Svako ljudsko biće po defaultu socioloških i psiholoških potreba upražnjava niz aktivnosti kako bi funkcioniralo, preživjelo na planetu Zemlji. Pored osnovnih fiziološko-fizičkih aktivnosti – disanja, spavanja, unosa vode, vitamina i minerala u tijelo, kao i osiguravanja novčanih sredstava – čovjek mora misliti i na svoj duh, koji hrani i razvija ljubavlju, seksom, druženjem, kao i raznim hobijima. Zadnje navedeni hobi iliti ispaša sivih moždanih stanica, osobna je meditacija, svojih ruku kreacija, bitna u sprječavanju rata između nacija.

Filatelist skuplja poštanske markice, ribolovac lovi somove na Jarunu, voajer krišom promatra parove dok se seksaju na parkingu, Cripple and casino, zagrebačko-sarajevski bend, odlazi u prljave garaže i smrdljive podrume gdje sviraju hobi noise.

Punk noise!
Neopterećeni vlastitim egom, virtuoznošću pri skladanju i sviranju glazbe, opušteni upravo zato što im je bend samo hobi, Cripple and casino imaju sve predispozicije da zauzmu bitno mjesto na hrvatskoj trash RnR, punk, noise sceni.

Petra Dražić, pjevačica, deračica C&C najbolje će opisati kako je sve krenulo: “Nastali smo bez mnogo razmišljanja, našlo se četvoro ljudi s minimalnim do nikakvim sviračkim umijećem i iskustvom i počeli smo tandrkati po instrumentima. Marko i ja smo tu od početka, gitaru nam je prije svirao Ante, a bas Jakov. U sadašnjoj postavi je Darko Kujundžić na gitari, Marko Knez na bubnju, Danijel Zec za bas-gitarom i ja na vokalu. Sviramo od ljeta 2008. i nadamo se da će tako i ostati. Meni se čini da smo tek tad počeli postajati bend.” Glazba ili hobi noise koji C&C stvara može se usporediti s rastućim groovom, koji u određenim dionicama prerasta u prirodni noise na tragu New York no wavea, ulovljen u mrežu upečatljivog ženskog vokala.

Stav prema životu

Naravno da se u takvom zvuku mogu pronaći utjecaji sjajnih bendova kao što su Sonic Youth, Analena, Ante Čikara, Les Savy Fav, Fugazi, Phil Collins, Mission of Burma, Jawbreaker – što su zapravo samo bendovi na kojima su, kako kažu, C&C razvili glazbeni okus i uopće stav prema životu. Osobnosti ovakvom zvuku visoko doprinosi i perspektivan, ugodno bijesan Petrin vokal, koji daje svježinu, unosi žensku inovativnost i ipak na neki način C&C izdvaja iz mora bendova, ponekad me podsjećajući na velike, sličnog opredjeljenja – Aids wolf, ooioo, Adult, Melt-banana, WCIF.

Live hobi noise C&C nastupi, bez obzira sviraju li na Rokaj festivalu, mračnoj polukružnoj &TD dvorani ili u bircu Spunk – uvijek izgledaju opušteno, dok s druge strane energijom koja pršti iz razglasa razaraju ljudske slušne aparate. Izađu na stage, otpiju malo ili više pive, popričaju malo s publikom, u real timeu se dogovore što će svirati – i rokaj. Jednostavno, efektno i istinito.

Novi album, tj. prvijenac, izlazi im u petom mjesecu za američku izdavačku kuću Radio is Down. A zašto baš za njih? Gitarist Darko jednostavno objašnjava: “Vani ćemo ga izdati naprosto zato što je Matt, vlasnik izdavačke kuće, bio prva osoba koja nas je pitala bismo li snimili album…” Nakon izlaska albuma planiraju napraviti koju promotivnu svirku, što opet ovisi od njihovog slobodnog vremena i usklađenosti – što je normalno, oni ipak sviraju hobi noise.

U današnjem hiperaktivnom životu čovjek se često izgubi, ne znajući ni tko je ni gdje je, a kamoli što mu je hobi. Ako slučajno imate takvih problema, tj. nemate hobi ili možda jednostavno volite RnR, pivu i dobar provod, toplo vas usmjeravam na prvi sljedeći koncert Cripple and casina, osnivača i utemeljitelja hobi noise filozofije.

(Nenad Borović, Fotografije: Ante Senjanović / Plan B 18)

Zlatane, ispričaj nam nešto o svojoj prvoj izložbi “6 kilometara” u Galeriji SC, na kojoj smo se i upoznali.

To je moj prvi ciklus slika, a budući da ja stalno u glavi resetiram te modove, i ta izložba mi je jako draga. U ožujku ću imati tek treću samostalnu izložbu, jer ja to radim dosta sistematično i sporo, i na te ranije radove gledam kao na početni vokabular i stvaranje vlastitog jezika koji bih kasnije mogao primijeniti da stvorim ono što doista prvotno koncipiram.

U tvom radu primjećuje se fascinacija djetinjstvom i sjećanjima, pogotovo u drugom ciklusu “Sjever”, koji si izlagao u galeriji Galženica. Nama su na faksu uvijek govorili da nikad ne treba slikati djecu, starce i životinje. Kako si se uhvatio toga?

Djeca su u tom ciklusu bila protagonisti svih slika. Krenulo je, znakovito, od zadnje slike iz “6 kilometara”, gdje su djeca kao u kazalištu odjavila zadnji čin, te mi se nametnula estetika devetnaestostoljetnih ilustracija i dječjih romana, ali je to na kraju više sličilo na Boltanskog nego što je bilo razigrano i djetinje. Razlog zašto sam koristio baš njih je taj što sam u tom periodu istraživao neke aspekte svog odrastanja. S druge strane, ona su toliko bremenita i riskantna tema da ne znaš točno kako joj pristupiti a da ne ispadne nešto krivo. Prvo je otrcano sa sentimentalne strane; drugo, ako odeš korak dalje ispast ćeš – pa, recimo – čudan; treće, tu postoji i komičan element, koji sam ja i pokušao ostvariti jer je to dobar način da se izbjegne lažni patos, a prenese sve što želiš. Najgora vrsta ljudi su oni koji sebe shvaćaju preozbiljno, kaže jedan od mojih najdražih kritičara Matthew Collings.

Kako se tematika u tvom radu razvijala od početnih radova pa do sadašnje izložbe “Anatomije opreza”?

Moja sustavna težnja od početaka je vlastita kontekstualizacija. U ovom razdoblju u kojem jesmo, čuvenoj postmodernoj, postavlja se pitanje zašto bi netko uopće slikao, i ja sve više shvaćam da sve te stvari nisu slučajne. Teme kojima sam se bavio su prerazličite da bi se jednostavno i lako povezale, no jedina je konstanta još od studiranja moja vlastita introspektivnost i filtriranje svih izvanjskih informacija kroz moj vlastiti sustav. Svakako, teme kojima se bavim izlaze iz utjecaja kreativnih medija koji su mi bitni, uglavnom iz muzike, koja mi je zanimljiva u smislu forme. Autorski pristup nekih glazbenika pokušavam prevesti i transformirati u svoje slikarstvo. Forma na koju mislim i smatram bitnom u tom slučaju je emo/indie/folk, u kojima je naglašena dominacija subjektivizma. Spomenut ću Chan Marshall/Cat Power, od novijih autora, Sufjan Stevens, Turner Cody, Bon Iver, do starijih klasika kao što su Dylan, Cohen, Cave – čiji utjecaj ne mogu zaobići. Najviše se kačim na tekstove, jer pogotovo su u tom alt-folku i indieju prisutne jednostavne formulacije koje se u biti ne mijenjaju.

Što slušamo trenutačno? Danas slušamo nešto što se inače ne uklapa u taj emo sustav, Fuck Buttons, to je neki noise, prog rock, moja druga vrsta instrumentalne fascinacije, kao recimo i Animal Collective.

Referiraš se i na filmsku umjetnost – u tvojim slikama je prisutna filmska naracija; stvari se dešavaju i prije i poslije tvojih slika…

U slikarstvu ne postoji vremenski period, ali ja pokušavam naći način kako ubaciti naraciju unutar ta četiri kuta. To je točno ta forma na koju mislim, koja se javlja u filmu i u glazbi, imperativ da se formuliraju stvari tako da postoji radnja. Slikam tako da sve određujem prije, odgovori na sva pitanja unutar narativnog koda određeni su unaprijed, a samo slikanje je više tehnički proces. Također, slike slijede jedna drugu, i jedna situacija vodi do druge.

Što si još preuzeo iz jezika filma?

Vizualni dio, pogotovo filmska fotografija, pejzaži i momenti vezani uz Cinemascope kadar, koji čak i jest format u kojem radim, flat horizontalne vizure koje izlaze iz filmova kao što je Jarmuschev “Mrtav čovjek”, koji sam upijao kao klinac. Također je bitan i redateljski princip, jer ja razrađujem svoje slike s fabulom kao što i redatelj radi, te koristim izražajna sredstva filma: svjetlo, set, protagoniste…

Također, megalomanski formati vjerojatno izviru iz fascinacije kinoprojekcijom. Htio sam da moji prizori djeluju epično i filmski, i trebali su dobiti određenu snagu da bi oživjeli svoj puni potencijal, a veliki formati su to odmah pružili. No već postoje neke natruhe da bi se ti formati mogli smanjivati, jer sad ulazim u neke druge stvari.

Herzogovi dokumentarci me opsjedaju u zadnje vrijeme. Taj njegov humanizam koji se proteže kroz sve što radi jest ono što mi jako leži, on uvijek pokušava opravdati bilo kakvu vrstu zanesenjaka i misfita, zaštitnik je svih nepripadajućih – od ludog Kinskog do Timothyja Treadwella a.k.a. Grizlymana, koji je proveo 13 godina na Aljasci s medvjedima. Zatim, tu je još za mene nezaobilazni Wes Anderson.

Ispričao si nam koji te glazbeni i filmski utjecaji inspiriraju, a možeš li nam više reći o drugim umjetnicima koji su na tebe utjecali?

Što se tiče utjecaja vizualnih umjetnika, to uvijek uzimam s rezervom jer je biti fasciniran time jako opasno; puno je zahvalnije crpiti bilo kakvu vrstu inspiracije iz drugih medija jer nisi posredovan direktnim načinom na koji je netko riješio problem koji imaš i ti.

Ipak, spomenuo bih umjetnike poput Dane Schutz, mlade njujorške slikarice, Julesa de Balincourta, zatim Dash Snow mi je isto jedan od trenutačnih heroja, kao i cijela scena okupljena oko njega. Sve vezano uz njegov život mi je poprilično suludo: njegova baka je iz obitelji De Menil, nešto poput Medicija američke umjetnosti još od 50-ih, a on je pak tipičan primjer Terry Richardsonovog subjekta, bez ikakve formalne edukacije, s writersko-kriminalne scene, koji sve to drži potpuno skriveno, i ubacio se u art-scenu na potpuno gerilski način. Njegovi polaroidi su fantastični, a njegov prijatelj, Ryan McGinley, kojeg se isto nikako ne mogu otresti, a s kojim dijeli fascinaciju juvenile-temama, jedan mi je od trenutačno najdražih fotografa. Također, ulična kultura mi je u nekim trenucima imala veliku ulogu baš zbog te tradicije crtanja i direktne intervencije koju si ja ne mogu priuštiti u slikarstvu…

Pa znam da ste ti i Filjio/Puma 34 prešarali već pola grada…

Da, ali moram ipak njemu više kredita tu ostaviti! Uz njega, moj doprinos je neprimjetan.

Pričao si o utjecajima drugih umjetničkih medija. Jesi li ikad pokušao djelovati u njima?

Da, oni utječu na mene i ne mogu ih se otresti. No kada bih se prebacivao u drugi medij, mislim da bih morao radikalno mijenjati svoj proces rada i pristup, i htjeti napraviti druge stvari, baviti se i drugim kontekstom i drugim pitanjima.

Gdje je budućnost slikarstva – zašto danas slikati?

Slikarstvo se nikada nije maknulo ili skroz nestalo. Filjio/Puma 34 mi je ispričao da je Robert Rodriguez, režiser, rekao svome sinu koji je neki navodno poznati skejter, kao podrška tomu što radi: uvijek gledaj iz čega si izašao, i to je razlog koji će te uvijek i držati u onome čime se baviš. A ja jesam izašao iz tog neposrednog principa crtanja, i gledajući tamo negdje sa 6 godina “Njujorške priče”, omnibus u kom Nick Nolte glumi nekog neurotičnog slikara koji radi očajne slike tipičnog američkog ekspresionizma – znao sam da želim imati prljave ruke od toga.

Ispričaj mi više o samom procesu rada. Koristiš i tuđe fotografije i one koje si sam snimio?

Način na koji se služim njima je kao “pomagalima” iliti vizualnim artefaktima. Ne izlazi iz potrebe za kreativnim utjecajem. Radi se o tome da prije slikanja određenog rada cijelu scenu moram “izvizualizirati”, razmišljajući o najboljem mogućem načinu kako nešto izvesti. Kako se bavim figurativnim slikarstvom, a prizori koje radim u većini su slučajeva imaginarni konstrukti različitih artefakta, slikanje po gledanju je poprilično nemoguće. Iz tog razloga služim se brojnim foto-stockovima poput Flickera koji mi pružaju uvid u arhiv stvari i predmeta koje mi služe kao vizualni podsjetnik.

I za kraj, tvoja izložba u prostoru Bačve u HDLU je otvorena prošli tjedan!

Da, izložba prikazuje presjek mojih radova u zadnjih godinu i pol, pod nazivom “Anatomije opreza”.
Najnovije postove o Zlatanu čitajte na njegovom blogu Weakersoldier.

(Dora Budor i Maja Čule, Plan B 18)

Svaka sezona “oktanskog cirkusa” zanimljivija je od prethodne, pa tako ni ovogodišnja neće biti iznimka. Osim velikog broja izvrsnih vozača, u novoj će sezoni milijune obožavatelja, ali i sponzora, zabavljati i novi bolidi. Naime, Međunarodna je automobilistička organizacija (FIA – Fédération Internationale de l’Automobile) za 2009. godinu donijela posebne odredbe kojima ograničava momčadi da konstruktorskim zahvatima svoj bolid učine aerodinamičnijim, a samim time i konkurentnijim za pobjedu. Također, uveden je cijeli niz pravila vezanih uz razvoj tehnologije te će se tako po prvi put u povijesti natjecanja Formule 1 na pistama naći i “hibridni” bolidi. Rastavili smo najsavršeniji automobil ikada stvoren.

Krenimo od srca

Motor bolida Formule 1 najvažniji je element cijelog vozila i oko njega se vrti cijela priča. U sezoni 2009. motor ne smije imati zapremninu veću od 2,4 litre, koja popunjava osam cilindara raspoređenih u V-formaciju pod kutom od 90 stupnjeva. Svaki od cilindara ima četiri ventila, dva usisna i dva ispušna, te samo jednu štrcaljku za gorivo i svjećicu. Zabranjena je bilo kakva pomoć prilikom usisa goriva, poput turbopunjača ili kompresora, a maksimalni broj okretaja ograničen je na 18 tisuća po minuti. Blok motora načinjen je od aluminijskih legura, dok su neki kritičniji dijelovi izrađeni od čvršćih materijala poput čelika ili čak titana. Tako konstruiran motor, čija masa ne smije biti manja od 95 kilograma, razvija oko 700 konjskih snaga ili 520 kilovata pri maksimalnom broju okretaja. Potrošnja je sukladna snazi motora te iznosi oko 75 litara na 100 kilometara.

Novost u Formuli 1 ove je godine sustav za očuvanje kinetičke energije ili KERS (Kinetic Energy Recovery System). Njime će se energija koja se gubi prilikom kočenja spremati u bateriju ili u zamašnjak motora, kako bi je vozač kasnije mogao iskoristiti kao dodatnu snagu od 80 konja na razdoblje od 6,5 sekundi po krugu, što bi u ključnom trenutku moglo značiti razliku između prvog ili drugog mjesta.

Igranje gravitacije

Snaga se iz motora na stražnje kotače prenosi putem 7-brzinskog poluautomatskog mjenjača, koji ima dvije spojke, kako bi promjena stupnja prijenosa bila što brža. Uz to, mjenjač ne smije imati sustav za kontrolu proklizavanja, kao ni tzv. launch-control, koji pomaže vozačima prilikom kretanja na startu utrke. Unatoč tome, bolid formule 1 do 100 kilometara na sat ubrzava za manje od dvije sekunde, stvarajući silu gravitacije od 1,45 g, dok maksimalnu brzinu od oko 300 km/h postiže u devetoj sekundi. Koliko god bilo impresivno ubrzanje i brzina bolida, još je impresivnije njegovo kočenje. Na svakom se kotaču nalazi hidraulična kočnica s diskom promjera 278 milimetara te debljine 28 milimetara, što bolid pri brzini od 100 km/h zaustavlja u svega 17 metara. Prilikom kočenja vozač se mora nositi s negativnom silom gravitacije od čak 5 g.

Kao gorivo se koristi benzin vrlo sličan onome kojim punimo spremnik svog metalnog ljubimca na benzinskoj stanici, samo što se to u boksu obavlja brzinom od 12,1 litara u sekundi. Veličina spremnika nije definirana pravilima, no procjenjuje se da u njega stane oko 100 litara goriva.

Tijelo od 5 milijuna dolara

Konstrukcija bolida i materijali koji se koriste moraju odgovarati vrlo strogim mjerilima kako bi sigurnost vozača bila neupitna. Tijelo bolida načinjeno je od ultralakih materijala, poput karbonskih vlakana, u kombinaciji s iznimno čvrstim elementima koji čine zaštitni kavez oko vozača. Minimalna dopuštena masa  cijelog bolida s vozačem, tekućinama i kamerama iznosi 605 kilograma. Iako formula 1 ne teži toliko, nego oko 440 kilograma, momčadi koriste balastne utege kako bi se zadovoljili propisani zahtjevi. FIA je svojim strožim pravilima potpuno promijenila izgled bolida u usporedbi s prošlogodišnjom sezonom. Formula 1 ne smije biti šira od 180 centimetara, dok se duljina i visina određuju sasvim zasebnim parametrima. Maksimalna širina oklopa bolida ispred stražnjih kotača ne smije prelaziti 140 centimetara, a stražnjeg krila 100 centimetara. Prednje krilo ili “nos” – niže je nego 2008. godine, a također i šire, a vozač dva puta tijekom utrke sam može promijeniti nagib prednjih zakrilca za šest stupnjeva.

Konstruktori su s karoserije morali ukloniti sve dodatke koji su ranije usmjeravali strujanje zraka te bolid činili aerodinamičnijim. Uz to, ispušne su cijevi, koje tijekom utrke dosegnu temperaturu i do tisuću stupnjeva Celzija, pomaknute su prema stražnjem dijelu vozila.

Iako se cijena bolida Formule 1 ne može laku utvrditi, često spominjana svota je 5 milijuna dolara. Momčadi inače tijekom sezone na razvoj i održavanje F1 tehnologije potroše i do pola milijarde “zelembaća”.

Upravljanje metkom

Kolikogod napredna tehnologija bila, upravljanje bolida i dalje se vrši okretanjem volana. Dozvoljeno je koristiti servo-uređaj, no svaka ostala pomoć elektronike strogo je zabranjena. Upijanje neravnina obavljaju klasični amortizeri s oprugom, a aktivan ovjes kojim je moguće podešavati ponašanje rada suspenzije ne smije se koristiti.

Osim gasom, kočnicom i volanom, vozač kontrolira bolid preko brojnih komandi koje se nalaze na upravljaču. Njima u svakom trenutku može podesiti bolid prema potrebama situacije. Na volanu se nalazi i LCD ekran kojim vozač dobiva brojne informacije – poput broja okretaja motora, stupnja prijenosa, brzine, vremena kruga, kao saznanja o utrci, te upozorenja i savjete svoje momčadi u boksu. Sam volan izrađen je karbonskih vlakana, teži oko 1,3 kilograma i stoji nevjerojatnih 300 tisuća kuna.

Još jedna novost u “oktanskom cirkusu” od ove je godine i povratak slick guma, koje bi trebale vozačima omogućiti bolji grip tijekom jurnjave po stazi. Gume, pumpane zrakom, ugljičnim dioksidom ili dušikom na 1,4 bara, variraju po širini i promjeru. Prednje su tako široke između 305 i 355 milimetara, a stražnje od 365 do 380 milimetara. Promjer im je 660 milimetara, koji se može povećati za centimetar ako je gume potrebno prilagoditi mokrom tlu.

Sad kad ste ovo pročitali i saznali više o Formuli 1, sljedeći put kada na televiziji vidite prijenos neke Velike nagrade, nemojte samo prebaciti program, nego sjednite i pogledajte kako ferrariji, McLareni, BMW-i i svi ostali jure po stazi. Jer kolikogod bolidi predstavljali savršenstvo automobilske industrije, pobjedu na koncu ipak donosi najsavršeniji stroj na svijetu – vozač u kokpitu.

(Goran Vugrinec, Plan B 18)

Ovih dana Ivana Fijolića inspirira “školica”, koja je nedavno postala njegova nova izložbena tema. Za razliku od “školica” ucrtanih kredom na asfaltu, po kojima smo svi kao djeca bezbrižno skakutali, Fijolićeva je “Školica” izrađena od granita za nadgrobne spomenike, s uklesanim i pozlaćenim brojevima koji vas od 1 do 9 vode sve do isto tako uklesanog “neba”. Neba na kojem se okrenemo i vratimo onamo gdje smo u toj igri života stali. Poruka je jasna: od pakla do raja i nazad. To je život. To je smisao. Učenje.

Kada gledamo vaše radove, stvara se dojam da ste čovjek koji nije opterećen umjetničkim smislom, nego se više služite tom “vještinom” da biste nešto rekli. No ipak postoji taj “sudar” između struke i vas kao umjetnika.

Ja sam umjetnik. S tim medijem koji se zove umjetnost pokušavam i ponekad uspijevam izraziti ono što mislim i osjećam u odnosu na ono što vidim. Može se reći da baratam određenom vještinom i usvojenim simbolima koji čine umjetnost kroz povijest umjetnosti. Zamršeno, a opet logično. Kako se mi mijenjamo, mijenja se i sama umjetnost. Na primjer, krug je u katoličkoj kulturi predstavljao simbol cikličnosti životne energije: Sveti Juraj ubija zmiju-zmaja. Malo-pomalo stvar se toliko zakomplicirala, toliko je postala kompleksna da – ukoliko ne poznaješ povijest umjetnosti, potpuno ti je neshvatljivo što suvremena umjetnost znači. I zato masa ljudi ne kupuje umjetnost, pogotovo suvremenu, ni kod nas, gdje tržište ne postoji. To sve ništa ne znači “običnom čovjeku”, koji nije u taj svijet ušao kroz određenu edukaciju.

Moj zadatak je da pojednostavim stvari da bih bio opipljiv nekoj široj publici – jer ako ideš u krajnju “umjetnost”, to neće sigurno uspjeti, a ja bih htio komunicirati sa što većim brojem ljudi, na više razina i kolosijeka…

Kako običan čovjek, koji ne razumije visoku umjetnost, može procijeniti što je tzv. visoka umjetnost?

Ne može. Kad i sam umjetnik ima svoj subjektivni dojam o tome što umjetnost jest, a što nije.

Kome je zapravo dozvoljeno da kaže što je umjetnost?

Ljudima koji imaju autoritet na tom području, a što ne znači da su oni nužno objektivni. To je nekakva unutarnja politika. Oko umjetnosti se vrti izuzetno puno novaca i privatnih interesa, pogotovo u zapadnom svijetu, gdje je novac mjerilo uspjeha i vrijednosti.

Znači, novac diktira umjetnost?

Ne uvijek, ali u zapadnom svijetu sklon sam vjerovati da je tako. A opet, postoje konvencije povjesničara umjetnosti, kustosa i inih, gdje se dogovaraju smjernice umjetnosti. Sami umjetnici tu su zapravo roblje koje mora te smjernice pratiti jer ih inače svi ignoriraju, naprosto zaobilaze. Konkretno sam često u ovom našem malom krugu umjetnika prepoznat kao netko tko radi stvari “po svome” i tko zaobilazi formu i samim time sam out. Za mene se čuje jer se ne dam smesti u svom cilju, ali vrlo je osjetljiva ta pozicija… To je balansiranje po oštrici noža. To je kao igra u kojoj nema potpune iskrenosti, i tko kaže da je potpuno iskren – laže.

Mislite li da biste mogli napraviti izložbu u kojoj biste u potpunosti bili iskreni?

Iskreno, ne znam…

Kada se čitaju recenzije vaših radova, stvara se osjećaj da vas ljudi naprosto pokušavaju ugurati u neki sustav i kroz njega promatrati. Tko piše te recenzije? Birate li vi te ljude ili ste birani?

Ponekad ih sami biramo. Kao u slučaju “Školice”. Tog “konkretnog” sam ja birao. Iako je sve to je forma. Moglo bi se reći i nužnost. Rijetko tko si može dozvoliti da ide isključivo svojim putem, a da ne mari što tko misli.

Sa stavom “furam svoj film” može se živjeti. No može li taj stav čovjeka prehraniti?

Jedva, to je činjenica. Postoji jedan jedini ozbiljan kupac u smjeru moderne umjetnosti, a to je Tomislav Kličko, vlasnik Filip Tradea. On ima poveću zbirku suvremene umjetnosti (tu govorim o biranim radovima i najboljoj kolekciji dobrih radova), a ostali… Kad bi bio još jedan takav, mogli bismo početi govoriti o nekakvom ozbiljnijem tržištu kod nas.

Mnogi su dobri, no ne kupuju ih. Da možete sada birati, čija biste djela naših umjetnika svakako kupili?

Teško ih mogu sve pobrojati, ali recimo Krašković, Kovač… Ma cijeli niz kolega koji se naprosto održavaju na izložbama u Hrvatskoj, a bolji su od većine nekakvih “vanjskih”, koji su, kao, dobri.

Ima li netko tko vas fascinira na svjetskoj razini?

Moram spomenuti Jeffa Koonsa, koji je na mene ostavio najjači dojam u prošlih 10 godina, pa Toma Friedmana, sjajnog umjetnika. Jedan od dobrih svakako je i Ricky Swallow, koji radi hiperrealistične stvari u drvu.

Što mislite, zašto danas nema odgovornih i moćnih umjetnika kakav je bio npr. Michelangelo?

Ima ih, ali ne u tolikom obujmu. To su bila vremena kad se umjetnost generirala kroz radionice u kojima si se filtrirao kroz zanat i umijeće, od čiste šljake pa do vrhunskog umjetnika. Samo najtalentiraniji, po sudu majstora radionice, uspijevali su ući u biznis sa crkvom, koja je naručivala. Umjetnici su svoje mišljenje i viđenje svijeta mogli izražavati isključivo kroz kršćanske simbole i time su bili prilično ograničeni. Tek u trenutku kad je umjetniku bilo moguće iznijeti svoje viđenje situacije – počela je revolucija. Svima je odjednom postalo dopušteno sve, i tu se, uvjetno rečeno, gubi kvaliteta. No i u toj velikoj gomili filtriraju se najbolji, i oni ostaju. Možemo pričati protiv medija, interneta i demokratizacije života, no to je tako. Sve može biti umjetnost. Pitanje je možeš li naći nešto novo i staviti to u kontekst – ili ne.

Dakle, važno je pronaći neku svoju “žicu” i biti najbolji ili barem dobar u tome. Zainteresirati. Ponekad i “na prepad”, što se postiže jakim, šokantnim temama. Je li vam želja šokirati ili da nešto komunicirate publici?

Ne šokiram, ha-ha, da želim nekoga šokirati onda bih se skinuo gol i kupao u Manduševcu! Možemo ići i u tom smjeru, ali ja ne želim raditi takvu umjetnost. To je onanija najgore vrste; ako želiš nešto reći o onome što vidiš ili što si bar malo vidio i što misliš da je bitno za život, moraš naprosto nekad reći neke stvari. Na taj način je i nastao moj “Vertikalni triptih” s tim granatama u falusima, mozgu i srcu… I sad, pod zadnje, “Školica” u granitu s nebom kao “okretištem”…

Svojevremeno ste napravili i nabildanog Isusa… Što ste time htjeli reći?

Htio sam ukazati na doslovno shvaćanje svega, pa i religije. Kao što je i tabu-tema izložbe “Vertikalni triptih” bila religija i manipulacija institucijom, odnosno koliko je nevjerojatno da ljudi doslovno shvaćaju Bibliju ili Isusove izreke. Buda je svuda prikazan kao masivan, pretio čovjek, i to ne zato što je on takav bio, nego zato što se na taj način pokušalo prikazati izobilje. U ovom smislu nešto slično pokušao sam i ja sa svojim Isusom. On prvenstveno nije bio bijelac, kako ga prikazuju, nego je imao fizionomiju karakterističnu za ono podneblje i ono vrijeme, a koja sigurno nije bila bjelačka. Bijelac, plava kosa, atletski građen, visok; heroj, on je idol, superheroj, definitivno onakav kakvoga ga ljudi žele vidjeti.

Mislite li da je Isus arhetip svih superheroja u zapadnjačkoj kulturi?

Ma apsolutno, zato je napravljen i Superman i svi ti superheroji ili antiheroji koji predstavljaju sve ono što bi ljudi htjeli biti. Uvijek je tu netko da ih spasi. Ljudima treba netko u koga će vjerovati i u tom smislu sam ja napravio Isusa koji je nabildan, nabildaniji čak više i od Supermana. Osobno nisam poklonik crkve i ne posjećujem tu instituciju upravo zbog tog doslovnog shvaćanja i predstavljanja s kojim se ne slažem. To je sve, kad čovjek dublje pogleda, jedan infantilni pogled na religiju i potreba čovjeka da ga se vodi.

Isus nije jedini heroj i onaj koji vozi nesretni monocikl nije jedini paćenik u vašim djelima. Ima tu svega – tu je čak i antijunak koji je ujedno sve: paćenik, junak, zao i nekako nama blizak… Recite nam nešto o Rektumu. Dali ste mu svoje lice, titulu “čovjekolikog junaka” i podrapan plašt…

Da, Rektum je antiheroj, a da bi se znalo tko je Rektum, mora se znati tko je Superman – stranac s Kryptona, koji ovdje ima supermoći i spašava nas sve; svi bismo mi htjeli biti kao on ili ga imati u ormaru da nas spasi kad nam treba.

A Rektum je Zemljanin, on je superheroj koji je poslan na sličan planet našem, nešto kao što su Europljani išli osvajati u Južnu Ameriku. Tako je on naprosto u toj novoj konstelaciji zvijezda i planeta shvatio da ima supermoći, a za razliku od Supermana – koji je došao s Kryptona i svoje moći dijelio sa Zemljenima na njihovu korist – ovaj je svoje supermoći počeo iskorištavati i time postao đubre, jednako kao što su se bijelci ponašali u Južnoj Americi, cijelu je opljačkavši i pobivši cijelu Sjevernu. To je ljudska istina: kad dođeš u poziciju moći, postaneš drugačiji čovjek.

A zašto moj lik? Zato što sam i ja dio toga, smatram da je nepošteno da stavim nekog drugog, npr. nekog političara kojeg ja smatram odgovornim za ovo što se dešava.

Svaki umjetnik dosljedan sebi pomalo je heroj, a ako želi biti izvan konteksta – mora biti i nešto više…

Ja sam odlučio da to bude tako bez obzira na posljedice…
I to je moj stav prema umjetnosti.

Nemoguće mi je da mi netko govori što ću raditi. Ponekad se nalazim u situaciji da me ljudi neozbiljno shvaćaju. Gle, ovaj radi “rektume”, što je to? To nije ozbiljno… Razumijete me? Ono što ljudima želim reći jest – sve ovo što ja radim govori o tebi i o meni! Ljudi umjetnost shvaćaju formalno i očekuju da im se ponudi nešto u tom kontekstu… A ja se uvijek samo pitam – gdje sam tu ja? Pratim sebe i normalno je da se mijenjam, a moji radovi su odraz tih promjena i shvaćanja… u tome je teško postići dosljednost i imati stalno isti stil… U životu je samo mijena stalna, rekao je netko mudar…

No kada to staviš u tržišni kontekst, postavlja se opet ono pitanje kupca, koji u masu slučajeva pita: što će taj umjetnik napraviti sljedeće? E, pa ne znam… I zašto da on to kupi? Taj kupac se možda pita: gdje je standard? Gdje je “McDonalds pristup”, u kojem je sve uniformirano i po traci? On očekuje svaki put postavljeni gabarit i rijetko se želi upuštati u rizik. I zašto da “stane na minu” zbog toga što me bude pratio kad ima i sigurnijih struja? Objasniti si to pitanje, rekao bih, spada u umjetnost.

(Ivor Bukovac, Plan B 18)

Jeste li tamo krajem 80-ih, ako ste bili dovoljno “veliki”, pokušavali zamisliti kako će svijet izgledati za dvadeset godina? Ako jeste, jeste li predvidjeli da će izgledati ovako? Jeste li mogli predvidjeti da će postojati nešto poput interneta ili da će mobilni telefoni zaista toliko utjecati na naš život i na društvo u cjelini? Ako jeste, svaka čast, vjerojatno u vama čuči veliki genij.

A možete li zamisliti kako će izgledati svijet 2030. godine? Hoćemo li opet govoriti o nekoj novoj tehničkoj revoluciji, kao što je informatička revolucija? Ako je vjerovati znanstvenicima, budućnost je u nanotehnologiji. Možete li zamisliti pancirku debljine i savitljivosti ljetne majice, pametni lijek koji će doploviti točno do bolesnog tkiva i u njega primijeniti lijek, pametne skenere koji će detektirati bolujete li od neke bolesti u roku od nekoliko sekunda, fotoćelije koje iskorištavaju svjetlosnu energiju na desetke puta više nego obične fotoćelije? To su samo neki primjeri koje nam obećava nanotehnologija.

U čemu je big deal?

Ako ste imalo informirani o svijetu oko sebe, teško da niste čuli za pojam nanotehnologije. No o čemu se zapravo radi, što je to, zašto se naziva baš tako i zbog čega je tako važna?

Riječ “nano” je starogrčka riječ za patuljasto i maleno, a u metrici se koristi kao prefiks koji označava milijarditi dio nečega. Tako jedan nanometar iznosi milijarditi dio metra. Usporedbe radi, vlas kose debela je između 60 i 120 nanometara, a crvena krvna stanica od 2 do 5 tisuća nanometara. Prema opće prihvaćenoj definiciji, nanotehnologija se bavi česticama veličine od jednog do 100 nanometara (oznaka za nanometar je nm). OK, netko je namjerio istraživati i proizvoditi tako malene čestice. U čemu je razlika u odnosu na obične materijale? U tome leži srž nanotehnologije. Kada bi se čestice ugljikovih atoma u čađi jednako ponašale kao i lopte od 60-ak ugljikovih atoma (takozvani buckyballs), onda se nanotehnologijom ne bismo bavili. Stvar je u tome da se čestice na nanorazini ponašaju drukčije nego materijali na makrorazini.

Nanosvijet je neobična granica između područja pojedinih atoma koji se ponašaju prema načelima kvantne mehanike i makrosvijeta u kojemu svojstva materijala proizlaze iz kolektivnog ponašanja atoma i molekula. U nanosvijetu vladaju nešto drukčiji zakoni nego u makrosvijetu jer se nanotehnologija bavi ponašanjem i korištenjem pojedinačnih atoma, odnosno molekula i njihovim međudjelovanjem. Uzmimo na primjer ugljikove nanocijevi. Radi se o nanomalenim cjevčicama građenim od atoma ugljika. Ovisno o tome kako smo poredali atome ugljika u nanocijevi – ovisi i ponašanje nanocijevi. Ako ih posložimo na jedan način, možemo dobiti materijal stotinu puta čvršći od čelika (i šest puta lakši), a ako te iste atome ugljika posložimo na drugačiji način, dobit ćemo supervodič u kojem se elektroni gibaju u kvantnim skokovima.

Čemu to služi?

Gdje se ta neobična svojstva nanomaterijala mogu iskoristiti? Područja moguće primjene nanotehnologije – beskrajna su. Gore smo već naveli dvije primjene nanotehnologije. Laki i vrlo čvrsti materijali koje možemo proizvesti od ugljikovih nanocijevi mogu uvelike utjecati na sigurnost u prometu, a zbog svoje lakoće i na manju potrošnju goriva. Osim u prometu, čvrsti i lagani materijali mogu imati još niz primjena.

Nanožice omogućuju vrlo brz protok informacija. Tu je primjena očita u računalnoj industriji i internetu. Računalna industrija već se jako približila nanosvijetu i prve primjene nanotehnologije upravo su ovdje, a time posredno i u svim djelatnostima u kojima se koriste računala.

Velika primjena nanotehnologije očekuje se u medicini. Posebne nanocijevi osjetljive na prisutnost točno određenih tvari mogu biti korisne u dijagnostici bolesti. Nanoskeneri mogu “uočiti” već vrlo male količine određenih tvari u tijelu i time na vrijeme dijagnosticirati rane stadije različitih bolesti, poput karcinoma, srčanih tegoba, Alzheimerove bolesti.

Nadalje, određene nanočestice mogu se preciznije uputiti u oboljele dijelove tijela i omogućiti veći učinak lijeka. Posebne zlatne nanočestice (nanoshells) čine se kao kandidati za uništavanje stanica tumora. Te čestice okruže tumoroznu stanicu, tako da se ne može dijeliti. Tom se izolacijom tumorozna stanica ubrzo uništi zbog energije koju producira. U svemu tome, nanoshell stanice “ne diraju” zdrave stanice.

Još smo na medicini. Jedno područje koje je nanotehnologija izvukla iz domene znanstvene fikcije jest biomimetika. Pojednostavljeno, radi se o nanočesticama koje “oponašaju” žive stanice i time omogućuju zamjenu oštećenih stanica i tkiva.

Kako se to radi?

Nanomaterijale nije lako proizvesti. Načelno, dva su pristupa u proizvodnji nanomaterijala. Nanomaterijal možete proizvesti tako da uzmete veći komad materijala i da ga usitnjavate sve dok ne dođete do nanorazine. To je danas dominantni pristup nanoproizvodnje, a naziva se i top-down pristupom. U takve metode spada, primjerice, inačica fotolitografije, koja se već koristi u proizvodnji mikroprocesora za računala.

Drugi je pristup da uzmete pojedine atome i molekule i da od njih napravite nanočestice; to je bottom-up pristup. Bottom-up pristup u osnovi se sastoji od niza kemijskih reakcija kojima se formiraju nanočestice. Osim toga, istraživanja su usmjerena i na sustave koji bi sami proizvodili nanomaterijale. Tako se, primjerice, prije nekoliko godina u znanstvenim časopisima moglo čitati o istraživanju virusa koji bi proizvodili nanocijevi.

Neovisno o pristupu, nanoproizvodnja je još uvijek relativno mala, no s obzirom na sve veći rast ulaganja u nanotehnologiju u svijetu, možemo očekivati skoru nanobudućnost.

Kad će to?

Usprkos nekim ranijim očekivanjima o brzom prodoru nanotehnologije u svijet, stvar se malo usporila. Za to postoji više razloga. Kao prvo, nije lako napraviti nanoproizvode. Zatim, budući da se nanočestice ponašaju “čudno”, mnogo toga još nije istraženo, a osobita se pozornost poklanja mogućim štetnim učincima nanoproizvoda. Kako neučinkovitost ili štetnost nanoproizvoda može imati koban učinak, potrebno ih je vrlo dobro istražiti i provjeriti.

Tu su i zakonodavci i različite agencije koje daju odobrenja i ateste, a koji su sporiji od istraživanja i industrije. Stoga oni, iako nužni u procesu nanotehnologizacije, predstavljaju kočnicu razvoja.

I na kraju, nanotehnologija je skupa. Ulaganja u nanotehnologiju nisu mala zbog skupe opreme, složenih istraživanja i proizvodnje. S druge strane, povrat ulaganja nije siguran, no prema nekim procjenama, 2014. godine će oko 15% proizvodnje na svijetu imati neke veze s nanotehnologijom. U nanotehnologiju najviše ulažu SAD, Kina, Južna Koreja i ostale razvijene države. Neki stručnjaci već govore o nanojâzu, kao analogiji digitalnom jazu između bogatih i siromašnih. Prema njima, nanotehnologija će život razvijenih učiniti još boljim, kvalitetnijim i sigurnijim, dok nerazvijene države od toga neće imati mnogo koristi.

Primjena

U znanstvenim krugovima mnogo se govori o nanotehnologiji. Povremeno u časopisima i novinama možemo pročitati članak o nekom novom otkriću ili vidjeti reklamu u kojoj se reklamira neki nanoproizvod koji čini čuda. No kako zapravo stojimo s nanotehnologijom? Što se proizvodi, odnosno kad će se proizvoditi? Hoće li ekonomska kriza usporiti razvoj nanotehnologije? Pokušat ćemo ukratko odgovoriti na ova pitanja i dati opći pregled – state-of-the-art – nanotehnologije.

IQ nasuprot EQ-a

Uspoređujući dva teoretski čista tipa – osobe s visokim IQ-om i one s visokim EQ-om – psiholog s Berkeleyja Jack Block ističe da se slika ponešto razlikuje kod muškaraca i žena. Muškarca s visokim IQ-om odlikuje širok raspon intelektualnih interesa i sposobnosti. Ambiciozan je i produktivan, predvidiv, ustrajan i ne muče ga pitanja o samome sebi. Nerijetko je kritičan i voli oko sebe gledati svisoka, sitničav je, osjeća nelagodu u vezi sa spolnošću, bezizražajan je i otuđen, emocionalno prazan i hladan. Za razliku od njega, muškarac s visokom razinom EQ-a društveno je uravnotežen, otvoren i vedar, nesklon strahovanjima i zabrinutim mozganjima. Veže se uz osobe i ciljeve, a u vezama je pun suosjećanja i brižnosti. Zadovoljan je sobom, drugima i društvenim svijetom u kojem živi.

Žene koje se odlikuju čistim visokim IQ-om imaju očekivano intelektualno samopouzdanje, bez poteškoća izražavaju misli, imaju širok spektar intelektualnih i estetskih interesa. Nerijetko su sklone introspekciji, tjeskobi, mozganju i osjećajima krivnje te nerado otvoreno pokazuju bijes (premda to čine neizravno). Emocionalno inteligentne žene često su energične i izravno izražavaju osjećaje te imaju pozitivne osjećaje o sebi. Život za njih ima određeno značenje, otvorene su i društvene. Osjećaje izražavaju na prikladan način i dobro se prilagođavaju stresnim situacijama. Razigrane su, spontane i otvorene za senzualna iskustva te rijetko osjećaju tjeskobu ili krivnju i rijetko tonu u duboke i mračne misli.

Čimbenici EQ-a

Među osnovne komponente emocionalne inteligencije spada:

1. Upoznavanje vlastitih emocija
Svijest o vlastitome biću (prepoznavanje osjećaja u trenutku kada do njega dolazi) ključ je emocionalne inteligencije. Sposobnost praćenja osjećaja iz trenutka u trenutak presudna je za psihološke spoznaje i razumijevanje vlastite ličnosti. Nemogućnost primjećivanja vlastitih osjećaja stavlja nas njima na milost i nemilost. Osobe koje poznaju svoje osjećaje bolje upravljaju vlastitim životom i bolje znaju što osjećaju o određenim osobnim odlukama, od toga s kime stupiti u brak do toga koji posao odabrati.

2. Upravljanje emocijama
Upravljati emocijama tako da odgovaraju situaciji sposobnost je koja se izgrađuje na temelju svijesti o vlastitoj ličnosti. To je sposobnost koja čovjeku omogućuje da tješi samoga sebe, da se oslobodi neobuzdane tjeskobe, potištenosti i razdraženosti. Osobe kojima ta vještina ne ide od ruke neprestano se bore protiv osjećaja uznemirenosti i patnje.

3. Motiviranje samoga sebe
Upravljanje emocijama u službi nekog cilja temeljna je sposobnost potrebna za ovladavanje vlastitim postupcima i za kreativnost. Ljudi koje krasi ova sposobnost produktivniji su i učinkovitiji, čega god da se prihvate.

4. Prepoznavanje emocija u drugima
Empatija (osobita vrsta suosjećanja, uživljavanja i razumijevanja položaja drugih) još je jedna sposobnost koja se temelji na emocionalnoj svijesti o vlastitoj ličnosti, a osnovna je vještina za ophođenje s ljudima. Empatija potiče altruizam; osobe koje iskazuju empatiju bolje su prilagođene suptilnim društvenim signalima koji pokazuju što drugi žele.

5. Snalaženje u vezama
Umijeće održavanja ljubavne veze u velikoj je mjeri vještina upravljanja emocijama u drugima. Tu spadaju razumijevanje, otvorenost, prijateljski odnos, brižnost, obzirnost te spremnost na dijeljenje i kompromis.

Emocionalno fobičan Zapad

Ako se i vama čini da pred sobom imate dugačak put u svladavanju nekih ovih sposobnosti i vještina, ne očajavajte. Samo se sasvim mala djeca ne boje onoga što osjećaju. Od urlikanja do zadovoljnog gugutanja, od ljutnje do radosti, od straha do žalosti u vremenu od pet minuta ne čini se nimalo čudnim. No kako djeca rastu, većina njih dobije poruku da nije u redu dati oduška svojoj ljutnji i osjećajima kada to žele. Na taj je način većina naših roditelja dobila emocionalno školovanje i – ne znajući za bolje – prenijela svoje neznanje na nas. “Emocionalno obuzdavanje postalo je toliko uobičajeno da nije pretjerano opisati zapadno društvo kao emocionalno fobično” – ističu Barbara i Terry Tebo, autori bestselera Budi to što jesi. Društvo u kojem živimo također nam u tom smislu ne pomaže puno. Akademsko obrazovanje i obučavanje strogo je i temeljito u svim područjima osim jednog: emocionalnog obrazovanja. Naglasak je uvijek na intelektualnoj i akademskoj razini, pa postoji nemali broj inteligentnih, obrazovanih i kvalificiranih ljudi koji znaju vrlo malo o svojim osjećajima te žive neuravnotežene, nesretne i neuspješne živote.

Primjerice, većina nas naučila je od svojih roditelja da je osjećati sreću i optimizam u redu, no osjećati ljutnju ili strah – nije. Mnogi roditelji još uvijek uče svoju djecu kako je moguće nikada ne osjećati “loše” osjećaje. Tako se svi školujemo u potiskivanju emocija, ne vodeći računa o posljedicama, koje su katastrofalne: ljudi koji potiskuju “negativne” emocije često na kraju postanu ljuti, tužni i loše volje cijelo vrijeme. Dozvoliti svim osjećajima da izađu i ne budu iza mentalnog zida – osnovni je ključ da bismo postali uspješni. Zapanjujuće, no suvremena istraživanja dokazuju i da potisnuti osjećaji ostaju zaključani u našim stanicama i organima, gdje uzrokuju stresove i bolesti. Paradoksalno je, dakle, da upravo ti, potisnuti osjećaji, na kraju na indirektan način postaju glavni pokretači naših vanjskih akcija.

Vježbom do uspjeha

Ljudi se razlikuju po sposobnostima na svim područjima koje obuhvaća EQ; neki su od nas vrlo uspješni u obuzdavanju vlastite uzrujanosti, a razmjerno nesposobni kada je riječ o umirivanju drugih. Temelj na kojem počiva naša razina sposobnosti nesumnjivo je živčane naravi, ali mozak je iznimno podatan i neprestano uči, pa je nedostatke u emocionalnim vještinama moguće popraviti. U velikoj je mjeri svako od ovih područja zapravo skup navika i reakcija koje je uz ponešto truda moguće poboljšati.

Evo kako to možete učiniti:

1. Naučite prepoznati osjećaje
Stalno sami sebi pojašnjavajte svoje osjećaje. Često se zapitajte: “Kako se osjećam?”, a ako osjećate čitav niz različitih emocija, razlučite ih i rangirajte. Nikad ih nemojte preuveličavati, ali niti minimalizirati.

2. Preuzmite odgovornost za svoje osjećaje
Nemojte tražiti vanjska objašnjenja za ono što osjećate ili stalno sebe prikazivati kao žrtvu. Prepoznajte što osjećate i pokušajte razumjeti zbog čega to osjećate.

3. Predvidite svoje osjećaje
Naučite unaprijed predvidjeti kako ćete reagirati nakon određenog događaja ili akcije. Izbjegavajte raditi stvari koje će inspirirati negativne osjećaje.

4. Pitajte druge kako se osjećaju
Ne možete znati kako se ljudi osjećaju ako ih ne pitate, osim ako imate izrazito razvijenu empatiju. U svakom slučaju, morate ih prvo razumjeti da biste mogli suosjećati s njima. Slušajte ih pažljivo, bez predrasuda.

5. Budite manje osjetljivi
Ako netko kaže nešto sa čim se ne slažete, nemojte se odmah povlačiti ili napadati. Ovakve reakcije govore samo kako se ne možete nositi s kriticizmom. Umjesto toga zahvalite na iskrenosti i usredotočite se na vrijednost njihovih komentara.

6. Probleme sagledajte cjelovito
Kada vam se nešto loše dogodi i mislite kako propada cijeli svijet, razmislite o tome koliko je vaš problem zaista ozbiljan. Koliko će on važnosti imati za deset mjeseci ili deset godina?

Emocionalno inteligentan optimizam

Za kraj, ne zaboravite kako se moći pozitivnog mišljenja također pridaje sve veća pozornost. Ona u životu igra iznenađujuće veliku ulogu. Optimistični ljudi kao da su predodređeni za životni uspjeh – imaju sposobnost motiviranja sebe, osjećaj o sposobnosti iznalaženja načina za postizanje cilja, moć uvjeravanja sebe da će se situacija popraviti, fleksibilnost za pronalaženje različitih načina za postizanje ciljeva te sposobnost raščlanjivanja neke zastrašujuće velike zadaće u manje, praktičnije dijelove. Optimizam je emocionalno inteligentan stav, jer u teškim situacijama štiti od zapadanja u stanja bezvoljnosti i depresije. Ako je vaša čaša češće napola prazna nego napola puna, pokušajte usvojiti uvjerenje da sami upravljate događajima u svom životu, da u svakome trenutku možete promijeniti pravac kretanja i da ste sposobni suočavati se s izazovima kada se pojave. I nemojte tremariti; u učenju emocionalne inteligencije nema ocjena jer je sam život – završni ispit!

(Vladimira Paleček, Plan B 18)

Netko je otkrio da TV dnevnik nije samo onaj koji su roditelji gledali nakon naših crtića; nekome je normalan ritam praćenja serija postao jedna sezona tjedno, a ima ih i što serije ne samo gledaju nego i prevode, pa titlove besplatno daju na raspolaganje ostalima. Za to se koriste i portali, koji su dijelom samo mjesto razmjene prijevoda, a dijelom web zajednice u kojoj se raspravlja o omiljenim naslovima, prevođenju, svijetu u kojem živimo i čemu sve ne. Dakle, Cogito ergo sub – razmišljam, dakle titlujem – kako sugerira ime jedne od kategorija za općenito čavrljanje na forumu talijanskog portala ::Italian Subs Addicted:: ili ITASA. Sličnih projekata ima u raznim dijelovima svijeta, a u ovom članku posebno se bavim talijanskim, arapskim, brazilskim portugalskim, te hrvatskim i srpskim jezičnim područjima.

Talijanska prevoditeljska scena

Moj je prvi susret sa svijetom prevođenja online bila revija filmova koji inače nisu distribuirani u Italiji, u organizaciji webzinea Hideout, gdje su se za titlove pobrinuli prevoditelji s gorespomenutog talijanskog portala. Rezultati su bili kvalitetni, što se pokazalo posebno bitnim za praćenje superbrzo izgovorenih debata u filmu Rocket Science i novozelandskog engleskog u Eagle vs Shark; prikazani su i Chapter 27, The Notorious Bettie Page i Incident at Loch Ness, a kasnije je uslijedio i ciklus dokumentaraca. ITASA su aktivni na brojne načine: grafikoni i brojevi na web stranici jasno prikazuju intenzitet njihove prevoditeljske aktivnosti, sudjeluju i u organizaciji festivala, a pozivani su i za savjetnike po pitanju serija od strane MTV-a. Inače su strastveni obožavatelji upravo serija, što je jedan od razloga da su odabrali prevoditi njih, a ne filmove.

Tako mi, na primjer, Agente_Ewen objašnjava da je titlovanje filma u slobodno vrijeme kompleksniji posao nego kad se radi o serijama – jer se u manje vremena treba sažeti ogromna količina novog sadržaja, dok se serije prate na duge staze i likovi upoznaju toliko dobro da nam se čine nekom vrstom rodbine, pa postaje lako prevoditi njihov način izražavanja. Opisuje i svoje olakšanje nakon otkrića da postoje i drugi koji između festivala autorskog filma i čitanja knjiga mogu pogledati i koju seriju, a da ne misle da to zaglupljuje. Proces prevođenja već je uhodan: od odabira naslova, preko podjele posla, pa prijevod i na kraju revizija, a često se kreće već od teksta na izvornom jeziku, na primjer skinutog s teleteksta za gluhe.

Taj posao zahtijeva mnogo truda i vremena; dakle, zašto se time uopće bave? Očito je da im titlovi ne trebaju kad toliko dobro poznaju jezik. I Ktonya se u početku pitala što motivira sve te ljude, ali je prevodeći shvatila, malo-pomalo, koliko to vrijedi truda, pa se sad na portalu osjeća kao kod kuće. Daffodils navodi brojne razloge za prevođenje, a dogodilo se i da je primila poruku jednog oca koji je izražavao zahvalnost na titlovima koje koristi njegova gluha kći. Acrobat ističe da neki rado uz titlove nude i dodatne zabilješke koje objašnjavanju američku pop-kulturu. ITASA portal nastao je 2005., a PILØ mi prepričava tu fazu, prisjećajući se da su prve serije bile Smallville, Lost i Alias, te da su u početku morali svladati i učestale napade na sam server. S vremenom se stvorila virtualna zajednica, koja se ponekad susreće i uživo. Da bih bolje shvatila kako to sve funkcionira, postavila sam im niz pitanja, na koja su odgovorili istim timskim pristupom koji koriste pri prevođenju. Zahvaljujem svima koji su sudjelovali u tome, a to su: Gi0v3, Fed, Onizuka20, Zefram cochrane, Harry_mastiff, Danko, Asthom, Curzio Campodimaggio i Robbie, a tu je naravno i ChemicalChiara.

Erotski romani
Ako su u osamdesetima hit-romani bile avanture u kojima sami birate kraj, ovih dana hit bi mogle postati erotske avanture u kojima ste glavni junak – vi. Onda to izgleda ovako nekako: Mila Kunis lay back against Borja and looked into the clear night sky… Naime, na stranici možete, nakon što unesete potrebne parametre, dobiti i ulomak iz vaše buduće knjige! Radnja je u većini knjiga smještena u nekim fancy dijelovima Europe: na tajnoj ste misiji u Barceloni, love vas krijumčari dijamanata po francuskoj rivijeri… Cijena knjige iznosi oko 26 funti.

io9
io9 je još jedan od blogova iz popularne Gawker mreže (pokrenut je prošle godine), a koji se bavi znanstvenom fantastikom, što uključuje nove serije, filmove, stripove, igračke, gadgete, znanost – dakle sve ono na što smo ionako navučeni. Jedino nam se ne sviđa defaultni gawkerski dizajn, odnosno njihov sustav komentiranja. Sadržajno je vrhunski zanimljiv, a ekipa koja ga uređuje poprilično je cool – glavna je urednica Annalee Newitz, koju smo čitali u Wiredu, Popular Scienceu, na Salon.com.

Mojmag.com
Službeni about kaže da je mojmag.com site koji na jednom mjestu okuplja naslovnice časopisa/novina – kako bi ih korisnik mogao pregledati, i u miru, iz fotelje, odlučiti što će kupiti. Ono što nedostaje jest sadržaj svakog od tih brojeva, a na temelju kojeg bismo eventualno donijeli odluku. Također, većina je zastupljenih magazina iz Sjedinjenih Država i Europe, a nedostaje i više informacija o samim magazinima koje možemo pregledavati. Ideja i nije tako loša, ali definitivno traži daljnju razradu.

Ovation TV/FootyTube
Ovation TV je kabelska televizija koja naglasak stavlja na umjetnost. Glazba, arhitektura, dizajn, film – sve je to zastupljeno na njihov kanalu i dio toga na njihovim stranicama, gdje se nalazi poprilično bogat i zanimljiv videoodjel. Ono što bi korisnicima moglo biti zanimljivo jest mogućnost da i sami uploadaju kakav umjetnički uradak, bilo da se radi o fotografiji ili videu, a kojem će se, ako to zaslužuje, posvetiti pozornost i na ovoj kabelskoj televiziji. Ako niste umjetnički tip, nego više sportski, provjerite Footy Tube, posvećen isključivo nogometu.

(Boris Ličina Borja, Plan B 18)

Zamislimo sljedeću situaciju: vi i par vaših kolega imate poslovnu ideju, ali nemate novca za najam i održavanje pravog pravcatog ureda. Situacija ne izgleda lijepo, ali uz nekoliko dobrih trikova i uz dobru volju možete se organizirati gotovo jednako efikasno kao da zaista i posjedujete ured. Dapače, virtualizacijom ureda možete izuzetno mnogo dobiti na mobilnosti poslovanja, što možete pretvoriti u vlastitu prednost. Servisi s kojima ćemo vas upoznati upotrebljivi su podjednako na Linuxu, Macintoshu ili Windowsima, a za dio njih postoje i praktične ekstenzije za Firefox.

Osnovni alat

Iako virtualni ured možete imati i bez osnovnog alata (primjerice, sjedeći u cyber-kafiću), takav način rada je mukotrpan i zaista loš. Kako bez alata nema ni zanata, i vama će trebati osnovni alat za poslovanje. Minimalno mobilni telefon i prijenosno računalo s mogućnošću spajanja na WiFi mreže, odnosno odgovarajućim GSM modulom za spajanje na mobilnu mrežu. Ako ste tehnički malo spretniji, možete svoj mobilni telefon iskoristiti za spajanje računala na mobilnu mrežu i tako uštedjeti još malo izdataka.

Što će vam taj alat? Eh… telefon vam treba da biste mogli komunicirati s kolegama s posla i ostatkom svijeta. Kolege je pametno uključiti u VPN mrežu, kako biste mogli razgovarati bez dodatnih troškova, a budući da se vjerojatno nećete prečesto viđati, mogućnost dugih besplatnih razgovora je must have. Osim mobilnog telefona, pametno je imati i zemaljsku liniju na koju je spojen i telefaks – začudit ćete se koliko tvrtki još uvijek preferira ovaj način komunikacije ispred e-mail poruka i drugih blagodati interneta.

Računalo vam treba… oh, nadam se da ne moram objašnjavati što će vam računalo. Ali, najspretniji među nama mogu ta dva alata spojiti u jedan – nabavka modernog mobilnog telefona koji pokreće jednostavne aplikacije, razumije flash, može čitati i pisati e-mail i surfati po internetu – osobe dovoljno tankih prstića i dovoljno debelih živaca mogu takvim jednim modernim aparatom zamijeniti i prijenosno računalo.

Umreženje

Da biste mogli komunicirati s kolegama, morate biti umreženi. Umreženost je imperativ bilo kakvog virtualnog ureda – onog trenutka kad ste “ispali” iz mreže, postali ste otok. Zato svi djelatnici moraju imati mogućnost pristupa internetu – od doma (za one koji tamo rade) ili preko mobilne mreže. Ekstremno mobilni mogu čak iskoristiti široku mrežu nezaštićenih wireless točki po gradu za “snaći se”, iako ovakvu praksu treba izbjegavati – niti je lijepa, niti je sigurna, a nije ni pretjerano legalna.

Nakon što ste nabavili mobilne telefone i prijenosna računala te sredili pristup do interneta, završili ste s troškovima! Ostalo je samo da iskoristite neke od besplatnih servisa koje ćemo nabrojati. Svaki od njih nudi vrijedne mogućnosti suradnje, a samo je na vama koliko ćete ih intenzivno i kreativno koristiti. Nakon nekog vremena discipliniranog korištenja, budite sigurni, fizički ured neće vam niti trebati! Jedina mana, ali koja može biti vrlo ozbiljna, jest što korištenjem takvih servisa za poslovanje vaše poslovne podatke faktički dajete u ruke nepoznatim osobama. Također, ovisni ste o dostupnosti tuđeg servisa – u slučaju pada mreže ili nekog servisa, nemoćni ste sve dok se funkcionalnost servisa ponovo ne uspostavi

Ako vas to previše ne zabrinjava, ili smatrate da su prednosti uštede veće od potencijalne štete, navalite!

Gmail
E-mail, žila kucavica vašeg virtualnog ureda. Ovakvih besplatnih servisa ima zaista ogroman broj, ali mi ćemo vam preporučiti upravo ovaj, jer uz njega dobijete još nešto. Google Mail možete koristiti iz web browsera, ali možete ga koristiti i kroz omiljeni program za čitanje pošte. Posjeduje zaštitu od virusa, izvrstan filtar za spam poruke i popriličnu količinu prostora koja pritom svakim danom sve više raste. Uostalom, zar je potrebno ikome objašnjavati što je Google Mail?

Google Talk
Ovo je to famozno još nešto što dobijete uz Google Mail. Ovaj servis integriran je u Google Mail i omogućuje vam chat s vašim kolegama korištenjem web browsera, ali i slanje i primanje datoteka. Nije tako napredan kao neki drugi programi te namjene, ali preporučujemo ga za osnovnu namjenu – brbljanje. Za ostale stvari imamo bolja rješenja, a za razmjenu kratkih informacija ovaj je alat zaista idealan, jer će biti uz vas dokle god vam je otvorena web stranica s poštom i ne traži instalaciju dodatnog softvera.

Google Calendar
Da, taj Google je zaista neizbježan – toliko je loš i nekvalitetan softver koji su napravili! Google Calendar je kalendar i primitivni planer u kojem možete bilježiti sastanke i druge obaveze, pri čemu kalendar možete dijeliti s kolegama, a ako tako želite, kalendar će se pobrinuti da vam na mobilni telefon pošalje podsjetnik o nadolazećem događaju (ili promjeni istog) u obliku SMS poruke. Držite djelatnike (i sebe samoga) na okupu koristeći ovaj jednostavan ali izvrstan kalendar.

Skype
Skype je servis koji će vam omogućiti besplatno glasovno razgovaranje s drugim korisnicima Skypea, ali isto tako i jeftinije razgovore u inozemstvo. Trebate li razgovarati sa strancima u dalekim zemljama, nemojte niti pomišljati na korištenje vašeg mobilnog telefona (osim ako na njemu nemate mobilni skype!). Ako, dakle, želite opsovati nekog vašeg djelatnika, Skype će vam omogućiti bolji izražaj od pisanja #”#%*&!! na Google Chatu. Osim toga, kažu i da je glasovna komunikacija ipak ugodnija od tipkane. To vjerojatno kažu oni koji ne znaju geekove.

Google Docs
Eto ga opet! Pa može li se pobjeći od tog Googlea? Ne, pogotovo ako imaju kvalitetan servis na kojem možete kreirati, uređivati i među djelatnicima razmjenjivati uredske dokumente, pri čemu će servis za vas čuvati iste. Dodatna, ali velika stvar su tzv. revizije, odnosno mogućnost da pratite povijest promjena u dokumentu. Najzad, dokumente koje želite preuzeti sa servisa možete pohraniti u nekoliko formata, uključujući ODF, PDF i MS Word format.

DimDim
Nevjerojatno, ali istinito! Odličan servis, a nije Googleov! DimDim je besplatna soba za sastanke. Ovaj servis nudi mogućnost organiziranja virtualnog sastanka do dvadeset osoba (u besplatnoj verziji), pri čemu je sudionicima na raspolaganju ploča za šaranje (na kojoj svatko može crtati, pisati i brisati), alat za prezentacije i demonstracije, uz neizbježnu komunikaciju glasom i slikom – ako posjedujete web kameru, naravno. Svoje sastanke možete i snimiti za kasniju upotrebu.

Projjex
Projjex je online servis kojim možete voditi projekte. U besplatnoj verziji moguće je voditi do tri projekta istovremeno, a ometat će vas i reklame, no za dobar start ovaj servis je izvrstan: prati projekte po svim relevantnim kategorijama (ljudi, resursi, vrijeme i troškovi), a sučelje za praćenje projekata jednostavno je i pregledno. Možete li se ugurati u samo tri istovremeno aktivna projekta, servis smijete koristiti bez plaćanja; u kombinaciji sa svim prije navedenim servisima, u rukama vam je potpuni virtualni ured.

Dropbox
Dropbox je osigurani dijeljeni disk vaše virtualne tvrtke. Ovaj servis nudi mogućnost pospremanja do 2GB podataka u besplatnoj varijanti na enkriptiranom virtualnom prostoru koji možete dijeliti sa suradnicima. Posebna prednost ovog servisa jest to što će automatski sinkronizirati sve promjene na virtualnom prostoru i uskladiti ih sa stanjem na vašem lokalnom disku, time održavajući uvijek najnovije revizije dokumenata dostupne svima. Sinkronizacija je vrlo brza, pa će samo nekoliko trenutaka od promjene koju je učinio neki član vašeg tima – ta promjena biti usklađena na računalima ostatka grupe. Idealno mjesto za držanje zajedničkih datoteka koje trebaju biti dostupne članovima tima, ne samo za čitanje, nego i za obradu.

(Radoslav Dejanović, Plan B 18)

Naime, još od veljače možemo pratiti True Blood, horor seriju u nas prevedenu kao Okus krvi, koja se zimus pokazala vrlo popularnom u SAD-u. Okus krvi prati život mlade konobarice Sookie Stackhouse u zabitom američkom južnjačkom gradiću, a radnja je začinjena tajanstvenim umorstvima, seksom s vampirima te svijetom u kojem se krvopije više ne skrivaju, nego aktivno traže svoja građanska i ina prava. No taj zadnji detalj nisu osmislili tvorci serije, ni producenti, pa čak ni Charlaine Harris, spisateljica koja je stvorila Sookie Stackhouse, nego jedna druga autorica koja već dugi niz godina piše o vampirima i seksu – Laurell K. Hamilton.

Upravo je prijevodom prvog romana ove autorice iz serije o vilinskoj princezi Merry Gentry u listopadu prošle godine Algoritam otvorio sezonu prijevoda žanra paranormalne erotske romanse na hrvatski. Iako je serija o Merry Gentry zanimljiva i zabavna, Amerikanka Laurell K. Hamilton ipak je najpoznatija po svom serijalu o Aniti Blake, ubojici vampira. Prvi roman te serije, Guilty Pleasures, objavljen je još 1993. godine, a u njemu je glavni lik mlada “tvrdokuhana” detektivka, koja usput ima i titulu službenog ubojice vampira, da ne spominjemo njezinu urođenu sposobnost stvaranja zombija.

Anita, naime, upravo pomoću te sposobnosti zarađuje za život: ona je ta koja će vam oživjeti djeda kako biste s njime, odmah tamo na grobu, licem u lice, raspravili kome je točno htio u nasljedstvo ostaviti onaj fantastičan komad zemlje na Braču koji danas vrijedi milijune – vama ili svome bratu kojeg je mrzio. Uz izdašnu naknadu, naravno, koju ćete uplatiti specijaliziranoj detektivskoj agenciji u kojoj Anita radi. I koja je povremeno “ustupa” kao stručnu ispomoć lokalnoj policiji kad je u pitanju neki paranormalni slučaj.

Šesnaest romana, zbirke priča i serija stripova

Hamilton vjerojatno nije ni sanjala kakav će joj Anita Blake uspjeh donijeti. Snažan, sarkastičan ali dopadljiv ženski lik koji u borbi za pravdu i za ono što je ispravno preza od laganja i prijevare, ali ne i od nasilja, vatrenog oružja i noževa, napeta kriminalistička radnja i zgodno zamišljena alternativna sadašnjost te, naravno, mnogo, mnogo erotike, učinile su ove romane golemim hitom, a autoričino ime smjestile na najprestižniji popis najprodavanijih knjiga, onaj New York Timesa. Serija o Aniti Blake trenutačno broji šesnaest romana, nekoliko zbirki kratkih priča i seriju Marvel stripova, čiji ćemo hrvatski prijevod uskoro imati prilike vidjeti u izdanju Algoritma.

Impresivna je brojka od 6 milijuna objavljenih primjeraka romana o Aniti Blake, no još je impresivnija lavina protagonistica, autorica i serijala romana napisanih po Hamiltoničinom ključu, koja je nahrupila u zadnjih nekoliko godina. Kao i činjenica da odete li, primjerice, na jednom Worldconu na predavanje o urbanom fantasyju, nećete naići na raspravu o autorima koji pišu fantasy koji se događa u suvremenom svijetu, poput Tima Powersa, nego na prostoriju punu oduševljenih žena koje žustro raspravljaju o Sookie Stakchouse, Aniti Blake ili Eleni Michaels.

U svijetu u kojem živi Anita Blake vampiri su izašli u javnost, ali samo u Americi, a po zakonu ih smije ubijati samo ovlašteni ubojica vampira s valjanim nalogom suca. Vampiri se bore da ih se prizna kao građane SAD-a, a da bi zaradili novce, pootvarali su erotske noćne klubove u kojima striptiz plešu vukodlaci. Noćni klubovi i seksi vampiri koji se ne skrivaju od ljudi – hmm, niste li to nedavno negdje vidjeli? Jeste, ako ste gledali Okus krvi. Charlaine Harris, iako je znano ime žanru krimi-romana koje također pripada klubu s New York Times liste najprodavanijih, u ovom je podžanru znanstvene fantastike relativno nova, no svojom serijom romana o Sookie Stackhouse pod nazivom Južnjački vampir ona je prva koja se probila na male ekrane. Ne želimo misliti da je tome razlog to što je Sookie među svim ženskim likovima paranormalne romanse nekako najviše žensko po onim klasičnim, tradicionalnim mjerilima, a možda i fizički najslabija, iako ni ona nije nesklona odlučnom nasilju kad to prilika zahtijeva.

Nadalje, Sookie, za razliku od ostalih protagonistica, nije detektivka nego konobarica, što je opet dosta tradicionalno i nimalo subverzivno. No sve te protagonistice spaja, osim života u alternativnim svjetovima i detaljno opisanog seksualnog buđenja, i činjenica da su sve djevojke i žene same – bez obitelji ili odbačene od nje, i s vrlo uskim krugom prijatelja. Prvi roman o Sookie je Dead until Dark, i uskoro ćete ga moći čitati u hrvatskom prijevodu, a najnoviji, deveti roman na američkom tržištu izlazi u lipnju ove godine.