, sa zamiranjem Future, čije se izlaženje posljednjih godina u najboljem slučaju može opisati kao sporadično (jedan broj godišnje, ako i toliko), ponovno se rodila ideja o pokretanju redovitog SF časopisa na tragu Siriusu, a prigodno bi se zvao – Sirius B. Ideja je da do petog broja izlazi kao dvomjesečnik, a potom u mjesečnom ritmu, te bi također ravnopravno objavljivao domaće i strane autore, a izdavanje bi krenulo na ljeto – ukoliko se skupi dovoljan broj pretplatnika.

Pokretač ove ideje je nekadašnji Futurin urednik Davorin Horak, kojemu je cilj skupiti 500 pretplatnika kako bi časopis zaživio. Pretplata za prva dva broja iznosi 40 kuna, a više o ovome projektu – koji bi zajedno s postojećim mogao predstavljati budućnost hrvatskog SF-a – možete saznati ovdje.

SF KNJIGE MJESECA

Zagrebački zombiji i istanbulska nanotehnologija

Proljeće je veselo za esefičare jer tada kreću dodjele raznih nagrada – od onih najprestižnijih do onih lokalnih. Pa krenimo, s lokalpatriotskim sentimentom, od ovih potonjih. Na netom dovršenom SFeraKonu dodijeljene su nagrade SFERA – za najbolja djela spekulativne fikcije objavljena u prethodnoj kalendarskoj godini. Onu najprestižniju, za najbolji roman, odnio je dvojac Mihalinec-Grgić za roman Kriza: hrvatski horor, koji uz pregršt satire i crnoga humora govori o najezdi krvožednih zombija na Zagreb.

U travnju se tradicionalno dodjeljuje nagrada Philip K. Dick kojom se obilježavaju najbolja SF djela originalno objavljena u broširanom izdanju u SAD-u. Nagradu sponzorira The Philadelphia Science Fiction Society i dodjeljuje se pod pokroviteljstvom Zaklade Philip K. Dick, a ponio ju je ove godine Mark Hodder za steampunk roman The Strange Affair of Spring-Heeled Jack.

Među značajnim europskim nagradama ističu se britanske SF nagrade te nagrada Arthur C. Clarke. Britansku nacionalnu nagradu za najbolji SF roman primio je izvrsni Ian McDonald za svoj roman The Dervish House, smješten u budući Istanbul koji je u 2027. godini središte nanotehnološke revolucije.

Nagrada Arthur C. Clarke dodjeljuje se za najbolji roman originalno objavljen u Ujedinjenom Kraljevstvu tijekom prethodne kalendarske godine, a ovogodišnja je dobitnica Lauren Beukes za maštoviti Zoo City – smješten u Johannesburg u bliskoj budućnosti.

A tijekom svibnja su dodijeljene i prestižne nagrade Nebula, koje od 1966. godine dodjeljuje udruga Science Fiction and Fantasy Writers of America (SFWA). Nagradu za najbolji roman dobila je Connie Willis za Blackout i njegov nastavak All Clear (oba objavljena tijekom 2010. godine), koji se bave temom putovanja kroz vrijeme.

RETRO SF

Prvonagrađeni

Jedna od najprestižnijih SF nagrada – Hugo – prvi je put dodijeljena 1953. godine za roman The Demolished Man, autora Alfreda Bestera. Napisan 30-ak godina prije rođenja cyberpunka, ovaj roman zapravo nagovještava taj žanr, a između ostalog se bavi telepatijom i psihologijom.

Prva je Nebula dodijeljena 1966. godine za veličanstvenu Dinu Franka Herberta, koju zasigurno nije potrebno posebno predstavljati nijednom SF fanu, dok je prva Svjetska fantasy nagrada prvi put dodijeljena 1975. godine za roman pun magije, obrata i pustolovina – The Forgotten Beasts of Eld, autorice Patricije A. McKillip.

Prvu nagradu Philip K. Dick dobio je 1983. godine Rudy Rucker za Software, cyberpunk roman koji se bavi umjetnom inteligencijom, a prvu nagradu Arthur C. Clarke dobila je 1987. godine Margaret Atwood za Sluškinjinu priču, distopijski roman koji prikazuje mračnu blisku budućnost iz perspektive žena zarobljenih u teokratskom i mizoginom društvu.

Domaća nagrada SFERA, pak, prvi je put dodijeljena 1981. godine romanu Prepoznavanje slovenskog autora Mihe Remca. Zbog svojih razmišljanja o svijetu i njegovom distopijskom poretku u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, Remca često uspoređuju sa Zamjatinom, Huxleyjem i Orwellom, te cijene kao jednog od najznačajnijih SF pisaca s područja bivše Jugoslavije.

TOP 5

Ljetni SF kino hitovi

1. Cowboys and Aliens

Jedan od najiščekivanijih filmova godine, nastao prema stripovskom predlošku te s facama Danielom Craigom i Harrisonom Fordom u glavnim ulogama. Radnja je poprilično jasna iz samog naslova – čovjek bez sjećanja, s tajanstvenom napravom na ruci, suočava se s vlastima i nenadanim napadom došljaka iz svemira.

2. Izvorni kod

Jake Gyllenhaal je odlikovani vojnik koji se budi u tijelu nepoznatog čovjeka i otkriva da je dio misije pronalaženja bombaša iz prigradskog vlaka u Chicagu. Shvaća da je dio tajnog vladinog eksperimenta koji mu omogućava da prijeđe u identitet drugog čovjeka u zadnjih 8 minuta njegovog života.

3. Green Lantern

Odred Green Lantern je bratstvo ratnika koji su prisegnuli da će održavati intergalaktički red, a svaki Green Lantern nosi prsten koji mu osigurava supermoći. Novak u redovima Green Lanterna – prvi ikada izabran iz ljudske vrste – dobit će težak zadatak obrane Zemlje i sudbine čovječanstva.

4. Lovac na trolove

Grupa studenata istražuje seriju misterioznih smrti koje su navodno skrivili medvjedi, ali uskoro otkrivaju kako se tu radi o mnogo opasnijim bićima. Ovaj norveški hororac snimljen je u formi mockumentaryja, a u glavnoj je ulozi kontroverzni komičar Otto Jespersen.

5. Super 8

Steven Spielberg i J.J. Abrams udružili su snage u novom misterioznom SF-u koji se, prema rijetkim informacijama, čini kao križanac E.T.-a i Cloverfielda. Glumačku ekipu predvode Kyle Chandler i Ron Eldard.

(Piše: Irena Rašeta/ Plan B 43)

Predstavljanje će voditi Nevena Rendeli, dok će o ovoj – kako je autor opisuje – „priči o rijeci, o ljudima uz rijeku i o prijateljstvu“ govoriti Miro Aščić i Hrvoje Šalković, koji su i napisali pogovore. Druženje s autorom uz razgovor o samoj knjizi i o riječnoj avanturi dugačkoj 2 000 kilometara zaključit će nastup zagrebačkog benda „Šta ima?“.

Jennifer Egan: A Visit From the Goon Squad

Ovogodišnja Pulitzerova nagrada za fikciju otišla je u ruke spisateljici Jennifer Egan za knjigu po imenu A Visit From the Goon Squad. Riječ je o zanimljivom djelu, koje podjednako može funkcionirati kao roman i zbirka priča, a neki ga kritičari zbog spisateljičinih eksperimenata sa strukturom (jedan dio knjige uobličen je poput PowerPoint prezentacije) opisuju kao post-postmoderni roman. Nama je u ovom kontekstu ova knjiga zanimljiva iz razloga što se jedan njezin dio odvija u bliskoj budućnosti, odnosno Egan se, između ostalog, poigrava i sa znanstveno-fantastičnim elementima.

Okosnica priče su rock’n'roll te odrastanje i starenje u digitalno doba. Knjiga prati živote ocvalog rockera i glazbenog mogula Benniea Salazara te njegove osobne asistentice Sashe; priča skače iz sadašnjosti u prošlost i potom u budućnost, krećući se podjednako i u prostoru, putujući po Americi, Europi i Africi. Knjiga je, prema riječima autorice, inspirirana dvama zanimljivim i potpuno nespojivim izvorima – Proustovim romanom U potrazi za izgubljenim vremenom te HBO-ovom serijom Obitelj Soprano. A tu veza s HBO-om ne prestaje, jer on je već otkupio prava na Eganinu knjigu te prema njoj namjerava snimiti seriju. Zanimljivo je i to da Eganino djelo nije prvo koje se poigrava fantastičnim elementima, a nagrađeno je Pulitzerom – prije njega tu su nagradu ponijeli i romani Cesta Cormaca McCarthyja te The Amazing Adventures of Kavalier & Clay Michaela Chabona.

Dubravka Ugrešić: Baba Jaga je snijela jaje

Jedno od najuglednijih svjetskih priznanja na polju spekulativne fikcije, Nagrada James Tiptree, Jr., ove je godine otišla u ruke ni manje ni više nego jednoj domaćoj autorici – Dubravki Ugrešić, za roman Baba Jaga je snijela jaje. Ova se nagrada dodjeljuje djelima spekulativne fikcije koja istražuju naše poimanje i razumijevanje roda i spola, a dobila je ime prema SF spisateljici Alice B. Sheldon (1915.-1987.), koja je pisala pod muškim pseudonimom James Tiptree, Jr. i zahvaljujući tom pseudonimu pomogla srušiti zamišljene barijere između “ženskog” i “muškog” pisanja. Nagradu je početkom 1990-ih utemeljila skupina feminističkih spisateljica SF-a, a dodjeljuje se na najuglednijoj svjetskoj konvenciji feminističke fantastike WisCon, koja se ove godine održava po jubilarni, dvadeseti put između 26. i 30. svibnja u Wisconsinu.

U svom se romanu Ugrešić bavi pitanjima starenja iz ženske perspektive, a kao što i sam naslov sugerira, poigrava se bajkama i predanjima iz slavenske mitologije. Roman je na hrvatskom jeziku objavljen 2008. u nakladi izdavačke kuće Vuković&Runjić, a prošle je godine doživio i svoje englesko izdanje. Ovo je prvi put da je neku svjetsku nagradu na polju fantastike dobio hrvatski pisac.

KNJIGA MJESECA

Tomica Šćavina: Brod za Lajku

Kad smo dobili u ruke Brod za Lajku, prvi roman Tomice Šćavine koja nas oduševljava promišljanjima na Poticaj.net-u, a čiju smo zbirku kolumni Unutarnji kompas prožvakali više puta, očekivali smo kompliciranu kontemplaciju o životu, svijetu, svemiru i psihologiji. Odmah smo se udobno smjestili, pripremili hranu za par dana i veliku termosicu s kavom, uz zaključak kako ćemo se čitajući izmoriti od velikih misli i teških riječi… No Tomica je u svoj prvi roman utkala jednostavne, nepretenciozne ideje kojima se svi mi pomalo bavimo.

Lagan, pitak, jednostavan i dražestan roman čita se u popodne ili dva, a “velike” ideje potkrale su se u drugi plan. U prvom su planu šampite, nule, riječi bez značenja, sive trenirke i majica na Lajku. Ovaj je roman čisto veselje, premda je glavna junakinja prilično jadna i nesretna dok traži svoj smisao. Brod za Lajku prava je mjera za opuštanje i sitno promišljanje, za pokoji osmijeh pri prepoznavanju vlastitih misli, za sunčano popodne u kojemu se bitno provlači kroz neobavezno. (Sanja Radović)

Više o romanu
Nakladnik: Jesenski i Turk
Cijena: 89,00 kn

Fikcija ili – stvarnost?

Dozvolite mi časak da reminisciram o proteklim vremenima i lamentiram o sadašnjosti. Nekoć su ljudi čitali knjige pod normalno. Odnosno, nisi ispadao čudak vadeći knjižurinu iz torbe i čitajući je usred autobusa ili liječničke čekaonice. Danas su drugi mediji izvori svih informacija; one pljušte na nas sa svih strana, ne daju nam mira, uvlače se u naše živote i bez pitanja. Danas više ne možemo hodati svijetom a da barem kroz neki medij ne dospije do nas vijest iz najudaljenijeg kutka svijeta. Vječno smo spojeni, umreženi, uvučeni u kolektivnu svijest iz koje izlaza nema, niti može biti. Pod vječnom paljbom niti ne stižemo razmišljati o borbenim uvjetima u kojima živimo – doslovno i metaforički. Tko danas ima živaca za listanjem knjiga u potrazi za informacijom? Tko danas ima vremena za sjedenje i razmišljanje? Tko ima koncentracije za kvalitetnu posvetu samo jednoj stvari? Obilje svega nas sažima, a dok se trudimo biti dosljedni, istovremeno moramo biti politički korektni, osviješteni, mudri, liberalni. Jer inače pripadamo arhaičnim vremenima, kad svijet nije bio ovako prosvijećeno mjesto.

Pardon, šalim se. Ne govorim zapravo o svijetu danas i nekim zapuštenim vremenima, nego o knjizi koju sam čitala za ovaj broj Plana B. Bilo je to čitanje po zadatku – trebalo je recenzirati e-čitače – pa sam odabrala roman koji govori o smrti knjige, zatiranju znanja i cenzuri misli. No šala mi nije uspjela jer e-čitačima na koncu nisam pronašla onoliko mana koliko sam namjeravala, ali me zato sablaznilo saznanje da živim u svijetu koji ima toliko zajedničkog s onim u kojem su knjige najveće zlo, te ga se pročišćava vatrom njihova postojanja. Riječ je o budućem društvu toliko opsjednutom izjednačavanjem, u kojem je cenzura opravdana pravednošću i gdje su ljudi poput strojeva – živi, a zapravo duhovno mrtvi, nesposobni razmišljati sami za sebe, bez vremena i slobode da se uopće posvete značaju događaja u svijetu, slijepo se povodeći za besmislenim parolama, slijedeći modu kao da im o tome ovisi život, beskorisno i besmisleno provodeći svoje dane, nijednom ne uvidjevši ljepotu kiše koja pada ili cvijeta u travi.

Da, još uvijek pričam o romanu.

Nema lijeka za propuštene prilike

A nisu samo knjige ono što im nedostaje da im upotpuni živote. Nisu to samo listovi pergamene čije su utješno šuštanje zaboravili. Nije to samo svijet mašte čiju su potrebitost zanemarili. Sve je to možda ovako naizgled nevažno i nerazborito, s obzirom na to s koliko se problema svakodnevno moramo nositi, ali dovoljno je da nam jednoga dana netko uputi pitanje na koje nemamo odgovora, na koje nikada ranije nismo niti pomislili, a sad se odjednom čini kao najvažnije pitanje na svijetu. Dovoljno je da se zapitamo i da shvatimo da ništa zapravo u životu ne znamo. Da smo bili i ostali prazna posuda, da smo žedni i da smo ništavni. I da ništa što učinimo ne može vratiti vrijeme. Nema lijeka za propuštene prilike.

Bradbury je rekao da bez knjižnica nema civilizacije. Bez obrazovanja propadamo. Upijanje beskrajnog mora informacija i vanjskih utjecaja ne nadomješta razmišljanje. Cenzura je najveće zlo. A po svemu sudeći, naše je trenutačno društvo došlo nadomak spaljivanju knjiga. Papir gori pri temperaturi od 451 Fahrenheita, a to je, čini se, i stupanj našeg urušavanja. Onog dana kad knjige postanu suvišne, postat ćemo i mi.

Nakladnik: Izvori
Cijena: 59 kn

KNJIGA MJESECA

Chris Hedges: Carstvo opsjena – Kraj pismenosti i trijumf spektakla

Chris Hedges je ljut na svijet u kojem živi. On je nezadovoljan onime na što se svela zapadnjačka kultura: isprazno štovanje slavnih i intelektualno propadanje. Događa se urušavanje svih načela koja su nekoć s ponosom isticana kao kamen temeljac američke demokracije i načina života. Nekoć je borba imala smisao i cilj, danas se sve svodi na pobjeđivanje i na ugađanje samome sebi. Vlast je korumpirana, a konzumerizam se uvukao u sve pore svakodnevnog života. Našim životima caruje površnost – važan je izgled, ali ne i nutrina; pop-psihologija i ideologija lažne sreće zamjenjuju razum; degradacija ljudskih bića prodaje se kao zabava; žene su seksualni objekti više nego ikada u povijesti, a korporativni su interesi na vrhu hranidbenog lanca i ništa im se ne može suprotstaviti.

Današnji je svijet iluzoran jer praktički ne živimo vlastite živote, nego ganjamo ciljeve koji su nam izvan domašaja, srljamo za bogatstvom i statusom, vjerujući da su što skuplje stvari kojima se okružujemo dokaz većeg postignuća. Istovremeno duhovno i intelektualno kopnimo i cijelo se društvo urušava u sebe.

Chris Hedges je američki novinar, specijaliziran za američku i bliskoistočnu politiku. Petnaest godina je radio kao strani dopisnik iz raznih dijelova svijeta – Bliskog istoka, Srednje Amerike, pa i s Balkana – za The New York Times, a 2002. godine za svoj je rad osvojio Pulitzerovu nagradu, kao i nagradu Amnesty Internationala. Prošle je godine objavio knjigu Death of the Liberal Class, a u ranije mu se hitove ubrajaju naslovi kao što su American Fascists i Collateral Damage.

Besplatno poglavlje
Nakladnik: Algoritam
Cijena: 139 kn

KNJIŠKI LINK

Transcript

Transcript je trojezična europska internetska revija za knjigu i književnost, posvećena znanstvenoj i političkoj fantastici. Izlazi svaka dva mjeseca na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku, a cilj mu je promovirati kvalitetnu književnost pisanu na tzv. malim jezicima. Tako se ovdje mogu naći radovi katalonskih, baskijskih, slovenskih, latvijskih, turskih i makedonskih autora, pa čak i jednog hrvatskog. Odnosno – autorice. Riječ je o domaćoj nagrađivanoj SF-spisateljici, urednici i prevoditeljici Tatjani Jambrišak, kojoj su u 34. broju objavljene dvije kratke priče i intervju, u kojem govori o svom radu.

AKTUALNO

Hrvatski arhiv weba

Ovih je dana objavljen Hrvatski arhiv weba, obnovljen, redizajniran i preimenovan digitalni arhiv hrvatskih mrežnih publikacija. Riječ je o zbirci odabranih sadržaja preuzetih s interneta i pohranjenih na računalnom poslužitelju Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Cilj pohrane je njihova dugoročna zaštita i korištenje u budućnosti, uz očuvanje, u najvećoj mogućoj mjeri, autentičnosti njihova sadržaja, oblika i funkcionalnosti.

TOP 5

Citati o piscima

„Coleridge je bio ovisnik o drogama. Poe je bio alkoholičar. Marlowea je ubio čovjek kojeg je sam pokušavao podmuklo smaknuti. Pope je uzeo novac kako u satiru ne bi stavio ime jedne žene, a potom napisao djelo u kojem se ona svejedno može prepoznati. Chatterton se ubio. Byron je bio optužen za incest. I dalje želite postati piscem? I ako je tako – zašto?“
~ Bennett Cerf

„Najsposobniji pisac je isprva samo vrtlar, a tek potom kuhar: zadaća mu je da pažljivo odabire i uzgaja svoje najjače i najhranjivije misli; a kad one sazru, da ih dobro začini, ali tako da ne izgube svoj okus.“
~ Augustus William Hare i Julius Charles Hare

„Čovjek sam i živ sam… I to je razlog zbog kojeg sam romanopisac. A budući da sam romanopisac, smatram se superiornijim od sveca, znanstvenika, filozofa i pjesnika, jer svi su oni veliki majstori različitih komadićaka živoga čovjeka, no nikada ne pogode potpuno u sridu.“
~ D. H. Lawrence

„Svi su pisci tašti, sebični i lijeni, a na samom izvoru njihovih motiva nalazi se tajna. Napisati knjigu dugačak je i iscrpljujući napor, poput dugotrajne, bolne bolesti. Nitko nikad ne bi krenuo u takav pothvat kad ga na to ne bi gonio demon – koji niti se može shvatiti, niti mu se može oduprijeti.“
~ George Orwell

„U priči i u pripovijedanju svi smo od iste krvi. Uzmite stoga priču u zube i snažno zagrizite, do krvi, u nadi da nije otrovna; i svi ćemo zajedno doći do njezina kraja, pa čak i do početka: živeći onako kako uvijek živimo – između.“
~ Ursula K. Le Guin

(Irena Rašeta / Plan B 41)

Tajna oružja hispano-američkih pisaca

Tom svom zlosretnom studiju mogu zahvaliti jedino na upoznavanju sa suvremenim hispansko-američkim autorima, bez kojih bi moje mišljenje o mainstream književnosti i danas bilo vrlo nisko. Čak i sa svim žanrovskim izletima u koje sam se ranije upuštala, prije njih se mašta doimala nekako ograničavajućom i jezik suhoparnim, a sve se to promijenilo s par tih imena koja su u mojoj glavi izmislila sasvim novu književnost. S Cortázarom sam se upoznala na njegovo inzistiranje preko žućkastih korica zbirke priča Tajno oružje, koja me mamila s police knjižnice dok sam pokušavala učiti za tko zna koji ispit. Pročitavši je u jednom dahu, trenutačno se rodila ljubav.

Priče o kronopijima i famama drugačija je zbirka, i ona nije namijenjena čitanju u jednom dahu. To je jedna od onih knjiga koje imaju sposobnost iskrsavati na uobičajenim mjestima ljudskog obitavanja – uz uzglavlje, na podu dnevne sobe, na frižideru, na košari za prljavo rublje… I svaki put kad nam slika njezinih korica upadne u kut oka, imamo je poriv otvoriti i pročitati par rečenica, upiti nekoliko redaka, osvrnuti se na par riječi, a onda je ponovno spustiti (pored televizora, uz cvijeće na prozoru, na radnom stolu) i ostaviti da nam uljepša neku drugu priliku.

Spasite se, čitajte Cortázara!

Zbirka se sastoji od međusobno povezanih kratkih priča, eksperimentalnih improvizacija, proznih fragmenata, poezije i minijaturnih eseja, podijeljenih u četiri skupine, koji satiriziraju i podrivaju ustaljene tradicije i pružaju pogled na stvarnost iz radikalno drugačije perspektive od koje smo navikli, uz obilje bizarnosti, fantastike i crnoga humora. Ono što možda vidimo kao učmalu svakodnevicu, sasvim drugačije izgleda napisano Cortázarovim rukopisom: možda kao spoj višestrukih stvarnosti, možda kao nadrealna mješavina postojećeg i mogućeg, a možda samo kao izmaštano i nesavladivo. Izmišljeno je staklo koje propušta muhe, no ono što se čini kao sloboda zapravo je klopka.

Pjevanje je najbolje započeti razbijanjem ogledala po kući jer je nužno zaboraviti se kako bi note izašle iz pluća. Darovanjem ručnoga sata ne daruje se samo komad metala, nego i opsjednutost točnošću. Tigrove nimalo ne veseli da ih se udomljuje, kao što ni deve ne veseli da ih se proglasi nepoželjnima, dok medvjedi koji hodaju kroz cijevi kuća imaju štošta reći o tome. I ne brinite, spopadaju li vas raznorazni apsurdni strahovi, liječnik može ispisati ispričnicu i recept, samo ne gledajte ispod stola, jer doktor nosi ženske čarape, niti sjedajte na Jacintov naslonjač, jer on je za umiranje. A ako ste opsjednuti krajem svijeta, znajte da on stiže onoga dana kad i ono malo čitatelja prijeđe u pisce, stoga znate što vam je (ne) činiti…

A ako vam sve ovo nije dovoljna preporuka, poslušajte za kraj legendarne riječi velikog Pabla Nerude koji je rekao: „Tko ne čita Cortázara, nema mu spasa.“ Stoga, spasite se.

Nakladnik: Šareni dućan
Cijena: 79,00 kuna

KNJIGA MJESECA

Gilles Rozier: Ljubav bez otpora

Priča o ljubavi i ratu, ljubomori i herojstvu, književnosti i strasti, smještena u Francusku u vrijeme njemačke okupacije za Drugog svjetskog rata. Protagonist je neimenovani učitelj za kojeg ne znamo ni kojeg je roda, veliki obožavatelj njemačke književnosti, koja je sada zabranjeno voće. Oženjen/a je, premda u osam godina braka nije podijelio/la postelju sa svojim bračnim drugom. Jednoga dana spasi i sakrije jednog Židova u podrum svoje kuće, gdje je sakrio/la i svoju zbirku knjiga njemačkih autora, i s vremenom se s njim upušta u vezu i otkriva istinski osjećaj ljubavi i strasti.

Zanimljiv roman o seksualnoj opsesiji i žudnji, koji se pokušava izdići iznad nevažnih odrednica kao što su rod, spol, vjera ili nacionalnost. Originalno je objavljen 2003. godine, a slijedom velikoga uspjeha ubrzo je preveden u 13 zemalja. Ova jedinstvena i pomalo uznemirujuća priča ispunjena je osjećajem beznadnosti beskrajne tuge te pokazuje koliko razoran rat može biti čak daleko od borbi i ratovanja. Autor prilagođava svoj stil situacijama koje opisuje, a neovisno čitamo li protagonista kao ženu ili muškarca, snaga njegove proze i potresnost njegove priče ne mijenjaju se, nego se, dapače, produbljuju.

Besplatno poglavlje
Nakladnik: Fraktura
Cijena: 119,00 kn

KNJIŠKI LINK

Goodreadsove nagrade publike za 2010.

Društvena mreža za sve ljubitelje pisane riječi, Goodreads, organizirala je krajem prošle godine odabir najboljih knjiga iz 2010. Među tisućama kandidata odabrano je 460 nominacija, za koje je ubilježeno 157.000 čitateljskih glasova. Nagrade su podijeljene u ukupno 23 kategorije. Nagradu za najpopularniju knjigu dobila je Suzanne Collins za roman Mockingjayi, koji je nagrađen i u kategorijama najboljeg fantasyja za mlade te najboljeg junaka i junakinje. Najboljim trilerom proglašen je roman Kule u zraku Stiega Larssona, najboljim paranormalnim fantasyjem Dead in the Family Charlaine Harris, a za najbolju naslovnicu odabrana je ilustracija na knjizi Torment autorice Lauren Kate. Sve ostale nagrađene moguće je vidjeti na gornjem linku.

AKTUALNO

Čitateljski izazov

Zadržat ćemo se još malo na Goodreadsu jer želimo skrenuti pozornost na zanimljiv projekt. Riječ je o čitateljskom izazovu za 2011. godinu – motivirajte se za čitanje tako da kreirate vlastiti izazov i odaberite cilj, odnosno koliko ćete knjiga pročitati u 2011. Prije nego što upišete brojku i spremite svoj izazov, imajte na umu sljedeći podatak: korisnici koji su se do sada uključili naveli su (u prosjeku) da im je krajnji cilj pročitati – 78 knjiga!

TOP 5

Citati o knjigama

1. „Sve su dobre knjige slične u tome što su stvarnije nego da su se uistinu zbile, i kad jednu pročitate, imat ćete osjećaj da se sve to dogodilo vama i da kasnije pripada vama; i dobro i loše, ushit, kajanje i tuga, ljudi i mjesta i vremenske prilike.“
Ernest Hemingway
2. „Prostorija bez knjiga je kao tijelo bez duše.“
Ciceron
3. „Knjiga je u cijelosti put od zla k dobru, od krivde k pravdi, od pogrešnog k ispravnomu, od noći k danu.“
Victor Hugo
4. „Knjiga je poput čovjeka – zabavna i dosadna, hrabra i kukavička, prekrasna i ružna. Za svaku propupalu misao postojat će stranica nalik mokrom i ofucanom mješancu, a za svaki odvažni let, dodir po krilu i podsjetnik da vosak ne može držati perje na okupu u blizini sunca.“
John Steinbeck
5. „Knjiga je dio života, manifestacija života, jednako kao i drvo ili konj ili zvijezda. Vjerna je svom ritmu, svojim zakonima, bilo da se radi o romanu, drami ili dnevniku. U njoj je duboki, skriveni ritam života – ritam pulsa, otkucaja srca.“
Henry Miller

(Irena Rašeta / Plan B 40)

Neka moja najranija sjećanja vezana su uz knjige. Kod kuće je uvijek bio zavidan broj knjiga i odmalena sam skupljala svoje primjerke, želeći jednoga dana imati vlastitu kolekciju. Otkako sam krenula u školu redovito sam pohodila školsku knjižnicu, ali to nije bilo dovoljno, pa sam se učlanila i u bibliobus, koji je u moj kvart dolazio svaki drugi petak navečer. Danas posjedujem toliko knjiga da ih više nemam kamo stavljati; svaki odlazak u knjižaru za mene je tiho mučenje jer znam da ću opet naći neku knjigu koju jednostavno moram imati. Kupujem ih, čitam i po desetak u isto vrijeme, čak i pišem o njima – dijagnoza je vrlo jasna. Dobar dan, moje je ime Irena i ja sam bibliofil.

Kriptonitske moći antiknjige

Međutim, čak i bibliofili imaju knjige koje im nisu privlačne. Iz vlastitog iskustva znam – neke nas knjige privuku iz nerazumljivih razloga, za neke se nezaustavljivo zalijepimo na prvi pogled, neke ćemo kupiti i po nekoliko puta jer ih toliko žarko želimo podijeliti s drugima, no neke nas jednostavno neće zainteresirati niti privući da ih makar prolistamo. Ako ih i krenemo čitati, nećemo daleko dospjeti – riječ je o jednostavnoj nepodudarnosti, srazu suprotnosti, kriptonitu koji poništava bibliofilske moći. Svaki bibliofil ima svoju antiknjigu.

Ili više njih, kao što je slučaj sa mnom. Oni koji se bolje razumiju u matematiku vjerojatno će reći da to je stvar velikih brojeva – kad mi već toliko knjiga prolazi kroz ruke, razumljivo je da naiđem i na više antiknjiga. U proteklih godinu dana počela sam čitati ni sama ne znam koliko naslova; neke sam pročitala, a neki su još uvijek nedočitani i stoje na stoliću pokraj uzglavlja, čekajući na svoj red; neke sam pak odlučila ne pročitati do kraja. Zatvorila sam ih i složila na jednu drugu hrpicu, rezerviranu za neko drugo vrijeme ili čak za nikad. Razmišljam sada o tome zašto ih još uvijek nisam dočitala, pa mi padaju svakakve teorije na pamet.

Antiknjiga Prva

Stvar s Krojačnicom Los Milagros njemačke spisateljice argentinskog porijekla Maríje Cecilije Barbette zapravo je dosta jednostavna. Njezin je nagrađivani i hvaljeni roman jedna zapravo jako simpatična knjiga na prvi pogled. Puna je što slikovnih što tekstualnih umetaka i uzdižu je kao njemačku verziju magijskog realizma, zbog čega sam, prirodno, jedva dočekala da je uzmem u ruke. Dospjela sam do stote od 323 stranice i prestala sa čitanjem, razočarana. Čitala sam puno vještijih autora od Barbette, bavili se oni magijskim realizmom ili ne, čiji bi likovi već nakon dva odlomka zaživjeli svojim životom, dok me u Krojačnici ni nakon stotinu stranica nisu uspjeli zainteresirati. Pomalo isforsirano, pomalo loša imitacija, pomalo amaterski, a samoudivljeno – pa sam odustala.

Antiknjiga Druga

Na popis ove godine nedočitanih knjiga, nažalost, moram staviti i jednog od dragih mi autora – Neila Gaimana. Rekli su mi više puta da me nakon Američkih bogova – Anansi Boys neće toliko oduševiti. Ali morala sam probati i trudila sam se, došla sam do polovice, ali me jednostavno nije uspjela uvući u svoj svijet. Američke bogove nisam mogla ispustiti iz ruku, Anansi Boys jedva sam imala poriv primiti.

Antiknjiga Treća

Od Tehnosmoze Francuza Mathieua Terrencea pročitala sam jedva pedesetak stranica. Kratak sadržaj ovog futurističkog romana, smještenog u podzemni zatvor negdje u Kanadi, puno je obećavao, a ono što sam pročitala bilo je – u nedostatku bolje riječi – naporno. Depresivno. Zamarajuće. Istina, neke knjige treba čitati u pravo vrijeme, jer ako iz svakodnevice želite pobjeći u neki drugi svijet, nije nužno potrebno da vas taj svijet umara i da se zbog njega u stvarnome svijetu osjećate loše. A upravo je to Terrence u meni izazivao i zbog toga sam odustala. Možda trebam samo pričekati neko drugo vrijeme? Kao i s ostalim nedočitanim knjigama, sraz se možda dogodio jer Tehnosmoza nije odgovarala mom raspoloženju kad sam je krenula čitati. Ni ovdje, kao ni kod ostalih, nije riječ o loše napisanim naslovima – dapače – riječ je o nekompatibilnosti. Neslaganju karaktera. Ja i ove knjige morale smo prekinuti. No to ne znači da nekome drugom neće uljepšati život i omogućiti potpuniji bijeg u svijet mašte. Antiknjiga jednom bibliofilu može biti superknjiga drugom.

KNJIGA MJESECA

Pierre Bayard: Kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali

Dvoumim se između toga je li bolje čitati išta nego ništa ili je ipak potrebno čitati samo kvalitetne naslove. Moram priznati da sam često počinila grijeh nečitanja nekih „obaveznih“ klasika i ne mogu reći da neću ponovno zgriješiti. Vjerujem da je zadovoljstvo pročitanom knjigom vrjednije od intelektualne nadmoći koju ona može pružiti, pa ipak neću reći da je bilo kakva knjiga bolja nego nikakva. Odbijam se mučiti s knjigom samo zato jer je to klasik i obavezna lektira, ali isto tako odbijam u ruke uzeti knjigu samo jer je riječ o papiru među koricama. Kao i u mnogim stvarima u životu, vjerujem da je potrebno naći sredinu.

Pierre Bayard, sveučilišni profesor književnosti i psihoanalitičar, također ne vjeruje u čitanje radi intelektualne nadmoći. Suprotno općeprihvaćenom mišljenju, kaže Bayard, moguće je strastveno razgovarati i o knjizi koju nismo uopće pročitali. On sam priznaje da je držao predavanja o knjigama koje nikad nije otvorio i u tome ne vidi ništa sporno. Kritičko mišljenje o nekom djelu ionako stvaramo usvajajući tuđa mišljenja, pa stoga nije potrebno knjigu pročitati da bi se o njoj moglo kvalitetno razgovarati. Dapače, tvrdi Bayard, dobro informirani nečitač može kvalitetnije raspravljati o knjizi koju nije pročitao nego netko tko ju je prostudirao od korica do korica.

Moramo se riješiti duboko ukorijenjene krivnje što nismo pročitali određene knjige, kaže Bayard, i moramo čitati s više slobode. Moramo naučiti živjeti s knjigama i prihvatiti činjenicu da to što smo čitateljski pogani, a ne ortodoksni vjernici, ne znači da jednako ne uživamo u knjigama. Sa čisto intelektualne strane, znanje o knjizi ionako je vrjednije od pročitane knjige. A knjiga je ionako previše da ih baš sve pročitamo.

KNJIŠKI LINK

Knjiga uživo: Facebook kao oružje

Do trenutka izlaska novog broja Plana B ovaj će projekt vjerojatno biti završen, no i dalje će predstavljati zanimljivo online odredište za sve knjigoljupce. WebKnjižara je početkom prosinca pokrenula projekt pisanja knjige uživo na Facebooku, u kojem čitatelji aktivno sudjeluju i njihovi će komentari ući u tiskano izdanje knjige, a čitateljica ili čitatelj koji se najviše istakne serijom komentara tijekom nastajanja knjige – dobit će i prigodu besplatno objaviti svoju knjigu putem WebKnjižare. Ovu knjigu, pod radnim naslovom Facebook kao oružje, piše Ivo Šćepanović. Njegova je priča smještena u Split, a tematikom se, kao što sâm naslov nagovještava, naslanja na društvene mreže.

TOP 5

Knjige za 2011. godinu

1. Marek Krajewski: Sablasti u Breslauu
Treći nastavak iz proslavljenoga serijala o inspektoru Eberhardu Mocku, zahvaljujući kojemu je poljski pisac i klasični filolog Marek Krajewski prepoznat diljem svijeta kao jedan od kanonskih, punokrvnih pisaca povijesnoga krimića. Ovaj put Mock je osobno uvučen u podmuklu mrežu ubojice, a istraga će ga dovesti do tajnoga okultističkog bratstva koje štuje starogrčka božanstva.

2. Malcolm Gladwell: Što vidi pas – i druge pustolovine
Novinar, povjesničar i pisac Malcolm Gladwell skupio je u ovoj knjizi devetnaest eseja koje je posljednjih godina objavio u časopisu New Yorker. Glavna tema koja se provlači kroz cijelu knjigu jest percepcija svijeta kroz oči nekog drugog. Eseji se mogu podijeliti u tri dijela: prvi dio bavi se malo poznatim osobama koje su postigle nešto što slavnijima i priznatijima rijetko uspijeva, drugi dio govori o načinima na koje organiziramo spoznaje, a treći dio bavi se predviđanjima.

3. Aleksandar Žiljak: Božja vučica
Druga prozna zbirka istaknutog hrvatskog SF autora i urednika Aleksandra Žiljka sadrži četiri dosad neobjavljene fantasy-pripovijetke, čiji su „stanovnici“ ljepotice i zvijeri, čarobnjaci i carevi, ratnici i razbojnici. U ovoj se zbirci, u ljubiteljima domaće znanstvene fantastike i fantasyja dobro poznatom Žiljkovom pripovjedačkom stilu, isprepleću fantastika, mit, predaja i povijesna fikcija.

4. James Graham Ballard: Čuda života
Memoari istaknutog engleskog pisca i pripadnika Novoga vala britanske znanstvene fantastike. Najpoznatiji su mu romani Sudar iz 1973. i poluautobiografski Carstvo sunca iz 1984., dok je u SF krugovima najzapamćeniji po trilogiji Potopljeni svijet (1962.), Suša (1964.) i Kristalni svijet (1966.). Ballard memoarsku prozu piše jednako elegantno i precizno kao i svoje romane, pojašnjavajući životna iskustva koja su oblikovala njegov kompleksan opus i paralelno analizirajući društvene promjene poratne Velike Britanije.

5. Ken Follett: Stupovi zemlje – Knjiga prva
Jedan od najuspješnijih i najpopularnijih britanskih pisaca trilera ovim je romanom otišao u potpuno drugom smjeru, smjestivši radnju u Englesku 12. stoljeća. Stupovi zemlje postali su jedan od njegovih najčitanijih romana, godinama na prvim mjestima top-ljestvica najprodavanijih knjiga, i pokazali se jednom od najpopularnijih knjiga nekog britanskog pisca uopće. Prvi dio romana otvara put u svijet intrige i izdaje, epske obiteljske drame, nasilnih konflikata i neutažive ambicije.

AKTUALNO

U sklopu 16. sajma knjige u Istri, početkom prosinca dodijeljene su ovogodišnje nagrade „Kiklop“ u ukupno 13 kategorija. Nagrada za urednika godine dodijeljena je Krunoslavu Jajetiću, dok je za prozno djelo godine uručena Ivani Simić Bodrožić za Hotel Zagorje. „Kiklopa“ za debitantsku knjigu godine dobila je Maja Hrgović za knjigu Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo, za pjesničku zbirku godine dobitnik je Ivica Prtenjača sa zbirkom Okrutnost, dok je za knjigu eseja nagradu dobio Viktor Žmegač za knjigu SMS eseji: zapisi 2007-2009. Ostali dobitnici „Kiklopa“ mogu se provjeriti na službenim stranicama sajma.

Reality check

Kožu boje masline čitala sam dva puta u životu, u razmaku od sedam ili osam godina. Prvi put kad sam je čitala više nisam bila tinejdžerica, ali sam još uvijek sanjala tinejdžerske snove i jasno se sjećam osjećaja koji me obuzeo tijekom čitanja. Taj osjećaj često me obuzimao i ranije kad sam čitala svoju omiljenu znanstvenu fantastiku; taj osjećaj me budio, tjerao me na razmišljanje, na stvaranje, na osmijeh. Jako bih rado da ih mogu još uvijek vezivati jedno uz drugo, taj osjećaj i tu znanstvenu fantastiku, koja je tada, zbog njega, bila nešto drugo, nešto primamljivije, no oni već neko vrijeme nisu istoznačnice.

Sedam ili osam godina kasnije, ponovno čitanje Kože boje masline nije mi probudilo taj žuđeni osjećaj, nadu, nego samo sjetu i tugu. Taj neki cinizam, neka realnost odrasloga, prožeo je slova dok me nije bilo među ovim stranicama. Točke iznad slova „i“ progutale su mladost i svu slobodu koju onda nismo ni znali da posjedujemo, a zbog koje smo upijali sve što nam je znanstvena fantastika mogla ponuditi. I besmislene priče, i romantične priče, i komplicirane priče (za koje smo se uglavnom pravili da ih u potpunosti shvaćamo), i priče bez glave i repa – ma sve je bilo dozvoljeno jer sve je bilo novo i uzbudljivo.

Tada još nisu postojali klišeji, poznati obrasci, davno obrađene teme, a o nepohvatanim poukama uopće da ne govorim. Postojala je priča koja nas je vodila nekamo drugdje, postojali su likovi u čijoj smo koži željeli provesti barem jedno poslijepodne i postojala je nada – iracionalna i djetinjasta, da, ali nada – da će jednoga dana, jednom daleko u budućnosti, u to drugo doba kad ostarimo, ovakve stvari biti moguće… Danas, u odraslom dobu, kad naoko sve brže starimo, možda još uvijek pronalazimo draži u znanstvenoj fantastici, no svjesni smo da nade nema i da je čekanje letećih automobila sasvim uzaludno.

Mudrost odrastanja

Možda ne bih trebala pisati o odrastanju, starenju i besmrtnosti nekoliko dana prije rođendana, kad me hvata melankolija nad proteklim bezbrižnim vremenima. Ali, evo, ugurala mi se ta Koža boje masline ponovno u život da mi kaže par stvari o odrastanju, danas, kad i sama znam nešto više i nešto bolje nego prije. Motiv besmrtnosti čest je u znanstvenoj fantastici i naći ćete ga u svim oblicima, bilo kao varanje smrti ili njezino uporno izbjegavanje, no uz besmrtnost se često veže i to prokletstvo odrastanja.

Čak i ako je riječ o prekrasnom dječaku kože boje zlata, kojem je cijeli svijet ponuđen na dlanu, a sve što on želi jest vječnost koju će provesti u užicima i ogrnut kožom boje masline, u jednom se trenutku dogodi život, stvari počnu dobivati drugačije značenje, i u trenutku kad sve za čim je ikada žudio pada u vodu, u bljesku samospoznaje i sazrijevanja, gradi novoga sebe. Drugim riječima, bez obzira koliko smo samoživi i samodopadni bili u mladosti, uglavnom će se dogoditi ta prijelomna točka sazrijevanja u kojoj ćemo početi gledati svijet oko sebe i uočavati kakav otisak ostavljamo na njega i ljude koji nas okružuju, polako shvaćajući da nije važno koliko dugo, nego kako kvalitetno živimo svoj život.

To je pouka koju iz Kože boje masline iščitavam danas, tek pomalo odrasla. Za još sedam ili osam godina – tko zna koju će mi novu istinu otkriti ova ista slova.

Nakladnik: Mentor
Cijena: 59 kuna

KNJIGA MJESECA

Meta Grosman: U obranu čitanja – Čitatelji i književnost u 21. stoljeću

Ne tako davno čitanje se, čak i u srednjoškolskim danima, smatralo uobičajenim načinom provođenja slobodnog vremena, a danas ste u krajnju ruku štreber i čudak, čak i kao odrasla osoba koja s knjigom krati vrijeme u tramvaju. Većina ljudi čitanje ostavlja za vrijeme kad će „imati vremena“ za njega, kao da je riječ o fizički iscrpljujućem poslu, a ne o aktivnosti koja nas duhovno ispunjava i oplemenjuje.

Kvalitetno čitanje

U današnje vrijeme kad elektronički mediji sve više utječu na jezik i navike čitanja, potrebno je promijeniti pristup podučavanju čitanja i književnosti, stavljajući u prvi plan dugoročne ciljeve, a ne kratkoročna i kratkovidna postignuća. Učenicima je potrebno omogućiti kreativno razumijevanje jezika, što je pretpostavka razvijanja čitateljske sposobnosti, koja bi im, pak, omogućavala cjeloživotnu pismenost kao trajnu sposobnost uspješnoga govornoga i pisanoga sporazumijevanja.

Meta Grosman je profesorica engleske književnosti na Ljubljanskom sveučilištu i bavi se problemima čitanja i čitatelja već pedeset godina. Knjiga U obranu čitanja namijenjena je svima koji se profesionalno bave razvijanjem čitateljske sposobnosti, kao i roditeljima i drugima koje zanima čitanje i razvijanje sposobnosti čitanja.

Nakladnik: Algoritam
Cijena: 139 kuna

KNJIŠKI LINK

Reading Europe

Pročitajte prvo izdanje Cervantesova Don Quijotea na španjolskome, ili roman Idiot Fjodora Mihajloviča Dostojevskog na ruskome jeziku u sklopu nove virtualne izložbe Europske knjižnice pod nazivom Reading Europe: European culture through the book. Višejezična online izložba sadrži gotovo tisuću najznačajnijih europskih djela iz različitih područja, na 32 jezika, prikupljenih iz 23 nacionalne knjižnice Europe, od kojih su mnoga dostupna u rukopisu ili prvom tiskanom izdanju. Uz svaki se naslov nalazi i kratki opis djela na jeziku zemlje iz koje djelo dolazi te na engleskom jeziku. U izložbu Reading Europe uključeno je i 17 naslova iz Hrvatske.

TOP 5

Besmrtnici u književnosti

1. Marko Flaminije Rufus (Jorge Luis Borges: Besmrtnik)
Rimski vojnik u Africi pronalazi rijeku čije vode podaruju besmrtnost, no ona ima svoju cijenu jer besmrtnost također podrazumijeva beskraj. U potrazi za drugim besmrtnicima i njihovim tajnama pronalazi jedino saznanje da za besmrtnike vrijeme nema nikakvo značenje, a da beskrajan život naposljetku vodi u ništavilo.

2. Struldbrug (Jonathan Swift: Guliverova putovanja)
Swiftovi besmrtnici naizgled su normalni ljudi, koji unatoč tome što ne mogu umrijeti – neprekidno stare, a može ih se prepoznati prema crvenoj točki iznad lijeve obrve. Službeno su živi samo do osamdesete godine, nakon koje se pravno vode kao mrtvi. Besmrtnost i nije tako zabavna bez vječne mladosti.

3. Besmrtnici (Poul Anderson: The Boat of a Million Years)
Besmrtnici su normalni ljudi koji u 25. godini života prestaju starjeti; nikada ne obolijevaju, a oštećeni im se dijelovi tijela regeneriraju, premda se ne mogu oporaviti od fatalnih ozljeda kao što su ubod u srce ili odsijecanje glave. Nakon mnogih milenija provedenih na Zemlji odlučuju se otisnuti među zvijezde, kako bi pronašli i istražili nove civilizacije.

4. Metuzalemi (Richard Morgan: Digitalni ugljik)
Imate li dovoljno novca da klonirate svoje tijelo ili si pribavite neki bolji primjerak, praktički ste si osigurali besmrtnost – jer je vaša osobnost učitana i pohranjena u kapsulu usađenu u donji dio lubanje, koja se može prenositi iz tijela u tijelo. Oni najbogatiji imaju pohranjene kopije i vlastite osobnosti, tako da ako im se tijelo u potpunosti uništi, uvijek imaju back up.

5. Orlando (Virginia Woolf: Orlando – biografija)
Lord/lady Orlando osebujan je književni lik koji je oslobođen ograničenja što ih nameću protjecanje vremena i spol, a kojeg danas posebno slavi feministička kritika. Na početku romana je mladi plemić, rođen u elizabetinsko doba, a na kraju, tri stoljeća kasnije, on je suvremena žena koja piše pjesme, druži se sa znamenitim pjesnicima i ljubuje s pomorskim kapetanima.

(Irena Rašeta / Plan B 38)

1. Madeleine Thien: Izvjesnost
Prijevod: Damjan Lalović
Nakladnik: Disput
Cijena: 120 kn

Višestruko nagrađivana biblioteka Na tragu klasika ove je godine na Interliberu predstavila čak pet novih naslova, a među njima i ovaj autobiografski roman mlade kanadske spisateljice kinesko-malajskog podrijetla. I intelektualno i emocionalno zahtjevno štivo teleportira vas na intrigantne lokacije od Hong Konga i Vancouvera sve do Nizozemske, koje nastanjuju eklektični likovi, na prvi pogled veoma različiti, a zapravo povezani i slični. Priča o slojevima identiteta i o vremenu, kojega nikad nema dovoljno.

2. Alek Popov: Misija London
Prijevod: Ksenija Banović
Nakladnik: Meandar Media
Cijena: 140 kn

Novi roman jednoga od najčitanijih i najprevođenijih bugarskih pisaca, već ekraniziran i preveden na trinaest jezika. Jedan je kritičar dobro primijetio da roman obiluje tipično bugarskim situacijama serviranima s ironijom na engleski način, a čitateljstvu iz tranzicijskih zemalja lako je zamisliti kako to izgleda kad novi ataše pristigne u bugarsku diplomatsku misiju u Londonu, a službenike uhvati strah da će ih nediplomatično deportirati natrag u maticu. Roman obiluje komičnim situacijama i koketira sa žanrom krimića, ali predstavlja i britku kritiku bugarskog društva i politike, u kojoj ćemo prepoznati više hrvatskih paradigmi negoli bismo htjeli.

3. Niccolò Ammaniti: Nek zabava počne
Prijevod: Snježana Husić
Nakladnik: Profil
Cijena: 129 kn

Pred sam kraj studija biologije Niccolò je sjeo za računalo da napiše diplomski rad. Legenda kaže da nije znao otkud bi krenuo, pa se prepustio i napisao hvaljeni roman. Neki su, doduše, rekli da Ammaniti piše dopadljivo i plitko, ali kinematografski potencijal romana i brojna publika ipak imaju zadnju riječ na tržištu.
Peta autorova knjiga prevedena na hrvatski počinje jednostavnom idejom: u centru Rima građevinski je tajkun sagradio vilu i namjerava je otvoriti glamuroznom zabavom. Ono što slijedi minuciozno je razrađena, a ipak lepršava satira u maniri Toma Sharpea, čiji glavni likovi uključuju moćnike u satenskim kućnim haljetcima, lovce s puškama čiji su kundaci optočeni kristalima Swarovski, i raketne bacače posrebrenih cijevi.

4. Jo Nesbø: Crvendać
Prijevod: Mislav Bartulović
Nakladnik: Znanje
Cijena: 19,90 kn

Prije nego što je predstavljen na Interliberu, ovaj se roman zajedno s ostalim „knjigama za svaki džep“ našao u Konzumu – pa ako vam ne smetaju tekstovi u društvu kruha i povrća, dodajte ga u svoju potrošačku košaricu. Norvežanin Jo Nesbø dolazi iz obitelji knjiga, čitača i pripovjedača: kao mali, obožavao je Goldingova Gospodara muha zbog naslovnice s krvavom prasećom glavom na ražnju, ali kad je i sam autorski stasao, odabrao je manje radikalan put. Prozvan je novim Stiegom Larssonom i novom sjajnom zvijezdom neba pripovjedačkih napetica, a Crvendać je treći slučaj pravednika, buntovnika i alkoholičara Harryja Holea, njegova detektiva.

5. Mario Vargas Llosa: Don Rigobertove bilježnice
Prijevod: Tamara Horvat Kanjera
Nakladnik: Vuković i Runjić
Cijena: 119 kn

Prijevod klasika Marija Vargasa Llose objavljen je u nakladi Vuković&Runjić još 2000. godine, ali kako je autor ovogodišnji laureat Švedske akademije, na Interliberu je predstavljeno novo izdanje tog kultnog romana. Don Rigoberto svoje bilježnice ispisuje u glavnom gradu Perua: on je danju ravnatelj osiguravajućeg društva, a erotoman kad zanoća. Vargas Llosa raspreda priču o hedonistu sklonom slikarstvu, književnosti, putenim užitcima i egzotičnim maštarijama, koji pabirči po svojim bilježnicama u potrazi za idejama da mu podgriju maštu. Provokativno, lascivno, sporo i stilski dotjerano, u osvježenom novom ruhu.

6. Zoran Krušvar: Kamov se vraća kući
Nakladnik: Mentor
Cijena: 99 kn

Od smrti Janka Polića Kamova prošlo je točno 100 godina. Izbjegavali smo ga u školskoj lektiri, zalijepili se za njega na Twitteru i Fejsu preko kamov.hr, a sad ga možemo čitati u novom i neuobičajenom intertekstualnom romanu Riječanina Zorana Krušvara. Tekst prati pustolovine glavnog junaka po Kamovljevoj i autorovoj rodnoj Rijeci i potencira niz egzistencijalnih pitanja i poveznica između položaja pisca u društvu i institucije autora nekad i sad. Kamov nije, kaže Krušvar, bio običan umjetnik i zato sve što inspirira mora biti neuobičajeno, u sadržaju, formi ili oboje. Na Interliberu je zajedno s ovim romanom predstavljena i zbirka priča mladih autora inspiriranih Kamovom, naslova Kamovo novo ruho. Preporučujem konzumiranje u paru, a za najhrabrije i interaktivno sudjelovanje u daljnjem razvoju teksta.

7. Olja Savičević Ivančević: Adio, kauboju
Nakladnik: Algoritam
Cijena: 119 kn

Nakon zbirke poezije i nagrađivane zbirke kratkih priča Nasmijati psa, Olja Savičević Ivančević napisala je prvi roman i prvi „poetski vestern iz Dalmacije“ (kratkouzlazni naglasak na prvom slogu). Njezina se pripovjedačica nakon kulturno-umjetničko-preživljavačkog iskustva u Zagrebu vraća u južnu i tužnu provinciju, gdje su žene cinične, distancirane i na tabletama, a muškarci uglavnom na groblju. Svoj svijet pokušava podijeliti po crno-bijelom principu, na Indijance i kauboje, i u njega bešavno utkati kompleksne odnose među protagonistima: zahtjevan je to zadatak, ali ona mu je dorasla. Roman koji objašnjava zašto je kaubojima tek poslije skočila cijena i gdje je mjesto samosvjesnog ženskog glasa na visokoindustrijaliziranom Divljem zapadu.