Zašto? Za razliku od tradicionalnih dućana čija profitabilnost ovisi o broju kupaca unutar određenog geografskog područja, internetski dućani nemaju to ograničenje. Upravo zbog toga internetski dućani mogu ponuditi svojim korisnicima mnogo širu ponudu. Long tail izravno možemo povezati s društvenim mrežama na Internetu. Dok je otvaranje kluba za ljubitelje vina u većini gradova neprofitabilno, otvaranje internetske zajednicu kojoj može pristupiti cijeli svijet – izvedivo je.

Svoj na svome

Kada bismo sa svojim somelijerskim tendencijama krenuli na Facebook, teško bismo našli mnogo istomišljenika. Zacijelo ih ima, ali ih je teže naći. Upravo zbog toga otvarate Cork’d (www.corkd.com) i pridružujete se više nego velikoj zajednici ljubitelja vina. Ne samo da ćete pronaći ljude s kojima možete ćaskati o vinu (uz vino!), već i one od kojih je moguće nešto naučiti. Odabir određene niše odnosno specijalizacija odredio je smjer u kojemu će se Cork’d razviti. Umjesto galerije fotografija i bloga, Cork’d nudi virtualni vinski podrum. Očekuje se da će Cork’d uskoro imati 100.000 korisnika, dok grupe posvećene vinu na velikim društvenim mrežama nemaju ni desetinu toga.

Psi i mačke…

…doslovno. Volite li svog psa odnosno mačku, zašto ne biste i omiljenoj životinji pružili virtualni dom? Pustite Flokija da napravi svoj profil, stavi na Internet svoje slike i druži se s drugim psima. Floki možda sam to ne može izvesti, ali zasigurno će vas pustiti da to učinite u njegovo ime. Dogster (www.dogster.com) je društvena mreža za pse odnosno njihove vlasnike. Registriravši se na stranicu, dodajete profil svog psa te njegove slike, navike… Što voli jesti? Voli li šetati? Dogster dokazuje da tako zagriženih ljubitelja pasa ima. Možda ne žive na istome području, ali – vole pse.

Catster (www.catster.com), Dogsterov sestrinski site namijenjen je pak mačkoljupcima. Ted Rheingold, koji je na čelu obje stranice, govori o tome kako im se specijalizacija kao društvenoj mreži svakako isplatila. U početku je Rheingold planirao da će servis odraditi mnogo suptilnije, ali na vrijeme su shvatili da kada ljudi vole svoje ljubimce, oni ih stvarno – jako, jako vole. U intervjuu za internetski časopis ThinkVitamin, Rheingold je spomenuo da ni velike oglašivačke mreže, kao što je Googleov AdSense (koji uvijek naglašavaju da su detaljno specijalizirani), nisu bili dovoljno specijalizirani za njihovo područje. Proizvođači pseće i mačje hrane su pak vrlo rado ponudili sponzorstva.

MySpace za pingvine

Ljubitelji Marsa, pisci kriminalističkih romana, knjižničari iz Texasa, modelari bespilotnih letjelica, herpes singles, vlasnici Samsung mobitela – samo je šest društvenih mreža od sveukupno 4370 na servisu Ning (www.ning.com). Ondje naime svatko, s gotovo nimalo elementarnog poznavanja izrade web stranice, može fino posložiti svoju društvenu mrežu i okupiti istomišljenike, kojih uvijek ima, ma kako se tema bizarnom činila. Sam Ning popriličan je hit jer nudi sve što i velike društvene mreže (od blogova preko dodavanja prijatelja do glazbenog playera, RSS-a i fotografija), pa je oformiti mrežu doista čas posla.

Psi i mačke, nekako normalno se to sve čini… Zašto ne istražiti nešto što je ipak drugačije, raznolikije? Boje, na primjer? Colourlovers (www.colourlovers.com) je zamišljen kao resurs za dizajnere i marketingaše, a pretvorio se u zajednicu svih onih koji vole lijepe boje i njihove dobre kombinacije. Razmjenjujte palete, odaberite svoje najdraže boje. Kreativnije od gledanja televizije? Svakako!

Mreža, mrežica po mrežica

Iako kamen po kamen kuća jest, mrežice su na vrhu virtualnog lanca zvanog Internet. Što više ljudi bude koristilo već “tradicionalne” mreže kao što su Myspace i Facebook, to će ih se sve više ljudi zasititi. Manje društvene mreže upravo kao što su Cork’d, Dogster ili pak Colourlovers imaju svijetlu budućnost. Korisnici shvaćaju da mogu naći ljude koji vole ono što i oni sami vole, a tvrtke shvaćaju da im određivanje specijalizirane marketinške kampanje smanjuje troškove i povećava prihod. Uzmemo li u obzir da mladi danas gledaju sve manje televizije, gdje im je izbor ograničen, te je zamjenjuju Internetom, možemo zaključiti da će proizvodi namijenjeni narodu teško konkurirati. Što je veći izbor, to više slobode ljudi imaju. Interesi su uvijek postojali, a sada se mogu i realizirati. Bila to demokracija, brak ili pak društvena mreža za štrikanje. Stoga, Myspaceu hvala, ali Snoopy mi krade miša. (Ivan Brezak Brkan, Plan B 1)

Tko god vam kaže da se zgraža nad različitim testovima osobnosti, ovoga i onoga, laže sebi. Svi volimo pročitati da spadamo u tu i tu skupinu ljudi nakon što smo zaokružili pritisnuli mišem na željene odgovore. Siteova koji se bave tom problematikom i koji nas gotovo svakodnevno zabavljaju dovoljno je velik broj  da cijeli dan na poslu možete klikati mišem, praveći se da radite, gospodo iz državne uprave (i naše redakcije, očigledno). No, od sve sile takvih – ispuni me nježno – siteova, izdvaja se genijalno osmišljen i nevjerojatno zabavan Visual DNA. Za razliku od ostalih, ovaj je vizualno atraktivan i potpuno drugačiji. Ispunjava se na vrlo jednostavan način. Postavljeno vam je pitanje (npr. Što je umjetnost?) te ponuđeno 15 fotografija. Vi, dakako, odabirete onu koja za vas najbolje predstavlja umjetnost i tako do kraja testa, nakon čega slijede rezultati. Tako je vaš autor pomalo romantičan sanjar koji voli fizičke aktivnosti, a ima i nešto malo poroka…
Upoznaj se na: www.imagini.net

Dot.com
LifeRemix

Život je čudan i težak… bio – dok se nije pojavio Internet! Na ovo odlično odredište naletjeli smo na također vrhunskom blogu Guya Kawasakija, a riječ je o hakiranju života, vještini koju smo spominjali u proteklom broju, young Padawan!* Ovaj omanji agregator okuplja blogove/siteove koji se bave baš spomenutom naukom, odnosno nude pregršt savjeta o tome kako unaprijediti život, ubrzati obavljanje zadataka, uštedjeti vrijeme, sačuvati zdravlje. Gadget od 25 $ koji štiti cijelu obitelj, 8 alata koji će “sačuvati” briljantne ideje i nešto samo za novinare PlanaB: 14 savjeta kako NE promašiti deadline! Faktor korisnosti je neprocjenjiv. Svakako posjetite.

*Padawan – Mladi Jedi koji uči od starijeg (v. Moscroatia.com)
Hakiraj život na: http://liferemix.net

Dot.hr
Cunterview.net

Službeno objašnjenje kaže: cunterview.net je virtualni prostor nastao zbog nedostatka sistematskog pronalaženja, dokumentiranja i predstavljanja umjetničkog izražavanja žena na području Hrvatske, pa i šire, a inicirala ga je nezavisna grupa žena koje se i same bave umjetnošću te novim tehnologijama. Za sve one koje ne zanima gdje se trenutačno nalazi Paris Hilton i za sve one koji žele znati više, to je lokacija koju vrijedi posjetiti. Cijeli site kulturno diše i donosi brojne zanimljive informacije na koje uglavnom nećete naletjeti u mainstream medijima. Tagovi: women art media space collaboration
Kulturno se uzdigni na: www.cunterview.net

FlatRate
Besplatni filmovi

Iako je dio filmova koji se ovdje nude oslobođen autorskih prava, nekolicina njih baš i nije. No, to vas vjerojatno ni najmanje nije briga! Filmovi su online, pa što ne biste nešto od toga i pogledali? Radi se o još jednom od siteova koji samo skuplja linkove na sve te uratke razasute webom i olakšava vam potragu za, primjerice, filmom “Bad taste” Petera Jacksona ili “Virus” Kinjia Fukasakue. No, najbolja je ponuda dokumentarnih filmova koji su kategorizirani po područjima, a “Dark Side of The Porn”, “Bill Gates vs. Steve Jobs”, “Bush Family Fortunes: The Best Democracy Money Can Buy”, “The Corporation” – samo su neki od njih. Izvrsna ponuda, dobro potrošeno vrijeme. Gledaj na: www.moviesfoundonline.com

(Borja, Plan B 1)

Jan-Michael Vincent
Nekad poster boy, danas trailer trash
Klasična hollywoodska priča o usponu i padu. Savršenog izgleda blond dečka iz susjedstva, proslavio se u kultnom surferskom filmu “Dan velikih valova”, da bi osamdesetih kao junak TV serije “Airwolf” bio najbolje plaćeni američki TV glumac. Slava ga je, međutim, previše ponijela, pa je sve dublje tonuo u pakao droge i alkohola, sudjelujući u nekoliko prometnih nesreća, iz kojih je jedva izvukao živu glavu. Proveo je par mjeseci u buksi te s hollywoodskih brda preselio u prikolicu negdje u Mississippiju gdje i danas živi, povremeno radeći kao zaštitar, baveći se skydivingom i konjima. U šezdeset trećoj godini izgleda lošije nego ikad. Susjedi ga povremeno viđaju pijanog u invalidskim kolicima. Posljednju cool ulogu ostvario je 1998. godine u “Buffalo ’66″ Vincenta Galle.
www.janmichaelvincent.com

Neil Patrick Harris
Nikad zaboravljeni ‘Doogie Howser’
Išao je u srednju s Freddijem Prinzeom JR.-om i već sa 16 ga pretekao, kao simpatični teen-doktor “Doogie Howser” (’89.-’93.). Odonda najradije nastupa u mjuziklima, koje obožava. Zalutao je i u “Starship Troopers”, a hrpetinu bezveznih uloga kasnije – odglumio je samog sebe, nabomboniranog i nabrijanog na seks, u zgodnoj komediji “Harold & Kumar Go to White Castle”, kod nas zvučno prevedenoj “Američka pita na Haroldov i Kumarov način”. Pretprošle godine mnogi su pali na dupe kad je izašao iz ormara uz komentar: “S radošću objavljujem da sam vrlo zadovoljna gay osoba koja živi punim plućima. Uživam u tridesetima i znam kamo idem”. Prošle godine Harris je snimio nastavak “Harolda & Kumara”. Sjećate se gdje smo stali? Ide se u Amsterdam…

Patrick Swayze
“Kralj sleepera” (malih filmova koji postižu neočekivani uspjeh)
Te prijelomne 1987. godine ulogom učitelja plesa Johnnyja Castlea u kultnom “Dirty Dancingu” postao je predmetom obožavanja tinejdžerica diljem svijeta. Uslijedila su još dva pogotka: “Duh” i “Point Break”, a potom se zaglavio u B produkciji, iz koje je tek nakratko isplivao 2001. sporednom ulogom u odličnom “Donnie Darku”. Uskoro je s ponosom odbio 6 milja $ tešku priliku da ponovno uskoči u Castleove plesne tajice, za potrebe “DD2″. Kao bivši katolik, baptist, budist, scijentolog i alkoholičar, već je 32 godine u sretnom braku s plesačicom/glumicom Lisom Niemi, s kojom živi na ranču okružen konjima. Ljubitelj je britanskog humora, pa se nedavno rado pridružio ekipi komedije “Keeping Mum” s Rowanom Atkinsonom, u kojoj je pokazao još uvijek utegnuti torzo. Čeka ga i uloga uz Jessicu Biel. Kaže da ga “živciraju zgodni ljudi, a pod time mislim i na sebe”. Posljednje informacije kažu kako je teško bolestan…
www.patrickswayze.net

(Jasna Nanut, Plan B 1)

Kršenje zakona

Za razliku od mnogih nemuštih “psuedofizičara” u prošlosti, koji su u pravilu samo pisali posve smiješna i besmislena objašnjenja o radu svojih perpetuum mobile tvorevina, a pred očima znanstvenika se skrivali u mišju rupu, Sean McCarthy radi (ili je radio) turneje i održava javna predavanja te diskusije o radu svog stroja, a teorije mu svakako ne manjka. Prema njegovim riječima, Orbo, vrlo pojednostavljeno, krši zakone termodinamike i očuvanja energije (energija uložena u neki zatvoreni proces ili sustav je stalna, odnosno “koliko daš, toliko dobiješ” i obratno) korištenjem specijalne konfiguracije magnetskog polja, kod koje, okrećući se te vrativši se u točku polaska, rotor posjeduje veću energiju nego kad je iz te točke krenuo. Otprilike kao da bacite lopticu u pod s visine od metar, pri čemu se ona nakon odbijanja digne iznad te visine – dobili ste energiju iz ničega. Iza te tvrdnje krije se, tvrdi McCarthy, pametno iskorišten i slabo poznat efekt “magnetske viskoznosti”: pojava usporenog djelovanja (ili uvjetno rečeno “širenja”) magnetskog polja u nekim materijalima.

But will it blend?

Dobar dio profesora i fizičara kojima je Steorn predstavio svoj patent i okvirnu teoriju iza njega odmah je odmahnuo rukom uz prilično dogmatičan stav kako zakon o očuvanju energije jednostavno nije moguće prekršiti i basta. Drugi dio je kratko bio zaintrigiran, no onda je – izgubivši se u detaljima, kojima McCarthy ne oskudijeva – Orbo prozvao “običnim magnetskim motorom”. Magnetski motori (motori sastavljeni isključivo od permanentnih magneta, bez električnih komponenata) također nisu ništa novo i velik ih se broj tijekom povijesti pokušao progurati pod perpetuum mobile. Dobar dio ih je i uspio, iako samo privremeno – takvi motori, naime, na prvi pogled doista izgledaju kao da rade bez ikakvog vanjskog izvora energije i kao da neki teret mogu pokretati vječno, no u stvari troše upravo same magnete. Jednom kad se oni gotovo posve demagnetiziraju, odnosno potroši se energija konzervirana u polje magneta, motor prestaje s radom. Sean McCarthy tvrdi da u slučaju Orba nije riječ o takvoj podvali (ili zabludi, ovisno o perspektivi) te da su se brojni znanstvenici neslužbeno uvjerili i dokazali kako magnetsko polje magneta ne slabi dok on radi.

1000 zašto…

Upravo ta tvrdnja, kombinirana s činjenicom da se Orbo nije mrdnuo niti “smegging inch”, što bi Rimmer u legendarnom Red Dwarfu rekao, nekako – ironično – daje nadu kako se iza čitave priče možda krije nešto legitimno. Ako već imate magnetski motor koji pokušavate podvaliti pod perpetuum mobile, zašto ga ne pustiti da se zavrti pred očima puka i, znatno važnije, potencijalnih investitora? Također, ako već muljate koliko ste dugi i široki, pokušavajući na brzinu izvući novac od investitora (na kraju krajeva, McCarthy se u vrijeme dotcom kraha bavio e-businessom), zašto visiti na forumima i davati fizičarima-hobistima tipove i hintove o radu svog patenta?
Postoji li, dakle, na kraju krajeva, šansa da Steornovci govore istinu i da se iza čitavog mulja krije legitiman i revolucionaran izum? Naravno. Šansa uvijek postoji. Jesmo li spremni kladiti se u sve naše gadgete da je tome sigurno tako? Baš i ne. No čekat čemo slijedeći Steornov potez…(Ante Vukorepa, Plan B 1)

Bilo je samo pitanje vremena kada će se ova dva umjetnika sresti. Dogodilo se to samo godinu dana prije Curtisovog samoubojstva: Corbijn je u nekoliko navrata ovjekovječio bend svojim karakterističnim crno-bijelim izrazom, koji nije bio samo obilježje njegova stila, nego i određeni simbol uspjeha benda. Joy Division za života nisu bili ni slavni ni bogati, a samo se na takve trošila boja u glazbenim magazinima.

Nakon Curtisove smrti preostali članovi Divisiona (primarno zvani Warsaw) oformili su novi bend, širokim masama prijemčljiviji New Order, no prošlost ih nije puštala na miru. Posthumno su snimili spot za pjesmu ‘Atmosphere’, a zadovoljstvo režiranja pripalo je upravo Antonu. U tom videouratku vidljivi su elementi koji se gotovo obavezno ponavljaju u njegovim minijaturama: crno-bijela, izrazito kontrastna slika, jaki religiozni simboli, kontemplativna priroda, najčešće pustinja, naizgled besciljno putovanje od točke A do beskonačnosti…

20 godina kasnije…

Corbijn je svjetski poznat i cijenjen fotograf, kućni redatelj spotova bendova U2, Depeche Mode, Front 242, Echo & the Bunnymen, radoznali eksperimentator s reputacijom koja mu je u konačnici donijela i ponudu koja se nikako ne odbija, premda je, po riječima producenta filma “Kontrola” Oriana Williamsa, Anton prvotno upravo to i učinio – odbio priliku da bude redateljem prvoga u povijesti dugometražnog igranog filma o Ianu Curtisu. No predomislio se, na sreću.
Regionalnoj premijeri filma “Kontrola” svjedočili smo protekle godine na sarajevskom filmskom festivalu, u Metalcu, na najvećem kino-platnu u ovom dijelu Europe. Fantastičnih 2.600 oduševljenih gledatelja na kraju je filma pozdravio dobar bokun ekipe; redatelj Corbijn, glavni glumac Sam Riley, sve popularnija Rumunjka Alexandra Maria Lara i dio velikog producentskog tima. Premda mu javni istupi nisu omiljen oblik komunikacije, Corbijn je ipak nahranio našu znatiželju neuobičajeno vrućeg sarajevskog popodneva, odgovarajući na ama baš svako postavljeno mu pitanje.

Ne odustajući ni milimetra od svog ‘od glave do pete u crnom, pa i u čizmicama’ izdanja, visoki je protestant, vikarov sin, otkrivao dio po dio cijele filmske priče, pokazujući ono što mi popularno zovemo ‘britanskim humorom’, ali zadržavajući dobru notu sjevernjačke, nizozemske hladnoće.

“Mislim da je ovo najmirniji film koji ste ikad pogledali o jednoj rock zvijezdi”, sažeo je u jednu rečenicu svoju namjeru da u filmu demistificira preranu Curtisovu smrt i prikaže patnju mladog čovjeka koji si je u konačnici presudio u 23. godini, ne snalazeći se u agoniji koja ga je zadesila.

“Kontrola” nosi ime po pjesmi Joy Divisiona “She’s Lost Control”, ali i po nedostižnom psihičkom stanju kojem je težio Ian Curtis. Osjetljivi je mladić bio rastrgan između ljubavi prema dvije žene, supruzi Debbie i belgijskoj diplomatkinji, novinarki Annick, iznuren sve češćim epileptičnim napadajima i nuspojavama lijekova koje je gutao te zatečen količinom energije koju je gubio na svojim emotivno proživljenim nastupima, koji su nerijetko završavali u još jednom epileptičnom napadaju. U zoru upravo ugovorene mini američke turneje, nakon što je pogledao Herzogovog “Stroszeka”, te slušajući Iggy Popov album “Idiot”, Curtis se objesio u kuhinji svog doma.

Kći Nathalie, koja je tada imala godinu dana, ne sjeća ga se. Ostao joj je naramak crno-bijelih fotografija i snimki rijetkih nastupa te dva albuma: “Unknown Pleasures” i “Closer”.

Sam Riley – utjelovljene prave rock zvijezde

Odlučivši se za europskoj kinematografiji karakterističan minimalizam, za intimu nauštrb spektaklu, ne silujući ikonografski Curtisov lik, ne ‘kupujući’ nas besramno hitovima Joy Divisiona – Corbijn je pogodio ravno ‘u sridu’. Pomogla je i masna, gotovo opipljiva crno-bijela fotografija, kraljica Samantha Morton u glavnoj ženskoj ulozi i otkriće u liku debitanta Sama Rileyja, koji je imao težak zadatak utjeloviti Curtisa.

Glumica Samantha Morton pojavila se u spotu “Electrical Storm” U2, koji je Corbijn režirao, zacrtavši te 2002. da će kad-tad ponovo surađivati, a nepoznati Britanac, Sam Riley, došetao je na audiciju iz prodavaonice u Leedsu, u kojoj je preslagivao majice po policama. Odjeven gotovo identično stilu koji su “njegovali” i momci iz vremena Joy Divisiona, bez obzira koliko hladna otočka klima bila, uvijek su hodali lagano promrzli, pomalo stisnutih ramena, u tankim kišnim ogrtačima u svim nijansama crne, smeđe i sive, s neizostavnom cigaretom među prstima. “Kada sam ga vidio, znao sam da je to to, glumac bez ikakvog iskustva sa svježinom izvedbe kakvu sam htio, ali nisam baš vjerovao da ću je pronaći”, otkrio je Corbijn.

Zbog jednostavnosti glazbe Joy Divisiona – sve brojeve koje čujemo u filmu odsvirali su glumci. Riley je, pored vlastite baritonske vokalne izvedbe, sate provodio pred ogledalom ‘skidajući’ karakteristični Curtisov ples. Danas mu toliko dobro ide da – vidjevši ga i uživo – neću pretjerati ako kažem da lijepi i talentirani mister Sam ima karizmu prave pravcate rock zvijezde!

“Kontrola” je nastala po motivima knjige “Touching From a Distance” udovice Deborah Curtis, ujedno i koproducentice filma. Kako sam upoznata s pretprodukcijom filma, jasno mi je da je dio scenarističke i redateljske ‘smirenosti’ izraza djelomično uvjetovan i upletenošću udovice Debbie, odnosno uvjetovanošću prikaza njezine uloge u Ianovom životu. Smirivanju priče pripomogao je i ego poznatog glazbenog producenta, vlasnika popularnog labela koji je prvi regrutirao Divisione – Factory Records, Tonyja Wilsona, koji je, na nesreću, prerano preminuo samo koji dan pred sarajevsku premijeru.

Ianova ljubav Annick (velika ljubiteljica glazbe, prva organizirala koncert Front 242-a u Belgiji), u cijeloj je priči oduvijek željela ostati po strani, tvrdeći da je glazba važnija od nečijeg privatnog života. Jedino su oni koji se nikada ni oko čega nisu složili – članovi New Ordera – stopostotno odobrili Corbijnov film.

Imdb

Službene stranice

(Inesa Antić, Plan B 1)

Na njima su tvrtke zarađivale ogroman novac, takvi su automobili postajali filmske zvijezde, pop-ikone, a svi odreda postali su neizostavni dio simbola vremena u kojem su postojali. Kako se moda i trendovi ciklički ponavljaju, a dolazak novih modela na tržište sve više diktiraju šefovi marketinških odjela, a ne dizajneri ili inženjeri, tako su mnogi marketingaši došli na ideju da na staroj slavi zgrnu koju kunu. Recept je naizgled jednostavan: oživjeti duh starog automobila u modernom pakiranju i ponuditi ga tržištu. Iako se činilo kao lak posao, neki su shvatili da to baš i nije tako. Drugo vrijeme, drugi ljudi, druge prilike na tržištu, drukčije shvaćanje automobila i drukčije navike vozača – nisu bile najveće prepreke. Najveća je prepreka, pokazalo se, bila stvoriti vozilo koje će u novo vrijeme prenijeti barem djelić duha starog automobila, onog nečeg (u većini slučajeva neopipljivog) po čemu je original bio i ostao poznat. Donosimo vam pregled nekoliko najpoznatijih originala i njihovih reinkarnacija, te razloge zbog kojih su neke uspjele, a neke ne.

Volkswagen Buba

Prva generacija, među ostalim, bila je i Hitlerovo dijete. Nakon što je Njemačkoj podario autobahn, Buba je nastala kao dio njegova plana da svaka obitelj ima povoljan, jednostavan i robustan automobil kojim će moći ići na izlete vikendom. Paradoksalno, ali nakon Hitlera, Bubu prve generacije prisvojili su hipiji. Razlozi su donekle bili isti – Buba je bila konstrukcijski jednostavna, imala je mjesta za četiri osobe i izgledala je simpatično.

Osim toga, Buba je bila idealan antiestablishment automobil: četiri cilindra smještena straga, pogon straga i mala potrošnja bila su prava suprotnost velikim američkim limuzinama s rastrošnim V8 i V12 motorima, koje su simbolizirale “američki način života”, vjeru, obitelj i rat u Vijetnamu. Osim toga, stara Buba je konstrukcijski otac svih generacija Porschea 911. Nova Buba ima prednji pogon, motor sprijeda, te je konstrukcijski brat Golfa IV, odnosno izrađena je na njegovoj platformi, što i nije najsretnije rješenje. Osim toga, “genijalci” iz Volkswagena su kao homage originalnoj Bubi na dijelu instrumentne ploče napravili malu vazu koja je dolazila s umjetnim cvijetom… Naravno, automobil je potpun promašaj.

BMW 507 i Z8

Prema mišljenju mnogih stručnjaka za automobilski i industrijski dizajn, BMW 507 najljepši je roadster općenito, te jedan od najljepših automobila svih vremena. Proizvodio se vrlo kratko – od 1956. do 1959. godine. Proizvedena su samo 252 primjerka, a stigao je u vrijeme kad je BMW još tražio načina da se izvuče iz financijske krize uzrokovane ratnim razaranjima Njemačke; nastao je na inicijativu Maxa Hoffmana, najvećeg uvoznika BMW-a u SAD. Hoffman je našao dizajnera 507-ice, grofa Albrechta von Goertza, koji je imao udjela u dizajnu Porschea 911. Svaki je automobil rađen ručno, pa je jednog kupio i Elvis Presley.

U tadašnje vrijeme razvijao je zadivljujućih 150 konja i postizao od 200 do 225 km/h (ovisno o odabiru prijenosnih omjera u mjenjaču), no cijena mu je bila astronomska, pa je upravo stoga gotovo do kraja uništio BMW, koji je gubio novac na svakom prodanom primjerku. Reinkarnacija 507-ice, model Z8, zbog nedostatka LSD-a (diferencijala s ograničenim proklizavanjem), podijelio je mišljenja medija i kupaca, no ne može ga se nazvati neuspjehom.

Tijekom četiri godine proizvodnje (od 2000. do 2003.) proizvedeno je 5.703 primjeraka Z8-ice, od kojih je polovica izvezena u SAD, a polovicu njih je – prema posebnim željama kupaca – u posebnim bojama eksterijera i interijera napravio odjel bavarske tvrtke koji se brine za posebno razmažene: BMW Individual. Imao je V8 motor (proizveo ga je M odjel BMW-a), iz kojega se na stražnje kotače isporučivalo točno 400 konja, što je bilo dovoljno za 4,7 sekunde ubrzanja i maksimalnu brzinu (bez limitatora) od 300 km/h. Nastupio je u 007 filmu “The World is not Enough”.

Mini

Mini je promijenio način na koji vozimo, i to doslovno. Produkt rasta cijena nafte nakon sueske krize, Mini je bio prvi automobil koji je u malom pakiranju pružio dovoljno mjesta za vozača i putnike. Osim toga, donio je arhitekturu koja je postala dominantna na europskom kontinentu – motor sprijeda, pogon sprijeda. Njegov tvorac Alec Issigonis postao je zvijezda popularna poput automobila koji je osmislio. Originalni Mini, uzgred budi rečeno, najpopularniji britanski automobil svih vremena, rađen je od 1959. do 2000. godine, a proizvedeno je 5,387.862 primjerka.

Zbog male mase, tvrdog ovjesa i kotača gurnutih u same rubove karoserije, Mini je nudio čak 70 posto više ‘gripa’ nego njegovi konkurenti. Zbog toga je ubrzo postao omiljen, a Cooper S izvedbe tri su puta pobijedile na reliju Monte Carlo, s tri različita vozača. Ime Mini selilo se iz ruku jedne britanske automobilske tvrtke do druge, a 2000. godine, kad je BMW preuzeo Rover, najvrjednije što je dobio bilo je ime Mini.

Proizvodnja novog Minija počinje 2001. godine, a prošle godine je predstavljena njegova druga generacija. Premda neki ljubitelji originalnog modela zbog povećanih dimenzija i luksuza u interijeru odbijaju i samu pomisao na reinkarnaciju, i novi je Mini postao ikona. Neki ljubitelji starog prihvatili su ga kao odrastanje starog modela, ljubitelji brze vožnje prihvatili su ga kao jedan od najboljih “vozačkih” automobila dostupnih za relativno pristupačan novac, a tatine kćeri i sinovi kao jedini pravi lifestyle automobil. U travnju je proizveden milijunti primjerak novog Minija. Originalu je za istu brojku trebalo samo mjesec dana manje.

Fiat 500

Originalni Fiat 500 proizvodio se od 1957. do 1975. godine. Motorizirao je većinom razjedinjenu Italiju te je postao sinonim za nju, isto toliko koliko i Ferrari. Iako se još i prije Drugog svjetskog rata znalo da je odličan, dolaskom Cinquecenta potvrdilo se kako je mali Fiat ujedno i najbolji Fiat. Jedina iznimka od ovog nepisanog pravila bio je nasljednik 500-tice, Fiat 126, u ovim krajevima poznatiji kao ‘peglica’.

Fiat 500 oponašao je layout bube, imao je pogon i motor smješten straga, te unutrašnjost maksimalno iskorištenu za potrebe putnika i vozača. Mnogi ga pogrešno zovu Fićom, iako je Fiat 600, na kojem je nastao Fićo, potpuno drugi automobil. Abarth trkaće verzije bile su vrlo popularne i konkurentne na mnogim automobilističkim natjecanjima, a danas su dobro očuvani primjerci vrijedni poput suhog zlata.

Novi Fiat 500 brzo je rasprodan protekle godine. Italija i Francuska naručile su 57.000 primjeraka za tri tjedna. Zanimljivo, automobil se umalo nije proizveo jer Fiat nije imao novca za njega, no onda je pripadnik dinastije Agnelli, Lapo Elkan (koji je bio sklonjen na “odmor” u Alpe nakon što mu je policija pokucala na vrata hotelske sobe u kojoj je imao kokainsku zabavu s transseksualnom muškom prostitutkom koja je čekala operaciju promjene spola) naredio da automobil mora u proizvodnju. Budući da je njegova obitelj najveći pojedinačni dioničar Fiata, želja mu je uslišana i Fiat 500 uskoro stiže na tržišta u svijetu, uključujući i naše.

Citroen DS

Na veliku žalost Citroena, uspjeh koji je postigao DS – nikad neće ponoviti, iako je njegova moderna inačica solidan automobil. Zašto? Kao prvo, DS (odnosno Déesse, ili Božica, kako je zvan ovaj automobil, razvijan je punih osamnaest godina daleko od očiju javnosti. Kao drugo, proizvodio se dvadeset godina (od 1955. do 1975.), a tijekom svog postojanja bio je jedini automobil u kojem su se vozili francuski predsjednici.

Kao treće, zbog svog hidropneumatskog ovjesa nudio je nevjerojatnu razinu udobnosti i držanja ceste. Kao četvrto, nudio je svjetla koja prate zavoj (što je danas rijetkost). Kao peto, bio je, i ostao dizajnerski toliko osebujan da mu malo što nalikuje. Kao šesto, prvoga dana predstavljanja, na salonu automobila u Parizu, primljeno je 12.000 narudžbi. Aktualna francuska limuzina imena C6 trenutačno je predsjedničko vozilo, te je solidna reinkarnacija svog duhovnog oca.

Avangardan dizajn i mnoštvo prostora u interijeru zajedno s voznim osobinama koje su podređene udobnosti (radi se o jednom od najudobnijih automobila svih vremena) recept su koji je na tragu DS-a. Međutim, problem je što automobili takvih dimenzija i cijene primarno pucaju na konzervativnu poslovnu publiku, koja se (čast izuzecima) mentalitetom ovce odlučuje na njemačku trojku BMW, Audi, Mercedes. Šteta, jer C6 je izvrsna alternativa.

Opel GT

Samo je letjeti ljepše, glasio je slogan pod kojim je Opel prodavao GT, svoj automobil koji se proizvodio od 1968. do 1973. godine. Iako je slogan bio malo nategnut, činjenica da je Opel ponudio tržištu mali sportski coupe koji je neodoljivo podsjećao na tadašnju Corvettu C3 – nije prošla bez odaziva kupaca. Moglo bi se reći da je ovo jedini cool Opel u povijesti, no s time se ne bi složili mnogi stanovnici prigradskih naselja Zagreba, koji u visine uzdižu Calibru. Tijekom životnog vijeka proizvedeno je 103.463 Opela GT, a najtraženije je prvih par stotina primjeraka, koji su proizvedeni rukom.

Posebnost ovog automobila bila su njegova svjetla, koja su se otvarala rukom, putem male polugice u interijeru. Nasljednik je stigao nedavno, u sklopu ofanzive proizvoda kojom se Opel polako izvlači iz krize. Recept je isti: mali roadster sa sprijeda smještenim motorom i stražnjim pogonom. Naravno, zasad je prerano suditi kakav će mu biti tržišni uspjeh, no činjenica je da do ovog trenutka nije podigao preveliku buru.

(Goran Vuzem, Plan B 1)

I to je tek jedan od problema, u ovom slučaju, domaćih televizija, za koji ponekad možda i nisu odgovorne, ako serije još nisu na prodaju. Onaj s kojima se susreću sve televizije svijeta jest novi korisnički svijet u kojem smo svi mi autori programa. Vrijeme koje smo nekada trošili na gledanje malog ekrana, sada trošimo, recimo, snimajući video blog koji će završiti na nekom od video servisa, nakon čega ćemo razgovarati s drugim korisnicima o tome. To je novi prime time, često gledaniji od ovog tradicionalnog.

I znali smo da će do toga doći jer je sve veći broj korisnika tijekom proteklih desetak godina migrirao prema internetu (Velika seoba naroda). Takvo je istraživanje na temu provela kompanija IBM, prošle godine. Po njihovim podacima, 19 posto korisnika provodi 6 i više sati dnevno na internetu, dok njih 9 posto to isto vrijeme troše na TV program. I rečenica koju ste maločas pročitali, potvrđena je ovim istraživanjem: korisnici žele pristupati TV programu kada žele i ne samo preko malih ekrana.

Čak je 81 posto ispitanika reklo kako gledaju ili žele gledati televiziju na osobnim računalima, dok je njih 42 posto gledalo ili će gledati program na mobilnim uređajima. Također, kreiranje vlastitog programa svima je na pameti.
U Australiji čak 36 posto korisnika na neki način sudjeluje u radu društvenih mreža, bilo da šalju video uratke na neki od servisa ili rade kakav drugačiji sadržaj. Slična situacija je i u ostatku svijeta. Internet je postao primarno mjesto zabave, zaključili su u IBM-u.

Stara garda se ne da

Zabrinjavajući podaci dijelom i nisu tako strašni jer sve što tradicionalna televizija mora napraviti i ono što čini, jest prilagoditi se. Važnu je ulogu tu, kao i u slučaju glazbe, ponovo odigrao Steve Jobs, CEO Applea sa svojim iTunes servisom, koji je za digitalnu distribuciju napravio čudo i riješio TV mreže mnogih muka. Tamo je naime moguće kupiti film ili u našem slučaju epizodu kakve serije za 1,99 dolara što je prevedeno na hrvatski oko deset kuna! U katalogu imaju nekih pet milijuna pjesama, 550 TV serija i 500 filmova a početkom prošle godine objavili su kako su prodali 50 milijuna epizoda i 1,3 milijuna filmova!

Problem dolazi s boka, odnosno sa strane oglašivača. Naime, krajem kolovoza 2007. popularni je YouTube je predstavio mogućnost oglašavanja unutar pojedinih video zapisa. Reklama bi zauzimala 20 posto video prostora, a kada bi korisnik kliknuo na nju, pokazala bi mu se u širem formatu, dok bi se video koji je gledao zaustavio. Ideja je, na popularnim video korisničkim uratcima imati reklamu te zaradu, baš kao u slučaju Google Adsa dijeliti s autorima (Google je vlasnik YouTubea); isti model ima servis VideoEgg. “Takav model stvara dodatni pritisak na tradicionalnu televiziju”, rekao je Bill Batino iz IBM-a za Wired, “iako većina tih korisnika ne radi za novac već slavu odnosno priznanje”. Navodi i kako njihovo novo istraživanje, “Kraj oglašavanja kakvo poznajemo” pokazuje da će za pet godina korisničkog sadržaja na malim ekranima biti 15, odnosno na internetu 25 posto.

Da se oglašivači sele na internet, svake godine u sve većem broju, dobro je poznato. U prvom kvartalu prošle godine, u Sjedinjenim se Državama na internet oglašavanju uprihodilo 4,9 milijardi dolara, što je 26 postotno povećanje u odnosu na isti kvartal 2006. godine. Godine 2006. zarada od internet oglašavanje je iznosila oko 16,4 milijardi dolara. U tom segmentu, video su oglasi te godine uzeli 410 milijuna dolara, što će se ovim, YouTube modelom vjerojatno promijeniti.

I kad ta publika, koja, pokazao je to i izvještaj “State of The Media 2007″, manje gleda TV program, krene u većem broju raditi vlastiti sadržaj odnosnu konzumirati onaj ostalih korisnika, nema sumnje da je daljnji pad (točnije seljenje) neminovan. Čak i onaj ostatak publike, vjerojatno će, ako imaju kakav DVR (Digital video recorder) uređaj, reklame – preskakati. Istraživanje na temu, koje je napravio britanski regulator Ofcom, pokazalo je da čak 78 posto vlasnika (a DVR ima 15 posto kućanstava u Velikoj Britaniji) tih uređaja reklame preskače, odnosno premotava. U Sjedinjenim Državama, po podacima analitičke kuće Nielsen, to čini pedeset posto korisnika. U Ofcomu su naveli kako je oglašavanje na tradicionalnoj zemaljskoj televiziji zbog interneta doživjelo pad, ali kako na digitalnoj ono raste.

Iako, treba spomenuti i kako se ne preskaču sve reklame. Začudo, pisao je BusinessWeek, one relevantne se gledaju dok one smiješne, ne bi čovjek vjerovao, spadaju u red premotavanih.

Dvadeset reklama u sekundi

I oglašivači i televizijske kuće našle su zajednički jezik po pitanju oglašavanja, u jednoj drugoj formi, a on se zove pozicioniranje proizvoda. To je ono kad gledate kakvu domaću seriju, a od silnih reklama ne vidite glumce. Na žalost, u nas je to zdravo seljački riješeno, pa imate par plakata, nekolicinu tih proizvoda ispred junaka, pa još set njih totalno nediskretno nametnutih baš ispred vaših očiju, kao slučajno i sve to u nekoliko sekundi. To je jedan od glavnih razloga zašto domaće serije izbjegavamo. Jednostavno, proizvodi ubačeni u svaki kadar i pokoju rečenicu, toliko su iritantni da iz principa ne želimo gledati.

Ništa nemamo za reći protiv samog pozicioniranja, ono se provlači kroz sve današnje serije i filmove. Dolazi Carrie Bradshaw, iz serije “Sex and the City” na kiosk i kaže “Molim vas jedan Marlboro lights”. U “Sopranosima”, Tony kada je mala nervozan, uzima Prozac, a u “Hitnoj službi” i nekim slučajevima popularan je lijek ReoPro.

Oglašivači su 2006. godine potrošili na pozicioniranje proizvoda 3,36 milijardi dolara, što je, u odnosu na godinu ranije, povećanje od 36 posto. P&G najveći svjetski oglašivač odlazi korak dalje pa je njihovi proizvodi bio centar radnje u reality showu “Opstanak” i “America’s Next Top Model”. Kada se proizvod ubaci u priču, utvrdili su u Nielsenu primijeti ga 20 posto više gledatelja nego što proizvodi primijeti u TV reklami. Slušajte sada ovo, vlasnici domaćih producentskih kuća, kaže Phil Rist iz kompanije BIGresearch, “Jedino kada pozicioniranje proizvoda radi jest kada ga se integrira u priču”. Diskretno, dodali bi mi (“Rolex? Ne, Omega”, tako nekako odgovara Bond u posljednjem filmu).

Problem u ovoj priči jest što novac u nekim slučajevima uzimaju producentske kuće koje show proizvode, a ne sama televizija, pa se i tu slika tek treba iskristalizirati. No svakako je riječ o modelu kakav će biti sve rašireniji i koji, ako se pametno odradi, može donositi dobre prihode.

Revolucija sigurnosti

Riječ je ustvari o modifikaciji svima nam dobro poznatog WiFi-a, odnosno WLAN-a, pod imenom DSRC (Dedicated Short Range Communications), koja bi na frekvenciji od 5,9 GHz trebala uz popratan softver umrežavati automobile sljedeće generacije i omogućiti im automatiziranu razmjenu informacija o međusobnom položaju, brzini i stanju (prikupljenih putem jeftinih GPS prijemnika i osjetila) te time učiniti nešto što mnogi proizvođači skupim senzorima i senzorskim sustavima u današnjim limuzinama unatoč utrošenom vremenu i novcu i dalje nisu uspjeli – podići sigurnost i komfor u prometu za red veličine više. Aktualni funkcionalni prototipovi ovako opremljenih vozila u stanju su posve autonomno na vrijeme zaustaviti vozilo i tako spriječiti sudar s V2V vozilom ispred sebe, ali i detektirati V2V vozilo koje se nalazi u slijepom kutu i spriječiti vas da promijenite traku te tako prouzročite (vjerojatno) kobnu nesreću.

Da stvar bude bolja, komponente sustava i njihova ugradnja dovoljno su jeftini da ih se masovno počne ugrađivati (uz minimalan ili nikakav utjecaj na cijenu vozila) i u manje gradske automobile ekonomske klase, i to već za koju godinu.

Pametne kolone

Mogućnosti primjene bežičnih tehnologija u ovakvom (V2V) okruženju, međutim, ne staju na detekciji vozila i sprječavanju sudara. Baš kao i sam WiFi protokol, i njegova modifikacija uporabljena u V2V sustavima nije ograničena na povezivanje dva automobila, već ih se umrežiti može više, a automobili mogu služiti i kao čvorovi ili “repetitori” i distribuirati informacije dalje. Jednu od primjena koje iz te činjenice slijede razmatraju i istraživači Sveučilišta Rutgers u SAD: detekciju zagušenja i automatiziranu regulaciju prometa. Njihov hipotetski sustav diseminacije prometnih informacija (TID, Traffic Information Dissemination) koristi ad hoc mrežu vozila kako bi prikupio informacije o zastoju (i, eventualno, njegovim razlozima) i proširio ga kroz kolonu i okolna vozila te tako na vrijeme informirao vozače o problemu i alternativnim rutama, čime se sprječava stvaranje dodatnih, lančanih prometnih gužvi. Spominje se i postupno uvođenje V2V tehnologije u cestovnu infrastrukturu – semafore, prometne znakove, tunele…

“Safety in numbers…”

Naravno, na kraju krajeva budućnost V2V-a izravno ovisi o prihvaćanju standarda i legislativi. Da bi sustav funkcionirao, svi automobili moraju biti opremljeni V2V sustavom i biti međusobno kompatibilni, što – zažmirimo li na trenutak i stvari promotrimo idealistički – nije prevelik problem ako promatramo samo i isključivo nove automobile. No što kad se u kolonu V2V automobila ubaci stari, klepetavi Wartburg ili Golf “jedinica” i crkne nasred autoputa? Ništa strašno, dokle god V2V automobila ima dovoljno – ako se automobil neposredno ispred njega zaustavi, ostali će automobili to znati i uspješno će zaobići prepreku, a ako se s njim sudari – svi će ostali moderno opremljeni sudionici u prometu opet za to na vrijeme saznati te izbjeći havariju. (Ante Vukorepa, Plan B 1)

Mjesec je sa Zemlje

Neka vas ove brojke ne obeshrabre od daljnjeg čitanja teksta; one su tu samo kao osnovni podaci. Činjenica je da je Mjesec nastao prije nekih 4,5 milijarda godina, koji milijunčić godina više ili manje, što je podatak koji je tek prije nekoliko godina potvrđen nakon detaljnih analiza materijala koje su NASA-ine ekspedicije donijele s Mjeseca. Inače, o starosti Mjeseca bilo je dosta nagađanja, kao i o njegovom porijeklu, a budući da se po pitanju starosti došlo do suglasja, isto je postignuto i po pitanju porijekla. Tako je ustanovljeno da je Mjesec porijeklom sa Zemlje!

Naime, prije tih famoznih 4,5 milijarda godina, dok je Zemlja bila u svom ranom stadiju nastanka, u nju je udarilo drugo nebesko tijelo, i to – prema zadnjim istraživanjima – veličine Marsa. Sudar je uzrokovao da se dio tadašnje Zemlje, koja još uvijek nije bila kruta, odlomi. Odlomljeni komad ostao je zarobljen Zemljinom gravitacijom, a hlađenjem su se oba tijela počela pretvarati u ovo što su danas. Da je Mjesec zaista zemaljskog porijekla potvrđuju i istraživanja njegovih stijena i kamenja, koje su donijeli astronauti u misijama Apolla, a koja su potvrdila da je geološki sastav Mjeseca sličan Zemljinom.

Tamna strana Mjeseca

Zašto je onda Zemlja danas puna života, a Mjesec mrtvo i sivo tijelo na nebu? Razlog je jednostavan – sam Mjesec nema dovoljno jaku gravitaciju da stvori i zadrži atmosferu. Samim tim nema ni prirodni štit od udara meteora i meteorita, pa mu je površina izbrazdana i puna kratera. Mjesec je takav s obje strane, one svijetle i one tamne.

Tamna strana Mjeseca pojam je koji iznenađujuće velik broj ljudi veže isključivo uz ime albuma legendarne grupe Pink Floyd. Međutim, radi se o tome da su plimne sile Zemlje s vremenom toliko usporile Mjesec da se njegova okretna brzina prilagodila njegovoj vremenskoj stazi. Prevedeno na jednostavniji jezik – Mjesec se oko svoje osi okrene samo jednom u toku okretanja oko Zemlje, pa se zato sa Zemlje može vidjeti samo jedna, takozvana svijetla strana Mjeseca. Ona druga, nama nevidljiva i zvana tamna (premda ona zapravo nije tamna u smislu da ondje nikada nema svjetlosti; a s vremenom je usvojen i bolji izraz – dalja strana Mjeseca ili far side of the Moon), ostala je tajna do kraja 50-ih godina prošlog stoljeća. Tada je sovjetska sonda obišla Mjesec i napravila prve fotografije tamne strane.

Utrka na Mjesec

Ta je ruska misija bila velik uspjeh njihovog svemirskog programa i još jedna u nizu pljuski “velikoj” Americi. Događalo se to u razdoblju hladnog rata, kada je upravo svemirska utrka bila jedan od načina da se pokaže koji je sustav bolji – “prljavi” kapitalizam ili “nedemokratski” komunizam. A ta je svemirska utrka bila nevjerojatno zanimljiva. Počela je odmah nakon 2. svjetskog rata, kada su Rusi pronašli i zaplijenili njemačke V2 rakete, koje je konstruirao Wernher von Braun, koji je sa svojom ekipom znanstvenika i inženjera prebjegao u Ameriku. Rusi su se bacili na usavršavanje raketa, a Amerikanci, u svom tipičnom egoizmu, potpuno su ignorirali von Brauna. A onda je došao 4. listopada 1957. i Rusi su u svemir poslali Sputnik 1, a kasnije i Sputnik 2. U panici od sovjetske dominacije, u listopadu 1958. Eisenhower je naredio spajanje tri aeronautičke kompanije u National Aeronautics and Space Administration, u narodu poznatiju kao NASA.

No dok se NASA tek uspostavljala i pompozno najavljivala plan slanja ljudi u svemir, sovjetska Luna 1 bila je prva letjelica koja je prošla pored Mjeseca. Amerikanci odgovaraju Pioneerom 4 i uzvraćaju udarac Rusima predstavljanjem grupe “Mercury seven” ili sedmorice astronauta izabranih da budu prvi ljudi u svemiru, te objelodanjuju prve fotografije Zemlje iz svemira. Sovjeti zatim u svemir pobjednički šalju Lunu 3, letjelicu koja je obišla Mjesec i snimila njegovu tamnu ili dalju stranu. Premda su fotografije bile izuzetno loše rezolucije i kvalitete, dale su niz novih informacija, pa je Sovjetska akademija znanosti čak izdala i prvi atlas tamne strane Mjeseca. Uslijedilo je spuštanje letjelica na površinu Mjeseca. Nije to bilo klasično spuštanje, jer tada još nije bio razvijen sustav spuštanja letjelica na površinu drugih planeta i satelita, već su Sovjeti jednostavno programirali letjelicu da se sruši na Mjesečevu površinu. Nakon toga sovjetska dominacija u svemirskoj utrci kulminirala je slanjem prvoga čovjeka u svemir. Bio je to Jurij Gagarin.

Mali korak za čovjeka

Rečenica “Vjerujem da bi se ova nacija trebala posvetiti cilju da do kraja ovog desetljeća čovjek sleti na Mjesec i sigurno se vrati na Zemlju”, koju je izrekao John F. Kennedy 25. svibnja 1961., označila je službeni početak trke za slanjem čovjeka na Mjesec. Nakon niza pripremnih misija, 16. srpnja 1969., s Cape Kennedyja (preimenovani Caneveral u čast ubijenog predsjednika Kennedyja) lansiran je Apollo 11 na svoju povijesnu misiju. Četiri dana kasnije riječi “The Eagle has landed” označile su da je lunarni modul Orao pod pilotskom palicom Neila Armstronga dotakao Mjesečevu površinu.

U 22 sata, 56 minuta i 15 sekundi Armstrong je napravio povijesni korak, uz istu takvu rečenicu “Ovo je mali korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo”. Drugi član posade, Edwin Aldrin pridružio mu se u šetnji Mjesecom, malom slavlju, a kasnije i u skupljanju uzoraka. Astronauti su na površini Mjeseca proveli ukupno 21 sat i 36 minuta, a tri dana kasnije sigurno su se vratili na Zemlju.

Strka oko istraživanja i osvajanja Mjeseca trajala je još nekoliko godina, do sredine sedamdesetih. Od 1959. godine, kad je Luna 1 prvi put obišla Mjesec, pa do 1976. godine, kada je Luna 24 donijela zadnji Mjesečev uzorak na Zemlju, u čak 65 navrata čovjekove su letjelice, s posadom ili bez nje, dolazile do Mjeseca. Ta brojka uključuje 18 kontroliranih slijetanja na Mjesec, te devet slučajeva u kojima su letjelice proputovale do Mjeseca i nazad do Zemlje, donoseći uzorke s Mjeseca.
Nakon toga slijedilo je razdoblje u kojem Mjesec nije bio odviše zanimljiv. Tek je 1990. godine japanska letjelica Hiten došla do Mjeseca, ali se Hagormo, sonda koju je letjelica nosila i ispustila u orbitu Mjeseca – nije aktivirala, čime je misija označena neuspješnom.

Četiri godine kasnije, Amerika je poslala robotsku letjelicu Clementine na Mjesec, koja je napravila topografsku mapu satelita i prve multispektralne fotografije. Ponovo četiri godine kasnije, do Mjeseca stiže Lunar Prospector, koji neutronskim spektrometrom utvrđuje prisutnost vodika na polovima Mjeseca, za koji se vjeruje da je posljedica prisustva leda. U studenome 2004. godine do Mjeseca stiže europska letjelica Smart 1, koja ga je gotovo godinu dana mapirala, što je prvi korak u odluci o mjestu buduće Mjesečeve baze.

Baza na Mjesecu

A upravo je 2004. godine došlo do nove eksplozije planova za odlazak na Mjesec, ovaj put na duže vrijeme. Naime, započela je utrka za izgradnju ljudske baze na Mjesecu! Tako je 14. siječnja 2004. godine George W. Bush poručio NASA-i da do 2020. godine želi da se Amerika vrati na Mjesec te da se na jednom od polova izradi i ljudska baza, kao prvi korak u ljudskoj misiji na Mars. Busheva ideja nije se pojavila kao njegova trenutna inspiracija ili kao zrela misao do koje je došao slušajući svoje savjetnike, uvidjevši prednosti istraživanja svemira nad haračenjem u Iraku; Busheva ideja pojavila se kao rezultat nove “crvene” prijetnje. Naime, u posljednjih nekoliko godina Kina se profilirala kao svemirska velesila broj tri, pa je 2003. godine, kao treća zemlja na svijetu, poslala čovjeka u svemir, a zatim je to isto ponovila i 2005. godine. U svemirskom programu Kina je vidjela idealan način na koji će naciji ugraditi novu ljubav prema znanosti i tehnologiji, ali i novo pokretanje kineskog gospodarstva.

Naime, Kinezi planiraju poslati čovjeka na Mjesec do 2017. godine, kako bi istražili mogućnost dobivanja goriva sa Zemljinog satelita. Namjeravaju na Mjesecu izmjeriti količine helija 3, elementa koji je izvor energije koji ne zagađuje okoliš. Ako se pokaže da su proizvodnja i transport helija s Mjeseca gospodarski isplativi, kao što neki vodeći svemirski znanstvenici u Americi i Europi tvrde, Kina planira do 2025. godine postaviti i ljudsku bazu na Mjesecu. Ovako ambiciozan plan naveo je Busha na razmišljanje, pa je naredio NASA-i da se pripremi za povratak na Mjesec.

“Izvršitelje nauma Gospodnjeg” napisao je mladi i talentirani riječki autor Zoran Krušvar. Zoran je dobitnik nekolicine književnih nagrada, od čega i dvije SFERE – jedine žanrovske nagrade u Hrvatskoj koju dodjeljuje udruga SFera iz Zagreba. Inače se, prema vlastitom priznanju, bavi “manipulacijom medija i pisanjem knjiga”, te je tako prije “Izvršitelja” već objavio jednu knjigu – zbirku priča znakovito naslovljenu “Najbolji na svijetu” (Mentor, 2004.). Roman “Izvršitelji nauma Gospodnjeg” također je izašao u izdanju male zagrebačke nakladničke kuće Mentor, koja se specijalizirala za izdavanje kvalitetnog domaćeg žanrovskog štiva, a kupovinom knjige besplatno ćete dobiti i multimedijalni CD.

Prvi hrvatski trailer za knjigu

Taj popratni CD jedinstven je projekt u hrvatskoj književnosti. Na njemu se mogu naći: soundtrack za knjigu, videospotovi napravljeni po motivima iz romana za pjesme sa soundtracka te dva trailera (traileri za knjige tek su ove godine u svijetu postali popularni, pa bi se slobodno moglo reći da Krušvar ne samo da slijedi svjetske trendove, već i prednjači u njima na hrvatskom tržištu). Videomaterijal postojao je na YouTubeu već mjesecima prije izlaska romana, postepeno gradeći zanimanje javnosti za njega i posluživši za predstavljanje knjige na raznim događanjima i prije nego što je ona nastala.

Na soundtracku je trinaest skladbi raznih neafirmiranih autora, od kojih ih je dvanaestoro iz Hrvatske, a jedna je glazbena skupina iz Rusije, dok su spotove također snimali amateri-entuzijasti i fanovi. Roman “Izvršitelji nauma Gospodnjeg” može se podičiti i vlastitom “osobnom” web stranicom (http://izvrsitelji.com/), na kojoj se, između ostalog, mogu naći i vrlo zanimljive fan fiction priče inspirirane romanom, te dvadesetominutna snimka predstave “Izvršitelj volje Gospodove”, koju su izveli članovi slovenske SF udruge Prizma prilikom promocije knjige u Mariboru.

I uza sav taj sadržaj mimo sadržaja, neki bi se zlobnik možda drznuo primijetiti da roman očito i nije nešto kad mu je potrebna sva ta pompa kako bi ga se proturilo čitateljstvu. U nekim bi to slučajevima možda i bilo točno, ali ne i kod Krušvarovih “Izvršitelja” – čak iako, poput mene, ne volite žanr horora i vampiri vam idu na živce. No, “Izvršitelji nauma Gospodnjeg” nije klasičan hororac, a zanimljivo je i da nije klasičan roman. Riječ je, zapravo, o osam međusobno nezavisnih pripovjedaka (od kojih su neke bile već ranije samostalno objavljene), povezanih zajedničkom temom i likovima Izvršitelja: svećenika-boraca čiji je zadatak služiti izravno Bogu i u svojim krvavim pohodima, u kojima nerijetko stradaju i nevini, “čistiti” Zemlju od sila mraka: vampira, demona, vještica, čudovišta, zombija te pokojeg ambicioznog i slavohlepnog političara.

Upute za čitanje

Pripovijetke, tj. poglavlja kronološki su poredana od doba rimskih osvajanja današnjih hrvatskih krajeva, kada počinje čitava priča o vampirima – i to ni manje ni više nego među Histrima – preko srednjega vijeka, kada svećenici-vitezovi gordo kroče među bogobojaznim pukom, pa sve do bliske budućnosti u kojoj će Hrvati (na šokantan način), hrvatski izvori vode i Izvršitelji-komandosi sa sačmaricama mjesto sjekirama u rukama odigrati presudnu ulogu za budućnost cijeloga čovječanstva. I premda je moguće čitati svaku pripovijetku neovisno od ostalih, “Izvršitelji” najbolje funkcioniraju kao roman, jer svaka pripovijetka sadrži djelić mozaika i tek u velikom finalu slika postaje u potpunosti jasna: na prvi pogled razbacane epizode dobivaju obrazloženje, a pojedini likovi dublji smisao.

Nemojte prenagliti i vidjevši da je riječ o hororu frknuti nosom te proslijediti “Izvršitelje” svojem ili susjedovom djetetu, jer, kao prvo, Krušvar nema tabua i ne libi se grafičkog opisivanja makljaže – što vampira i inih demonskih bića, što nevinog i prostodušnog puka – a kao drugo, uskratit ćete si jedan uistinu dobar i suvislo napisan roman, koji na svojih dvjestotinjak stranica nudi osvježavajući pristup već ofucanoj i izraubanoj vampirskoj tematici. I ne, nemojte ga nositi na plažu, jer taj atmosferični roman treba svakako čitati u zatvorenom prostoru, uz čaj s rumom i glazbom sa soundtracka, kada vampiri slobodno mogu kucati na vrata, a vi im ležerno možete odvratiti da imate Izvršitelja u kući …

+

Julie Phillips: “JAMES TIPTREE, JR. – THE DOUBLE LIFE OF ALICE B. SHELDON”

James Tiptree, Jr. jedan je od najznačajnijih američkih i svjetskih SF pisaca, čije su priče o putovanjima na daleke svjetove i o seksu s vanzemaljcima raspaljivale maštu novovalovskih SF čitatelja. Počeo je pisati kasnih šezdesetih godina i bio prava misterija, budući da ga nitko nikada nije upoznao niti razgovarao s njim. Kroz žanr znanstvene fantastike istraživao je što to znači biti čovjekom i govorio o važnosti suosjećanja sa svim živim bićima. Smatrali su ga feministom jer je s mnogo naklonosti opisivao svoje ženske likove i često pisao o problemima s kojima se žene svakodnevno susreću u suvremenom svijetu, ali zbog načina na koji je pisao (često kombinirajući tzv. tvrdu znanstvenu fantastiku, koja se bazira na tehnologiji, s tzv. mekom, čije težište leži na sociološkom i psihološkom pristupu) nikada nije bilo upitno da se radi o muškarcu, pretpostavljalo se oko pedeset godina starom, koji radi ili za vladu ili CIA-u, te stoga taji svoje pravo ime i podatke o svom životu.
Svoje prve priče objavljuje 1968. godine, a prvu veliku nagradu – Huga – dobiva 1974. Za života je objavio sedam zbirki priča i dva romana, a posthumno su mu izašle još dvije zbirke priča, zbirka poezije te zbirka drugih neobjavljenih radova. Prema njegovim pričama “The girl who was plugged in” i “The screwfly solution” snimljeni su istoimeni TV filmovi, a nekolicina ih je adaptirana u radiodrame. Osvojio je još jednog Huga, tri nagrade Nebula, World Fantasy Award, te nagrade Locus i Jupiter.

Godine 1977. otkriveno je da je James Tiptree, Jr. zapravo žena. Pravim imenom Alice B. Sheldon, bila je uistinu fascinantna žena, čiji je život bio jednako zanimljiv i osebujan kao i njezina fikcija. Slikarica, kritičarka umjetnosti i psihologinja, koja je za vrijeme 2. svjetskog rata radila za američku vojnu obavještajnu službu, a kasnije kao agent CIA-e na Bliskom istoku, dvaput se udavala, imala i biseksualnih sklonosti, te je skončala život samoubojstvom nakon što je usmrtila svog muža. Bila je prava pionirka u rušenju granica između tzv. muškog i ženskog pisma, a osim pod svojim “muškim” pseudonimom, objavljivala je i kao Raccoona Sheldon. Nekoliko godina nakon njezine smrti, SF autorice Pat Murphy i Karen Joy Fowler osnovale su nagradu James Tiptree, Jr., koja se dodjeljuje za SF ili fantasy djela koja istražuju poimanje i razumijevanje spolova.

Priču o dvostrukom životu Alice B. Sheldon ispričala je Julie Phillips u knjizi “James Tiptree, Jr. – The double life of Alice B. Sheldon”, za koju je dobila brojne nagrade, između ostalog i uglednu National Book Critics Circle Award za najbolju biografiju 2006. godine. (Irena Rašeta, Plan B 1)