! Pokrenite i iscijelite probavni trakt u samo 10 dana
Prehrambena vlakna, dakle svi ugljikohidrati koje tijelo ne može probaviti – imaju ključnu ulogu u probavi. Sva vlakna biljnog su podrijetla, a mogu biti topiva i netopiva. Dobar izvor topivih vlakana su zob, orasi, grašak, jabuke, borovnice i grah, a netopivih – integralne namirnice, kus-kus, mrkva, krastavci i mekinje. Topiva vlakna u debelom crijevu služe kao hrana milijardama korisnih bakterija, a netopiva nepromijenjena prolaze kroz probavni trakt i zauzimaju prostor, pa na taj način mogu umanjiti apetit. Ljudi koji ne uzimaju dovoljno vlakana imaju problema sa zatvorenom stolicom, a preporuka liječnika je minimalno 18 grama vlakana dnevno.

! Očistite se od otrova
Znanstvenici su otkrili da detoksikacijske dijete nemaju nikakav poseban učinak na organizam. Budući da ionako raspolažemo najdjelotvornijim uređajima za detoksikaciju (jetrom i bubrezima), liječnici preporučuju da se izbacivanje toksina iz tijela može postići tako da se smanji unos alkohola i kofeina, da se pije mnogo vode, da se smanji unos namirnica s visokim udjelom masnoća i šećera i poveća količina zasitnog voća – kako bismo se osjećali sitije uz manje kalorija te gubili više na težini umjesto da se izbacuje voda.

! Čudotvorna brokula
Brokula sadrži kemijski spoj koji našem tijelu pomaže u borbi protiv raka. Zagrijavanje brokule na taj spoj ne djeluje osobito negativno, no ako se kuha u vodi, dio će se ipak otopiti. Pripremom na pari ili u mikrovalnoj pećnici – gubi se manje korisnih tvari, a brokulu je moguće upotrijebiti i za niskokaloričnu povrtnu juhu. Osim antikancerogenog učinka, brokula je izvrstan izvor vlakana i vitamina C. I druge vrste povrća, osobito kupusnjače, sadrže slične spojeve kao brokula. Među njima su kelj, kupus, rotkvica i cvjetača.

! Kalcij je dobar
Uz poznatu svrhu kalcija, valja znati da se on veže za masnoću u tijelu, čime nastaje tvar slična sapunu – koju stjenka crijeva ne može upiti, pa izlazi iz tijela. Osim toga, kalcij nadzire sustave trošenja masnoće u masnim stanicama i kao takav igra važnu ulogu u metabolički procesima. Preporučena dnevna količina je 1000 miligrama (1 g), a u samo jednoj porciji jogurta ima više od 400 mg kalcija. Uz mliječne proizvode, dobar izvor kalcija su losos i srdela, grah, sojino mlijeko, kelj, raštika i gorušica.

! Tajna juhe
Niskokalorična povrtna juha jedna je od najboljih tajni uspješnih dijeta jer umanjuje osjećaj gladi. Vlakna i voda povećat će volumen bez dodatnih kalorija, ispuniti želudac i pružiti dugotrajan osjećaj sitosti.

! Kava naša svagdašnja
U šalici kave obično ima oko 10 mg kofeina, otrova koji je u velikim dozama smrtonosan. No da bi kofein ubio čovjeka, ovaj bi morao popiti 150 šalica jake kave u sat-dva. Iako je gotovo nemoguće umrijeti od kofeina, kad pretjeramo s kavom i popijemo oko 10 šalica u jednom danu – velike su šanse da postanemo nervozni i napeti. Međutim, u razumnim količinama kofein potiče budnost i koncentraciju. Prosječna šalica turske kave, kao i velike instant-kave, sadrži 100 mg kofeina, energetsko piće do 80 mg, šalica čaja 50 mg, tamna čokolada do 50 mg, a cola do 40 mg.

! Omega-3
Gotovo 10 posto zdravog čovjekovog mozga čine omega-3 masne kiseline. Unosom hrane bogate omegom-3 poboljšava se rad mozga, lakše se nosimo sa stresom i poboljšava nam se sposobnost pamćenja. Osim u plavoj ribi (losos, pastrva, haringa i svježa tuna), koja je najbolji izvor ovih zdravih masnih kiselina, omege-3 ima još i u orasima, uljanoj repici, soji, sjemenu lana i tamnozelenom povrću. Odrasla osoba trebala bi svakodnevno konzumirati 0,45 grama masnih kiselina ili nešto više od 3 grama tjedno.

(Plan B 16)

KLINCI SPRINGSTEENCI

Fotografija: Lisa Johnson

U “vrijeme godišta” kada pravi rokeri s nestrpljenjem iščekuju 27. siječnja, kad će se u svim boljim prodavaonicama ploča pojaviti Bossov Working on a Dream, najsretniji i najinformiraniji među njima – te, što je najvažnije, oni koji novu glazbu prihvaćaju otvorenih srdaca – već su zavoljeli najveće iznenađenje prošle godine: The ’59 Sound (SideOneDummy Records), drugi album skupine The Gaslight Anthem.

Ovi su mlađahni Springsteenovi zemljaci (također iz New Jerseyja) 2007. debitirali s albumom Sink or Swim, na kojem su svirali više-manje klasičan pop-punk. Već je na njemu bio očit njihov potencijal, pa i ambicije da postignu nešto više od nadmašivanja prosjeka žanra, pogotovo u izvanserijskim trenucima poput I’da Called You Woody, Joe. To je još razvidnije na EP-u Señor and the Queen s početka 2008., no čak se ni tada nije moglo pretpostaviti kakva će “bomba” uslijediti par mjeseci kasnije.

The ’59 Sound nije običan rock-album. Njegove adute ne predstavljaju samo “iskrenost” u glasu Briana Fallona, zvuk gitara kakav U2 neće postići ni da plate stotinu misa, poppy melodije, poletan ritam i zarazni refreni. Ne svodi se isključivo ni na vješto nizanje asocijacija na “dan kad je umrla glazba” (kao i Buddy Holly, Ritchie Valens i ostali, a što u sjećanje priziva naslov albuma i prvi singl) te motive iz pjesama velikana poput Otisa Reddinga, Toma Pettyja i samog Springsteena.

Prava je snaga ovog albuma u činjenici da je u većoj mjeri no ijedan drugi uspio dosegnuti srž atmosfere najljepših Springsteenovih “urbanih” pjesama o očaju i nadi, mladosti i (ne)mirenju s njezinom prolaznošću – kao što su, primjerice, Jackson Cage (The River, 1980.) i No Surrender (Born in the U.S.A., 1984.) – te istodobno zvučati originalno, suvremeno i svježe. Mnogi izvrsni izvođači crpe inspiraciju iz Springsteenova djela i ona pridonosi rezultatima njihova stvaralaštva, no The Gaslight Anthem postigli su i više od toga: stvorili su besprijekornu početnicu heartland rocka za “neke nove klince” i istinski klasik za novi milenij.

RANI MRAZ

Neobičan bend, The Lucksmiths. Ta, jeste li ikad čuli za skupinu s bubnjarom u ulozi pjevača, a da uistinu valja? Genesis? Ogledala, možda? Hmm… Not.

No, Tali White je sasvim druga priča. Za razliku od goleme većine bubnjara-pjevača, on se ne krije u pozadini stagea, nego zajedno s ostatkom svoje australske bande stoji na “prvoj liniji”. Dobro ste pročitali, ne sjedi poput starih prdonja.

Kakvi ljudi – takva glazba. Hoću reći, kod Lucksmithsa nema prenemaganja i uvijek znate na čemu ste. Momci ponajprije slijede tradiciju “sunčevim zrakama prošaranog zvuka”, kakav su stvarale australske pop-legende The Go-Betweens, koje, srećom, ne nastoje kopirati. Pritom je pop na njihovome najnovijem albumu, First Frost (Matinée, 2008.), nešto rockom obojaniji nego na prethodnima, s glasnijim gitarskim dionicama. Takve su, među ostalima, pjesme A Sobering Thought (Just When One Was Needed) i South-East Coastal Rendezvous, a prekrasna Up with the Sun pokazuje kako ne zanemaruju ni ljubav prema Smithsima ni ostalim uzorima s onog drugog, “nobl” otoka. Tradicionalnijih, folky momenata je manje nego na nekim prethodnim izdanjima Lucksmithsa, ali zato su prvoklasni, pogotovo u Lament of the Chiming Wedgebill, čemu pridonosi ženski vokal Bee Rigby.

Prvi je snijeg za nama, no hladnoće ne popuštaju. Nabavite First Frost, poslušajte ga – i ušuškat će vas u zimsku idilu poput zagrijanog kamina ili Linusove dekice.

GORKO-SLATKA RIJEKA

Fotografija: Steve Gullick

Okkervil River, ekipa teksaških indie-folkera kojom šefuje Will Sheff, ne bi uspjela podbaciti da joj se i prohtije. Naprotiv, kad čovjek pomisli da bolje jednostavno ne mogu, oni ga iznenade. Prije tri godine objavili su prekrasnu, mračnu dugosvirajuću bajku Black Sheep Boy, a 2007. u najmanju ruku podjednako dobar album The Stage Names. Prema početnim zamislima, s njime je najnoviji The Stand Ins (Jagjaguwar, 2008.) trebao tvoriti dvostruko izdanje, a očit je pokazatelj povezanosti ovih dvaju albuma – uz igru asocijacija na koju potiču njihovi naslovi – slika koju ćete upotpuniti postavite li cover novijega ispod onoga koji mu je prethodio.
Što ih još povezuje?

Naravno, glazbeni svijet kakvog Okkervil River uvijek iznova stvaraju ili – kako vam drago – sa svakim novim izdanjem upotpunjuju. Zavodljivo sjetni, pjesnički virtuozni tekstovi punu ljepotu poprimaju u naoko krhkoj Sheffovoj interpretaciji. Popraćeni su glazbom koja se savršeno nadopunjuje s bogatstvom motiva koje nalazimo u stihovima – ima tu countryja, tragova masnog soula, gotovo funky ritam-gitara i psihodeličnih solaža, puhačkih i orguljaških dionica “većih od života”… Jednom riječju – pop, i to prvoklasan, kod kojeg je gotovo svaka pjesma sleeper hit (bilo za ritmično lupkanje petom ili plesanje stiskavca) koji to nikad neće postati.

No, u “nesuđenoj hitoidnosti” i jest ljepota ovakvih, “nesingličnih” albuma, koji opetovano potiču na slušanje u cjelini. The Stand Ins, kod kojeg je sve – od uvodnog introa, preko melankoličnog stiskavca Starry Stairs do završnog podsjećanja na nesuđenu glam-zvijezdu Jobriatha – na savršenom mjestu, zgrabit će vas poput boe konstriktor, a vi ćete poželjeti da njegov fatalni zagrljaj nikad ne popusti.

(Matko Žurić / Plan B 16)

Međunarodni politički odgovor na klimatske promjene počeo je osnivanjem UNFCCC-a 1992. godine. Cilj je ovog UN-ovog tijela – stabilizacija koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi, kako bi se izbjegao čovjekov utjecaj na promjenu klime. Od 1995. jednom godišnje održavaju se velike konferencije (COP, Convention of Parties) na kojima se postižu globalni dogovori, pa je tako na trećoj konferenciji COP3 u Kyotu dogovoren Protokol iz Kyota. Njime su se razvijene zemlje obvezale na smanjenje emisija stakleničkih plinova od 5,2% ispod razine iz 1990. godine, za razdoblje od 2008. do 2012. godine.

Protokol je do danas ratificiralo 180 država, a među razvijenim zemljama jedino je SAD odbio potpisati. Glavni fokus pregovaranja u Poznańu bio je odgovor na pitanje što nakon 2012. godine. Krajem prošle godine na Baliju je dogovoren plan prema kojem bi novi svjetski dogovor trebao biti postignut najkasnije krajem 2009. godine na konferenciji COP15 u Kopenhagenu. Određeni koraci u pregovorima postignuti su u Poznańu, no taj je napredak ipak daleko od zadovoljavajućeg. To znači da predstoji 12 mjeseci napetih pregovora.

Intergalaktička konferencija
Konferencija je gigantskih razmjera, s gotovo deset tisuća sudionika, od čega četiri tisuće otpada na članove državnih izaslanstava, tisuću novinara, zatim znanstvenika, predstavnika raznih UN-ovih tijela, nevladinih udruga… Kao da se radi o intergalaktičkoj konferenciji, nekoliko aktivista odjenulo se u uniforme iz Zvjezdanih staza i zahtijevalo “more science, less fiction – future is watching“. Nije nedostajalo ni autohtonosti: konferenciji su prisustvovali debeljuškasti Eskimi, zdepasti predstavnici plemena iz Amazone, visoki i mršavi Masai iz Tanzanije… Masai su postali glavna atrakcija. Cestu bi prelazili u zaletu, u dva skoka, a bilo im je dozvoljeno i da hodaju uokolo s mačevima i toljagama (dok je meni, primjerice, strogo osiguranje htjelo oduzeti i žlicu za jogurt).

Globalni dogovor
Globalno zatopljenje tiče se svih na planetu, pa samim time zahtijeva i globalni dogovor. Posjesti sve države zajedno za isti stol i očekivati da će se uspjeti dogovoriti oko toga kako će se postaviti spram globalnog zatopljenja – ne može biti lako. IPCC, Intergovernmental Panel on Climate Change, tijelo je koje predstavlja neovisno znanstveno stajalište o kompleksnoj problematici globalnog zatopljenja. U zadnjem izvještaju s kraja 2007. godine IPCC je naglasio kako bi porast globalne temperature trebalo ograničiti na 2°C, jer bi daljnje povećanje temperature predstavljalo prevelik rizik. Koncentracija u atmosferi glavnog plina zaduženog za staklenički efekt, CO2, u posljednjih dvjestotinjak godina već je porasla s 280 ppm (parts per million) na 380 ppm. Da bismo bili sigurni kako ćemo porast temperature ograničiti na 2°C, IPCC smatra da koncentracija ne bi smjela porasti iznad 450 ppm, ili u najgorem slučaju 550 ppm. No ovdje se razlikuju stajališta različitih zemalja: većina razvijenih zemalja smatra da je 550 ppm dovoljno i da bi daljnje smanjenje koncentracije CO2 bilo preskupo. S druge strane, otočne države poput Tuvala i Maldiva bore se za smanjenje do 350 ppm i ograničenje porasta temperature do 1,5°C.

Osim dogovora o tome na koliki će se porast temperature svijet odlučiti, ključno je pitanje – tko će smanjiti te emisije. Većina svijeta smatra da su razvijene zemlje prouzrokovale problem i da bi ga one trebale i riješiti. Pogotovo kad se uzme u obzir da će globalno zatopljenje najteže pogoditi zemlje u razvoju, u kojima će situacija postati još teža nego što jest. EU predvodi primjerom i prije nekoliko dana u Bruxellesu je dogovoren novi energetski paket koji predstavlja dogovor o smanjenju emisija stakleničkih plinova od 20% do 2020. godine. Australija, Japan i druge zemlje najavljuju slične dogovore, čak je i Kina najavila ograničenje emisija, kvote obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti.

S druge strane, nedostaje SAD kao najmoćnija država svijeta, pa je pobjeda Baracka Obame dočekana s velikim optimizmom. Obama je obećao da će mu sprječavanje globalnog zatopljenja biti prioritet i naglasio da od “zelene ekonomije” očekuje nova radna mjesta i pomoć u izlasku iz krize. No, SAD je u Poznańu još uvijek zastupala Bushova administracija i imali smo priliku slušati republikanske komentare iz Kongresa o tome kako ne žele ratificirati Protokol iz Kyota jer se boje da bi time izgubili radna mjesta u automobilskoj industriji. Paradoksalno, danas propada upravo američka automobilska industrija – jer se nije na vrijeme prilagodila novim uvjetima, konceptu štedljivog automobila. Prosječan američki automobil koji troši daleko više goriva od konkurencije – s porastom cijene nafte ostao je bez kupaca i danas izumire kao dinosaur.

Dan na konferenciji
COP je daleko više od međunarodnih pregovora. Od 8 do 10 sati prijepodne, tisuće ljudi prolazi sigurnosnu kontrolu i slijeva se na konferenciju. Prilikom ulaska dobivamo dnevni raspored na tridesetak-četrdesetak stranica, s popisom svih događanja. U tridesetak dvorana tijekom cijelog dana traje više od pedeset radionica, seminara i rasprava. Hitao sam s Greenpeaceovog predavanja protiv nuklearki – na prezentaciju europske vjetroindustrije. Potom bih pogledao zasjedanje Arapske lige, pa otišao na radionicu o utjecaju trgovanja emisijama na elektrane na ugljen. Prebacivali smo se s teme na temu do 9 sati navečer. Svako malo uvukao bih se na plenarne sjednice, gdje je nekoliko tisuća predstavnika država vodilo pregovore. Predstavnici države javljali bi se za riječ jedan po jedan, što se zbivalo strašno sporo, izgledalo previše tromo i činilo se kao da nitko nikoga ne sluša. Zemlje u razvoju i nevladine udruge isticale su da u petnaest godina pregovora nisu postignuti očekivani rezultati te da razvijene zemlje ne poštuju ni blaga ograničenja emisija, dogovorena Protokolom iz Kyota.

Osim toga, pokrenuo se velik biznis oko trgovine emisijama CO2, pri čemu je najveća zarada otišla u ruke velikih svjetskih banaka. Fond koji je osnovan za smanjenje emisija u nerazvijenim zemljama prošle je godine dobio tek 170 milijuna dolara, što je manje od bonusa dodijeljenog menadžerima banaka koje su propale ove godine u Americi. I što očekivati u Kopenhagenu? Više država predložilo je 50-postotno smanjenje emisija do 2050., no iz ove se perspektive čini lako pregovarati o “tamo nekoj 2050. godini”, kad više nitko od prisutnih pregovarača neće biti živ. Ono što je mnogo teže jest dogovoriti srednjoročni cilj, pa tako EU zahtijeva globalni dogovor o 25-40%-tnom smanjenju emisija do 2020. godine. A da bi se to postiglo, bit će potrebno u potpunosti promijeniti način života i razmišljanja. Već se naveliko priča o održivoj potrošnji i mijenjanju svijesti potrošača da kupuju manje i održivo koriste resurse.

Drugačiji svijet je moguć
S jedne strane krut i inertan sustav državnih namještenika danima raspravlja – da bi se tek za milimetar uspio približiti novom svjetskom dogovoru. A izvan plenarne dvorane – drugi svijet. Mladi umjesto klimatskih promjena traže klimu za promjene, idealisti se bore svojim oružjem, idejama. Pitao sam se kako je moguće promijeniti svijet kad globalni biznis u svemu samo traži priliku za okretanjem love. A zatim sam sreo Švicarca Louisa Palmera, koji je solarnim taksijem obišao cijeli svijet i stigao na COP. Louis je na solarni pogon prešao 52 tisuće kilometara tijekom 17 mjeseci putovanja. Taksi za sobom vuče prikolicu sa solarnim panelima koji pune bateriju, pa može voziti i kad nema sunca. Louis je rekao: “Možda ne mogu promijeniti svijet, ali mogu pokazati na svom primjeru da je drugačiji svijet moguć.”

(Robert Pašičko / Plan B 16)

Kuhajte. Naučiti kuhati je zabavno, kuhanje opušta i veseli. Eksperimentirajte i uživajte u tom procesu. Jedite s užitkom i pažnjom – tako će vam svaki obrok biti ugoda, zabava i opuštanje

Prošla je Nova, pojeli ste sve kolače, popili sve vino, popušili šteku cigara i odležali turu pred novogodišnjim reprizama. Vrijeme je da vratimo energiju, viče vaše tijelo, a vi odmahujete rukom. “Sutra. Sutra će biti bolji dan za to, danas imam ostatke hladetine u frižideru i moram odgledati sve epizode Star Warsa.” Prolazite kraj ogledala, gleda vas podbuhlo biće posivjele kože. “Pa ću onda od ponedjeljka početi sa zdravijim životom, to je dan za takve stvari.”

Ponedjeljak: tmurno ustajanje, mlaka kava s masnim mlijekom i cigara-dvije za dobro jutro; vani mrak, depresija. Treba jesti doručak, kažu, grabite keks s kremom od vanilije. Traju do 2012. Simptomatično. Posao, ručak: pohane lignje s pomfritom, malo tartara sa strane, feta bijelog kruha osušila se na putu do vas. Snažno trljate obraze i bradu grubom salvetom, ali tu masnoću skida samo domestos. Kava treća, cigara sedma, tri popodne. “Koji stres! Daj mi čokolade!” – vapi pokvareni mozak. Želudac se grči u iščekivanju sljedeće pošiljke vaše dobre namjere.

O izgovorima

Koliko smo to puta prošli zajedno, moje tijelo i ja. Stalno ispočetka. “Te jedno te isto, te isto te isto” – rekao bi Rambo Amadeus. Izgovora uvijek more. Ne mogu sad. Nemam para. Vani je grozno. U PMS-u sam. Puši mi se nakon seksa, pa neću se valjda odreći tog gušta! Kako ću na trening po ovom vremenu?! … – dalje umetnite sami. I zbog toga što se osjećamo trulo u svojem tijelu, makar često toga nismo svjesni, intenzivno pati čitavo naše biće. Kako si pomoći? Zdrava hrana, rekreacija, zanimljiv hobi, puno prijatelja, seks, ljubav, mir na poslu… Je li moguće sve to imati? Mi kažemo, ponosni, nakon tridesetak godina maloprije opisanih muka i par zanimljivih otkrića – da!

O hrani

Hrana ima funkciju, nije namijenjena uživanju, reći će vam hranoznalci. Hrana ima značajnu ulogu i izvan “egzistencijalne potrebe”: hranom se utječe na emocionalno stanje jedača, što potom direktno utječe na njegovo ponašanje. Krenete li u istraživanje vještine hranjenja s ciljem dovođenja vlastitog tijela i uma u idealno stanje, naići ćete na mnoštvo kontradiktornih informacija. Treba piti dvije litre vode dnevno. Treba jesti meso. Ne smiješ jesti meso. Žvači hranu. Jedi samo sirovo. Jedi kuhani krumpir s maslinovim uljem, to je zdravo. Riba je zakon. Treba vremena, možda čak i godina dok se u tom šumu izolira točna informacija. No budući da ste vi, čitatelji Plana B, povlaštena skupina, sva mudrost tog iskustva sad vam je na raspolaganju: u sljedećih nekoliko redaka izlili smo sva svoja saznanja za koja iskreno vjerujemo da su točna, a do kojih smo došli tijekom mnogih godina proučavanja “pravilne” ishrane.

O zapovijedima

Najprije, pravilna prehrana je različita, ovisno o tome gdje živite, kako živite, koje je godišnje doba. Ako živite u hladnim krajevima i čitav dan vas iscrpljuje naporan tjelesni rad, morat ćete jesti više mesa od stanovnika tropskih krajeva. Ako ste sretnik rođen u plodnoj slavonskoj dolini koji čitav dan naporno radi na polju, OK je ujutro pojesti pitu, pa malo slanine, pa jauznu, pa drugi doručak, pa obilje masnog krumpira za ručak, pa malo masti s kruhom oko tri, itd. Potrošit ćete svu tu dobivenu energiju kopajući, ne brinite! No ako pojedete samo trećinu navedene klope, a čitav dan surfate internetom, osjećat ćete se kao da vas je netko pregazio. Ako pojedete išta od navedenog, a vani je ljeto, to će se porazno odraziti na vašu volju za životom. Ali ako je vani vrućina, pojedete li tropsko voće – ono će vas ohladiti i dati vam potrebne tekućine.

Primjer: pojedete li ananas, on će ohladiti vaš organizam, jer je stvoren kako bi činio upravo to – rastao je u tropima i njegova svrha je hladiti i vlažiti. Želite li to zaista sebi učiniti usred zime? Ili želite u svoje tijelo unijeti hranu koja će ga utopliti – kao što je, na primjer, grah koji ste dugo kuhali? Da biste shvatili što će vam hrana učiniti, često se možete ravnati i prema tome koliko dugo se priprema: ako nešto dugo kuhate (integralne žitarice, mahunarke), ono će vam dati mirnu i staloženu energiju. Ako pojedete nešto što je kratko kuhano, ono će vam dati živost i lakoću.

O etiketama

Izuzetno je bitno, možda i najvažnije, znati što unosimo u organizam. Bilo bi zgodno znati i zašto to činimo, no zadržimo se najprije na pitanju “što zapravo jedemo”. Etikete na proizvodima će vas frapirati ako ih počnete čitati, pa toplo preporučujemo da to uvedete kao apsolutno pravilo: čim uhvatite proizvod u dućanu na kojem piše “zdravi keksi od integralnih žitarica” i već se obliznete, pročitajte i što to znači proizvođaču. Vjerojatno da unutra ima “samo” 19% šećera, 80% bijelog brašna, 35% očvrsnute biljne masti i 3% ječmenih pahuljica. Tada sami zaključite jesu li to zdravi keksi. I vratite ih na policu. Čitanje etiketa je savjet koji ćete pronaći u svakom savjetniku o zdravoj prehrani, a i zna biti zaista zabavno. Također, čitajući etikete naučit ćete i dodatnu vještinu: prepoznati kako nas varaju i u mnogim drugim slučajevima.

O žvakanju

Vjerovali ili ne, jedna od važnijih stavki zdrave prehrane je – žvakanje. Vaš želudac nema zube i potrebno je samljeti hranu kako bi svi njezini sastojci doprli do organizma. Ne sažvačete li hranu kako treba, želudac ima gadnih problema s njezinom razgradnjom i često ona samo “prođe” kroz vas, usput nadražujući i sve ostale organe probavnog trakta. No ima još nešto jako važno: ako žvačete hranu (ortodoksniji žanrovi hranoznalaca kažu i po 100 puta po zalogaju), ujedno i mislite na taj proces hranjenja, što je izuzetno važno. Sam čin hranjenja smiruje i uravnotežuje um, pa je prava šteta ne osvijestiti ga. Stoga žvačite i polako, intenzivno uživajte u svakom zalogaju.

O 80-20

Zdravo se hraniti ne znači odreći se svega što volimo. Mudra žena koja je stekla zavidno bogatstvo propagirajući zdravo hranjenje, Gillian McKeith, kaže da je dovoljno poštivati omjer 80-20: u 80% slučajeva pojesti ono što je zdravo i dobro za naš organizam, a u 20% zadržati svoje slatke radosti, pa makar one iz hranidbene perspektive bile užasne i naprosto nejestive. Jer treba uživati u životu. Čak će vam i najrigorozniji propovjednici zdrave prehrane reći da je sasvim u redu ponekad pojesti nešto što vam se čini potpuno nejestivo: ako vam baka ispeče kolače pune šećera i masnoće, jednostavno ih ne smijete odbiti. “Nikad ne odbijaj ljubav!” – poruka je i filozofa Georgea Oshawe. Jedan od njegovih rado citiranih bisera je i sljedeća misao: ako ste toliko gladni da svijet oko vas trpi vašu nervozu i neraspoloženje, otrčite do prvog kioska i smlatite prvi hamburger na koji naiđete – i spasite svijet od sebe. U tom trenutku to je važnije nego pričekati da dođete kući i zgotovite ječam.

O svemu pomalo

Zdravo se hraniti zaista nije teško, pogotovo kad počnete slušati svoj organizam. Evo stoga nekoliko “zapovijedi” koje je jednostavno slijediti, a vrijede za sve ljude:
* U svoj dan uključite doručak: kažu da se doručak treba sastojati od miso juhe i kašice pripremljene od žitarica. Mnogi ne mogu jesti juhu za doručak, pa je zamijenite čajem i toplom limunadom, a kašica je uglavnom fina i – definitivno uz nju ne ide kava, što pomaže pri odvikavanju od njezina svakodnevna ispijanja.
* U svoju prehranu svakako uključite sjemenke, integralne žitarice najrazličitijih vrsta, alge, miso, soju i sve one mahunarke za koje ste dosad samo načelno čuli. Zamijenite biljno ulje maslinovim i sezamovim. Jedite voće i sjemenke umjesto slatkiša, i pritom se sjetite Marge Simpson koja je svojoj nacrtanoj djeci govorila: “Voće je slatkiš prirode!” Pojedite juhu prije ručka iako je ne volite, makar i samo malo, da zagrije organizam i pripremi ga na primanje ozbiljnijeg obroka.
* Kuhajte. Naučiti kuhati je zabavno, kuhanje opušta i veseli. Eksperimentirajte i uživajte u tom procesu, ne dajte da vam to bude samo glupa dnevna obaveza – učinite je zadovoljstvom. Jedite s užitkom i pažnjom – tako će vam svaki obrok biti ugoda, zabava i opuštanje.
* Kupite stroj za pečenje kruha i pecite svoj kruh od integralnog brašna – tako ćete najprije upoznati svijet brašna i shvatiti koliko ih različitih vrsta ima, a i znat ćete što je u kruhu koji jedete. Zatim ćete se zapitati što ste to jeli svih ovih godina dosad, jer taj je kruh dosta različit od onoga koji kupujete u pekari.
* Zaboravite pohano. Zaboravite. Pogotovo ono što vam serviraju u restoranima i zalogajnicama – da vidite kako se to priprema, sigurno to ne biste jeli. Zaboravite na grickalice, fast food, pomfrit. Izbjegavajte konzerve i sve što u dućanima raste u prašku.
* Ne jedite prije spavanja jer želudac spava kad i vi
* Osluškujte i slijedite sebe! Jede li vam se pire krumpir za poludit’ ovih dana, vaše tijelo vam sugerira da mu nešto nedostaje – pa iako je krumpir jedna od bezvrjednijih namirnica, priuštite si to zadovoljstvo, jer za njega sigurno ima razloga.

Nisam očekivao punu kuću nalik na malu komunu. U kući je bio i Toti, Sabrinin suprug, i njihovo troje djece: Bjartur [Pjartur], Camilla i šestomjesečna beba kojoj sam zaboravio ime. Upoznali smo se. Toti se bavi prodajom magičnih gljiva koje rastu po cijelom Islandu, rentiranjem starih automobila i popravcima bicikala. Nasmijana Talijanka Sabrina živi već godinama na Islandu, a zajedno sa suprugom iznajmljuje sobe trojici studenata u potkrovlju i proizvodi nakit. Vrata nikada nisu zaključavali, a gosti su stalno dolazili i odlazili.

Bio sam preumoran i osjećao se pomalo čudno. Nakon putovanja po Norveškoj nije mi se spavalo s još troje ljudi u sobi koja – čak i po mojim inače niskim kriterijima – nije bila nikakvo mjerilo čistoće. Ujutro me probudio Bjartur, razmazujući ručicom marmeladu po mome licu, a i beba je počela svojski plakati. Toti mi je uz jutarnju kavu i cigaretu objasnio da je u zadnjih 48 sati na Islandu bio 21 potres. I da je to posve normalno.

U kući mi se nije ostajalo, želio sam izaći što prije. A na ulici je upravo kišilo. I svakog narednog dana stuštilo bi se najmanje desetak pljuskova, što me najprije gnjavilo, zatim sve više ljutilo, no uskoro sam se na to naviknuo kao na sastavni dio ugođaja.

Najsjevernija europska metropola

Bila je subota ujutro i grad je još spavao, mamuran. Galebovi su na ulici skupljali ostatke hrane, a svuda uokolo ležale su razbacane boce piva i votke. Ušao sam u pekarnicu nekog Bugara i doručkovao princes-krafne. Bile su fenomenalne. Rejkyavík se budio. Smješten u maglovitom zaljevu, u usporedbi s ostalim zapadnoeuropskim metropolama izgledao je kao urbano selo. Pored nekoliko korporacijskih nebodera, ljudi stanuju uglavnom u šarenim drvenim kućicama. U gradu živi oko 150.000 ljudi, što je gotovo polovica islandske populacije. I sve je mirno, ekološki i samoodrživo, osim vikendima, kada u run touru na tisuće ljudi u provod izlazi nakon ponoći i divlja do ranih jutarnjih sati. Za samo jednu večer popije se više alkohola nego u Zagrebu za mjesec dana, a nevjerojatno je da – premda su svi divlji, psihotični, opijeni i euforični – incidenata gotovo da i nema. Ovo je jedno od najsigurnijih mjesta na planetu. Ilustracije radi: policajci na ulicama ne nose oružje, a kriminalci iz zatvora vikendima odlaze kući.

Sljedeće noći izašao sam u grad sa cimerom Španjolcem. U dizajnirane kafiće polako su počeli pristizati gosti. Pili smo lokalno pivo strahovito lošeg okusa i čekali da se napuni jedno od turbopopularnih mjesta u ulici Bankastræti [Pankastrajti]. Iza ponoći se više nije moglo disati. Ljudi su se fantastično zabavljali, plesali i družili.
Tada sam shvatio da mî južnjaci trebamo nekoliko godina provesti na sjeveru da bismo shvatili mentalitet Nordijaca. Iz moje površne perspektive, u Reykjavíku žive mračnjaci, cinici i kreativci, ispunjeni čudnim sjevernjačkim entuzijazmom i energijom, ali i nekom melankolijom i osamljenošću. I svi imaju stila. Osim kada piju – jer tada se oblokavaju kao da im je to posljednja kap alkohola u životu.

Poznajemo Vas kao skladatelja, pjesnika, melografa, slikara, dirigenta, voditelja klapa i po još mnogočemu drugom. Odakle crpite ideje i energiju za toliko raznovrstan rad i postoji li vrijeme nestvaranja, svojevrsnog odmora od rada?

Evo, kad tako pitate, tada i sam pomislim: Bože, pa što sve ovo radim? A još zapitkujete na koji način dolazim do ideja i energije za toliko raznovrstan rad? Znate, meni preostaje u danu podosta slobodnih sati, praznog hoda, odmora. Čini se da “energizam” prvotno kreće iz ćudorednih stavova u čovjeku, pa takvi stavovi postaju glavni predmet naše volje, a takva volja usmjerena na opće dobiće umnožava snage u našem duhovnom i fizičkom svijetu. Čini se da tako naše ukupne osobine i vrline nalaze svoju potpuniju realizaciju uprav u tim svekoliko združenim snagama realizacije naših karaktera. Barem ja tako doživljavam izvore ovih nadahnuća, i dakako, jako sam zahvalan.

Cijeli svoj radni vijek posvetili ste prikupljanju autentičnih tradicija našeg dalmatinskog puka. Djelovali ste samostalno, a ne u okviru neke institucije…

Počesto se pogrešno promišlja kako su državne institucije isključivo same dužne biti kroničari memorije glasa i koračaja – onog što puk govori, što priča, pjeva i pleše. Ali praksa uči da pojedinci trebaju zdušno prihvatiti taj kroničarski posao o zapisivanju daha i glasa naših bliskih pređa.

Namjeravate li objediniti i objaviti sav taj rad?

Da, uskoro će biti objavljena “Anima Delmatica” – obim zapisa o 14 vidova života: od praznovjerja do pučke ljekaruše, čakavskih poslovica do riječi zaboravljenih. Dakle, u djelu na 1.400 stranica, a nadam se u tisku u dane uskršnje, bit ćemo darovani radom prikupljenim kroz tri desetljeća u preko dvije stotine gradića, sela i zaselaka…

Koliko je danas važna tradicija za biće jednog naroda?

Tradicija je usmena predaja duhovnih činjenica koje prelaze s djeda na unuka… Na tradiciji se gradi kulturni život uopće. Obnavljanjem tradicije grade se običaji, a na običajima počiva ponašanje, manje nego na zakonima. Običaji prerastaju u duhovnost tog puka, a sveukupno stvara svjetonazor takvoj sredini. Eto, tako i naši zborovi i klape, voditelji i melografi – i niz nevidljivih dobrih duhova u jednoj sredini gaje i oplemenjuju, prerađuju i dorađuju, usavršavaju i dovršavaju ta duhovna zdanja da bi se sačuvale duše pradjedova, da bi se ogrijale duše unučadi.

Svako pučko kazivanje hoće objavu svoje nasljedovane suštine, svog bića. Srž kazanih pučkih istina hoće jamčiti novinu u fenomenu ponavljanja. Naime, te pučke iskrice, izgovorene ili otpjevane, hoće u svijesti nasljedovatelja tih očuvanih posebnosti širiti duhovne obzore; ne tek listati pohranjena znanja i vještine.

U svom radu stalno se iznova vraćate klapi. U klapskom svijetu danas djeluje preko 450 klapa, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u Njemačkoj, Švicarskoj, čak i u Kanadi. Porasta li ova kulturnjačka obitelj i u svojim glazbenim netrpeljivostima?

Istina, taj fenomen širenja klapa svjedoči i činjenica da se nakon četiri desetljeća, primjerice od 1967. godine, dakle od prvog Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, a kad je nastupilo svega sedam klapa, broj klapa uvećao za pedesetak puta. O tome će proučavati i sociolozi i psiholozi. No, kako žive ove male pjevačke zajednice? Kazao bih da žive i djeluju na principima upornog rada i ljubavi prema sadržaju; postupaju kao zrela kulturna staničja koja sebi ispunjavaju dio očekivanja, a okolinu pozitivno usmjeravaju prema plodovima svojih krošnja poniklih na njihovim korijenima. To je suodnos tradicije današnjih agronoma i davnih sadioca.

Kod nas je sve veći broj klapa u unutrašnjosti. Primjerice, Sisak ima, koliko mi je poznato, dvije klape – Kolapjane i Kolapjanke. Taj bi grad trebao upriličiti svoju smotru klapa te jednom godišnje objediniti i one koji djeluju na tom širem području. Tako bi mnogovrsne tradicionalne pjesme prošle uprav kroz obrade namijenjene ovim pjevačkim tijelima. To Sisak zaslužuje, a to zavrjeđuju ti klapski neimari.

Djeluje li naša kontinentalna sredina u koju ste nedavno doselili na poseban, drugačiji način na Vašu inspiraciju?

Naime, u bilo kojem kraju, pa eto, privremeno i u ovom samoborskom, nastojim s dijelom ovih sumještana, formiranih u klapi “Samobor”, ispuniti očekivanja uzajamnih motivacija, dakako, preko obostranih želja za komunikacijom u kulturnom radu i djelovanju, uz stalno poticanje njihovih nadarenosti; a sve radi sudjelovanja u gradnji sebe, grada i društva.

Što radite u posljednje vrijeme? Koji su novi projekti na vidiku?

Nedavno mi je moja matična kuća Hrvatsko društvo skladatelja dodijelilo izuzetnu nagradu Franjo Ksaver Kuhač za autorsko stvaralaštvo tradicionalne glazbe – pa sam za tu prigodu tiskao knjigu 370 napjeva Pisman dojeni – pisman blagoslovjeni, uz svečani program zborova i klapa. Potaknut tim događajem, sredio sam knjigu mojih skladbi za manja vokalna tijela i zborove, te upriličio izvedbu “Klapske muke

Kako se Vi kao autor nosite sa svojom okolinom?

Izvrgnuti smo svijetu u čijem metežu trebamo definirati svoje ideale, a potom ne iznevjeriti te spašene ideale, a potom uspjeti da takvi ideali spašavaju nas i druge kako bismo prema sebi imali dostojanstvo, a od drugih poštovanje. To je veliki zadatak za postići i dobiveno održavati, a još je najbolniji onaj korak – sebe nagovoriti na taj početni korak malih izgleda. Taj korak s Animom Delmaticom sudba mi je dodijelila da prema puku – s radošću i lakoćom zakoračim.

Međutim, privatno ste prilično osamljeni…

Počesto ova nametnuta hitnja i pomutnja, ovaj svijet izvanjskih, nerijetko sumnjivih činjenica, ova odabiranja ne onih najmudrijih i najpoštenijih, već onih s nižim koristoljubivim strastima, ali spretnima i dovitljivima – eto, takva stvarnost ovog širokog svijeta, a i užih okruženja, čini one osjetljive i čestite na povlačenje radi očuvanja svog samačkog istrajavanja pred bučnom vladavinom osrednjosti.

Može li se onda reći da Vam u radu i životu pomažu upravo ideali?

Kamo bismo krenuli kad ne bismo imali ideale? Oni su naš plovidbeni uzor i cilj, regulativ životnog djelovanja. Ali nije uputno zalijevati apstraktni postulat, iracionalno drvo obećanog savršenstva, nego djelovati sa živim ljudima u stvarnoj okolini na ostvarenju zbiljskih ideala za opće sveukupno dobro. Nikada ne kaži: predajem se! – onda ćeš nastaviti uz isti teret nositi i teret predavanja! Ako odlučiš – napustiti sve, tada ćeš nastaviti uz isti teret nositi i sebe napuštenog od svojih ideala. (Plan B 16, Valentina Badanjak, fotografija: Jozica Krnić)

Various Artists – Dirty diamonds-vol 3
Tigersushi records

D.I.R.T.Y. soundsytem novim duplim CD izdanjem Dirty diamonds vol 3 još jednom ruši granice pri eklektičnom izboru underground bendova najrazličitijih pravaca, iskopanih iz raznih razdoblja, uvijek nam otkrivajući barem dva do tri banda nepoznatih širem slušateljstvu. Nabrojat ću samo poznate izvođače, oni ostali još su bolji: Caribou, Wilco, Cristian Vogel, Soft Cell, Isolée, Nico, Ennio Morricone… Idealna glazba za obiteljsku badnju večer – nježna, duboka, univerzalna.

Various artists: boogy bytes vol. 04
Mixed by Ellen Allien
Bpitch control

Berlinska etiketa Bpitch nakon izvanzemaljsko dobrih mikseva Kikija, Sascha Funkea i Modelselektora ovaj put nam predstavlja vilu, inovatoricu plesne elektroničke scene Ellen Allien. Suptilan, njoj svojstven izbor brojeva, loopova, semplova i artistički otpjevanih dionica, sve besprijekorno, na old school način umiksano, garantira šamanski, ples “bez znoja”, bez dodira s realnošću. Umjesto nekog lošeg housea koji možete slušati na nekom od partyja za novu godinu, ako niste DJ ili nemate frenda koji je genijalan DJ, preporučujem ovaj CD i sva tri prethodna izdanja, crno vino, slatkiše, miksano probrano društvance – pa da vidiš čuda!

Various artists – Thai pop spectacular 1960s-1980s
Sublime frequencies rec

Dok su se u Europi slušali Beatlesi, Rolling Stonesi, Jimi Hendrix, Tina Turner, Human League, tajlandska pop-scena cvjetala je na drugačiji, pomaknut, egzotičan način. Superopskurna kolekcija čudnog i divnog tajlandskog popa dolazi nam od “bezobrazno” dobre Sublime frequencies ekipe www.sublimefrequencies.com. Nikad se ne plašeći da bezobrazno pretjeraju s reverbom i deleyom, zvijezde tajlandskog popa beskrupulozno i hrabro pod utjecajem surf-rocka, funka, disca – sve osvijetljeno dobrim smislom za humor – stvaraju glazbu koja će vas impresionirati i plesno šokirati vaša tijela.

Gilles Peterson – Digs America Vol. 2
Luv N hight records

Nazivaju ga i nasljednikom Johna Peela, specijaliziranog za jazz groove, što ukazuje na senzacionalnost i vrijednost drugog u seriji izdanja Digs America. Prekopavanjem po nepreglednim krcatim vinilima po legendarnim Brownswood podrumima, Gilles nas časti raritetnim soul, jazzy i funk groovom izuzetne kvalitete. Pored ultrararitetne Mary Lou Williams (45) You Know Baby, naći ćete i Ala Jarreaua, Jamesa Tatuma i mnoge druge manje ili više poznate velikane. Uz Gillesa možete spavati, plesati, šarmirati goste na tulumu, bariti komade… Univerzalno i svevremensko.

Omar Souleyman – Highway to hassake
Sublime frequencies

Sirijska glazbena legenda Omar Souleyman – kao kakav roj pčela, kao vod Turaka janjičara, kao horda trbušnih plesačica – napada vaš um i tijelo i za sekundu vas ubacuje u svoj suludi sirijski pop-ritam. Fanatične arabijske melodije syntha, ultrabrzi ritam i tradicionalna poezija otpjevana na Omarov način uzdiže ovo best of izdanje na sam vrh moderne egzotične pop-glazbe. Treba napomenuti da je Omar snimio više od pet stotina kaseta koje se prodaju u apsolutno svim dućanima diljem Sirije. Prava zvijezda je pred vama!

Ništa ljepše doli probuditi se (bez budilice) jednog svibanjskog jutra nakon vrele romantične noći u zagrljaju ljubavnice i gol-golcat otići pripremiti lavazza espresso, juice i par kriški dvopeka. Ugoda lijepih gesti i vibea svježih golih tijela pretvorit će prošlu vrelu noć u još vrelije jutro. Ništa slasnije do gole kreme kradom skinute s rubova mamine torte koja vam se cijela baš i ne sviđa. Ništa hrabrije do gole istine, priznati ženi da imate ljubavnicu, a mami da peče loše kolače. Tek tada život postaje čudesan, možete se nazvati čovjekom i razumjeti, uočiti inovativnost, osjetiti magiju beogradskog jazz/funk/rock/ethno benda Naked (www.myspace.com/nakedjazz).

tzigan-ska

Zavodljiv, umjeren spoj  jazza, funka, ethna, gitarskog noiza – ukazuje da Naked šestorka za sobom ima višegodišnje glazbeno iskustvo, stjecano od garaže pa sve do muzičke akademije. Đorđe Mijušković (violina) diplomirani je glazbenik i zaposlen u filharmonijskom orkestru RTS-a, Miloš Punišić (harmonika) magistrirao je glazbu i svira u brojnim klasičnim orkestrima u Srbiji i izvan svoje zemlje. Goran Milošević (bubanj) prošao je kroz par underground beogradskih bendova te diplomirao bubanj u Londonu i zajedno s Branislavom Radojkovićem (bass) svira u fusion metal bendu Rare. Gitarist Nenad Branković već se desetak godina bavi glazbenom produkcijom, komponira glazbu za animirane filmove i kazališne predstave.

Za zadimljene jazz-klubove

Šarena po iskustvu i interesima, Naked šestorka za tili čas provest će vas vrlo jednostavnim izričajem, bogatom formom i savršenom kompozicijom – od zadimljenih jazz-klubova 50-ih, 60-ih, preko vrelih funk ritmova, efektnih neuzaludnih acid rock-dionica, ne bojeći se da majstorski uskoče u cigansku magiju, dajući prostora za predah neočekivanim dub-dionicama. Taman kada zatupkate nogom u bi-bap-ritmu, polako stvarajući sliku nekog oznojenog crnca, iznenada maestralna violina ulijeće sa ciganskim a i onim klasičarskim solom, ne bojeći se ući u eksperimentalno, predajući vas u jedinom pravom trenutku u naručje nježnoj gitari, koja vas sasvim neočekivano, na tren, ošine ljutim rifovima. Tradicionalni instrument s ovih prostora, harmonika, upravo ne zvuči tako (hvala bogu), nego se zvukom kreće od neprepoznavanja samog instrumenta sve do osjećaja kao da slušate modularni synth moog. Ritam-sekcija bubnja i dvije bas-gitare čitavo vam vrijeme razigravaju bokove, modernim polomljenim, a i onim jazz-standardima, zaronivši na trenutke iskusno u psihodelična dub mora. Njihova autentičnost i svježina upravo proizlazi iz nepredvidivosti u formi, koja cijelo vrijeme drži pozornost i šarmira a da toga niste ni svjesni, što je kvaliteta samo najboljih instrumentalnih bendova.

Nastupivši premijerno 2006. godine na festivalu Umbria Jazz Balkanic Windows 06, kao podrška Kvintetu Juliena Louraua, Naked nižu velik broj koncerata od Srbije, preko Lijepe Naše sve do Slovenije, uspjevši zavesti i razveseliti brojnu publiku najrazličitijeg glazbenog ukusa, što mogu samo oni najbolji, oni svevremenski. Posvećenost i inovativnost prema glazbi dokazuju odnedavno i jednom novošću na koncertima – korištenjem nesvakidašnjih 3D holografskih projekcija, koje zavodljivom, razigranom, psihodeličanom naked zvuku daju novu dimenziju, još neviđenu na našim prostorima, a i šire. Fizički goli ne sviraju, ali su definitivno pred publikom goli duhom – bez ušminkavanja, maski, trendovskih i egoističnih ambicija, s ljubavlju prema glazbi u srcu. (Nenad Borović, Plan B 16)

Nije to friški đir. Počelo je, kao što uvijek sve počinje, u djetinjstvu. Dida me je odgojio na trešeti, jer “kakav bi to bio Dalmatinac koji ne zna igrat’ na karte, i to u obje discipline – ‘ko više i ‘ko manje”. Zanat se učio ispod borovine na plaži dok su se purgerska djeca igrala u plićaku. Ako nisi proveo barem jedno ljeto tako da si stalno bio na plaži a nikad se okupao u moru, opet nisi bio Dalmatinac. Kupanje je za turiste. Domaći su igrali karte. Čitav se društveni život na otocima odvijao oko tih karti i balota. Tko je tada imao ove fancy igre oko kakvih se moje društvo subotom okuplja za stolom mog zagrebačkog doma? Ali fancy igre su balote novog doba. Mi kotrljamo kockice kao što je moj dida kotrljao balotu. I kotrljamo ih “utoplo” i tamo gdje nema prašine baš u tolikim količinama. Za stolom.

I stolne su se igre – piratizirale

Naravno da ne igramo Čovječe ne ljuti se. To smo igrali u 5. osnovne.  Onda kad se nismo igrali “zjoga” a.k.a. “školice” nacrtane kredom na pločniku ispred zgrade. Netko sretniji imao je Monopoly, a najsretniji je bio onaj tko bi na tom Monopolyju barem na dva sata posjedovao sve kuće, čitav svijet. Trgovali smo lažnim dinarima i nekretninama, a kad se to počelo 90-ih odvijati i u stvarnosti, nije više bilo zabavno. Još uvijek nije. Osim ako se ne radi o modernoj barbikastoj verziji Monopolyja koja se zove Lovopoly, a krasno se prodaje za Valentinovo. U Hrvatskoj se može kupiti i Monopoly “Upoznaj Lijepu Našu”, po cijeni od pedesetak kuna – igra idealna da klinci bolje nauče zemljopis.

Zaista je zabavan i Pictionary, prva igra koja me odvukla od famoznog tulumarenja do zore. Otkrio mi ju je Marino sa splitskih Mejaša. Podijelio nas je u parove i imali smo ravno minutu da nacrtamo pojmove koje su naši partneri u igri morali pogađati. Da igra bude teža, morali smo crtati pojmove poput “lančane reakcije”, “nade” ili “duhovnosti”, a nismo se smjeli služiti ni slovima, ni brojkama ni simbolima. I nismo smjeli niti pisnuti. Samo olovka i papir i dobar mozak tvog partnera. A kako su izgledali ti crteži – to je teško dočarati riječima. Kada netalentirani crtač poput mog dragog prijatelja i kolege Nebojše Grbačića nacrta Hrvatsku kao krumpir, za točkicu na “gomolju” nitko ne bi mogao niti slutiti da treba predstavljati Zagreb; pogađanje je išlo više u smjeru – krumpirove truleži. A jednom zgodom je pak trebalo nacrtati riječ “osobina”, a kolega je nacrtao veliku osobu i benzinsku crpku “Ina”, ali njegov rebus (osoba+ina=osobina) nije bio pogođen. Možda ipak zato što loše crta.

Ova jednostavna igra od prošle se godine može nabaviti i u našim trgovinama. A do tada – svatko se snalazio kako je znao. Prije dvije godine nabavila sam lažni Pictionary na crnom tržištu, za 300 kuna. Danas originalnu igru možete kupiti u trgovinama za 51 kunu manje.

Set zabavnih igara

Bistroglavima koji ne propuštaju kvizove poput “1 protiv 100″ ili “Najslabija karika” – svidjet će se Trivial Pursuit jer je kao stvoren za njih. Zadatak je odgovoriti na hrpu pitanja: od onih zaista teških, na koje bi i sam Pauletić razbijao glavu, do gluparija iz svijeta showbiza – idealno za one koji prate “Red carpet”. Savjet zlata vrijedan: dobro slušajte pitanje koje vam se postavlja jer se u samom pitanju često krije i odgovor. Primjerice, u pitanju postavljenom na sljedeći način: “Evo kako se zove novi predsjednik Bolivije?”, krije se ime predsjednika (Evo Morales). Ili: “Koji vražji broj znače brojevi 1010011010?” – znače broj 666.

Ako niste baš puni znanja, ni crtati ne znate dobro, a uz to ste kao mali sanjali da ćete osvojiti svijet, za vas je Riziko - igra u kojoj se igrate rata bez pušaka. Apsolutno neprivlačno za žene, ali moji frendovi “okidaju” na to.

Cluedo nisam igrala nikad, a i čula sam da je ovu igru zabavno igrati samo – jednom. Jer kad doznaš tko je bad guy, nema više smisla igrati ponovno. Jednom sam ipak igrala Jengu, igru s 54 drvene pločice,  pri čemu je bitno imati mirnu ruku zbog izvlačenja pločica iz visokog tornja. Stoga, drhtavci, odmak – jer igra završava čim se toranj sruši.

Twister se može nabaviti za 149 kuna, ali ovu ćete igru igrati vrlo rijetko jer će se u društvu uvijek naći netko ne odviše gibak, a ni oni podeblji neće se htjeti zapetljavati u ljudski čvor. Ako ipak skupite najmanje 4 čovjeka voljna igrati (s manje igrača je ubibože dosadno), očekuje vas plastična podloga s krugovima u četiri boje, u koju ćete morati stavljati ruke ili noge, već prema znakovima koje pokazuje kazaljka na ruletu koji ste prethodno zavrtjeli.

Za one mirnije dobro će poslužiti igra iz istog cjenovnog ranga – Riječ na riječ. Radi se o “trodimenzionalnoj” igri u kojoj trebate složite riječ od što više slova jer svako slovo donosi nove bodove. Meni osobno igra nije osobito dinamična, a i nisam naišla na partnere koji bi je bili voljni igrati. Slična igra iz te kategoriji je Boogle. Potrebno je izmiješati kockice sa slovima, a onda u roku od 60 sekundi načiniti što dužu riječ – s tim da istu riječ ne smije imati nitko drugi u ekipi, a sva slova koja tvore tu riječ moraju se nalaziti jedna do drugih na podlozi za Boogle. Navodno je od svih tih igara s riječima najbolji Scrabble. No to tek moram zaigrati.

Moždane vijuge možemo uprezati i uz igru koju jednostavno zovemo - Rječnik. Za nju vam “samo” treba Klaićev Rječnik stranih riječi (računamo s tim da ga svatko ima kod kuće; u suprotnom će vas igra stajati oko 450 kuna). Igrači moraju pogoditi značenje neke riječi, pa igra podsjeća na “Genijalce” s televizije.

Ako pak niste previše društveni i nemate više od jednog prijatelja s kojim biste se igrali, a volite razmišljati, za vas je oldschool šah. Domino je pak mnogo jednostavnija i dosadnija igra, ali postiže plemenitu svrhu ako ga igrate s malim djetetom – i vježbate vlastito strpljenje. Svim samcima kojima je dosadno ipak više preporučujem Nintendo Wii. Barem ćete se kretati.