Nekadašnja jahaonica pa tvornica tekstila u svibnju ove godine pretvorena je u izložbeni prostor s impozantnom zbirkom suvremene umjetnosti kolekcionara i vlasnika tvrtke Filip Trade Tomislava Klička s više od 500 radova.

Ipak, nije riječ o klasičnoj galeriji, ni muzeju klasičnog tipa već o živom izložbenom prostoru, pod paskom Udruge hrvatske suvremene umjetnosti Lauba i kustosice Vanje Žanko. Umjetnici i umjetnice mlađe i srednje generacije, koje je Zbirka Filip Trade sustavno otkupljivala, napokon su na ovaj način dobili svoju pozornicu u gradu.

Uz svoj Nestalni postav, u sklopu kojeg su izloženi radovi iz fundusa Zbirke Filip Trade, u listopadu je Lauba pripremila prvu samostalnu izložbu u svojim prostorima. Čast je pripala Zlatanu Vehaboviću, hrvatskom slikaru mlađe generacije, koji je svoje najnovije radove, kojima se bavi tamnom stranom erotskih odnosa, odnosno ljubavi, objedinio pod nazivnikom „Sweeping Confetti from the Floor of the Concrete Hole“.

Uz svaku je Laubinu izložbu u pravilu organiziran i prateći program u kojem sudjeluje sam umjetnik, kustosica, te jedan suradnik odabran prema želji umjetnika. U slučaju Zlatana Vehabovića to je bio Marko Pogačar, koji je uz svaku sliku napisao pjesme te održao večer čitanja poezije.

U studenom su predstavljena najnovija ulja na platnu Lovre Artukovića, „Modeli poziraju za Pietu“ i „Pietà obrnuto“, po prvi put predstavljena u potpuno dovršenom obliku.

Taj je mjesec bio i u znaku suradnje s Društvom arhitekata Zagreba, u sklopu koje je predstavljen program DAZ-a „Misli prostor/ Think Space“ – četiri konceptualna međunarodna natječaja za mlade vizualne umjetnike i arhitekte. Teme su bile granice – one urbane, geopolitičke, ekološke i moralne, s velikim finalom u obliku nekonferencije „Izvan granica“, nakon čega je otvorena site-specific instalacija Kristine Lenard „Misli prostor“. Rad se može vidjeti u svojoj originalnoj formi na licu mjesta, a ne kao što je uobičajeno za umjetnicu – u formi fotografije smještene u lightbox. Posjetitelji će instalaciju moći fotografirati sve do 8. siječnja sljedeće godine.

Svoje je mjesto među Laubinim izlagačima pronašao i mladi umjetnik Bruno Pogačnik, javnosti poznat prvenstveno kao ulični umjetnik koji je, pod različitim pseudonimima i tagovima (ipak najpoznatiji kao Filjio i Puma34), posljednjih deset godina stvarao po cestama i ulicama brojnih europskih i američkih gradova, ponajviše u rodnom Zagrebu.

Prvi put predstavljen samostalnom studijskom izložbom, pod vlastitim imenom i prezimenom, Pogačnik donosi site-specific instalaciju „The Magic is gone (But the Filth is still there)“, u kojoj sažima iskustva ulične umjetnosti, ali i druga iskustva do kojih je u posljednje tri godine dolazio. Izložba otvorena 1. prosinca trajat će do veljače sljedeće godine.

Među aktivnostima Kuće za ljude i umjetnost vrijedi ubrojiti i prvu prodajnu izložbu recentnih radova hrvatskih umjetnika. Izložbom „Finalisti 2011“ otvorenom u prosincu predstavljene su ovogodišnje Laubine akvizicije, ali i radovi istih umjetnika koji su još u njihovu vlasništvu.

Subotom se u Kući za ljude i umjetnost organizira Laubica, niz besplatnih umjetničkih radionica namijenjenih djeci predškolskoga i mlađega školskoga uzrasta, sve u skladu s Laubinom misijom podizanja javne svijesti o hrvatskoj modernoj i suvremenoj umjetnosti kroz interaktivni program.

Suvremena umjetnost ispričana na Laubin način – uz brojne doživljaje, učenje, zabavu i neobvezno druženje – privukla je i nas pa smo, između ostalog, posjetili izložbu Zlatana Vehabovića.

(Ivana Šipić)

Festival se proširio na cijeli mjesec lipanj, a odvijat će se na jednoj lokaciji: u multimedijskoj dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti. Nakon predstava, posjetioce očekuje bogati popratni program DJ večeri i koncerata zagrebačkih bendova.

U međunarodnom programu treba istaknuti europsku premijeru najčuvenijeg marionetskog teatra Youkiza iz Japana s kojim je francuski redatelj Frédéric Fisbach uprizorio priču Potomci uškopljenog admirala singapurskog pisca Kuo Pao Kuna. Koreografske i plesačke zvijezde Benoît Lachambre i Louise Lecavalier predstavit će vizualno fascinantnu igru sa prostornim dimenzijama, a stari znanac Eurokaza Aurélien Bory i njegova grupa Cie 111 pozabavit će se interakcijom čovjeka i robota. Bit će tu i jedna pop opera Balada o Ricky i Ronnyju, te novi naraštaj talijanskog teatra, grupa Santasangre.

Svi oni koji još nisu vidjeli Eurokazove produkcije koje su se prikazivale u toku sezone u MSU-u, imat će prilike pogledati: Okovanog Galileja u režiji Branka Brezovca 2. i 3. lipnja, Njarabum u režiji Anje Maksić 4. lipnja i Crkvu u režiji Saše Božića 6. lipnja.

U popratnom programu, u prvom tjednu festivala, breakbeat i drum & bass zabavu donose Confusion DJ-i Funk Guru i Phillipe, a 4. lipnja na INZG partyju puštaju DJ-i Momir Popović i Marmat.

Ulaznice za sve Eurokazove produkcije stoje 50 kuna, a za međunarodni program 100 kuna. Mogu se kupiti u Galeriji Nova (Showroom), Teslina 7 svakim danom od 11:00 – 17:00 sati.

Više informacija o festivalu i rasporedu predstava doznajte na  http://www.eurokaz.hr/

Nakon što smo s Anom, uz stručnu pratnju ljubaznog osoblja Muzeja, pogledali cjelokupni postav izložbe, posjeli smo je u jedan od tipičnih njujorških restorančića i zapodjenuli razgovor o putu koji je prešla do dolaska u New York, položaju umjetnika poput nje u Hrvatskoj i planovima za budućnost.

Čime si se sve do sada bavila, ili preciznije – što je prethodilo tvom uspjehu na natječaju T-HT@MSU?

Zadnjih godina balansirala sam day job i umjetnički rad. Izlagala sam redovito, ali nisam postigla neki veći uspjeh do sada, u smislu nagrada. Doživljavam ovu kao priznanje za dosadašnji trud i rad i potvrdu da je moj rad na dobrom putu.

Je li te zatekao poziv za izlaganje djela u slavnom njujorškom muzeju koji je uslijedio nakon zagrebačke izložbe i što to za tebe kao umjetnicu znači? Hoće li utjecati na daljnji tijek tvoje karijere i/ili na etabliranje tebe kao umjetnice na ovim prostorima?

Izlaganje u P.S.1-u me iznenadilo, to nisam očekivala. Naravno da je to pojačalo efekt nagrade, jer predstavlja veliko priznanje i poticaj za stvaranje, i vjerojatno će mi pomoći u daljnjem tijeku karijere. Mislim da je prisutnost Alanne Heiss u žiriju veliko postignuće jer njezino mišljenje i pogled na umjetnost nisu opterećeni poznavanjem scene te eventualnim očekivanjima i predrasudama. Alanna Heiss cijelom je projektu dala pogled iz drugog ugla jer dolazi iz dijametralno drugačijeg okruženja i kulturnih krugova, a to je neprocjenjivo u ovakvim natječajima. Iako smo mi u Hrvatskoj pod jakim utjecajem američke kulture, Sjedinjene Države su ipak zemlja sa specifičnim običajima i kulturom, da ne govorim o tome koliko je New York važan na svjetskoj kulturnoj sceni.

Kakvi su tvoji dojmovi s njujorške izložbe? Ima li nešto da te se posebno dojmilo, da te oduševilo ili razočaralo?

Bilo mi je zanimljivo vidjeti svoj rad u P.S.1-u, s pogledom na Manhattan. Najčešće sama postavljam svoje izložbe, tako da me interesiralo kako je postavljena. Djelatnici P.S.1-a nabavljali su staklenke od zimnice i epruvetu u New Yorku, i one su drugačijeg oblika od hrvatskih, što je zanimljiva varijacija. P.S.1 je smješten u prostore bivše osnovne škole; prostor mi se jako sviđa, sa zidovima od cigle obojenim u bijelo kao u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra i lagano derutnim, tehničkim dojmom.

Može li umjetnica poput tebe živjeti od svog rada i kakvi su tvoji planovi za budućnost?

Ove godine moći ću lakše živjeti od svoje umjetnosti. Nagrada će mi konkretno pomoći da se više posvetim svojem umjetničkom radu, jer neću morati mnogo vremena, kao do sada, trošiti na puko preživljavanje. Mislim da se od umjetnosti može živjeti, mada je to nekome teže, a nekome nešto lakše. Treba puno volje, odricanja i vjere u sebe. Svakako namjeravam ulagati u svoj rad, i to je zasad plan za budućnost. Raditi i upoznavati nove mogućnosti.

Prije i poslije

Pitali smo Anu da nam malo opiše svoj intrigantan rad, a i da nam kaže nešto o reakcijama publike.

Zanimljive su mi reakcije na moj rad. Mislim da je za doživljaj jako bitno da se odgledaju videosnimci. Sam opis rada plastične operacije na lutkama zvuči dosta olinjalo, čak banalno; a i sama tema estetske kirurgije već je pomalo dosadna. Orlan (www.orlan.net) je temu plastičnih operacija odavno obradila, detaljno i eksplicitno, na našu veliku radost. Moj pak rad nije zamišljen samo kao socijalno angažirana kritika suvremenog društva, nisam namjeravala moralizirati, ni osuđivati ljude koji se operiraju; iza ovog rada ne stoji ni gađenje, ni bijes.

Mene zanima taj gorko-tužni humor apsurdnih ljudskih nastojanja da budemo savršeni. Što nije uvijek ni samo puka taština, i što je u krajnjoj liniji sasvim ljudski. Osim toga, zabavlja me ne-krvavost operacija obavljenih na lutkama.
To je namjerna glupost jer mi je dosta krvi i morbidnosti. Ponekad mi se čini da se danas od umjetnosti očekuje da udara u želudac, vrijeđa, kopa oči i buči, sve kako bi je ljudi primijetili i doživjeli je kao relevantnu. To je podilaženje onom dijelu ljudske psihe koji voli sam sebe plašiti reportažama iz crne kronike. Uostalom, kada bi eksplicitno prikazivanje nasilja pomagalo u poticanju ljudske savjesti, danas bismo živjeli u prekrasnom svijetu. Susan Sontag u knjizi Prizori tuđeg stradanja spominje knjigu fotografija obogaljenih žrtava 1. svjetskog rata, objavljenu u međuratnoj Njemačkoj, i napominje kako se čini da užas tih slika i nije baš spriječio ponavljanje rata, što je bila prvotna nakana te knjige. Općenito mislim da se podcjenjuje ljudska potreba za pripadanjem i nadom zbog straha od patetike i sentimentalnosti. Što, dakako, ne znači da želim da se umjetnost bavi nerealnim kičem; leptirićima i cvjetićima.

Saznajte više…

Muzej suvremene umjetnosti www.msu.hr
Museum of Modern Arts (MOMA) www.moma.org
International and National Projects 2008

(Dean Jelinek, Plan B 17)