Toplomjer se jutros zaustavio na petici. Pet kasnolistopadskih stupnjeva grije glavnu ulicu u Rémyju, selu zaboravljenom u bespućima Pikardije. Nedjelja je, ali ovi dobri ljudi ne gube vrijeme izležavajući se pod perinom. Bog je, istina, možda i rekao da se sedmoga dana moraju odmarati. S druge strane, ima li Bog tavan, garažu i podrum pune drangulija koje su nekome prijeko potrebne? Kao npr. futrolice za bombone PEZ?

Jean-Jacques Lebègue je čovjek s misijom. Jean-Jacques ima 60 godina i voli sve što vole mladi, skuplja značke i figurice iz Kinder jaja. No, iznad svega, Jean-Jacques ljubi bombone PEZ i njihove futrolice.

I eto ga sad, već se dva sata prešetava buvljakom uzduž i poprijeko u jakni s Homerovim likom (nije u rodu s autorom Ilijade), vukući za sobom mala željezna kolica. Pun je energije jer je doručkovao pola francuskog kruha s maslacem i udrobljenim komadićima Kinder jaja. Mljac. Prilazi štandu koji se urušava pod teretom robe: porculanske lutke, pretpotopne VHS-kopije, petrolejke, prekidači za amaterske strujne krugove, gobleni, pepeljare. I džumbus plastičnih igračaka i figurica u jednoj velikoj kutiji. Jean-Jacques počinje rovati, ali ubrzo se razočarano obraća prodavačici u stanju hipotermije: “Jel’ imate slučajno futrolu PEZ?” Gospođa s mukom odmahuje glavom: “Imala sam jutros jednu, al’ sam je prodala.” Pošto? 20 centima. Uz jedva pritajen uzdah, Jean-Jacques nastavlja potragu za obožavanim komadićem plastike…

PfeffErminZ

Kad se prije 80 godina odlučio na proizvodnju bombona od paprene metvice, Bečanin Eduard Haas III. sasvim sigurno nije niti sanjao da će PfeffErminZ postati jedan on najpoznatijih slatkiša na svijetu i doseći brojku od 4 milijarda prodanih jedinica godišnje. Tome je najviše kumovao izum specijalnih spremnika, isprva u obliku upaljača, tzv. regulars, a kad se pedesetih godina prošlog stoljeća marka pojavila u SAD, netko se sjetio staviti glave likova iz crtića na kvadar od plastike zvan dispenser i okrenuti se dječjem tržištu. Paprena metvica postala je jagoda, limun, naranča i višnja. Strategija je profunkcionirala kao urica, a nakon djece i odrasle osobe sa sindromom hrčka pronašle su novi mračni predmet želje. Odonda je izdano više od 300 različitih likova, od Disneyjevih junaka preko carice Sissi do Hello Kitty.

Jean-Jacques nema sve likove i pomirio se sa činjenicom da ih nikada neće niti imati. Jednostavno nije u stanju izdvojiti 7.000 dolara, koliko je platio jedan Kalifornijac za vintage primjerak Mikija Mausa. Njegov univerzum su dražbe na eBayu koje rijetko prelaze 40 eura.

Skupljam, dakle postojim

Jedanaest je sati i Jean-Jacques pali svoj renault trafic dok se s retrovizora klati crveni PEZ, znak prepoznavanja među aficionadosima, ovaj put s likom Pape Štrumpfa. Bradati čovječuljak je pogubljen vješanjem, ali reklo bi se da nije dugo patio. Pravac gradić Clermont i mali sajam u lokalnoj “višenamjenskoj dvorani za svečanosti”, mjestu traumatičnih dočeka Nove godine i Prvih pljesaka u kolektivnoj svijesti Francuza izbjeglih iz provincije…

Današnji ulov bit će više nego loš – dvoranu su okupirali filatelisti te ljubitelji razglednica i metalnih poklopčića na buteljama šampanjca. Svejedno, Jean-Jacques ima posla. Treba podijeliti flyere sa svojom elektroničkom adresom svima onima koji još uvijek ne znaju da skuplja PEZ. Ne propušta priliku pozdraviti stare prijatelje, bračni par koji je u životu skupljao sve što se skupljati dade. Michel, živahan čičica sijedog brka, godinama je tražio pegle i daske za peglanje, a impresivnu kolekciju prodao je tek nedavno, nakon što je preživio strujni udar i pripadajuću komu. Sa suprugom Simonne predstavlja lokalni dream team kolekcionara: oni su Lois i Clark, Jack Bauer i Chloe, Gomez i Morticia, tri u jednom.

Jean-Jacquesova supruga Aline nije militantna pezovka. Suprugovu maniju više podnosi nego što je podržava. Dok sramežljiva (očajna) kućanica slaže suđe u kuhinji, Jean-Jacques ponosno pokazuje “Ali-Babinu pećinu”- dvoetažnu kućicu koju je sam izgradio u dvorištu svog doma i koja puca po šavovima zbog beskrajnih nizova kutija punih komadića plastike. Na tavanu koji zaslužuje da postane školski primjer entropije u praksi, Jean-Jacques je svoj na svome. Poput Terminatora, u trenutku skenira prostor i izbacuje podatke: “Na najgornjoj polici su mi serije Kinder figurica, a u ovoj kutiji držim plastične poklopce Ferrero-Rocher.”

Pikipez321

Poklopci Ferrero-Rocher u obliku piramide imaju posebnu svrhu – služe kao mini-izlozi za scene s figuricama: “Kad idem na salone kolekcionara, svi me pitaju gdje sam ih nabavio… Zar nije super ideja?”

Međutim, dragulj Jean-Jacquesove zbirke je 800 futrolica za PEZ i srodnih proizvoda marke. Usred nevelike dnevne sobe, jeftina drvena komoda s desetak ladica. U njima se odmaraju najljepši primjerci i kompletne serije: obitelji Kremenko i Simpson, Ratovi zvijezda, Muppet show, Mr Bean… ukupno 60 serija. Jean-Jacques ih oprezno vadi jednog po jednog i reda u žut poluamfiteatar koji je sam izgradio od dasaka. Master of puppets. U zraku se osjeća ljubav. Koji mu je najviše prirastao srcu? “Nemam odgovor na to pitanje… Sve ih jednako volim! To je kao da pitate majku koje dijete joj je najdraže!”

A da izvadi divovskog Zekoslava Mrkvu iz ambalaže za jedan ozbiljan photo-session? Jean-Jacquesove zjenice šire se u blagoj panici… Kako izvući zeku, a da pritom ne ošteti originalnu kutiju, pristiglu ravno iz Amerike? Želja za slavom prevladava i Bugs Bunny postaje nakratko zvijezda reflektora, dok ponosni tata ozareno promatra iz prikrajka. Ako ovo ne bude vijest na forumu kolekcionara PEZ-a, onda k vragu i sve! Jean-Jacques iliti pikipez321 je, naime, moderator prvog službenog francuskog foruma pezomana, koji okuplja tridesetak članova iz Francuske i Belgije u dobi od 18 do 60 godina. Zovu se npr. PEPEZ, Peter Pez i Pezlande (čiji avatar je PEZ s likom Vučka, maskote sarajevske Olimpijade).

Vesela družina dnevno razmjenjuje fotografije, linkove te savjete za dražbe na eBayu (“PEZ mi ima pretanka stopala. Je li to normalno?”, “Jesam li možda previše ‘bidao’ za ovaj item?”). Trenutačno su zaokupljeni osamdesetom godišnjicom marke. Vijest se proširila internetom poput naftne mrlje na Aljasci: PEZ izdaje ograničen broj specijalnih futrolica s likom najslavnijeg miša na svijetu u verziji gold, silver i deluxe. Treba li precizirati da je luksuzni PEZ u skladu s trendovima optočen kristalima Swarovski i da je u prodaji samo 50 komada? Na eBayu je artikl već prešao 120 eura, koji će biti dodijeljeni UNICEF-u. Jean-Jacques sumnja da će ikad držati u rukama ovaj ultimativni objekt obožavanja. Mirovina bivšeg direktora osoblja na lokalnoj psihijatriji nije dostatna… ali za Jean-Jacquesa vrijednost PEZ-a je u toplini koju su mu pružali nakon napornih dana provedenih s pacijentima: “Kad ste cijeli dan izloženi ljudskoj patnji, PEZ vam vrlo lako postane najbolji prijatelj…”

(Ivana Juriša-Acheré, Plan B)

BELLA

Kažu da je indie scena u kanadskome Vancouveru prilično snažna. Nije čudo, uzmemo li u obzir činjenicu da je taj grad proglašen urbanom sredinom u kojoj je najugodnije živjeti, pa s lakoćom opstaju i osjetljive jedinke poput indiejanaca.

Šalu na stranu… Nakon što je žensko-muški trojac (odnos snaga je u korist dama) koji svira plesni pop začinjen retro štihom prije tri godine samostalno izdao prvijenac Pretty Mess, u kanadskim su medijima proglašeni “novom senzacijom iz Vancouvera”. Na tome nije stalo. Bella su nastavili izgrađivati prepoznatljivi, podjednako ritmični i lepršavi, precizni i razigrani zvuk i ove jeseni fanove razveselili te nove poklonike pridobili albumom “No One Will Know”, ovaj put izdanim za lokalnu etiketu Mint Records.

Savršena kolekcija tuceta pop bisera od početka do kraja tjera na cupkanje i pjevušenje; bilo da se radi o sporijim ili bržim pjesmama, gotovo su sve vrlo plesne i kao da predstavljaju mješavinu svega najboljeg od angloameričkog popa osamdesetih i devedesetih, ali i primjerice suvremenog skandinavskog – uz neizbježni indie štih. Njega omogućuje odsutnost strogih žanrovskih okvira, pa će slušatelje/plesače razveseliti čas zveckave gitare ili njuorderovski bas, čas kakav efekt sintesajzera s buvljaka ili funky ritam.

Koliko god bili zavodljivi anđeoski vokali bubnjarice Tiffany Garrett Sotomayor i klavijaturistice Charle McCutcheon, čak je upečatljivija nekolicina pjesama koje pjeva basist i gitarist Cameron Fraser, a djevojke ga prate u pozadini (srcedrapateljna “Ocean Or a Lakeshore” ili “Camelot”, čija melodija kao da je “ukradena” s kakve reklame za slatkiše iz osamdesetih).

Da ne duljim, poslužit ću se sloganom kakvim se često reklamiraju domaći zabavnjaci: “No One Will Know” je hit do hita. Bilo da ste ljubitelj sitnih ali dinamitnih iznenađenja kakva pruža nezavisna glazba ili jednostavno volite đuskati, u ovom ćete albumu uživati kao mače na omiljenoj ofucanoj dekici.

DRAGONETTE

U Torontu, na drugome kraju golemog priljepka SAD-u, 2005. godine osnovan je elektro pop sastav Dragonette. Predvode ga u Kanadi razmjerno poznata folk rock kantautorica Martina Sorbara, kojoj je dosadilo prebiranje po gitari vlastite izrade, i njezin suprug, basist Dan Kurtz.

Ljubitelje dobre glazbe u bjesomučnoj potrazi za novitetima na prepad su osvojili istoimenim debi EP-om sa šest brzih i glasnih plesnih brojeva u indie elektro điru, toliko ušminkanih i seksi da su slušatelji s punim pravom mogli pomisliti kako će Dragonette već idućega dana osvojiti svijet. To se dosad nije dogodilo, no nema frke – glavno da Martina i ekipa snimaju pjesme na kojima bi im često pozavidjele i Madonna, Kylie i Gwen Stefani, i uz kakve se bez zadrške njiše bokovima, bilo ljeto ili zima.

Istina, njihovome prvom LP albumu “Galore” (Mercury Records, 2007.) nedostaje prodornosti i konzistentnosti koje su EP učinile savršenom malom plesnom pločom, no prpošnim se pričama o nimalo lakom, raskalašenom životu urbane mladeži (“Competition”, “Jesus Doesn’t Love Me”) uspješno krpaju potencijalne rupe, zarazne su i “Take It Like a Man te Gold Rush”, a Dragonette su šarmantni i kad na trenutke podsjećaju na euro-dance tipa Mr. President. Ipak, apsolutni vrhunac dosežu s “I Get Around” – pjesme od koje će uzavreti atmosfera na svakom poštenom tulumu.

U međuvremenu su Dragonette “trbuhom za kruhom” stigli u Veliku Britaniju, a meni preostaje poželjeti im da uspiju. Ako se može suditi prema dosad objavljenome materijalu, to i zaslužuju.

II) Ne brinite, i Ameri imaju “konje za trku”

VHS OR BETA

Tko bi rekao da u Louisvilleu u Kentuckyju, jednoj od svjetskih prijestolnica “kravarskog” indieja – iz koje su ponikli stjegonoše americane poput Bonnie ‘Prince’ Billyja i My Morning Jacket – postoji bend koji prije zvuči kao da se kreće na klupskim relacijama između Pariza i Londona, a pritom zvuči više nego uvjerljivo!? Zvuk VHS or Beta (Dobrog li imena!) predstavlja rafiniranu kombinaciju disco- i post punka te housea. Dosad su snimili tri albuma, hvaljen je već prvi, ali preslušao sam samo posljednja dva – i o njemu nemam bogzna što za reći. Što se pak pretposljednjeg “Night on Fire” i najnovijeg “Bring on the Comets” (Astralwerks, 2004. i 2007.) tiče, riječ je o plesnim albumima koji će se svidjeti mnogima, budući da predstavljaju uspješnu kombinaciju francuskog housea tipa Modjo i Daft Punk (koji su prisutniji na ranijem albumu) s novovalnim utjecajima (primjerice, pjevanje Craiga Pfundera povremeno podsjeća na skuliranijeg i bezbrižnijeg Roberta Smitha) i suvremenim plesnim punkom.

Dok su na “Night on Fire” posebno dojmljive plesna himna “The Melting Moon” i vokoderom začinjen komad housea “Forever”, na “Bring on the Comets” su VHS or Beta više orijentirani na pjesme s glavom i repom nego na melodije za puko mrdanje guzom. Ipak, ne zaboravljaju ni na ritmičnost, a raznolikih se utjecaja osamdesetih – od The Human League do Duran Duran – može čuti i više nego na prethodnom albumu. Ipak, najupečatljivija pjesma, podjednako hedonistička, buntovna i apokaliptična “Burn It All Down”, sasvim je moderna i dokazuje da VHS or Beta nije samo jedan u nizu retro bendova koji opstaje reciklirajući tuđu kreativnost iz prošlih vremena. Naprotiv, oni iz njih tek crpe inspiraciju te stvaraju nešto vlastito i prepoznatljivo. I dobro.

BLACK KIDS

Okej, valja priznati – među na ovim stranicama predstavljenim bendovima – Black Kids glazbu koju rade vjerojatno ponajviše temelje na gitarama (u kanadskoj im “repki” donekle konkuriraju Bella), no ona je toliko plesna da bi bila prava nepravda ne unovačiti ih u ovaj “sukob civilizacija”. Uostalom, uz gitare i ritam sekciju tu su i dva sintesajzera te pregršt zabavnih elektroničkih efekata, koji u pjesmama Black Kidsa ne kradu pozornost nego im pristaju kao saliveni.

Ova je mlađahna petorka s Floride u kolovozu vlastitim snagama izdala svoj prvi EP, “Wizard of Ahhhs”. Među četiri pjesme koje se na njemu nalaze bilo bi nezahvalno izdvojiti najbolju. Svaka od njih predstavlja pravi vatromet najboljeg lo-fija, post punka, soula i čega sve ne. Doima se kao da su Black Kids smislili optimalnu formulu za prezentiranje klasičnih elemenata popularne glazbe (naj)mlađim generacijama.

Ipak, izdvojit ću maratonski naslovljenu “I’m Not Gonna Teach Your Boyfriend How to Dance With You”, koja mi je zasad najdraža. Govori o tipu koji opakim plesnim pokretima nastoji zadiviti djevojku u koju je zaljubljen, i to mu uspijeva u tolikoj mjeri da mala poželi da i njezinog momka poduči istoj vještini. Da ne bi… Pjesma kulminira optimističnim, zbornim klicanjem “Dance! Dance! Dance! Dance!”, pa će dušu dati za puštanje na druženjima uz dobru kapljicu.

Na koncu valja dodati da gitarist i pjevač Reggie Youngblood na glavi ima jednu od dojmljivijih varijacija na temu “mikrofonke” u današnjem glazbenom miljeu. Ipak u svijetu popularne glazbe imidž nije zanemariv.

(Matko Žurić, Plan B 3)

Pojam energetske učinkovitosti nije lako objasniti jednostavnim riječima, premda je definicije uvijek moguće pronaći, počevši od stručnih knjiga, preko časopisa i internetskih izvora poput Wikipedije, no nijedna od njih nije u stanju pokriti sve aspekte koje to široko područje pokriva. Možda je zapravo najbolje početi od pojma uštede, koji nam je svima gotovo intuitivno jasan. Općenito, ušteda podrazumijeva jednako kvalitetno obavljen rad s manje iskorištenih resursa negoli je potrebno u uobičajenoj praksi. Dva hladnjaka različitih klasa energetske učinkovitosti u načelu će obavljati jedan te isti posao, a to je održavanje temperature hrane na istoj razini, no onaj više energetske klase (A ili A+) zasigurno će za tu istu svrhu trošiti manje električne energije nego onaj niže klase (C ili D).

Hladnjak niže energetske klase najvjerojatnije će se nalaziti na istaknutoj poziciji u supermarketu i biti na sniženju, uz lijepo istaknutu povoljnu cijenu, ali ćete oznaku njegove energetske učinkovitosti vjerojatno pronaći skrivenu iza vrata zamrzivača, pri čemu će jasno biti vidljiva molba kupcima da sami ne diraju izloženu robu, nego da se obrate prodavaču. I zaista, zašto bismo se pokraj tako povoljne cijene hladnjaka, a uz ionako nisku plaću i subjektivan osjećaj siromaštva – zamarali energetskom učinkovitošću i odlučili se na kupnju skupljeg hladnjaka A ili A+ klase?

Psihologija potrošača i analiza potrošnje

Jedna od najvećih prepreka širokom prihvaćanju energetski učinkovitih mjera jest manjak potrošačeva dugoročnog razmišljanja. Potrošač, naime, vidi višu početnu investiciju i zaključi da nije spreman u početku dati više zbog te neopipljive uštede. A te uštede ostaju neopipljive stoga što potrošači potrošnju energije (struje, plina, grijanja, pa čak i vode) uzimaju zdravo za gotovo, žale se na njezin visoki iznos, ali u načelu su je spremni platiti, ne razmišljajući što mogu učiniti po pitanju njezina smanjenja. Ne znam je li ikada itko od cijenjenih čitatelja zapravo uistinu sjeo pred računalo ili uzeo papir, olovku i kalkulator u ruke i analizirao svoju godišnju potrošnju energije? Nevjerojatno je zapravo koliko se može postići tim jednostavnim činom i koliko je zapravo jednostavno vidjeti svoje trendove i shvatiti svoje u pravilu neekonomično i neučinkovito ponašanje kroz takav jedan čin koji oduzme možda pola jedne nedjelje, koju ćete ionako provesti pred televizorom. Sve što je potrebno jest prikupiti račune za struju, vodu i grijanje unazad dvije-tri godine, ispisati ih na papir ili ukucati u Excel u mjesecima po potrošnji energenta i po iznosu računa – i troškove energije odjednom više nećete shvaćati zdravo za gotovo. Uspije li vam prijeći u naviku da potrošnju bilježite svaki mjesec, već ste napravili prvi korak prema vlastitoj energetskoj učinkovitosti.

Kako usporediti potrošnju plina i električne energije?

Vjerojatno ste do sada već znali da zimi trošite više energije za grijanje, posebice ako ste samostalni potrošač. No jeste li znali da se uz globalno zatopljenje i blage zime – vaša ukupna potrošnja energije ljeti i zimi, polako ali uporno ujednačava? To vam možda nije palo na pamet stoga što se grijete na plin i potrošnju mjerite u kubnim metrima, dok se potrošnja električne energije mjeri u kilovat-satima, a to su naizgled sasvim različite stvari. No, uzme li se u obzir da jedan kubni metar plina ima istu energetsku vrijednost koliko i 9,26 kWh električne energije, odjednom je te dvije potrošnje moguće (dapače, vrlo ih je jednostavno) usporediti. Isto tako, uz taj podatak i poznavanje cijena električne energije i prirodnog plina, moguće je i brojčano izraziti ono što nam je u načelu gotovo intuitivno jasno: jeftinije je grijati se na plin nego na struju. Također, uz poznavanje snage klima-uređaja i vlastitih navika, moguće je vrlo jednostavno predvidjeti potrošnju električne energije, množeći kilovate snage s brojem sati (koliko je klima-uređaj radio). Taj proračun uštede još je jednostavniji kod običnih i štednih žarulja, no često se čini da ga teško razumiju i pojedine osobe s visokom stručnom spremom tehničkih fakulteta.

Paradoks štedne žarulje

Jedan od načina upoznavanja građana s fenomenom energetske učinkovitosti jest i izravni kontakt s njima i pružanje mogućnosti da postave praktična pitanja koja ih dovode u nedoumicu. Ponekad su ta pitanja vrlo jednostavna i elementarna (pa se građani ne mogu načuditi kako je moguće da i njima samima to nije palo na pamet), ali ponekad pitanja zahtijevaju i podosta propitivanja i istraživanja te nije moguće isti tren na njih odgovoriti. Evo jednog primjera lakšeg pitanja: kako znati koliko štedna žarulja zapravo štedi? Kada govorimo o razini osvjetljenja, već imamo određenu predodžbu o tome koliku jačinu svjetlosti daju klasične žarulje sa žarnom niti od 40 ili 60 W, ili pak 100 W. Naravno, proizvođači štednih žarulja prilagođavaju se tome, pa u običnom balončiću koji podsjeća na klasičnu žarulju sa žarnom niti zapisuju snagu od 100 W, no istovremeno pored toga zapisuju i drugu snagu, koja je obično približno pet puta manja, pa u našem primjeru – jednostavnosti radi – neka iznosi 20 W. U načelu to znači da ta štedna žarulja daje istu razinu svijetlosti kao i obična žarulja od 100 W, ali da zbog svoje učinkovitosti za istu razinu osvjetljenja razvija električnu snagu od 20 W. Jedan inženjer strojarstva na to je objašnjenje postavio njemu sasvim logično pitanje: “Želiš li reći da onda ta štedna žarulja razvija tu dodatnu snagu ni iz čega?”. Ne, ta je žarulja samo energetski učinkovitija i koristi manje energetski zahtjevan proces za stvaranje svjetlosti. Takve stvari, na žalost, zbunjuju potrošače, koji obično nemaju potrebu previše mozgati nad takvim problemima.

Ipak, uzmimo dvije žarulje: jednu običnu sa žarnom niti od 100 W i jednu štednu, koja daje istu razinu svjetlosti, a realna joj je snaga 20 W. Još jedna značajna karakteristika štednih žarulja jest i njihov životni vijek. Prosječna žarulja sa žarnom niti imat će maksimalni životni vijek od tisuću sati rada, dok bi štedna u pravilu trebala svijetliti i do osam tisuća radnih sati, što znači da bismo u jednom životnom vijeku štedne žarulje potrošili čak osam klasičnih žarulja sa žarnom niti. U jednom životnom vijeku štedne žarulje potrošit ćemo 160 kWh električne energije, dok će ukupno osam žarulja za to isto vrijeme potrošiti 800 kWh. Razlika ukupne potrošnje je 640 kWh, što uz jedinstvenu cijenu električne energije po Plavom tarifnom paketu HEP-a (0,71 kn/kWh s PDV-om) iznosi 454,40 kuna. Uzmemo li pak da cijena jedne obične žarulje iznosi tri kune, a štedne četrdeset kuna, ukupno ćemo na žarulje s običnom žarnom niti potrošiti 24 kune, što nam daje razliku u cijeni od svega 16 kuna i ukupnu uštedu kupnjom jedne štedne žarulje od 438,40 kuna, što je dovoljno da si na račun jedne jedine štedne žarulje priuštite vikend na Bjelolasici.

Nema interesa građana ako nema sudjelovanja države

Prethodna priča, naravno, može vrlo lako zavesti prosječnog potrošača da pomisli da sve te mjere energetske učinkovitosti imaju i brz povrat novca. Za razliku od štednih žarulja, solarnim kolektorima, za koje danas u Hrvatskoj vlada neviđen interes, vrijeme u kojem će se uloženi novac povratiti iznosi najmanje pet do sedam godina, dok su toplinske pumpe vrlo visoka investicija koja će vratiti uloženo tek nakon dvadesetak godina. Postavljanje izolacije na kuću ili nova energetski učinkovita stolarija, postat će isplativom tek nakon deset godina, pa i više. U doba u kojem vlada pomahnitalost za brzom zaradom koja se očituje naglim interesom svekolikog pučanstva za tržište dionica, koje se u jednom danu kupuju, a već drugi dan po višoj cijeni bez razmišljanja masovno prodaju, ovakve investicije za čiju je isplativost potrebno dugo čekati – ne čine se kao zanimljivo ulaganje, utoliko više što država ne daje gotovo nikakvu potporu ili poticaje ulaganjima u energetsku učinkovitost. Nositelj tih poticaja trebao bi u Hrvatskoj biti Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU), koji djeluje od 2004. godine i ima zakonskom regulativom određene načine dodjele sredstava i oblike potpore, no do sada je jedino financirao projekte lokalne uprave i županijske samouprave te projekte pravnih osoba, dok su građani bili zanemareni. Ipak, u svibnju ove godine najavljeno je otvaranje Fonda prema građanima – beskamatnim kreditima do kraja 2007. godine, a sredstva za to namaknut će se naknadama na emisije stakleničkih plinova u okoliš, za što je zakonski okvir donesen sredinom srpnja ove godine. ž

Uz moguću smjenu vlasti i uhodavanje nakon parlamentarnih izbora, međutim, postavlja se pitanje hoće li se stvarno poštovati postavljeni rok. Drugi mogući oblik financiranja jest i Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR), koja nudi “povoljne” kredite za infrastrukturne projekte s područja obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti, koji se realiziraju putem komercijalnih banaka, no zbog velike konkurencije banaka u kreditiranju građana i općenito nerealnog visokog životnog standarda koji se financira kreditima, već i banke samoinicijativno nude kredite pod povoljnijim uvjetima nego što bi bili krediti za fizičke osobe iz programa HBOR-a. Ipak, da bismo vidjeli kako bi sustav trebao djelovati, dovoljno je zakoračiti u susjednu Sloveniju, gdje postoje potpore investicijama za postavljanje solarnih kolektora (u 2007. godini 125 EUR/m² površine kolektora do iznosa od 2100 EUR), toplinskih pumpi i sustava grijanja na biomasu (do 40% vrijednosti sustava do iznosa od 2100 EUR/sustavu). Iako se sredstva čine relativno malena u odnosu na ukupnu investiciju koja je potrebna za čitave sustave, Slovenci za razliku od Hrvata barem imaju osjećaj da ih država podupire u njihovu nastojanju da žive energetski učinkovitije, o čemu svjedoči i nedavna akcija slovenske Elektre, kada je na adresu svakog potrošača poslala bon koji se mogao zamijeniti za štednu žarulju. Da se neka od političkih stranaka dosjetila utrošiti dio sredstava na sličnu akciju umjesto na vlastite promidžbene plakate, vjerojatno bi uspjela ostvariti još bolji rezultat.

Živjeti u kući ili u stanu?

S gledišta energetske učinkovitosti svakako je mnogo interesantnije živjeti u kući nego u stanu, budući da zbog realno većih troškova održavanja objekta postoji veći prostor za moguće mjere uštede. U stanu tako, posebice u zgradama s velikim brojem stanova, koje su zapravo realnost stanovanja – nema mnogo prostora za energetsku učinkovitost, pa je tako nezamislivo postaviti solarne kolektore na balkon, naročito ako on ne gleda na južnu stranu ili poboljšati izolaciju samo jednog stana, osim možda u slučaju ugradnje dodatne unutarnje izolacije koja dodatno smanjuje stambenu površinu. Ipak, najveći problem ovakvog načina stanovanja jest naplata grijanja po kvadraturi stana ili broju osoba koje žive u njemu, što nije realna potrošnja pojedinca ili pojedine obitelji. Da bi se tome doskočilo, moguće je ugraditi kalorimetarski sustav u čitavu zgradu i prijeći na obračun stvarne potrošnje. No treba naglasiti da je to moguće, ali ne i previše realno, budući da je za takvo što potreban pristanak svih stanara zgrade te opskrbljivača toplinskom energijom, u čijoj je zgrada nadležnosti. No, čak i ako postoji pristanak svih stanara zgrade te vrlo kooperativan opskrbljivač toplinskom energijom, do konca mjeseca listopada (kada je ovaj tekst završen) još uvijek nije bio donesen pravilnik koji bi omogućio takav sustav naplate grijanja. Zbog takve prepreke implementaciji mjera energetske učinkovitosti, stanari u stanovima uglavnom su osuđeni tek na primjenu štednih žarulja i slijeganje ramenima dok se država i njih ne sjeti. Za razliku od njih, međutim, vlasnici obiteljskih kuća osuđeni su tek na jedno ograničenje prilikom primjene mjera energetske učinkovitosti, a to je financijska konstrukcija koju mogu zatvoriti.

Energetska učinkovitost nije rješenje globalnih problema

Iako se zeleni vole zaklinjati da energetska učinkovitost predstavlja rješenje za globalni problem porasta potrošnje svih oblika energije i globalnog zatopljenja, ona nije deus ex machina koji bi mogao spasiti svijet. U redu je promicati energetsku učinkovitost i poticati ljude da smanje svoju osobnu potrošnju energije, no pritom treba imati na umu upravo činjenicu o razini odricanja koju smo spremni prihvatiti. U svekolikom zelenom ludilu koje je nastalo nakon globalnog prikazivanja filma “Neugodna istina”, pjevačica Sheryl Crow svojedobno je predložila da se ograniči potrošnja toaletnog papira na najviše dva do tri lista po obavljenoj nuždi te uvođenje posebnog ekološkog modnog dodatka u obliku krpe koja bi se zakvačila na rukav odjeće i koristila što je dulje moguće. Na stranu to da se prilikom proizvodnje papira stvaraju značajna nepotrebna onečišćenja, posebice zbog izbjeljivanja, bojanja ili dodavanja umjetnih mirisa, ali ovakav ekološki ekstremizam nije primjenjiv u sferi energetske učinkovitosti. Možemo, primjerice, sjediti pred ekranom računala s ugašenim svjetlom i na taj način uštedjeti nešto električne energije, no cijena koju ćemo dugoročno platiti za pomagala za vid – vjerojatno je mnogo viša od stotinu kuna, koliko bismo na taj način “uštedjeli” godišnje. Osim ograničene razine odricanja po pitanju životnog komfora i ograničenih sredstava koje smo spremni uložiti, treba uzeti u obzir i tendenciju zemalja nekadašnjeg Trećeg svijeta, koje strelovitom brzinom nastoje dostići standard života kakav vlada u Europi i Americi. Govoriti njima o energetskoj učinkovitosti i zahtijevati, recimo, od jedne Kine da provede iste programe koje su spremne provesti države Europe – na žalost je iluzorno, što dovodi do jasnog zaključka da energetska učinkovitost na globalnoj razini može utjecati, ali sama po sebi nije presudan faktor koji će odlučiti o energetskoj sudbini svijeta.

Projekt poticanja energetske učinkovitosti u Hrvatskoj

U Hrvatskoj od 2005. godine postoji projekt UNDP-a, čiji je cilj poticanje svijesti o energetskoj učinkovitosti. U sklopu projekta građanima je otvorena besplatna telefonska linija (0800 200 170, radnim danom od 9 do 18 sati) na koju se mogu javiti i postaviti pitanja stručnim osobama. Također, moguće je prijaviti se za besplatnu energetsku ocjenu objekta, nakon čega kvalificirani stručnjaci dolaze u domove građana, pregledavaju postojeće stanje i predlažu mjere koje je moguće primijeniti kako bi se smanjila kućanska potrošnja energije. Više informacija o djelovanju projekta na: http://ee.undp.hr

(Ivan Szekeres, Plan B 3)

(Iva Paška, Plan B 3)

Trideset i dvije tisuće radnika izašlo je na ulice štrajkati, a nekoliko stotina njih zauvijek bješe zaustavljeno štrajkolomačkim mecima kolumbijskih vlasti. Upravo će mu taj događaj često prepričavati njegovi djed i baka kod kojih je zbog siromaštva roditelja odrastao – pukovnik Nicolás Ricardo Márquez Mejía, liberal veteran Rata Tisuću dana i Tranquilina Iguarán Cotes – i upravo će taj događaj oblikovati njegove buduće liberalne, socijalno-demokratske stavove prema ljudima, politici, ali i književnosti.

Aduti u špilu

Gabriel García Márquez, brkati Kolumbijac koji je ove godine obilježio 80 godina života, 60 godina od objavljivanja prve knjige (“Lišće na vjetru”), 40 godina od objavljivanja romana “Sto godina samoće” – u izrazito kršćanskoj Latinskoj Americi ta je knjiga prodavanija od Biblije – i 25 godina otkako je u bijelom lanenom odijelu i u pratnji karipskih narodnih svirača ušetao u prostorije švedske Akademije po svojeg Nobela za književnost, danas je u zemljama Latinske Amerike možda i najutjecajnija živuća ikona. Njegova književna i politička aktivnost tijekom godina stvorila je od njega kult.

Slovi kao ljevičar, vješt pregovarač koji zadržava distancu dok se druži s omiljenim mu predsjednicima diljem svijeta. Kubanski lider Fidel Castro, bivši francuski predsjednik François Mitterand i bivši američki predsjednik Bill Clinton, koji ga smatra najboljim piscem nakon smrti Williama Faulknera, gotovo svi sadašnji predsjednici zemalja Južne Amerike, među kojima i Hugo Chávez, državnici poput Carlosa Andrésa Péreza, Omara Torrijosa i Alfonsa Lópeza te, uvjetno rečeno, Simón Bolívar – aduti su u špilu političkih prijatelja Garcíe Márqueza.

Zbog svoje novinarske karijere koja traje već 60 godina i svoje političke aktivnosti tijekom pet ratova i 17 vojnih prevrata, a među kojom valja istaknuti i onu kratkotrajnu zabludjelost komunizmom u njegovoj 22. godini života, kada je bio član jedne komunističke ćelije, García Márquez trebao je steći mnogo neprijatelja. No, čudesno poput njegove književnosti, ta se opcija nije ostvarila. García Márquez prijateljuje s predsjednicima i moćnicima u koju god zemlju dođe, čak i onda kada ga jedni protjeraju iz Kolumbije tvrdeći da pomaže gerilsku militantnu skupinu M19 ili mu zabrane ulaz u Sjedinjene Američke Države, drugi se trude ispraviti te pogreške svojih prethodnika. Odakle dolazi ta sposobnost jednog književnika da bude prijatelj najvećih moćnika i otkud tim istim moćnicima potreba da uz sebe imaju jednog od najvećih književnih genija tisućljeća?

El Novine

Odgovor je jednostavan. Gabriel García Márquez neograničenu moć smatra “najvišim i najsloženijim ostvarenjem ljudskog bića, koje stoga sažimlje u jedno svu njegovu veličinu i svu njegovu bijedu”. Povijesna ličnost koja ga je opčinila dok je za nju saznao kao mladić u kolumbijskim školama – Julije Cezar – ultimativni je predstavnik karaktera za kojim je tragao kroz gotovo sve svoje romane. Od ‘bezimenog’ diktatora u “Patrijarhovoj jeseni” (koji je zamišljen kao sinteza svih latinskoameričkih diktatora, osobito karipskih, ali je uglavnom temeljen na Juanu Vicenteu Gómezu), preko pukovnika Aureliana Buendíje iz “Sto godina samoće” do pukovnika Nicolása Márqueza iz “Pukovniku nema tko da piše” i Simóna Bolívara iz “Genarala u svom labirintu”.

García Márquez oduvijek je bio djetinje zaljubljen u diktatore. Dodajmo tome njegovu burnu novinarsku karijeru – pisao je za novine El Heraldo, El Espectador, Momento, Alternativa, Russel Tribunal i mnoge druge, a trenutačno je vlasnik kolumbijskog magazina Cambio – i jasno je da se morala roditi ljubav između mnogih diktatora i njihovog omiljenog pisca koji će ih, potajno se nadaju, jednog dana opjevati u besmrtnosti svojih rečenica. Njegovo najpoznatije prijateljstvo zacijelo je ono s Fidelom Castrom, kojega smatra izuzetnom osobom. Jednom je prilikom Billu Clintonu rekao kako je Castro “toliko razuman čovjek da bi njih dvojica jednim iskrenim razgovorom riješili sve trzavice između Kube i SAD-a”.

Prijateljstvo s Castrom rodilo se 1971. godine kad je kubanski pjesnik Heberto Padilla uhićen zbog “kontrarevolucinarnih aktivnosti”. Grupa poznatih intelektualaca napisala je Castru prosvjedno pismo, dodavši i ime Garcíe Márqueza na listu. Padilla je pušten uz javno priznanje, zbog čega je ista skupina poslala drugo pismo, potpisano od svih osim od Julija Cortázara i Garcíje Márqueza. Četiri godine kasnije, García Márquez je otišao živjeti na Kubu u naumu da napiše knjigu o revoluciji. Istu nikad nije objavio, no napisao je mnogo članaka i postao Castrov prijatelj.

Mnogo godina kasnije, u razgovoru s književnikom Plinijem Apuleyom Mendozom, García Márquez objasnio ja da mu je “mnogo bolja i izravnija obaviještenost i politička zrelost, koja mu omogućuje smirenije, strpljivije i humanije razumijevanje stvarnosti” pomogla u donošenju odluke o nepotpisivanju prosvjednog pisma i stvaranju prijateljstva s Castrom.

Posljednji optimist

Fidela prvenstveno poštuje zbog njegove načitanosti, a tijekom godina s njim je našao zajednički jezik. Tome svjedoči i činjenica da je García Márquez posredno spasio više od dvije stotine Kubanaca “sredivši” im dozvolu za napuštanje zemlje. Koliko je njih neposredno spasio – teško je reći. No riječ je o tisućama ljudi, o čemu svjedoče brojne anegdote, nagrade poput francuske medalje časti i Nobela – koliko god se Nobel za književnost smatrao nepristranom nagradom, politika je zasigurno presudni element – no najvažnije od svega, stanovništvo Latinske Amerike smatra ga jednim od najvećih dobrotvora svojih naroda. García Márquez, očigledno, jedan je od “posljednjih optimista” koji nevino vjeruju u ideju svih diktatora – socijalno jedinstvo svih naroda Južne Amerike – i koji koristi brojna utjecajna poznanstva ne bi li to ostvario.

Svojim savjetom i otvorenom srdačnošću, kao i željom za mirom i socijaldemokracijom, García Márquez je učinio mnogo. Kada je živio i radio u Europi, drugovao je s predsjednicima i državnicima, a svima je pokušao u pamćenje utkati samo jednu poruku: Latinska Amerika jedna je zemlja, u kojoj na brojne ratove i prevrate, diktatore i siromahe, treba gledati kao na “put do demokracije, ali ne one europske ili američke, već latinske, koja se ne uklapa ni u jedan poznati kalup”. U svom poznatom govoru prilikom primanja Nobelove nagrade poželio je od ostatka svijeta da “puste Latinoamerikance da uče na vlastitim pogreškama”. Oni, očito, do demokracije dolaze putem snažnih ličnosti, a García Márquez nesumnjivo je jedna od važnijih, na putu prema svom drugom Nobelu, ovaj put za mir. (Nebojša Grbačić, Plan B 3)

To je prvi dodatak stanici u više od šest godina postojanja ovog orbitalnog laboratorija i najava bolje budućnosti. Naime, već u prosincu stanica će dobiti novi dodatak, jer će na Harmony biti spojen europski laboratorij Columbus, a nakon njega u veljači 2008. u više dijelova trebao bi stići japanski laboratorij Kibo. Time bi ispunjenje plana da se stanica završi do 2010. godine trebala biti formalnost, premda povijest ove stanice sugerira da se taj plan lako može promijeniti. Naime, stanica je trebala biti dovršena ove godine, s mnogo manjim proračunom i većim dimenzijama, ali je zbog probijanja financijskih okvira, kao i usporene gradnje zbog poteškoća koje je NASA imala sa shuttlovima – prvotni plan promijenjen: rok izgradnje je pomaknut, a sama stanica bit će manja nego što je prvotno planirano.

Unatoč tome, bit će to najveći ljudskom rukom sagrađen objekt u svemiru, vidljiv na nebu kao sjajna zvijezda golim okom tijekom cijelog dana. Međunarodna svemirska stanica ili ISS zapravo je kruna višedesetljetnog rada i manje ili više uspješnih pokušaja postavljanja laboratorija u Zemljinu orbitu. Većina se vas vjerojatno sjeća i ruske stanice Mir, a mnogo prije nje Amerikanci i Rusi (tada još Sovjeti), trudili su se trajno naseliti Zemljinu orbitu u svemirskoj stanici, ne zbog prosperiteta čovječanstva i znanosti, već iz vojnih razloga – špijuniranja radnji mrskog im neprijatelja.

Neslavni kraj prve stanice

Povijest svemirskih stanica počinje, vjerovali ili ne, početkom 20. stoljeća na ovim prostorima. Tada je, naime, Slovenac Herman Potočnik (1892.-1929.) točno izračunao visinu geostacionarne putanje (39.900 km) i detaljno razradio tehničke i tehnološke aspekte konstrukcije i izgradnje ali i održavanja svemirske stanice s ljudskom posadom. Njegovim su se otkrićima koristili brojni svjetski znanstvenici, među kojima i oni koji su čovječanstvo odveli u svemir – Werner von Braun na američkoj i Sergej Korovljev na sovjetskoj strani.

Otprilike pola stoljeća nakon Potočnikovih radova, u pedesetim godinama prošlog stoljeća, Amerika i Sovjetski Savez u svemirskoj su utrci počeli razmišljati i o postavljanju u svemir stanice s ljudskom posadom. Početkom šezdesetih godina obje su nacije na crtaćim stolovima imale i prve koliko-toliko upotrebljive planove o izgradnji stanica. Na njima su posebno inzistirali Sovjeti, kojima je postalo jasno da je utrka za slanjem čovjeka na Mjesec izgubljena, pa su se u tišini okrenuli projektu svemirske stanice. Za izgradnju stanice Sovjeti su zapravo koristili postojeća rješenja, poput raketa Proton, što im je dalo taktičku, ali i – važnije – vremensku prednost nad Amerikancima.

Sovjeti su htjeli dobiti četvrtu od pet svemirskih utrka (prvi su poslali satelit u svemir, živo biće i čovjeka, ali su Amerikanci prvi sletjeli na Mjesec), pa su htjeli iskoristiti vrijeme dok su protivnici bili još uljuljkani u slavlje slanja čovjeka na Mjesec. Sovjeti su znali da će to djelomično usporiti američki projekt Skylab, pa su se bacili na projekt svemirske stanice Zarja (Zora). Ona je lansirana u travnju 1971. godine s poznatog kozmodroma Bajkonur, a ni na pola puta prema svemiru stanica je preimenovana u Saljut.

Stanica je lansirana prazna, a bilo je predviđeno da se na nju spaja svemirska letjelica Sojuz, koja bi dovodila tročlanu posadu. No, Saljut kao da je bio uklet od početka – prva posada nije mogla otvoriti vrata (popularni airlock) stanice i ući u nju, pa se vratila na Zemlju neobavljena posla, a druga posada prividno je bila uspješnija. Oni su, naime, došli do stanice, ušli u nju i ondje boravili tri tjedna, da bi se na povratku na Zemlju u letjelici Sojuz dogodio kvar koji je izazvao dekompresiju i smrt sva tri kozmonauta.

Vojni projekti

Taj je događaj imao velik utjecaj na budućnost projekta svemirske stanice. Treća misija je otkazana, a Saljut je “vraćen” na Zemlju. To vraćen shvatite uvjetno – stanica je uništena kontroliranim spuštanjem i izgaranjem u atmosferi. Sovjeti su odlučili da će ubuduće njihovi kozmonauti na putu prema stanici i nazad nositi svemirska odijela, što je rezultiralo smanjenjem broja članova posade u letjelicama Sojuz, nakon čega su umjesto tri osobe – u nju mogle stati samo dvije.
Unatoč tome, Saljut je dao niz praktičnih odgovora na pitanja o dužem boravku ljudi u svemiru, ali i načina na koji se dvije letjelice u svemiru spajaju, kako rade elektronički sustavi i tako dalje. S te je strana Saljut bio više nego uspješan, ali je uspjeh zasjenio gubitak trojice kozmonauta.

Ipak, potencijal svemirske stanice postao je jasan i u praksi, pa je dvije godine nakon Saljuta – put svemira krenuo njegov nasljednik, Saljut 2. Ova je stanica bila bitno drukčija od prethodne, prije svega po tome što ju je dizajnirala, konstruirala i financirala vojska. Tako je Saljut 2 od “opreme” imao i teleskop za snimanje objekata na Zemlji, ali i 30-milimetarski top, što je bilo prvo oružje u svemiru. Sudbina ove stanice bila je također ukleta, a samo je sreća spasila prvu posadu koja je na stanicu trebala otići. Naime, zbog problema s raketom Sojuz odgođeno je lansiranje prve posade prema stanici, u kojoj je u međuvremenu izbio požar, koji je automatski sustav ugasio. Unatoč tome, došlo je do proboja trupa stanice, pa naseljavanje posade nije bilo moguće.

Skylab

Oba Saljuta Sovjeti su smatrali uspješnim misijama, prije svega zbog činjenice da su počeli dobivati pravi uvid u to kakvi su tehnološki, ali i fizički i psihički zahtjevi koje mora ispuniti stanica i potencijalna posada za dulji boravak i rad u svemiru. U vrijeme kad je Saljut 2 gorio, Amerikanci su lansirali svoju stanicu – Skylab. Ta je stanica bila bitno veća stanica od Saljuta. Petnaestak metara Saljuta i stotinu kubičnih metara prostora nisu se mogli mjeriti s trideset i šest metara dužine Skylaba i više od tristo pedeset kubičnih metara prostora za život i rad.

I njezin je put identičan kao i onaj sovjetskih stanica – izrađena je korištenjem poznatih i dostupnih tehnologija i rješenja, prije svih iz programa Apollo. Jedna druga sličnost bila je zabrinjavajuća – i Skylab je imao havariju pri lansiranju, pa je otkazao jedan solarni panel, a stanica se u svemiru pregrijavala. To je promijenilo i planirana lansiranja posade, pa je prva zapravo bila spasilačka, a ne znanstvena misija. Za razliku od sovjetskih stanica, Amerikanci su Skylab ipak uspjeli spasiti.
Sljedeće dvije posade koje su boravila na Skylabu oborile su rekorde u boravku ljudi u svemiru – 59 i 84 dana, a izvele su i brojne znanstvene eksperimente, kao i promatranja svemira i svemirskih tijela, prije svih Sunca, planeta i kometa. Nakon posljednje posade, Skylab je ostao prazan u svemiru, a krajem sedamdesetih godina pao je na Zemlju.

Izgorio je u atmosferi, a njegovi ostaci završili su u oceanu i pustinjama Australije. Bila je to sretna okolnost, s obzirom na to da su mnogi mediji u to vrijeme pisali o mogućim katastrofalnim posljedicama ako Skylab padne na neki od velikih gradova ili na naseljeno područje. Koliko je u tome bilo stvarne opasnosti a koliko samo medijskog pretjerivanja, teško je otkriti; internetski izvori kontradiktorni su po tom pitanju.

Dylanov amen

Da pojasnim. Samo spominjanje Todda Haynesa upozorava nas da naćulimo osjetila jer ovaj autor nikada nije vrijeđao inteligenciju svojih gledatelja, uludo trošio producentski novac ili pare poreznih obveznika, vlastitu kreaciju ili nas ne-daj-bože ostavio ravnodušnima. Bez obzira na ovoliko povjerenje (koje nije samo moje), njegov raniji opus, reputaciju, četiri nominacije za Oskare koje mu je donio prijašnji film “Daleko od raja” te još siću od sedamdesetak nagrada po bjelosvjetskim festivalima – projekt gotovo eksperimentalnog igranog filma koji bi se “poigrao” likom i djelom velikoga i popularnoga Dylana prošao je dugotrajne, čak sedmogodišnje porođajne muke. Producenti su ga udomljivali a potom odbacivali, bojeći se rizika da ga gledatelji neće razumjeti zbog njegove kompleksnosti i počeste nedorečenosti. Glumce je, s druge strane, bilo lako pronaći. Todd Haynes i Bob Dylan su previše cool kombinacija da bi je se odbilo. No, kako su se lako pronalazili, isto su tako lako i odlazili s projekta.

Početna premisa oko koje se vrti film jest ideja da Dylana u različitim životnim fazama glumi više glumaca, koji u tim fazama nisu nužno Dylani, a i njihove priče ne teku zasebno, već se prožimaju tijekom cijeloga filma. Ideja je Haynesu doplutala jednoga dana kada se iz prekrcanog New Yorka selio u ležerniji i humaniji Portland, a u autu pjevušio Bobovu “She’s Your Love Now”. Na začkoljasti su se scenarij zahvatili “Dylani”: 13-godišnji Marcus Carl Franklin, Heath Ledger, Christian Bale, Richard Gere, Ben Whishaw i Cate Blanchett. Nevjerojatno, ali istinito, Todd je i jedini autor filmske fikcije, a ne dokumentarist, koji je od samog Dylana dobio dopuštenje za korištenje svojih pjesama, a u konačnici i amen za cjelokupni film! To, naime, još nikome do sada nije uspjelo.

Vremena se mijenjaju

Čini se da je razina autorovog poigravanja s neuhvatljivim i promjenama sklonim pjesnikovim identitetima pogodila u pravu žicu te se ovaj potpuno poistovjetio s redateljevom kompleksnom vizijom. S druge strane, Haynes je oduvijek volio propitivati pitanja roda i identiteta, pa ga je oduševljavalo što je Dylan u svom prilično nepravocrtnom životnom putu i izborima uspio izbjeći zamke samo jednog identiteta. Konačna glumačka postava, koja je na sebe preuzela interpretaciju eteričnog Haynesovog scenarija, pravedno je među sobom razdijelila ponuđene identitete. Marcus Carl Franklin je Woody, crnačko siroče koje je pobjeglo iz udomiteljske ustanove, trucka se vlakom duž zemlje, pjeva, svira gitaru i zove na stvarnoga folk pjevača Woodyja Guthriea. Christian Bale, suradnik Haynesov sa “Zlatnog baršuna”, također je uskočio u pjevačke cipele, i to lika koji se u filmu zove Jack Rollins, a koji nakon hita “The Times They Are A-Changin” i dugotrajne “potrage” pronađe Isusa i nakon punih 20 godina iskrsne kao – pastor Jack. Haynesov filmofilski šmek ovdje traži i rabi 16-mm filmsku vrpcu, ne bi li dobio autentični štih kraja šezdesetih godina.

Šnitana epizoda s glumcem Benom Whishawom, znancem iz “Parfema”, višestruko je značajna. Whishaw u filmu portretira i Dylanovog i Haynesovog omiljenog pjesnika, Arthura Rimbauda, francusko čudo od djeteta, koji je živeći u 19. stoljeću sve svoje spjevao do dvadeset i prve godine, a kasnije sablažnjavao suvremenike pijančevanjem i isfuravanjem haljina i perika u svoju svakodnevnu odoricu. Rimbaudova rečenica koju je Haynes Dylanu ispisao na jednom jedinom listu papira: “I is Another”, uz šturo sročene dvije-tri rečenice, filmske mu namjere bile su jedini argument na osnovu kojega je kantautor dopustio Haynesu da čini s njegovom glazbom – što hoće.

Swinging inkarnacija

Fantastično talentiran Heath Ledger pravi je izbor za filmsku zvijezdu Robbieja, žrtvu svoga javnoga imidža, nemirnu partijanersku dušu koja svjesno guši brak sa slikaricom, romantičnom ljubavlju s akademije. Autor sam priznaje da je cijelom ovom pričom odao dužnu počast francuskom majstoru Godardu. Kao što priznaje da je poduža epizoda s nevjerojatno transformiranom Cate Blanchett, londonskom inkarnacijom Boba Dylana – čista oda Feliniju, a posebno filmu “8 ½”… Crno-bijelom tehnikom snimljena epizoda prati Blanchett, koja zapanjujućom izvedbom zaokuplja pozornost u tolikoj mjeri da pored nje/njega jedva možete zamijetiti išta drugo. Zanimljivo odabrano ime Juda Quinn izravno insinuira percepciju Dylanovog prelaska na “muziku na struju”, što je većina obožavatelja shvatila jedino kao – izdaju.

Posljednja, a po mom mišljenju i najmanje potrebna epizoda, jest ona s Dylanom u poznijim godinama, odnosno s vječnim lutalicom Billy The Kidom u interpretaciji nikad mi dragog Richarda Gerea. Cirkusko-vesternovski prikaz razvukao je i dodatno zamutio ionako teško razumljivu priču. Kroz cijeli se film pristojno i pametno provlači domoljubna nota; “kupili” su me dobro kolažirani povijesni blic-isječci, aluzije, popularne izjave, kameo uloge (Julianne Moore kao Joan Baez, npr.). Osim domoljubne emocije, Haynesov je kolaž pod parolom izmišljene biografije Boba Dylana izvrsno i diskretno servirao mini prikaz američkih pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina.

Ono u čemu je Haynes apsolutni genijalac jest slaganje mizanscene. Uvijek bogata, ponekad i bremenita simbolikom, poseban je izazov ponovljenim gledanjima filma. Korijeni ovog talenta leže u Haynesovoj strasti za slikarstvom – i sam aktivno slika – a možda je u tom smislu još važnija njegova diploma studija semiotike. Tko zna – zna. Među zanatske kvalitete treba ubrojiti i zavidnu sposobnost kreiranja sadržaja na diskontinuirani način, tako da priču razdvaja a potom spaja, ne nastojeći štreberski sve objasniti do kraja, nego ostavljajući “repove”: scene ostaju šarmantno i iracionalno nedorečene…

U ovoj filmofilsko-povijesnoj putešestviji redatelj je za bliske suradnike pametno odabrao direktora fotografije Edwarda Lachmana, kojega su miljenici Ulrich Seidl, Larry Clark i Sofia Coppola, te montažera Jaya Rabinowitza, glazbenog fanatika kojem je ovaj posao bio dar s neba. Govorimo, naime, o kućnom montažeru gotovo svih filmova Jima Jarmuscha i Darrena Aronofskog. “Nema me” je ujedno i prvi film koji nije montirao bivši Toddov dečko i dugogodišnji suradnik James Lyons, koji je u travnju ove godine preminuo nakon dugogodišnje borbe s AIDS-om.

Svi koje u ovoj priči celuloid manje zanima od glazbe – na kraju dana ipak neće ostati gladni. Film prati renesansni, dvostruki CD s obradama Dylanovih pjesama, koje su razvaljali pa ponovno spojili npr. članovi Sonic Youtha – Thorsten Moore koji je “pokrio” naslovnu skladbu filma, potom Kul Karen O, Calexico, zaboravljeni Los Lobos, neuništivi Yo La Tengo ili superpopularni Anthony and the Johnsons.

Todd Haynes

Todd Haynes je trenutačno u zanimljivim autorskim godinama, prešao je četrdesetu, više nije drsko aktivistički raspoložen kao na početku svoje karijere, ali je i dalje znatiželjan i provokativan. Drskim aktivizmom smatramo njegovu priču o popularnoj pjevačici Karen Carpenter, “Superstar: The Karen Carpenter Story” (1987.), u kojoj prikazuje uspon i pad od anoreksije prerano preminule zvijezde. Zanimljivost pristupa priči leži u tome da je za sve uloge u filmu upotrijebio lutke Barbie i Kena. Pjevački partner i brat preminule Karen uspio je na sudu ishodovati zabranu distribucije filma, koji se, unatoč tomu, prikazivao i u galerijama i u noćnim klubovima. Od samoga početka javno izjašnjavan kao homoseksualac, Haynes je svojim prvim dugim igranim filmom, “Poison” iz 1991. ustoličen kao predvodnik novog queer filma uz generacijske autore poput Gregga Arakija, Dereka Jarmana i Gusa Van Santa.

Reputaciju je učvrstio s dva filma, u kojima je muzom učinio glumicu Julianne Moore. Riječ je o “Safe” iz 1995., koji se metaforički bavi epidemijom AIDS-a, a Haynes ga je napisao i snimio tako da je svako jutro prije odlaska na set posjećivao svog zaraženog (gore spomenutog) dečka u bolnici. Drugi mu je film visokobudžetna posveta opusu redatelja Douglasa Sirka: oskarovskim nominacijama nakićen i na rasnim i homofobnim pitanjima građen film “Daleko od raja”.

Zrijući polako, ne dopuštajući opasnom holivudskom sistemu da ga pojede, Haynes ipak uspijeva da mu eksperimentalni dugometražnjak financira i distribuira veliki studio (nezaobilazna braća Weinstein), i da pritom ne odustane od vlastite pretencioznosti i provokativnosti. Cijenimo film koji nakon gledanja postavlja i više nego jedno pitanje oko čijih odgovora biste se u maniri potpune old skul zabave mogli dobrano nadiskutirati sa svojim društvom. U ovim teškim kinoprikazivačkim vremenima, kada smo osuđeni na shit u kinodvoranama, a pokoji dobar bokun nađe se tek na DVD-u ili na festivalima, cijenimo trud distributerske kuće Discovery film, koja će nam Haynesov “Nema me” ponuditi na velikom platnu početkom siječnja 2008. godine. (Inesa Antić, Plan B 3)

Za razliku od konkurencije, Phantom po specifikacijama nije imao nikakav optički pogon ni utor za memorijske kartice ili cartridge – bio je od početka zamišljen kao konzola za broadband age, a ključni dio Infiniumove prodajne strategije i najzanimljiviji dio samog sustava trebao je biti sustav online kupovine i distribucije igara i multimedijskih sadržaja, koji bi se potom pohranjivali na ugrađeni tvrdi disk. Sam hardver i licenca za Windows XP-e bi, da nije bilo ovog detalja, cijenu konzole učinili gotovo jednako skupom ekvivalentnom “punokrvnom” PC-u, no zahvaljujući modelu izravne kontrole i distribucije sadržaja za Phantom, Infinium bi si mogao dopustiti inicijalni gubitak na hardveru (prodavati konzole ispod cijene), a potom vrlo brzo nadoknaditi i premašiti gubitak online prodajom igara.

Teorije zavjere

Tek iz današnje perspektive, nakon Microsoftovog Xboxa i Xbox Livea, Sonyjevog PlayStation Networka te Valveovog Steama – jasno je koliko je ideja Phantoma zapravo bila ispred svog vremena. Tada, prije samo pet godina, sve je skupa zvučalo bizarno i previše drukčije da bi uspjelo i previše dobro da bi bilo istinito. Već početkom 2003. godine, u krugovima upućenijih analitičara gaming industrije i hardcore gamera počele su se dizati zastavice upozorenja.

Dok se s jedne strane viralno širio hype o novoj konzoli koja će biti hit godine, ako ne i desetljeća, s druge se strane polako ali neumoljivo širila glasina da su Infinium i Phantom tek još jedan PR stunt, ako ne i vrlo razrađena prijevara osmišljena da na brz i čist način izvuče što više novca iz nadobudnih investitora. Kao što to uvijek biva, rogobornici su ubrzo dobili epitet “teoretičara zavjere”, a priče o prijevari brzo su pometene pod tepih. Do ožujka, kad je konzola prema Infiniumovim obećanjima inicijalno trebala biti službeno predstavljena, a izuzev nekoliko računalno generiranih slika i par intervjua javnost nije dobila ništa, stav medija već se polako počeo mijenjati.

Širenje magle

Pet mjeseci kasnije, u kolovozu 2003., premda je Phantom još uvijek bio samo utvara iz mašte, a Infinium je već bio prikupio čak 25 milijuna dolara investicija, David Frederick, Infiniumov direktor marketinga, počeo je raditi “turneje” po vodećim svjetskim tiskovinama te u detalje opisivati specifikacije konzole i online distribucijskog sustava. Jedna od ključnih, ponavljanih fraza bila je “it’s WebTV, but for gaming”, a ime konzole prošireno je u Phantom Game Reciever. Budući da je prosječnom američkom korisniku koncept set-top-boxova, internetske i kabelske televizije te uređaja poput TiVO-a bio vrlo dobro poznat (bilo je to doba eksplozije takvih usluga), Infinium je opet uspio zadojiti javnost obećanjima o jednostavnosti uporabe, niskim cijenama i zabavi za cijelu obitelj. Barem nakratko…

Već sljedeći mjesec, Steve Lynch, autor jednog od većih i poznatijih hardverskih e-zineova, HardOCP-a (www.hardocp.com), objavio je vjerojatno najpogubniji članak u povijesti Infinium Labsa. Članak je započinjao relativno mlakim nabrajanjem neispunjenih Infiniumovih obećanja i specifikacija fiktivne konzole te isticanjem da od svega toga nitko još uvijek nije vidio apsolutno ništa do računalno generiranih ilustracija i rekla-kazala svjedočenja o stvarnim prototipovima, negdje tamo u dubinama Infinium Labsovih ureda. Ako nije do tada, nakon tog uvoda Phantom je zasigurno svim čitateljima zvučao poput… pa… Fantoma, ili u najmanju ruku rijetko viđenog Snježnog čovjeka.

A onda je, na narednim stranicama članka tek uslijedila prava paljba. Lynch se, naime, potrudio s Robertsovog osobnog sitea i iz drugih izvora izvući povijest Infiniumovog osnivača i generalnog direktora, a ona baš i nije zvučala sjajno.

Razbijene iluzije

Ispostavilo se, naime, da je Timothy M. Roberts bio daleko od nevinog, uspješnog startup vizionara kakvim se predstavljao. U osam je godina Roberts prema vlastitom CV-u radio u čak osam startup kompanija, svaki put kao generalni direktor ili manager, međutim većina je njih bankrotirala, a neke čak i vrlo spektakularno – WorldCom je, primjerice, 2002. objavio bankrot nakon gubitka od čak 107 milijardi dolara! Za kompanije koje nisu bankrotirale nakon nekoliko se telefonskih poziva pak ispostavilo da su očigledno “virtualne” tvrtke, osmišljene isključivo kao investicijski mamci.

Pravi je užas, međutim, uslijedio kada su Lynch i društvo s HardOCP-a poslali fotografa da snimi navodno sjedište Infinium Labsa na Longboat Keyu u Floridi. Na adresi se, naime, nalazio tek omanji shopping centar u kojemu – pogađate – uredima Infiniuma nije bilo ni traga. Povodeći se za novinarskom maksimom da uvijek treba saslušati obje strane, Lynch je nazvao Robertsa telefonom, prepričao mu sva dotadašnja saznanja i sumnje te tražio objašnjenje, na što je ovaj (u naletu PR idiotizma kakvoga se ne bi posramili ni neki domaći političari i javne figure) izjavio da se “u ovom poslu postaje dobar jedino ako pokušaš s više kompanija” te da se u “igri s visokim rizikom ne pobjeđuje baš svaki put”.

Usput je u mailu kojim je prethodno komunicirao s redakcijom HardOCP-a, kao kontakt Infinium Labsa naveo posve drugačiju adresu od one pod kojom je kompanija bila registrirana. Pozivom na recepciju zgrade na čijem se 8. katu sjedište navodno nalazilo, Lynch je – očekivano – doznao da je čitav kat prazan.

Kao da sâm članak i nesmotrene izjave nisu bili dovoljni, Infinium je u veljači 2004. HardOCP-u zaprijetio tužbom i tražio da se inkriminirani tekst skine s weba. Kyle Bennett, vlasnik sitea, ne da to nije učinio, nego je dignuo vlastitu parnicu koja je nakon dosta medijske buke, muljanja procedurom s Infiniumove strane i seljenja iz nadležnosti jednog suda na drugi, sredinom rujna rezultirala zahtjevom suda da Roberts i njegova kompanija do kraja mjeseca dostave sudu na uvid svoju financijsku dokumentaciju, među kojom i Robertsove osobne porezne prijave. Sud tražene dokumente nikad nije dočekao, a parnica je završena Pirovom pobjedom: HardOCP je dobio 50.000 američkih dolara odštete, ali je njihov izdavač, KB Networks, za sudske troškove ukupno isplatio čak 200.000 dolara.

Mladi Feniks

Roberts je napustio kompaniju sredinom 2005., odnijevši sa sobom dionice u vrijednosti od nekoliko milijuna dolara, a na njegovo je mjesto konačno sjeo netko legitiman – Kevin Bachus, poznat kao jedan od glavnih managera na razvoju Xboxa, među ostalim i gotovo samostalno odgovoran za pregovore s mnogim softverskim kućama koje su popratile premijeru Microsoftove konzole svojim naslovima. Bachus je, međutim, nakon samo tri i pol mjeseca, kad je shvatio o čemu se radi, dao petama vjetra.

U međuvremenu, u svibnju 2006., Roberts se našao usred još jedne zakonske afere: SEC, američki pandan našoj HANFA-i, optužio ga je za “pumpanje” vrijednosti Infiniumovih dionica 2004. Roberts se – vjerovali ili ne – nakon toga još jednom vratio na “mjesto zločina”, ovaj put kao šef nadzornog odbora, no otišao je već sljedeće godine, shvativši valjda da se iz izmrcvarene kompanije više nema što izmusti.

Iako bi svatko u ovom trenutku zaključio da je previše ipak previše, Infinium nakon svega nije konačno propao, već se poput mitskog Feniksa reinkarnirao iz vlastitog pepela. Ime mu je promijenjeno u Phantom Entertainment (www.phantom.net), na čelu kompanije sada je Greg Koler, nekadašnji Infiniumov konzultant i jedan od – čini se – nevinih sudionika čitave sage, a sramota od konzole (jednako mitska kao Feniks) izbrisana je s dnevnog reda.

Phantom Entertainment sada radi na Lapboardu, bežičnoj tipkovnici i podlozi za miša zamišljenoj za držanje na koljenima (te time pogodnoj za multimedijska i igraća računala) te modifikaciji izvornog Phantom Game Service sustava, distribucije igara preko interneta. Začudo, investitora i dalje ima, a nadaleko poznat proizvođač skupih igraćih PC konfiguracija Alienware već je naručio prvu pošiljku Lapboardova. (Ante Vukorepa, Plan B 3)

Grooveshark

Sve to zajedno grubi je opis nove zvijezde 2.0, social networking, P2P scene zvane Grooveshark (www.grooveshark.com). Slično Last.fm-u (www.lastf.fm), i Grooveshark je osnovno i primarno glazbeni social networking i recommendation site. Ono što ga od megapopularnog Last.fm-a razlikuje jest činjenica da se svaka, ali baš svaka pjesma može na siteu (streamingom) preslušati od početka do kraja, što su za kupovinu i download opet dostupne BAŠ SVE pjesme, a ne tek pjesme nekih indie izdavačkih kuća, i što se “ponuda” sastoji isključivo i u potpunosti od pjesama na tvrdim diskovima “zajednice”.

Pitanja koja većina ljudi nakon ovakvog opisa postavlja glase: kako je to moguće i kako to može biti legalno? Jednostavno – od cijene se svakog downloada dio novca šalje autoru i/ili izdavačkoj kući, čime se ta glazbena datoteka legalizira, neovisno o njezinu porijeklu ili zakonskom statusu. Sve transakcije unutar Groovesharka posve su zakonski i financijski čiste, a njegove je vlasnike briga za način na koji ste do autorskog materijala došli (pjesme izvan servisa ne povezuju se s identitetom korisnika koji ih je uploadao). Od ostatka cijene downloada nakon odbijanja autorskih naknada – dio ide u džep vlasnicima Groovesharka, a dio korisnicima – i svi su na kraju sretni i zadovoljni. Vuk sit, a ovca cijela! Kupci dobivaju legalno skinutu, plaćenu pjesmu bez DRM-a za relativno malen novac, Grooveshark dobiva postotak od svake transakcije, a glazbena industrija naknade koje bez Groovesharkovog posredovanja nikad ne bi dobila.

Kapitalizam 2.0

Je li, međutim, Grooveshark toliko revolucionaran kakvim se predstavlja? Iz perspektive neupućenog korisnika, kojem je jedini bitan aspekt čitave priče mogućnost zarade – nije. Ideja privlačenja korisnika mogućnošću zarade pukim uploadanjem sadržaja vrti se po webu već nekoliko godina. Dobar primjer je Revver (www.revver.com) video sharing servis sličan YouTubeu, no s jednom bitnom razlikom: uz svaki se uploadani film stavlja ciljani grafički oglas, zaradu od kojega Revver i korisnik dijele 50:50.

Oglasi pritom nisu intruzivni, već se prikazuju isključivo na kraju filmića, a u samom su videu enkodirani u obliku specijalnog taga koji je moguće pratiti neovisno o siteu u koji je embeddan, čime se korisnicima olakšava viralno širenje filmića, a time i povećavaju šanse za zaradu (Revveru također).

Nešto slično odnedavno doduše ima i YouTube, no za oglašavanje se koristi postojeći Googleov AdSense engine, oglasi su, naravno, tekstualni te su znatno iritantniji (pojavljuju se u desetoj sekundi filmića i prekrivaju donjih 20 posto slike).

Tamna strana social networkinga

Tu je i Yuwie (www.yuwie.com) – social networking site koji svojim korisnicima po svakom posjetu stranici daje postotak zarade od oglašavanja. Yuwie je, međutim, za razliku od Revvera ili Groovesharka posve suprotan primjer: umjesto da marketinško-financijski aspekt uspješno i što neinvazivnije integrira u uslugu, Yuwie lošim i pro forma izvedenim social networking modelom pokušava opravdati nešto što opasno sliči piramidalnoj shemi i/ili multi-level marketingu. Sam social networking dio weba podsjeća na Myspace otprije nekoliko godina – sučelje i mogućnosti posve su rudimentarni, profili potpuni užas, a reklame daleko gore nego išta što je Myspace ikad napravio.

Na vas sa svih strana vrište epileptične Flash animacije, a svako toliko naletjet ćete i na ogromne, iritantne click-through oglase. Zauzvrat što vi i posjetitelji vaših stranica morate trpjeti taj užas, na vaš će račun po svakom kliku sjesti nekoliko centi od novca zarađenog oglasima. I sve bi bilo u redu da stvari tu staju jer – kao što tvorci Yuwieja kažu – social networking siteovi doista masno zarađuju na svojim korisnicima, a oni od tog novca nikad ne vide ni lipe. Problem je u tome što Yuwie koncept proširuje konceptom referrala: osim od svoje stranice, dio novca dobivat ćete i od svakog novog korisnika kojeg dovučete na Yuwie, ali i od svakog korisnika kojega dovedu oni.

Naravno da “tu nešto smrdi” i da takav model ne može biti dugoročno i na velikoj skali održiv, no pravi problem zapravo leži u činjenici da Yuwie korisnicima obećava hipotetsku zaradu od 10.000 dolara mjesečno, zahvaljujući čemu čitav servis posve gubi svaki smisao. Korisnici Yuwieja usluge sitea koriste samo i isključivo kako bi zaradili, okupljaju se u grupe ne po interesima, geografskoj lokaciji ili društvenim krugovima, već da bi što brže došli do novih “žrtava”, a mjesečno generiraju apsurdne količine spama kojim pokušavaju druge ljude navući na korištenje Yuwieja. Iako postoje i suprotna mišljenja, smatramo da su recenzenti koji Yuwie nazivaju Web 2.0 abominacijom ili zabludjelim social networkingom (“Social networking gone seriously wrong”) – posve u pravu.

Ono što Grooveshark, da se vratimo konačno na temu, čini različitim od spomenutih primjera jest činjenica da se ljudima ne plaća temeljem oglasa i referrala, već sadržaja samog i koliko god to krajnjem korisniku izgledalo nebitno, od ključne je važnosti za održivost modela koji bi mogao označiti (blisku) budućnost Weba 2.0.

Bugovi

Međutim, je li baš sve tako savršeno i s njegovim modelom kombiniranja marketinga, file-sharinga i social networkinga? Ne baš. Da provjerimo kako stvar radi, uploadali smo na Grooveshark dio svoje (legalne, s vlastitih, originalnih CD-a enkodirane) glazbene kolekcije. Bilo je tu doista svačega, od klasika poput Velveta, Lou Reeda, Blood Sweat & Tearsa, Ry Coodera, Little Feata i Black Sabbatha, preko nešto novijih bendova kao što su Wallflowersi ili Type O Negative, do recentnijih jazz uspješnica Jamesa Cartera i Joshue Redmana. U mjesec dana ti uploadi na našem računu nisu generirali baš ni centa!

Razlozi takvom grandioznom fijasku naše testne glazbene kolekcije postali su nam jasni čim smo prvi put prošvrljali top listama na stranici Discover: Groovesharkom trenutačno, na žalost, dominiraju pjesmuljci autora poput Alicie Keys, Michelle Branc, Linkin Parka i Limp Bizkita. Također je primjetljiva i tendencija izbijanja u vrh tag clouda onih žanrova koji odgovaraju aktualnoj situaciji na top ljestvicama MTV-a, VH1, Billboarda 200 itd. (npr. u trenutku pisanja ovog teksta – “latin”, “salsa” i “rap”). A rezultat toga je, naravno, da neovisno o kvaliteti (ili nekvaliteti) vaše kolekcije, od svojih pjesama nećete dobiti baš ništa, jer se sve što nije aktualni hitić u pravilu potiskuje na dno listi i rezultata pretraživanja. Naravno da nije baš uvijek tako i da postoje iznimke (dok smo ovo pisali pri vrhu su, primjerice, dosta uporno “visjeli” i Steely Dan te Neil Young), no stanje je u prosjeku onakvo kakvim smo ga opisali.

Problematičan je i sustav rejtinga korisnika (i njihovih kontribucija). Uz tehničku kvalitetu uploadanih pjesama, velik utjecaj (zapravo najveći), kao što smo već spomenuli, ima društvena aktivnost samog korisnika – moderacija, pisanje recenzija, preporuka i slično. To je na prvi pogled savršeno u redu i smisleno te korisnike Groovesharka potiče na doprinošenje sadržaju sitea, ali istovremeno servis čini poprilično ne-fer sustavom, jer, na primjer, omogućuje da se visokopozicionirani korisnici “obogaćuju” na račun pjesama koje su kupili od niskopozicioniranih.
Svi se ti “bugovi” u načinu funkcioniranja servisa daju lako ispraviti tweakanjem pravila, a da će ispravaka u bliskoj budućnosti biti – uopće ne sumnjamo. (Ante Vukorepa, Plan B 3)

Novac kao motiv

A kakvi su projekti na internetu danas profitabilni? Dva su osnovna smjera u kojem se kreću i oba nose engleski naziv: e-commerce i user generated content.
Pojam e-commercea obuhvaća bilo kakav oblik trgovanja putem interneta u kojem posjetitelj plaća za proizvode ili usluge. User generated content ili UGC označava sav onaj sadržaj koji na nekoj web stranici ili servisu stvaraju korisnici. Naravno, takvi tipovi projekata nisu jedini profitabilni, ali u ovom trenutku imaju najviše potencijala.

Međutim, da biste pokrenuli kvalitetan projekt na internetu, niz je elemenata o kojima prije toga treba voditi računa. Pri tome nećemo pisati o ideji, dizajnu i hostingu, jer su to stvari individualnog izbora, već ćemo analizirati onaj “grozni” pravni dio priče, koji je izuzetno važan jer vas u budućnosti može spasiti od mogućih muka.

Lokalno – dobro, regionalno – bolje, a globalno – najbolje

Prvi korak pri pokretanju projekta na internetu jest odrediti kakvim se projektom želite baviti i koliki profit želite ostvarivati. Ako je riječ o “ozbiljnom” e-commerce projektu ili ako želite zarađivati klasičnim oglašavanjem na internetu, trebat ćete registrirati tvrtku i pobrinuti se za knjigovođu. Pri registraciji tvrtke obavezno u sudskom registru navedite da pružate “usluge informacijskog društva”.

Također ćete trebati voditi računa o tržištu kojem se obraćate – ako ciljate isključivo na Hrvatsku, dovoljan vam je običan kunski račun na banci, a ako pak ciljate na regiju ili svijet, potrebno je da omogućite plaćanje strancima, prije svega kreditnim karticama. Srećom, danas postoji sve veći broj gotovih web shop aplikacija, kao i sustava plaćanja (T-Com Pay Way, na primjer), tako da je i taj dio priče relativno jednostavno riješiti.

Naravno, regionalni ili globalni projekt zahtijeva više pripremnog posla, ali ako želite ozbiljniju zaradu ili ako možda planirate u budućnosti svoj projekt prodati, napominjemo da su na Web.Start konferenciji potencijalni investitori i stručnjaci koji godinama prate i ulažu u domaće internetske projekte naglasili da je “lokalno dobro, regionalno bolje, a globalno najbolje”.

Ako pak ciljate na manju ili povremenu zaradu od svojih stranica, prethodni odlomak možete zanemariti. Stranicu možete voditi kao fizička osoba i na njoj prikazivati oglase iz reklamnih sustava ili pokušati zaraditi implementirajući strane ili domaće affiliate programe.

Zakon o elektroničkoj trgovini

Najvažniji zakon koji morate proučiti i kojega se morate držati ako pokrećete e-commerce projekt jest Zakon o elektroničkoj trgovini, objavljen u Narodnim novinama broj 173 još 2003. godine (NN173/03). Zakon je kratak i jednostavan, ali ga nećemo cijeloga obraditi, nego ćemo se samo zadržati na njegovim najvažnijim elementima. Taj zakon navodi da je spomenuta usluga informacijskog društva zapravo usluga koja se uz naknadu pruža elektroničkim putem na individualni zahtjev korisnika, a posebno internetska prodaja robe i usluga, nuđenje podataka na internetu, reklamiranje putem interneta, elektronički pretraživači te mogućnost traženja podataka i usluga koje se prenose elektroničkom mrežom, posreduju u pristupu mreži ili pohranjuju podatke korisnika.

Najvažnija je odredba ovoga zakona ona koja regulira ugovore u elektroničkom obliku (oni ugovori što ih pravne i fizičke osobe u cijelosti ili djelomično sklapaju, šalju, primaju, raskidaju, otkazuju, pristupaju im i prikazuju ih elektroničkim putem, koristeći elektronička, optička ili slična sredstva, uključujući ali ne ograničavajući se na prijenos internetom), odnosno onaj trenutak kad je taj ugovor sklopljen. Zakon kaže da je ugovor u elektroničkom obliku sklopljen onoga trenutka kad ponuditelj primi elektroničku poruku koja sadrži izjavu ponuđenoga da prihvaća ponudu te dodaje da su ponuda i prihvat, kao i sva druga očitovanja volje poduzeta elektroničkim putem, primljena kada im osoba kojoj su upućena može pristupiti.
Cijeli Zakon o elektroničkoj trgovini prilično je kratak i jednostavan, tako da vam neće biti teško shvatiti njegove odredbe. Osim njega, zakoni koji bi vam mogli biti korisni i s kojima biste se trebali upoznati jesu Zakon o elektroničkoj ispravi (NN150/05) i Zakon o elektroničkom potpisu (NN 10/02).

User generated content

Pojam user generated content (UGC) označava, kao što mu i samo ime kaže, sadržaj koji kreiraju korisnici. Počeo se koristiti polovinom 2005. godine, u vrijeme kada su se moćnom blogu u borbi s tradicionalnim medijima pridružili podcast, videoservisi i slično, a posebno je postao popularan pojavom servisa poput YouTubea, ali i građanskog novinarstva. U ovom tipu internetskog projekta morate paziti i na neke druge elemente, ponajprije na autorska prava. Inače, za sve tipove projekata (i e-commerce i UGC) morate se maksimalno osigurati od eventualnih odgovornosti, postaviti stroge okvire ponašanja korisnika vašeg projekta (kroz uvjete korištenja – koje u čitanju gotovo uvijek preskačemo; uglavnom samo na njih pritisnemo mišem da se slažemo s njima), a morate voditi računa i o privatnosti podataka vaših registriranih korisnika.

Portali, projekti poput YouTubea, društvene mreže i niz drugih projekata u zadnje su vrijeme pod udarom udruga za zaštitu autorskih prava. U isto vrijeme svi surferi svjedoče koliko se po domaćim portalima i na drugim stranicama prenosi vijesti iz drugih medija. Obje ove situacije mogu nepripremljenog vlasnika projekta dovesti u nezgodan položaj.