Dakle, ako ste ikada pažljivo gledali, vjerojatno ste primijetili da su LCARS paneli u Star Treku uvijek (baš uvijek) ujednačeno vidljivi i osvijetljeni, nikad nikome ne zamaraju oči i – čarobno – nikad ne bliješte niti bacaju odsjaje na druge predmete. Za potrebe snimanja Star Treka to je izvedeno relativno jednostavno: na difuzno osvijetljene ploče, slične onima koje se koriste za pregledavanje filmova ili rendgenskih snimaka, nalijepljene su folije sa statičnim slikama, dok su za pokretne elemente korišteni sakriveni, prema kamerama i okolnom osvjetljenju pažljivo kalibrirani CRT i LCD ekrani. Pa ipak, ekrani i sučelja budućnosti kakvima ih predstavlja Star Trek definitivno nisu tek fantastika, jer se nove tehnologije poput savitljivih OLED ekrana ne samo približavaju postavljenim idealima, već ih i premašuju.

Revolucija e-inka

Budućnost bi, međutim, mogla pripasti jednoj posve drugačijoj tehnologiji, koja je ustvari tehnički (manja potrošnja – veća izdržljivost) i ergonomski (ekrani koji ne emitiraju vlastitu svjetlost, već reflektiraju okolnu – mnogo su ugodniji za dugotrajno gledanje) znatno bolja od onog prikazanog u Zvjezdanim stazama – elektroforetskim ekranima. Premda se ovakvi ekrani kolokvijalno nazivaju “elektroničkim papirom” (e-paper) ili “elektroničkom tintom” (e-ink), na tržištu trenutačno postoji čitav niz sličnih tehnologija ovog tipa, svaka sa svojim, specifičnim registriranim imenom. Pravo na ime e-ink drži istoimena kompanija (E Ink) – jedan od pionira na području elektroforetskih ekrana, koju je 1997. osnovao Joseph Jacobson, jedan od profesora s odjela Media Lab, poznatog Massachusettskog tehnološkog instituta (uzgred rečeno, osnivač Media Laba je famozni Nicholas Negroponte – prvi investitor časopisa Wired i otac projekta One Laptop Per Child).

E Ink je bila i jedna od prvih kompanija koje su na tržište izbacile upotrebljive, praktične i tehnološki posve definirane e-ink ekrane, pa joj se, uvidjevši potencijal tehnologije, 1999. godine pridružio elektronički div Philips. E Ink je danas i dalje neovisna kompanija (Philips je u međuvremenu svoj dio intelektualnog vlasništva prodao Prime Viewu International, tajvanskom proizvođaču LCD matrica), a u međuvremenu je sklopila niz partnerstava s najvećim svjetskim proizvođačima elektroničkih uređaja i komponenata, poput Sonyja i Motorole, rezultat kojih su uspješnice poput Sonyjeva e-book readera i Motorolinog ultrajeftinog i ultraizdržljivog Motofonea.

Kapsule, čestice, elektrode…

Osnova rada e-ink ekrana mikroskopske su kapsule ispunjene prozirnom, viskoznom tekućinom u kojoj plutaju čestice dvaju pigmenata – bijelog i crnog. Pigmenti donekle podsjećaju na čestice tonera laserskih pisača te su različito nabijene: pozitivno, u slučaju bijelih čestica, odnosno negativno, u slučaju crnih. Ispod kapsula nalazi se plastični film promrežen vodovima, koji služi kao jedna elektroda, a iznad njih prozirni zaštitni sloj, koji predstavlja drugu elektrodu. Zahvaljujući ovakvoj jednostavnoj konstrukciji, koja je doista najsličnija načinu na koji se ponaša ispis na papiru, vidljivost e-ink ekrana je upravo fenomenalna, bez ikakvih ograničenja na vidljivi kut, a za razliku od klasičnih tehnologija prikaza, kod kojih je situacija obratna, utoliko je bolja što je ambijentalna svjetlost jača – baš kao kod pravog papira!

Priča je dalje prilično jasna: kad se donja elektroda nabije pozitivno, a gornja negativno, na površinu izbijaju bijele čestice (pozitivna elektroda privlači negativne, crne čestice, a negativna pozitivne, bijele) i tako tvore bijeli piksel na ekranu. Obratno, kad se donja nabije negativno, a gornja pozitivno, na površinu će izbiti crne čestice, pa će na tom mjestu na ekranu piksel biti crn. Budući da su gustoća čestica pigmenta i gustoća tekućine podešene tako da budu što sličnije, jednom kad su vrijednosti piksela postavljene, više nije potrebno održavati napon na elektrodama – čestice neće “isplivati” na površinu, “potonuti” ili se izmiješati (barem ne u nekom smislenom vremenskom razdoblju – riječ je o tjednima ili čak mjesecima).

Posljedica tog svojstva je istovremeno i najveća prednost e-ink ekrana i njihov najveći nedostatak. Prednost je u tome što jednom kad se slika na ekranu iscrta – više nije potrebno trošiti energiju na njezino održavanje (ekran, pa i kompletan uređaj mogu se isključiti), što potrošnju električne energije u odnosu na danas uobičajene ekrane čini manjom za nekoliko redova veličine. Nedostatak se očituje u sporosti osvježavanja – da bi se slika na čitavom ekranu osvježila, svaku je kapsulu potrebno “resetirati” u početno stanje te ponovno naelektrizirati, što u većine današnjih e-ink ekrana traje oko jednu sekundu za kompletan ekran. To znači da se na prikaz bilo kakvih animiranih sadržaja na elektroničkom papiru zasad može slobodno zaboraviti.

Smjerovi razvoja

Ključni dio prethodnog navoda jest ono – “zasad”. PVI (Prime View International) i E Ink, naime, ubrzano rade na unaprjeđivanju e-ink tehnologije, i to na tri fronte. Prva su upravo brzina osvježavanja i kontrast. Iako su aktualni e-ink ekrani poprilično ugodni za dugotrajno gledanje i čitanje, još su uvijek po pitanju kontrasta daleko od kvalitetnih “papirnatih” tiskovina: ekran na Sonyjevom Readeru, primjerice, izgleda prije kao kakav reciklirani paperback nego magazin. Izmjenama u sastavu pigmenta i slojeva od kojih je ekran sastavljen, kontrast će u budućim e-ink ekranima biti znatno poboljšan. Brzina osvježavanja će se, pak, osjetno povećati uvođenjem tranzistorske, aktivne matrice (slično nekadašnjem prelasku sa STN na TFT LCD tehnologiju).

Druga fronta je debljina i fleksibilnost. Zahvaljujući načinu na koji EPD ekrani funkcioniraju, nema nikakva razloga da ekrani ostanu “zarobljeni” u kruta kućišta – e-ink tehnologija omogućava izradu posve fleksibilnih “plahti” koje je moguće smotati kad nisu u upotrebi i razmotati kad zatrebaju. Primjene takvih fleksibilnih ekrana nezamislivo su široke – od mobilnih telefona i komunikatora, čiji bi ekrani, neograničeni dimenzijama uređaja, mogli biti daleko veći nego što su sada, preko “digitalnih novina” koje možete smotati i spremiti u džep, do RFID-jem upravljanih e-ink tagova (identifikacijskih kartica, znakova, naljepnica s cijenom i opisom proizvoda). Konačno, treća je fronta – boja. E-ink ekrani trenutačno su, naime, i dalje zarobljeni u svijetu crno-bijele grafike. Premda je boju prilično lako uvesti – dovoljno je povrh crno-bijelog e-ink ekrana postaviti odgovarajuće RGB filtre – to za sobom povlači neke negativne posljedice, poput smanjenja kontrasta i razlučivosti (za jedan piksel u boji potrebna su tri potpiksela: crveni, zeleni i plavi) te poteškoća s proizvodnim procesom i fleksibilnošću ekrana (kako ispravno pozicionirati filtre iznad matrice piksela te kako ih takvima i održati). Upravo se na tim problemima trenutačno i radi, a njima se uglavnom bave kompanije-partneri kao što su, primjerice, Fujitsu i LG Philips.

Vrli novi e-ink svijet

Sve što smo dosad nabrojali, međutim, nije tek puka spekulacija ili rezultat fantazije. Ekrani novih generacija s upravo opisanim svojstvima već postoje, a E Ink, PVI i njihovi partneri redovito ih na kojekakvim sajmovima i prezentacijama i demonstriraju. Dosad su prikazani ultrabrzi crno-bijeli e-ink ekran treće generacije, s pojačanim kontrastom i brzinom osvježavanja dovoljnom za reprodukciju videa, koji je moguće smotati u rolicu, te niz ekrana u boji različitih karakteristika (viša razlučivost  – manja brzina, niža razlučivost  – veća brzina, fleksibilni, nefleksibilni…). Pojavio se i prvi uređaj s drugom generacijom ekrana, s nešto skromnijim ali svejedno i te kako dobrodošlim poboljšanjima – nedavno predstavljena nova inačica Sonyjevog Readera (PRS-505) opremljena je takozvanim Vizplex ekranom pojačanog kontrasta i brzine osvježavanja te s drastično smanjenim ghosting efektom (pojavom “probijanja” slike koja se prethodno nalazila na ekranu kroz onu koja se na ekranu upravo nalazi).

E-ink na djelu!

(Ante Vukorepa, Plan B 4)

Pogleda li se objektivno, spomenuti autori uistinu nisu znanstveno-fantastični pisci, iako jesu koristili pojedine tehnike i trope znanstvene fantastike kako bi publici prenijeli ono što žele reći. Michael Drout, profesor SF i fantasy književnosti na američkom fakultetu Wheaton, naziva pisce iz ove kategorije satiričarima, jer doista katkad satiriziraju svijet oko sebe, koristeći pretjerane, čak ekstremne ekstrapolacije sadašnjosti, kako bi iz sasvim druge perspektive dali kritiku društva, politike ili religije.

Oni pomoću znanstvene fantastike sagledavaju čovječanstvo u novome svjetlu, kaže Drout, preispituju suvremene događaje i više ih zanima komentiranje društvenih kretanja nego doprinos žanru znanstvene fantastike. Oni se, uglavnom, ne žele zamarati žanrovskim i izvanžanrovskim granicama i ograničenjima, jer njihov je posao književnost, a ne književna teorija. Pa ipak, pojedinci će vrlo glasno progovarati protiv znanstvene fantastike, dok će je drugi čak i zagovarati.

Canopus in Argos

Britanska spisateljica Doris Lessing, ovogodišnja laureatkinja Nobelove nagrade za književnost, bila je već etablirana i nagrađivana književnica kad je u svojoj šezdesetoj godini života iznenada uplivala u znanstveno-fantastične vode. Pet romana – “Shikasta”, “The Marriages Between Zones Three, Four and Five”, “The Sirian Experiments”, “The Making of the Representative for Planet 8″ i “The Sentimental Agents in the Volyen Empire”, objavljenih između 1979. i 1983. godine i objedinjenih pod zajedničkim nazivom “Canopus in Argos” – govore iz različitih perspektiva o pokušajima napredne civilizacije da nametne evoluciju slabije razvijenim društvima.

Za autoricu koja je odrasla u današnjem Zimbabveu, koja je svjedočila surovoj stvarnosti afričkog kontinenta i aktivno se borila protiv apartheida, te kroz čija se djela neprestano provlače razmišljanja o rasi i odnosu između kolonista i njihovih podčinjenih, zbilja nije teško pretpostaviti što je svojim SF opusom “spisateljica željela reći”. Pa ipak, kritika ju je dočekala na nož, a čak su je se odricali i neki njezini zagriženi obožavatelji.

Kritizirali su njezino bavljenje trivijalnim žanrom, “bježanje” u tamo neke izmišljene svjetove, ne shvaćajući što im je željela poručiti. Ona se sama pak nikada nije sramila znanstvene fantastike, te je čak izjavila da kritičari jednostavno ne shvaćaju kako “znanstvena fantastika predstavlja najbolji oblik socijalne fikcije suvremenog doba” i da joj nije jasno zašto se pisce osuđuje kad rade ono što po definiciji trebaju raditi: koriste vlastitu maštu. “Mi izmišljamo stvari”, zaključuje Lessing ono što bi svima trebalo biti očito. Ona i dandanas – kao autorica koja je osvojila “sve što se da osvojiti” od književnih nagrada i priznanja – stoji iza svojih riječi, te kao svoja najznačajnija djela uvijek navodi svoje SF romane.

Kraj čovječanstva

Kontroverzni francuski pisac Michel Houellebecq, koji je podigao podosta prašine i kod nas, također nema problema sa znanstvenom fantastikom. Otkrio ju je još kao tinejdžer, a posebno ga je opčinio majstor horora i tzv. weird fikcije – američki pisac H. P. Lovecraft – o kojem je, čak, napisao i knjigu: “H. P. Lovecraft – protiv svijeta, protiv života”. Danas znanstvenu fantastiku smatra “inteligentnom, ali siromašnom”; kaže da “jednom kad asimiliraš ideje, ne želiš joj se više vraćati”, premda obilato poseže u nju kako bi ispričao svoju priču. Kao pisca zanima ga “biološka sudbina čovječanstva, borba protiv starenja” te “razvoj inteligencije kroz međupovezanost sa strojevima”.

Njegov roman “Mogućnost otoka” govori o kraju čovječanstva, koji nasljeđuju klonovi, a o genetskoj manipulaciji i kloniranju, koje zamjenjuje prirodno začeće, progovara i u “Elementarnim česticama”. Međutim, njegova kontroverza zapravo ne izvire iz žanra kojim se služi, već iz pojedinih stavova koji su mu priskrbili reputaciju mizantropa, mizogina i islamofoba. Za njega je “život pogreška, a Bog ne postoji”, dok mu je znanost potrebna kako bi potvrdila njegova razmišljanja. Na posljetku, sve što želi je – rasplakati čitatelja.

Kanadska spisateljica Margaret Atwood doživjela je – i još uvijek doživljava – mnoge kritike na svoj račun, no ne od strane tvrdoglavih antižanrovski nastrojenih književnih kritičara, već od strane ljubitelja SF-a. Ona je, naime, spisateljica koja uporno tvrdi da ne piše znanstvenu fantastiku, premda je njezino najpoznatije djelo “Sluškinjina priča” distopijski roman o budućem totalitarnom društvu u kojem su žene potpuno podčinjene muškarcima, a noviji roman “Gazela i kosac” bavi se genetskim inženjeringom. Po njoj je znanstvena fantastika žanr o “Marsijancima, svemirskim putovanjima na druge planete i takvim stvarima”, čime se ona ne bavi.
Znanstvena se fantastika bavi čudovištima i svemirskim brodovima, dok je ono što ona piše “spekulativna fikcija” koja se ne bavi stvarima koje još nisu izmišljene i koja bi se “doista mogla ostvariti”. Niti ne sluteći, Atwoodica je dala “vrlo uvjerljivu definiciju znanstvene fantastike”, kako kaže Tomislav Šakić u jednom od uvodnih tekstova antologije hrvatske znanstveno-fantastične novele “Ad astra”, jer znanstvena fantastika govori upravo o stvarima koje bi se mogle dogoditi.

Njezine su izjave ili posljedica neznanja (moguće) ili literarnog snobizma (vrlo moguće) koji proizlazi ili iz intelektualnih ili marketinških (najvjerojatnije) pobuda. Michael Drout će se složiti s Atwoodicom i priznati joj da je ona doista mainstream autor, ali ona vrsta mainstream autora koji će se okušati u znanstvenoj fantastici, uopće ne shvaćajući žanr (niti ga se trudeći shvatiti) i čije je pisanje mnogo lošije od pisanja žanrovskih autora koji prijeđu na drugu stranu, u mainstream.

Puna ladica pisaca

I na posljetku, Kurt Vonnegut, koji je izjavio da više ne želi “zauzimati” ladicu na kojoj piše znanstvena fantastika, pogotovo stoga što je mnogi ozbiljni kritičari “redovito zamjenjuju za pisoar”, američki je pisac koji je u svojim djelima (najpoznatija su “Klaonica 5″ i “Kolijevka za macu”) koristio puno satire, crne komedije i znanstvene fantastike, i kojega podjednako prisvajaju i mainstream kritika i teoretičari žanra.

Njegov prvi roman, “Player Piano” iz 1952., distopijska je priča o radnicima u tvornicama koje su uvelike zamijenili strojevi. Vonnegut je rekao da je tek nakon što je roman objavio – saznao da je on SF pisac. On je, naime, pisao o stvarima koje “nije mogao ne vidjeti i ne čuti” u stvarnome životu, u stvarnoj tvornici i stvarnome gradu, što ga je na kraju dovelo u zloglasnu ladicu. Čini se da se u tu ladicu, kaže Vonnegut, dolazi tako da se “primijeti tehnologija”, što je očito, ako se kritičare pita, neprimjereno autoru koji drži do svog ugleda.

No, Vonnegut ne štedi ni same autore znanstvene fantastike, kao ni urednike SF časopisa, sastavljače antologija i SF izdavače (koji objavljuju sve što im dođe pod ruku, koliko god loše bilo i koje smatra odgovornima što znanstvena fantastika opstaje kao odijeljeni žanr): “Oni su loža. Da toliko ne uživaju u vlastitom društvu, ne bi postojala kategorija znanstvene fantastike” i predviđa: “Njihova će se loža raspasti. Kao što se događa sa svim ložama, prije ili kasnije.” Bio je uvjeren da će u budućnosti ipak sve više mainstream pisaca uvrštavati tehnologiju u svoje priče, priskrbljujući joj tako dugo očekivano priznanje. (Irena Rašeta, Plan B 4)

Jer zen i nije ništa drugo nego način poimanja svakodnevice. Zen je filozofija. Premda je proizašao iz budizma, sam zen nije religija i ne upliće se u vjerska uvjerenja. Zen je univerzalna praksa, koju u svijetu upražnjava sve više ljudi različitih vjera, ne odričući se usput svojih božanstava. Stoga zen možete pronaći i u poslovnom čovjeku koji je odlučio olakšati svoje stresne dane meditacijom, i u samohranoj majci koja se nimalo ne nervira kad njezino cendravo dijete razmaže maslac od kikirikija preko cijelog monitora. Nimalo. Duboko udahne, nasmiješi se i mirno obriše monitor.

Zen se na Zapadu aktivno prakticira zadnjih stotinu godina, pa je poprimio i sasvim nov oblik, primjeren zapadnjačkom umu. Zen nadilazi kulturne barijere, zen je put, iskustvo, nastojanje da se razumije tu i sad.

Zazen? I meni jedan, molim

Osnovne karakteristike zena jednostavno se mogu objasniti, ali iznimno teško najprije pojmiti, a potom ostvariti. Osnovna praksa zena je svakodnevna meditacija u sjedećem položaju – zazenu – koju je najbolje prakticirati dvaput dnevno, ujutro i navečer. Svakodnevno meditiranje smiruje um, fokusira ga i osobu čini mirnijom, staloženijom te zbog toga – mudrijom.

Kako meditirati? Recept je jednostavan: sjednite i ne mislite. Svaku misao koja vam padne na pamet – jednostavno “uklonite”. Strahovito je teško, jer to je bitka sa samim sobom. No zanimljivo je da se nikada, ali zaista nikada ne zapitate “zašto ja ovo sebi radim”, već stisnete zube i nastavite.

Kao što smo napomenuli, teško je to pojmiti; to treba probati. Na prvi je pogled kontradiktorno: treba se riješiti svih misli i očistiti um, kako bi on bolje funkcionirao. No činjenica je (znamo iz osobnog iskustva) da vam za osjećanje prvih blagodati koje meditacija donosi treba svega desetak dana prakticiranja zazena.
No ipak, iako bi vam to zasigurno odgovaralo, ne savjetujemo vam da odmah sjednete na pod i počnete ne misliti ni na što, već – kao što je to u istočnjačkim krajevima i običaj – nađete učitelja koji će vas podučiti kako to pravilno činiti. Mi smo učitelja pronašli u Budističkom centru u Zagrebu (www.budisticki-centar.hr), gdje prvom sljedećem tečaju meditacije, nazvanom “Mirnoća i uvid, tečaj chan meditacijske prakse”, možete prisustvovati u ožujku.

Sada i ovdje!

Osoba koja meditira uživat će mnoge blagodati: bit će strpljivija, manje agresivna, staložena i usredotočena na ono što radi. Jer meditacija uvježbava um da se – usredotoči. Što nas dovodi do sljedeće stavke, možda čak i najvažnijeg obilježja zena, a to je: živimo sada, upravo u ovom trenutku. Naš um stalno bježi u prošlost i u budućnost, i vrlo rijetko smo zapravo potpuno prisutni. Prošlost ionako ne možemo promijeniti, a budućnost još nije stigla. Čemu se onda zbog toga nervirati?
Fokusirani u potpunosti na ono što činimo, živimo u sadašnjosti. To je zen. Ovaj trenutak, ovo što jesmo sada i što činimo sada, to je to, to je život. Živimo sada. Ne jučer, ne sutra.

Ako vam je potrebno dodatno uvjeravanje u to, svakako potražite kratak videozapis Alana Wattsa, omiljenog filozofa autorice ovih redaka, pod nazivom “Time and the more it changes” (kola internetom, nije ga teško pronaći).

Pljesak jedne ruke

Obilježje zena su i koani, kratke priče koje na prvi pogled nemaju smisla. Obično se radi o dijalogu između učenika i učitelja, ili samo o pitanju. Jedan od poznatijih a nama dragih koana je: “Koji je zvuk jedne ruke koja plješće?”. Ili kontroverzni “ako je stablo palo, a nitko ga nije čuo, je li proizvelo zvuk?” (kontroverzan je nama, jer na njega imamo odgovore koji su kontradiktorni). Cilj koana je pronaći odgovor onkraj uma. Koan je kontradiktorna zagonetka bez točnog odgovora, koja nas tjera da o pitanju istovremeno razmišljamo iz dvije suprotstavljene perspektive, što rezultira iznenađujućim pogledom na problem. Baš kao što teza i antiteza u konačnici daju novu kvalitetu – sintezu, i koan pomaže u širenju mentalnog horizonta i razumijevanju svijeta u svoj njegovoj pojavnosti.

Od učenika se očekuje da stalno kontemplira nad koanom koji mu je zadao njegov učitelj, koncentrira se na pitanje i samoga sebe počne doživljavati kao jednu veliku istragu, intenzivno razmišljajući o odgovoru, danju i noću, kako bi njegov um zaobišao samoga sebe i potražio odgovor negdje izvan sebe. Zen-majstor Wumen jednom je opisao traženje odgovora na koan: “To je kao progutati užarenu željeznu kuglu. Pokušavate je ispljunuti, ali ne možete”.

Koani se ponekad koriste u meditaciji, pogotovo prilikom višednevnih meditacijskih povlačenja, a koani učiteljima služe (ako ste pomislili da je to samo puko sredstvo za mučenje, prevarili ste se) kako bi znali jesu li njihovi učenici doista pojmili svu dubinu zen filozofije, odnosno dosegli stanje takozvanog oslobođenja (nirvane ili satorija). Zanimljivo je kako svi oni koji u tome uspiju smatraju da je to stanje stvarnije od ovoga – izrazito fizičkog, odijeljenog od okoline i utjelovljenog u jednom tijelu – u kojem živimo.

Da, da, svi smo se s tim pojmom susreli mnogo puta, a danas se on doista koristi za sve i svašta – ponajviše za viralne šale i pošalice, filmove, sleng i druge elemente komunikacije na webu, koje se zahvaljujući eksploziji blogova, social networkinga i drugih sličnih web 2.0 servisa ovih dana doslovce šire poput virusa. Izvorni se pojam pripisuje Richardu Dawkinsu, autoru “Sebičnog gena”, no on ga je 1976. godine spomenuo tek uzgred (u svojoj knjizi), kao analogiju riječi gen, nastalu kraćenjem anglizma mimeme, proizašlog pak od grčkog mimma (nešto imitirano, imitacija). Veću pozornost mem je dobio tek početkom devedesetih, kada se čitav niz filozofa, psihologa i istraživača kognitivnih znanosti počeo ozbiljnije baviti tim pojmom. A ono što mem podrazumijeva jest proširivanje teorije evolucije i reprodukcije genetskog materijala na informacije i ljudsku kulturu.

Mem je, prema memetici (znanosti o memu, analogno genetici), neka samodostatna informacijska ili kulturološka jedinica, koja se reproducira i samoreplicira te se širi među ljudima – usmenom predajom, izlaganjem medijima ili tek pjevušenjem bezazlenog pjesmuljka koji nikako da istjerate iz glave. Ta informacija, baš kao i genetska, putem može evoluirati, izmiješati se (križati) s nekom drugom, u nekom trenutku mutirati, bilo vanjskim utjecajem, bilo greškom pri replikaciji (“rekla-kazala” ili načinom “pokvarenog telefona”), ili čak iznjedriti posve novi mem (dobiti potomka). Daljnjom ekstrapolacijom tog koncepta, teorija evolucije može se proširiti na čitavu ljudsku kulturu i njezin razvoj kroz stoljeća.

Njegovo visočanstvo – tehmem

Tehno-mem ili tehmem (izraz koji, koliko je nama poznato, postoji samo kao naziv nekolicine blogova i portala), po istoj bi analogiji bio samodostatna, osnovna tehnološka informacijska jedinica sposobna replicirati se, mutirati, evoluirati i stvarati potomstvo, no s jednom razlikom: “podloga” na kojoj se tehmemi razvijaju više nisu izravno ljudi i ljudska kultura, već industrija, dok medije i društvene interakcije kao sredstvo razmjene kod tehmema zamjenjuje tržište. Baš kao u genetici i memetičkoj teoriji, i takvi hipotetski tehmemi “razmnožavaju” se i razvijaju prema teoriji evolucije, što znači da opstaju i reproduciraju se – samo oni najprilagođeniji.
Premda to zvuči logično, i ovdje treba, baš kao i u teoriji evolucije, pripaziti na pravo značenje riječ “prilagođen”: ljudima je, izgleda, uvijek prirodno tom pojmu pripisivati značenja kao što su “najbolji”, “najsloženiji”, “najbrži”…

No “najprilagođeniji” ne mora (nužno) značiti apsolutno ništa od toga – evolucija ne poznaje pojam “boljeg” ili “lošijeg”, “evoluiranijeg” ili “manje evoluiranog”, “naprednijeg” ili “nazadnijeg” i slično. To je prilično očigledno i u genetici i u memetici (sjetite se samo kakvi su posve besmisleni i krajnje glupavi memi kružili internetom posljednjih godina – npr. Badger Badger Badger, Loituma ili Chuck Norris Facts), a ako se malo bolje pogleda – i u potrošačkoj tehnologiji i industriji.

Tehmem glavom i bradom

Vjerojatno najbolji primjer, koji najzornije potkrepljuje upravo iznesenu teoriju, jest nedavna pošast u industriji kompaktnih fotoaparata zvana face priority AF ili face detection – funkcija koja detektira ljudska lica u kadru te im automatski pridaje prioritet fokusa, odnosno izoštrava sliku na lica, a ne na okolinu. Premda potencijalno korisna, pogotovo za početnike, ovu funkciju teško da je moguće nazvati revolucionarnom, senzacionalnom ili nužno potrebnom. Maleni fotoaparati, na kakve se obično ova funkcija dodaje, u pravilu imaju i iznimno malena slikovna osjetila (imagere), a što je osjetilo manje, to slika zbog fizikalnih (optičkih) zakonitosti ima veću dubinsku oštrinu, to jest oštrina manje ovisi o udaljenosti objekta koji slikate od točke na koju je uređaj stavio fokus.

Drugim riječima, manja je šansa da ćete – stoga što je, primjerice, aparat fokusirao drvo u pozadini umjesto lica osobe koju fotografirate – dobiti loš, tj. mutan portret. Utjecaj je utoliko slabiji što je dostupno ambijentalno svjetlo jače, a portreti se u pravilu fotografiraju vani, na danjem svjetlu, ili bljeskalicom. I sve to, naravno, ignoriramo li činjenicu da čak i najmanji digitalci već podulji niz godina znaju i bez face recognitiona zaključiti koji je predmet u kadru najbliži fotoaparatu te ga fokusirati, neovisno o njegovom položaju na slici.

Techmeme 2: The Son of Techmeme

Nikon je spomenutu funkciju u svoje aparate počeo uvoditi još 2005. godine, u jednom od razdoblja “inovacijskih kriza”, kako bi opravdao postojanje novih modela svoje COOLPIX serije kompakata (a koji se osim po mogućnosti  prepoznavanja lica nisu previše razlikovali od svojih prethodnika) i podigao si medijsku vidljivost neposredno prije jednog od najvećih svjetskih sajmova posvećenih fotografiji (Photo Marketing Association Annual Show ili, kraće, PMA).

Taj je feature, međutim, unatoč svojoj objektivnoj beznačajnosti (da ne kažemo – bezvrijednosti), privukao toliko pozornosti da su u sljedećih godinu dana identičnu funkciju, pod neznatno drugačijim imenom, dobili i Sonyjevi, Olympusovi, Samsungovi, Pentaxovi, Canonovi, Fujijevi i tko zna čiji još fotoaparati.Face recognition se tržištem kompaktnih digitalnih fotoaparata proširio poput pošasti i u roku od dvije godine neupućeni su kupci aparate bez te funkcije počeli percipirati kao zastarjele i manje vrijedne.

Da stvar bude još gora, ove se godine pojavila i svježa “mutacija” ovog featurea, nazvana smile detection ili smile recognition. Sonyjev DSC-T200 (koji smo predstavili u Top modelima) i novi modeli Olympusove serije FE (FE-280, FE-290 i FE300), naime, funkciju detekcije lica proširuju još glupljom mogućnošću detekcije osmijeha: nakon što na uređaju podesite smile detection način rada, on će čekati na okidanje fotografije sve dok jedna ili više osoba koje se nalaze u kadru – ne nasmiješe.

O kolikoj se gluposti radi postaje jasno kada saznate da funkcija uključuje i mogućnost podešavanja “razine osmijeha”; ne samo da je kvantifikacija osmijeha krajnje glupav koncept, već vam je čin podešavanja tog parametra sam vjerojatno odnio kojih pet puta više pažnje i truda nego da ste sami svojim očima pazili što se događa ispred vas i okinuli u trenutku kad se osoba koju snimate nasmiješila.

Evolucijska prednost

Kako, dakle, tehnologija koja je za performanse krajnjeg proizvoda relativno nevažna (fotoaparat je ponajprije alat kojim stvaramo fotografije – a, kao što smo već ugrubo objasnili, face recognition ima minimalan utjecaj na kvalitetu fotografija) može toliko brzo i do te mjere zavladati tržištem te postati feature broj jedan u određenom proizvodnom segmentu? Prvo evolucijski pogodno svojstvo tehnologije jest u tome što se izuzetno lako implementira: riječ je, naime, o isključivo softverskoj funkciji.

Procesori u današnjim digitalnim fotoaparatima (čak i onim najjeftinijim i najslabijim) i više su nego adekvatni za njezin uspješan rad, zahvaljujući čemu ovaj tehmem ima potencijalno iznimno visoku brzinu razmnožavanja. Iz identičnih razloga i iznimno lako mutira – svaki proizvođač posjeduje svoju varijaciju algoritma za detekciju i svaki može slobodno tvrditi da je baš njegov algoritam nov, revolucionaran i nenadmašan, a sitnim dodacima i izmjenama, poput spomenute detekcije osmijeha, tehmemu se lako osigurava i uspješno potomstvo. Konačno, riječ je o funkciji koja je eminentno medijski privlačna: ima “ono nešto” što proizvode koji je posjeduju u reklamama čini više cool od proizvoda koji je ne posjeduju, barem kada se neupućenog korisnika pita.

Premda je već dugo dio mainstreama, raspoznavanje uzoraka i – malo specifičnije – lica, prosječnom korisniku i dalje evocira asocijacije na znanstvenu fantastiku, umjetnu inteligenciju, špijunažu i druge kulturološki atraktivne fenomene.

Univerzalnost pošasti

Sve što smo opisali nipošto nije ograničeno samo na fotoindustriju. Posve se identične stvari iz godine u godinu događaju u svim potrošačkim “žanrovima” – od elektroničke industrije, preko automobilske industrije do kozmetičke. U ove dvije posljednje možda i najviše i najdulje nego igdje. Dovoljno se prisjetiti ksenonskih svjetala (te poplave fićeka, golfova, BMW kockica i opel astri s klasičnim žaruljama obojanima u plavo kako bi nalikovale ksenonskim) i retinola (mala domaća zadaća – obratite pozornost na TV reklame za kreme za lice i nabrojite one koje ne spominju retinol i/ili nanosome) – i bit će vam jasno o čemu pričamo.

Zasigurno će se naći mnogi koji će na sve ovo reći: pa što? Na kraju krajeva, ako određeni tehmem preživi, to znači da je on posebno dobro prilagođen tržištu, zar ne? To je dobro, nije li? E pa – nije! Daleko od toga. Zašto? Zato što tržište danas više ne kroje potrošači, već marketing. Samim time ni uvjeti koji oblikuju tržište više nisu određeni stvarnim željama korisnika, već željama koje im marketing i reklame imputiraju.

Umjetna selekcija

Rezultat toga jest okruženje u kojem tehmemi ne evoluiraju “prirodnim putem”, nego “umjetnom selekcijom”. Napominjemo još jednom da je čitava bit evolucije, genetičke, memetičke ili tehnološke, da ne postoji “dobro” i “loše” – evolucija je indiferentna. Evolucija kakvu smo opisali, međutim, loša je za nas kao potrošače i krajnje korisnike, jer okolinu u kojoj tehmemi evoluiraju više ne uvjetuju ponuda i potražnja ili interesi kupaca, već “vanjski utjecaji” u obliku marketinga i masovnih medija. S obzirom na to da ti utjecaji, pak, (direktno ili indirektno) dolaze upravo od proizvođača, očigledno je da tržištem upravlja zatvorena petlja (feedback loop) na koju potrošači nemaju mnogo utjecaja.

Sve nas to, međutim, dovodi do najvažnijeg i najnegativnijeg trenda koji proizlazi iz tržišta zasićenog tehmemima, a dugoročno je najvažniji za razvoj high-tech industrije, te posredno i (potrošačkog) društva općenito. U nedostatku pametnijeg postojećeg termina, da bismo ga opisali uvest ćemo pojam “tehnološki singularitet”, koji izvorno ima drugačije značenje (označava hipotetski razvoj događaja u futurologiji, do kojega bi došlo kada bi ljudski rod stvorio entitet – bilo umjetnu inteligenciju ili amalgam čovjeka i stroja – veće inteligencije i višeg tehnološkog razvojnog potencijala od sebe, ali to je već tema za neki drugi tekst). Naime, kako tehmemi sve više i više vladaju razvojem proizvoda, tako je sve više i više uočljiv manjak njihove raznolikosti.

Mračne slutnje

Na tržištu na kojem se tehmemi repliciraju u jednom razvojnom ciklusu (jednoj generaciji proizvoda) i gdje tržišni opstanak ovisi o tome ima li vaš proizvod sve tehmeme koje i konkurentski, svi proizvodi ubrzo počinju izgledati i funkcionirati jednako, a prave, realne konkurencije nema. Nekad su postojali mehanizmi samokontrole koji su sprječavali da se takvo što dogodi, među kojima su vjerojatno najvažnija bila patentna prava.

Zahvaljujući tehnološkom napretku i popularizaciji outsourcinga u poslovnim modelima modernih kompanija, međutim, proizvođačima danas nije apsolutno nikakav problem doći do identične tehnologije kakvu posjeduje konkurent unutar jednog ciklusa razvoja, bilo reverznim inženjeringom bilo izravnim angažiranjem iste kompanije koja ju je izvorno napravila. Upravo zahvaljujući tome, kao i zakazivanju brojnih drugih “prirodnih” zaštitnih mehanizama – situacija je danas kakva jest (ili kakvom je pokušavamo predstaviti, što nas konačno dovodi i do zaključnog odlomka).

Pretjerujemo li ovim tekstom, na koncu konca, malo previše s pesimizmom, širenjem panike i pljuvanjem po modernoj industriji, marketingu i potrošačkom društvu?  Vjerojatno malo da. No smatramo da se malo pretjerivanja isplati ako to uspije promijeniti način na koji razmišlja makar i samo jedan među vama, dragi čitatelji. Stoga sljedeći put kada kupujete fotoaparat – razmislite što i zašto kupujete. (Ante Vukorepa, Plan B 4)

No opet, ima i ovdje ljudi koji se odbijaju pomiriti s takvim stanjem i hrabro nastavljaju borbu pod barjakom najvitalnije glazbe današnjice. Poput, recimo, ekipe iz Home Made Electronice, zagrebačkog labela čija su izdanja hvaljena na stranicama Mixmaga, DJ Maga i De:Buga, a mogu se kupiti i na manje-više svim većim siteovima za prodaju glazbe tog profila (Beatport, Juno, Trackitdown…).

Cro Mix

Home Made Electronica – diskografski dom rastućeg broja producenata plesne elektroničke glazbe, pretežno s prostora Balkana – djeluje pod egidom “glazba s mediteranskim dušom i balkanskim stavom”. “Balkanski stav” se pritom ponajviše odnosi na prkos protiv skeptičnosti i inertnosti okoline; uostalom, label je i nastao nakon što je DJ Sergej svojedobno bio odlučio napraviti suvisli miks-CD s pjesmama isključivo domaćih izvođača, premda mu je puno ljudi govorilo da je to neizvedivo. Sergej se prisjeća: “Kad sam na taj miks napisao ‘Cro-mix’, jedan ‘ajmo reći dosta relevantan lik na sceni pitao me da zašto sam baš morao staviti to ‘Cro’. Njegov problem s prihvaćanjem takvog naziva simptomatičan je za jedan, kod nas ukorijenjen, pristup vlastitoj socio-kulturnoj baštini. Dok, recimo, jedan svjetski poznati label poput Kompakt Recordsa iz Kölna koristi grb grada kao vlastiti logotip, na ponos ljubitelja elektronske glazbe – ali i šire zajednice građana Njemačke.”

Nakon još dva takva uspješna miksa (u režiji Ede i Pytzeka), Sergej je odlučio dići priču na višu razinu: tako je nastala Home Made Electronica, etiketa koja se financira od privatnih ulaganja, ali i od prodaje i svirki, te koja – posve netipično za jedan takav projekt u nas – na stalnoj dnevnoj bazi zapošljava jednog čovjeka koji se bavi administracijom.

Kao prvo izdanje, prije dvije godine lansiran je ranim detroitskim technom inspiriran “Social Freischwebende Album”, dugosvirajući prvijenac 22-godišnjeg Davora O. Unatoč vrlo povoljnoj cijeni CD-a od 50 kuna, domaća publika je ostala indiferentna – no, s druge strane, album je dobio pet zvjezdica u De:Bugu, vjerojatno najznačajnijem njemačkom časopisu za elektroničku glazbu. “Planirali smo napravit’ dio posla na domaćem tržištu, skupit’ određena sredstva i polako izlazit’ na globalno tržište…, ali je ispalo obratno”, objašnjava Sergej, a Davor dodaje: “Album je na kraju ispao relevantniji za europske okvire nego što je za Hrvatsku. Što je tužno na neki način, ali pokazuje kako nas očekuje još puno posla”.

Kings Of Kaos House

Među ostalim artistima Home Madea ističu se electro-mračnjak Zarkoff te Home Boy, koji – osim samostalnih produkcija – zajedno sa Sergejem sačinjava dvojac Bechari. “Ono što smo htjeli s Becharima napravit’ je da se uzmu autohtone glazbene forme s ovih područja i njih transkribira u tu plesnu glazbu”, priča Home Boy. “Znaš, ono, svi se žale kako nam treba nešto novo, ali u principu nitko nije dovoljno hrabar da ode s te house forme, od tog Chicaga, i pokuša nešto totalno drugo napravit’.” Stoga na myspaceu ispod imena Bechari piše “techno / house / folk”, a njihovu novu stvar “Ljobovilja” krasi, praktički, solaža na dugmetari, prevedena kroz sint na jezik techna.

Takve provokacije Sergeju ni prije nisu bile strane: svojedobno je s mini-projektom Kings Of Kaos House (DJ Sergej & Rudy B) semplirao turbofolk dive. “To je bio u principu punkerski pristup vocal houseu, rukavica bačena ljudima u uši,” kaže Sergej. “House pratim još od ranih osamdesetih, i kad pogledaš degeneraciju te glazbe, počevši od vokala do produkcije i te ‘sexy house’ ikonografije, pa to usporediš s ikonografijom turbofolka, gdje imaš sojke vrlo atributne, da tako kažem, i isti tempo… samo fali malo tvrđa clubbing produkcija da skužiš koliko je to slično.”

No, Becharima provokacija nipošto nije krajnji domet. Home Boy pojašnjava: “To na čemu sad radimo, to nije ono da uzmeš sempl trubača i sad ti radiš gypsy house ili tako neku glupost, nego je stvar u tome da se posvetimo izvornoj glazbenoj formi – znači, izvornim harmonijskim sljedovima i ritmovima – i to iskoristimo. Cilj je faktički da se kreira neka nova forme plesne glazbe koja će biti karakteristična za ovo područje. Kao što Talijani imaju italo disco, volio bih da stvorimo nešto što će biti hrvatski ili balkanski dance, house ili šta već.”

Istočna house glazba

U europskom house podzemlju, Istočna Europa je trenutačno zadnji krik mode. Rumunjski producenti Petre Inspirescu i Rhadoo miljenici su najvećih njemačkih minimal faca, a zapadna obala Crnog mora sve češće se spominje kao kulerska alternativa Ibizi. Davor će o tom fenomenu: “Glavne karakteristike elektronske glazbe su tehnološki napredak sredstava za produkciju i konzumaciju glazbe, kao i potreba za konstantnom revizijom postojećih glazbenih ideja i njihovim usavršavanjem.

Elektronska glazba je u samoj osnovi izuzetno progresivna, i mislim da je na taj način odgojena i publika, odnosno da stalno traži nešto novo. Dok recimo… sad ne želim da me se krivo shvati, ali – rocker može konzumirati zvuk koji njemu odgovara vrlo dugo bez potrebe za promjenom, dok je recimo promjena zvuka u elektronskoj glazbi po meni vrlo, vrlo učestala. Otud i pomicanje elektronske glazbe prema istoku: postojala je jedna potreba da se uzme jedan novi motiv, jedan novi uzorak, i da ga se integrira u postojeće okvire. A u tom smislu mislim da mi glazbeno možemo puno reći.”

Home Made, naravno, nije prva etiketa za plesnu elektroničku glazbu u Hrvata, ali je definitivno popunila vakuum koji je nastao splašnjavanjem prvotnog vala partijanerskog entuzijazma iz devedesetih. Jest da je prije njih ovog desetljeća tu bio i Egoboo.Bits Records, ali u toj priči je na posljetku ideološka komponenta (open source/creative commons) zasjenila onu glazbenu, a danas Egoboo ionako više ni nije label nego tek kolektiv glazbenika. S druge strane, Home Made se širi izvan granica Lijepe Naše, no pritom uvijek prvenstveno kao misao-vodilju ima doprinos razvoju i boljitku domaće scene. Kao što Davor kaže: “Ja apsolutno respektiram hrvatske producente koji nisu okrenuti prema domaćoj publici nego svoj eventualni uspjeh traže na nekim drugim tržištima, ali to je na neki način i podcjenjivanje ljudi ovdje.”

Ili, kao što je Sergej slikovito opisao: “Gotovo svi nezavisni izdavači u Hrvatskoj ciljaju na globalno tržište, te nam se svima otvaraju dva scenarija. Jedan je scenarij da konkuriramo sami između sebe, i onda već kad tu izginemo, da onako jadni poslije tog rata izađemo na svjetsko tržište, i tamo nas… Ono, prvi komarac koji te ubode – dobiješ malariju i mrtav si.

“Drugi scenarij je taj da svi zajedno promoviramo stvaranje i uživanje elektronske glazbe u Hrvatskoj, jer na taj način razvijamo lokalno tržite i integriramo ga u globalne glazbene trendove, što nam daje mogućnost da djelujemo lokalno, ali imamo globalne rezultate.” (Tonći Kožul, Plan B 4)

Ne čačkaj mi gene!

Filmovi “Code 46″ (“Propis 46″, 2003.) i “Gattaca” (1997.) ubrajaju se u biopunk, podžanr cyberpunka, koji se bavi zloporabom biotehnologije i genetskom manipulacijom, često u svrhu društvene kontrole od strane totalitarnih vlada ili megakorporacija.

“Code 46″ odvija se u multikulturalnom globaliziranom svijetu, u kojem se stanovništvo dijeli na one koji žive “unutra” (u gradovima, civilizaciji) i one koji žive “vani”. Zbog štetnog utjecaja sunčevih zraka, stanovnici su u gradovima zamijenili noć za dan, dok je cjelokupno društvo strogo kontrolirano nizom propisa. Slijedom napretka u biotehnologiji i medicinskim istraživanjima, pjevanje ili strani jezici “uče” se uz pomoć virusa, sjećanja je moguće ukloniti i zamijeniti, a ljude je moguće klonirati. Jedan od najzanimljivijih elemenata filma je pigeon English kojim svi pričaju, a uključuje i natruhe španjolskog, mandarinskog, arapskog, francuskog, talijanskog i urdskog. Sve je to pozadina priče o susretu Williama (Tim Robbins), koji uz pomoć virusa empatije istražuje prijevare osiguravajućeg društva, i Marije (Samantha Morton), radnice u tvrtki “The Sphinx” u Šangaju, koja proizvodi putne dozvole. Njihov susret dovest će do kršenja Propisa 46, koji zabranjuje “genetski incestuoznu reprodukciju”.

“Gattaca” je lijepo upakirana distopija smještena u blisku budućnost, koja se bavi genetskim inženjeringom u svrhu poboljšavanja ljudi (nova eugenika) i genetskom diskriminacijom. U svijetu u kojem roditelji naručuju dizajnirane bebe i gdje su savršeni isprogramirani ljudi građani prvoga reda, prirodno začeti i genetski manjkav Vincent (Ethan Hawke) nema nikakve šanse ostvariti svoj san – odlazak u svemir. No jednoga dana upoznaje Jeromea (Jude Law), čovjeka savršenog genetskog koda, koji je ostao paraliziran nakon nesreće te mu je potreban novac kako bi nastavio živjeti životom na koji je navikao. Vincent preuzima Jeromeov identitet i sve kreće nabolje, sve dok se u zgradi svemirske korporacije “Gattaca”, u kojoj radi, ne dogodi ubojstvo. Uz Judea i Ethana, u odličnoj su glumačkoj ekipi još Uma Thurman i Gore Vidal.

Put putujem… kroz vrijeme putujem!

Uz bok najpoznatijim filmovima koji se bave putovanjem kroz vrijeme, poput “Vremenskog stroja” iz 1960., “Dvanaest majmuna” ili trilogije “Povratak u budućnost”, s punim bi se pravom trebali nalaziti i filmovi “Donnie Darko” (2001.), “Primer” (2004.) i “Frequency” (“Prava frekvencija”, 2000.).
“Donnie Darko” već je zapravo stekao kultni status i ne postoji film s kojim ga je uopće moguće uspoređivati. Ne, film nije o nekom superheroju, kako bi možda ime impliciralo, već o problematičnom ali natprosječno inteligentnom tinejdžeru po imenu Donnie Darko (Jake Gyllenhaal), koji hoda u snu, pije tablete i posjećuje psihijatra. Jedne mu se noći ukazuje osoba odjevena u kostim nakaradnog zeca, po imenu Frank, koji mu kaže da će za 28 dana, 6 sati, 42 minute i 12 sekundi doći do kraja svijeta.

Uslijedi misteriozan pad avionskog motora na Donniejevu kuću, točno na njegovu sobu (srećom – praznu, jer je Donnie odšetao u snu), a potom i novi “susreti” s freaky Frankom, koji ga potiče na vandalizam, a slijedom njegovih naputaka Donnie mijenja vremenski slijed događaja, zbog čega će na kraju doći do paradoksa predodređenosti. Ovaj se odličan film, osim vremenskim paradoksima, bavi i kritikom američkog obrazovnog sustava i konzervatizma, s posebnim sarkastičnim osvrtom na “liječenje” uobičajenih tinejdžerskih “boljki” lijekovima i posjetima psihijatrima te na američku pošast self-help gurua.

“Primer” je svojevrsni fenomen jer je bio snimljen s budžetom od bijednih 7.000 dolara, ali je poprilično impresionirao filmsku kritiku. Istina, neki mu predbacuju pretjeranu kompliciranost, no drugi ga upravo zato hvale – jer ne podcjenjuje gledatelja i pruža mu istinski izazov praćenja radnje. Film se također bavi vremenskim paradoksima, koji uslijede nakon što dva mlada znanstvenika – Aaron (Shane Carruth, ujedno scenarist i redatelj filma) i Abe (David Sullivan) – u slobodno vrijeme i sasvim slučajno, eksperimentirajući s gravitacijom, izume vremenski stroj u Aaronovoj garaži. Iz njihovih putovanja u prošlost (jer stroj ide samo u prošlost) proizlaze mnoge etičke i filozofske dileme, jer koriste stroj ne samo da bi se obogatili, nego i da bi promijenili vlastite živote i percepciju drugih ljudi o sebi, što onda, naravno, prouzrokuje mnoge neželjene posljedice.

U filmu “Frequency” nema pravog putovanja kroz vrijeme, no ipak dolazi do izravnog kontakta ljudi iz sadašnjosti s onima u prošlosti, i to putem radioaparata kojim njujorški policijski detektiv John Sullivan (James Caviezel) stupa u vezu sa svojim ocem, poginulim vatrogascem Frankom (Dennis Quaid). Otac je u 1969. godini, sin u 1999., a “spaja” ih neobična polarna svjetlost iznad New Yorka, koja omogućuje izravnu radiovezu. John upozori Franka na događaje u budućnosti i time mu spasi život, ali i pokrene niz vremenskih paradoksa, koje će otac i sin zajednički – ali svaki u svojoj sadašnjosti – pokušati ispraviti, istodobno rješavajući slučaj zloglasnog serijskog ubojice.

Glavno da je bizarno? Ne, glavno da ima priču!

Ponekad su neki filmovi zanimljivi ili cijenjeni zbog svoje bizarnosti, ali ipak je potrebna priča koja će tu bizarnost opravdati. Filmovi iz te kategorije – sa solidnom pričom i solidnom dozom bizarnosti – svakako su “eXistenZ” (1999.), “A Scanner Darkly” (s jednako bizarnim prijevodom – “Replikator”, 2006.), i “Dark City” (“Grad tame”, 1998.).

“eXistenZ” (da, baš tako se piše) film je Davida Cronenberga koji ima popriličan broj fanova, ali i sijaset bizarnosti, ponajviše vezanih uz bio-organske naprave poput igraćih konzola koje se uštekavaju izravno u tijelo ili pištolja napravljenih od životinjskih kostiju. Prateći zbunjenog Teda Pikula (Jude Law) i najpoznatiju dizajnericu virtualnih igara na svijetu (i istovremeno metu fanatika koji je žele ubiti) Allegru Geller (Jennifer Jason Leigh), kroz njezino novo ostvarenje – igru eXistenZ – upadamo u avanturu u kojoj je katkad teško razlučiti pravu stvarnost od one virtualne.

“A Scanner Darkly” jedna je od dobrih ekranizacija Philipa K. Dicka, toliko dobra da je kategorija filma sama za sebe. Bizarnost ovog filma ponajprije leži u načinu na koji je sniman: snimljen je kao igrani, a potom obrađen rotoskopskom animacijom, što je poprilično bacanje vremena i novca u vjetar, ali i iznimno efektan završni sloj “boje” na iznimnom filmskom uratku. Potom, tu je i priča koja prati tajnog agenta Boba Arctora (Keanu Reeves), čiji je zadatak infiltrirati se među raspačivače nove i vrlo moćne halucinogene droge, nazvane “supstanca D”. Bobu, čiji identitet nije poznat nikome s njegova odjela, potom narede da slijedi sumnjivca, za kojega se ispostavi da je on sam, što dovodi do mnogih “kratkih spojeva” u Bobovoj glavi i krize identiteta (uvelike potpomognute uživanjem droge u vrijeme dok je na tajnom zadatku), oštećenja mozga i konačnog neočekivanog razrješenja slučaja.

“Dark City” je uistinu taman film jer se odvija u gradu u kojem nikad nema sunčevog svjetla, ali istovremeno izuzetno vizualno dojmljiv. John Murdoch (Rufus Sewell) budi se s potpunom amnezijom i shvaća da ga goni policija zbog niza brutalnih ubojstava, o kojima nema blagog pojma. Usto ga gone i čudna bića – Stranci – s još čudnijim moćima mijenjanja stvarnosti i ljudskih sjećanja. Probijajući se kroz noćnu moru od vlastitih sjećanja, John pokušava dokučiti zašto je u gradu uvijek mrak, zašto se iz njega nikako ne može izaći i koji se vrag zapravo događa. (Irena Rašeta, Plan B 4)

Pokažite joj fiksni telefon s opcijama prikaza broja pozivatelja – neće vjerovati svojim osjetilima. O mobitelu, računalu, internetu i ostalim blagodatima 21. stoljeća da ne govorimo: takve će je stvari na dulje vrijeme baciti u razmišljanje o smislu života i beskonačnosti svemira. No, pokažete li joj kompaktni automobil sa srednjom razinom opreme i normalnim dizelskim motorom – kladimo se da će je to najmanje fascinirati.

Naime, automobil se u svojoj osnovi nije značajno promijenio u posljednjih stotinu godina. Četiri kotača, motor s unutrašnjim sagorijevanjem (što god govorili o hibridima i njihovom blagotvornom utjecaju na okoliš, ne zaboravite da i oni pod poklopcem motora imaju klasičan atmosferski benzinac), sjedala, upravljač, ručica mjenjača, prtljažnik i ostalo – činili su automobil automobilom prije stotinu godina, a čine to i danas. Paradoksalno, iako je upravo automobil naprava koja je običnom čovjeku omogućila slobodu kretanja kakvu do tada nije mogao niti zamisliti, on se sam počeo oslobađati konvencija koje su postavljene u samim počecima njegova nastajanja tek prije deset godina. Sada je spreman za revoluciju – ne krvavu ni surovu, ali svakako ne ni baršunastu.

Okidač promjene

Tek su deset godina prije ostalih japanski proizvođači shvatili da bi mogli početi osluškivati feedback tržišta i pružati ljudima ono što žele. A oni su željeli više. Više snage, više performansi, više dizajna, više sigurnosti, više prostora…. Ukratko, više svega. Zato je rezultat tog procesa najbolje vidljiv kroz serijske i konceptne automobile koji su predstavljeni u posljednjih nekoliko mjeseci. Zašto je baš sada automobil spreman za revoluciju? Zato što dizajneri i inženjeri žive u ciklusima od sedam do deset godina, odnosno oni već sada rade na automobilima koji će na tržište stići između 2014. i 2017. godine.

Napredak između aktualnih automobila i njihovih nasljednika bit će mnogo veći nego što je bio između golfa IV i golfa V. Što je bio okidač promjena automobila? Prije svega, promjena samog društva, odnosno njegova sveopća informatizacija. Nakon toga sve veći pritisak država da se automobili učine sigurnijima. Potom, činjenica da je – velikim dijelom potpuno neopravdano – postao simbolom globalnog zagađenja, premda osobna vozila u ukupnoj emisiji CO2 sudjeluju s tek dvanaest posto, no najlakša su meta. Posljednje, on sam, odnosno činjenica da je postao sve masovnija i lakše dostupnija roba, sve češće prisutnija na cestama koje postaju sve zagušenije. Promet je sve sporiji, sve se više stoji u gužvama. No čak i kad se vozi, to više nije vožnja kakva je nekad bila.

Naime, između vozača i svega ostalog stoji CPU. Drive-by (ne u smislu u kojem ga upotrebljavaju pripadnici bandi u SAD), postao je sveprisutan. Drive by wire, steer by wire, brake by wire, itd. Mehaničke komponente polako nestaju, papučice i upravljač više nisu spojeni s motorom, sad je tu posrednik, spomenuti CPU – ili, da budemo jasniji, malo specijalizirano računalo. Vozač daje input, on odlazi u računalo, a računalo ga prosljeđuje motoru, kočnicama ili kotačima.

iAuto

Sviđalo se to okorjelim ljubiteljima automobilima ili ne, oni više ne kontroliraju svoje vozilo, nego to umjesto njih čini elektronički softver i hardver. Prema posljednjim istraživanjima provedenim u Velikoj Britaniji, samo vrijednost softvera u modernom automobilu srednje klase (npr. u hondi accordu ili opelu vectri), u prosjeku iznosi 1.500 eura.

Budući da je Hrvatska još uvijek zemlja u kojoj je legalan softver rijedak, ako ste u posljednjih pet godina kupili takav automobil, gotovo je sigurno da ste, kupujući ga, u njegovoj cijeni platili više za taj softver nego što ste platili za onaj na svom osobnom računalu. A također govori mnogo vašem serviseru: koliko često točite gorivo, stišćete li gas previše kad je automobil hladan, je li itko neovlašten prtljao po automobilu itd… Osim što se zbog informatizacije mnogo toga više ne može sakriti, a ona je zamijenila i mnoge mehaničke dijelove, danas se polako stiže dotle da će se svi automobili moći spajati s iPodima (ili bilo koji drugim MP3 playerom), PDA-ovima, pa čak i osobnim računalima. Osobno računalo spojeno na osobno vozilo, ne zvuči loše, zar ne? Naročito kad stojite u gužvi…

Gledanje DVD-a i televizije postalo je normalna, obična stvar. DVD playeri sa zaslonima smještenim u krovu ili na stražnjoj strani prednjih naslona za glavu već se nekoliko godina mogu naručiti i u kompaktnim monovolumenima, a o limuzinama i SUV-ovima da ne govorimo. Usporedbe radi, prije desetak godina za putno računalo mnogi su mislili da ne postoji, a audiouređaj s CD playerom bio je vrlo rijedak. U zemljama zapadne Europe mnogi specijalizirani automobilistički magazini već u svojim cjenicima, osim kolona u kojima se nalaze podaci o potrošnji i konjskim snagama, imaju i onu u kojoj navode je li neki automobil serijski opremljen priključkom za iPod ili neki drugi MP3 player.

A kako i ne bi, kad automobilska industrija surađuje s informatičkom, iako se o tome ne trubi na sva zvona. Direktori velikih automobilskih tvrtki nisu baš previše oduševljeni mogućnošću da većina vozača konačno shvati da im softver i hardver za automobile rade isti ljudi čiji ih proizvodi u stolnom ili prijenosnom računalu ponekad znaju toliko iznervirati da bi dotično računalo najradije bacili kroz prozor. Međutim, natrag se više ne može, nego samo naprijed.

Microsoft inside

Samo nekoliko dana nakon što je Apple konačno predstavio svoj dugoočekivani iPhone, BMW je objavio da su njegovi modeli serije 3, 5, 6, 7 i SUV-u X5 kompatibilni s iPhoneom. Audi je zakasnio samo par dana za BMW-om, no i on u Americi nudi kompatibilnost s iPhoneom. Inače, BMW je bio prvi proizvođač koji je ponudio mogućnost spajanja iPoda sa svojim vozilima. No, Audi je nedavno preduhitrio sve proizvođače automobila tako što je uz svoj audi metroproject quattro ponudio i vlastiti mobilni telefon. Korak dalje odlazi Ford, koji je u suradnji s Microsoftom razvio Sync.

Radi se o sustavu koji će Ford ponuditi u svojim američkim automobilima 2009., a u ostatku svijeta dvije godine kasnije. Sync je sustav baziran na flash memoriji, a omogućit će vozaču da preko glasovnih naredbi i prekidača na upravljaču u potpunosti kontrolira eksterne elektroničke uređaje. Sync će na sebe moći u isto vrijeme vezati 12 mobitela (preko Bluetootha), a omogućavat će i slušanje glazbe preko Bluetootha. Osim navedenog, Snyc će nuditi i mogućnost slušanja glazbe putem streaminga s interneta, dok će PDA ili mobitel spojen na automobil imati mogućnost spajanja na internet.

Najdalje je zasad otišao GM, koji razvija V2V sustav. Ukratko, radi se o mogućnosti komunikacije između vozila. V2V za razmjenu informacija o brzini i lokaciji koristi bežično povezivanje. O njemu je detaljnije pisao naš novinar Ante Vukorepa u 2. broju Plana B. Osim na zabavu i sigurnost, informatizacija je utjecala i na dizajn. Naravno, ne samo time što se danas velikim dijelom dizajnira na računalu, nego i činjenicom da gadgeti služe kao inspiracija, prije svega za interijere.

Pametni jaguar

Tako je Ian Callum, genijalac-dizajner koji će vjerojatno izvući Jaguar iz krize limuzinom visoke srednje klase, jaguarom XF – nadahnuće za instrumentnu ploču našao je u smartphoneima. Za dizajn središnje konzole, koji je vrlo jednostavan i pregledan, uzor je tražio u Appleovim proizvodima, koji su mahom privlačni i krajnje minimalistički. Čak je i mjenjač skriven u samoj središnjoj konzoli te se putem elektromotora izvlači kad vozač poželi promijeniti brzinu. No, jedan je automobil u posljednje vrijeme iskočio kao vrhunski primjer informatizacije. Konceptni Nissanov mixim, koji je rađen za djecu. Odnosno, prema onome što Japanci misle da djeca žele.

Djeca su, naime, budući kupci i vozači, a oni svijet (pa shodno tome i automobile) gledaju nešto drugačijim očima od odraslih. Njima je, naime, primarno gorivo struja. Stoga je Nissan i napravio ovaj koncept sa četiri elektromotora (svaki u svojem kotaču). Ako djeca vide električnu energiju kao gorivo za svoje mobitele, računala, MP3 playere, digitalne fotoaparate – treba im je pružiti i kao gorivo za automobile, drže u Nissanu. Isto tako znaju da će uskoro biti potrebno ponuditi drugačiju unutrašnjost.

Stoga mixim ima takav raspored u kojem vozač sjedi naprijed sam, putnici imaju dva sjedala straga, upravljač izgleda maksimalno futuristički, a na sebi ima dva utora za USB diskove. Instrumenti doslovno izgledaju kao da su stigli iz svemirske letjelice, a mjenjač i ostale konvencionalne “sitnice” poznate iz modela koji su danas na cestama – ne postoje. Dok izvana još nalikuje na automobile kakve smo navikli viđati, iznutra mixim izgleda poput vozila Dartha Vadera za kraće izlete. Međutim, osim informatizacije, interijer automobila doživio je i svojevrsnu demokratizaciju.

Mille chili

Za nju su, u prvom redu, zaslužni monovolumeni. Klasičan trovolumenski layout polako nestaje, te se uvođenjem staklenih krovova i pomičnih sjedala stvaraju automobili u kojima su vozač i putnici bliže jedni drugima, lakše komuniciraju i osjećaju se ugodnije. To je posebno važno tijekom gužvi, koje su i na našim cestama u prometnim špicama svakodnevna pojava, a u Europi vožnja automobilom od kuće do posla može trajati i po sat vremena. U takvim je situacijama važno da je u automobilu ugodno, te da postoji što veći osjećaj prostranosti i povezanosti između redova sjedala.

Naravno, revoluciju je doživjela i karoserija. Lim se više ne oblikuje po predefiniranim “ladicama”, traži se “out of the box” razmišljanje. Izmislite li klasu, izvjesno vrijeme nećete imati konkurencije, a i profit će biti zajamčen. Najbolje je to dokazala prva generacija BMW-a X5, a potvrđuje to i njegov nešto malo veći i mnogo više neobičniji brat X6, koji je u pravom smislu te riječi križanac SUV-a i coupea. Potreba za povećanom sigurnošću dovela je do uvođenja zračnih zavjesa, zona gužvanja karoserije, ABS-a, ESP-a itd. Paradoksalno, ali zbog potrebe za time da budu sigurniji, automobili su postali veći zagađivači. Veća sigurnost neminovno znači veću masu, a to znači veću potrošnju, što donosi veće zagađenje. Stoga se automobil počeo mijenja

Svi proizvođači najavili su, ili već predstavili u serijskim modelima, ovaj ili onaj način smanjenja emisija stakleničkih plinova. Hibridni pogoni, električna energija, vodik, ćelije goriva, Start&Stop sistemi, čisti dizeli itd. Svatko ima varijaciju na temu smanjenja emisija CO2. Čak i Porsche radi na hibridnom cayenneu, koji će biti na cestama za dvije godine, a Ferrari je predstavio svoj koncept mille chili, koji je zapravo platforma za isprobavanje tehnologija kojima će ubuduće svaki cavalino rampante štedjeti gorivo i smanjivati potrošnju. Naravno, jasno je da je talijanska vizija načina na koji će supersportski automobili štedjeti gorivo i manje zagađivati potpuno drugačija od njemačke.

Svi nabrojani pogoni (a i još neki) u roku od pet godina stići će na ceste. Gotovo je sigurno da nijedan od njih neće biti toliko dominantan kao što je do kraja devedesetih bio benzin; dizel je tek dolaskom turbopunjača doživio svoj uzlet. Sigurno je da će se vozači moći odlučiti za jedan od njih, dok će mogućnost izbora po pitanju spajanja elektroničkih naprava s automobilom i gadgeta te raznih vrsta interijera – sigurno biti znatno veća. Automobil prestaje biti mehaničkom napravom, sve se više pretvarajući u elektroničku. (Goran Vuzem, Plan B 4)

Tramvajska iskustva pokazuju ipak jednu novu tendenciju. Otkad je moguće u Zagrebu platiti kartu mobitelom, dio se švercera ipak lakše odlučuje za kupovinu, i to iz barem dva razloga. Prvi je suzbijanje urođene lijenosti. Nikome se ne da nabavljati kartu (ako već nije korisnik pretplatničke pokazne karte), tražiti kiosk u blizini ili trčati do kola s vozačem. Sve je to muka. Korištenje mobitela prikraćuje tu muku, a i činjenica da se na taj način rastaje od osam kuna na računu nekako je nevidljiva, pa sve ide lakše. Drugi je razlog švercerski sustav. Dovoljno je napraviti template u mobitelu, pa onda čekati spreman da se pojavi kontrolor negdje na vratima. Kad se pojavi, u tili čas pošalje se poruka, sasvim dovoljno da se mobitel na vrijeme može pokazati predstavniku tramvajskoga poretka.

S mobilnom glazbom u nekoj bliskoj budućnosti možda može biti tako. Kad se uvede neki regulatorni okvir i tehnička nadgradnja za njezino korištenje, korisnicima možda neće biti mrsko da je kupuju umjesto da je nabavljaju na različite načine. Možda će biti i jednostavnije: umjesto da neku novu pjesmu traže po raznim piratskim siteovima ili P2P mrežama, downloadaju i prebacuju u mobitel, downloadat će je izravno u mobitel po vrlo prihvatljivoj cijeni.

Kakofonija ponude i potražnje

Činjenica je da mobilna glazba postaje sve više sadržajem koji dobiva važnu ulogu u mobilnim uređajima, uz glasovnu funkciju, SMS, e-mail i fotoaparat. Mobitel bez ugrađenoga MP3 playera danas pripada nižoj klasi uređaja, a specijalizirani MP3 uređaji nalaze se u portfelju svakog proizvođača. Operatori ne zaostaju sa svojom ponudom glazbe, od realtonova i ringtonova do gotovih empetrica, a razni načini kupnje i distribucije glazbe pokazuju da se tržište mobilne glazbe sasvim uzvitlalo te da svjedočimo poslovnoj kakofoniji ponude i potražnje.

Glazbeni katalozi sve su veći, ponuda pjesma je nevjerojatna, cijene usluga padaju… – i u tim željama za što slađim i većim dijelom tržišnoga kolača dolazi do apsurdnih situacija. Zasad to mimoilazi Hrvatsku, ali kad jednog dana regulativa bude posložena, nije nemoguće da uistinu bude bitno koji glazbeni provider (mobilni operator? diskografska kuća? mobilna diskografska kuća?) ima katalog s najviše pjesama u ponudi.

Na primjer, britanski mobilni operator 3 UK hvali se da u ponudi ima više od milijun pjesma. Njegovi konkurenti Vodafone i Orange brojčano su slabiji od njega. Naizgled je tu tržište podijeljeno s porukom: ako ti je bitna mobilna glazba, neka tvoja SIM kartica započne s brojem 3. Ali, Temzu muti neovisni glazbeni publisher Pocket Group, koji nudi 1,5 milijuna pjesama nakon što je kupio kataloge tvrtki CD Baby i INGrooves. Na taj je način Pocket Group objedinio prava na distribuciju pjesama s 1.500 neovisnih diskografskih kuća i postao najveći svjetski distributer nezavisne glazbe za mobitele.

I premda Pocket Group radosno vijori pobjedničkom zastavom, problematika mobilne glazbe ne zaustavlja se na što većem katalogu, nego – kao u slučaju brzine procesora na računalima ili broja megapiksela na digitalnim fotoaparatima – neki drugi detalji čine bitne faktore za funkcioniranje cjeline. U ovom slučaju to je mehanizam za pretraživanje. Još uvijek nema pouzdanog sustava pretraživanja da s mobitela potražite i u hipu dobijete link na, primjerice, verziju pjesme “Dreams” grupe Fleetwood Mac, koji su u suradnji s pjevačicom banda Stevie Nicks nanovo snimili Deep Dish, ali u Axwell Remixu koji koriste Faithless u svome DJ Setu.

Bez alata nema zanata

Budući da nema takvog alata, prilično je teško čačkati po svakom izdanju, jer u ovom slučaju kvantiteta ne tvori kvalitetu. No provideri glazbe zasad u tome ne vide problem, pa zato i oglašavaju veličinu kataloga, a ne ostale detalje. Orange najavljuje promjenu strategije (vjerojatno stoga što nije uspio skupiti više od pola milijuna pjesama), pa će ubuduće oglašavati samo hitove s top-ljestvica koji se ionako najviše downloadaju u mobitele.

Bude li se razvila takva strategija, Pocket Group i njegovi indiejanci sa svojim će katalogom zasigurno zaglibiti, a on, istini za volju, krugu potencijalnih kupaca ne predstavlja neku veću radost. Prodaja glazbe snimane za neovisne diskografske kuće iznosi otprilike 25-30 posto – kako u digitalnom obliku, tako i na nosačima zvuka. No kad je posrijedi prodaja digitalne glazbe, indiejanci su zastali na samo 12 posto.

U čemu je problem? Glazba na neovisnim diskografskim etiketama uglavnom predstavlja svojevrsni eksperiment: daje se prigoda novim neafirmiranim izvođačima za koje se drži da imaju neku vrijednost. No posrijedi je sustav promašaja i pogodaka, a više ima promašaja. S druge strane, pogodci uglavnom imaju moć da mijenjaju neke ustaljene tijekove glazbenih i diskografskih procesa, pa zato ljubitelji dobrog zvuka svoju glazbenu tražbinu ponajprije nalaze na takvim etiketama.

Dakako, takvi ljubitelji glazbe žele i odgovarajući hardver za njezino preslušavanje, a bez obzira na neke napredne mobilne uređaje, mobiteli to još nisu. S druge strane, ringtonovi koje klinci bjesomučno downloadaju podrijetlo vode iz velikih diskografskih kuća, pa nije ni čudo što prevladavaju u mobilnom downloadu.

Razmjena dobara

U svakom slučaju, operatori su ti koji su stavili šapu na mobilnu glazbu, iako se pojavom iPhonea uvriježilo mišljenje da će Apple jednostavno pomesti konkurenciju zbog iTunesa, koji su ionako sastavni dio toga hit-uređaja. Ali tu se nameću dva problema. Prvi je problem u tome da iPhone nema mogućnost downloada izravno na mobilni uređaj, a drugi je činjenica da korisnici iPoda svoje kolekcije dobrim dijelom nisu kupili putem iTunesa, nego su uglavnom svoje CD kolekcije empetrizirali, ili su, kao u Hrvatskoj, do njih stigli prijateljskom razmjenom dobara, besplatnim downloadom ili P2P rabotama. Na isti će način i korisnici iPhonea dolaziti do svoje glazbe.

Kad se ova činjenica pridoda prijašnjim nedoumicama, stižemo do generalnog izazova: kako zapravo definirati mobilnu glazbu? Jer jedno su realtonovi koji stižu u komprimiranome obliku i služe umjesto zvonjave, a drugo su uredno bitrateirani mp3 fileovi. Mobilna glazba odnosi se na potonje, a u mobitel se upucava putem kabela ili Bluetootha ili mobilnim downloadom. No kada govorimo o njezinoj tržišnoj vrijednosti, gotovo se isključivo valja koristiti upravo terminom mobilnog downloada.

Kao korisnika mobilnih usluga, mene bi na takvo što natjeralo sljedeće: čujem negdje neku pjesmu (u automobilu, u kafiću, diskoteci…), potom koristim TrackID aplikaciju da je identificiram ili pak šaljem SMS, ako je pjesma na radiju. Operator mi odgovara i nudi mi mogućnost downloada te pjesme.

Kompliciranija verzija istog postupka izgledala bi ovako: čujem pjesmu, nakon čega je pokušavam otpjevati znancima, no ne uspijevam. Onda se sjećam ključnih riječi, ubacujem ih u Google, nekako nađem pjesmu, provjerim ima li spot na YouTubeu pa da pjesmu ipak čujem na najbrži način, a kad ustanovim da je to uistinu ta skladba, skidam je s P2P mreže ili putem nekih siteova. Kvaliteta empetrice može biti upitna. U prosjeku, za takvo što, ako nisam tome sasvim posvećen, trebat će mi minimum 24 sata. Za zaobilaženje takve gnjavaže spreman sam dati od pet do sedam kuna (koliko stoji pjesma na iTunesu, dakako, ne u Hrvatskoj i u kunama) kako bih trenutačno imao tu pjesmu u mobitelu.

Može li mi netko to omogućiti? Zasad ne. Tvrtka Omniphone nudi određeni pretplatnički model. Korisnici mogu slušati pjesme za određenu tjednu ili mjesečnu pretplatu, ali ih ne smiju downloadati. Omniphone je potpisao ugovor s Vodafoneom koji je tako stigao do velikog kataloga i omogućio korisnicima da za dvadesetak kuna tjedno preslušavaju onoliko pjesama koliko god žele i kada žele. Posrijedi je usluga MusicStation, koja je odlično prihvaćena, ali činjenica je da su korisnici ipak navikli posjedovati glazbu. Ovo je slično posudbi knjiga iz knjižnice, no kućne police ne pune se posudbama, nego kupnjom (dobro, neki to čine i mažnjavanjem).

Nokijina glazbena trgovina

Postoji još jedna mogućnost korištenja mobilne glazbe, a to je stream s PC-a. Tvrtka Oxy Systems razvila je aplikaciju s pomoću koje je moguće za određenu svotu downloadati glazbu na PC, a onda je streamati na šest mobilnih uređaja. Oxy ima dealove s vodećim proizvođačima mobilnih uređaja, tako da se danas na 25 modela telefona glazba može streamati na taj način.

Ipak, operatorima prijeti jedan proizvođač mobitela, i to onaj najjači: Nokia s Nokia Music Storeom, svojevrsnom mobilnom inačicom iTunesa. Ona je već krenula u operativni rad u Velikoj Britaniji, a prvi je uspjeh toga servisa činjenica da je Kylie Minogue upravo preko njega ponudila svoj novi album “X” na download, pet dana prije službene objave.

Nokia ne namjerava prodavati glazbu poput Applea, nego ima nešto drukčiji plan, koji bi mogao svakako privući nove kupce njihovih uređaja. Posrijedi je prodaja prava na download u paketu s mobitelom, na sličan način kako retaileri prodaju računala s Windowsima ukalkuliranima u cijenu. Tako bi i Nokia ponudila tržištu glazbene mobilne uređaje s opcijom jednogodišnjeg prava na download glazbe sa svojeg servisa.

Ideja je na začetku, nije još detaljno objašnjena, ali da Nokia misli ozbiljno dokaz je što je Universal Interational, jedna od četiri velike diskografske korporacije, potpisala ekskluzivni ugovor za distribuciju glazbe putem Nokia Music Storea.

Očito, želja je da se Nokijino skladište downloada najprije napuni, a onda će se formirati konačni načini prodaje glazbe, kao i njezina cijena. No zanimljivo je da Nokia želi konkurirati i ostalim načinima prodaje glazbe, pa će njezin glazbeni servis uključivati i klasičnu prodaju (i to jeftiniju od iTunesa), pretplatu za preslušavanje i PC streaming. Namjerava lansirati i poseban mobitel za to, što znači da mobilna glazba više nije tinejdžerska zezancija na razini primamljivih ringtonova i realtonova, nego početak jednoga velikoga i ozbiljnog posla.

Nokia Comes With Music

O glazbenim ambicijama Nokije porazgovarali smo s Edom Averdieckom, izvršnim direktorom u Nokia Music Serviceu. O konceptu “Nokia Comes With Music” kaže:

- Zasad je to glazbeni servis kupnje glazbe za mobitele koji funkcionira u Velikoj Britaniji, ali do kraja sljedeće godine bit će dostupan diljem Europe i u Aziji. Namjeravamo globalno proširiti naš inovativni sustav kupnje glazbe. Naime, download jedne po jedne pjesme na mobitel iziskuje prilično vremena, a mi želimo sve pojednostaviti. Osim toga, želite li napuniti glazbeni mobitel na koji stane 2.000 pjesama, onda ćete morati platiti 2.000 eura, što je besmisleno skupo. Zato ćemo mi prodavati licencu za download, koja će biti vrlo povoljna, što je sasvim sigurno bolje rješenje za korisnika od iTunesa.

Na koji ćete način to riješiti?
- Prodavat ćemo specijalizirani glazbeni mobitel i na taj način ćemo automatski stići do korisnika. U sklopu mobitela prodavat će se i licenca za neograničen broj downloada u trajanju od godine dana.

Hoće li pjesme biti zaštićene DRM-om ili će se moći prebacivati na druge uređaje?
- Naravno, tako downloadane pjesme bit će u mobitelu zaštićene DRM-om i neće se moći prebacivati na druge medije. Ali budući da će to biti vrhunski uređaj, sigurno je da će se glazba moći preslušavati i kada se odgovarajući zvučnici spoje na mobitel.
(Bojan Mušćet, Plan B 4)

Odustajanje godine
www.bestseler.net

Bestseler se pojavio kao blogerski magazin, okupivši neka tada važna imena iz blogosefere. Prva verzija je, na žalost, bila riješena potpuno neblogerski, dok je druga dijelom taj problem ispravila. No, Bestseler 2.0 u svojoj je drugoj verziji krenuo silaznom putanjom. Nitko se o siteu nije brinuo, pa je sve i zamrlo, a ljudi su zaboravili da je postojao. Sada skuplja prašinu i zalutalog posjetitelja, i jasno je da mu budućnost nije blistava. Šteta, polagali smo dosta nade u to odredište.

Najgori dizajn portala
www.javno.com

U sadržaj nećemo ulaziti jer ga niti ne čitamo, ali dizajn smo vidjeli i možemo reći da je katastrofalan. Totalno – ne devedesete nego osamdesete! I ideja da se novinarima plaća po broju klikova koje su dobili na tekst – odlična je, trebali su je zadržati. Sigurni smo da barem jedan novinar ima prijatelja programera koji bi riješio Najveću Novinarsku Plaću u Hrvata! Ipak, na greškama se uči; u trenutku pisanja ovog teksta pričalo se kako kreću u redizajn, koji je možda već gotov. Javno.info je već otvoren. Kul, građani novinari, trendy.

So ’90 dizajn
www.crochef.com

Važan je sadržaj, i mi to znamo, ali zašto ga ne upakirati u moderniji izgled kad već možete? Tako je CroChef (‘rvacki šef) dobra ideja sa zgodnim sadržajem, upakirana u ne tako sjajan dizajn, kakav je negdje oko ’96. prevladavao webom, i to ne domaćim nego stranim! Na žalost, takvih je siteova u nas dosta velik broj, a razloge nalazimo u činjenici da će mali od strinine rodice taj neki web napraviti za sto kuna. Platite dizajnerima da dizajniraju! I pustite ih da rade svoj posao, znaju bolje od vas.

Upitnik godine
Večernjakovi blogeri na Blog.hr

Ok, možda su to neki dilovi i korporativna povezanost koju nam se ne da istraživati, ali odluka Večernjeg da svoje blogere pošalje na Blog.hr kako bi tamo pisali, čudna je. Misao-vodilja trebala je biti “povećajmo posjet svojim stranicama” (koje se često raspadaju), no u ovim su novinama odlučiti napraviti suprotno. Još čudnije, ako uzmemo u obzir da je publika Blog.hr dosta mlada i da možda i nije najbolja ciljana publika (sumnjamo da će oni kupovati dnevne novine). Na to i još niz pitanja – tražimo odgovor.

Prepisivanje godine
Domaći portali

Hrvatskoj bi bio dovoljan jedan jedini portal jer svi ionako prenose isto: piše Večernji, piše Jutarnji, piše Slobodna, piše Novi list, i vrlo malen broj tih portalskih novinara. A za nas čitatelje stvar je dosta iritantna. Odemo na site nekih dnevnih novina, tamo vidimo sve što treba, i onda utvrđujemo gradivo na portalima. Istina, ima tu i autorskog rada, ali znatno manje nego copy-pasteanja. Želite li uzeti pare, eto vam ideje: zaposlite par ljudi da copy-pasteaju i prenosite, prenosite, prenosite!

Brza smrt
www.hiperlink.hr

Na ovoj se adresi pojavio u jednom trenutku 865. blog servis, ali je brzo skončao. Bit će da je u pitanju ona: “Vidjela žaba…” Takvih klonova je sve više, originalnih ideja sve manje, pa na kraju imamo 700 istih servisa na kojima žive autor i tri prijatelja, pa ti servisi zamru nakon nekog vremena. Ne kažemo da uvijek treba smišljati posve nove stvari, ali ako već pokrećete novi blog servis, morate po nečemu biti drukčiji.

Satovi koji ne postoje
www.sukobinteresa.hr

Veći dio godine provjeravali smo na datoj adresi je li Ivo Sanader u svoju imovinsku karticu dodao sve te silne satove koje ima. Odgovor znate: nije. Premda koristan, site Sukob interesa zapravo je ono – džabe nam takav site s takvim političarima. Treba nam rezervni site toga tipa, na kojem će pisati što sve nije prijavljeno, pa da možemo raditi usporedbu sa službenim sukobom interesa. A i ovaj postojeći izgleda kao da je ispao iz ’94.; možda se nema para za dizajnera, treba vanjski dug plaćati…

Riječ godine
Jubito

Koji LOL je ovo bio! “Gdje su mi se ismijavali na Jubitou”, rekao je (nadamo se, sada već bivši) ministar unutarnjih poslova Kirin – i stvar je počela živjeti! Pojavile su se Jubito majice, kupljene su Jubito domene, zauzele su se Gmail adrese, totalna zabava koja traje, traje i traje! Jubito je (za vas, gospodine, koji interneta nemate) popularni videoservis YouTube, na kojem se nalaze videozapisi o spomenutom ministru koji su pogledani više od milijun puta! Bolje od prajm tajma, i – ako nas pitate, a pitate – skroz novi prime time.

Okrupnjavanje godine
Filmski i prijatelji

Filmski.net, Booksa.hr i Teatar.hr postali su jedno. Film, knjiga i kazalište našli su se u istom dizajnu i istoj strukturi, vjerojatno i sa sličnim oglašivačima. Dobili su svaki za sebe veću vrijednost, veći broj posjeta, a samim tim i bolju mogućnost za zaradu na uzburkanoj internetskoj sceni. Ono što nedostaje jest centralni agregator vijesti sa sva tri sitea, a iznervirala nas je bila i videoreklama koju su imali, a u kojoj je zvuk defaultno bio na on. No, to su riješili, pa mirno spavamo. Sva tri, za kulturne ljude, odličan su izbor.

Najbolja online reklama
www.pljacka.com.hr
www.hostanostra.com

Kada je ZAMP odlučio uvesti danak u lipama, odnosno plaćanje naknade na informatičku opremu (jer naravno da je koristite za piratiziranje), ekipa iz tvrtke Makro Mikro uzvratila je serijom odličnih reklama i ovim siteom. Sve su riješili – nas su zabavili, podigli vrijednost tvrtke u očima korisnika, i “natjerali” nas da poslušamo sve njihove (ionako dobre) reklame. Odlična ideja, a takve su u nas na žalost, barem što se ovakvih akcija tiče, prerijetke. I još jedna blistava zamisao: site HostaNostra, kao reklama za hosting, naravno, odrađen u mafijaškom stilu.

Internetska stranka
SDP

Prvi su otvorili kanal na YouTubeu, profil na MySpaceu, počeli blogati i širiti se internetom. Sve u svemu, SDP je prošle godine definitivno bio najinternetskija stranka – i prije izbora najbolje su iskoristili ovaj naš životni prostor. I na službenim su stranicama predstavili program odnosno omogućili biračima da pitaju sve što im padne na pamet, a vezano je uz taj isti program. Na kraju, i Zoran Milanović 2.0 otvorio je svoj izborni blog, baš kao što se to radi u fizički dalekoj ali internetski bliskoj Americi. Sada su ustanovljena nova pravila koja se moraju slijediti.

Tko to gleda?
Max Zona

Mi! Ni sami nismo mogli vjerovati kada smo posjetili T-Portalovu Max Zonu, prvi domaći broadband portal, ali istina je bilo očita – MaxZona je redizajnirana! Hvala dragom Bogu! Bila je prava šteta što je zbog dizajna patio toliki sadržaj, ali sada, kad je sve malo na 2.0 foru i s primjenom svih funkcija koje se koriste na takvim servisima, predviđamo uspjeh. Također valja spomenuti (čitajte pažljivo kolege s NoveTv), kako se video može integrirati na druge siteove. Time se naravno, šir i glas o samom portalu. Hura još jednom!

Cenzura godine
Jubito u Saboru

Iako nije dugo potrajala, cenzura Jubitoa u Saboru izazvala je dosta buke (zbog čega je i Jubito vraćen). Sve se dogodilo nakon što je u Nacionalu objavljen članak o internetu u političkim kampanjama. Ubrzo nakon toga Larryjevim i Sergejevim (vlasnici YouTubea, op.a.) stranicama nije se moglo pristupiti s ove važne lokacije. Kasnije su se izvlačili na tehničku podršku, nešto muljali i vratili Jubito da se i zastupnici smiju. Da smo mi na vlasti, smjeli bi samo po stranicama Plana B surfati.

Google godine
Peratovićevi dokumenti na Googleu

Čini se da u policiji nisu računali na Google, kada su upali u prostorije NoveTV i s Blog.hr servera odstranili dokumente, postove zbog kojih je priveden slobodni novinar i bloger Željko Peratović. Naime, (nama ali ne i njima) poznati Google cache dokumente je (koji su šest mjeseci stajali na webu) – sačuvao. Kao blogeri i novinari na takvu akciju zastrašivanja možemo samo reći buu i uaaa! Pišite zato na inozemnim servisima, pa nek’ zovu Google da im skida postove ili pročitajte sve što se pročitati može o anonimnosti na internetu.

Spammeri godine
Suvremena.hr

Ovi su nas stvarno iznervirali sa svojim newsletterom. Prvi smo se put pristojno odjavili, drugi put smo još uvijek tolerirali taj spam, a treći put – napisali velikim slovima da ne želimo primati to što nam šalju. Srećom, sljedeći više nije stigao jer bismo se pozvali na Zakon o telekomunikacijama, koji u članku 111. kaže: “Uporaba pozivnih sustava sa i bez ljudskog posredovanja, telefaks uređaja ili elektroničke pošte u svrhu izravne promidžbe dopuštena je samo uz prethodno pribavljenu privolu korisnika usluga”, dok je kazna definirana člankom 116.: “Novčanom kaznom od 5.000,00 do 1.000.000,00 kuna kaznit će se…”

Usability godine
www.business.hr

Koje razočaranje! Koji loš redizajn! Kakva katastrofa! Ne znamo tko se bavio redizajnom business.hr-a, ali u višegodišnjoj povijesti domaćeg nam interneta ovo je nešto najgore što smo vidjeli. Dizajn još kako-tako, ali usability je totalno neprijateljski nastrojen prema korisniku – prekršena je većina pravila pristojnog usability ponašanja! Zašto i čemu – nismo saznali, a zapravo nas više niti ne zanima jer takve stranice odbijamo posjećivati u 21. stoljeću. Što se weba tiče, ugledajte se na konkurenciju.

Najgora ideja
Xclaim

Spam unutar novinskog članka, kako briljantno! Protiv marketinga se uopće ne bunimo, ali ovakvo zadiranje u novinski tekst baš nam nije sjelo, naročito nakon što su poveznice stavljene u potpuno pogrešan kontekst i na posve neprimjeren način. Siteovi koji drže do sebe trebali bi izbjegavati ovakav način oglašavanja, baš kao što to rade u inozemstvu. No, kod nas se zeleni virus proširio, na veliku sreću i radost korisnika. Treba napraviti bannere, Green link free i staviti ih po slobodnim stranicama.

MySpace godine
www.netopolis.hr

E, ‘si vidio onaj maj spejs, tam’ ima milijun ljudi, ono ekipa brije, trebalo bi to kod nas napraviti… Može, ček’ da vidim source… hm… da… CTRL-C… CTRL-V… Evo ga, gotovo. E, i nominirani smo u natječaju za web top 100, daj zakelji bener, možda se premijer učlani. Redizajnirajte barem to, ovako izgleda kao prva društvena mreža, totalno neprivlačno! Ipak, znamo ekipu koja se sada bavi time, a njima vjerujemo, pa će valjda i od Netopolisa biti nešto, a ne MySpace. Ovako je 0.0 a ne 2.0

AdSense godine
www.marketing.hr

Ovo i nije tako loša ideja – hrvatski AdSense s isključivo domaćim tekstualnim oglasima. Pojavio se negdje u travnju, no od tada do danas nije se nešto naročito dogodilo, niti smo dobili više informacija o tome kako radi i radi li uopće. Stranice na kojima su se trebale nalaziti sve pojedinosti – u trenutku pisanja teksta bile su nedostupne, pa sve što možemo reći jest Invalid licence key, jer to tamo piše. Možda ipak zaživi i oživi, ne bi bilo loše, premda pred autorima nije lak zadatak osmisliti takvo što.

“Zubi” počinju natpisom da “Nijedan muškarac nije ozlijeđen tijekom snimanja ovog filma”. U neimenovanom smo američkom gradiću gdje upoznajemo Dawn, zgodnu plavokosu tinejdžerku koju glumi Jess Weixler, zasad još nepoznata glumičica koju već prozivaju križankom Kate Winslett i Heather Graham. Dawn je vrla djevica, a u školi predvodi ćudoredni pokret Obećanje, koji propagira nevinost do braka. Ipak, zaljubljuje se u također ćudorednog Tobeyja, a kroz česta, ispočetka nevina druženja, njih dvoje sve teže odolijevaju strastima, sve dok jednom, u idiličnom okruženju ispod vodopada, Tobey isforsira seks. Tada Dawn iznenađuje samu sebe koliko i publiku, otkrivajući da u njezinoj vagini postoje oštri zubi spremni na akciju, a jadan Tobey usred seksa ostaje bez – tintilinića.

Oduševljena publika

Dawn shvaća da je vrag odnio šalu, pa odlazi u svoj prvi posjet ginekologu da konačno dozna što to ima tamo dolje. Perverzni ginić pregledava je rukom bez rukavice, pa ubrzo ostaje bez radoznalih prstiju – jer s Dawninom zubatom vaginom nema zafrkancije. U to se ubrzo uvjerava i njezin frikoidni polubrat Brad (glumi ga John Hensley, sin razmetni iz serije “Nip/Tuck”). Brad, vidi ironije, uživa u kombinaciji seksa i boli, a kad nasrne na Dawn, koja ga je oduvijek privlačila, pogodite bez čega ostaje…

Kažu da nezavisni filmmaking ostvaruje vrhunac kad u potpunosti odolijeva kategorizaciji. U skladu s tim, “Zube” je nemoguće žanrovski uokviriti. Trashy komedija? Horor-komedija? Tinejdžerska erotska crna tragikomedija? B-horor moralka? Ili sve to odjednom… Iako mu kritičari zamjeraju ovo i ono (“filmu nedostaje oštriji vizualni stil koji bi naglasio sporedne elemente” i slične filozofije), publika redovito odvaljuje od smijeha. Nakon uspjeha na Sundanceu, gdje se oko “Zubi” stvorio prvi buzz, a Jess Weixler je proglašena najboljom glumicom, film je s uspjehom prikazan na prošlom Berlin Film Festivalu, gdje nas je sve skupa oborio s nogu. Bizarna radnja neke je podsjetila na ranog Almodovara, druge na Todda Solondza ili Harmonyja Korinea, dok su se muški gledatelji pobojali za vlastiti libido onako kako nisu još od “Kobne privlačnosti”.

Redateljski debi

“Ne bojim se da ću jednoga dana naići na zubatu vaginu”, kaže mi John ‘Matt McNamara’ Hensley nakon završetka dupkom pune projekcije filma. “Ako i hoću, sumnjam da će me napasti – jer će odmah skužiti da sam dobar dečko”. Umjesto klasičnog što-te-privuklo-ovoj-ulozi intervjua, naš se razgovor sveo na malo kukanja (“Kad sam imao vremena putovati – nisam imao ni kinte, a sad, kad bih si to mogao priuštiti – nemam kad”) i puno oduševljenja (Berlin, pogotovo istočni, strašno mu se svidio, pa se raspričao o ljudima, mjestima, pivu i kobasicama). Kako već petu sezonu nastupa u “duboko površnoj seriji” o plastičarima iz Miamija, pitam ga kad će se konačno otarasiti telke?

“Kad ti scenarij od ‘Nip/Tucka’ dođe u ruke, ne možeš ga odbiti. To je toliko dobar materijal da svakog proljeća kažem: “Još samo ova sezona i gotovo”. Filmski scenariji koji mi se nude najčešće po kvaliteti nisu ni blizu ‘Nip/Tucku’. ‘Zubi’ su časna iznimka”. Isti ti “Zubi” Lichtensteinov su redateljski debi. Premda uživo prilično sramežljiv, 51-godišnji Mitchell je otvoreni gay, po zanimanju školovani glumac. Pojavljivao se po sitno u serijama poput “Poroka Miamija” i “Kafić Uzdravlje”, kao i u pokojem filmu (“The Wedding Banquett”, “Crackers”), dok je za ulogu u Altmanovim “Streamersima” 1983. godine nagrađen u Veneciji za najboljeg glumca. “Ja sam u filmu izokrenuo mit”, kaže Mitchell, “pa je ovdje žena s vaginom dentatom zapravo junakinja, a ne onaj koji je nadjača”.

Gledajući “Zube”, padalo mi je na pamet što biva s Dawninim žrtvama, onima koji su ostali bez svoga Johna Thomasa? Koliko imaš vremena da dođeš u bolnicu da ti ga prišiju natrag? “Imaš nekih pet sati”, smije se Lichtenstein mlađi, “ili ćeš iskrvariti do smrti”. Aha. Sad i to znate, dečki, zlu ne trebalo…

Pola stoljeća za film

A zašto mu je, zanimalo me, i još sinu tako slavnog umjetnika, trebalo pola stoljeća da snimi svoj prvi film? “Zahvaljujući ocu, nikad nisam morao brinuti o egzistenciji. Zato mi se nikad nije žurilo. Učio sam režirati usput, dok sam kao glumac upijao od Altmana, Louisea Mallea, Anga Leeja… Uostalom, najteže od svega je imati nešto za ispričati, u vrijeme kada kao da su sve priče već ispričane…”

Zbog osjetljivog sadržaja “Zubi”, Lichtenstein je ubrzo shvatio da mu nijedna producentska kuća neće dati ni centa, bio on Royev sin ili ne. Zato se okrenuo privatnim financijerima i malo-pomalo – skupio lovu (da bi na Sundanceu kino-prava za “Zube” kupila braća Weinstein). Nastavak produkcije protekao je u veselom tonu; primjerice, jedan od glumaca uletio je na audiciju za Dawninog frenda i provalio: “Hoću li dobiti ulogu ako vam kažem da moj penis ima oblik četkice za zube?”. “Zašto ne?”, odvratio mu je Mitchell. “‘Zubi’ su vrlo solidan prvi film zbog kojega vas jako zanima redateljev sljedeći projekt”, kažu u Hollywood Reporteru, a Lichtenstein kao da im čita misli.

Već razmišlja o nastavku svoga prvijenca te radi na obiteljskoj komediji “Happy Tears” i filmu “A Charmed Life”, ali samozatajan kakav jest, ne otkriva ništa više. Ovo je idealan dejt-film, pa ga gledajte, po mogućnosti, iz ljubavne stolice. Ali pozor, ako ste od one vrste muškaraca koji mijenjaju žene kao Cigan konje, nakon gledanja ovog filma poželjet ćete da više nikada ne zađete… znate već kamo.

Jess Weixler – žena s dvostrukim zubalom
Za simpatičnu 26-godišnju Jess sigurno ćemo još čuti, a predviđamo joj, barem zasad, ozbiljnu “nezavisnu” karijeru, možda nasljednice indie-legende Parker Posey… Jess je odrasla u Kentuckyju, isto kao i John Hensley, školovala se na Juilliardu, a danas živi u Brooklynu. Oni oka sokolova možda je pamte iz serija “Everwood” i “Zakon i red”, a osim u “Zubima” glumila je u još par filmova za koje nikad nismo čuli (“Little Manhattan”, “The Big Bad Swim”). Nakon “Zubi” zagrizla je u tri nova projekta više-manje nepoznate ekipe, ali nikad se ne zna… Tako su govorili i za one koji su stvorili “Napoleon Dynamitea”, a vidi ih danas…

Ženski kondom protiv silovanja
Mit o vagini dentati inspirirao je i južnoafričku izumiteljicu Sonette Ehlers, koja je 2005. godine patentirala Rapex, ženski kondom protiv silovanja. Rapex se insertira u vaginu poput dijafragme, a obrubljen je svojevrsnim oštrim dlakama koje se hvataju za silovateljev penis i mogu se ukloniti jedino kirurški. Sonette je na revolucionarnu ideju došla nakon razgovora sa žrtvom silovanja koja joj je rekla: “Da sam barem imala zube tamo dolje…”. (Jasna Nanut, Plan B 4)