Neznanje je Kunderin, za sada, posljednji roman, objavljen 2000. godine. Budući da govori o češkim emigrantima i povratku u domovinu, mnogi ga smatraju djelomično autobiografskim. Već na početku Kundera nagovještava da će govoriti o nostalgiji, no ispostavi se da to nije nostalgija za domom i domovinom, kako bi se dalo naslutiti, nego za prošlim, proteklim, davnim životima, snovima i težnjama. Nostalgija je “patnja uslijed neznanja”, objašnjava nam Kundera, a potom nam kroz roman pokazuje da su to neznanje i nostalgija višestruko povezani i isprepleteni.

Protagonisti priče su Irena i Josef, češki emigranti koji su se nekoć davno upoznali i koji se susreću dvadeset godina kasnije na aerodromu, vraćajući se kući. Oboje se pomalo nevoljko vraćaju u domovinu, istovremeno osjećajući krivnju zbog toga, ali ipak i određenu nostalgiju, želju za povratkom domu. No pokazat će se da povratak kući nije ono što su, ni ne znajući, priželjkivali. Da su se u dvadeset godina izbivanja promijenili – kako oni, tako i ljudi iz prošlosti i sama domovina. Da je čežnja za domom, ako je ikada postojala, bila samoj sebi svrha i da ih više ništa ne veže za kraj odakle su potekli. A opet, ni nove domove koje su si stvorili, nisu osjećali svojima, dijelom svoga bića.

Irena se udala mlada i s mužem se odselila u Pariz. Rodila je, brinula se za obitelj i bila okružena prijateljima Francuzima koji su gledali na nju kao na egzotičnu životinju, za koju su izgubili interes onoga trenutka kad je komunizam pao i omogućen joj je povratak u domovinu. Ne shvaćaju njezino neoduševljenje povratkom, ne shvaćaju da je Francuska njezin novi dom. Možda je i osuđuju jer ona više nije strankinja u bijegu, nego samo strankinja, netko drugi. Josef je, pak, živio u Danskoj, gdje se oženio Dankinjom i izgradio si život. Tek kad mu je žena umrla, shvatio je koliko će mu nedostajati, možda zato što ju je zbilja volio ili možda stoga što nakon njezine smrti više ne postoje spone koje ga odvajaju od domovine.

Po povratku u Češku ništa nije onako kako je u uspomenama. Gradovi su se izmijenili, jezik se izmijenio, a i ljudi su drugačiji. Nitko ih ne ispituje o njihovom životu u egzilu. Njihovih proteklih dvadeset godina nikoga ne zanimaju. Možda su ih čak i na neko vrijeme zaboravili… A iako su se već upoznali, jednom davno, u mladosti, Josef se nije sjećao Irene, nije joj znao ni ime, jer s vremenom sjećanja blijede, izvitoperuju se, iskrivljuju prošlost, i onda čežnja za domom prerasta u nerazumijevanje, lica iz prošlosti nestaju, ostaju tek fragmenti osjećaja koji su nekoć bili dovoljno jaki da ostave biljeg.

Kroz cijelu priču protežu se, na Kunderi svojstven način, podaci o važnim godinama iz povijesti, etimološke usporedbe, crtice iz povijesti književnosti, kao i priča o Odiseju, još jednom nevoljkom putniku koji žudi za domom. No kao što su i Irena i Josef shvaćali da njihov Veliki Povratak nije bio ono što je trebao biti, shvaćao je to, još onomad davno, i Odisej: “Dvadeset godina mislio je samo na svoj povratak. No, kada se vratio, shvatio je, začuđen, da se njegov život, sama bit njegova života, njegovo središte, njegovo blago, nalazi izvan Itake, u dvadeset godina njegova lutanja.”

Izdavač: Meandar (www.meandar.hr)
Cijena: 140 kn

(Irena Rašeta, Plan B 15)

Važno je imati pozitivan životni stav, a u ovo božićno vrijeme on postaje imperativom. Ako mi ne vjerujete, upalite radio i poslušajte par reklama. Odmah će vam postati jasno što vam treba biti prioritet u životu, a i da je sve kul, divno i supernajbolje. Ako vam život nije super, odmah saznate gdje se i to može kupiti. A realnost vas dočeka iza ćoška već u siječnju. No osobni uspjesi i pozitiva nekih pojedinaca nisu samo stvar predbožićnog marketinga. Takve priče naći ćete u malim kvadratićima teksta, iza trinaest redaka tragedije-ubojstva-prevare, osam redaka tko-je-trudan-tko-se-razveo, i još dva retka savjeta o tome kako smršavjeti i biti u trendu. “It’s a wonderful life” može vam, dakle, ovih dana izlaziti na uši, ali sljedeće tri priče trebale bi vas uvjeriti da je zaista moguće ostvariti sve što u životu zamislite, a često i više od toga. Očekivano, ne radi se ni o kakvim instant-uspjesima.
U gastronomskim krugovima dobro poznati pojedinci – maslinar Sandi Chiavalon, kuhar Marin Rendić i vinar Alen Bibić – svoj uspjeh duguju jedino vlastitoj upornosti, viziji i nepokolebljivosti pred poteškoćama.

Za Sandija Chiavalona znaju svi koji se bave maslinovim uljem, uzgojem maslina, kuhanjem, ili samo neizmjerno veselim uživanjem u divotama koje nam svake godine stižu iz hrvatskih uljara. I premda bi netko mogao zlobno primijetiti da Sandi već iskače iz svake paštete, njegova sveprisutnost potpuno je opravdana. Osoba koja još kao petogodišnjak izjavi da će biti poljoprivrednik, a s dvadeset i pet ostvari sve što je namjeravao, Sandi to i zaslužuje. Da samo kratko pobrojim: prije nekoliko godina zamišljena punionica ulja pod dušikom – radi već punom parom; reprezentativna, vrhunski uređena kušaonica/sala za degustacije – primila je mnoge goste; broj stabala koje Sandi obrađuje narastao je toliko da mu je potrebna sve ozbiljnija mehanizacija; njegova ulja u zadnjih nekoliko godina ulaze u svjetski relevantne vodiče L’extravergine i Slow food, a ostale nagrade da i ne spominjemo.

Nije zaboravljen ni dizajn, pa su tako Bruketa&Žinić učinili prepoznatljivom (i nagrađivanom) bocu “u škartocu”, koja se zapaža već s drugog kraja prostorije. Zbog Sandijeve ideje i vizije, grad Vodnjan danas ima možda najprestižniju manifestaciju vezanu uz (mlada) maslinova ulja, te ga se s pravom naziva metropolom maslinovih ulja. I sve to od čovjeka kojeg bi većina starih maslinara mogla poslati po šibice. No čini se da je ponekad i iskusnijima potreban netko “mlad i lud”, kako sâm za sebe često zna reći, da ih malo zanese i gurne korak dalje. S obzirom na to u kakvom je stanju maslinarstvo u Hrvata bilo prije samo par godina, njihovi današnji zajednički uspjesi mogli su se činiti samo kao san. Otkud Sandiju tolika snaga i volja? Netko će reći – lako mu je, on živi u Istri. I sigurno neće pogriješiti, jer upravo je ta regija prepoznala ljude poput njega, i počela ulagati u njih umjesto da im podmeće nogu, kao što je čest slučaj u našoj lijepoj zemlji. No još je jedan bitan faktor Sandijeva uspjeha: obitelj. Bez velike podrške majke i brata, a i supruge, koji mu spremno pomažu u ispunjenju njegovih ideja, iako im se ponekad čine i sumanutima, Sandi zacijelo ne bi danas bio jedan od najcjenjenijih hrvatskih mladih maslinara i promotora kulture maslinovog ulja.

Alen Bibić je iz Skradina. Preciznije, obitelj vinara i vinogradara Bibich – generacijama je nastanjena u Plastovu, na brdima ponad Skradina. Alenu je kao mladome puhnulo da će ići studirati jezik, pa je tako završio na Filozofskom fakultetu. No u nekom je trenutku spoznao da ima žicu za biznis. Zatim je shvatio da bi se mogao posvetiti obiteljskoj tradiciji, te u kraju potpuno uništenom ratom – krenuti ispočetka. Da živi u Istri, možda bi mu bilo lakše, ali i ovako je, krenuvši obnavljati minirane vinograde, uspio izgraditi respektabilnu tvrtku koja se posebnošću svojih vina (a i ostalih proizvoda) izdvaja od tolikih drugih u Hrvatskoj. Fantastična pozicija samog Skradina i okolice bila bi vjerojatno već davno unovčena da se dotična regija nalazi u kojoj drugoj zapadnoj zemlji. Na sreću ili na žalost, kod nas ta priča tek kreće, a da nema Alena i njegove ekipe, Skradin s okolicom bio bi vjerojatno samo još jedan u nizu prekrasnih gradova za koje malotko zna.

Krasno uređena i opremljena vinarija u Plastovu krije vrhunska vina, nastala u “laboratoriju” u kojem Alen godinama isprobava nove i stare kombinacije sorti i tehnoloških postupaka. Kako mu je ideja od početka bila revitalizirati lokalne, zaboravljene sorte grožđa, mnogo je truda uloženo da se iz njih naprave moderna, pitka vina, konkurentna na ogromnom tržištu. I gle čuda, ispijajući Bibich debit, mnogi će se poznavatelji začuditi onome što je Alen iz njega stvorio. A gdje su još lasin, babić i plavina! Ne budi lijen, uzgojio je Alen i svjetski poznate sorte na području Skradina, jer na svjetska tržišta nije se lako probijati samo s novim i nepoznatim. I zaista, uspio je probiti se van, i to na jedno od možda najzahtjevnijih i najvećih tržišta vina – američko. Naravno da je u to uloženo mnogo muke i preciznog truda, jer znamo da kvalitetan proizvod nije garancija uspjeha. No ni Alen nikad ne bi uspio sam.

Već 13 godina tvrtku vodi zajedno sa suprugom Vesnom i timom suradnika, s kojima je od početka prošao sve nedaće i začkoljice koje mogu očekivati onoga tko ide protiv struje. Prosjek ga nikad nije zanimao. Prvo vino s kojim je bio zadovoljan odmah je stavio u butelju – i za nju dizajnirao etiketu s pričom. Distribucija je krenula lokalno, ali ciljano. S godinama je krenuo u kooperaciju s okolnim vinogradarima, otkupljujući njihovo grožđe, a potrebe mu toliko rastu da se sprema u otkup nove zemlje. Njegova vina nećete naći u svakom supermarketu, a bome ni u svakom restoranu. Većina njih izvozi se u Ameriku. Ono prema čemu ćete ih ipak moći prepoznati otprve – opet je vrhunski dizajn. U poplavi butelja sa svih strana svijeta potrebno je istaknuti se. Premda je u nas dobro poznat običaj da se glave koje strše van – režu, i Alenova priča dokazuje da tomu ne mora biti baš tako.

Marin Rendić završava trilogiju mladih, ambicioznih i uspješnih ljudi koji su slijedeći svoj nos, uz velik trud postigli mnogo. Široj javnosti Marin je postao poznat kada se po novinama slikao s Angelinom Jolie na danima predstavljanja hrvatske nacionalne kuhinje u zgradi UN-a. No gastropoznavatelji Marinov rad prate već duže vrijeme. Prošavši put od šefa kuhinje više restorana cijele Hrvatske do food&beverages menadžera jednog hotela, stekao je mnoge poklonike. Par godina zaredom biran je među 20 “zlatnih kuhara Hrvatske”, i sudjelovao je na mnogobrojnim manifestacijama i cooking showovima u Hrvatskoj i inozemstvu. Nakon toga, logičan korak bio je, čini se, otvaranje vlastitog restorana, pa će tako Marin u svojoj 30. godini otvoriti restoran Pepenero u Novigradu. Bit će to restoran u kojem će se sva jela spravljati s maslinovim uljem, a nijedno jelo neće sadržavati gotove umake, konzervanse ni dodatke jelima, što je, ako niste znali, češće iznimka nego pravilo u hrvatskim restoranima.

Marin kaže da ga kuhanje oslobađa, da se u kuhinji osjeća slobodno kao nigdje drugdje. Vidi se to i u njegovim kreacijama, ali i preciznom i organiziranom radu u kuhinji. Ne treba niti spominjati njegovo vrsno poznavanje vina i maslinovih ulja, pa će tako i Pepenero na izbor uz jela nuditi 10-ak vrhunskih hrvatskih maslinovih ulja, 4 vrste soli i 3 vrste papra. Kako vođenje restorana nije nimalo jednostavan posao, pred Marinom stoji još jedan ogroman izazov. Nesuđeni geodet, koji je, na sreću svih nas, ipak postao kuhar, pokušat će još jednom dokazati da se i u nezgodnim ugostiteljskim vodama može uspjeti. Najvažnija je ljubav prema poslu, predanost i jednako poštovanje prema namirnicama kao i prema gostu koji će ih pojesti.
Pa vi recite da se nakon ovih priča čovjek ne osjeća bolje!

(Lada Radin, Plan B 15)

1UIP: KOLIKO IMAŠ PLOČA?
Ukupan broj vinila (LP-ja i singlica) koje imam trenutačno premašuje 6.500 primjeraka. Samo ploča Beatlesa iz cijelog svijeta imam oko 1.000 na LP-jima i 800 na singlicama.

2UIP: ZAŠTO SKUPLJAŠ VINILE?
Odgovor na ovo pitanje je odgovor na moj kompletan životni put: sa šest godina – poklon-ploča Elvisa iz USA; s dvanaest – singl “Help” iz Grčke; s petnaest – Radio Vinkovci, sa sedamnaest – Discoteka punih deset godina, pa onda gotovo trideset godina studio i posao u diskografiji. Još uvijek se veselim poštaru i s istim žarom otvaram paket s pločama.

3UIP: KOJI TI JE NAJVRJEDNIJI VINIL?
Najzanimljiviji mi je nekako i najvredniji prvi album Beatlesa iz ožujka 1963. godine, vrlo rijedak prvi otisak na mono black&gold Parlophonu, procijenjen na više od 3.000 eura, a kupljen na aukciji u Beču.

………….

ABBA: THE ALBUM
(Polar/Universal/Aquarius)
Godina originalnog izdavanja: 1977.
Gramatura: 180 g
Hitovi: Take a Chance on Me; The Name of the Game; Eagle
Info: Peti album megapopularne skupine ABBA prodavao se kao soundtrack za dokumentarni film ABBA: The Movie. Album se popeo do 1. mjesta britanske i 14. mjesta američke top-ljestvice.
Plus: produkcija, pjesme na A strani, reizdanje s originalnim britanskim, dvostrukim omotom
Minus: pretencioznost, pjesme na B strani, pad forme nakon albuma Arrival
Bonus: vaučer za MP3 verziju albuma

AMY WINEHOUSE: FRANK
(Island/Aquarius)
Godina originalnog izdavanja: 2003.
Gramatura vinila: 180 g
Hitovi: Stronger Than Me; Fuck Me Pumps; You Sent Me Flying (Cherry)
Info: Nastupni album glazbene dive koji odražava njezine jazz refleksije. Ime albuma odnosi se na njezinoga psića. Došao je do 13. mjesta britanske i 61. mjesta američke top-liste.
Plus: stihovi, glas, aranžmani
Minus: epski pristup pjesmama
Bonus: vaučer za MP3 verziju albuma

RADE ŠERBEDŽIJA/MIROSLAV TADIĆ: IMAM PJESMU ZA TEBE
(Croatia Records)
Godina originalnog izdavanja: 2008.
Gramatura vinila: 160 g
Hitovi: Imam pjesmu za tebe; Moderato Cantabile; Ne daj se, Ines
Info: Album Rade Šerbedžije i Miroslava Tadića prvi je vinil koji je objavila Croatia Records nakon 1994. i albuma “Papa Hrvatima”. Šerbedžija i Tadić daju nostalgičnu glazbenu razglednicu s ovih prostora.
Plus: Miroslav Tadić
Minus: Rade Šerbedžija
Bonus: nema

HLADNO PIVO: KNJIGA ŽALBE
(Menart)
Godina originalnog izdavanja: 2007.
Gramatura vinila: 160 g
Hitovi: Nije sve tako sivo; Kaže stari šta nam fali; Sreća
Info: Sedmi album Hladnog piva njihov je drugi objavljen na vinilu (osim njega jedino je nastupni Džinovski imao LP verziju) i predstavlja stameniju varijantu benda nakon hitoidnoga Šamara.
Plus: skladbe, interpretacija
Minus: neujednačenost materijala
Bonus: nema

……………….

VINYL NEWS

Thorens obilježava 125 godina djelovanja
Poznati proizvođač gramofona Thorens obilježava 125 godina poslovanja s ponajboljom LP kompilacijom ikad napravljenom. Kompilaciju je kreirao predsjednik Uprave tvrtke Acoustic Sounds, koja se bavi prodajom vinila, a sadrži snimke, među ostalima, Rickieja Leeja Jonesa, Isaaca Hayesa i Hugha Masacele. Svaka pjesma uvrštena je po kriteriju izvanserijske izvedbe, iznimne snimke i neokrnjenoga masteringa. Pa kad je posrijedi obljetnica jednog od najpoznatijih brendova u analognome hi-fiju, ima li štogod bolje od ovoga umrem-samo-da-ga-imam LP-ja?

http://store.acousticsouunds.com

Universal pokrenuo specijalnu ediciju Back To Black
Inspiriran imenom izvanserijskoga (što volim riječ izvanserijski, pogledati vijest prije – op. B. Mt.) albuma Amy Winehouse (hm, ili možda jednog od najprodavanijih albuma svih vremena koji potpisuju AC/DC, a zove se Back In Black), Universal je pokrenuo seriju obnovljenih vinila. Njome se obilježava 60. godišnjica puštanja vinila u promet. Specifičnost vinila je u tome što se uz njih dobiva vaučer koji omogućuje download istog albuma u MP3 formatu.
www.backtoblackvinyl.com

B-52′s u svim formatima
Za multiformatne ljubitelje glazbe, posljednji album skupine B-52′s Funplex predstavlja pravu poslasticu. Naime, kupci vinila pronaći će kao poklon CD s identičnim albumom. A onda, ako taj CD ubace na svoje računalo, nekim će čudom pronaći isti taj album u MP3 formatu. Ako mislite da stvar ne funkcionira, prevarili ste se. Nabavili smo album i sve je točno – CD u CD playeru funkcionira posve normalno, dok se na računalu reproducira u MP3 fileovima.
www.theb52s.com

(Bojan Mušćet, Plan B 15)

Novinari, kažu nam u agenciji, imaju lošu naviku da ne čitaju svoju poštu – ni običnu ni elektroničku. Stoga, ako se želi probiti taj tvrdi tradicionalni novinarski oklop namrgođenih lica kad su u pitanju promotivni materijali – morate se vraški dobro potruditi. Ako će išta uspjeti zaokupiti njihovu pozornost, makar nakratko, mora imati (barem) tri sise, dva testera, četiri kupona i poklon-bon. Na tom tragu razvila se potreba da HBO svoja priopćenja za medije uobliči nešto drukčije.

Kreativni proces

A kreativni proces, koji su nam vrijedni djelatnici ove agencije podrobno opisali, nije nimalo jednostavan, a načelno izgleda otprilike ovako:

> > Naš daleko najomiljeniji klijent, HBO, u utorak šalje mail oko 16.45 (radno vrijeme je do 17.00) sa željom da mu izradimo najbolji mogući press kit. Do petka. To čini stoga što – prema vlastitu priznanju – nema velik budžet za oglašavanje, a mora nekako novinarima skrenuti pozornost na svoje uistinu odlične serije.

> > Account, koji je zaprimio ovaj mail, mijenja font, boju i veličinu slova u mailu i zatim ga prosljeđuje kreativnom odjelu oko 17.15 sati. Kreativni odjel, najmarljiviji u agenciji, ostaje debelo iza radnog vremena, s potpunim oduševljenjem zaprima mail i nerijetko otvara bocu caberneta da bi proslavio novost. Kreativa tada odlazi kući na kratak predah i vraća se sutradan.

> > Nakon jutarnje kave, kreativa – koju čine copywriter i jedan do dva kreativna direktora – započinje spontani i neobavezni razgovor o tematici serije. Priča se o općim stvarima, poput povijesnog razdoblja koje je u pitanju (primjerice u seriji Stari Rim) ili o pojedinim životnim situacijama oko kojih se vrti dotična serija (primjerice – oko seksa). Bez prevelikog predznanja, dolaze do genijalnih ideja, koje će kasnije account odjel u suradnji s klijentom – odbaciti.

> > Zatim, nakon razgovora s klijentom, dolazi account s detaljnim materijalima o sadržajima koji bi trebali biti komunicirani novinarima, dijeli svoje dojmove te prenosi prijedloge i sugestije HBO-a, koje kreativa oduševljeno prihvaća. Nedugo nakon ovog žustrog razgovora, svi se povlače u svoje odaje, a sljedeća dva dana kreativa provodi u karanteni. Petak poslijepodne provodimo smišljajući kako klijentu priopćiti da još ništa nismo napravili. Pravimo se ludi i odlazimo doma.

> > U ponedjeljak dolazimo na posao i brišemo sav hate mail koji nam je stigao u međuvremenu od klijenta. Sjedamo još jednom svi skupa i načelno se dogovaramo oko glavne ideje. Kako klijent dopušta naše kreativno razmahivanje, pokušavamo napraviti stvari koje još nismo radili. Pokušavamo eksperimentirati s materijalima , oblicima i sadržajem. Ne libimo se predložiti nešto što dosad nismo vidjeli, niti smo preopterećeni potencijalnim troškovima. Samo da znate – press kit sastoji se od priopćenja za medije, kratkog opisa serije, promotivnog DVD-a i sinopsisa epizoda. Ostale materijale dodajemo proizvoljno, poput poklona (mito i korupcija), proklamacija i poruka (ucjene).

> > Nakon što odredimo što bismo htjeli napraviti i kako će to otprilike izgledati, pozovemo accounta s namjerom da mu zagorčimo ostatak tjedna. Zagorčimo, jer će ta jadnica provesti sljedećih par dana na internetu sa zadaćom da vidi jesu li sve naše zamisli ostvarive – logistički i financijski. Na njoj je da nategne budžet, obmane klijenta i da pronađe sve stvari koje su nama pale na pamet. U roku dva-tri dana. Do sada je naručivala 50 binarnih satova preko Amazona, tražila rekvizite po zagrebačkim seks-shopovima, istraživala tko tiska najbolje zastave i postala ekspert za različite vrste koža.

> > Zatim se kreativni direktori bacaju na posao i rade nacrte za press kit, koji se šalje klijentu na preliminarni uvid. Čisto da vide što radimo i da nam kažu jesmo li na dobrom putu. U većini slučajeva jesmo i klijent nam odobrava smjer i ideju i požuruje nas. Nakon tri dana imamo više-manje gotovu stvar i šaljemo je klijentu na finalno odobrenje.

> > U vremenu finalnog odobrenja HBO je već bijesan na nas jer smo dobrano prekoračili rok, ali uspijeva pronaći dodatnih dva do tri dana za vrijeme kojih nam sugerira izmjene koje bi trebalo napraviti u press kitu. Mi to odbijamo. Nakon obostranih prijetnji, uvreda, uvjeravanja i verbalnog šamaranja, radimo tražene izmjene. Nakon pet dana odobravaju cijelu stvar, a mi je šaljemo na probni otisak da vidimo hoće li ispasti kako treba. Probni otisak je bezvezan i ne pomaže nam puno. Ali ovaj postupak nam ipak, s vremena na vrijeme, daje mogućnost da svu zaslugu za neuspjeh svalimo na tiskaru.

> > I tako, nakon punih dva tjedna (a ponekad i duže) dobivamo završni proizvod na svom stolu. U dijelovima, naravno. Sljedeći dan provodimo u podrumu i u maniri pravog sweatshop radnika sastavljamo press kit. Lijepimo, vežemo, režemo, palimo, šivamo, motamo i bušimo. U ovom trenutku neka agencijska glavešina ulazi u podrum s namjerom da vidi čime se bavimo. Nonšalantno baca oko na press kit i upućuje nas na pravopisnu pogrešku – koju je sada nemoguće ispraviti. Lijepo ga ispraćamo do vrata, nakon čega otvaramo prozore i skačemo kroz njih. Sva sreća što smo u podrumu.

> > Sljedeći dan šaljemo press kitove novinarima diljem Hrvatske, Srbije i Slovenije. HBO zove accounta i objašnjava mu da smo promašili rok, da su press kitovi prekasno poslani i da, iskreno, više nemaju nikakve svrhe. Copywriter to prima osobno i započinje dvotjednu dijetu antidepresivima, kreativni odlazi na burzu rada, a account pronalazi konstruktivnije rješenje: osvetoljubivo povećava iznose na troškovnicima i šalje ih klijentu.

Tako se to radi
Film o promotivnim materijalima koje smo dobili prije početka prikazivanja odlične HBO-ove serije Generation Kill iz kojeg je kristalno jasno zašto New Moment zaslužuje naše iskrene pohvale.

HBO o promomaterijalima
Marin Kariž, prva violina HBO-a u Hrvatskoj i Srbiji, o silnom trudu koji se ulaže u dizajniranje i pripremu odgovarajućih materijala rekao nam je da ih u prvom redu veseli cijeli taj kreativni proces – od ideje i osmišljavanja sitnih poklona vezanih uz originalne produkcije HBO-a do povratnih informacija koje dobivaju od novinara. A dodao je i to da im je, dakako, povremeno drago maltretirati svoju agenciju.

“Vjerojatno najvažniji razlog zbog kojeg smo se odlučili na ovaj pristup jest taj što je HBO pay tv-program. To znači da za razliku od komercijalnih televizija naš poslovni model ne počiva na prodaji oglasnog prostora, nego isključivo ovisi o zadovoljstvu naših pretplatnika i njihovom plaćanju pretplate na naš program, pa im se i ovim putem zahvaljujem na povjerenju i vjernosti našoj televizijskoj mreži. Na sve to treba dodati i činjenicu da za praćenje HBO-a morate imati kabelsku, satelitsku ili IPTV pretplatu, pa smo dostupni limitiranom broju kućanstava, kao i to da na HBO-u – za razliku od većine drugih programa – nema reklama, a to znači da svoja dva programa ne možemo koristiti za razmjenu oglasnog prostora s ostalim medijima. Kada se tomu dodaju i limitirani budžeti za marketing, morali smo razmisliti o alternativnim mogućnostima, a PR nam se jednostavno nametnuo kao odlična zamjena.”

Marin Kariž je inicijalno sam krenuo s ovakvim načinom promocije prije tri godine, nakon čega je taj posao prepustio agenciji Young & Rubicam, čiji je sastavni dio tvrtka New Moment, koja je danas zadužena za taj dio posla. Sâm ističe da do tada nije znao ništa o odnosima s medijima nego im je pristupio na najzdraviji mogući način: “Da se razumijemo, mi nismo PR stručnjaci, niti smo se ikada time bavili. Sve što smo napravili jest to da smo s novinarima prijateljski popričali, ispili pokoju kavicu i popušili par šteka cigareta kako bi saznali kako u biti izgleda njihov posao, koje informacije su im bitne, koje vrijeme im je idealno za primanje materijala, koje stvari njihove novine mogu i žele objaviti, a koje ne i tomu slične stvari. I kad na koncu naš press kit urodi člankom i/ili pozivom nekog novinara, srce nam je k’o kuća i zato se sa svakim novim kitom trudimo biti bolji, zanimljiviji i zabavniji.”

(Ana Penović, Plan B 15)

Volimo slušati zabavne viceve, gledati komedije ili se jednostavno nasmijati bezgraničnosti ljudske gluposti. Ljude bez smisla za humor često doživljavamo kao dosadne, “preozbiljne”, a katkad i ne osobito inteligentne. Humor je sveprisutna pojava i može imati važnu ulogu u socijalnim interakcijama, no unatoč tome znanost se do prije nekoliko desetljeća nije mnogo bavila tom “neozbiljnom” temom. Tek se u novije vrijeme počinje s ozbiljnijim istraživačkim pristupom humoru.
Humor se svakodnevno koristi u komunikaciji, kako onoj među pojedincima ili manjim skupinama ljudi, tako i u komunikaciji s javnosti, bilo da se radi o izjavama političara ili o marketinškoj komunikaciji. Sjetimo se samo našeg predsjednika i njegove navike da s javnošću komunicira vicevima i dosjetkama, ili nekih šaljivih reklama koje imamo priliku vidjeti na TV-u.

Svakodnevni humor

Prva skupina su vicevi – kratke šaljive dosjetke ili anegdote koje se prenose od osobe do osobe. Autori viceva rijetko su poznati, a vrlo često vicevi se mijenjaju i prilagođavaju aktualnoj situaciji. Vicevi često prenose i neke stereotipe – sjetimo se samo viceva o Zagorcima, Bračanima, Bosancima, Škotima, plavušama i tako dalje. Nadalje, novi vicevi često nastaju kao reakcija na neku aktualnu situaciju ili poznatu osobu; takvi vicevi padaju u zaborav, kao i situacija ili osoba povodom koje su nastali. S druge strane, neki vicevi su “klasici” i pričaju se neovisno o situaciji, a katkad i likovi iz klasičnih viceva postaju glavni junaci viceva s aktualnim prizvukom. Tako se, primjerice, već dugo godina ne pričaju vicevi o Milki Planinc, za razliku od viceva o Muji i Hasi.

Druga vrsta humora je spontani razgovorni humor, koji namjerno koristimo tijekom razgovora s drugim ljudima. Ovo je najčešća vrsta humora u svakodnevnim situacijama. Ona se spontano stvara tijekom komunikacije i ovisi o situaciji. Tako kad nekome prepričavamo dogodovštinu s posla, našem slušatelju to uopće ne mora biti smiješno, osobito ako nije upućen u neke detalje važne za razumijevanje situacije. Postoji više podvrsta ovog oblika humora: sarkazam, ironija, šaljive dosjetke vezane uz nečije pitanje, šaljivo prepričavanje događaja, satiričko izlaganje naših pogleda na političku situaciju i tako dalje.

Osim namjernog humora, postoji i slučajni humor. Kada se netko zalije pivom, to može biti smiješno ljudima oko njega. Lapsusi i pogreške u govoru također mogu biti smiješni. Sjetimo se samo jednog od prošlih ministara i filmova na YouTubeu koji su se širili. Sumnjamo da je dotični ministar namjerno želio ispasti humorističan.

Što nam je smiješno?

Što je to što nam je smiješno? Zašto nam je smiješno ako neki glumac parodira političara dok nam taj političar inače uopće nije smiješan? Što neki vic ili nečije ponašanje čini smiješnim?
Postoji nekoliko različitih tumačenja razloga zašto nam je nešto smiješno. Različiti su stručnjaci, ovisno o svojim teorijskim polazištima, isticali različite psihološke mehanizme koji su važni u humoru. Tako su, primjerice, neki isticali agresivnu komponentu u humoru, tvrdeći da se humorom oslobađamo negativne energije, napetosti i stresa. Drugi su pak stručnjaci isticali preokret, odnosno iznenađenje kao glavnu komponentu koja nešto čini smiješnim. Dakako, nije svaki preokret smiješan.

Humor mora imati i određenu dozu “igre” i njegov ishod za nas ili ljude iz okoline ne smije imati ozbiljnih posljedica. Poskliznemo li se na koru od banane i nije nam ništa, vjerojatno će se ljudi oko nas tome smijati (a možda i mi sami), međutim poskliznemo li se na bananu i slomimo ruku, do smijeha neće biti ni ljudima oko nas, a još manje nama.

Jednako kao što je važna situacija i sam sadržaj, važna je i publika, odnosno njezine karakteristike. Proces humora obično uključuje tri strane: izvor humora, objekt humora i publiku. Katkad se neki od tih sudionika preklapaju. Primjerice, ako pričate kako ste negdje ispali glupi, vi ste istovremeno i izvor i objekt humora. Ako zezate prijatelja oko nečega, on je istovremeno i publika i objekt humora.

Tu su stručnjaci utvrdili nekoliko općih pravila koja vrijede u gotovo svakoj situaciji:

Ako i izvor i objekt humora dijele zajedničke osobine, vjerojatnost da će nešto biti doživljeno kao smiješno –velika je. Primjerice, ako u svojem društvu zbijate šale na račun svoje obitelji, humor će vjerojatno biti dobro prihvaćen. Humor će jednako dobro biti prihvaćen i ako izvor humora i publika dijele zajedničke osobine. To je, na primjer, situacija u kojoj u društvu pričate vic na račun Slovenaca. Međutim, ako taj isti vic pričate skupini Slovenaca (a vi niste Slovenac), tada vaša šala neće biti prihvaćena, kao ni bilo koja druga u kojoj publika i objekt humora dijele zajedničke osobine u većoj mjeri nego izvor humora. Osim navedenih odnosa, s doživljavanjem humora povezane su i različite karakteristike publike. Na primjer, postoje određene razlike između muškaraca i žena. Muškarci češće nego žene koriste agresivnije i uvredljivije oblike humora. Nadalje, ženama je pri odabiru partnera važniji smisao za humor negoli muškarcima.
Osim spola, na doživljavanje humora utječu i drugi čimbenici – poput dobi i obrazovanja, te osobito kulture, odnosno miljea u kojemu živimo.

Ženska buka, Ž/BUKA.
Pop-star feministkinja Sara na bubnjevima, chill psy Eva na gitari, efektima i vokalu, acid anarchic Sunčana na bassu i vokalu, beskompromisno, slobodoumno, na njima svojstven način stvaraju/čine ž(ensku)/buku, s jasnim ciljem: “Mi užbukavamo ljude u našu priču, naš film, naše stanje pomalo idealistički slobodnog i neopterećenog uma.” Kao pravi punk bend, Ž/buka je nastala spontano, iz ljubavi prema glazbi, dobrog položaja zvijezda na nebu i jednog glasnog i slobodnog YEAH! otpuštenog u svemir. Djeluju (u početku pod nazivom Perro Fatal) od 2005. godine. U razdoblju od tada do danas dogodile su se neke promjene, no održan je kontinuitet rada i kreativnosti, a ostvaren je značajan napredak u izričaju i izvedbi. Bend je promijenio više bubnjarki, no uvijek je djelovao kao ženski trio, tako da ni sadašnja postava ne odudara od tog principa. Za razliku od mnogih drugih bendova, one nemaju frontwomanicu koja bi bila najljepša u bendu, koja bi najviše pričala, koju bi se za sve pitalo i koja bi, napućenih usana, na koncertima nosila crne naočale. One su nasmijane, poštuju i vole jedna drugu, dok stvaraju dobar zvuk dobro se zabavljaju, čak i u onim dijelovima kad neka ispadne iz ritma.

Za svoju glazbu u šest riječi kažu da je emotivna, snažna, melodična, skačkava, neočekivana, naša; a za one naprednije čitatelje, koji traže nešto opipljivije: melodično-psihodelični zaprljan zvuk gitare, pjevajuća bass-linija, čvrst groovi-bubanj, sve protkano ženskim senzibilitetom i oštroumnošću. A za geek ekipu koja ih nije slušala, a želi točno ime žanra, Žbuka veli: “Volimo reći da sviramo / (slash); naime kada se opisuje glazba bendova koji nisu žanrovski striktno određeni, onda dobijete kobasicu tipa: rock/powerpop/experimental/bla/chill, pa da ne kompliciramo: naša glazba je taj ‘/’.”
Jedan od rijetkih koji pokušavaju pronaći ravnotežu između novca i ljubavi prema RnR-u te ga očuvati u izvornom obliku jest producent Hrvoje Nikšić, koji Žbukericama snima demo u studiju Kramasonik i užbukavanje počinje. Koncerti se nižu (GAW Festival, Kset, Dirty Old Festival, birc Mimoza u Puli, Spunk, SC), publika pleše, one sa smiješkom u kutu usana opušteno pjevaju: “Zlo mi je, zloooo mi je, zlo mi je, vooolim te…” – svaki put iznenadivši publiku novim žbuka-štosom. (Nenad Borović, Plan B 15)

No nećemo sad zaglibiti u depresivne vode nego ćemo pokušati reći nešto o smijehu i radosti i onome što je otkrila znanost. Za početak, treba razlikovati smijeh od onoga što dovodi do njega. Smijeh je fiziološka reakcija na humor, neki smiješan događaj u okolini ili neki radostan događaj. Smijeh se sastoji od dijelova koji se pod koordinacijom mozga odvijaju istovremeno: od zvuka, koji proizvode naše glasnice pri smijanju, te od pokreta lica i ostalih dijelova tijela.
Smijeh kao sveprisutna ljudska (i ne samo ljudska) pojava. Smijeh postoji u svim kulturama svijeta, a čovjek se počinje smijati već kao mala beba.

No smijeh je prisutan i u čovjekolikih majmuna, čimpanza, gorila i orangutana. Da nije riječ o slučajnim glasovima koji sa smijehom nemaju veze (poput “smijeha” hijena), govori i činjenica da se majmuni smiju tijekom igre s drugim čimpanzama. Stručnjaci za evoluciju smatraju da se smijeh i u ljudi i u majmuna razvio kao jedan od neverbalnih socijalnih znakova, kao sredstvo zbližavanja članova zajednice. Neki stručnjaci smatraju da je smijeh imao važnu ulogu i u evoluciji jezika.

Međutim, iako je smijeh univerzalan u ljudi, ono po čemu se različite kulture razlikuju, kao i pojedinci unutar iste kulture, jesu različite norme i odgoj koji uče što je smiješno a što nije, te kada i kako se treba smijati. Poznato je, primjerice, da neke kulture smrt slave kao “odlazak” iz ovog svijeta u neki bolji, te su sprovodi zapravo slavlja u kojima se pleše i zabavlja. U nas su pogrebni običaji drugačiji, međutim u mnogim je situacijama dopušteno i čak poželjno biti nasmijan. U nekim pak drugim situacijama – možemo se dovesti u neugodnost ako se ne nasmijemo. Primjerice, ako se ne znamo nasmijati na nečiji vic, osobi koja ga je ispričala može postati neugodno, ili pak nama – ako je ta osoba direktor tvrtke, primjerice. Što biste pomislili o djevojci koja se ne nasmije na vic o plavušama koji joj ispriča tip koji joj se “upucava”?

Žene i muškarci imaju podjednako smisla za humor, premda se taj humor u nekim situacijama razlikuje. Tako primjerice, ako ste muško, a čudite se što vaše podrigivanje nije smiješno djevojci koja vam se sviđa, to ne znači da ona nema smisla za humor. Jednako tako, ako ste djevojka, ne mora vam biti čudno što vašem dečku nije smiješna prekratka minica koju je obukla vaša prijateljica. Ispričavamo se seksualnim manjinama što analogne primjere za njih prepuštamo njihovoj mašti i iskustvu.

Iz navedenih je primjera (vjerujemo da se većina čitatelja često nalazi u sličnim situacijama) vidljivo da je smijeh važan za naše odnose s okolinom. Korištenje humora i smijeha, odnosno njegova primjerenost i prilagođenost sugovorniku i situaciji – važna je u uspostavljanju i održavanju veza s ljudima iz okoline. Zapitajte se samo biste li se glasnije smijali da neku komediju gledate sami ili u društvu? Vrlo vjerojatno u društvu. Sami se možda uopće ne biste glasno smijali.
Smijehom izražavamo da smo u dobrom stanju, da smo spremni na druženje i na druge ljude. Ljudi koji se ne smiju ili su uvijek namrgođeni – najčešće nisu poželjno društvo, dok vedre i nasmijane osobe uvijek mogu računati da neće provesti večer sami. Osim što smijehom izražavamo naše stanje zadovoljstva, smijehom kao reakcijom na nečije namjerno smiješno ponašanje ili govor – dotičnoj osobi poručujemo da nam je ugodno s njom biti u društvu. Osobama koje se smiju lakše ćemo prići, a i privlačnije su od osoba koje se ne smiju.

Various Artists – Dirty diamonds-vol 3
Tigersushi records

D.I.R.T.Y. soundsytem novim duplim CD izdanjem Dirty diamonds vol 3 još jednom ruši granice pri eklektičnom izboru underground bendova najrazličitijih pravaca, iskopanih iz raznih razdoblja, uvijek nam otkrivajući barem dva do tri banda nepoznatih širem slušateljstvu. Nabrojat ću samo poznate izvođače, oni ostali još su bolji: Caribou, Wilco, Cristian Vogel, Soft Cell, Isolée, Nico, Ennio Morricone… Idealna glazba za obiteljsku badnju večer – nježna, duboka, univerzalna.

Various artists: boogy bytes vol. 04
Mixed by Ellen Allien
Bpitch control

Berlinska etiketa Bpitch nakon izvanzemaljsko dobrih mikseva Kikija, Sascha Funkea i Modelselektora ovaj put nam predstavlja vilu, inovatoricu plesne elektroničke scene Ellen Allien. Suptilan, njoj svojstven izbor brojeva, loopova, semplova i artistički otpjevanih dionica, sve besprijekorno, na old school način umiksano, garantira šamanski, ples “bez znoja”, bez dodira s realnošću. Umjesto nekog lošeg housea koji možete slušati na nekom od partyja za novu godinu, ako niste DJ ili nemate frenda koji je genijalan DJ, preporučujem ovaj CD i sva tri prethodna izdanja, crno vino, slatkiše, miksano probrano društvance – pa da vidiš čuda!

Various artists – Thai pop spectacular 1960s-1980s
Sublime frequencies rec

Dok su se u Europi slušali Beatlesi, Rolling Stonesi, Jimi Hendrix, Tina Turner, Human League, tajlandska pop-scena cvjetala je na drugačiji, pomaknut, egzotičan način. Superopskurna kolekcija čudnog i divnog tajlandskog popa dolazi nam od “bezobrazno” dobre Sublime frequencies ekipe www.sublimefrequencies.com. Nikad se ne plašeći da bezobrazno pretjeraju s reverbom i deleyom, zvijezde tajlandskog popa beskrupulozno i hrabro pod utjecajem surf-rocka, funka, disca – sve osvijetljeno dobrim smislom za humor – stvaraju glazbu koja će vas impresionirati i plesno šokirati vaša tijela.

Gilles Peterson – Digs America Vol. 2
Luv N hight records

Nazivaju ga i nasljednikom Johna Peela, specijaliziranog za jazz groove, što ukazuje na senzacionalnost i vrijednost drugog u seriji izdanja Digs America. Prekopavanjem po nepreglednim krcatim vinilima po legendarnim Brownswood podrumima, Gilles nas časti raritetnim soul, jazzy i funk groovom izuzetne kvalitete. Pored ultrararitetne Mary Lou Williams (45) You Know Baby, naći ćete i Ala Jarreaua, Jamesa Tatuma i mnoge druge manje ili više poznate velikane. Uz Gillesa možete spavati, plesati, šarmirati goste na tulumu, bariti komade… Univerzalno i svevremensko.

Omar Souleyman – Highway to hassake
Sublime frequencies

Sirijska glazbena legenda Omar Souleyman – kao kakav roj pčela, kao vod Turaka janjičara, kao horda trbušnih plesačica – napada vaš um i tijelo i za sekundu vas ubacuje u svoj suludi sirijski pop-ritam. Fanatične arabijske melodije syntha, ultrabrzi ritam i tradicionalna poezija otpjevana na Omarov način uzdiže ovo best of izdanje na sam vrh moderne egzotične pop-glazbe. Treba napomenuti da je Omar snimio više od pet stotina kaseta koje se prodaju u apsolutno svim dućanima diljem Sirije. Prava zvijezda je pred vama!

Godine 1957. Rusi lansiraju prvi satelit Sputnik 1, također iste godine Soviet radio osniva instituciju koja producira Space age soundtrack Vyacheslav Mescherin’s Ensemble of Electro-Musical Instruments. Inspirirani uspjehom sovjetskog svemirskog programa i osvajanjem svemira, ruska glazba za SF film sedamdesetih briljira miksom elektroničke easy listening psihodelije.

Ako na ovu elektroničku pionirsku glazbu dodamo semplove iz opskurnih animiranih filmova i reklama iz istog razdoblja, dobivamo egzotičnu kompilaciju, nadasve zabavnu, punu fantazije i imaginacije, Cafe Sputnik. Igor Vdovin šalje ruske mornare u Brazil, ciganske bendove u svemir. Dima Vihornov i Snegopady demonstriraju kako zvuči ruska etno-glazba na Marsu. Veterani DJs Krugozory (66 i 67 godina stari) sukobljavaju pompozne vojne marševe s ritmovima iz vrtića, uz primjese rafiniranog laganog ruskog jazza. Messer Chups predaju Čajkovskog u ruke izvanzemaljaca, koji ga dekonstruiraju i prave underground soundtrack moskovskih ulica. U Cafeu Sputnik, osim spomenutih neotkrivenih inovatora čut ćete još desetak aktualnih ruskih bendova Snegopady, Oleg Kostrow, Nezhnoye Eto, Notkin…

Miks starog i novog, misteriozne istočne i moderne zapadne Europe, ovu kompilaciju izdvaja kao jedinstvenu i fascinantnu. Cafe sputnik, novo space-mjesto za bijeg od kolotečine. (Nenad Borović, Plan B 15)

Kako je počela tvoja švedsko-španjolska avantura?

Studirala sam u Švedskoj na Hyper Islandu, školi digitalnih medija, smještenoj u zgradi bivšeg zatvora u Karlskroni; off the record, to je naci-kapital Skandinavije, što sam tek kasnije otkrila jer moj rođendan koincidira s Hitlerovim. Malo scary. Iako sam došla s namjerom da se usredotočim na dizajn, odlučila sam specijalizirati project management; program je bio mnogo zanimljiviji, imao je neke sulude elemente, poput primjerice UGL treninga, koji je osmislila švedska vojska.

Inteligentna rješenja iz Švedske…

O da, u sklopu jednog programa nas dvanaestero bilo je zatvoreno sedam dana u jednoj prostoriji s dva psihologa, dobivali smo specijalne zadatke, a izvan grupe nismo smjeli komunicirati. Cilj je bio istražiti međusobne odnose u grupi, a pritom ne dobiti slom živaca. Nakon toga sam preselila s ledenog sjevera u Barcelonu, gdje sam sedam mjeseci radila u studiju Vasava Artworks. Super iskustvo – studio im nalikuje radionici u kojoj je kompjuter često marginalan instrument.

Nakon toga su te pozvali da dizajniraš i urediš knjigu Color in Graphics, novo izdanje maomao Publicationsa za Page One?

Da, inicijalna je ideja bila da se radi knjiga na temu color and emotions, što se meni osobno činilo malo newage-hippy-shit, tako da je finalni rezultat kompilacija radova koji kroz sedam poglavlja istražuju upotrebu i simboličko značenje boja u grafičkom dizajnu, ali i izvan tog konteksta. Poglavlja su ispresijecana intervjuima s raznim ljudima koje sam smatrala zanimljivima za projekt; Ryan Waller – art director, grafički dizajner i predavač, koji nam tumači kako doživljava boje s obzirom na to da je daltonist, prof. Uwe Loesch, dr. Li-Chen Ou – znanstvenik koji proučava odnose boja i osjetila, Alex Trochut, Airside, Andreas Samuelsson, Denny Schmikle, Inka Järvinen, Grandpeople, Ondrej Jób, Kustaa Saksi, RGB Studio, Studio Output, Maiko Gubler, Chris Bolton, Clara Ternei – samo su neki od uvrštenih. Nekako je neizbježno da kao urednica krenem od osobnih favorita za koje smatram da bi se dobro uklopili u koncept knjige, međutim ovdje su presudnije bile kombinacije boja, tako da sam jednostavno morala pročešljati sve i svašta.

Kakvo ti je iskustvo bilo uređivati knjigu o grafičkom dizajnu?

Većina knjiga o grafičkom dizajnu funkcionira kao junk food kojim se pune police knjižara, a onda se za mjesec dana zamijene drugim knjigama gotovo identičnog sadržaja. Nedostaje supstance. Svi pokušavaju napraviti idealan presjek dizajnerskih radova, pa se publika gubi u naslovima tipa Design Now vs. Design Now Now.

Što čitaš osim knjiga o grafičkom dizajnu?

Pokušavam završiti Freakonomics autora Stevena D. Levitta i Stephena J. Dubnera i zbirku kratkih priča The Book of Other People, koju je uredila Zadie Smith. Sa strane su mi još i neki stariji stripovi Daniela Clowesa i kuharica Kare Zuaro s receptima mojih najdražih bendova.

Kako je bilo raditi intervjue s nekima od najpoznatijih grafičkih dizajnera, kao npr. Irmom Boom?

Irma Boom je krasna. Malo je luda (pozitivno opsesivna oko posla) i brije na boje. Kao malu, roditelji su je oblačili u plavo. Pet godina je radila knjigu koja broji 2.136 stranica i teži 3,5 kg. Volim njezin rad i ugodno me iznenadila prilično iskrenim odgovorima – ne pati od kompleksa superstar-primadone, sve je materijale slala uredno i na vrijeme. U prosjeku od pet intervjua – samo jedan ili dva budu uistinu upotrebljivi. Jasno mi je da ne mogu svi dizajneri savršeno artikulirati svoj rad, ali koji put se razočaraš kad očekuješ neku “dublju” argumentaciju za neki projekt, a oni ti samo kažu da su to tako napravili jer im se htjelo.

Ipak si odlučila vratiti se u Zagreb?

Htjelo mi se, lijepo je biti ponovno u Zagrebu nakon četiri godine, manje je stresno, ne moram strepiti zato što nemam radnu dozvolu i razmišljati hoće li me izbaciti iz zemlje zbog prebrze vožnje biciklom. Zasad radim sama, ali planiram neke kolaboracije. Volim raditi u malom timu, to je za mene idealno okruženje, a i da po mogućnosti u tom timu postoji netko tko nije dizajner.

Upravo sam završila rad na novoj knjizi maomao Publicationsa za Rockport pod radnim naslovom The Field Guide for Graphic Designers. Trenutačno radim jedan natječaj, paralelno s tim nove materijale za Galeriju proširenih medija, monografiju i web za Antuna Maslu. Također pripremam izdati jednu knjigu u Hrvatskoj u suradnji s Ivanom Vukšić, koja – khm! ne smijem još reći ništa, ali – ima veze s Dubrovnikom.

http://ana-labudovic.com/

(Dora Budor i Maja Čule, Plan B 15)