I umjesto hodočasnika otvorenog uma, turisti su netko koga treba po cijeli dan animirati i cimati uokolo da vidi neku crkvu, hram ili piramidu. Umjesto mističnosti putovanja – servira se alkohol, a avantura se svodi na organizirani rafting ili jahanje slona na farmi. I u Laosu je na dvije-tri lokacije u začetku takav oblik turizma. A dok se ne proširi dalje, upravo je osvježavajuće doći u Laos i jednostavno promatrati život i sudjelovati u njihovoj svakodnevici. Od davnina poznat kao Kraljevstvo milijuna slonova (prijevod imena starog kraljevstva, Lanchanga, koje se prostiralo na području današnjeg Laosa od 14. do 18. stoljeća), Laos je danas najzatvorenija i najdivljija zemlja regije. Broj slonova je u međuvremenu spao na 1.400, od kojih polovica još luta šumama, dok druga polovica hranu zarađuje u znoju lica svog.

U Laos smo pobjegli iz Vijetnama, izludjevši od tajfuna. Nakon sedam dana pljuska koji nam nije dao ni minute predaha, probijanja kroz poplave i masu energičnih Vijetnamaca koji su jurcali na motorima na sve strane, prošli smo granicu i našli se u selu u kojem kao da je vrijeme stalo. Mještani su nas bez pretjeranog interesa gledali kako hodamo cestom i raspitujemo se o autobusu. Navodno vozi jednom dnevno do prvog većeg grada, ali možda i ne vozi. Ovisi o vremenu, o vozaču, o mnogočemu… No bilo nam je suđeno da ga nađemo, ali nije nam trebalo previše pronicljivosti da shvatimo da je prastari autobus koji nas je dočekao bio rashodovan još valjda u vrijeme snimanja filma „Ko to tamo peva“, a u usporedbi s legendarnim vozilom firme Krstić – djelovao je još raspadnutije i izraubanije…

Tubing

Stranaca je u Laosu malo, pa je i međusobni kontakt lakši. Ubrzo smo završili na krigli piva s mladim parom Engleza, koji su upravo bili stigli iz Vang Vienga, laoskog raja za ljubitelje alpinizma, špiljarstva, planinarenja… No za one kojima se takve aktivnosti čine previše intenzivne – tu je tubing, laoska varijanta raftinga: uvale vas u „šlauf“, unutarnju kamionsku gumu, pa omotane tom gumom bace u rijeku koja vas ponese svojim tokom. Svako malo nailazite na neki bâr uz obalu, pa svratite na piće i zatim se ponovno vratite nazad u gumu – i rijekom nastavite dalje. Da bi sve bilo bombastičnije, u barovima (uz alkohol) nude i lude koktele od psihodeličnih gljiva.

I naši su Englezi srknuli ludi koktel, nakon čega su se jedva iskobeljali iz rijeke. Zaboravili su sići na „zadnjoj stanici“ pa ih je rijeka odnijela daleko. Premrli su od straha kad su shvatili koliko se ljudi utopi u tim gumama – jer se napiju ili nadrogiraju. A uopće se nije teško napiti jer se uglavnom poslužuje Mekong bucket – limena kantica s viskijem, Coca-Colom i Red Bullom, što se pije na slamku – pa ti vidi.

Život u unutrašnjosti

Osim prometnica koje spajaju glavne gradove, sve se ostale ceste svode na blatne poljske putove koji se u sezoni monsuna pretvaraju u močvaru. Zemlja je prilično brdovita, pa su i naselja međusobno udaljena i po nekoliko stotina kilometara, za što su vam često potrebni i dani putovanja. Ako ste negdje duboko u unutrašnjosti, bolje bi vam bilo da vam ne zatreba bolnica. No život se prilagođava – budući da su uglavnom tek veći gradovi spojeni na električnu mrežu, manja odsječena mjesta u potpunosti se snabdijevaju međusobno umreženim obnovljivim izvorima energije – vjetrenjačama i sunčevim ćelijama.

Cesta je ovdje moderan izum, tako da dio prometa još teče tradicionalno, čamcima – rijekama i kanalima. Tako smo i mi krenuli u unutrašnjost, put džungle. Čuli smo za bungalove sagrađene usred nje i uputili se vidjeti eko-turizam na laoski način. Najprije nas je još jedan životopisni hrđavi autobus odvezao do posljednjeg sela, pa smo ondje tražili nekoga sa čamcem da nas preveze dalje do konačnog odredišta. Dugačak i uzak, čamac se doimao poprilično nestabilnim, sve dok nismo posjedali i uvjerili se da se neće samo tako prevrnuti. Nakon četrdesetak minuta vožnje – vozač nas je iskrcao na obali obrasloj gustom šumom. Ili džunglom? Oprostili smo se s njim, dogovorili kada da sutradan dođe po nas i krenuli stazom put šume.

Nismo znali što možemo očekivati, pa kad smo otkrili par bungalova od bambusa i sušene trave – radovali smo se kao djeca. Još više nam se obradovalo dvoje domaćina, koji su kao hipnotizirani sjedili i piljili u rijeku. Već danima nije bilo gostiju, trajala je kišna sezona, a to znači i sezona komaraca i malarije. Svega par minuta kasnije ugledali smo i zmiju i guštera i tarantulu, malo se ohrabrili, pa pošli dalje u razgledavanje nepoznate stvarnosti. Od horde komaraca željnih naše krvi nismo se nikako uspjeli spasiti. A najgori su bili mravi – jedan me ugrizao za nogu, a boljelo me kao da me ugrizao pas. Mravci su pravi gospodari džungle: kad napadnu skakavca, crva ili sličnu životinju – razmontiraju je za par minuta.

Utjerali su nam veći strah u kosti od gušterčina koji šaraju uokolo. Međutim, spavati usred te prirode bilo je veličanstveno – šuma je noću budnija nego danju. Ispod guste mreže protiv komaraca osjećali smo se zaštićeno, pa smo cijelu noć mogli uživali u nevjerojatnim zvucima. Neki su se doimali kao ljubavni zov, neki kao borba za život, a neki – nezemaljski. Drugi dan odšetali smo do obližnjih sela prašnjavim zemljanim puteljkom uz koji se nalaze kućice od blata i bambusa s mnogo djece. Ljudima je ovdje glavni izvor prihoda, uz poljoprivredu, proizvodnja drvenog ugljena, koji se kasnije prodaje u gradovima.

Znam da je danas moderno mrziti Ameriku. I trudim se, stvarno. Ali u ovom trenutku jednostavno ne mogu. Šećući prije par tjedana uz ogromnu aveniju (koja se niti ne zove avenue, nego tek road), pokraj mene su tutnjali automobili i vlakovi, a iznad mene letjeli avioni – i osjećao sam se fantastično. Chicago je ovaj put, pomalo prisilno, bio prva stanica mog putovanja. Otkazani let za L.A., “bit ćete na prvom letu sutradan ujutro, gospodine”, i ja sam šetao ulicom nedaleko od aerodroma O’Hare International. I tek sat ili dva nakon što sam došao u SAD – nisam mogao a da se ne osjećam dobro. Američani vole svoju zemlju opisivati izrazom great. Misleći da je fantastična. No meni je mnogo draži – i mislim da je puno prihvatljiviji – onaj drugi prijevod ove riječi. Ogromna. Upijajući atmosferu, po glavi mi se samo motala misao kako je u ovoj zemlji nevjerojatno jednostavno sjesti u auto, dodati gas i voziti se danima ili tjednima – uvijek promatrajući nove krajolike. I to bez čekanja na bilo kakvim granicama. Jer zaustavljate se jedino na benzinskim stanicama i po raznim malim restoranima i usputnim motelima. A vanjska politika i teške gluposti koje ova država provodi na svjetskom planu ne osjećaju se kad ste, poput prosječnog Amerikanca, u automobilu ili na motoru na nekoj cesti. Ondje se osjeća jedino vjetar u kosi. I, ponekad, zrnca prašine u zubima.

Rođendanski tulum

Istina, nije mi dugo trebalo da se podsjetim koliko je ova zemlja prljava, no u tom trenutku to joj je bila i jedina mana. Otkad sam prije desetak godina zavolio New York i njegovu prljavštinu, smeće je nešto što je ovdje prirodno. I kad ga ne bi bilo, to više ne bi bila Amerika. I, da. Jesu. Debeli su (“All fat men are created equal.”?) Više pretilih ljudi po glavi stanovnika vjerojatno ima jedino u klinikama za mršavljenje. U svakom slučaju, želite li da vam se šanse za green card povećaju, počnite jesti.

No razlog mojeg odlaska preko Bare nije bio obilazak restorana. Ni čišćenje ulica. Išao sam na rođendanski tulum. Starac koji ga je slavio navršio je ove godine 105. godinu. I još se dobro drži. Štoviše, svakim danom izgleda sve bolje. I organizirao je četverodnevnu tulumčinu s desetinama koncerata i tisućama ljudi. Nek’ se vidi raskoš. On si to, uostalom, može i priuštiti. Eh, da. Njegovo je ime Harley. Harley-Davidson.

Već mi je godinama bila želja harley-davidsonom proputovati SAD. I kad sam proljetos vidio da kompanija krajem kolovoza u gradu Milwaukeeju, gdje joj je sjedište, organizira četverodnevni tulum povodom 105. godišnjice osnivanja, pomislio sam da se ni ovog ljeta neću lijeno pržiti na Jadranu. Kvačicu na č potvrdila je činjenica da je uz proslavu organizirano i nešto što se zvalo Ride home. Povratak kući. Iz 105 američkih gradova organizirano su krenule grupice bikera prema Milwaukeeju (uz to je vezana anegdota da su u sjedištu nekako zaboravili Aljasku i da je tamošnja ekipa samostalno dodala 106. grad i krenula). Ovisno o udaljenosti pojedinoga grada od Milwaukeeja – toliko se dana prije početka fešte kretalo.

Kako su me Maja i Ante, a od ovog proljeća i mali Lovro, već dugo zvali da dođem do njih u San Francisco, i kako je taj grad bio na popisu gradova iz kojih se organizirano kretalo prema Milwaukeeju, znao sam odmah koja mi je polazna točka. No želja da se provezem onom poznatom američkom autocestom koja vodi uz zapadnu obalu dovela je do toga da odlučim ipak krenuti iz Los Angelesa samostalno prema San Franciscu i onda dalje s ekipom prema Milwaukeeju. Što me vraća na Chicago, gdje sam trebao presjesti u avion za L.A. i gdje sam, kao što sam već spomenuo, neplanirano prenoćio zbog otkazanog leta.

Subota ujutro – i ja sam u Gradu Anđela. Rentao sam bajk od tvrtke kojoj namjerno neću spomenuti ime jer mi nisu željeli dati nikakav popust. Nije upalila ni moja napomena da sam iz Kroejše i da sam im odatle vjerojatno jedina mušterija koju su ikad imali. Valjda su mislili da je to neki gradić na jugu Texasa (čitati Tehas, ne Teksas). Moj oprez pri pakiranju pokazao se čak i predobrim jer mi je u bisagama i na motoru još ostalo mjesta za prtljagu. Super, barem ću imati mjesta za stvari koje kupim usput. No kad sam prošao prvih nekoliko milja, polako se prisjećajući prometnih caka koje se razlikuju između Hrvatske i Amerike, shvatio sam da bi put, odnosno motor, mogao biti vrlo, vrlo neudoban. Naime, sjedalo mu je bilo dvostruko šire od sjedala motora koji imam ovdje. A to boli. Tim više što porod nisam imao u planu u idućih nekoliko tjedana pa da moram vježbati držati noge širom. Uz to, ceste u Los Angelesu i oko njega strahovito su, ali strahovito loše.

I gadna je gužva. Tako sam pola sata nakon što sam krenuo htio sve poslati kvragu jer su me boljele prepone, bilo mi je luđački vruće u kožnim hlačama, kožnoj jakni i kacigi – jer sam uglavnom stajao u koloni, a i ono malo kretanja bilo je po rupama, a ne po asfaltu. Jesam li spomenuo i privikavanje na kalifornijski način vožnje? Nisam? E, pa to vam je kad imate pet ili šest traka autoputa u jednom smjeru i kad iz krajnjeg desnog ili lijevog krenete u suprotan, krajnji trak. Direktno po dijagonali, bez imalo obzira prema drugima. I bez provjeravanja u retrovizoru da li se možda u nekom od srednjih traka nalazi kakav motorist iz Hrvatske, koji vas psuje, panično koči, vruće mu je i hoće doma mami.

Manga-stripovi čitaju se unatraške, sve pršti od radnje i moraš se sam snaći u dijalozima, brodet je ukusan, zalijeva se vinom i možeš riknuti od gušta dok ga papaš. Ok, naliješ gemišt, staviš rajnglu brodeta ispred sebe, manga pored tanjura i idemo: čaša vina, par žlica brodeta pa stranica mange, pa opet udri. Nakon ručka u želucu vatra, a u glavi zvukovi Welcomin’ committee in Flames.

Pretpostavljam da je Kazuko Kono, pjevačica benda (intervjuirana u lipnju za Plan B!), morala probati brodet – jer, kako veli, ostala je u Hrvatskoj zbog ljubavi prema hrvatskom jeziku, a usput sudbinskom koincidencijom upoznala dvojicu weirdoa – gitaristu Dodoa Eichmanna i polububnjara Mr. Drumsonica. Cijela ova (na prvi pogled) zbrka dogodila se prije otprilike dvije godine, kada je i nastao garage-trash-špilja-toljaga RnR bend Welcomin’ committee in Flames.

U čemu je štos?

Kazuko je Japanka koja je čitavog života (prije Zagreba) u Tokiju prije škole pjevala na karaokama, Dodo Eichmann je Goran i za sobom ima još dva benda – The Babies i Erotic Biljan and his heretics, a Mr. Drumsonic je DJ Hellsonic, koji vrti garažni zvuk šezdesetih i svira polububanj. Svi zajedno dijele snažnu ljubav prema japanskoj kulturi, a posebno garažnim bendovima šezdesetih, kakvih je bilo na tisuće u to vrijeme u Japanu. Na prvu loptu pomislit ćete – ah, još jedan garažni band, još jedna rokačina, prolazna, tinejdžerska, trendovska. E, na svu sreću, nije tako. Višegodišnje iskustvo i posvećenost gitariste Dodoa u dva velika hrvatska garažna banda, opsesivna ljubav Mr. Drumsonica prema opskurnom garažnom zvuku, samurajska ljutina u glasu pjevačice Kazuko – daju nadasve autentičan zvuk prave garaže.

Iako zvuk pršti na sve strane, stvarajući pulsirajuću groovy buku koja tjera na pogo, trash eksplicitni tekstovi ipak se britko probijaju, zasipaju nas, probadaju svuda po tijelu i umu, još jednom potvrđujući besmislenost intelektualnog, socijalno angažiranog postojanja. She stands in between these two losers and screams perverted lyrics ’bout her nipples and many things more.

Rock and roll je živ!

I naravno, WCIN – što je osobina kvalitetnih bendova – svoju snagu i vrijednost najbolje iskazuju LIVE. Ljetos u sedmom mjesecu imao sam priliku slušati ih na Savskom nasipu. Takav angažman mnogi bi bendovi odbili, dok su oni objeručke prihvatili izazov. Agregat koji bjesomučno bruji, dva loša zvučnika, gitarsko pojačalo, pedesetak ljudi i policija koja stoji iza benda (ne da bi ih čuvala nego im brojala sekunde), nema honorara; vjerojatno su platili benzin za agregat. Tko kuži, skužit će. Zvuk fercera se raspada, Kazuko vrišti, pokušavajući pobijediti mikrofoniju, ljudi stoje ispred benda, skaču, pivo i ostale tekućine prolijevaju se iz limenki… YEAH! Rock and Roll is ALIVE. I nemojte misliti da samo sviraju po nasipima, plaćajući benzin za agregat; fanovi to znaju – svirali su od kojekakvih rupa pa sve do velikih festivala, kod nas, ali i vani. Uskoro sviraju u Badenu u Austriji, i u par gradića u Švicarskoj, pa ako se slučajno zateknete ondje – skoknite na koncert, zapogajte, sagorite u plamenu WCIF-a.

I da obnovimo štivo – kako zvuče Welcomin’ committee in Flames. Oni kažu: … your sister having a nitroglycerine orgasm while being fingered by a local weirdo in your uncle’s garage…  http://www.myspace.com/wcinflames

(Nenad Borović, Plan B 13)

Početkom rujna izašao je dugoočekivani i najavljivani roman Anathem Neala Stephensona i odmah zasjeo na prvo mjesto na listi bestselera New York Timesa. Priča je to koja se odvija u dalekoj budućnosti na planetu Arbreu, čije je društvo podijeljeno na dekadentno sekularno stanovništvo – koje se ne razlikuje previše od suvremenog zapadnjačkog svijeta – i na sektu znanstvenika i mislilaca, koji žive odvojeno u tisućama godina starom samostanu. Braća (fraas) i sestre (surrs) iz tog samostana ne pripadaju nikakvom religijskom pokretu, nego se bave proučavanjem matematike i drugih znanstvenih disciplina, raspravljaju o filozofiji, metafizici i pročitanim knjigama, razvijajući se na intelektualnom planu, a istovremeno odbacujući tehnologiju i računala.

Protagonist romana je osamnaestogodišnji fraa Erasmas, koji je cijeli svoj život proveo u samostanu i koji će se sada odjednom naći uvučen u sekularni svijet, pokušavajući spasiti svoj planet od katastrofe koja se prijeteći nadvila nad njim.

Neal Stephenson, poznat po gigantskim romanima poput Cryptonomicona i Baroque Cyclea, i Anathem piše na gotovo tisuću stranica. I ovdje miješa suvremeni svijet i svijet bliske budućnosti sa svojom ljubavi prema prošlosti. I ovdje nas vodi kroz lingvistički i filozofski labirint, kroz koji je moguće probiti se tek uz dvadesetak stranica dug glosar na kraju knjige. I naposljetku, donosi nam još jednu bezvremensku priču, koju su neki već proglasili remek-djelom.

Cijena: 150 kn (Algoritam, www.algoritam.hr)

(Irena Rašeta)

Kao što sâm autor kaže, postoje stotine knjiga o crtanju stripova koje će vas potanko uputiti u tajne crtanja superheroja ili manga-djevojčica, ali stvaranje stripa je mnogo kompleksnije od precrtavanja linija i jeftinih crtačkih trikova i upravo bi vas tome Scott McCloud želio podučiti. Od tehnika ovladavanja govorom tijela i izraza lica, biranja kadrova, riječi i crteža kojima ćete ispričati svoju priču, preko stvaranja raznolikih i jedinstvenih likova, “unošenja” čitatelja u priču putem realističnih i detaljnih crteža mjesta radnje, pa do odabira crtačkog pribora – McCloud će vas naučiti ne samo da crtate stripove, već i da im udahnete život, kako bi ih čitatelji pamtili i o njima razmišljali “satima, pa čak i danima nakon što su ih pročitali”. Jer stvaranje je stripova “pisanje crtežom”, a za to nije dovoljno ovladati tehnikom i stilom, nego treba znati i ispričati priču.

Knjiga u obliku stripa

Ova zanimljiva knjiga o stripu, napisana u obliku stripa, odlična je za bilo koga tko se stripom bavi ili tek namjerava početi, a osim poučne strane ima i onu teorijsku, te nam na kraju donosi eseje (također u obliku stripa) koji govore o tome kako otkriti vlastiti stil, kako čitati mangu, žanrove, te kako uopće razumjeti kulturu stripa. Peto poglavlje o priboru, tehnikama i tehnologijama crtanja stripa ima i dodatak: poglavlje 5½, koje se bavi web-stripovima i crtanjem za internet, a koje se, naravno, može naći online na adresi: skrati.net/petipol. U posljednjem se poglavlju autor osvrće na to kako postati stripovski profesionalac i koje su sve mogućnosti otvorene autorima stripa, a treba još dodati da se na kraju svakog poglavlja nalazi tekstualni dio s dodatnim pojašnjenjima, bilješkama i vježbama za one koji uče kako crtati strip.

“Kako crtati strip” pravo je blago za svakoga tko se bavi stvaranjem stripova, a mogao bi biti zanimljiv i običnim čitateljima jer pruža jedinstven uvid u proces nastanka stripa, poučava i usmjerava, te tjera na razmišljanje i preispitivanje onih temeljnih postavki koje inače uzimamo zdravo za gotovo. McCloud je odličan pripovjedač i instruktor, koji svaku tezu potkrjepljuje primjerom – kako vlastitim, tako i primjerima stripova velikih svjetskih majstora. Naposljetku, knjiga je to o komunikaciji autora sa čitateljem, o stvaranju i prenošenju priče na najjasniji i najuvjerljiviji način konzumentu koji će je doživjeti stvarnom, upiti je u sebe, a potom zauvijek pamtiti kao nešto posebno.

Izdavač: Mentor

Download: skrati.net/mccloud (prvih 50-ak stranica)

Cijena: 129 kn

(Irena Rašeta, Plan B 13)

Na popisu deset najgledanijih dokumentaraca u američkim kinima Michael Moore svojim djelima zauzima čak tri mjesta (Fahrenheit 9/11 je prvi, Sicko treći, a Ludi za oružjem peti) s ukupnom zaradom od otprilike 170 milijuna dolara. Takav uspjeh dokumentarnog filma teško da se mogao zamisliti prije njegove pojave. A malo je nedostajalo da se Moore sredinom devedesetih u potpunosti povuče iz filma nakon komercijalnog kraha njegovog – zasad jedinog – igranog filmskog projekta: zabavne i nepravedno podcijenjene komedije Canadian Bacon.  Depresivnog Moorea navodno je spasio redatelj Kevin Smith, koji je u isto vrijeme lansirao svoj filmski promašaj Štakori iz shoping centra (još jedna nepravedno popljuvana komedija).

Urnebesno zabavni dokumentarci 

Nema sumnje da su njegove sposobnosti za samopromociju znatno veće od redateljskih vještina, no s druge strane Moore ipak nije loš filmaš, kao što mu to neki zamjeraju. Stoje zamjerke da je pristran redatelj i da su mu dokumentarci namješteni, ali zar je to mana kada su i takvi urnebesno zabavni? Nakon što se pozabavio brojnim (za Amere bolnim) temama, u svojem novom projektu ima isti pristup. Riječ je filmu Captain Mike Across America, koji je nastajao za vrijeme američkih izbora 2004. godine, kada je Moore bio jedan od najvećih protivnika Georga W. Busha. Moore je kamerom bilježio vlastite nastupe u kampanji protiv Busha, pa je tako opet sâm najveća zvijezda svojeg filma, premda mu pred kamerama gostuju face kao što su Eddie Vedder, Michael Stipe, Viggo Mortensen i Joan Baez. Upravo je to i najveća zamjerka filmu koji odiše njegovom narcisoidnošću ali efekt ne izostaje, pa je dokumentarac, iako najlošiji u Mooreovoj karijeri, ipak zabavan. 

Mike ne bi bio Mike kada i s ovim filmom ne bi izveo show, te je tako odlučio dozvoliti besplatan download  taman uoči novih predsjedničkih izbora. Malo ga je premontirao, nazvao Slacker Uprising, i pustio na internet – ograničivši download samo na stanovnike SAD-a i Kanade. Ali kako to već biva, film se može naći na raznim videoservisima, poput Google videa. (Denis Vukoja, Plan B 13)

Otkad sam pred dosta mjeseci u jednome natprosječno šarenom (no srećom – podjednako zabavnom) domaćem mjesečniku pročitao kratku najavu Tropske grmljavine, novoga redateljskog rada komedijaša Bena Stillera, nestrpljivo sam iščekivao trenutak kada ću ga konačno pogledati. Tà zar nije dovoljna preporuka za gledanje bilo kojeg filma činjenica da u njemu glumi najpozitivniji luđak Hollywooda, Robert Downey Jr.? I ne samo to. U “ficleku” je pisalo da ludi Downey tumači ulogu crnog glumca (na popratnoj je sličici nalikovao na legendarnog Shafta) koji pak snima film o Vijetnamskom ratu. Urnebesno u startu i pametnome dovoljno, pogotovo uzmemo li u obzir to da se Downey izvrsno “prima” kamo god ga bacili – bilo da “pjeva” u spotu za singl Eltona Johna I Want Love, manijakalno proganja Annette Benning u jednom od manje cijenjenih filmova Neila Jordana In Dreams, ili nas, glumeći paranoičnog Barrisa u Linklaterovoj adaptaciji romana Philipa K. Dicka A Scanner Darkly, podsjeća na vlastito dugogodišnje poznanstvo s opakim drogama.

Najglumac današnjice

No to ni izdaleka nije sve – ustanovio sam sredinom rujna, kad sam Tropsku grmljavinu imao priliku pogledati na istoj projekciji na kojoj bila i Aleksandra Grdić. (I nju bi, nesumnjivo, Downey vrhunski odglumio!) Jedan od najnadarenijih glumaca današnjice – a zacijelo i najšašaviji – u ovome je filmu nekad bjeloputi Australac ledeno plavih očiju, koji se, kako bi zaradio Oscara, podvrgava kontroverznoj operaciji izmjene pigmenta, nakon koje postaje crnac! I to ne samo likom, već i “djelom”. Postoji li što sumanutije od toga, pitam vas?

Da je takvo što izveo, primjerice, načelno vrlo dobar komičar Will Ferrell, vjerojatno bi rezultat bila stominutna razbibriga koja bi vam iz misli iščezla do jutra poslije, čak i ako u obzir uzmemo pouzdanu glumačku podršku, kakvu tome neupitno središnjem liku u ovome filmu pružaju sâm Stiller, Jack Black, Britanac Steve Coogan (Tony Wilson u 24 Hour Party People), mladi Jay Baruchel (Zalomilo se), zimzeleni Nick Nolte, iznenađujuće podnošljiv Matthew McConaughey… I mada valja priznati kako se Ferrell izvrsno snašao u nešto ozbiljnijem filmu (šarmantni Stranger Than Fiction), Downey Jr. ovom fenomenalnom komedijom (a to je žanr u kojem ga ne susrećemo prečesto, premda nas u gotovo svakoj svojoj ulozi uspijeva nasmijati) jednostavno – vlada. Osim što se Afroaustralac lako pamtljivog imena Kirk Lazarus tijekom filma u više navrata bratimi sa Stillerovim likom, uživajući u vrhunskoj, osvježavajuće politički nekorektnoj zabavi s mozgom i jajima, i gledatelj za vijeke vjekova postaje Robertov brat. Također.

Top Gun Tom

Iz ionako jake glumačke ekipe valja izdvojiti i Toma Cruisea, koji ćelave glave i s dvotjednom bradom glumi beskrupuloznog filmskog producenta Lesa Grossmana. Les će vas, osim osebujnim izgledom, ponajviše zabaviti svojom hip-hop varijantom plesa radosti. Premda Cruise ovom ulogom, za razliku od Downeyja, vjerojatno ne zaslužuje nominaciju za Oscara, podsjetio nas je na to da osim što iritira javnim nastupima, podjednako dobro i glumi.

Dečki se igraju

Nije zabavna samo Tropska grmljavina, nego i sadržaji koji je prate. Primjerice, filmić koji ćete lako pronaći na internetu nam svagdanjem, a snimljen je za potrebe ovogodišnjih MTV-jevih filmskih nagrada. U ovome skeču Stiller, Downey i Black snimaju viralni video za promociju Grmljavine, što uključuje eksploziju najveće među nazočnim glavama. Ipak, još je zabavnije najsimpatičnije prosipanje crijeva a.k.a. mesnih prerađevina u povijesti filma, u kojem ćete uživati ako film pogledate.

(Matko Žurić, Plan B 13)

Milton Glaser je rekao: Computers are to design as microvawes to cooking. Kakav je tvoj stav o instant-dizajniranju i koliko je tvoj pristup drugačiji od toga?

Jako bitna stavka mog rada je tehnologija, ali ne na način da je tehnologija svrha samoj sebi. Baš sam s nekim komentirala ljude koji govore: “Taj internet! Tamo ima svega danas! Ti novi mediji! Ili uopće pojam “novi mediji” – mislim, i nisu više baš tako novi…”

Kao moj tata: “Taj emajl!”

Ne bih zauzimala stav jesam li za ili protiv. Ako je opravdano kontekstom, onda da. Ali u svakom slučaju – dobro se je ponekad odmaknuti od kompjutora.

Prema kojim kriterijima uspostavljaš estetski kôd u svojim radovima?

Randomly. Imam jedan generator i jedan šešir i onda vadim pojmove: urbano – ruralno, less – more itd… Šalim se! Teorije boja i kompozicije na koje se estetika poziva već su toliko over used i u postmoderni su potpuno izgubile svoje konotacije. Mislim da se neke najbolje ideje stvaraju kad se dogodi slučajna distrakcija i odvede te u neočekivanom smjeru.

No dobro, daj reci kad ti se to omaknulo?

Kada sam radila plakat s rupom, nije mi se slučajno probušio u tiskari, pa da sam ja rekla: “E, to! Baš bi tu trebala biti rupa!” Taj festival je te godine imao temu ad hoc urbane strukture. Odlučila sam napraviti vizualni identitet koji korespondira s tom idejom na način da su plakati u tri boje – jer je festival podijeljen na tri vremenska razdoblja – pri čemu je logotip festivala, topografska oznaka za mjesto, izrezan s plakata i nalazio se negdje drugdje, a dio ad hoc vizualnog identiteta postale su urbane strukture na koje se on lijepio.

Pričaj nam o “praznom” plakatu za Human Rights Film Festival. Jesi li se bojala da ljudi možda neće intervenirati?

Svi su se veliki dizajneri bavili tom temom, tako da sam se ja htjela odmaknuti od prošlosti i golubica i onda si postavila pitanje koja je svrha tog festivala, te sam došla do ideje da se plakatom mjeri razina svijesti građana i da kao lakmus-papir testira stavove. Ljudi su čak duhovito reagirali, recimo: “Žene su niže od muškaraca”, ili “If this doesn’t work, why don’t we try democracy!”.

Reci nam još nešto o svojim ostalim projektima.

Drag mi je projekt koji sam radila za izložbu Ekonomije među nama u Galeriji Nova. To je slika koja je bila napravljena od cmyk bedževa, od kojih je svaki tretiran kao jedan pigment na slici. Bedževi nisu imali nikakav natpis, te su ga posjetitelji mogli uzeti i u zamjenu ostaviti svoj bedž s nekom porukom. Od novih medija spomenula bih everlasting interaktivnu instalaciju Edit this Banner, aplikacije za vizualizaciju mailboxa Mailcircles, Raymonda – robota dizajnera…

Miss L, također se baviš VJingom, radila si visuals za Ghetto Booties. Kakvo je to bilo iskustvo?

Da, kao miss L nastupala sam s electro-duetom Ghetto Booties, a ideja je bila da su u bendu jednako zastupljene audio i video umjetnost. Nastupale smo na Ars Electronici, Transmedialeu, Contact Europe, Steirische Herbstu… Jednom mi je došao neki čiča u dva ujutro, dok sam puštala, i rekao: “Djevojko, zašto ti trošiš oči?” On nije skužio da ja projiciram video, valjda je mislio da sam tehničarka!

Što čitaš?

Više knjiga paralelno. Trier on Trier, Odiseju sam cijelu pročitala, onda biografiju Barryja Manilowa, Jonathana Franzena, koji mi baš i nije sjeo…

Za kraj, upala si na Central Saint Martins školu u Londonu! Što očekuješ od programa i od Londona?

Program se zove Narrative Environment, a radi se na projektima koji se bave time kako ispričati priču u fizičkom prostoru. Od Londona očekujem smog, maglu, skupi javni prijevoz i hranu, i mnogo zanimljivih ljudi. One za koje ne vrijedi “Be aware that your hat doesn’t have more personality than you.”

(Dora Budor i Maja Čule, Plan B 13)

Što je to gospodin zakuhao i kako, omirisali smo nema tomu dugo, na sarajevskom festivalu. Osim teških filmskih vrpci, na feštu je doputovao i sam kuhar, glavom i bradom. I nije imao ništa protiv podeblje priče sa svim znatiželjnicima, štovateljima njegovog djela i slučajnim prolaznicima. Naime, festival ima divan običaj posjesti autore nasred gradskog trga, priključiti mikrofon, ubaciti ga u ekipu i potruditi se da gostu grlo ne ostane suho…

Prije samoga razgovora red je nanizati pokoju o samome filmu. Upozorenje: svaka sličnost sa stvarnim osobama – namjerna je. I da, radi se o jednom od slojevitijih i kompliciranijih Kaufmanovih “umošestvija”.

Replika likova

U gradiću Schenectadyju, u državi New York, životari nezadovoljan umjetnički bračni par. Ona je Adele (Catherine Keener), slikarica minijatura, koja vrlo brzo i bez osvrtanja bježi iz ustajalog obiteljskog gnijezda u Berlin graditi karijeru i ugađati si raskalašenim životom. On je Caden Cotard (Philip Seymour Hoffman), kazališni redatelj čiji život u ovom trenutku ne vrijedi ni pol’ pišljiva boba. Nesposoban zaboraviti suprugu koja se provodi po Europi, propada mu veza sa seksi kazališnom biljeterkom Hazel (Samantha Morton). Ne mogavši prestati misliti na Hazel, propada mu brak s Claire (Michelle Williams), mladom glumicom očaranom njegovim nikad realiziranim umjetničkim genijem.

Tjeskobnoj atmosferi propasti pridonosi i misteriozna bolest koja ga je zahvatila – polagano otkazivanje jedne po jedne fizičke funkcije. U želji da svijetu konačno podari samo svoj masterpiece. Caden u napuštenom hangaru gradi repliku New Yorka, prikuplja glumačku ekipu i započinje s radom na predstavi. Svi likovi na “pozornici” replika su likova iz stvarnoga života. Četrdeset godina kasnije – predstava još nije završena, a granice između stvarnog i fiktivnog sve su bljeđe i neuhvatljivije…

Dio mene

- “Film je osoban, naravno. Kada pišem, nastojim biti što iskreniji s pričom, smatram to svojom obavezom. Dio je mene u liku kojega glumi Cage u Adaptaciji, kao što je dio mene u Hoffmanovom liku u ovom filmu. Film se možda čini utoliko osobniji što sam ga sâm i režirao, moj je od početka do kraja. Htio sam progovoriti o svemu pomalo: o propuštenim životnim prilikama, o žaljenju, egoizmu, ljubomori, usamljenosti, lošem seksu, ljubavi, smrti”, objasnio je Kaufman i nehotice me prisjetio najglasnijih kritika koje su mu zamjerale pustu želju da u jednom jedinom filmu progovori o svemu što ga je ikad mučilo.

Pored glavne glumačke četvorke, Hoffman-Morton-Williams-Keener, Kaufman je dalje nanizao Emily Watson, Dianne Wiest, Jennifer Jason Leigh i Hope Davis. Rijetka je ovo prilika gotovo sveženske glumačke postave. Užitak ih je gledati.

Kako ste se pripremili za redateljsku dužnost? Kako ste sastavili ovakav fantastičan ansambl, koji je zasigurno tražio vašu punu pozornost?

- “Hvala na komplimentu, radi se o meni omiljenim glumcima, ali i ljudima. Prije ‘Synecdoche, New York’ radio sam samo s Catherine Keener na filmu i s Tomom Noonanom i Jennifer Jason Leigh u kazalištu. Sve ostale imao sam priliku tada upoznati. Imao sam određenog kazališnog iskustva, prije koju godinu sam režirao dvije predstave. Mislim da mi je to iskustvo dalo određeno samopouzdanje u ophođenju s glumcima. Također, kada se snimala Adaptacija, Meryl Streep inzistirala je da se upoznamo te je prihvaćala i moje i Spikeove upute. Kasnije sam radio s Meryl i u kazalištu, igrala je u jednoj mojoj predstavi.”

Pamtite li svoju prvu predstavu?

- “Išao sam u treći razred, predstavu koja me je tada zaokupljala nazvao sam The Turkey Deuce. Radilo se o jajetu koje je koka ostavila sámo u kokošinjcu na milost i nemilost okolnim puranima. Bilo je takvih minijatura i previše. Na račun njih sam kao dijete privlačio pažnju. Bio sam strašno sramežljiv, pa bi me obradovao smijeh, pljesak, odobravanje. Strašno sam htio glumiti u mjuziklu, i jesam, ali kako nemam baš neki glas, dobivao sam male, nepjevne uloge. Glumio sam i Snoopyja u srednjoj školi, ha-ha… Igrali smo mi i ozbiljniji komad, Play It Again, Sam; moja je bila uloga koju je na filmu imao Woody Allen. Woody (scenarist i glavna uloga, op.a.) je u tom filmu bio moj heroj, razmišljao sam uvijek da smo na neki način slični, pomalo neurotični, niski i ne baš zgodni. Davao mi je na neki način samopouzdanje, ali kada sam ga upoznao – priznao mi je da nije nimalo nalik liku koji je napisao i odglumio. Mom razočaranju nije bilo kraja.”

Charlie Kaufman, koliko god to izgledom ne odaje, jest pedesetogodišnjak, visok jedva 160 centimetara, vrlo sramežljiv, ali vrlo razgovorljiv kada se malčice opusti. Priča brzo i pomalo zamuckuje. Način i količina zamuckivanja zaista podsjeća na Woodyja Allena.

Jedan od najznačajnijih susreta u svijetu obnovljivih izvora energije, WREC (World Renewable Energy Congress), održava se svake dvije godine. U tih tjedan dana trajanja sve kipi od predstavljanja novih ideja i projekata koji su još do prije par godina bili dijelom znanstveno-fantastične literature. Prošle godine WREC je održan u Glasgowu, a na njemu se okupilo više od dvije tisuće posjetitelja iz stotinjak država svijeta. Ljudi najrazličitijih profila, od znanstvenika, biznismena, novinara ili tek znatiželjnika koji gledaju kako se uključiti u industriju obnovljivih izvora koja u nekoliko posljednjih godina doživljava nevjerojatan uzlet. Na WREC-u je bio i Plan B, pa vam ukratko predstavljamo projekte koji u potpunosti mijenjaju dosadašnje shvaćanje obnovljivih izvora energije.

Krave i obnovljivi izvori

U proljeće 1995. godine djeca iz 40.000 njemačkih vrtića dobila su zadatak da nacrtaju svoje najdraže seoske životinje. Od tisuća djece koja su odabrala nacrtati kravu, jedna trećina krava bila je ljubičaste boje – bez obzira na to što su krave u stvarnosti bijele, crne i smeđe. Zašto su onda djeca crtala ljubičaste krave? Danas većina djece živi u gradovima, a neki od njih kravu nikada nisu vidjeli uživo. Ali svi su vidjeli kravu na reklamama poznate švicarske tvornice čokolade.

Sa sličnim problemom susreću se danas i obnovljivi izvori energije. Premda strahovito uznapredovala, tehnologija obnovljivih izvora danas postaje cjenovno konkurentna drugim izvorima energije, ali ljudi koji odlučuju o njezinom širem korištenju prečesto o njoj razmišljaju na temelju nekih starih priča. U tim pričama obnovljivi izvori energije predstavljaju tek zgodne fotonaponske panele na kalkulatoru, mali generator u potoku ili vjetrenjaču koja se ugrađuje uz vikendicu udaljenu od niskonaponske mreže. Teško je mijenjati predrasude i teško je jednom naučenu i stvorenu sliku ponovno preispitivati. Tako i dan-danas neke ocjene energetskih stručnjaka govore da se radi o ekonomsko neopravdanim izvorima, koji više smetaju nego pridonose, te da ih treba koristiti tek toliko da se ušutkaju zeleni. Još i danas se pojavljuju članci koji govore kako se od obnovljivih izvora može očekivati ozbiljan doprinos tek kroz sljedećih nekoliko desetljeća, a njihova nesigurna priroda (odnosno to da vjetroelektrane proizvode energiju tek kad ima vjetra) čini ih preskupim i neupotrebljivim.

Koliko su obnovljivi izvori konkurentni klasičnima?

Da ne ulazimo preduboko u ovu raspravu, recimo tek par riječi o ekonomskoj konkurentnosti obnovljivih izvora. S rastom cijena fosilnih goriva (cijena plina i ugljena koje rastu s cijenom nafte), cijena proizvedene energije iz obnovljivih izvora postaje konkurentnom klasičnim elektranama. Prvenstveno se to odnosi na energiju vjetra, biomase i sunčevih toplinskih kolektora. Poznato je da elektrane na fosilna goriva imaju znatan utjecaj na okoliš – od kiselih kiša, globalnog zatopljenja, pepela… No za tu dodatnu štetu koju proizvode (koja se očituje u porastu oboljenja, skraćenju životne dobi, uništenjima ekosustava i sličnom), klasične elektrane ne snose troškove, nego taj trošak snosi cijelo društvo. Novim mehanizmima (porezi na onečišćenje, trgovanje emisijskim dozvolama) pokušava se taj dodatni trošak onečišćenja okoliša (tzv. eksterni trošak) prenijeti na elektrane koje ga i stvaraju. Svakom ekonomistu je jasno da je za pravilno funkcioniranje tržišta potrebno uključiti sve komponente troškova u cijenu proizvodnje. Ako se tako trošak onečišćenja okoliša uključi u cijenu proizvodnje, obnovljivi izvori postaju dodatno konkurentni elektranama na fosilna goriva.

Polovica ukupnih investicija u svijetu obnovljivih izvora energije prošle godine otpala je na vjetroelektrane, a trideset posto na fotonaponske panele. No, radi se na istraživanju i razvoju širokog raspona novih obnovljivih izvora energije. Potrebno je sva rješenja isprobati u praksi, jer ako unaprijed odlučimo koja su bolja a koja lošija, možda propustimo iskoristiti neko potencijalno dobro rješenje. Također se radi i na razvoju treće generacije fotonaponskih panela u obliku tanke folije (thin film), koja bi u konačnici zadovoljila cjenovni cilj od jednog dolara po vatu instalirane snage (danas je ta cijena oko 5 USD/W). Osim toga, istražuju se i fotonaponski paneli koji rade na principu fotosinteze – sunčevu svjetlost pretvaraju u kemijsku, pa električnu energiju. Raznovrsni uređaji za korištenje energije valova i morske struje masovno se instaliraju i testiraju na sjeveru Europe.

Zbog korištenja biogoriva naglo je porastao broj gladnih u svijetu. Rješenje je razvoj biogoriva druge generacije, za koja se ne koriste poljoprivredni proizvodi koji se inače upotrebljavaju u proizvodnji hrane (uljana repica, kukuruz, žitarice…). Negativan utjecaja biogoriva na porast cijene hrane očit je iz sljedećeg primjera: da bi se bioetanolom iz kukuruza napunio spremnik automobila, potrebno je utrošiti količinu kukuruza koja kao hrana može biti čovjeku dostatna za godinu dana.