Ciljanje kupaca

Upravo zbog te intenzivne izloženosti brojnim reklamama i stoga što smo na njih toliko navikli, autori reklama moraju se svojski potruditi da nam svojim uratkom privuku pozornost. Za početak je to najvažnije, ali nije i jedino važno kad su u pitanju reklame. Proizvodi su obično nekome namijenjeni – mladima, starijima, zaposlenima, studentima, mlađim zaposlenim ženama s djecom i mužem koji nema ukusa za odijevanje. Ciljna skupina u žargonu se naziva i target-skupinom.

Dakle, kad vam oglas privuče pozornost, vi biste se u njemu trebali prepoznati – ako je ono što se oglašava namijenjeno vama, odnosno ciljnoj skupini kojoj pripadate. Autorima reklama lakše je ako je proizvod namijenjen širokim masama, što se događa sve rjeđe (najčešće su to proizvodi široke potrošnje), ali ako je proizvod namijenjen nekim specifičnim skupinama ljudi, i kad se k tome radi o proizvodu kakvog u različitim pakiranjima i pod različitim brendovima nudi barem još pet konkurenata, autorima reklama je teže. Treba im uvid u karakteristike kupaca: što kupcima treba, kakve su im navike, koje će potrebe zadovoljiti proizvodom i uslugom, kao i svi ostali podaci do kojih je moguće doći. Zbog toga veliki proizvođači, a sve češće i manji, mnogo ulažu u istraživanje tržišta. Podaci dobiveni na taj način olakšavaju približavanje reklame i proizvoda ciljnoj skupini.

Primjerice, ne bi imalo nikakvog smisla Rolexove satove oglašavati u tramvajima. Ljudi koji si to mogu priuštiti – u 99% slučajeva ne koriste gradski prijevoz. Nema smisla isticati ni jednostavnost uporabe XY mobitela mlađim ljudima, jer njima to ne znači mnogo; oni će radije odabrati mobitel koji je kompliciraniji, ali koji na primjer ima mp3 player. Zbog tih razlika nužno je poznavati ciljnu skupinu kojoj je proizvod namijenjen, odnosno proizvodu prilagoditi sadržaj reklame te medij i vrijeme u kojem će se reklama objavljivati ili emitirati.

Niska i visoka uključenost

No nije sve tako jednostavno. Za početak, proizvodi nisu jednaki. Nije isto kupujemo li žvakaće gume ili životno osiguranje. Stručnjaci za psihologiju kupaca dijele proizvode – a samim tim i odluke kupaca – na one s visokom uključenosti kupca i na one s niskom uključenosti kupca. Proizvodi s niskom uključenosti kupca uglavnom su jeftiniji proizvodi te oni kod kojih odabir marke ili proizvođača nije važan, dok obrnuto vrijedi kod proizvoda s visokom uključenosti. Drugim riječima, kod proizvoda čija kupnja predstavlja veći rizik, veća je i uključenost kupca u proces izbora i kupnje proizvoda.

Rizik ne mora nužno biti financijski ili materijalni, nego i psihološki. Jeftine démodé hlače predstavljaju proizvod niskog financijskog rizika, no ako se vaš tinejdžer u njima pojavi u društvu, bit će stigmatiziran sljedećih nekoliko godina. Za njega odabir hlača predstavlja odluku visoke uključenosti. Za modno neosviještene sretnike to je odluka niske uključenosti i pri tome se vode samo cijenom, po načelu “što jeftinije to bolje”, ili kvalitetom i izdržljivošću materijala, u stilu “sad sam miran sljedećih pet godina”. U situacijama niske uključenosti ljudi kupuju ono što su kupili prošli put, osim ako tu rutinu ne poremeti nešto poput oglašavanja, dizajna pakiranja, mjesta na polici, akcijske prodaje “3 za cijenu 2″ ili nečeg sličnog.

Situacije visoke uključenosti često uključuju procjenu važnosti karakteristika različitih proizvoda te traže aktivniju ulogu kupca u procesu odlučivanja i kupnje. Za takve proizvode ljudi dižu kredite, odlaze po njih u druge gradove, prije kupnje razgovaraju o tome s obitelji, a poneki se zacijelo oslone i na simpatičnu uvjerljivu reklamu.

Ne mogu se svi proizvodi uklopiti u podjelu na one koji od kupca traže veću ili minimalnu uključenost. Kod nekih kategorija proizvoda kupci su izrazito uključeni u proces kupnje, premda proizvod sam po sebi nije skup, niti bi korištenje nekog drugog proizvoda izazvalo zgražanje okoline. U takvim slučajevima obično se radi o proizvodima ili markama povezanim s identitetom i vrijednosnim sustavom pojedinaca ili skupina. Takvi su proizvodi, na primjer, marke piva, zdrave hrane ili ekoloških proizvoda.

Sunce i raspoloženje

Budući da smo bića ovisna o svjetlosti i suncu, ne čudi činjenica da sunčeva prisutnost može utjecati i na naše raspoloženje. Poznato je kako su neki oblici depresije ovisni o godišnjem dobu, odnosno o broju sunčanih dana i o duljini sunčanog dijela dana. Takvi su oblici depresija češći zimi i u polarnim krajevima. Čini se da se kod ljudi nedovoljno izloženih suncu aktiviraju određeni centri u mozgu koji usporavaju organizam i “spuštaju” raspoloženje. Neke su osobe u tolikoj mjeri osjetljive na te sezonske varijacije raspoloženja da su liječnici za njih osmislili dijagnozu sezonskog afektivnog poremećaja (takozvani SAD, Seasonal Affecive Disorder). Ljudi s takvim poremećajem u zimskim mjesecima izrazito su letargični, usporeni, jedu više nego što bi trebali i lošije su raspoloženi, dok su tijekom ljeta “normalni”. U ekstremnijim slučajevima tijekom ljeta mogu upasti i u manične i euforične faze. Jedan od češćih načina liječenja tog poremećaja jest, dakako, fototerapija – terapija svjetlom.

Sunčeva elektrika

Odmaknimo se od ovih pojedinačnih slučajeva i pogledajmo kako bi korištenje sunčeve energije u budućnosti moglo značajno utjecati na živote svih nas, pa i na svjetske ekonomske tokove i političke odnose. Već se godinama govori o iskorištavanju alternativnih izvora energije, među njima i sunčeve energije. Za sada se na taj način još uvijek dobiva tek manji dio električne energije, no zbog sve većih ekoloških problema zagađenja i globalnog zatopljenja, kao i zbog upitnih rezervi nafte, stručnjaci i vlade mnogih država ozbiljno razmatraju, među ostalim, i znatnije iskorištavanje energije sunca. Tako na primjer Amerikanci planiraju do 2050. godine gotovo 70% električne energije dobivati od sunca. U taj će dugoročan projekt uložiti više od 200 milijardi dolara, no posljedice tog prelaska na solarnu energiju bit će višestruke.

Prije svega, prekida se ovisnost Zapada o nafti i drugim tradicionalnim gorivima, a zbog smanjene važnosti nafte možda će doći do promjena u svjetskoj ekonomiji i politici. Zagovaratelji tog programa nadaju se da će to dovesti do smanjenja tenzija u svijetu i smanjenja ulaganja u naoružavanje, te do povećanja broja radnih mjesta. Taj bi način proizvodnje električne energije znatno pogodovao ekologiji našeg planeta. Solarne elektrane manje narušavaju okoliš, a ne emitiraju štetne plinove ili nuklearni otpad. Solarna energija je besplatna, čista i gotovo neograničena. Nadamo se da će i naša država početi raditi na sličnim planovima i da će solarne elektrane i kod nas postati stvarnost.

Sunčevi magnetski udari

Osim svoje dobre strane, sunce ima i svoju lošu stranu. Uz već spomenuto i općepoznato štetno djelovanje UV zraka, Sunce emitira i svoje elektromagnetsko zračenje, koje se uglavnom ne odražava na život na Zemlji, i to zahvaljujući Zemljinom vlastitom elektromagnetskom polju. Međutim, periodička pojačana elektromagnetska aktivnost Sunca, poznatija kao solarne oluje, katkad je toliko jaka da može probiti magnetno polje koje okružuje i štiti Zemlju, magnetosferu i nakratko je poremetiti. Astronomi su zamijetili da se Sunčeva magnetska aktivnost odvija u relativno pravilnim jedanaestogodišnjim ciklusima. Trenutačni ciklus započeo je u siječnju. U prošlom ciklusu zabilježeno je više desetaka tisuća solarnih oluja.

Kako se to odražava na nas Zemljane? Zahvaljujući raširenoj upotrebi tehnologije temeljene na elektronici i električnoj energiji, snažna solarna oluja mogla bi izazvati velike štete. Najjača zabilježene solarna oluja dogodila se 1859. godine i jedino što je u to vrijeme mogla poremetiti bili su telegrafski sustavi. Da se danas takvo što dogodi, štete bi iznosile milijarde eura – zbog oštećenja satelita, telekomunikacijskih sustava i električnih mreža. Srećom, takve se oluje javljaju u prosjeku svakih 500 godina, no i manje oluje mogu djelovati štetno, barem na određenim lokacijama.

Poprilično snažna solarna oluja zabilježena je 2003. godine, a uzrokovala je kvarove na mnogim satelitima, avioni su morali letjeti niže kako bi mogli održavati radiovezu i kako bi izbjegli primanje većih količina radijacije, a 50 tisuća stanovnika južne Švedske ostalo je bez električne energije na neko vrijeme. Slično se dogodilo 1989. u Quebecu, gdje je solarna oluja uzrokovala kvar na hidroelektrani i tamošnjem električnom sustavu. Stoga sljedeći put kad izgubite vezu na mobitelu – nemojte odmah okrivljavati operatere; možda je kriva solarna oluja.

Osobna karta Sunca
Udaljenost od Zemlje: 149,579.893 km (jedna astronomska jedinica)
Masa: 2×1027 tona (332.946 puta veća od Zemlje)
Promjer: 1,392.000 km
Volumen: 1,303.600 puta veći od Zemlje
Gravitacija na površini: 27,9 puta veća nego na Zemlji
Temperatura na površini: 5.500 stupnjeva Celzija
Temperatura jezgre: oko 15 milijuna stupnjeva Celzija
Vrijeme rotacije: 25,4 dana

Sunce u kršćanstvu
Jeste li se ikada upitali zašto Božić slavimo 25. prosinca? Priča ide otprilike ovako. U starom Rimu 25. prosinca, u vrijeme zimskog solsticija, slavilo se rođenje sunca. Kako od tog datuma dani bivaju ponovno sve dulji, zimski solsticij označava ponovno rođenje sunca. Istoga datuma i iz istog razloga slavilo se i rođenje Mitre, u tada popularnoj i raširenoj mitraističkoj religiji. Kako bi kršćanstvo što više približio pučanstvu, papa Liberije je oko 354. godine isti datum proglasio praznikom Rođenja. Širenjem kršćanstva, praznik Rođenja istisnuo je ostale dvije proslave solsticija. Osim te veze kršćanstva i sunca, tu je i sunčev disk, koji se svojevremeno prikazivao iznad glava nekih azijskih vladara i koji se u jednom trenutku počeo oslikavati kao aureola iznad glava kršćanskih svetaca. Zanimljivo je i da neki rani kršćanski mozaici prikazuju Krista sa sunčevim zrakama iznad glave, koji vozi kočiju – način na koji se često prikazivao antički bog sunca Apolon. (Gordan Beraković i Nada Bašić, Plan B 12)

Worldcon se prošle godine održao u Denveru od 6. do 10. kolovoza, pod prigodnim nazivom Denvention, složenici iskovanoj od riječī Denver i convention. Ondje se na jednom mjestu okupilo više od 4.500 ljubitelja SF-a iz cijelog svijeta, među kojima ih je bilo 8 ih Hrvatske. Na prvi pogled nevelik broj, ali kad se u obzir uzme da je Hrvata bilo jednako kao i Iraca, Šveđana ili Rusa, te da su samo Norvežani i Nijemci bili brojniji, tada slobodno možete zaključiti da Hrvate poprilično zanima SF. Štoviše, iz nijedne druge europske države nije bilo više od četiri posjetitelja.

Worldcon u Zagrebu

No sve bi se to moglo promijeniti dođe li Wolrdcon u Zagreb. Još davne 1996. godine skupina mladih entuzijasta iz Hrvatske pokušala je ostvariti san gotovo svih europskih obožavatelja znanstvene fantastike – dovesti Worldcon u bližu i povoljniju kontinentalnu Europu, na mjesto istočnije i povoljnije od Velike Britanije ili Njemačke, a s njime, naravno, i gomilu pisaca ovog žanra koji na njemu svake godine sudjeluju. Kandidirali su Zagreb kao mjesto događanja, no izgubili su za samo par stotina glasova, pa je Wolrdcon, koji se svake godine seli u novi grad, otišao u Australiju. No na 66. po redu Worldconu u Denveru ovog ljeta, Zagreb se, najavivši svoju ponovnu kandidaturu, vratio!

Među ljubiteljima SF-a Hrvatska je poznata po velikom broju SF konvencija, dobrim tulumima na Wordlconu te po velikoj i vrlo mladoj zajednici ljubitelja SF-a. U Sjedinjenim Državama takve konvencije okupljaju pisce i fanove čiji je prosjek godina iznad 40, dok je u Hrvatskoj prosjek godina 25. Možda je to i razlog što se kod nas godišnje redovito održava čak sedam SF konvencija, od Osijeka preko Zagreba do Pazina, na kojima se okupi više od 2.000 posjetitelja, a u to nismo uračunali specijalizirani žanrovski književni festival. K tome, Pazinska jama poslužila je Julesu Vernu kao inspiracija za jedan roman, a vampir iz malog istarskog mjesta Kringa neizravno je utjecao na stvaranje lika Drakule. Drugim riječima, dolazak Worldcona u Zagreb bio bi svojevrsni povratak svjetskog SF-a jednom od njegovih korijena… I prilika za mnogo tulumarenja.

Party po cijelom hotelu

Uvečer, nakon kraja programa u denverskom konvencijskom centru, esefičari bi se preselili u party-hotel. Ondje se, po hotelskim sobama iz kojih su maknuti kreveti i koje su ludo tematski uređene svemirskim i alienskim artefaktima, odvijaju zabave. Neke su od njih posvećene autorima, pa je tako jedna od prvih na Denventionu bila posvećena piscu Larryju Nivenu, a on se, bez obzira na poodmakle godine, sa štapom u ruci pojavio i veselo porazgovarao sa svojim čitateljima. Jedna od najboljih zabava u Sheratonu bila je ona koju su organizirali fanovi Georgea R. R. Martina – poslužujući ledenu lubenicu natopljenu votkom, i to u neograničenim količinama do ranih jutarnjih sati.

Ipak, najposjećenije su zabave koje priređuju gradovi-kandidati, nastojeći potaknuti posjetitelje Worldcona da glasuju za njih, budući da se ovisno o njihovim glasovima mjesto održavanja konvencije svake godine premješta. Worldcon se najčešće održava u Sjedinjenim Državama, a otprilike tri puta u desetljeću seli se u Europu, Aziju ili Australiju. Dobar je to primjer kako globalizacija katkad ide u prilog nama ostalima koji nismo Amerikanci. Naime, Worldcon se sve češće seli izvan SAD-a. Tako će iduće godine biti u kanadskom Montrealu, a godinu kasnije u Melbourneu u Australiji, o čemu su odlučili posjetitelji ovogodišnjeg Worldcona. Ove su godine gradovi-kandidati i organizatori najluđih zabava bili Reno i Seattle, koji žele ugostiti Worldcon 2011. godine.

Uz ozbiljne kandidature, tu su i totalno pomaknuti partiji neozbiljnih kandidatura, od kojih neke imaju dugogodišnju tradiciju. Minneapolis se, primjerice, kandidirao da ugosti Worldcon 1973. godine – i izgubio. No esefičari iz Minneapolisa i dalje svake godine priređuju party u pravom SF stilu, pod krilaticom “Za Minneapolis 1973.”, te strpljivo čekaju da se otkrije putovanje kroz vrijeme koje će im omogućiti da prirede svoj Worldcon. Kako zagriženi fanovi SF-a ništa ne rade polovično, tako kad glasujete za odabir lokacije – možete uredno glasovati i za neozbiljne kandidate.

Najveći volonterski događaj

Prvi je Worldcon održan u sklopu Svjetskog sajma 1939. godine u New Yorku, a mnogi su mu najavljivali propast stoga što se organizira volonterski. Budući da je konvencija kontinuirano rasla, te da danas može okupiti do sedam tisuća posjetitelja, postojala je bojazan da se neće moći zadržati volonterski duh. No Worldcon je danas drugi najveći događaj na svijetu koji organiziraju volonteri. Kotizaciju plaćaju svi: na Worldconu nije moguće volontirati bez uplaćene kotizacije, a jedina osoba koja je toga oslobođena jest počasni gost. Autorica čija je vrlo uspješna i popularna saga o Milesu Vorkorsiganu prevedena na hrvatski, Lois McMaster Bujold, bila je počasna gošća Denventiona, a govoreći o fandomu u svijetu – u tradicionalnom govoru počasnog gosta – oduševljeno je komentirala svoje hrvatske čitatelje, koje je imala prilike upoznati na zagrebačkoj SF konvenciji, SFeraKonu, 2001. godine.

Posebna čar Wolrdcona je književnost. Entuzijastični fanovi svoje autore upoznaju na niz načina. Tu su organizirana čitanja i potpisivanja, kao i paneli na teme poput budućnosti militarističkog SF-a, urbanog fantasyja ili pisanja SF-a, na kojima sudjeluju autori s kojima se prije ili poslije panela može razgovarati. No ako se netko ne želi gužvati u dvorani s ostalim fanovima, preostaje vam nešto što se naziva Kaffeeklatsch. Posebna prostorija, osam fanova i jedan autor za istim stolom – i ugodan razgovor od 90 minuta uz kavicu, čaj ili sok. To je Kaffeeklatsch. No potrebno vam je mnogo sreće, jer istovremeno se odvija 4-5 Kaffeklatscheva istovremeno, pa postoji šansa da dva vaša omiljena autora budu na programu u isto vrijeme. Ali uvijek im možete ući u trag.

Na Denventionu je slavnih SF autora bilo posvuda, a najviše su visjeli preko puta, u baru hotela Hyatt, u kojem je dobra atmosfera dosegla svoj vrhunac pretposljednjega dana Worldcona nakon dodjele nagrade Hugo, kad su pobjednici ušetali u bar i dobili gromoglasni pljesak svih prisutnih, sudionika konvencije i slučajnih gostiju uvučenih u golemu količinu dobrih vibracija, kakve esefičari na Wolrdconu najviše pokazuju.

Nagrada Hugo
Najsvečaniji trenutak svakog Worldcona jest ceremonija dodjele nagrada Hugo, svojevrsnog SF pandana filmskim Oscarima. Ta najstarija SF nagrada na svijetu ime je dobila po Hugu Gernsbacku, slavnom uredniku koji je 1926. godine utemeljio časopis Amazing Stories, prvi veliki američki SF časopis, i tako znatno pridonio popularizaciji i razvitku znanstvene fantastike i fantasyja. Često ga nazivaju “Ocem znanstvene fantastike u časopisima”, a po njemu je nazvan i jedan krater na Mjesecu. Nagrade Hugo dodjeljuju se od 1953. godine, a za njih glasuju fanovi koji su platili kotizaciju za Worldcon. Esefičari rade sve na svoj način, pa tako zabave za pobjednika Huga nema, ali zato postoji Hugo Loser Party, za one koji ga nisu osvojili.

Nagradu Hugo za 2008. dobili su:

• Najbolji roman: The Yiddish Policemen’s Union, autora Michaela Chabona
• Najbolja novela: All Seated on the Ground, autorice Connie Willis
• Najbolja priča: The Merchant and the Alchemist’s Gate, autora Teda Chianga
• Najbolja kratka priča: Tideline, autorice Elizabeth Bear
• Najbolja knjiga vezana uz žanr: Brave New Words: The Oxford Dictionary of Science Fiction, autora Jeffa Pruchera
• Najbolji dugometražni scenarij: Stardust, autorā Jane Goldman i Matthewa Vaughna, prema romanu Neila Gaimana i ilustracijama Charlesa Vessa; u režiji Matthewa Vaughna
• Najbolji kratkometražni scenarij: epizoda Blink serije Doctor Who, autora Stevena Moffata, u režiji Hettie Macdonald
(Mihaela-Marija Perković, Plan B 12)

Boeing 757 iranske nacionalne kompanije IranAir sletio je na pistu novog teheranskog aerodroma “Imam Homeini”. Nakon relativno jednostavne i bezbolne procedure provjere putovnica i u njima uredno otisnutih viza, zakoračili smo iz klimatizirane avionske zgrade na – shvatit ćemo to tek koji dan kasnije – ugodnih 40-ak stupnjeva u hladu. Toplinski udar koji smo doživjeli bio je nevjerojatan, što nas je samo još brže potjeralo prema autobusu. Vozeći se prema hotelu u kojem smo trebali biti smješteni nisu nam mogli promaći prodorni pogledi ajatolaha Homeinija i njegovog nasljednika Hameneija, koji su dopirali sa svih zgrada, reklamnih panoa, stupova, slika u izlozima trgovina, kioska, semafora…

A i vožnja Teheranom posebna je priča. Šok broj tri. U svakom trenutku na ulicama ovog megalopolisa od 16 milijuna stanovnika nalazi se oko 2 milijuna vozila! Budući da se u gradu ne poštuju nikakva prometna pravila, vožnja se svodi na “zakon jačega”, odnosno “zakon glasnije trube”. Semafori ne rade, a retrovizore i žmigavce ne koristi baš nitko, pa se za najavu neke radnje koristi isključivo sirena – tko prvi potrubi, ima prednost. Bulevari i avenije prilično su široki, s barem tri vozna traka u svakom smjeru, ali stanovnici glavnoga iranskog grada u taj će prostor uspjeti paralelno nagurati pet-šest automobila i desetak motora…

U takvom kaosu pješaci su definitivno građani drugoga reda, pa je za prelazak ulice u tim uvjetima potrebno podosta vještine i hrabrosti. Vozni park im je relativno solidan; na cestama prevladavaju marke domaće proizvodnje (samand i paykan – nešto u rangu Zastavinih vozila), a osim njih najčešći su nešto stariji modeli popularnih “francuza” – renaulta, citroena i peugeota te kia pride, koji su se sklapali u nekim iranskim tvornicama. Zanimljiv je podatak da zakon brani kupovinu “jačih” automobila – kako nitko ne bi mogao imati ni kvalitetnije ni brže vozilo od policije…

Iranac od stoljeća sedmog

Po dolasku u hotel slijedi šok broj četiri – u predvorju nas dočekuje lik u dresu hrvatske nogometne reprezentacije, raširenih ruku i širokog osmijeha, s uzvikom: “Dobro došli, prijatelji moji!”. U prvi mah pomišljamo da se radi o nekome iz hrvatskog veleposlanstva u Teheranu, no ubrzo shvaćamo da je situacija ipak bizarnija. Mladić se zove Hamed Chaki, Iranac je iz bogate teheranske obitelji i jednostavno obožava Hrvatsku. Bez ikakvog posebnog razloga. Natuca ponešto naš jezik, navodno prijateljuje sa Šukerom, Mamićem, Ivankovićem, vođom zagrebačkih Boysa i hrvatskim veleposlanikom Kombolom, upisuje studij menadžmenta u Dubrovniku i gleda Dnevnik HRT-a na satelitu…

O Hrvatskoj priča sa zanosom, biranim riječima punim hvale, a u očima mu je teško ne primijetiti sjaj. Aktivan je u “Iransko-hrvatskom društvu prijateljstva” i “Alah mu je dao zadatak da slijedi svoj životni put – promociju naše Hrvatske, njezinih ljepota i dobrih ljudi”. Isprva smo mislili da je u kontakt s Hrvatima došao preko nogometa i naših nogometnih stručnjaka koji su svoju karijeru gradili i u Iranu, no kada je spomenuo Tončicu Čeljusku i gospođu Sanader, koja mu je navodno rekla da mađarski MOL kupuje udio u našoj nacionalnoj naftnoj kompaniji, znali smo da je stvar mnogo ozbiljnija – čovjek je ili lud ili dobro zbija šalu.

Dok smo kratili vrijeme u društvu simpatičnog Hameda, naš je vodič otišao u banku promijeniti novac. Ubrzo se vratio s do vrha ispunjenim ruksakom, a snopove novčanica vadio je i iz čarapa! Ostali smo zbunjeni vrijednošću domaće valute, odnosno njezinim tečajem prema euru. Za 100 eura dobivamo milijun i 400.000 riala, koje uspijevamo razlikovati jedino po boji novčanica jer je na svim apoenima jedan te isti lik – onaj ajatolaha Homeinija, vođe Islamske revolucije iz 1979. godine.

Mjesto i vrijeme radnje je Los Angeles, 9. rujna 1956. godine u večernjim satima. Prošlo je tek nekoliko mjeseci otkad je Elvis Presley s “Heartbreak Hotelom” po prvi put ušao na vrhove američkih glazbenih ljestvica,  a svebdijući “Pukovnik” priopćio mu je kako ga već čeka gostovanje u famoznom showu Eda Sullivana. Ovaj put – zbog automobilske nesreće u kojoj je ozlijeđen – samog Sullivana nije bilo, no po američkoj ekonomskoj izreci znalo se da “show must go on”. Definitivno se isplatilo – jer ono što se dogodilo u sekundi je postalo antologijskim. Po prvi put šira američka javnost vidjela je kako se zavodljivo i provokativno njišu bokovi rođene zvijezde. Elvisov nastup oborio je apsolutno sve rekorde gledanosti: 60 milijuna gledatelja, tj. 82 posto tadašnjih vlasnika TV-prijemnika gledalo je i slušalo izvedbe pjesama “Love me tender” i “Ready Teddy”! Svjetska glazba, društvo i kultura doživljavali su revoluciju a da toga i nisu bili previše svjesni.

No nije Elvis na ekranu bio jedini. Između Elvisovih nastupa prikazivana je reklama čiji je glavni glumac bio sam Ed Sullivan. Zabavnim opaskama, a popraćen i glasom Julie Meade, Ed je uz primamljive slike kabrioleta u vožnji gledateljima objašnjavao zašto je Lincoln Mercury najbolja automobilska marka. Bio je to trijumf američkog kapitalizma temeljenog na konzumerizmu – 60 milijuna gledatelja koji su gledali Elvisa pogledalo je iste večeri gotovo jednak broj minuta reklamnih poruka za model Lincoln Mercuryja, koji je, napomenimo usputno, bio i glavni financijski pokrovitelj Sullivanovog glazbenog showa. Bila je to revolucija po svim kriterijima, a vjerovali ili ne, doživljavali su je i naši krajevi…

Prizor drugi: Dobra večer, pogledajte naše reklame

Mjesto radnje je Zagreb, a vrijeme je 7. rujna 1956. godine oko 11 sati ujutro, dva dana prije nego što će Elvis gostovati u Edovoj emisiji. Dan je bio ugodno sunčan, ljeto se odužilo. Ipak, posebna živost vladala je na zagrebačkim ulicama, pred kavanama i izlozima gdje su se gomile ljudi okupile oko nekoliko desetaka televizora – koji su ustvari bili i jedini prijemnici u gradu. U privatnosti svoga doma tada još nitko nije imao TV-prijemnik. Još je užurbanije bilo na južnoj obali Save, području na kojem je tek trebao nastati Novi Zagreb, a gdje su se tek nazirale zgrade novoizgrađenog Velesajma. Vladalo je veliko uzbuđenje jer se očekivalo njegovo otvaranje, povodom čega je dolazak najavilo cijelo državno vodstvo, u kojem su bili Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković, Vladimir Bakarić… A našle su se tada među okupljenim Zagrepčanima i dvije televizijske kamere tek osnovane zagrebačke televizije. Građani uopće nisu primjećivali kamere; potpuno nenavikli na njih, zaklanjali su im pogled, kidajući živce poluamaterskoj ekipi koja je pokušavala ostvariti premijerno emitiranje programa zagrebačke televizije (tada jedine nacionalne televizije). Građani zasigurno nisu znali da su time ometali prijenos prve televizijske reklame na hrvatskim prostorima – jer upravo je to bila osnovna svrha cijelog premijernog televizijskog prijenosa: promovirati novu gospodarsku ulogu Velesajma, prezentirajući javnosti niz proizvoda koji su se na njemu pojavili. Naposljetku je sve prošlo dobro: od 10.55 do 11.20 sati Zagrepčani koji su uhvatili dobru poziciju pred izlozima mogli su po prvi put vidjeti televizijski program zagrebačke televizije, a time i prvu televizijsku promidžbenu poruku.

Kozmetika i traktori

Već sljedeći dan, kada je program započeo emitiranje u 16.30 sati, spikerica Ljiljana Wajler najavila je: “Od danas svakog dana za vrijeme trajanja Zagrebačkog velesajma možete gledati naš reklamni program koji dajemo od 16 i 30 sati. Današnju emisiju počinjemo zabavnom muzikom”. Iako su bili pioniri televizijske reklame u jednoj komunističkoj državi, tadašnji režiseri i “marketinški stručnjaci” nisu bili naivni. Znali su da narodne mase prije svega žele zabavu, a onda im se tijekom najvećeg opuštanja može servirati i pokoja promidžbena poruka. Nastupio je zato glazbeni sastav Stjepana Mihaljinca, glumci su izveli nekoliko skečeva, a između svega emitirana je i reklama za poduzeća “Neva” i “Poljodjelstvo”. Kozmetika i traktori bili su zasigurno zanimljiva kombinacija. Spiker je govorio o uspjesima i prednostima njihovih proizvoda, a sve je bilo popraćeno i njihovom snimljenom slikom. Pioniri prvog hrvatskog televizijskog reklamiranja svjedoče da je neiskustvo bilo veliko, pa su početničke greške bile svakodnevnica – dok je spiker pričao o kozmetici, na ekranu bi se pojavila slika traktora! No brod je porinut…

Nije ostvarena Elvisova 60-milijunska gledanost, no zajedno s prvim televizijskim prijenosom emitirana je i prva hrvatska televizijska reklama – jedan  mali fragment hrvatske povijesti reklamiranja, oglašavanja i marketinga.

Prije nego što su postali Karlssonwilker bili su Jan Wilker i Hjalti Karlsson. Hjalti je radio kao dostavljač slatkiša u Reykjaviku sve dok jednog dana nije osvojio 13.000 dolara na lotu i odlučio otići u New York i upisati Parsons School of Design. Nakon toga zaposlio se kao asistent u studiju Stefana Sagmeistera i ondje upoznao Jana Wilkera, koji je iz Ulma došao u New York stažirati preko ljeta. Nekoliko mjeseci kasnije osnovali su studio. Prvi su im poslovi bili: naslovnica albuma Pata Methenyja, vizualni identitet restorana El Diner (koji je četiri mjeseca nakon toga zatvorila financijska policija), plakati za Kongres njemačkih psihologa (posao za koji priznaju da ga je ugovorio Janov tata), redizajn loga američkog fashion branda Anne Klein, svjetiljka u obliku psa s okovratnikom protiv češanja za World Studio Foundation, te CD cover za Crazyfists, metal band iz Aljaske (!). Izdali su i Spoken portofolio, kasetu na kojoj baršunasti glas Paula Sahrea detaljno opisuje njihove radove, a koji se još uvijek, unatoč tome što nije naišao na opće razumijevanje, može naručiti na njihovom siteu (www.karlssonwilker.com).

Shit, Hungry, Yes, No, Hi

Samo dvije godine nakon osnivanja, 2002., izdali su knjigu o studiju: TELLMEWHY – The first 24 Months of a New York Design Company (knjigu su nazvali prema riječima pjesme Back Street Boysa, “I Want it That Way”, koju su pjevali u obližnjem karaoke-baru, op. a.).

“Pokušali smo u knjizi opisati prve dvije godine studija. Pokazali smo baš svaki projekt na kojem smo radili – bilo da je bio dobro plaćen, loše plaćen ili neplaćen, ili nam je klijent bio tata. Gledajući unatrag, neki nas radovi čine sretnima, a nekih se sramimo.”

Osim o radovima, u knjizi se može saznati i koje su bile najčešće izgovorene riječi u studiju: (“Shit, Hungry, Yes, No, Hi”), zatim koliko puta ih je Paul Sahre, koji ima studio na katu iznad njih, zamolio da stišaju glazbu (“18″), koliko sati provode svirajući playstation gitare (očito mnogo, budući da su nas u nekoliko navrata porazili s maestralnom razlikom), kako su živjeli u studiju i tuširali se u obližnjem fitness-centru jer si nisu mogli priuštiti stanarinu, te što o njima misli Michael Beirut, a što knjigovotkinja. Nakon izdavanja knjige kulirali su, napisali i dizajnirali godišnje izdanje o dizajnu magazina Times, kratke videouratke za MTV, glazbeni časopis Verse Chours Verse, vizualni identitet njujorške glazbene kuće Skirl Records, a nedavno i kalendar za srpsku tiskaru Publikum, pod naslovom “Fenomen: Karlssonwilker”, zbog čega su proveli nezaboravnih 12 dana u Beogradu. Više o tome reći će vam famozni video pod nazivom karlssonwilker 12 days in serbia na YouTubeu, a natuknut ćemo samo da uz djecu koja im recitiraju pjesme na dočeku, na islandskom i njemačkom skandira i zbor u narodnim nošnjama, te da im nude kruh i sol, a na poklon daju frulicu. No to je tek početak.

O.O.P.S.! Paul Sahre
www.paulsahre.com

Na posjetnici Paula Sahrea, njujorškog dizajnera, ilustratora, predavača na School of Visual Arts, urednika i strastvenog nogometaša (to je ono što Amerikanci zovu soccer, a ne sucker ili football!) nalazi se logo Dunkin Donutsa, iznad kojega piše njegovo ime. Naime, stisnut u zgradi između najkaloričnijih krafni i autoškole, u blizini Union Squarea, nalazi se studio O.O.P.S. (Office of  Paul Sahre), osnovan 1995. godine, u kojem koraci i glazba odjekuju do stropa studija Karlssonwilker. O tome da se Sahre i dečki iz Karlssonwilkera dobro slažu kada se treba zabaviti svjedoči njihova ideja da za field trip u sklopu radionice u Art Directors Gallery unajme limuzinu s krovom punim neonskih zvijezda, rezervama votke Gorbačov i Heinekena te nas odvedu na “najbolje sendviče u New Yorku”, poznate bagelse težine omanje mačke i prezasićene majonezom.

U prvom dijelu njegovog studija nastaju brojne naslovnice za knjige (Hemingway, Rick Moody, Hanif Kureishi), umjetničke monografije, CD-i za Smalls Records, ilustracije za New York Times i naslovnice NY Magazinea, a drugi dio studija čini radionica za sitotisak, u kojoj je Paul tijekom godina otisnuo nebrojenu količinu plakata za off-Broadway kazališta poput SoHo Rep Theatrea. Strast prema surfanju dijeli s Victoreom, pa (kao i on) dizajnira svoje daske (u uredu su dvije: jedna s astronautom, a druga s neandertalcem nedefiniranog spola; kasnije nam Paul tumači da nije imao dovoljno inspiracije za oblikovanje genitalnog područja, pa je – da ne bi čudno izgledao sjedeći na dasci, odnosno penisu – cijelo područje na kraju osjenčao tako da sada svi misle da je to neandertalka).

Leisurama Now

Cijeli desni zid ispunjen je knjigama koje su strogo poredane po bojama ovitka. Usto, Paul je i opsesivni sakupljač bizarnih memorabilija poput predmeta koji su se nalazili u Leisurama total-design montažnim kućama za odmor na Long Islandu 60-ih godina (“osim te proklete četkice za zube, za koju bih dao cijelo bogatstvo samo da je nađem”) – kućama kakve su se za pukih 750 dolara mogle kupiti u robnoj kući Macy’s, potpuno opremljene – od četkica za zube do posuđa i ručnika. Iz tog hobija nastala je njegova druga knjiga, koju je osmislio i oblikovao: “Leisurama Now: The Beach House for Everyone”, a u kojoj proučava povijest tih kuća i nostalgičan i utopistički duh vremena kada se sve činilo mogućim, bilježeći načine na koje su ih sadašnji vlasnici adaptirali, raznorazne opskurne događaje zabilježene na tom području, te navodne susrete s duhovima i izvanzemaljcima.

NLO-sightingsi i nadnaravno teme su oko kojih Sahre postaje naročito gorljiv. Ispričao nam je tako da je za potrebe jednog editoriala proveo tri dana i noći u jednoj dubokoj šumi u državi New York, čekajući neki znak s drugog/trećeg svijeta – no koji se na kraju nije dogodio, pa je snimio svoju kampersku opremu pomoću fleša, noću. Na sredini studija uzdiže se golemi vrh svemirske rakete. Ispričao nam je da je u djetinjstvu bio fasciniran zanimanjem svog oca, ali da je ipak odlučio da neće postati pilot. Ostale detalje o njegovoj obitelji saznali smo kada nas je upoznao s projektom Spreadin’ the luv. Znak koji njegov gluhi brat koristi za iskazivanje ljubavi pretvorio je u logotip, a naljepnice u obliku ruke u duginim bojama podijelio po cijelom svijetu. Recimo još samo ovo: da Paul svira melodiku u tamo nekom bendu, svejedno biste sobu oblijepili njihovim plakatima – čak i da bend nikada niste slušali.

James Victore – surfer, lažni Teksašanin, provokator i dizajner
www.jamesvictore.com

Jedan kritičar dizajna napisao je da se na pozornicu nikad ne valja popeti s psom, djetetom ili Jamesom Victoreom, jer vas nitko neće niti zamijetiti. Nakon što su mu profesori predložili karijeru stand-up komičara i izbacili ga iz škole za dizajn – prošlo je gotovo 20 godina. Od tada je James Victore napravio brojne društveno i politički angažirane plakate, među prvima “Celebrate Columbus” (1992. godine), za petstotu obljetnicu Kolumbovog otkrića Amerike, nekoliko postera koji se bave temom smrtne kazne, poput “The Death Penalty Mock Justice” (Smrtna kazna ruga se pravdi) – crtež lubanje s isplaženim jezikom u obliku američke zastave, zatim plakate “Racism”, “Just Say No”, “The Aristocrates” i brojne druge.

Neki od njegovih klijenata su Moet&Chandon, Portofolio Center, Yohji Yamamoto, Amnesty International, MTV, The New York Times… Dobitnik je nagrade Emmy za televizijsku animaciju i predavač na School of Visual Arts u NYC. U svom radu često koristi crteže, rukopis i ilustraciju, ta smatra da su tri najtužnije riječi na engleskom “It’s just business!”. Steven Heller nazvao ga je “istinskim ekspresionistom”. Tvrdi da njegov studio radi 23 sata na dan/noć, a za svoje slobodno vrijeme kaže da ga provodi na sljedeći način: “Surfam, držim predavanja, vozim bicikl i motor, seksam se sa svojom predivnom ženom i igram se sa sinom Lucom. I to ne nužno tim redoslijedom!”

Advertisers think you’re stupid!

Našli smo se u njegovom ateljeu u Brooklynu. Dočekao nas je na vrućini avenije Bedford s kaubojskim šeširom i bordo čizmama od zmijske kože i proveo dvorištem iza kuće, prepunim dijelova motora, koje nalikuje na garažu susjeda koji baš svake nedjelje radi “generalku”.

Licem u lice s Jamesom Victoreom malo iza podneva sjedili smo oko stola s uperenim diktafonom, koji nam je bio jedino sredstvo samoobrane spram ovog dizajnera prerušenog u kauboja!

Kako je odrastanje u Texasu utjecalo na njegov rad i estetiku i zna li jahati konja?

“Odakle vam to? Nisam iz Texasa! Rodio sam se u Brooklynu. Moja supruga Laura je iz Texasa i George Bush je iz Texasa, ne smijem sada ništa loše reći o njemu jer ga roditelji moje supruge vole, a ja volim njih!”

Upssss..! Teško je zamisliti gori početak intervjua s osobom koju mnogi nazivaju rock-zvijezdom dizajna.

Odlučili smo produbiti neprijateljstvo i postaviti drugo pitanje koje znamo da ne smijemo: “Dakle, kakav je osjećaj biti design rock-star?

“Mislim da je strašno zabavno, ali crack mi je malo oštetio mozak, tako da to radije pitajte Stefana.” (Stefana Sagmeistera, op. a.)

Maknimo se na tren od prljavog rublja i prijeđimo na prljavo suđe… Ispričaj nam kako je počeo tvoj projekt “Dirty Dishes” i odakle ideja za crtanje na tanjurima?

“Imao sam tu naviku crtanja po tanjurima u restoranima kada sam htio dobiti broj telefona od konobarice ili nažicati nešto besplatno. Onda su mi jednoga dana ponudili da napravim izložbu svojih plakata, ali budući da mi je dosadno gledati stare radove, odlučio sam izložiti tanjure. Nije ih bilo lako naći, ali iznenadio sam se da su neke moje prijateljice sačuvale tanjure koje sam im nacrtao prije pet godina. A i volim osjećaj flomastera koji klizi po glatkoj površini tanjura.”

Velik dio tvojih radova kritički se odnosi spram političkih aktualnosti i društvenih problema. Uživaš li u tome kada tvoj rad pobudi reakciju kod publike?

“ Uopće me to ne zanima. Nije me briga ni što moja mama misli o mom radu. Kad bih morao razmišljati o tome što svi misle, to bi bilo nemoguće. Ne vjerujem ni u ono što se u pseudoznanstvenoj terminologiji marketinga naziva ciljana skupina, stvarno je bezobrazno na taj način tretirati publiku. Smatram da je svatko dovoljno inteligentan da odvoji dobro od lošeg, promijeni kanal, prestane čitati ili zaposli nekog drugog osim mene. Radim jako puno kako bih sam sebe iznenadio i zabavio, trudim se ne razlikovati lijepo od ružnog i svaki put napraviti nešto novo. Možda sam sanjar, ali mislim da dizajn može promijeniti svijet.”

I za kraj, kako kažu njegove promo-naljepnice - “Advertisers think you’re stupid! Love, Victore!”

(Dora Budor & Maja Čule, Plan B 12)

Nekoć davno interijer s prekidačem za upuhivanje  hladnoga zraka i svjetlom za čitanje iznad stražnje klupe doimao se otmjenim. Situacija se drastično  promijenila, pa danas i mali automobili kao dio dodatne opreme nude kožu, automatske klima-uređaje, navigaciju te priključke za MP3 playere, koje je moguće kontrolirati putem sučelja glavne audiojedinice. No to je tek početak. Već tijekom sljedećih pet godina automobil ćete otključavati mobitelom, sjedala će se pomicati i napuhavati/ispuhavati kako bi vam pomogla da uđete odnosno izađete iz vozila, a senzori za svjetlo dizat će vam raspoloženje u vrijeme prometne gužve ili romantične vožnje po brežuljcima iznad grada. Donosimo pregled nekih automobilskih noviteta, čija serijska proizvodnja već traje ili će uskoro početi.

Mobitel kao ključ

Mobilni telefoni već mogu surfati internetom, snimati video i obavljati mnoštvo drugih stvari koje su se prije pet godina činile kao znanstvena fantastika. Uskoro će i otvarati vrata vašeg automobila. Audijev Metroproject Quattro (što je samo otmjeno ime za koncept koji će prilikom serijske proizvodnje biti preimenovan u A1) ima takvu opciju. Riječ je o mobilnom uređaju koji će gotovo sigurno biti ponuđen kao dio dodatne opreme uz najmanji automobil iz Ingolstadta. Mobitel će se smještati u dock pozicioniran iznad mjenjača, a putem tipki na upravljaču moći će se upravljati glazbom, navigacijom (uređaj će imati ugrađen GPS prijemnik), videom i podacima na telefonu. Sve će se sinkronizirati s glavnom upravljačkom jedinicom audiosustava u automobilu. Dolazak ovakve naprave značit će jedan predmet manje za nošenje i središnju konzolu s manje tipki, što dizajnerima otvara mogućnosti za nova rješenja u interijeru.

KAD? 2009. godine na Audiju A1
INFO: Audi je za Metroproject Quattro nezavisno od Applea razvio mobitel nalik na iPhone. No gotovo istodobno objavio je i kompatibilnost svog MMI (Multi Media Interface) sučelja s iPhoneom, tako da se već špekulira o iPhoneu koji će biti brendiran kao Audijev uređaj

Pop-up navigacija

Navigacijski uređaji pričvršćeni za vjetrobransko staklo ili bilo koji drugi dio automobila trpe vibracije i stoga su podložniji kvarovima. Uređaji skriveni u armaturi automobila kad se ne koriste pružaju pravo rješenje za takve probleme. Navigacija se ne koristi često; stoga je budućnost u uređajima koji će “iskakati” na pritisak tipke i skrivati se kad više nisu potrebni. Garmin je za Volvo već razvio takav uređaj (može ga se naći na modelima V50 i S80), a ponudu će uskoro i proširiti. Osim za Volvo, proizvođači GPS uređaja razvijaju pop-up navigacije i za druge automobilske tvrtke.

KAD: Već danas na nekim modelima volva, a uskoro i kod ostalih
INFO: Problematično je to što pop-up navigacija nije fizički integrirana sa središnjom upravljačkom jedinicom, zbog čega je vozač prisiljen gledati na dva ekrana, što mu odvlači pozornost od zbivanja u prometu

Asimetričnost kao trend

Isti oblici, boje, linije, sjedala, vrata i ostali elementi automobila – postaju dosadni. Sve se više pojavljuju asimetrični oblici, koji bi mogli početi uzimati prevlast u kompletnom interijeru vozila. Sjajan primjer toga je mazda taiki. Njezina unutrašnjost sastoji se od crnog kokpita omeđenog crvenim bojama (kako bi se vozač još više fokusirao na ono što se nalazi ispred njega), “trokutastog” upravljača (u istoj kombinaciji boja), prozirnog vozačevog sjedala te bijelog sjedala za suvozača.

KAD: 2012. godine, na nekim modelima mazde
INFO: Suprotno uvriježenom mišljenju, upravljači s ravnim donjim dijelom (npr. kod nekih modela audija) nisu rezultat genijalnosti dizajnera, nego su stigli ravno s trkaće staze. Naime, vozači bi prilikom ulaska ili izlaska iz automobila doslovno morali “preskočiti” dio roll-cagea. Kad je donji dio upravljača ravan, to je lakše obaviti

Pametna sjedala

Za razliku od sjedala otprije desetak godina, današnja obavljaju mnoštvo funkcija. U njima su smješteni zračni jastuci, nasloni za glavu koji sprječavaju trzajne ozljede vrata (ako su pravilno pozicionirani), moguće ih je namještati po visini i u lumbalnom dijelu kralješnice; hlade, griju, masiraju stražnjice, a neka se čak prilagođavaju pri ulasku automobila u zavoj – kako bi bolje držala tijelo. Sjedala budućnosti automatski će se prilagođavati u skladu s prethodno programiranim željama vozača, a sve zahvaljujući pomičnim bočnim dijelovima. Primjer za to su Faurecijina sjedala (riječ je o jednom od dobavljača dijelova za automobilske proizvođače), koja su se našla u Toyotinom Hi-CT konceptu predstavljenom na Tokyo Motor Showu krajem prošle godine.

KAD: 2012. godine, u nekim toyotama
INFO: Ovakva sjedala omogućavat će manje trošenja materijala na svojim bočnim stranama, ali i na unutrašnjoj strani automobilskih vrata.

Svjetlo po želji

Funkcionalno osvjetljenje interijera više nije dovoljno. Velikoserijski automobili počeli su nuditi svjetlo koje može mijenjati boju i jačinu – ovisno o raspoloženju vozača. Prvi je krenuo mini s drugom generacijom svog gradskog automobila; pritiskom na prekidač vozač može mijenjati boje u spektru od narančaste do ljubičaste. Sigurno je kako će ostali brendovi slijediti ovaj primjer. Zanimljiva je funkcija koju je moguće naći na citroenu C4 picasso. Kad gurnete ruku u pretinac na vratima, u njemu se automatski pali svjetlo, što uvelike olakšava traženje sitnica.

KAD: Već danas na miniju, a uskoro i na ostalima
INFO: Ovo će biti jedna od najvažnijih funkcija koju će najkasnije 2010. kao dodatnu opremu morati ponuditi svi proizvođači automobila koji drže do sebe, naročito na europskim tržištima

Skriveni otvori klima-uređaja i mjenjača

Otvori klima-uređaja jedna su od komponenti interijera na kojoj se jednostavno nema što mijenjati, zar ne? Srećom, ne. To su među prvima u serijskoj proizvodnji pokazali dizajneri i inženjeri iz Jaguara, koji su ih na XF-u jednostavno odlučili rotirati kad klima ne radi te tako stvorili glatku i skladnu površinu. Osim klima-uređaja, u XF-u je skriven i mjenjač, koji je u obliku rotora. Kako konkurencija nikad ne spava, a BMW-ov iDrive sustav je istog oblika kao i XF-ov mjenjač, ne treba čuditi ako će nova generacija iDrivea služiti i kao mjenjač

KAD: Već danas na jaguaru XF
INFO: Osim Jaguara, i BMW i Chrysler prikazali su skrivene otvore za ventilaciju. Potonji na konceptu chrysler nassaua, a bavarska tvrtka na studiji CS coupea.

(Goran Vuzem, Plan B 12)

Odakle ideja za tvoju novu kolekciju FrogPrince?

Zadnja kolekcija bazirana je na priči braće Grimm i transformaciji žabe u princa. Čitao sam svojoj nećakinji tu bajku, i ona me je pitala: “Zašto ne mogu vidjeti tog žapca u trenutku kada se pretvara u princa?”. Zainteresirala me pristojnost bajke, jer nisam našao nijednu ilustraciju tog prizora transformacije. Poslužio sam se Darwinovom evolucijom čovjeka, bila mi je zanimljiva i kvantiteta modela postavljena kroz šest faza u evoluciji od majmuna do čovjeka. Kolekcija je fuzija toga i renesansnog kostima na stereotipnom prikazu muškarca/princa kroz povijest kostima, i uvijek je taj poželjan stereotip bogati princ kojega sam vezao uz mačistički princip ovdašnjeg frajera, s must have itemima kao što su kožna jakna i bijela košulja. Zanimalo me prinčevo spasenje!

Opiši nam svoj kreativni proces, što utječe na tebe?

Mediji i boje dolaze zadnji. Volim istraživanje, makar sve na kraju reduciram, ali postoji ta neka imaginarna arhiva koja cirkulira po medijima cijelo vrijeme. Često se vežem uz raspoloženje i mood (books) koji najprije postavim. 

Diplomirao si modni dizajn na TTF-u, pa na Likovnoj akademiji slikarstvo. Koji su tvoji planovi za budućnost?

Upisao sam master na smjeru Menswear na Royal College of Art u Londonu, koji traje dvije godine. Nešto što je meni bilo zanimljivo na ovom collegeu jest odličan link s industrijom, a Royal je i najstariji koledž s usmjerenjem za mušku modu.

U Galeriji Miroslava Kraljevića uskoro ćemo vidjeti tvoj rad How to make rainbow at home. Možeš li najaviti o čemu se radi?

How to make a rainbow at home rad je u kojem sam se bavio dvjema recepcijama. Fizičkim i hipotetskim postojanjem artefakta, zapravo, matematičkim procesom uvjeravanja da je duga moguća. To je instalacija s crtežima u kojoj sam koristio Newtonovu prizmu za nastajanje duge, što uvjerava da je moguća u uvjetima doma. Performans stvaranja duge održat će se u galeriji u produkciji Kontejnera.

Isuse, ‘ajdmo sad malo nešto zabavno! Kad pričam o svojim konceptima imam osjećaj kao da čitam poeziju. Kao kad ti neko kaže – recitiraj. Mislim, naučio sam sve to već napamet.

Pa dobro, reci mi, kao modni dizajner…

I’m an artist as well…

… kako pristupaš svom oblačenju?

Volim konfekciju. Ne bih nosio svoj model jer sam vrlo samokritičan, mislim da bih bio nervozan. Neprestano bih ga analizirao. Vjerojatno sad ne bih držao mikrofon, gledao bih unutarnji šav. Volim odmarati oči od svog rada. Zapravo, ne volim gledati svoje radove… Nošenje vlastite garderobe mi je pomalo narcisoidan čin.

Reci nam što slušaš i što gledaš?

Novi projekt koji radim bavi se glazbenom poviješću, tako da slušam dosta Sonic Youth, Johna Cagea… Zadnje što sam čitao je Dior by Dior. Sad sam pokupovao ove edicije Absolutely Fabulous. S nećakinjom gledam crtiće, mislim da je to ok – s njom sam, a mogu misliti o svojoj kolekciji na kojoj sad intenzivno radim.

Nećakinja ti je, dakle, jedna od glavnih inspiracija?

Ma ne, nije. Ma volim svoju nećakinju, mislim, nekako je doziram…

Haha, super naslov: “Tomislav, 25, modni dizajner: Volim svoju nećakinju!“

Ni slučajno! Ovo postaje suludo! Još 10 pitanja i postat ću najpoželjniji neženja! Ne znam kako bih se nosio s ovim ako to objavite, ali ionako uskoro idem.

Je li istina da si dugo plesao balet?

Pa da, kad sam bio prvi razred mogao sam upisati rukomet ili balet, ali sam se ubrzo prebacio na balet. Vrlo Billy-Eliott-spika.

Kako si došao na ideju da se baviš time čime se baviš?

Nekako sam imao sreće i oduvijek znao čime ću se baviti. Zapravo, zamišljao sam se s nekom curom kao svojim modelom, to je neka Donatella Versace. Baka je bila šnajderica, zajedno smo šivali.

Što ste šivali?

Pa suknjice. Da. Ne samo za balet, nego za sve.

Što radiš kad ne možeš zaspati?

Surfam, čitam, deprimiram se…

Želiš li nam reći još nešto zanimljivo o sebi?

Pa hmm, nedavno sam otvarao jedan internet-profil i nisam se mogao registrirati dok ne popunim to polje o sebi, to mi je uvijek problem. Mislim, što bi ti rekla o sebi?

Fakat ne znam, mislim da bih se trudila ispasti normalna…

Na kraju sam napisao jednu rečenicu: Be my diary.

(Dora Budor i Maja Čule, Plan B 12)

Posebno mjesto među njima zauzima naslov ”El Orfanato” – jer se iza naizgled običnog ghost-horora o ukletoj kući krije slojevito i dirljivo ostvarenje, koje spada među najbolje filmske naslove posljednjih godina. Svjedoči tome i činjenica da je ”El Orfanato” osvojio čak sedam nagrada Goya (španjolska nacionalna filmska nagrada), a u još sedam kategorija bio je nominiran za tu nagradu. Da stvar bude zanimljivija, film je u potpunosti realizirala ekipa mladih filmaša i početnika, pa je tako većini njih (redatelju Juanu Antoniju Bayoni, scenaristu Sanchezu, direktoru fotografije Fauri i kompozitoru Velazquezu) ovo prvi cjelovečernji film. Zato i iznenađuje zrelost i cjelovitost njihova filma, u kojemu nema nijednog suvišnog elementa: filmu se naprosto nema što dodati niti oduzeti. Priča o ženi koja s obitelji kupuje sirotište u kojemu je odrasla kao djevojčica, a u kojem se čuju neobični zvukovi i događaju neobične stvari – ne plaši hektolitrima krvi, nego sjajnom atmosferom i odličnom glazbom i zvukovima, uz pokoju scenu koja će vas izbaciti iz sjedala.

Guillermo del Toro

Jedan od glavnih krivaca za uspjeh ”El Orfanata” je kultni meksički redatelj Guillermo del Toro, izvršni producent ovoga projekta, što donekle objašnjava činjenicu da film poprilično nalikuje na njegovu ”Đavolju kralježnicu”. Debeljuškasti Guillermo fizički izgleda kao meksički brat blizanac Petera Jacksona, a i baš poput njega danas je jedan od najvažnijih suvremenih filmaša. Osim kilograma i brade povezuje ih i Tolkien – jer del Toro upravo priprema ekranizaciju ”Hobita”, do kojega je došao nižući majstorije kao što su oba ”Hellboya”, te ”Panov labirint”. (Denis Vukoja, Plan B 12)

Sredinom kolovoza, debitirajući u glazbenoj kući 4AD records, Stereolab je izdao svoj deveti po redu studijski album Chemical cords. Već nakon trideset sekundi prvog broja “Neon beanbag”, ostvaruje se rečenica iz magazina Wire: “A new Stereolab album can sometimes feel intensely needed”. Znate onaj osjećaj kada vam se osmijeh na licu pojavi nenadano, topli fluid prostruji tijelom, misli se čvrsto usmjere u pravcu sna – vašeg, naravno. I nemojte se bojati da će euforija/flash proći; iz pjesme u pjesmu Stereolab vas vodi poput iskusnih šamana u predjele koje dobro poznaju, bez sebičnosti da vam pokažu i one najintimnije komadiće svoga srca, dajući nam mnogo odgovora, prostora koje logičkim rasuđivanjem nikad ne bismo dokučili. Uzrok ovom lijepom osjećaju i sigurnosti koji stvara album “Chemical cords” skriva se iza čvrste, zgusnute forme, očigledne spontanosti pri stvaranju glazbe, u vedrom “stereolab” pogledu, punom života i duha.

“Chemical cords” konstruiran je layer po layer; Tim Gane uzima seriju beat loopova, gomila ih na improviziranim akord-sekvencama odsviranim na vibrafonu i klaviru, a kasnije ih ubrzava ili usporava, sve do idealnog temelja za pjesmu. Iz ovako netipične metode pristupa stvaranju albuma, bez sumnje, “Chemical cords” protkan je jakom, prezentnom beat-vožnjom, koja rezultira peakom u britkom, emocijama nabijenom broju “One finger simphony”, ili elektroničkoj kabare-šetnjici “Daisy click clack”.

Naravno, apsurdno je očekivati da će nakon toliko godina bavljenja glazbom Stereolab izbaciti materijal neočekivano svjež i progresivan. Nema potrebe, oni su stvorili prije mnogo vremena novi subžanr, šarmantni i elokventni pop, uvijek nam iznova pokazujući svoju osobitost iz drugog kuta.

Zima je pred nama, novca je sve manje, drva i ugljen su skupi; najjeftinije ćete se zagrijati uz čašu crnog vina i novi album Stereolaba.

Various Artists – Dirty edits Vol. 1
selected by Dirty soundsystem
Tigersushi records

Ako ste gledali dokumentarac Scratch (ako niste, obavezno nabavite), u kojem nas virtuozi na gramofonima DJ Qubert i DJ Shadow uče sviranju scratcha po notama, zasigurno se sjećate cjeline digging, gdje njih dvojica u starim podrumima kopaju po desetinama tisuća neprodanih opskurnih vinila/LP-a u potrazi za onim pravim koji će raznijeti dancefloor.

Osim ovih dvaju “manijaka” čudnih strasti, Dirty soundsystem (www.d-i-r-t-y.com) iz Pariza na sebi svojstven način također se bavi diggingom. Dirty-ekipa pažljivim odabirom reizdaje opskurne izvođače najrazličitijih glazbenih pravaca iz raznih razdoblja, na kojima radi male remiksing-intervencije, ne mijenjajući osnovu pjesme. Dirty edits vol. 1 odiše svježinom, šarolikošću u pravom smislu te riječi. Uz nepoznate izvođače koje ni googlanjem ne možete naći, tu se nalaze i Pointer sisters, Can, “Wicked game” Chrisa Isaaca u varijantama koje će vas zacijelo zavesti, nasmijati, iznenaditi. Odličan soundtrack za film “Vozim se tramvajem na posao”.

Various Artists – Nigeria Disco Funk Special: The sound of the underground Lagos dancefloor 1974-79.
Sound way records

U kovitlacu urbane životne bujice, s naočalama preko očiju na kojima non-stop piče reklame i humoristične serije, vrlo često nas ne zanima (premda nam smeta) koji to bend drnda u susjednoj garaži, a kamoli kakva je bila klupska scena u Lagosu od 1974. do 1979.

Ekipa iz Brightona osnovala je malu izdavačku kuću Sound way records (www.soundwayrecords.com), čija je specijalnost u potrazi i reizdavanju underground egzotične glazbe s okusom funka. Sjajnom kompilacijom “Nigeria Disco Funk Special”, Sound way nas vodi na putovanje kroz  mračne, vrele, brojne klubove u Lagosu – “the funk and disco capital”.

Od tradicionalne afričke glazbe pod utjecajem US-jazza nastaje podžanr Africa Highlife, u koji se ubrzo uvlače funk i soul – i Afrobeat je rođen s dobro nam poznatim pionirom tog zvuka, Felom Kutijem. Afrobeat nastavlja mutirati pod utjecajima proto-disca i garage rocka, izrastajući u funkiest rhythm in the world.

Na ovoj ploči čut ćete najbolje afrobeat-bendove, koji su krajem sedamdesetih harali disko-klubovima u Lagosu. Ritam koji će zapaliti i one najrigidnije, te svakako rastjerati oblake nad vašim kvartom.

Hauschka – Ferndorf
Fat cat records

Novi album “Ferndorf”, izdan na labelu Fat cat records (www.fat-cat.co.uk) njemačkog kompozitora/pijanista Volkera Bertelmanna – Hauschke, kolekcija je predivnih, intimnih pjesama, ne izravno namijenjenih “jednostavnom”, trendovskom/fake slušatelju. Nakon prvog albuma Room To Expand, izdanog prije svega pet mjeseci, koji je bio tipičan solo na klaviru, Ferndorf se razlikuje kompleksnošću koju su ugradili čelo, trombon, violina i nešto suptilne elektronike u deep layeringu. U prvom je layeru, naravno, klavir, dok ostali instrumenti lagano poput vilinskih pokreta dodiruju tonove klavira, a katkad se pojavi i neki nenadani šum, klik, dum. (Nenad Borović, Plan B 12)