I dok je Rovinj na našoj ljestvici zaradio čak 258 bodova, Gospić, koji ima više od stotinu bodova manje, ima i nekoliko puta manje kriminala tijekom godine. Razlog velike bodovne razlike – manjkavosti su na drugim područjima. U socijalnoj zaštiti, primjerice. No evo kako smo došli do bodova i po kojim smo kriterijima rangirali gradove.

Formula

Na početku smo odabrali 30 gradova koji imaju do 15 tisuća stanovnika, nastojeći ravnomjerno obuhvatiti sve dijelove Hrvatske. Potom smo odredili 12 varijabli koje smo uspoređivali te ocjenjivali svaki grad u odnosu na sve ostale. Bodove smo dodjeljivali relativno jednostavnim i vjerodostojnim matematičkim metodama, a kao rezultat dobili smo listu na kojoj se već spomenuti Rovinj nalazi na prvom mjestu. Podatke korištene u istraživanju preuzeli smo od Ministarstva financija, Državnog zavoda za statistiku te MUP-a.

Prvo što nas je zanimalo jest broj visokoobrazovanih u pojedinom gradu. Potom smo željeli vidjeti u kojem je odnosu broj visokoobrazovane populacije spram zaposlenosti. Nakon toga smo saznali kolika je cijena kvadrata stana te i taj podatak uvrstili u jednadžbu.

Sljedeće što nas je zanimalo bila su ulaganja gradskih vlasti u pojedino područje tijekom jedne godine. Provjerili smo koliko koji grad ulaže u opće javne usluge te generalno u ekonomiju. Dakle, koliko se ulaže u izgradnju cesta, koliko se ulaže u razvoj poljoprivrede, turizma, ostalih primarnih, sekundarnih i tercijarnih djelatnosti. Kao bitnu stavku izdvojili smo ulaganja u zaštitu okoliša, a potom i ulaganja u usluge unaprjeđenja stanovanja i zajednice. To bi, pojednostavljeno, značilo koliko novca pojedini grad ulaže u, primjerice, održavanje ulične rasvjete, komunalnog sustava te sustava za opskrbu vodom.

Osim ulaganja u sve razine infrastrukture, zanimalo nas je i koliko pojedini grad tijekom godine ulaže novca u socijalnu zaštitu, zdravstvo i obrazovanje, te na kraju – u javni red i sigurnost. Potonje za sobom povlači podatke o broju kriminalnih djela u pojedinim gradovima te odnosu prijavljenih i razriješenih slučajeva.

Svjesni da se kakvoća života u pojedinom gradu teško može odrediti matematičkom metodom, statistički smo ilustrirali odnose među gradovima relativno istog broja stanovnika, no drugačijeg geografskog položaja i postanka, a u končanici – i mentaliteta. Podaci se odnose na prošlu godinu, od tada do danas, dosta se toga promijenilo pa bi krajem godine i poredak možda bio drugačiji. Ipak, naše je istraživanje i dalje dobar vodič za sve koji žele odseliti u manje mjesto.

Dugo Selo
116% bodova
9. mjesto

Nekadašnja općina, koja je status grada dobila 1997. godine, smjestila se na rubovima Posavine i padinama Prigorja, naslanjajući se na Moslavinu. Zbog takvog se smještaja Dugo Selo smatra velikim potencijalom za razvoj turizma – i to onom koji se temelji na tradiciji. Svetkovina vinogradara Vincekovo i proslava Martinja te pučke veselice po kletima zaštitni su znak ovoga grada. Prirodni resursi i umjetna jezera čine ga idealnim za sportski ribolov, rekreaciju, jahanje i odmor. Dugo Selo ima osnovnu i srednju školu te pučko otvoreno učilište.
Broj stanovnika: 14.300
Postotak zaposlenih: 50
Cijena kvadrata (€): 1.463
Ulaganje u okoliš (kn): 3,666.058
Ulaganje u ekonomiju (kn): 10,571.246
Ulaganje u zdravstvo (kn): 5,686.250

Ivanić Grad
110% bodova
12. mjesto

Pokraj Ivanić Grada nalazi se jedinstveni izvor ljekovite nafte, gdje je sagrađena bolnica Naftalan. Zahvaljujući njemu i velikim nalazištima plina, Ivanić Grad je u bivšoj Jugoslaviji bio treći grad po ekonomskim pokazateljima, noseći nadimak “mali Kuvajt”. Ipak, novija gradska politika grad je znatno umrtvila. No gospodarsku osnovu i dalje čine proizvodnja nafte i plina, uz kemijsku industriju, stočarstvo i obradu metala. Srednji i mali poduzetnici uglavnom se bave pružanjem usluga u graditeljstvu, turizmu, ugostiteljstvu i trgovini.
Broj stanovnika: 14.723
Postotak zaposlenih: 51
Cijena kvadrata (€): 1.600
Ulaganje u okoliš (kn): 1,222.428
Ulaganje u ekonomiju (kn): 12,525.36
Ulaganje u zdravstvo (kn): 4,313.960

Krapina
109% bodova
13. mjesto

Nakon propadanja tekstilne industrije, u kojoj je Krapina svojevremeno bila iznimno jaka, razvija se mala privreda. Tiskarska djelatnost, građevinarstvo, trgovina i ugostiteljstvo te carinsko-špediterska djelatnost doživjele su svoj razvoj u Krapini. Povijesno bogatstvo i važno mjesto u znanosti, a samim tim i turističku zanimljivost ovoga kraja svakako potvrđuje i svjetski poznato nalazište diluvijalnog čovjeka – krapinskog pračovjeka – na Hušnjakovom brdu. Osim toga, Krapina je centar kajkavskog govornog i glazbenog stvaralaštva, a i temelje hrvatskom jeziku udario je Ljudevit Gaj, koji je 1809. godine rođen u Krapini.
Broj stanovnika: 12.950
Postotak zaposlenih: 51
Cijena kvadrata (€): 1.347
Ulaganje u okoliš (kn): 2,079.198
Ulaganje u ekonomiju (kn): 11,596.744
Ulaganje u zdravstvo (kn): 1,054.385

Projekt “Rumunji u Europi” stajao je Vladu oko 7,5 milijuna eura, ali reakcije nisu lako predvidive. Državljani možda i budu cijenili inicijativu, ali će se sigurno raspravljati i o ekonomskom pitanju. Prosječnom će se gledatelju zato otvoriti prozor u nepoznati svijet, jer unatoč tome što u Italiji živi više od 600.000 rumunjskih državljana, velik dio domaćeg stanovništva ne poznaje osobno nijednoga od njih. Stavovi i strah su, istraživanja pokazuju, uzrokovani onim što prenose mediji, a ne izravnim iskustvom, pa je u Italiji kampanja nazvana “Rumunjska, drago mi je da smo se upoznali”, a njezin slogan podsjeća: “Da bi se shvatilo jedan narod – treba poznavati ljude koji ga sačinjavaju.”

Brojnost rumunjske imigracije u Italiji i Španjolskoj nije iznenađujuća jer postoji bitna sličnost između ova tri romanska naroda, pogotovo po pitanju jezika. Kampanja “Hola, soy Rumano”, tj. “Bok, ja sam Rumunj” ima za slogan: “Zajedno činimo jednu veliku ekipu.”

Marketing sa ciljem

Na prvi pogled – ovo je primjer cause related marketinga, vrste oglašavanja za opće dobro, koje se u Italiji zove Pubblicità progresso, kao zaklada koja na tome radi već desetljećima, u što spadaju i public service announcements, po kojima je u Sjedinjenim Američkim Državama poznat Ad Council. Ali situacija je ipak složenija. U Rumunjskoj se 30. studenoga ove godine održavaju izbori, a broj glasača u inozemstvu je zaista popriličan; k tome, velik dio njih živi upravo u Italiji i Španjolskoj. Ne bih željela izazvati polemike, ali moram primijetiti da je Italija iskoristila reputaciju rumunjskih državljana kako bi utjecala na rezultate svojih izbora, i to više puta, a sada Rumunjska pokušava djelovati – možda s drugačijim motivima, ali nedvojbeno istovremeno sa svojom predizbornom kampanjom – pomažući državljanima u inozemstvu, umjesto da im pogorša situaciju.

Sve je teže razumjeti što se zaista događa u svijetu u kojem živimo, pogotovo ako se netko koristi i ne baš čistim metodama. U Italiji je, na primjer, jednim istraživanjem ustanovljen začuđujući porast prisutnosti crne kronike u televizijskim dnevnicima u 2006. i 2007. Ona je također bila nesrazmjerno usredotočena na krivce iz useljeničke populacije, a iskoristili su je i političari, otkrivši da uz brendove “sigurnost” i “extracomunitari” (a rumunjski državljani to više nisu jer je Rumunjska članica EU) svaki argument zvuči uvjerljivijim. Naš je “mentalni prostor” sve puniji, a za prisutnost u njemu bore se najrazličitije vrste ideja, poruka i informacija, kako je objasnio i stručnjak za oglašavanje Michele Rizzi još 1987. u svojoj knjizi “Oglašavanje je ozbiljna stvar”. Nastavlja se natjecanje za naš mindshare, za udio u našoj pažnji, jer ona, po ovoj teoriji, u isto vrijeme može uzeti u obzir samo određen broj brendova i ključnih riječi. Stoga sve češće političari zapošljavaju a ponekad i nadmašuju oglašivače. Ali vratimo se kampanji kojom se bavimo.

Lamija Begagić je mlada bosanskohercegovačka autorica (rođena u Zenici, živi u Sarajevu) čiju zbirku kratkih priča Godišnjica mature vjerojatno nikada ne bih pročitala da se nismo našle u isto vrijeme i na istom mjestu, na ovogodišnjem festivalu Pontes na Krku, i da nisam čula kako Lamija čita svoje dvije priče. Priče o ratu – kako su mi opisali ovu knjigu – definitivno ne prednjače u mom izboru štiva uz koje se volim opustiti i uživati, međutim, slušajući Lamijine riječi, već nakon prvog pročitanog odlomka, odlučila sam kako knjigu pošto-poto moram imati.

U “Godišnjici mature” su dvadeset tri priče ispričane iz perspektive dvadeset tri različita lika – prijatelja iz 4.b razreda – koji se okupljaju na proslavi godišnjice mature i pričaju o svojim životima. Nisu to sveobuhvatne priče o usponima i padovima, uspjesima i neuspjesima tridesetogodišnjaka, već kratki isječci iz njihovih života koji nam te živote u potpunosti ocrtavaju u natuknicama, komentarima ili obrisima slika. Bilo da je riječ o Edinu (prva klupa, red do zida), koji sada živi u Americi, Tariku (treća klupa, red do zida), koji se pita zašto ratni ožiljci uzbuđuju žene, Maji (peta klupa, red do zida), koja u pačjem prstu vidi prst sudbine, Nadini (treća klupa, red do prozora), kojoj se šale na račun žena-trofeja gade, ili bilo kojem drugom prijatelju iz društva, čini se kako je riječ o stvarnim i živim ljudima. Njihove obične svakodnevne situacije i usputne svakodnevne brige i komentari oživljavaju ih u našim očima, s tako malo riječi stvarajući tako upečatljive likove: Feđu (druga klupa, red do prozora), koji se zaljubio u nekoga koga nije smio, Elmu (četvrta klupa, srednji red), koju živciraju tuđi ostvareni planovi, Isaka (druga klupa, srednji red), koji voli kad ga njegova djevojka naziva kretenom…

Nema rata

A gdje je tu rat? Pa, nema ga – ne izravno. Rat je negdje u pozadini, u prošlosti njihovih života: u tim istim natuknicama, komentarima i obrisima slika. Riječ je o generaciji koja je odrastala za vrijeme rata koji ih je nepovratno obilježio. I zato su sve priče, unatoč povremenom humoru, protkane neizbrisivom melankolijom i nostalgijom, a katkada i dubokom tugom – ne zbog posljedica rata, nego zbog posljedica mira. Jer mir nije donio sve ono što je trebao. Jer se svijet promijenio, ali nekako ne nabolje. Jer se ta izgubljena generacija – “koja je u najnezgodnije vrijeme, na najnezgodnijem mjestu, u najnezgodnijim godinama započela svoja prava saznanja o životu” – nije snašla u tako žuđenom miru. “Paradoksalno, postratna Bosna je traumatičnija od one ratne, iako je rat najgore moguće vrijeme za čovjeka”, rekla je Lamija u jednom intervjuu. “Tijekom rata, bez obzira na tragedije koje su se događale, ljudi su ipak imali malo više optimizma i više razumijevanja i iskrenosti jedni prema drugima, a postojala je i nada da će se dogoditi nešto dobro, zbog čega se tih godina većina sjeća s nostalgijom. Danas, nažalost, ta nada ne postoji, i u tom smislu je teže živjeti u Sarajevu, koje je postalo najtužniji mali grad u Europi.”

Osim tih običnih života, o kojima je užitak čitati, životnih likova, koje nije teško predočiti, Lamijina se knjiga ističe i jednostavnim ali upečatljivim rečenicama, u kojima je svaka riječ pomno izvagana i koje se čitaju u jednom dahu, a onda ispočetka. Ta Lamijina umješnost baratanja riječima ne treba čuditi jer unatoč njezinoj mladosti (tek joj je dvadeset i osam godina!), za sobom ima poduži staž pisanja i uređivanja: uređivala je i uređuje književne magazine i časopise za djecu, na natječaju Ekran priče_02 osvojila je prvu nagradu za priču “Dvadeset i sedam” te je dobitnica specijalne nagrade Fondacije Farah Tahirbegović za doprinos razvoju izdavačke djelatnosti, književnosti, bibliotekarstva i opće kulture. Objavljivala je u raznim časopisima, zbornicima i antologijama, a prvijenac, “Godišnjica mature” izašao joj je 2006. godine paralelno u Sarajevu i Beogradu. U pripremi joj je druga knjiga, koja bi uskoro trebala izaći – i koju ću također pošto-poto kupiti!

Izdavač: Omnibus (Sarajevo), Rende (Beograd)

(Irena Rašeta, Plan B 14)

Reci nam što trenutačno radiš.

Radim kao asistentica na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija (UMAS) i freelance dizajnerica. Trenutačno radim na javnoj kampanji udruge Cenzura o društveno odgovornim poduzećima te na vizualnom identitetu ovogodišnjeg festivala umjetničkog stvaralaštva žena Vox Feminae.

Sa članovima kulturno-umjetničke udruge Ta-Tu-Ti-To oblikujem hibridne i multidisciplinarne projekte vezane uz umjetnost i glazbu, a bavim se i samoinicijativnim projektima kao što je Unzine – mjesečni internetski distribuirani časopis za izražavanje manjinskog mišljenja. U povodu obilježavanja godišnjice rada časopisa organizirala sam i kurirala izložbu u Gliptoteci HAZU, na kojoj uz mene sudjeluje devet autora/autorica čiji su radovi tijekom godine dana objavljivani u Unzineu: Thomas Keeley, Deborah Sengl, Hector de Gregorio, Damien Poulain, Sarah Maple, John Fekner, Slang International, Delaware i Oliver Bishop.

Koji je kriterij za odabir umjetnika u Unzine i kome je on namijenjen?

Unzine je namijenjen civilnom društvu s predznakom urbane kulture, mlađoj populaciji, ali i svima onima koji u njemu mogu naći neki interes. Počeo je kao moj diplomski rad, a podrijetlo vuče iz fanzina 80-ih godina, DIY i copy-paste sistema, te se lako može kopirati, forwardati, downloadati. S nekim autorima sam kontaktirala na osnovu dosadašnjeg rada, a neki su se sami javili da bi napravili radove vezane na temu broja. Kako časopis donosi članke na različite društvene teme kakve obično zanemaruju mainstream mediji, tako ja osmišljavam načine kako te iste teme prezentirati atraktivnijima za ciljanu skupinu. Radovi umjetnika koje časopis predstavlja odabrani su prema temama koje problematiziraju. To su različite društvene teme obrađene u različitim medijima o kojima se u časopisu moglo čitati.

Bi li mogla opisati svoj stil te što misliš o onoj Sagmeisterovoj “style=fart”?

Sagmeister je u počecima svoje karijere mislio da je najvažniji koncept, a stil tek sekundarna stvar. No kasnije je stil počeo shvaćati ozbiljnije jer je shvatio da tako lakše može prenijeti poruku. Teško mi je dati jednoznačan odgovor na tvoje pitanje o tome kakav je moj “stil” jer smatram da oblikovanje mora biti u funkciji sadržaja te mu pomoći da svoju poruku izrekne što upečatljivije. To je ujedno i jedini kriterij po kojem radim.

Da bi neki rad bio uspješan – mora imati i dobar sadržaj i dobru formu u jednakom omjeru.

Osim samostalnog rada za nevladine udruge kao što su Cenzura, Udruga oboljelih od HIV-a i kulturne institucije MSU, Galerija Meštrović i druge, mnogo radiš i u kolaboracijama. Što je u tome najbolje?

Dijalog, razmjena informacija i propitivanje rješenja dviju ili više različitih strana te izazov kako uspješno prenijeti poruku koju sastavljaju dvoje ili više sudionika/sudionica.

Od kolaboracija bih istaknula onu s Rutom (Dejanom Dragosavcem) za naslovnicu kulturnog magazina Gordogan, te onu na kojoj trenutačno radim s kolektivom Kraffhics iz Velike Britanije, koji su me pozvali na suradnju za jednu knjigu koja se fokusira na dizajnerski proces nastanka rada.

Kako napreduje tvoj bend Startas? Novost je da će vam se pridružiti Jonathan Barnbrook, to će biti neki vrlo dizajnerski bend?

Glazbena povijest broji mnoge slučajeve dizajnera/dizajnerica koji su ujedno i glazbenici/glazbenice. U zadnje vrijeme sve su češće takve pojave, često rezultiraju ekspanzijom lako dostupnih glazbenih softvera. Startas smo moj momak Davor Gazde, ja, i po novome – Jonathan Barnbrook. Naime, ja sam neko vrijeme provela radeći u Jonathanovom studiju u Londonu, gdje smo Jonathan i ja otkrili da imamo zajedničke afinitete i ambicije za glazbu.

Nekada davno pohađala sam glazbenu školu, a dvije se godine njome bavim intenzivnije.

Glazba Startasa uglavnom nastaje na sintevima iz 80-ih godina i Atari game konzoli iz kasnih 70-ih, zato što je to zbilja najbolja oprema, barem mi tako mislimo, i tu se mogu čuda napraviti! Pred nama su nastupi koje će Jonathan pratiti VJ-ingom i posebno osmišljenim animacijama, kao i izdavanje prvog albuma. (Dora Budor&Maja Čule, Plan B 14)

Magazin Wired proglasio je blogu vrijeme smrti: 2008. godina. Kao što kažu u nedavno objavljenom članku (Twitter, Flickr, Facebook Make Blogs Look So 2004), blogosfera je postala prenapučena, zagušljiva. Malo je blogova vrijednih pozornosti, sve je više neprohodnog blogerskog spama. Ta ideja nije sasvim nova, o njoj smo raspravljali i na stranicama Plana B, ali i na stranicama domaće blogosfere. Je li bloganju došao kraj, i ako nije, hoće li uskoro – za vas odgovaraju dvojica poznatih blogera.

Protiv

Blogovi su mrtvi za one koji su počeli pisati blog kada je postao popularan, znači kod nas negdje oko 2004. godine, a koji će sada, kada su trendy Facebook i Twitter, “živjeti” tamo, pa će kad se pojavi nešto drugo – prijeći na to. Moj blog postoji od 1999. godine – tada je to bio site, blog je postao tek kad su se blogovi pojavili kod nas, a uskoro će postati nešto drugo, što nije ni blog ni site! Borja.org danas ima vlastiti social bookmarks, status  i druge tzv. 2.0 elemente, čime će se opet forma promijeniti. Želim reći da to što se ovim odustajačima više ne piše – ne znači da je forma bloga mrtva. Uvjetno rečeno, ozbiljni blogovi će i dalje postojati, ali će s vremenom prijeći na jednu višu razinu, kao što se dogodilo i na američkoj sceni, no i dalje ćemo čitati kvalitetne blogerske tekstove. Ako će nešto izumrijeti, to su blogerski servisi, naročito naši, koji ne rade dovoljno na razvoju, a niti ne pokušavaju napraviti nešto što će privući nove korisnike.

Borja, www.borja.org

Za

Ako provjerite feedove blogera koji su harali domaćom blogosferom prije koju godinu-dvije, vidjet ćete da rijetko tko od njih piše redovito, ako uopće i piše. Razlozi su jednostavni, bloganje je vremenski zahtjevan i zamoran hobi koji donosi jako malo novca i dovodi nula (dobrih i trijeznih) riba u krevet. Što duže pišete blog, to će vas žešće proganjati cyber duhovi prošlosti, vaši imbecilni postovi i sve ono što ste prije koju godinu smatrali iberkuličastim. Pisanje bloga znači i čitanje gomile tuđih blogova, što je čisto gubljenje vremena u 90% slučajeva. Zar doista morate pročitati i komentirati osamdeset i dvije verzije istih postova o ubojstvima u ZG?!? Na kraju krajeva, osobni blogovi su sooo out, posebno na domaćim blogerskim servisima. In su tweetovi i kratki statusi. In je biti zabavan, pametan ili provokativan u 160 znakova. Složene rečenice i pisanje tekstova dužih od tisuću znakova prepustimo ljudima koji znaju koristiti č i ć, za dobrobit hrvatskog nam pravopisa.

Siniša Dukarić, www.sinisa.org

(Plan B 14)

“Prijatelji koji žive u Oxfordu pričali su mi o pub-kvizovima, pa smo i mi u Booksi počeli razmišljati kako bismo organizirali nešto slično”, priča Vanja, jedna od gazdarica Bookse. “Preteča kviza kakvog danas poznajemo bio je kviz koji smo osmislili kao dio popratnog programa u sklopu Revije malih književnosti 2005. godine, a u cijelosti je bio posvećen zemlji-gostu Revije, Bosni i Hercegovini. Nešto kasnije, u veljači 2006., kviz kreće u tjednome ritmu.”

Od tada do danas kviz u Booksi postao je prepoznatljiv dio zagrebačke ponude petkom, o čemu bruje svi koje imalo privlači započeti vikend mozganjem u dobrom društvu. Je li njegov kultni status barem donekle utemeljen, odlučili smo provjeriti u praksi.

Kol’ko vas ima…

Vremenske prilike prvog petka u trećoj dekadi studenoga, uoči večernjeg Dnevnika, potjerale bi ljude bez misije u prvo natkriveno okupljalište svjetine, no vaš je dinamični duo točno znao zašto i kamo ide. “Kol’ko ih ima, jebote, kol’ko ih ima”, prenerazio se Ante – doduše, biranim riječima – čim smo zakoračili na suho tlo Bookse. Fotelje, stolice, tronošci, stepenice koje vode na malu galeriju pripadajuće knjižnice… već su bile više nego dobro popunjene igračima kviza koji su na sebe preuzeli nezahvalnu zadaću zauzimanja lebensrauma za preostale članove svojih ekipa, koje broje maksimalno pet ljudi.

U daljini naziremo i grupicu koja se gužva oko podesta namijenjenog voditeljima i sastavljačima kviza, nastojeći se u posljednji tren predbilježiti za sudjelovanje. Daleko od toga da je Booksa poluprazna, no kamo je nestao nepregledni niz interesenata o kojem su nam pričali, a navodno se protezao sve do spomenika fra Grgi Martiću i “šišao” mnoge redove za crni kruh u trulom socijalizmu?

Booksine šefice Mika i Vanja objašnjavaju kako je atmosfera, koja je unatoč popunjenosti opuštena, rezultat novog načina prijavljivanja za sudjelovanje u kvizu. “Do ovog je proljeća kvizove posjećivalo 50-ak ljudi, a za sudjelovanje su se prijavljivali neposredno prije kviza. Ta se brojka udvostručila ovog proljeća, nakon prikazivanja dokumentarca o Booksi autorice Dane Budisavljević na HTV-u. Rastućem zanimanju za kviz pridonijela je i kolumna Kvizni štab na Booksinom sajtu, koju su pratile sve intenzivnije rasprave sudionika o zbivanjima na kvizu. Posjećenost kviza dosegla je maksimum jednog petka, kad je u kvizu sudjelovalo kojih 120 igrača.”

Opći je kaos u ne odveć velikome interijeru ovog simpatičnog kluba iziskivao povlačenje radikalnih poteza. Stoga je u dogovoru s uhodanim natjecateljskim ekipama reformiran sustav registracije igrača. Sada na kvizu automatski sudjeluje devet ekipa s najboljim plasmanom prethodnog tjedna te određen broj ekipa čiji članovi napišu recenzije knjiga za Booksin sajt, a preostalih se nekoliko ekipa može prijaviti prije samog kviza. Tako je situacija konačno pod kontrolom.

Velik dio projekata na kojima ste radili započeli su tako da ste sami prepoznali neki problem ili mogućnost, što je neobično u dizajnerskoj praksi, gdje uglavnom klijenti naručuju projekte. Mislite li da postoji neka proporcionalna veza između eksperimentiranja i nezaposlenosti?

Nadamo se da ne postoji neka čista veza između zaposlenosti, tj. novca, i mogućnosti, tj. eksperimentiranja. Većina projekata koje smo radili ipak je uvijek ovisila o komercijalnim klijentima ili kontekstu. Izrađujemo razglednice koje su rezultat nečega što zovemo “pretourism” – obilazimo veleposlanstva pojedinih zemalja i slikamo se ispred njih prije nego što posjetimo samu zemlju. Razlog zbog čega to radimo jest to što vjerojatno ne bismo nikad posjetili neka mjesta, a i sam put do nekog veleposlanstva u gradu u kojem nismo prije bili gotovo je uvijek zanimljiv. Nakon što otisnemo razglednice, najčešće na ostacima papira od tiska komercijalnih projekata, uštedimo novac za razglednice koje bismo inače kupili.

Odakle zapravo potječe ime Åbäke?

Åbäke smo nas četvero, a upoznali smo se na londonskom Royal College of Art: Kajsa Stah, Maki Suzuki, Patrick Lacey i ja, Benjamin Reichen. Åbäke na švedskom znači nešto u sredini, nešto nespretno, poput starog hrđavog auta koji još vozi ali izgleda grozno; postoji još različitih tumačenja na švedskom, ali su sva negativna i zapravo loše opisuju ono čime se bavimo. I – by the way – izgovara se “obek”.

Odlučili smo se za švedsko ime i francusku e-mail adresu kako bismo bili što više politički korektni, s obzirom na to da dolazimo iz različitih zemalja – Švedske, Francuske i Engleske. Demokracija u akciji!

Paralelno radite na više projekata: magazinu, ali i eventima, izložbama i drugom što se događa pod nazivom Sexymachinery, koji izdajete, uređujete i dizajnirate, record labelu Kitsune, čiji ste osnivači, restoranu Tratoria, u kojem povremeno kuhate, seriji predavanja koje održavate… – to se ne može samo skromno zvati grafičkim dizajnom, pa ipak se tako predstavljate.

Smatramo da dizajn, umjetnost i podučavanje nisu toliko različiti. Zanimljivo je gledati na zanimanja kao na gradilišta koja se mogu paralelno razvijati. Iako smo vrlo optimistični i smatramo da bi pojedina zanimanja trebala međusobno surađivati, draže nam je kad nas se etiketira kao grafičke dizajnere nego nekim hibridnim nadimcima.

Udružili smo se s grupom ljudi iz drugih područja da osnujemo record label Kitsune (www.kitsune.fr) i “magazin” (www.sexymachinery.com) kako bismo sudjelovali u sadržaju koji dizajniramo, ali i iz komercijalnih razloga. Zadnji broj Sexymachineryja koji smo izdali zove se The End i istražuje kakvi sve završeci postoje. No možda će i zadnji broj imati nastavak, nešto kao Zombie 3!

Koje vas pitanja u radu posebno intrigiraju i za koje klijente radite?

Nacionalni identiteti i pogrešna shvaćanja vezana uz pojedine narodnosti, najgora hrana koju možete naći u nekoj zemlji, poput one lijepe ali smrdljive japanske voćke. U Japanu smo još radili projekt sa žutim majicama Acquired Taste Yellow T-shirt, za koje su nas upozoravali da ih nitko neće nositi, iz očitih razloga. Ispostavilo se drugačije!

Naši su klijenti raznoliki: industrijski dizajner Martino Gamper, s kojim i surađujemo, modni dizajneri Peter Jensen, Martin Margiela, Hussein Chalayan, zatim naša najdraža videoteka dvije minute od studija, kao i susjedne galerije Hollybush Gardens i Ibidprojects.

London je skup i komercijalno orijentiran grad. Zašto ste se odlučili otvoriti studio baš u Londonu?

Nikad nismo to niti odlučili, jednostavno se dogodilo samo od sebe. Previše nas je bilo strah preseliti se na neko mjesto na kojem nitko nije bio prije, a vratiti se nazad u Wales, Francusku ili Švedsku bilo nam je previše čudno. Danas kombiniramo posao, radeći s lokalnim klubom iz kojeg posuđujemo filmove, s putovanjima koja su toliko česta da nam počne nedostajati London. Iako mislimo da je postotak zanimljivih poslova koje možemo dobiti u Londonu neusporedivo veći nego igdje drugdje.

Koja je razlika između kreativnog rada u svrhu ostvarivanja nekog cilja i kreativnog rada koji je svrha samom sebi?

Nikad nam nije uspjelo raditi bez nekog zadanog cilja. Mislite li da su Radiohead i Godard postigli kritički i komercijalno prepoznat uspjeh?

Što će Åbäke raditi za deset godina?

Naše ambicije ne uključuju širenje što se tiče broja članova, ali stalno srećemo nove ljude s kojima bismo htjeli surađivati. Razmišljamo o tome je li grafički dizajn posao kojim se želimo baviti “čitav život”. Također, moguće je da predvidimo umiranje grafičkog dizajna kroz angažiranje u kuhanju, podučavanju i istraživanju. (Dora Budor i Maja Čule, Plan B 14)

DR. NO

Originalni naziv: Dr. No
Godina proizvodnje: 1962.
007: Sean Connery
M: Bernard Lee
Q: -
Miss Moneypenny: Lois Maxwell
Bondovi pomagači: Felix Leiter iz CIA-e (Jack Lord); Quarrel, ribar
Bondov zadatak: zaustaviti obaranje američkih raketa
Bondov protivnik: Dr. No, ludi znanstvenik koji radi za terorističku organizaciju Spektar na otoku Crab Key
Ostali lupeži: profesor Dent, geolog koji radi za dr. Noa; Tri Slijepa Miša, jamajkanski ubojice
Glavni komad: Honey Ryder (Ursula Andress)
Sporedni komadi: Sylvia Trench, s pomoću koje Bond u kasinu dobiva 200.000 funta; gospođica Taro, tajnica u Vladi u Kingstonu i suradnica dr. Noa
Prijevozno sredstvo: Bentley
Bondova igračka: pištolj Walther PPK 7,65 mm s mjedenim prigušivačem
Lokacije u igri: Jamajka, Engleska
Mudri razgovori: (nakon što su Tri Slijepa Miša odletjela u ponor):

                        Prolaznik (uzbuđeno): Što se dogodilo?

                        Bond (hladno): Mislim da su otišli na sprovod.

Minute zadovoljstva: 110
Trivia: Sean Connery dobio je ulogu Jamesa Bonda nakon što se supruga producenta Cubbyja Broccolija (čiji je ujak početkom 20. stoljeća uzgojio novo povrće, brokulu) oduševila njime u Disneyjevom filmu Darby O’Gill and The Little People.
007 hit: John Barry Orchestra: James Bond Theme

IZ RUSIJE S LJUBAVLJU

Originalni naziv: From Russia with Love
Godina proizvodnje: 1963.
007: Sean Connery
M: Bernard Lee
Q: Desmond Llewelyn
Miss Moneypenny: Lois Maxwell
Bondovi pomagači: Kerim Beg, turski agent i biznismen
Bondov zadatak: ukrasti ruski stroj za dekodiranje šifri i poruka
Bondov protivnik: Broj 1, odnosno Ernst Stavro Blofeld, glava Spektra (bez lica)
Ostali lupeži: Rosa Klebb, bivša agentica KGB-a; paranoični ubojica Donald Grant; Krilencu, bugarski ubojica; Kronsteen, šahovski velemajstor
Glavni komad: Tatjana Romanova (Daniela Bianchi)
Sporedni komad: Sylvia Trench, koja čeka Bonda još od filma Dr. No
Prijevozna sredstva: Bentley Mark IV., vlak Orient Express, kamionet TAM, čamac, gondola
Bondova igračka: aktovka s dva spremnika municije i umetnutim nožem, zlatni novčići, snajper AR 7 kalibra 2,5 mm s infracrvenim teleskopom i suzavac
Lokacije u igri: Turska, Jugoslavija, Italija, Engleska
Mudri razgovori: (nakon što Bond pomoću zapaljenog ulja raznese  jugoslavensku patrolu):

Bond (zadovoljno): Kao što mî u Engleskoj kažemo – gdje ima dima, ima i vatre.

Minute zadovoljstva: 116
Trivia: Kao i u filmu Dr. No, i kasnije u Goldfingeru, na početku filma pojavljuje se prvi James Bond. To je Bob Simmons, koji se pojavljuje u prepoznatljivoj početnoj sceni nišanjenja i pucanja. Kasnije se u toj sceni pojavljuju glumci koji tumače lik Bonda.
007 hit: Matt Monroe: From Russia with Love

GOLDFINGER

Originalni naziv: Goldfinger
Godina proizvodnje: 1964.
007: Sean Connery
M: Bernard Lee
Q: Desmond Llewelyn
Miss Moneypenny: Lois Maxwell
Bondovi pomagači: Felix Leiter iz CIA-e (Cec Linder)
Bondov zadatak: zaustaviti Goldfingera da atomskim oružjem uništi Fort Knox i da tako zlato u njemu bude radioaktivno idućih pola stoljeća
Bondovi protivnici: Auric Goldfinger, debeli krijumčar zlata; Oddjob, Goldfingerov gluhonijemi koreanski tjelohranitelj
Ostali lupeži: Ling, kineski nuklearni stručnjak
Glavni komad: Pussy Galore (Honore Blackman)
Sporedni komadi: Dink, dama u bikiniju koja prijateljuje s Bondom u Miamiju; sestre Jill i Tilly Masterson
Prijevozna sredstva: Aston Martin DB5, Rolls Royce III
Bondova igračka: Aston Martin DB5 s neprobojnim staklima, promjenjivom tablicom za sve zemlje, strojnicama na bočnim stranama, uljnim ispustom, gumobušačem u sklopu naplatka, mehanizmom izbacivanja suvozačevog sjedala i ortovizualnom kartom s daljinom od 150 milja
Lokacije u igri: Švicarska, SAD
Mudri razgovori: (nakon što Bond skine sako):

Plesačica flamenca (začuđeno): Zašto nosiš taj pištolj?

Bond (odsutno): Imam kompleks manje vrijednosti.

Minute zadovoljstva: 108
Trivia: Prema nekim podacima, više od dvije milijarde ljudi kupilo je kartu za kino ili posudilo video ili DVD kako bi vidjelo Jamesa Bonda, a više od 75 posto svih koji su ikad pogledali neki film – barem je jedanput vidjelo Goldfinger.
007 hit: Shirley Bassey: Goldfinger

OPERACIJA GROM

Originalni naziv: Thunderball
Godina proizvodnje: 1965.
007: Sean Connery
M: Bernard Lee
Q: Desmond Llewelyn
Miss Moneypenny: Lois Maxwell
Bondovi pomagači: Felix Leiter iz CIA-e (Rik Van Nutter); Paula, Bondova asistentica u Nassauu
Bondov zadatak: zaustaviti Spektar da aktivira dvije atomske bombe
Bondov protivnik: Ernst Stavro Blofeld (epizoda); Emilio Largo, jednooki izvršitelj plana Thunderball
Ostali lupeži: grof Lippe i Vargas, Largovi pomagači; Fiona Volpe, Largova asistentica skladnih oblina
Glavni komad: Dominique Derval – Domino (Claudine Auger)
Sporedni komadi: Patricia, koja masira Bonda; Fiona Volpe
Prijevozna sredstva: Aston Martin DB5, helikopter, vodene saonice, motocikl BSA Lightning
Bondove igračke: ručni sat i fotoaparat kao Geigerovi brojači, džepna podvodna disalica, radioaktivna tableta
Lokacije u igri: Francuska, Engleska, SAD, Bahami
Mudri razgovori: (nakon što je Bond razgledao Largovu pušku):

                        Bond (hladno): Ovo je ženska puška.

                        Largo (sa čuđenjem): Razumijete se u puške?

                        Bond (smireno): Ne, razumijem se u žene.

Minute zadovoljstva: 118
Trivia: “Operacija Grom” doživjela je 1983. remake Nikad ne reci nikad, u kojem se ostarjeli Sean Connery vratio u ulozi Bonda. Remake nije dio tzv. Bondiane i u srazu s filmom Octopussy glatko je propao, premda je jedna od Bondovih djevojaka bila Kim Basinger.
007 hit: Tom Jones: Thunderball

Iako nikada niste čuli za spomenutog gospodina i vjerojatno se pitate zašto bi netko nepoznat pisao svoje memoare (uvjereni da na takvo što imaju pravo isključivo ljudi s ozbiljnim životopisima i karijerama poput Tončija Huljića ili  Nives Celzijus Drpić), pokazalo se da je gospodin Young imao potpuno pravo kada se odlučio na takav pothvat. Naime, Young je engleski novinar koji je svojedobno dobio ponudu za posao života – urednički položaj u njujorškom Vanity Fairu. Young na takvu ponudu reagira onako kako bi reagirala većina smrtnika i odlučuje u potpunosti promijeniti svoj život. Prekida vezu s djevojkom, ukida časopis koji je sam pokrenuo u domovini te se s nekoliko putnih kofera uputi u Veliku Jabuku, očekujući bogatstvo, moć i slavu. No, kako jabuke nerijetko bivaju pune crva, tako se ni njegova avantura ne odvija u smjeru u kojem je on želio, pa Young tijekom svojih petogodišnjih pokušaja građenja američke karijere započinje s konzumacijom droga i alkohola, iritira brojne “celebove” koji ga okružuju i s kojima se susreće na brojnim eventima, što ga na kraju dovodi do gubitka posla.

Vrag nosi seks i grad

Toby se nakon te sulude njujorške avanture hvata pera i piše memoare koji su, ne bi čovjek vjerovao, poprilično duhoviti, premda su brojni opisani događaji više turobni nego smiješni. Lako se moglo dogoditi da memoari ispadnu štivo u maniri Seksa i grada ili Vrag nosi Pradu, ali s muškog gledišta, no Young je izričajem očito bliži našoj Vedrani Rudan nego Carrie Bradshaw, pa su i memoari ispali znatno duhovitiji i ciničniji.

Po tim je memoarima (objavljeni su i kod nas) Peter Straughan napisao scenarij čije se režije prihvatio Robert B. Weide, najpoznatiji kao producent i redatelj dokumentarnog sitcoma Curb Your Enthusiasm Larryja Davida. Younga u filmu tumači britanski komičar Simon Pegg, u ulozi njegova šefa izvrsno se snašao uvijek genijalan Jeff Bridges, dok su ostatak glumačke ekipe upotpunila imena redom uglednih glumaca – Gillian Anderson, Danny Houston i Kirsten Dunst. Dakle, priča prati uspon i pad britanskog novinara u američkom novinarstvu, ali gotovo sva imena u filmu su izmijenjena (slično je bilo i u knjizi zbog straha od eventualnih tužbi, premda se ondje u nekoliko navrata izrijekom nabrajaju neke  zvijezde, dok se druge mogu prepoznati iako su im imena promijenjena). Kao što to obično biva, film je manje uspio od knjige, ali to nikako ne znači da se radi o lošem filmu. Naprotiv, ova suluda priča prepuna je duhovitih situacija, otkačenih dijaloga, krajnje neobičnih likova i sprdnje sa celebrityjima, što je sasvim dovoljno za vrlo pristojnu zabavu. Pridoda li se svemu i nastup Megan Fox, nesumnjivo najatraktivnije nove glumice u Hollywoodu, Kako izgubiti prijatelja i otuđiti se od ljudi postaje obavezna lektira za sve mizantrope općenito s naglaskom na mrzitelje “celeb” kulture.

P. S. Megan Fox u filmu tumači zvijezdu u usponu Sophie Maes, koja tumači glavnu ulogu u filmu Teresa: The Making of Saint, a kako izgleda u redovničkoj odori – svi pravi fetištisti mogu pogledati u lažnom traileru:

Filmski Toby Young

Simon Pegg je glumac čijeg se imena i lika teško sjetiti jer djeluje poprilično nezanimljivo, ali iza te fasade krije se jedan od najzanimljivijih novijih britanskih komičara (ne računajući genijalnog Rickyja Gervaisa koji je apsolutno izvan konkurencije i koji je bio osobni odabir Tobyja Younga za glavnu ulogu u ovom filmu – što se, nažalost, nije ostvarilo). Pegg je glavni junak kultnih naslova Shaun of the Dead (najzabavniji film o zombijima ikad snimljen) i Hot Fuzz (urnebesna parodija na akcijske blockbustere, čiji veliki finale s bakicama i svećenicima u slow motion pucačini neće biti lako nadmašiti), za koje je osobno napisao scenarije, a iduća uloga u kojoj ćemo ga vidjeti jest Scotty u novom izdanju Star Treka.  (Denis Vukoja, Plan B 14)

“Riba i po’ – dinar i po’. Koliko je pet riba?” Izluđivao me tata ovom pitalicom kad sam bila mala, jer odgovor vrijeđa inteligenciju, bunilo se bahato dijete. U međuvremenu sam odrasla i shvatila da odgovor uopće nije banalan: jer ako tih pet riba ne platiš odmah, već uzmeš kredit da bi ih platio, one više ne koštaju 5 nego… vjerojatno 12 dinara.

Otkud se onda stvara ta “nova” lova, pitala sam se dugi niz godina.

Niotkud. “Nova” lova je čista iluzija (kao što jest i svijet oko nas, rekli bi mnogi današnji filozofi). Nove love nema – ima samo novih dugova. Kako to? Banke posuđuju ljudima pare za kredite, a zapravo tu lovu nemaju u svojim trezorima – posuđuju virtualnu lovu, papiriće. Ljudi ih uzimaju i obavezuju se vraćati puno više para banci nego što su “posudili” – često i dvostruko. Posudili su virtualnu lovu, a vratili pravu. Tako je novca teoretski sve više: ljudi se zadužuju i zbog toga moraju stvarati novi novac. A budući da ga ne mogu sami tiskati (neki su probali, uglavnom ne završi dobro) to je, između ostalog, i razlog zbog kojeg naši suvremenici rade sve više – jer treba vratiti sve te dugove.

Naš monetarni sustav u ovom obliku nije održiv. Upozoravaju na to već godinama razni stručnjaci iz ovog i onog područja, pa čak snimaju i crtane filmove (Money as Debt, u trajanju od 47 minuta, svakako pogledajte na video.google.com) da bi nam razjasnili kako rade banke i kako – novca nema. Lova koju svi tako volimo i cijenimo, oko koje se svijet okreće, šarena je laža, jer već odavno nema nikakvu vrijednost. I s obzirom na to da se to lažno stanje održava već stotinama godina, vrijeme je da se monetarni sustav spektakularno uruši – što je ovih dana vidljivije nego ikad prije.

Kako se izvući iz monetarnog sustava, kad ne poznajemo nijedan drugi?

Okrećemo ploču

Ukratko, ne piše nam se dobro jer je društveni model koji imamo održavan umjetno i samo je pitanje dana kad će riknuti. Potreban nam je novi sustav, koji će biti obzirniji prema svim njegovim sastavnim dijelovima – svim bićima u prirodi. Tako se rodio Projekt Venus, iliti po naški – Projekt Venera.

Projekt je to koji podrazumijeva sasvim nov način života, obziran prema prirodi i ljudima. Budući da je Zemlja savršen živući organizam, kad ljudi ne petljaju neobzirno po njemu, sasvim je logično zaključiti kako bismo mogli s njim živjeti u harmoniji. No kako nam je dragi planet sve napučeniji, Zemljini resursi postaju sve dragocjeniji, a mi osjećamo strah od oskudice. Javljaju se ozbiljni društveni problemi: kriminal, siromaštvo, glad, bolest, nekompetentne vlasti koje ne znaju upravljati resursima i nije ih briga… Gubimo vjeru i postajemo čovjek čovjeku vuk.

“Moramo odlučiti kako promijeniti smjer u kojem se kreće naše društvo”, viče Jacque Fresco, idejni začetnik Projekta Venera, koji se već desetljećima bori kako bi ljudima usadio u um ideju o novom društvenom poretku koji će riješiti sve naše probleme, “jer inače odluka neće više biti u našim rukama”.

Projekt Venera je vizija budućnosti, alternativni pravac društvenog razvoja. Temelj ove ideje jest korištenje postojeće tehnologije u svrhu poboljšanja života svih bića na Zemlji, edukacija za sve i inteligentna primjena svih naših znanja. “Možemo eliminirati glad, siromaštvo, ratove, poreze, korupcije – sva zla!” No ako ćemo samo pričati o tome, a ne i raditi na tome, to neće eliminirati naše probleme.

“Naš glavni cilj”, kaže Fresco, “jest osigurati društvenu i socijalnu stabilnost, kvalitetnu zdravstvenu skrb i edukaciju, čist okoliš i pristup svim dobrima koja jedno napredno, inovativno društvo može dati svojim članovima”.

Alternativa društvenom kaosu

Projekt Venera podrazumijeva društveno uređenje u kojem ne postoji novac, ljudi ne rade dosadne poslove za novac, žive u ekološki osviještenim gradovima, gdje životinje i ljudi žive u miru i harmoniji s prirodom. Nema birokracije, prezira, moćnika, siromaha, odbačenih, nema politike… Tehnologija, znanost i primjena znanja temelj su novog društva, koje je obzirno prema okolišu koliko i prema svim svojim pripadnicima.

Utopija, rekli bi neki.

“Nije utopija!” viče Fresco. “Utopija je mjesto gdje su svi sretni, no Projekt Venera je način života, društveno uređenje koje je, kao i sva društvena uređenja, u stalnom razvoju. Za razliku od dosadašnjih društvenih uređenja, koja obično rade za ljude koji vladaju, Projekt Venera stvoren je kako bi ‘radio’ u korist svih bića. Imamo mozgove, tehnologiju i znanje da izgradimo novo društvo!”

Vrijeme je za novi društveni koncept, to nam je sasvim jasno. Zavist, korupcija, ekonomska nesigurnost, nepravda i trka za lovom dehumanizirali su nas i razrovali temeljne ljudske osobine. Tehnologija se koristi krivo: umjesto da olakša ljudima život, zbog tehnologije se događa nova društvena revolucija. “Što mislite, što će se događati dok s vremenom budemo zamjenjivali sve više ljudi strojevima koji rade njihov posao? Većina ljudi ostat će bez para i neće moći namiriti osnovne egzistencijalne potrebe. Čemu onda sve to skupa? Ako zamijenimo radnu snagu u nekoj tvornici automobila strojevima, tko će kupiti te automobile kad nitko više neće imati para? Sustav ‘slobodne trgovine’ je izvrsno funkcionirao prije 30 godina, ali nije više adekvatan”, tvrdi Fresco. “Kad proizvodni pogoni postanu potpuno automatski, što će se dogoditi, ljudi će ostati bez novaca jer ih neće imati kako zaraditi. Društvu u kojem vlada trgovina tada je kraj: počinju pobune, vladaju glad i kriminal. A jedino što se može napraviti kad je nemoguće vladati ljudima jest – vojna diktatura.”

Projekt Venera je alternativa društvenom kaosu. Podrazumijeva ekonomiju temeljenu na korištenju dostupnih resursa, u kojoj je sve potrebno za život dostupno svima, ravnopravno i stalno. “Prava vrijednost svake nacije su razvijeni i potencijalni resursi te pojedinci koji rade na uklanjanju straha od oskudice”, tvrdi Fresco. “To se može ostvariti inteligentnom primjenom tehnologije i znanosti”. No danas se to ne radi, nažalost. “Kad edukacija i resursi postanu dostupni, nema granica ljudskom potencijalu”, vjeruje Fresco.

Projekt Venera je projekt redizajniranja društva, u kojem više neće biti važno imati moć i lovu, nego ostvariti kvalitetu života. Uklanjanjem straha od oskudice eliminira se kriminal, tvrde pobornici Venere… a mi vjerujemo da je i samo ukidanje birokracije već dovoljno da nam olakša život. Sviđa nam se i ideja da su u društvenom uređenju Venere monotoni poslovi postali prošlost, edukacija je besplatna, a ljudi žive upravo onako kako žele. Nema opterećenja, nema straha za egzistenciju, nema grča i ogorčenja, a znanje se koristi u korist prirode i društva.

Smijeh u koncentričnim krugovima

Kako do Venere na Zemlji? Projekt podrazumijeva građenje novih urbanih središta, što će biti jeftinije i jednostavnije nego uređivanje postojećih. Gradovi u kojima će živjeti sretni(ji) i zadovoljni(ji) ljudi bit će geometrijska oblika, elegantno okrugli, okruženi parkovima i vrtovima. Koristit će minimalne količine energije za održavanje najvišeg standarda življenja. Gradovi će biti izgrađeni u koncentričnim krugovima, od kojih svaki ima svoju ulogu.

Gledajući izvana prema unutra, prvi je pojas agrikulturni, a njega okružuje vodeni pojas, koji ga ujedno i napaja. Tu se uzgaja organska hrana, nezaražena pesticidima i bez drugih štetnih dodataka. Energija potrebna za brigu oko tog pojasa – kao i svih ostalih – dobivat će se iz čistih izvora, poput zraka i vode. Kontinuirano će se istraživati novi načini za dobivanje energije iz čistih izvora.

Nakon pojasa u kojem se uzgaja klopa, slijede pojasevi u kojima se stanuje. Dijelovi grada u kojima ljudi žive izgledaju bajkovito: kuće su dizajnirane tako da se vizualno i praktično uklapaju u okruženje, izgrađene su od materijala koji zahtijevaju minimalno održavanje, a ujedno štite od potresa, vatre i poplave. Predviđeno je da dio područja za stanovanje bude i ispod vode, što će ga učiniti još zanimljivijim.

Nakon pojaseva s kućama za stanovanje, prema centru slijede područja za rekreaciju te centri za dizajniranje i planiranje. U sredini gradskog centra nalaze se jedna velika i osam manjih dvorana, u kojima su smješteni knjižnica, centar za znanost i istraživanje, slikarski i glazbeni centar, prostor za zabavu, izložbe… Svi su sadržaji dostupni svima, kad žele i kako god žele. U najvećem, središnjem dijelu nalazi se centar za edukaciju, šoping-centar, komunikacijska mreža i medicinski centar. Do svih dijelova grada dolazi se elektroničkim transportom (avionima, brzim vlakovima, podmornicama i brodovima).

Svim procesima u gradu upravlja središnje računalo, koje je “mozak” svega: ono nadgleda proizvodnju i prilagođava je potražnji, a tvornice koriste čistu energiju i potpuno su automatizirane. Što se događa kad se centralno računalo počne zvati HAL 9000, ne znamo, ali sigurni smo da će to pitanje postavljati korporacije i političari, kojima Projekt Venera nikako ne odgovara. Nije li to tako simptomatično: i inače ono što je ljudima i prirodi srcu drago, korporacije i političari ne žele… Doduše, strah nas je i pomisliti kako bi izgledala (ili će, ako bude sreće, izgledati) prijelazna faza od ovog društva u kojem jesmo do Venere.

Evolucija, ne revolucija

Projekt Venera temeljen je na edukaciji, ne može se usporediti s bilo kojim društvenim ustrojem i traži participaciju svih nacija. Venera je temelj novog društvenog poretka, baziranog na evoluciji, a ne revoluciji.

Vjerovali ili ne, bajkovitim predjelima Projekta Venera već možete prošetati: u prvoj fazi projekta izgrađen je centar na Floridi, koji već sad izgleda kao što bi Venera trebala izgledati – famozno! “Projekt Venera predstavlja kvantni skok iz politički loše vođenog društva temeljenog na strahu od oskudice”, kaže Fresco. “Projekt Venera nije samo ideja na papiru, ona je vrlo ostvariva – ako mi tako odlučimo!”

www.thevenusproject.com

(Sanja Radović, Plan B 14)