Koji su osnovni problemi hrvatskog sela i kamo nas sadašnji razvitak vodi?

Najveći problem hrvatskoga sela njegovo je demografsko propadanje. Masovno iseljavanje seoskog stanovništva zbilo se šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kad je industrija zapošljavala velik broj novih radnika. Drugo veliko iseljavanje seoskog stanovništva dogodilo se za vrijeme Domovinskoga rata. Tako su čitava područja zemlje ostala bez stanovnika ili s jako malo stanovništva.

Što “egzodus s hrvatskog sela”, koji spominjete u svome programu, znači za Hrvatsku?

Prema podacima zadnjeg popisa stanovništva, samo u proteklom desetljeću broj se seoskih naselja ispod sto stanovnika povećao gotovo za trećinu, a udvostručio se broj seoskih naselja bez stalnog stanovništva. Zabilježeno je čak 186 sela bez stanovnika, što je posljedica biološkog gašenja tih naselja. 2408 sela ima manje od sto stanovnika, zapravo prosječno četrdeset stanovnika po naselju. K tome, 2050 sela ima od 100 do 299 stanovnika, odnosno dvije trećine seoskih naselja u Hrvatskoj ima manje od 300 stanovnika. Većini tih naselja zbog nepovoljne starosne strukture, posebice onima izvan regionalnih središta, prijeti izumiranje.

Ako se ovaj negativan trend nastavi, posljedice za ukupno društvo bit će pogubne: nekontrolirana urbanizacija, daljnji neravnomjerni razvitak Hrvatske, nedovoljno korištenje prostornog i ljudskog potencijala te u konačnici osiromašenje Hrvatske.

Na koje sve načine mislite da se “seljački” proizvodi mogu ponuditi domaćem tržištu? Tko su i tko će biti potrošači tih proizvoda? Mislite li da će problem same prodaje biti više u prezentaciji proizvoda i obrazovanju kupaca, posebice mlađih konzumenata?

Kad se govori o “seljačkim” proizvodima, potrebno je razlikovati dvije skupine. To su tzv. generički proizvodi kao što su žito, povrće, voće, stoka i sl. Konkurentnost s ovim proizvodima moguće je postići  “rezanjem” troškova i/ili povećanjem vrijednosti proizvoda na tržištu.

Veći dio seljačke proizvodnje u Hrvatskoj, ponajprije zbog malog posjeda, nije troškovno ni cjenovno konkurentan i nema veće mogućnosti za smanjenje proizvodnih troškova. Stoga s ovim proizvodima, kako danas stoje stvari na tržištu, nema perspektive za većinu seljačkih gospodarstava u Hrvatskoj.

Druga skupina uključuje proizvode dodane vrijednosti za potrošače, bilo da se radi o većoj kvaliteti proizvoda, posebnim tehnološkim postupcima i/ili tradicijskim proizvodima… Spomenut ću samo neke, većini poznate proizvode: slavonski kulen, istarski i dalmatinski pršut, domaća šunka i kobasice, samoborska salama, slavonska šljivovica i ostale prirodne voćne rakije, bermet, lička i jadranska janjetina, zagorski puran i posavska guska, zelinski kopun, paški sir, dingač, babić, plešivički portugizac, med i maslinovo ulje s određenih proizvodnih položaja, ekološki proizvodi itd. Osim hrane i pića, tu spadaju proizvodi kućne radinosti i tradicijskih obrta.

Problema s ovim proizvodima ima i u proizvodnji, prodaji i u marketingu. Proizvodnja ovih proizvoda većinom se obavlja “na crno”. Kvaliteta proizvoda jako varira. Malo se ulaže u dizajniranje, pakiranje i označavanje proizvoda. Manjka promocije i publiciteta. Planiranje prodaje, ako i postoji, nije utemeljeno na analizi tržišta, te zahtjevima i zadovoljstvu kupaca. Konačno, tržni i dohodovni potencijal ovih proizvoda još nije ni približno iscrpljen, što ostavlja prostor za ulazak novih gospodarstava.

Što se tiče tržišta, “seljački” proizvodi imaju pozitivan imidž među domaćim potrošačima. Pozitivnom imidžu domaćih proizvoda najviše pridonosi poznato podrijetlo, najčešće mjesno ili regionalno. Potrošači te proizvode doživljavaju svježijima, ukusnijima i prirodnijima. Međutim, svakako da će budući položaj ovih proizvoda ovisiti i o njihovoj promociji na tržištu u koju spadaju i mjere edukacije mlađih potrošača.

Agroturizam se spominje već godinama i vi ste govorili o njemu, ali koliko Hrvatska ima stvarnih mogućnosti za razvitak tog područja? Što konkretno mislite da možemo ponuditi turistima i na koji bismo tip turista trebali ciljati? Postoje li već uspješni primjeri agroturizma u Hrvatskoj koji, po vama, mogu poslužiti kao uzor?

Hrvatska je zemlja koja ima gotovo 60 milijuna noćenja stranih turista koji koriste usluge turizma na seoskom gospodarstvu u svojim ili susjednim zemljama. Najbolji primjer potencijala kakav ima Hrvatska je Istra, gdje su u posljednjih nekoliko godina svi oblici turizma u seoskom prostoru doživjeli bum. Da bi se to desilo i u ostalim ruralnim dijelovima Hrvatske, najprije je potrebno izgraditi osnovnu turističku infrastrukturu. To znači, ako se u nekom selu žele baviti turizmom, onda mora postojati barem 50 postelja i dva-tri seoska gospodarstva koja nude usluge domaće hrane. Naravno, potom dolazi promocija turističke destinacije i borba za goste. Međutim, bez osnovne infrastrukture nema ni turizma.

Osim već spomenute Istre, od agroturizma je nešto više razvijen vinski turizam (vinske ceste) te nekoliko pojedinačnih destinacija diljem Hrvatske.

Kako o svojoj budućnosti razmišljaju danas ljudi na selu, i to ne samo mladi? Jasno je da se bježi u gradove i urbana središta, ali s obzirom na stalna razočaranja, mislite li da će se dovoljno brzo plan Preporoda moći učinkovito primijeniti?

Prošle godine proveli smo istraživanje među stanovnicima sela starosti između 25 i 40 godina. Navest ću samo nekoliko najzanimljivijih rezultata. Uvjetima života na selu nije zadovoljna većina ispitanika (45,3%). Kao najveći nedostaci navode se manjak infrastrukture i nedostatak posla.

Petina ispitanih namjerava se odseliti iz svog sela. Kao temeljni motiv odlaska, većina ispitanih navodi nedostatak posla i bolje uvjete života u gradu. Važan motiv odlaska u grad je i veća mogućnost upoznavanja mladih ljudi.

Sve ove probleme nije moguće riješiti preko noći i okrenuti negativne trendove. Međutim, ako se želi spasiti današnji način života u većini naših sela, držim da je sada zadnji čas da se problemi počnu rješavati, jer sutra će vjerojatno biti prekasno.

Koje su prednosti alternativnih izvora energije za Hrvatsku, vezani uz selo, odnosno na koje sve načine mislite da ih možemo iskoristiti? Kada je riječ o ovoj temi, mnogi će iskazati izvjesnu nevjericu. Mislite li da je ona opravdana?

Jedan od primjera je korištenje biomase. Primjerice, Austrija od ukupne energije oko 17% dobiva iz biomase, a Hrvatska svega oko 4%, a naravno da tu postoji velik potencijal. Dobra okolnost su i sve veća poticajna sredstva koje daje EU za proizvodnju alternativnih izvora energije.

Dakako, pritom treba razlikovati kad se za proizvodnju energije koriste ostaci poljoprivredne proizvodnje i šumarstva od slučaja kad se za proizvodnju energije koristi hrana, primjerice kukuruz. Osobno sam protiv toga da se hrana uništava za potrebe proizvodnje energije.

Marketing, brend… Stalno se žalimo da ne znamo brendirati svoje proizvode, bili oni iz grada ili sa sela. Možemo li brendirati selo i je li to uopće potrebno?

Mislim da se kod nas u posljednje vrijeme prevelika pozornost poklanja brendiranju i zaštiti. Samo brendiranje bez dobrog proizvoda – ništa ne pomaže. Najveći problem većine dobrih proizvoda s hrvatskog sela jest mala i neujednačena proizvodnja za tržište. Tek kad to riješimo brendiranje može pomoći da se poveća konkurentnost tih proizvoda na domaćem i globalnom tržištu.

Slično vrijedi i za selo. Ako se ne zaustavi njegovo propadanje, ako se ne poboljšaju uvjeti života na selu, ni brendiranje neće puno pomoći.

Preporod hrvatskog sela na internetu

Program možete u cijelosti pročitati na stranici Hrvatske seljačke stranke, na adresi http://www.hss.hr/izbori.php?sub=6.

(Ivan Brezak Brkan, Plan B 6)

Tamo sam prvi put vidio koliko je  konj zapravo velik, ali i vodio krave na pašu – probudili smo se u šest ujutro i tjerali ih lagano put gore; zvono oko vrata krava odzvanjalo je kako smo hodali. Ispred kuće stajao je veliki orah, tko zna koliko star, na kojem je bila instalirana ljuljačka koja je među nama klincima vječito izazivala sukobe jer je bila samo jedna. Jagode smo krali iz vrta ispod kuće, za što smo bili kažnjeni, nogomet smo igrali na maloj livadi iznad sela, uvijek uz litru Stila (bezalkoholno piće popularno u osamdesetima), krumpire pekli u spomenutom skloništu. Ako nije bilo Stila, uvijek je bilo soka od bazge, kojom je selo obilovalo. Ni jedno ni drugo selo dugo nisam posjetio, unatoč lijepim uspomenama koje iz njih nosim; no kad bih prolazio kroz neka druga sela i zaseoke, krajičkom oka gledao bih kako se ondje živi. A kako selo živi danas nije lako reći jer se to razlikuje od sela do sela, ali generalna slika vjerojatno nije dobra – jer se sve kreće prema gradovima. Osim nas – mi smo krenuli prema selu, želeći samima sebi odgovoriti na neka pitanja.

Živjeti u selu koje izumire – Grginac

Selo u kojem je sniman film “Vlak u snijegu” danas živi sasvim drukčijim životom od onoga kada ga je filmska ekipa pod vodstvom Mate Relje dovela pod reflektore iz velikoga gradaZamislite malo selo u podnožju Bilogore. Od prvoga većeg grada, Bjelovara, udaljeno je svega sedam kilometara. Zove se Grginac i broji čitavih 350 stanovnika. U rano proljeće Grginac je prekrasan. Visibabe i prvi proljetni cvjetovi šaraju livade okružene šumarcima. Ponad njih, sa zelenkastih brežuljaka, smiješe se prvi “brkovi” s vinovih loza. Zuje pčele i bumbari, nebom lete ptice i zrak je nevjerojatno čist. Nasmijani i bezbrižni, seljani Grginca pozdravljaju jedni druge dok s nekoliko pasa odlaze u šetnju starom cestom u šumu, odakle će vidjeti čitav Bjelovar u daljini i gdje će jedini zvukovi biti škripanje grančica pod gumenim čizmama. Oko podneva vratit će se kućama, a na stolu će ih dočekati bogata trpeza. Svježe domaće povrće, zdravo meso i toplo mlijeko, delicije čiji su recepti zapisani u prastare bilježnice kožnih korica, zatim vrhunska vina, najjače rakije šljivovice i višnjevci, svega u izobilju. Za stolom uvijek netko od susjeda, nikad tiho, uvijek smijeh i nevjerojatna sposobnost ovdašnjih ljudi da čitav svijet prokomentiraju pokretom ravnodušnosti pa onda ispiju jednu u vlastito zdravlje. Mogli bismo reći – savršen, idiličan, prelijep život.

No prevarili bismo se. Umjetno stvorena slika onih kojima je selo samo sjećanje na vikende iz djetinjstva, provedenih kod bake i djeda, poprilično se razlikuje u odnosu na stvarnost. Živjeti na selu i posjećivati selo nije isto i nešto je sasvim drukčije od gore opisanog. Stvarnost je surova, uglavnom siromašna i bez perspektive. Idilična livada, cvrkut ptica i potočić – slike su u katalozima seoskog turizma koji posjetiteljima nudi samo jednu stranu medalje. Živjeti na selu lijepo je prvih par godina života. Kasnije te selo promijeni, pa iz njega pobjegneš u novi život ili ostaneš i naučiš baratati onim pokretom ravnodušnosti. (P)ostaneš dio prošlosti.

Na selu odrasteš prije nego u gradu

Biti dijete u selu poput Grginca svakako ima svojih prednosti. Prostrane i velike kuće, još veća dvorišta, slab promet i manje stanovnika, malen broj prvih susjeda, mnogo domaćih životinja i kućnih ljubimaca. Livade, šume i potoci, skrovita mjesta u susjedovom voćnjaku ili na vlastitom tavanu – savršena su za istraživanje u duga ljetna podneva, kao i za igranje skrivača s ostalom djecom, a vjerojatnost da ćeš naići na nepoznatog i zlonamjernog čovjeka je neznatna. Svaki blagdan sa sobom nosi neki običaj koji se poštuje i odigrava po starim pravilima, svi se poznaju, ali i znaju sve jedni o drugima. Upravo je zato seosko zajedništvo dvosjekli mač.

Većina Grginčana prvih osam razreda školovanja polazi u OŠ Veliko Trojstvo, do koje ima tri kilometra, autobusom ili vlakom. Sindrom malih mjesta u kojemu se svi poznaju može ti ići na ruku tijekom osnovnog školovanja, no kasnije se to ispostavi kao medvjeđa usluga. Upišeš li se u gimnaziju u Bjelovaru, ubrzo shvatiš da si u zaostatku u odnosu na gradsku djecu jer je u seoskoj školi nastava mnogo manje stroga… Sva bezbrižna trčkaranja s psom po livadi tako vrlo brzo dođu na naplatu.

Druga strana djetinjstva na selu poput Grginca jest ona o kojoj rijetko tko govori. Čim malo narasteš i budeš dovoljno snažan za posao, bez obzira jesi li dječak ili djevojčica, počinješ s kontinuiranim, svakodnevnim fizičkim radom. Od hranjenja, mužnje i teljenja krava, uzgoja svinja, a potom i njihova klanja, do rada u vrtu, kuhanja za “težake”, odnosno sezonske radnike – svejedno je. Na posao se gleda kao na zajedničku dužnost koja se ne izbjegava. Dječaci do desete godine u pravilu već znaju voziti traktor i baratati svim oruđem, a ovisno o sezoni, sudjeluju u svim poslovima na polju. Od oranja i gnojenja tla do sjetve i žetve. Taj se posao, od kojeg živiš, najčešće pretpostavlja školovanju, pa tako logika sela smatra da je školovanje luksuz koji si ne mogu svi priuštiti, a ne nužnost i potreba. Upravo stoga dio mladića i djevojaka koji odrastaju na selu odabiru ostati na selu bez školovanja – jer raditi na farmi i polju te se istovremeno školovati izuzetno je teško. Samim tim, djeca na selu primorana su odrastati brže od djece u gradu, kojima je obrazovanje pristupačnije. Prisiljeni su ranije se početi brinuti o sebi i raditi, što im stvara radne navike i osjećaj za vrijednost novca i dobara. No mnogo su prije suočeni sa surovošću života i činjenicama koje stoje iza krinke seoske idile. Vjerojatno stoga i mnogo prije nego ostali dignu ruke od napretka i pomire se sa sudbinom. Ostaju se baviti poljoprivredom, pogrešno misleći da je to struka s kojom se rađaš, za koju ti ne treba školovanje.

Mladi opravdano bježe iz sela

U Grgincu je najmanje polovica mladih službeno nezaposlena. Rade kao nadničari, neprijavljeni po okolnim firmama, ili žive od poljoprivrede. Prvi dućan i prvi kafić udaljeni su nekoliko kilometara, a s ostatkom svijeta, bilo u smjeru općine Veliko Trojstvo, pod čijom je selo jurisdikcijom, ili u smjeru Bjelovara, Grginac je povezan autobusom i vlakom. U posljednje dvije godine pojavio se i izuzetno pristupačan i jeftin organizirani prijevoz taksijem, pa tako tri puta dnevno iz Grginca do Bjelovara možete doći za nevjerojatnih deset kuna. To i te kako čini probleme Hrvatskim željeznicama, kao i Čazmatransu, zbog čega se već sad potiho govori u ukidanju tih linija. Sa Zagrebom je povezanost izvrsna – direktnom linijom, vlakom, 90 kilometara prolazite za manje od dva sata, po cijeni od 50-ak kuna. No, ta linija ne služi za razvoj mjesta; naprotiv, njome većina mladih napusti Grginac i uglavnom se više ne vrati.

Marko Filipan je 22-godišnjak koji je odrastao i živi u Grgincu. Radi kao vodoinstalater u očevoj tvrtci sa sjedištem u Bjelovaru i misli da ovo mjesto nema budućnosti.

– Grginac je sam po sebi tranzitno selo. S jedne strane se nalazi Bjelovar, a s druge općinsko sjedište Veliko Trojstvo. Uočavam da svi obrazovaniji mladi ljudi naginju gradu, dok većina njih, slabije obrazovanih, naginje selu. Grginac je tako selo neobrazovanih, a stariji ljudi su većinom zemljoradnici i poljoprivrednici. Imamo malen broj obiteljskih obrta i poduzeća u odnosu na broj stanovnika, zbog čega nemamo ni dućan ni kafić. Ukratko, nemamo ni budućnosti – priča Marko.

Stanovništvo Grginca prije rata sastojalo se od Srba (smještenih u Gornjem Grgincu) i Hrvata (smještenim u Donjem), no tijekom rata došlo je do priljeva brojnih izbjeglica iz Bosne, i to mahom iz Sanskog Mosta. Da nije bilo njih, koji sada čine “Malu Bosnu” kao treći entitet u malom mjestu, Grginac bi, tvrdi Marko, brojao stotinjak ljudi.

– Mladi ne ostaju u Grgincu. I to ne samo zato što smo “selendra”, nego i zato što nam je grad sasvim blizu. Za neko dogledno vrijeme Grginac će postati prenoćište. Upravo nam je to i jedina prednost – manje od deset minuta vožnje do centra grada – pojašnjava Marko, koji planira kupiti zemljište u Grgincu po desetak puta nižoj cijeni nego u predgrađu Bjelovara.

– Kud je jeftinije, tud je i spokojnije mjesto za život. Također, žitelji Grginca plaćaju niže poreze od Bjelovarčana, a prirez ne postoji. Drugih pluseva nema – zaključuje.

Iako je Grginac poprilično nerazvijen, općina kojoj pripada godinama je jedna od bogatijih u regiji upravo zato što je u blizini crpilište nafte, no jedina prednost koju stanovnici ovog sela zbog toga osjećaju jest ta što su zimi, zbog velikog broja cisterni, ceste poprilično dobro održavane. Drugih konkretnih ekonomskih planova razvoja nema. Razvoj stagnira ili nazaduje, a jedino zajedničko dobro koje selo ima je društveni dom. U njemu se često održavaju vjenčanja i karmine, proslave rođendana ili oproštaljke ili pak starije stanovništvo Grginca ponekad organizira doček Nove godine. Sav novac koji se pritom zaradi iznova se uloži u održavanje Doma, kojem nažalost mladi nemaju pristup, iako su postojale inicijative da se Dom ustupi mladima kao prostor za okupljanje. Razlozi – nepoznati.

Računalo posjeduje šestoro ljudi

Od pedesetak mladih u posljednjih nekoliko godina, najviše ih je pet upisalo i završilo fakultet, dok nekih organiziranih aktivnosti mladih u selu (izuzev Dobrovoljnog vatrogasnog društva) jednostavno nema. U Grgincu nema ni brzog interneta.

- Žalosno ili ne, internet je svojevrstan tabu u Grgnicu. Nas par koji bismo htjeli, nemamo mogućnost uvođenja ADSL veze jer je provideru potrebno najmanje 25 zahtjeva za internetom kako bi “provukao” priključak. Osobno znam svih šest ljudi koji posjeduju računala u Grgincu – dodaje Marko te zaključuje kako će Grginac, ako ga Bjelovarčani ne prepoznaju kao “mali Beverly Hills”, odnosno mjesto gdje bi se mogli povući na tiho i mirno mjesto – izumrijeti za 20-ak godina.

Da je to i te kako vjerojatan scenarij, svjedoči činjenica da Grginac svake godine ima sve manje stanovnika. Stariji seljani umiru, mladi odlaze, a oni koji ostaju u pravilu ne zasnivaju obitelj. U lokalnim gabaritima, Grginac je poznat kao mjesto u kojemu ima dvadesetak neženja, a mnogi u šali na taj podatak ukazuju kao na grginačku kletvu, poznatu još iz vremena kad je ovuda kao mladić zaposlen u Velikom Trojstvu svakodnevno prolazio Josip Broz Tito. Osim te činjenice i podatka da je ovdje sniman popularni film “Vlak u snijegu”, Grginac se nema čime pohvaliti.

Ostala sela u okolici, poput Grginca, osjećaju iste simptome. Razlozi po kojima se selo razlikuje od grada – priroda i lokacija, usporeni ritam, drugačiji mentalitet i stari običaji – sve su manje dostatni da zadrže ljude kojima se vreva grada mnogo više sviđa. Kad jednom osjetiš blagodati grada, činjenicu da ti je sve pri ruci, od spomenutog dućana i kafića, do liječnika, interneta, boljih škola i drugih ljudi, onda na selo počinješ gledati kao na mjesto kamo voliš otići za vikend, na odmor, ali ne i mjesto u kojem želiš živjeti i odgajati djecu. Cvrkut ptica i cvijećem prošarana livada tada uistinu postaju pojam turizma, ali ne i svakodnevnice.

Dok naši političari prosipaju prazne demagoške parole o zemlji znanja, Plan B je razgovarao s troje mladih i uspješnih znanstvenika koji su odlučili ostati ili se vratiti u Hrvatsku. Vanja Nagy (32) odlučila je nakon 22 godine života u Los Angelesu i New Yorku doći u splitski MedILS, Pavel Gregorić (35) pretpostavio je Zagreb Oxfordu, a znanstveni novak Fran Supek (26), za razliku od mnogih kolega koji su u inozemstvo otišli odmah nakon diplome, zadovoljstvo je našao na Institutu “Ruđer Bošković” u Zagrebu.

FRAN SUPEK

Kada neki mladi znanstvenik uz ljubav prema znanosti pokazuje i strast za njezinom popularizacijom u javnosti, onda je to zacijelo “dobitna kombinacija”. Molekularni biolog Fran Supek, znanstveni novak na Institutu “Ruđer Bošković” u Zagrebu, već na početku svoje karijere pokazuje da je jednako uspješan znanstvenik kao i prezenter znanstvenih otkrića. Naime, Fran je prošlogodišnji pobjednik FameLaba, svojevrsne znanstvene inačice American Idola. Nedavno je, pak, zajedno s kolegicom Petrom Peharec sa zagrebačkog PMF-a razvio novu metodu za brzu i pouzdanu izradu “proteinskog otiska”.

Rad o tome izašao je u Proteomics, vodećem znanstvenom časopisu iz proteomike, mlade znanstvene discipline čiji je cilj izučiti sve proteine kojih u čovjekovu organizmu ima oko 70.000.  A Franu su tek 26 godine.

-”Proteinski otisak” jest pregled stanja proteina u stanici. On se mijenja ovisno o vrsti tkiva te ovisno o tome je li stanica zdrava ili, primjerice, tumorska – pojasnio je Fran Supek, koji je u svom radu povezao računalne metode umjetne inteligencije i eksperimentalne molekularne biologije. Tako je  računalo “naučio” da razlikuje proteine zdravih i tumorskih stanica začinske biljke hrena.

- Mi smo to pokazali na hrenu, no naša se metoda može primijeniti i kod svakog drugog organizma, uključujući i čovjekov. To bi moglo imati primjenu na različitim područjima – rekao je Fran Supek. Tehnika koju je razvio s Petrom Peharec mogla bi dovesti do razvoja novih metoda za rano otkrivanje različitih oboljenja, prvenstveno tumora i zaraznih bolesti.

Bioinformatika

Fran Supek rođen je u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu, a zatim molekularnu biologiju na zagrebačkom PMF-u. – Mene je zanimala biologija, ali i računala. No shvatio sam da se te dvije discipline objedinjuje bioinformatika ili računalna biologija, nova znanost koja je nastala kao rezultat golemog broja podataka iz projekta sekvenciranja genoma – ispričao je Fran Supek, koji je još kao student objavio zapažen rad u uglednom časopisu Bioinformatics.

Za razliku od mnogih molekularnih biologa koji su nakon diplome otišli u inozemstvo, Fran je ostao u Hrvatskoj. – I ja sam ozbiljno razmatrao opciju odlaska, no svidjela mi se tematika na kojoj sam radio diplomski – kompjutorske analize genoma bakterija – pod vodstvom dr. Kristiana Vlahovičeka s PMF-a. Nakon diplome neko vrijeme sam nastavio volonterski raditi na istoj problematici, nakon čega se, na sreću, otvorio prostor na “Ruđerovu” zavodu za elektroniku, pa nije bilo potrebe za odlaskom iz Hrvatske – prisjetio se Fran, istaknuvši da mu se sviđa rad na “Ruđeru”. -  “Ruđer” je veliki interdisciplinarni institut i ja većinu vremena provodim na poslu.

Događalo se da me ponekad zaključaju na Institutu jer je prošla ponoć, a ja sam, nesvjestan vremena, sjedio za kompjutorom i radio. Moram naglasiti da je bioinformatika idealna znanstvena disciplina za Hrvatsku jer ne iziskuje velika ulaganja. Naime, dostatan je kompjutor i možete početi s istraživanjima – pojasnio je Fran, koji u idućih tri do pet godina planira doktorirati, a nakon toga otići na postdoktorat u inozemstvo.

Znanstvene obaveze

Poput niza kolega s “Ruđera”, Fran Supek živi na Borovju, u stanu Ministarstva znanosti, namijenjenom znanstvenim novacima. Slobodno vrijeme provodi s prijateljima, vježba jogu, a rekreativno se bavi trčanjem i plivanjem. – Meni je posao velikim dijelom hobi, pa me tako veseli kad u društvu pričam o znanosti. Mislim da znanstvenici imaju obavezu približiti znanost i svoja istraživanja ostalim ljudima – rekao je Fran Supek, koji je svoj talent za popularizaciju znanosti prošle godine demonstrirao na prvom FameLabu (Laboratoriju slave) što ga je British Council organizirao u Hrvatskoj.

- To je natjecanje u kratkim znanstvenim prezentacijama. Dakle, u tri minute morate objasniti neku temu iz znanosti tako da to bude zanimljivo i jasno prosječnom srednjoškolcu. Pritom ne smijete imati vizualna pomagala poput Power pointa, nego isključivo rekvizite za rad u kazalištima. Na finalnoj prezentaciji govorio sam o proteinima, a pritom sam koristio igračku-robota – ispričao je Fran, koji je za pobjedu na hrvatskom FameLabu nagrađen putom na svjetski festival znanosti u britanskom Cheltenhamu.

PAVEL GREGORIĆ

Malo sam umoran jer sam noćas isprobavao svoj novi teleskop – rekao mi je dr. Pavel Gregorić (35) kada smo se nakon višekratnog dogovaranja, konačno jednog ponedjeljka navečer našli da bismo razgovarali. Ako ste pomislili da je Pavel Gregorić astronom, griješite jer riječ je o filozofu, docentu na Filozofskom odsjeku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U svojim tridesetim godinama života Pavel Gregorić može se pohvaliti knjigom “Aristotle on the Common Sense” (Aristotel o zajedničkom osjetilu) u izdanju prestižnog Oxford University Pressa, na čemu bi mu mogli pozavidjeti mnogi hrvatski humanisti i društvenjaci. O knjizi je već izašao cjelovit prikaz u Bryan Mawr Classical Reviewu, a ove se godine očekuje recenzija u vodećem svjetskom filozofskom časopisu Mind.

Zajedničko osjetilo

- Ta knjiga je zapravo moja prerađena i dopunjena doktorska disertacija o Aristotelu. On je smatrao da postoji “zajedničko osjetilo” koje nadzire i ujedinjuje rad pet posebnih osjetila: vida, sluha, njuha, okusa i opipa. U tom “zajedničkom osjetilu” možemo naći preteču novovjekovnog poimanja svijesti – pojasnio je Pavel Gregorić.

Potječe iz ugledne zagrebačke obitelji, njegov djed po ocu bio je Pavle Gregorić, predratni komunist i narodni heroj, djed po majci Josip Kolar, zagrebački gradonačelnik od 1967. do 1972., dok mu je sestrična poznata glumica Bojana Gregorić. Nakon osnovne i srednje škole, Pavel Gregorić je 1996. godine diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a potom je otišao na magisterij na jedno od najboljih svjetskih sveučilišta, britanski Oxford. – Pred kraj studija, a na temelju nekoliko eseja, dobio sam  stipendiju Merton koledža u Oxfordu za tromjesečni studijski boravak. Bio sam jako sretan zbog toga, no kad sam došao u Oxford šokiralo me kad sam shvatio da se tamo filozofija gleda, radi i razumije na drugi način nego ovdje. No, taj način mi se svidio – prisjetio se Pavel Gregorić – pa sam se prijavio i za magisterij. Na mladoga filozofa dubok dojam ostavio je i tamošnji način rada sa studentima.

– Oxford ima tradiciju tzv. tutorial sistema, u kojem se glavni dio nastave odvija u interakciji jednog nastavnika koji je visokoprofilirani stručnjak u svom području, i jednog ili dva studenta. Student svakoga tjedna mora napisati jedan ili dva pozamašna eseja, pa ga stoga nakon tri godine nastavnik jako dobro pozna. No, taj je sistem jako skup i pitanje je koliko će preživjeti – pojasnio je dr. Gregorić, naglasivši da i sada filozofske radove lakše piše na engleskom nego na hrvatskom jeziku.

Put Oxforda

Nakon što je 1998. godine magistrirao na Oxfordu, Pavel Gregorić je godinu dana proveo u Zagrebu jer mu je trebao mali predah od napornog magisterija. No, godinu kasnije dobio je stipendiju iz Oxforda, pa se tamo vratio na doktorat. – U međuvremenu sam dobio i posao na Filozofskom fakultetu, pa sam do kraja doktorata živio između Zagreba i Oxforda. No odlučio sam se vratiti u Zagreb jer sam se zaljubio i želio zasnovati obitelj. Moja supruga je menadžerica u jednoj stranoj farmaceutskoj tvrtki, a imamo dvoje djece, četverogodišnju kćerku i 1,5 godišnjeg sina – ispričao je Pavel Gregorić, koji se ne kaje što se vratio u Hrvatsku.

- Nisam razmišljao da ostanem na Oxfordu jer sam ga dobro upoznao i malo se zasitio te “nabrijane atmosfere”. Da sam samo čovjek od karijere, požalio bih jer bih karijeru mogao mnogo bolje graditi negdje u inozemstvu, gdje ima više poticaja i razumijevanja, s boljim uvjetima za rad. No, ja sam čovjek s različitim interesima koji zahtijevaju dosta vremena. Osim toga, obiteljski sam čovjek i imam mnogo prijatelja, a u Hrvatskoj je još uvijek visoka kvaliteta života – rekao je Pavel Gregorić.
Mladi filozof posljednjih je mjeseci postao aktivan i na društvenoj sceni jer je jedan od inicijatora Foruma za etičnost u znanosti, koji se zalaže za jasnu i transparentnu znanstveno-obrazovnu politiku.

– Problem znanosti u Hrvatskoj velikim je dijelom u tome da je uglavnom financira država, i to u okviru jednog sustava u koji su ugrađene nelogičnosti i iracionalnosti. One se multipliciraju osobnim sukobima i parohijalizacijom znanosti, pa tako mnogi doživljavaju svoje male znanstvene niše kao feude u  kojim kmetovi rade dok feudalac ne umre. Taj način funkcioniranja znanosti ostavlja puno prostora za korupciju, sukob interesa i potpuno neracionalno trošenje relativno male količine novca – pojasnio je Pavel Gregorić, naglasivši da se mnoge odluke u znanosti donose na osnovi pripadnosti klanovima. – To je velika šteta, koja bi bila minimalizirana kada bi kriteriji za dobivanje projekata i znanstveno-akademsko napredovanje bili jasniji i transparentniji te kalibrirani tako da se nagrađuje izvrsnost, a destimulira stagniranje i loši rezultati – ustvrdio je dr. Gregorić, koji smatra da bi Forum mogao prerasti u tijelo koje će nuditi i operativna rješenja. U međuvremenu, Pavel Gregorić pokušat će objediniti svoj interes za astronomiju s filozofijom.

– Astronomija mi je hobi i zanima me još od djetinjstva. Želio bih se pozabaviti poviješću kozmologije, od antike do početka novog vijeka. Stoga se nadam da ću za nekoliko godina moći ponuditi jedan pravi bolonjski kolegij iz povijesti kozmologije koji bi podjednako bio otvoren studentima PMF-a kao i onima na Filozofskom fakultetu – naglasio je Pavel Gregorić.

VANJA NAGY

Dok mnogi mladi znanstvenici maštaju o odlasku u Ameriku, dr. Vanja Nagy (32) odlučila je napustiti tu “znanstvenu Meku” kako bi se pridružila Mediteranskom institutu za istraživanje života (MedILS) u Splitu. – U Hrvatsku sam se vratila prošlog ljeta nakon 22 godine života u Americi, a u MedILS-u radim od listopada 2007. godine – rekla je Vanja Nagy.

Rođena je u Dubrovniku, a kada je imala 10 godina preselila se s roditeljima i starijom sestrom u Los Angeles, gdje je njezin otac radio kao predstavnik turističke agencije Kompas. Kada je završila osnovnu školu, obitelj Nagy preselila se u New York. Vanja Nagy diplomirala je biologiju na Državnom sveučilištu New York u Albaniju 1998. godine, a 2006. godine doktorirala je temeljne biološke znanosti, s naglaskom na neuroznanosti, na Medicinskoj školi Mount Sinai na Manhattanu, gdje je zatim godinu istraživala procese učenja i pamćenja u mozgu. Za njezin povratak u Hrvatsku bio je presudan jedan novinski članak.

Topli Cold Spring Harbor

- Jedan američki kolega ostavio je na mom stolu članak o MedILS-u, objavljen u časopisu Nature. Ugledala sam divnu sliku instituta koji su opisali kao “topli Cold Spring Harbor”. Razmišljala sam i onda spoznala da me jako uzbuđuje ideja da radim ono što volim u zemlji u kojoj sam rođena. Javila sam se dr. Ivanu Đikiću i dr. Miroslavu Radmanu, a zatim sam došla na razgovor o svom budućem poslu – prisjetila se Vanja Nagy, koja je u MedILS-u postdoktorantica u laboratoriju Ivana Đikića.

- Dr. Đikić je biokemičar svjetske klase, a ja sam neuroznanstvenica kojoj je potrebno usavršavanje u biokemiji i molekularnoj biologiji. Zajedno smo osmislili uzbudljiv i izazovan projekt na kome se naša dva vrlo različita područja preklapaju. Dr. Đikić primarno je fokusiran na istraživanje raka i malu signalnu molekulu ubiquitin. U našem zajedničkom projektu istražujemo na koji način ubiqutin utječe na degenerativne neurološke poremećaje, poput Parkinsonove bolesti – pojasnila je Vanja, a zatim opisala jedan svoj dan u MedILS-u.

- Počinjem raditi oko 10, s dobrom kavom iz našeg automata. Zatim počinjem pripreme za eksperimente koje ću raditi toga dana te istodobno završavam eksperimente koje sam počela dan ranije. Budući da u blizini nema restorana ili kioska s brzom hranom, u MedILS-u obično jedemo zajedno. Netko kuha, a netko pere suđe. Nakon ručka nastavljam raditi u laboratoriju do 20 ili 21 sat, a prije spavanja obično čitam znanstvene radove ili volontiram na projektima koji nisu dio moga istraživanja. Jednom tjedno u našem laboratoriju imamo sastanak na kome diskutiramo o istraživanjima, a dvaput na tjedan imamo seminare na razini cijelog instituta – rekla je Vanja Nagy, koja stanuje u MedILS-u, ali uskoro namjerava unajmiti stan u Splitu.

Institut izazova

- Radim i vikendima, pa nemam mnogo slobodnog vremena. Uglavnom ga provodim na kavama s prijateljima, trčeći na Marjan te u šopingu u Jokeru. Slobodne vikende uglavnom provodim u Dubrovniku sa svojim dugogodišnjim dečkom i prijateljima iz djetinjstva – rekla je Vanja, čiji roditelji i sestra Leona, violinistica na Brodwayu, i dalje žive u New Yorku. No, nije li bilo hrabro napustiti SAD i doći u MedILS, koji još uvijek prolazi porođajne muke instituta u nastanku? – Raditi i istraživati u institutu koji se tek oblikuje mnogo je izazovnije nego što sam mislila. Susrećem se s problemima koje ranije nisam mogla niti zamisliti, a to je ponekad frustrirajuće. No, izvesti čak i najjednostavniji eksperiment od početka do kraja u uvjetima koji nisu idealni, mnogo je uzbudljivije i pruža veće zadovoljstvo – ustvrdila je Vanja Nagy. Upitala sam je koje su prednosti života u SAD u odnosu na Hrvatsku.

- Na praktičnoj, financijskoj i razini karijere, Amerika je definitivno “the land of opportunity”. To je država utemeljena na striktnim pravilima, osobnim ciljevima koje pokreće novac i socijalnom neovisnošću kao nigdje u svijetu. To posebno dolazi do izražaja u New Yorku, gdje je pohlepa vrlina, a sebičnost prvo pravilo preživljavanja. New York je igralište za samce, mlade i ambiciozne individualce, a preporučam ga svima koji želi živjeti život u svoj njegovoj punoći. Posljednjih osam godina koje sam tamo živjela ne bih ni za što mijenjala – objasnila je Vanja, naglasivši da je s druge strane Hrvatska jednostavno – dom.

- Hrvatska na emocionalnom nivou ima sve ono što Amerika nema. Kada u Hrvatskoj radite posao poput moga, onda imate osjećaj da to nije samo za vas, nego i za dobrobit cijele zemlje. Vratila sam se da bih bila hrvatska znanstvenica i da bi moji uspjesi, daj Bože da ih bude, bili uspjesi moje zemlje i moga naroda – rekla je Vanja Nagy, koja se veseli godinama koje dolaze.

– Želim raditi svoj posao najbolje što mogu, udati se i imati djecu, koja će, poput mene, imati krasno djetinjstvo u Dalmaciji. Planiram ostarjeti u Dubrovniku i smijati se kada Amerikanci ponovno izaberu jednog republikanca u Bijelu kuću. (Tanja Rudež, Plan B 6)

Pa dobro, koja je to pjesma i zašto prvi put čujem za nju? – pitala sam je kad smo konačno pronašle sklonište u relativno tihom kafiću u centru.
Radi se o pjesmi kantautorice Bree Sharp iz 1999. godine, posvećenoj agentu Foxu Mulderu, odnosno glumcu Davidu Duchovnyju. Originalni je spot navodno nastao kao zezancija dvojice Davidovih prijatelja, pa se u njemu može vidjeti kako mu “pjevaju” njegovi suradnici, prijatelji i kolege – poput Gillian Anderson, Brada Pitta ili Georgea Clooneyja.

Kako ste došle na ideju snimiti svoju verziju spota?
Nemam pojma, zapravo. Valjda se vodio neki razgovor o drugom filmu “Dosjei X” koji se upravo snima, sad je to jako aktualno, pa nam je spontano palo na pamet. ‘Ajmo napravit’ spot iz fore. Na kraju se to pretvorilo u nešto ozbiljno, u tom smislu što je nas sedam iz šest različitih država. Dvije su cure iz SAD-a, a ostale su iz Irske, Slovačke, Njemačke, Engleske i, naravno, ja sam iz Hrvatske. I sve je obavljeno preko foruma na kojem smo se i upoznale. Fascinantno mi je što se sve može napraviti s ekipom koju poznaješ samo u virtualnom svijetu.

Kako je išao proces? Svatko je snimio cijelu pjesmu ili…?
Ne, podijelile smo stihove. Neki su dijelovi bili zajednički, a od ostalih je svaka dobila dva-tri stiha i uzela ono što joj odgovara. Na kraju, naravno, nisu svi materijali ni iskorišteni, snimili smo mi toga puno više nego što je trebalo.

Koliko je dugo trajala cjelokupna produkcija?
Sve skupa, od ideje pa do završnog proizvoda, prošlo je možda nekih mjesec dana. Piper, koja je preuzela organizaciju, odredila je datum do kojeg svaka mora snimiti svoj dio i onda smo se mi stvarno držale tog datuma i slale… Tu su isto tako bile komplikacije: šalješ preko MSN-a, pa ne ide, pa pokušaš uploadati negdje, pa se ne da, pa onda sto čuda…

I, kakve su reakcije na spot?
Svima je genijalan i odmah su krenuli prijedlozi za dalje. Sljedeća pjesma za koju ćemo vjerojatno snimati spot je “Suddenly I see” od KT Tunstall, a ovaj put će biti posvećen Gillian Anderson.

Što ti je muž rekao za spot? Nije mu smetalo što pjevaš ljubavnu pjesmu Davidu?
On je samo rekao: “Ah, sad ja mogu pjevati o Gillian…” Mi smo se podijelili po pitanju toga. Njemu su ovakvi moji ispadi uvijek zabavni.

Tako je, ovo nije prvi put da radiš fanovski video.
Da… Nastupala sam kao vampirica u spotovima za roman “Izvršitelji nauma Gospodnjeg” Zorana Krušvara. Spotovi se nalaze na soundtracku knjige, koja također ima i trailer, koji sam složila od isječaka iz spotova.

Kakve su reakcije ljudi oko tebe na tvoje hobije?
Uglavnom se družim s ljudima kojima su takve stvari interesantne, ali jedan dio ljudi te baš hoće čudno gledati. Radim kao organizacijski psiholog, pa bi moglo biti zeznuto ako mi netko dođe na testiranje, a vidio je negdje snimku mog “žrtvovanja” s prvog službenog predstavljanja Zoranove knjige. Baš ne znam koliko bi ozbiljno shvatio i mene i moj posao, ali mi ipak ne pada na pamet da se mijenjam. Bilo bi super kad bih mogla biti samo psiholog koji ne brije na nešto čudno i drugačije ili da ne moram raditi neki ozbiljan posao, ali kad i jedno i drugo podjednako volim, pa je ovo, valjda, zlatna sredina.

(Irena Rašeta, Plan B 6)

Pojedini teoretičari u steampunk svrstavaju i djela poput “Vremenskog stroja” ili “20 tisuća milja pod morem”, no tek se od sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća objavljuju prvi pravi steampunk romani. Steampunk je kroz godine evoluirao, pa sada razlikujemo povijesni steampunk – koji se više oslanja na znanstvenu fantastiku i alternativnu povijest baziranu na tehnološkom napretku – te fantastični steampunk – smješten u fantastične svjetove koji se oslanjaju na tehnologiju parnoga stroja. Elementi fantasyja i horora također su često prisutni u steampunku, a razni utjecaji i međusobna preklapanja žanrova i podžanrova dovela su i do stvaranja novih, sa sveprisutnom “punk” odrednicom…

Für immer Punk

Najpoznatiji pankerski književni i filmski žanr, iz kojeg su postepeno nastajali i ostali “punkovi”, jest, naravno, futuristički CYBERPUNK, koji se bavi svim čarima i strahotama koje nam donosi kompjutorska, nano, virtualna i slična tehnologija. BIOPUNK istražuje kakvi sve horori mogu proizaći iz prčkanja po genima, MYTHPUNK je urbani fantasy koji počiva na folkloru, mitovima i bajkama, dok je SPLATTERPUNK podžanr horora specifičan po grafičkom opisivanju nasilja.

Od “povijesnih” podžanrova koji su se razvili iz steampunka (uvelike i pod utjecajem računalnih igara), postoje, primjerice: STONEPUNK (koji se bazira na kamenom dobu – npr. roman “The Land that Time Forgot” Edgara Ricea Borroughsa), BRONZEPUNK (koji se bavi brončanim dobom) ili IRONPUNK (koji se bavi željeznim dobom). SANDALPUNK obrađuje neku od starih civilizacija, koja se, međutim, nije urušila niti su je uništile barbarske horde, već je doživjela brz i – moglo bi se reći – neprirodan tehnološki napredak (npr. roman “Inne pieśni” / “Druge pjesme” poljskog autora Jaceka Dukaja). CANDLEPUNK opisuje civilizaciju kasnoga srednjeg vijeka koja barata futurističkom tehnologijom (npr. “Doomsday Book” Connie Willis), dok CLOCKPUNK također istražuje kakav bi svijet bio da su se pojedini tehnološki pomaci dogodili znatno ranije nego što doista jesu, u ovom slučaju u vrijeme renesanse (npr. romani “Mainspring” Jaya Lakea i “Jack Faust” Michaela Swanwicka).

DIESELPUNK je, po istom principu, smješten u post-steampunkovsku eru, u vrijeme između 1920. i 1950. godine, u doba industrijalizacije i tehnologije bazirane na dizelu (npr. film “Gospodar neba i svijet sutrašnjice”), a prethodi ATOMICPUNKU i TRANSISTORPUNKU, koji se bave vremenom 2. svjetskog rata i hladnog rata (npr. alternativne povijesti “The Man in the High Castle” Philipa K. Dicka i “Fatherland” Roberta Harrisa – prema kojem je snimljen i istoimeni film).

Stvarni steampunkeri

Međutim, nijedan od navedenih povijesnih pankerskih žanrova nije stekao toliko sljedbenika i poklonika kao steampunk. Općeniti je konsenzus da je to zbog rastućeg nezadovoljstva pojedinaca modernom tehnologijom, koja je hladna, nepristupačna i bez osobnosti. Steampunkeri se žele vratiti tehnologiji koja je istovremeno bila funkcionalna i lijepa, gdje je svaki ukras, svaka sklopka, svaki pojedini komad imao svoju svrhu, a istovremeno su se isticale i njegove estetske kvalitete. Danas je tehnologija prolazna – ono što je hi-tech danas, već sutra može biti zastarjelo. Sve to stvara određenu zasićenost, ali i nostalgiju za vremenima kada su se stvari radile da bi trajale.

U zadnjih je par godina tako steampunk pronašao put i u stvarni svijet, zahvaljujući zanesenjacima, obrtnicima i umjetnicima koji su odlučili doslovno izvesti spoj novih tehnologija i viktorijanskog izgleda i izvedbe. Nazivaju ih steampunk hakerima, a pojedinci poput Jakea von Slatta (http://steampunkworkshop.com/) i Richarda Nagyja (www.datamancer.net) već uživaju kultni status među poklonicima steampunk uradi-to-sam sprava i spravica. Bilo da se radi o steampunk gitari – koja izgleda kao da se može vidjeti njezina “unutrašnjost” ispunjena zupčanicima i mehanizmima koji je “pokreću” – steampunk tipkovnici – izrađenoj od antikvitetnih dijelova – ili pravom pravcatom steampunk laptopu – od drveta, bakra i mjedi – nije riječ o igračkama sa samo ukrasnom namjenom, već o predmetima koje doista funkcioniraju i koje se mogu najnormalnije koristiti u svakodnevnom životu.

Tako danas steampunk hakeri diljem svijeta izrađuju kompjutorska kućišta s ložištem (http://skrati.net/sp1), steampunk kompjutorske miševe (http://skrati.net/sp2), steampunk kompjutore s hlađenjem na vodu (http://skrati.net/sp3), svjetiljke od bakrenih cijevi (http://skrati.net/sp4), steampunk robote (http://skrati.net/sp5) i slično, a sve uglavnom popraćeno detaljnim uputama drugim steampunk hakerima kako da to naprave u vlastitom domu.

Steampunk kao umjetnost

No, steampunku u stvarnome životu ovdje nije kraj. Pojedini su steampunkeri odlučili otići i korak dalje te stvarati istovremeno u fikciji i stvarnosti. Mnogo je umjetnika u ovome žanru pronašlo inspiraciju, pa se s punim pravom može govoriti o steampunk umjetnosti.

Jedno od najzanimljivijih takvih umjetničkih djela je steampunk kućica na stablu (http://steamtreehouse.com/), koju su dizajnirali Sean Orlando, Derick Gomez i Dan Hanck. Riječ je o metalnom stablu s kućicom od drva i čelika nad koju se nadvija “krošnja” s metalnim granama. Stablo i kućica dizajnirani su po uzoru na arhitekturu viktorijanskoga doba, a kućica ima sve što bi jedna steampunk kućica morala imati: skrivene prostorije iza pomičnih pregrada, podna vrata, promatračnicu, kamin, razne poluge i zupčanike koji pokreću okulare ili glazbala na parni pogon, komunikacijske cijevi itd. Stablo i kućica nastali su tako da su autori razmišljali o dalekoj budućnosti Zemlje, u kojoj je globalno zatopljenje uzrokovalo nestanak svih stabala na svijetu i kada se ljudi više ne sjećaju kako drvo izgleda, pa ga pokušavaju rekonstruirati iz priča i pradavnih opisa. Projekt je prvi put prikazan prošloga ljeta na umjetničkom festivalu Burning Man (www.burningman.com) u Nevadi.

Umjetnik AlexCF (http://alexcf.com/) specijalizirao se za kriptozoologiju i predmete iz prošlosti, kojih baš i nije bilo. U njegovom se ateljeu tako može pronaći steampunk mikroskop koji se nosi na glavi, rukavica za stereometrijsku manipulaciju ili, na primjer, sprava za putovanje kroz vrijeme. Pronaći ćete kod njega i spravu za konzerviranje marsovske flore, osušeni primjerak okota Cthulhua, bebu plesiosaura, vampirski relikvijar i mnoga druga umjetnička djela koja kao da su izašla iz nekog horor filma ili dokumentarca o ekspediciji na izgubljeni svijet u alternativnom svemiru.

Download, zapravo, promovira shuffle preslušavanje, a playeri od nas preuzimaju ulogu glazbenih urednika. Slušamo ono što naiđe, pa kad nam se neka pjesma uistinu svidi, smještamo je u favoritese. Tako kreiramo kompilacije pjesma koje uistinu volimo, zanemarujući cjelovitost albuma –koji su zapravo bili dominantna forma glazbenoga izraza više od pola stoljeća, bez obzira na to je li riječ o vinilnoj ili kompaktnoj ploči, odnosno CD-u.

Iz perspektive današnjega shuffle konzumenta glazbe, susret s nekim gramofilom vjerojatno će u njemu izazvati čudan osjećaj: kao da sreće nekog člana udruge koja se bori za dokazivanje teorije da je Zemlja ravna ploča. Dobar dio današnjih tinejdžera nije uživo vidio gramofonsku ploču i nije im jasno kako to da svi uživatelji gramofonskih zvukova nisu odumrli, poput članova SUBNOR-a. Učiteljica u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi pozvala je mog poznanika, diskofila, da djeci malo protumači načine na koje se nekoć slušala glazba. Kad je donio ploče, ispostavilo se da među dvadesetak djece samo dvoje zna što je to. Ipak, potpuni šok za djecu bila je činjenica da ta crna plastična masa može proizvoditi glazbu.
No odumiranje vinila ipak nije deevolucijski proces. Ljudi koji imaju gramofone i kolekcije vinila u glazbi uživaju na onaj način na koji pravi filmofili uživaju u sedmoj umjetnosti: u tami kinematografa, a ne na DivX-u s podmetnutim španjolskim ili ruskim titlovima.

Rinfuzne empetrice

Vinili su neminovno povezani s formatom albuma, a taj je format diktirao diskografska pravila (što je još slučaj u teoriji, ali sve manje u praksi), a to znači i konzumentski pristup. Dobar album nije samo kolekcija pjesama jednog izvođača; to je zaokružena cjelina reproducirana kroz epizode, što podrazumijeva određen narativni slijed, dok se kreacija MP3 playlista temelji samo na kriteriju osobne dopadljivosti.

Govoreći jezikom književnosti, bilo bi to kao da poglavlja raznih romana čitamo bez ikakvog redoslijeda, izmiješano i nesuvislo. Možda je taj pristup radikalan, ali bilo bi to slično situaciji kad bi se iz zbirke kratkih priča raznih autora one mogle preuzimati i čitati nasumičnim redom, bez obzira imaju li te priče u svojim zbirkama i definirani kontekst.

Ima tu još nešto: mnoštvo rinfuznih empetrica koje možemo slušati u svakoj situaciji onemogućuje nam da uistinu stignemo do onog vremenskog odsječka kad u miru možemo preslušati neko glazbeno djelo. Stoga se playliste uglavnom i sastoje od “pozadinske glazbe”, lakoprobavljivog (bez obzira na realnu kvalitetu) obroka uz koji ćemo se bolje osjećati.

Vinili osiguravaju drugačiji pristup, jer su baždareni na otprilike četrdeset minuta u dva dijela. Upravo ta podjela na A i B stranu autorima je omogućila vrlo zanimljive kreativne dosege. Bi li, na primjer, Bowijev album “Low” osigurao mjesto u glazbenoj povijesti da nije podijeljen na vokalnu i instrumentalnu stranu? Ili “Astral Weeks” Vana Morrisona, koji ima “The Beginning” i “Afterwards” podjelu? Ne samo to. Nastupni album Joy Divisiona “Unknown Pleasures” sniman je i rezan iznad 20.000 Hz, što mu daje određenu zvučnu ambijentalnost kad se preslušava na vinilu, no ta se ambijentalnost gubi na CD-u. Uopće, vinilna zvučna slika toplija je od one kakvu možemo čuti iz digitalnih izvora.

Rast prodaje ploča

Tržišni pokazatelji kažu da na tržištu “nosača zvuka” rast bilježe jedino vinilne ploče. Zbog posvemašnje internetizacije glazbe, CD-ovi se kupuju sve manje, no ljubitelji pravog zvuka rado će odvojiti određeni iznos na vinile. Nisu to one ploče kakve su se u Hrvatskoj proizvodile do 1994. (zadnji vinil u Hrvatskoj bio je “Papa Hrvatima”), nego se prešaju novim tehnologijama, kako bi zvuk bio što vjerniji. Svjesni su toga i bendovi, pa je tako, na primjer, New Order izdao dvanaest 12-inčnih singlova sa svojim velikim hitovima.

U povodu tridesete obljetnice originalnog izdavanja ploče “Never Mind The Bollocks… Here’s Sex Pistols”, lani su Pistolsi objavili repliku originalnog vinila. Na njemu greškom nije otisnuta pjesma “Submission”, pa je u ovo specijalno izdanje dodana kao singl samo s jednom stranom, kao i specijalni poster. Nove vinilne ploče izrađuju se od 180-gramskog vinila, stabilnije su nego što su bile nekad i odolijevaju pucketanju. S obzirom na to da je CD vremenski razvukao standardni format vinila, nova izdanja redovito bivaju objavljivana kao dvostruki albumi. No i tu ima inovacija. Na primjer, vinilno izdanje albuma “Neon Bible” grupe Arcade Fire na tri strane ima nasnimljenu glazbu, dok je na četvrtoj svojevrsna vinilna verzija bakroreza.

U Hrvatskoj su se samo rijetki izvođači odlučili za vinil u posljednjih desetak godina. Tvrtka Dancing Bear objavila je tako albume KUD-a Idijoti “Cijena ponosa” i Bambi Molestersa “Sonic Bullets – 13 from the hip”. Dallas je, pak, objavio long play Gibonnija “Unca fibre”, a zanimljivo je da album ima nešto kraći popis pjesama od CD-a, taman onoliko koliko je bilo potrebno za ugodno preslušavanje.

www.blogodak.com

Čitate li blogove, koncept blog mreža, odnosno u ovom slučaju agregatora blogova -poznat vam je. Arhiv blogova različitih tema služi za njihovu agregaciju, odnosno prikazivanje najnovijih članaka i drugih sadržaja. Sličan servis u Hrvatskoj je pokrenut ne tako davno – Blogariat (www.blogariat.com), čiji je osnivač kasnije pokrenuo i Idesh.net.

Blogodak se od drugih sličnih agregata razlikuje po tome što svojim korisnicima daje dodatne mogućnosti. Registracijom na servis dobivate mogućnost određivanja blogova koje želite pratiti, čime se prikaz prilagođava vama. RSS pretplata naslovnice odnosno članaka također vam se prilagođava i pohvalno je što su autori predvidjeli taj detalj. Servis ima vrlo pregledno i oku ugodno sučelje. Ma koliko bilo zgodno ovako pratiti blogove, ipak ste ograničeni na određenu selekciju blogera. Ako pratite druge blogere, mnogo će vam korisniji biti neki RSS čitač, kakvi su npr. FeedDemon, Google Reader ili NetNewsWire. Usprkos tome, Blogodak je izvrstan za otkrivanje novih blogova, kojih je na našim prostorima svakim danom sve više.

+ pregled izdvojenih blogova, prekrasno sučelje, personalizacija

- pregled (samo) izdvojenih blogova

Limundo? Tko treba oglase, imamo aukcije
www.limundo.com

Prokleto skroman servis. U redu, to ne biste rekli po sloganu “Aukcija broj 1 na Balkanu”, koji ponosno pokazuju, ali Limundo je primjer kvalitetnog servisa sa svim potrebnim komponentama. Radi se o servisu za aukcije, znači koncept je jasan potencijalnim korisnicima neovisno o tome koliko su internetski pismeni. Imate kategorije, možete dati svoju ponudu, registrirati se itd.

Sav limundovski kapital uplaćujete prijevremeno, pa onda s tim kreditima dajete ponude itd. Limundo se izdvaja iznimno jednostavnim sučeljem, u kojem nema nijednog nepotrebnog gumba, linka ili rečenice. Kada date svoju inicijalnu ponudu i granicu do koje ste voljni ići, sam Limundo sustav za vas će podizati cijenu sve do te granice. Ukratko, Limundo jest aukcijska stranica. Specijalizirana, unutar niše. Možda ga nećete posjećivati svaki dan, ali kada nešto želite prodati ili kupiti – vjerni ste Limundovac.

+ jednostavno sučelje, koncept limundo agenta

- navući ćete se na aukcije lego kocki

Cijena? Sitnica. Barem na BrziPoslovi i Jobs.Blogowski.eu
www.brziposlovi.com i jobs.blogowski.eu

Tzv. job boardovi specijalizirana su vrsta servisa za oglase za poslove. Od Techcruncha do Freelance Switcha, veliki blogovi redom otvaraju vlastite servise, a na isti potez odlučili su se osnivači servisa Ukusno, te jedan od najpopularnijih regionalnih blogera, Blogowski. Brziposlovi su jednostavniji, ali nažalost i mnogo siromašniji.

Problem je u tome što zapravo ništa ne nude korisniku, jer je ponuda malo i nema mogućnosti pregledavanja, već samo pretraživanja. To ne bi bilo ni loše da oglasi ne pišu varijacije imena za iste poslove, npr. designer i dizajner. Blogowski je svoj servis, srećom, malo više “zakomplicirao”, dodavši kategorije. Zasad ima ponuda, a neki su već našli i zaposlenike, što nije loše kad se zna da je servis pokrenut nedavno.

+ specijalizirani za IT poslove

- zasad ograničena ponuda poslova

Mmm… Ukusno…
www.ukusno.com

Uf, još jedan Digg klon. Nemoguće je oteti se dojmu da se radi o tek još jednoj posveti najvećem social news servisu na svijetu, ali Ukusno, unatoč već podužoj beti, hrabro živi. Životari? Teško je reći… Korisnika ima, kao i kvalitetnih linkova. Problem je zapravo u samom sučelju. Iz nepoznatog razloga, kategorije nisu naglašene, premda su dobro organizirane i svaka ima svoju RSS pretplatu. Da biste pogledali neki članak, mogli biste se namučiti.

Naslov priče na servisu ne vodi na stranicu na kojoj je članak, već otvara stranicu te priče na servisu. Ako ste očekivali da će sada naslov voditi na članak, prevarili ste se. Mali URL ispod naslova omogućuje tu osnovnu funkciju. Možda su autori htjeli potaknuti korisnike na komentiranje članaka, ali s obzirom na to da članak prvo treba naći, takva dizajnerska hirovitost velik je minus. Usporedimo li Ukusno sa servisima kao što su Blogodak i Limundo, razlika je u mogućnostima, odnosno svima nam dragom feature setu. Ukusno nudi RSS preplate kategorija, tagove, tag oblak, kategorije… Simpatično, ali nepotrebno.

+ mogućnosti, redoviti korisnici

- kompliciranje osnovnih mogućnosti

Poslovi se vode u… Poslovnome klubu
www.poslovniklub.net

Hrvatsko tržište. Slovensko tržište. Srpsko tržište. Dobro znamo da se najbolje natječemo u regiji, a tržišni divovi također čuvaju svoje balkanske brandove. Nemojmo biti negativni: ako nam je išta potrebno, to je veća suradnja. Zašto ne bismo, osim u blogosferi, počeli i na poslovnom planu? Stvorena po uzoru na LinkedIn, poslovna mreža Poslovniklub htjela je pružiti priliku za veću suradnju u regiji. Poslovi, projekti, dogovori i pregovori, sve na web servisu koji nudi toliko mnogo.

Od adresara i kontakata, do foruma i novosti. Nažalost, za razliku od LinkedIna, Poslovniklub nikako da se trzne. Dok se poslovni časopisi još izvlače svojim suhoparnim internetskim stranicama, osnivači Poslovnogkluba sigurno su znali da se obraćaju internetski profinjenijoj publici. Servis nije loš, ali nedostatak i ljudi i entuzijazma postojećih korisnika mogao bi vas spriječiti da se registrirate. Ipak, registrirajte se – ako ništa drugo, onda da rezervirate svoje ime i prezime.

+ kontakti, adresar, jednostavno sučelje

- nedostatak korisnika, bez kojih ovaj servis gubi svoju bit

Donesi klopu! Donesi.com!
www.donesi.com

Uz rokove i nemilosrdnu uredničku ruku kasnonoćno piskaranje novinaru nikada nije rijetkost. Pa čak i kad se ne radi o poslu, nekad nam se uvečer jednostavno “šmecka”. Pizza ili ćevapi, talijanska hrana ili pekinška patka? Donesi.com servis stanovnicima Beograda, Novog Sada i Banjaluke nudi organizirani popis restorana i narudžbu putem interneta. Ne brinite, kartica nije potrebna, sve se plaća po dostavi. Hranu možete pretraživati po vrsti, vremenu dostave itd. Ako ste zadovoljni uslugom, restoran možete pohvalili, odnosno ako niste, pokuditi. Ručak vam je bio odličan i želite svratiti u taj restoran? Zašto ne, integrirana karta nudi vam lako pronalaženje najdraže vam ćevabdžinice. Odnosno njima. Donesi.com je servis na koji s beštekom u ruci i slinom na obrazu možemo biti vrlo ljubomorni.

+ karta, kategorije, narudžba putem interneta, a plaćanje po dostavi

- ne podržava hrvatske gradove

(Ivan Brezak Brkan, Plan B 6)

55-godišnji Schnabel prvenstveno je slikar, a potom i režiser. Nakon “Basquiata” i “Prije noći” (“Before Night Falls”), njegov treći film je “Ronilački skafander i leptir”, jedno od najboljih ostvarenja godine.

Radi se o istinitoj priči o Jeanu-Dominiqueu Baubyju, uredniku francuskog magazina Elle, koji je u prosincu 1995. doživio moždani udar. Probudio se tri tjedna kasnije potpuno paraliziran. Za razliku od većine pacijenata s istom dijagnozom, dalje je mogao jedino – treptati lijevim okom, iz čega je, kako se pokazalo, izvukao apsolutni maksimum. I da, mogao je tim istim okom i plakati.

132 stranice treptaja

“Odlučio sam da se prestanem samosažalijevati. Osim oka, nisu mi ostali paralizirani još jedino moja mašta i sjećanje”, ubrzo je konstatirao tada 42-godišnji Bauby, pa nije dozvolio da mu tzv. locked-in sindrom (sindrom zaključanosti u vlastitu tijelu) spusti moral. U glavi je osmislio knjigu o svemu što mu se dogodilo i tako je nastao jedinstveni bestseller “Ronilački skafander i leptir”. Par godina kasnije Jean-Jacques Beineix snimio je o Baubyju dokumentarac “Locked-in Syndrome”, a potom je i Schnabel zasukao rukave.

Koliko je trebalo vremena da se nekome izdiktira knjiga od 132 stranice, i to pomoću treptanja, sigurno se pitate. Bauby je imao relativno “jednostavan” sistem. Pomoćnica bi mu čitala slova poredana po učestalosti u francuskom jeziku, a on bi blinknuo kad bi izgovorila slovo na koje bi mislio. Isti proces ponovili bi za svako slovo, tako da su ubrzo imali riječ. Prva rečenica koju je izdiktirao bila je: “Želim umrijeti”…

Ispisala sam slova abecede, prvo samoglasnike, pa najučestalije suglasnike, pa sva ostala na papir i dala svome dečku: “Čitaj i kad trepnem zapiši slovo na kojem si stao”. Trebalo mi je pet minuta da mu istreptam “Plan B”. Pet minuta! Baubyju je trebalo 14 mjeseci.  Za potrebe knjige trepnuo je nekih 200.000 puta. Svaku je riječ u prosjeku rađao dvije minute, a knjiga počinje otprilike ovako: “Nikad nisam vidio toliko bijelih kuta u svojoj maloj sobi. Sestre, fizioterapeuti, neurolozi, stažisti, čak i šef odjela – cijela se bolnica okupila da me vidi…”

Glumac je spužva

Iako su ga producenti gnjavili da film o Baubyju snimi na engleskom, Schnabel nije popustio, uvjeren da se ta priča mora ispričati na materinjem jeziku glavnog junaka, ponajviše zbog bogatstva Baubyjevog literarnog izražaja. Schnabel je tada tek počeo učiti francuski, ali to ga nije pokolebalo.

Snimajući film svake četiri godine, on je sve prije nego tipičan režiser. Snima poput Speedy Gonzalesa, sa što manje ponavljanja, i ne boji se tzv. foršpilanja – točnog pokazivanja glumcu što da radi (to većina režisera prezire – preferiraju opis riječima). Mome kolegi s početka priče na tu je temu ispričao anegdotu koju vam moram prepričati: “Dobar glumac je poput spužve, što je najbolje pokazao Javier Bardem u ‘Prije noći’.

Ja patim od klaustrofobije, ali ne i Bardem. Na snimanju sam izgradio ćeliju u kojoj on nije mogao stajati nego je morao sjediti. Rekao sam svojoj asistentici: ‘Zatvori vrata, sjest ću ovdje do Bardema i nemoj mi dopustiti da izađem van sljedećih pet minuta, čak i ako počnem lupati po vratima’. Rekao sam svima: ‘Ako netko otvori vrata, dobit će otkaz’. Zatvorili su vrata, ja sam se našao u tom malom prostoru, potpuno sam bio izvan sebe, lupao sam po vratima, gurao glavu između štoka i vrata i pošizio. Bardem mi je rekao: ‘Čovječe, pa ti si sjajan glumac’, na što sam mu odvratio: ‘Nisam nikakav glumac, nego imam klaustrofobiju’. Izišao sam, on je naučio od mene što treba napraviti i savršeno je odglumio scenu isprve.”

I život pod ključem vrijedan je življenja

Osim kao kubanski pjesnik Reinaldo Arenas u “Prije noći”, Bardem je briljirao i u tematski sličnom, također istinitom filmu “Život je more”, koji se Schnabelu nije svidio možda baš zato što se u njemu paralizirani Ramón Sampedro bori za svoje pravo na eutanaziju, dok Baubyjeva priča zorno ilustrira moć ljudskog uma da preživi čak i u nemogućim uvjetima, jer je i život pod ključem vrijedan življenja. Zato nije htio ponuditi Bardemu ulogu Baubyja, već je htio Johnnyja Deppa, koji je bio zauzet s “Piratima”. Glavnu ulogu u konačnici je dobio Mathieu Amalric, čovjek s bala pod maskama iz “Marie Antoinette” i “francuska veza” iz Spielbergovog “Münchena”. Uz “Leptira” su mu narasla krila, pa ćemo ga gledati i u novom Bondu, “Quantum of Solace”, kao glavnog negativca. Baubyjevu suprugu tumači Emmanuelle Seigner, a u castu je i švedska glumačka manga Max von Sydow, neponovljiv u ulozi Baubyjevog senilnog oca.

Ako ste pomislili da je ova uloga za Amalrica bila piece of cake – kao, samo je ležao i treptao – varate se. U filmu se isprepleću stvarnost i Baubyjeve maštarije te sjećanja na život prije udara. Osim što je bio uspješan novinar, bio je i popriličan Casanova, a zbog ljubavnice je napustio ženu i troje djece. Schnabel se sa Januszom Kaminskim, inače omiljenim Spielbergovim snimateljem, često koristio subjektivnom naracijom, pa kroz blink-kadrove stječemo dojam o tome kako je bilo biti Bauby: “Ima toliko toga čime možeš prikratiti trenutke. Možeš odlutati kroz vrijeme i prostor, posjetiti ženu koju voliš, pomilovati joj uspavano lice, graditi dvorce u Španjolskoj, otkriti Atlantidu, ostvariti dječje snove…”.

Le Scaphandre et le papillon

Bauby je umro 1997., deset dana nakon objave knjige koja je doživjela hvalospjeve. Zadnje što je vidio bio je strop bolnice u ribarskom seocetu Berck-sur-Mer, soba 119. Sada počiva na slavnom pariškom groblju Père-Lachaise.

Nakon čitanja njegove knjige ili gledanja ovog filma, čovjek ne može da se ne zamisli kako to stvarno izgleda – biti “zaključan”. Vjerojatno ti dođe da vrištiš, ali ne možeš, pa ti dođe da te netko primi za ruku, ali to ne osjetiš, pa se poželiš ubiti, ali ne možeš, pa bi nekoga zamolio da te ubije, ali ne možeš ni to. STRAVA.
Bauby tvrdi da je to poput osjećaja zaglavljenosti u onom starinskom ronilačkom odijelu koje vas povezuje s brodom – dok stalni pritisak prisiljava vaše tijelo na nepokretnost, a vaš je um istovremeno slobodan poput leptira. (Originalni naslov knjige i filma glasi “Le Scaphandre et le papillon”, pri čemu je “scaphandre” ronilačko odijelo. U engleskom prijevodu naslova upotrijebljen je termin “ronilačko zvono”, što je zapravo slična stvar – izumljeno je krajem 16. stoljeća, imalo je otvoreno dno koje se spuštalo utezima okomito u vodu, omogućujući da zrak ostane zarobljen unutar stijenki zvona.)

Upravo je nevjerojatno kako je Bauby, zaglavljen u robusnom ronilačkom odijelu iz noćne more, uspio sastaviti duhovitu i optimističnu knjigu lišenu suvišne gorčine i samosažaljenja, koju je ostavio za sobom kao svjedočanstvo neizmjerne veličine ljudskog duha – i zato preporučam prvo čitanje, kako biste upoznali pravog Baubyja, a onda gledanje Schnabelove genijalne vizije priče. Jedino je zasad neizvjesno kada “Leptir” slijeće u Hrvatsku, ali budući da je osvojio nagradu za najbolju režiju u Cannesu i četiri nominacije za Oscara, to bi trebalo biti više-manje uskoro.
“Posjeduje li svemir ključeve mog ronilačkog odijela? Valutu koja je dovoljna jaka da njome ponovno kupim slobodu? Moramo nastaviti tražiti…” (Jasna Nanut, Plan B 6)

Razlozi Webvanove propasti na prvi pogled djeluju iznimno slično onima famoznog Booa, o kojem smo relativno nedavno pisali – na posljetku, riječ je o čimbenicima koji su obilježili manje-više sve protagoniste dotcom booma. Razlika je, međutim, u motivaciji: dok se kod Boo.coma radilo o svojevrsnoj aroganciji, stavu da je dovoljno “izgledati veliko” (trošeći tuđi novac) kako bismo “bili veliki” (i zaradili vlastiti), iza Webvanovih su se grešaka krile smislene, ali u danim trenucima posve pogrešne poslovne odluke.

Slatke muke

Baš kao i Boo, i Webvanu je osnovni problem – na kraju krajeva – stvorio višak novca. Webvan je inicijalno poslovao odlično, a dobri rezultati, privlačan poslovni model te potencijal za rast privlačili su ulagače kao pčele na med. Valja imati na umu kako je Webvan nastao u zlatnim danima weba, kad je djelovalo kao da se preko interneta može doslovce sve. Kompanija se ubrzo našla u situaciji da je imala više novca no što je mogla uložiti na povećanje svoje korisničke baze, naprosto zato što korisnika fizički nije bilo dovoljno.

Novac se stoga počeo ulagati u izgradnju infrastrukture – skladišta, pogona za pakiranje, ambalažu, elektroniku, uredski namještaj… Gradila su se posve automatizirana, robotizirana skladišta, sposobna opslužiti čak do osam tisuća korisnika dnevno uz samo jednog zaposlenog. Takva su skladišta koštala čak do tri puta više nego klasična, uz upitnu korist, jer se za razliku u cijeni moglo zaposliti za nekoliko redova veličine više ljudi nego što ih je bilo potrebno za isti posao.

Uredskim su radnicima kupovana bezrazložno skupa i luksuzna računala te uredska oprema, neovisno o poslu kojim su se bavili i njihovim stvarnim potrebama (kupljeno je, primjerice, više od 80 21-inčnih monitora – imajte na umu da su to ipak bile kasne devedesete, kad je uredski standard bio 15″ – i čak 115 Millerovih legendarnih, fancy ergonomskih stolica Aeron, od kojih je svaka vrijedila preko 800 USD). Novac koji se mogao kasnije iskoristiti za poboljšavanje usluge, kad je to doista postalo potrebno, tako je “spaljen” za posve nepotrebne stvari.

Prebrzo, previše, predaleko

Po dalekosežnim posljedicama i efektu na tržište, vjerojatno najpogubnija pogreška Webvanovog menadžmenta, međutim, bilo je forsiranje ekspanzije na nova tržišta pod svaku cijenu. Iako za to u tom trenutku nije bilo apsolutno nikakvog razloga ni potrebe, jer je Webvanu savršeno dobro i profitabilno išlo na matičnom tržištu (u Kaliforniji, preciznije, San Franciscu), ulagači su, potaknuti uspjehom kompanije, forsirali širenje pod svaku cijenu i na sve načine, čak i tijekom najgorih godina dotcom kraha.

Webvan je zbog prirode svojeg poslovanja posjedovao nevjerojatno kompliciranu logistiku, čija je kompleksnost širenjem na nova tržišta rasla praktički eksponencijalno. Sa San Francisca, krug djelovanja proširen je na čak 26 gradova (među kojima su bili i San Diego, Los Angeles, Chicago, Seattle te Atlanta) širom SAD u godinu dana!

To je, nužno, za sobom moralo povući ili rezanje kvalitete usluge ili daljnje širenje kako bi se Webvanova garancija o maksimalnih 30 minuta čekanja na dostavu mogla održati. Odgovor menadžmenta bio je kombinacija toga dvoga, što nas dovodi do sljedećeg seta ključnih pogrešaka. Shvativši da nema ni teoretskih šansi da u tako kratkom roku svoju pretjerano sofisticiranu infrastrukturu proširi izvan lokalnog tržišta, Webvan je napravio ono što bi učinila i svaka druga pametna kompanija: počeo je kupovati konkurente na ciljanim tržištima.

Najveća akvizicija bio je HomeGrocer, west-coast kompanija vrlo slična Webvanu, no bez megalomanskih iluzija. Iako je HomeGroceru poslovanje išlo poprilično dobro, u jednom je trenutku upao u probleme zbog naglog pada porasta broja korisnika, uzrokovanog zasićenjem tržišta. Koliko je HomeGroceru dobro išlo i s kolikim je novčanim sredstvima u datom trenutku Webvan raspolagao, najbolje govori činjenica da je za merger plaćeno 1,2 milijarde dolara (zapamtite ovu brojku, bit će važna kasnije)!

“Niz nesretnih događaja”

Iako je ova transakcija tada među analitičarima i burzovnim mešetarima smatrana iznimno pozitivnom te znakom konsolidacije nove generacije servisa u povojima, njezino se pravo, mračno lice pokazalo vrlo brzo. Tijekom pripajanja HomeGrocerovih usluga svojima, Webvanovo vodstvo napravilo je niz prilično loših poslovnih i marketinških odluka koje su dovele do katastrofe. HomeGrocerov korporacijski identitet naprasno je i u potpunosti zamijenjen daleko inferiornijim Webvanovim – HomeGrocerov logotip (stilizirana breskva), koji su korisnici već instinktivno povezivali s kvalitetnom uslugom, zamijenjen je posve ispraznim i neprepoznatljivim Webvanovim slovom “W”, koje starim mušterijama nije značio baš ništa.

Dijelovi HomeGrocerove dotad prilično malene ali brze i funkcionalne infrastrukture (kompanija je, primjerice, inicijalno imala tek 10-ak dostavnih vozila, a kasnije samo dvostruko više – te unatoč tome uvijek dostavljala pošiljke na vrijeme) nasilno su zamijenjeni Webvanovom, što se pogotovo loše odrazilo na korisničku službu. HomeGrocer je bio poznat po tome što je na pozive i e-mailove baš uvijek odgovarao promptno i bezuvjetno zamjenjivao oštećenu ili lošu robu.

Nakon Webvanovog preuzimanja situacija se počela drastično pogoršavati, dok nije dosegla tako katastrofalne razmjere da su je korisnici počeli javno kritizirati u medijima. Konačno, Webvanovo je vodstvo svoj model rukovođenja i organiziranja pokušao nametnuti HomeGroceru, što je uzrokovalo veliko nezadovoljstvo zaposlenika i potpun organizacijski kaos. Terry Drayton, osnivač HomeGrocera, javno je izjavio da “ni u najluđim snovima nije mogao sanjati da Webvanov menadžment može biti toliko zaprepašćujuće nesposoban”.

Sve ovo ne samo da je smanjilo porast broja korisnika Webvanovih usluga i pridonijelo njegovoj stagnaciji, nego je osiguralo Webvanov posve vidljiv i sve brži pad. Osupnuti naglo pogoršanom kvalitetom usluge, čak su se i korisnici na lokalnom tržištu, u San Franciscu, počeli ponovno okretati malim dućanima u susjedstvu i ubrzo zaboravili na Webvan i čitav koncept online kupovine namirnica. Konačni krah i bankrot 2001. godine doista nikoga nije iznenadio – čak ni burzovne mešetare, jer su nakon mjeseci oštrog pada Webvanove dionice konačno dosegle kritičnu vrijednost od 1 dolara te su skinute s NASDAQ-ovih listinga.

Better luck next time?

Krajnji rezultat Webvanovog kraha posve opravdava procjenu CNET-ovih novinara da je riječ o definitivno najspektakularnijem i najznačajnijem krahu dotcom ere (znatno poznatije i eksponiranije Flooz.com i Boo.com stavili su, primjerice, na znatno manje “prestižno” 4. i 6. mjesto). Čak dvije tisuće ljudi ostalo je bez posla, doslovce preko noći. Ukupno je progoreno nevjerojatnih milijardu (!) dolara (po nekim konzervativnijim procjenama radilo se o ništa manje impresivnih 800 milijuna).

Ogromna količina specijalizirane high-tech infrastrukture ostala je napuštena, jer je po propasti naprosto nije imao tko iskoristiti. Konačno, i vjerojatno najvažnije, Webvan je za sobom povukao i niz drugih konkurentskih kompanija, koje su ga u fazi najintenzivnije ekspanzije očajno pokušavale slijediti. Webvanov prvi direktor, George Shaheen (naslijedio ga je Robert Swan koji je “uletio” neposredno prije kraha, kako bi spasio stvar), iz čitave je priče izašao kao najveći i vjerojatno jedini pobjednik – s mirovinskim paketom koji je uključivao 375.000 dolara godišnje (doživotno!) i dodatnom financijskom pomoći u otplaćivanju poreza na kupljene dionice Webvana.

Unatoč svemu tome, prema procjenama većine analitičara (pa i tvrdnjama njegova glavnog direktora), Webvan nije bio neuspješna kompanija, nego tvrtka koja je svojim poslovnim modelom i idejama bila kojih 10-20 godina ispred svog vremena. Da je to doista tako, najbolje ilustrira činjenica da je Amazon nedavno odlučio pokrenuti uslugu Fresh, koja djeluje kao identična preslika Webvana (ali se zasad i dalje konzervativno drži uskog, matičnog tržišta – dostupna je isključivo u Seattleu). (Ante Vukorepa, Plan B 6)

Kako se glazbeno kolo uvijek i marljivo okreće, nakon synth pop wavea osamdesetih godina, početkom dvijetisućitih počeo je carevati ritmom i tekstovima nešto agresivniji electro wave, koji je vremenom mutirao u new rave, šizoidni disko, acid house… Renesansu su doživjeli opskurni obožavatelji dobrog starog italo diska – ponovno se sumanuto i pjeva i pleše! Globalno obožavamo opake Francuze koji prže sebi svojstvenom hrabrom kakofoničnom, ali plesnom glazbenom kombinacijom koja se naslanja na voljene daftpankovske ispade. Spomenimo Kavinsky, Justice, Sebastiana, Kap Bambino, pa susjedne Solulwax, Digitalism, Nid&Sancy i cijelu vojsku italo disko sljedbenika koji ordiniraju u Den Haagu i Rotterdamu (Alden Tyrell, Rude 66, Mr. Pauli…).

Kreativni plesni val nije zaobišao ni naše krajeve, premda bi se površnim pregledom scene mogao dobiti pogrešan zaključak. Naime, mjestimično kvalitetni klupski programi, pa i fizički nedostatak kvalitetnog prostora za kontinuirani glazbeni hedonizam, ne pogoduju otkrivanju i razvoju domaćih autora i autorica. A njih ima i odlučili smo ih izvući iz cyberspacea  i prijateljskih slušaonica i pokloniti im dio pozornosti koju zaslužuju. U nastavku smo posložili njihove glazbene identifikacijske karte.

Mahom se radi o dvadeset-i-nešto-godišnjacima koji su se ravnomjerno rasporedili po Splitu, Rijeci, Sisku i Zagrebu. Gotovo svi bez formalnog glazbenog obrazovanja, ali s golemom ljubavi prema kreaciji i muzici. Dobrano su određeni krajolikom u kojem žive, pa tako splitski Startas i Symbol One njeguju diskoidniji izraz, riječki Klaus rokerskiji, Siščani FFFC i Dekolaž ne mogu pobjeći od težeg industrijskog zvuka, dok zagrebački Monofonik i Etui Etui Soniczoil furaju malo šaljiviji stav i note, doduše opet svatko na svoj način.

Ovdje izabrani nisu i jedini vrijedni spomena. Od već poznatih i priznatih tu je splitski autor NoName NoFame, koji za sobom ima vrijednu škrinju glazbenoga blaga, radi mirno – s guštom, u savezništvu vokodera i synth linija i ne lomi se previše počastiti nas redovnim nastupima. Lagano, dalmatinski, vrag odnija prišu… Ako ste ga zaboravili, osvježite pamćenje na adresi www.myspace.com/nonamenofame. Potpuno suprotan javni nastup ima Lollobrigida, koja ne dopušta da je javnost zaboravi, vješto koristi sve marketinške platforme ne bi li ostala pod svjetlima reflektora.

Nakon debitantskog zabavnog albuma, koji im je u kombinaciji sa raspašoj javnim nastupima osigurao važno mjesto na polici novovjekovne domaće glazbe, u pripremi je i drugi, koji bi se trebao plesati u ljeto ove godine. Liderica Ida Prester najavljuje novu postavu benda: pored nje i Sanje, koja šilji po basu i mikrofonu, tu je pojačanje na gitari – Dinko Tomaš Brazzoduro (matični član Pipsa, Chipsa & Videoclipsa), bubnju – Saša Maček (matični u varaždinskom hard core bendu Dead by Mistake) i uvozni klavijaturist, synth majstor iz Slovenije – Matej Končan (lider IDM benda Kleemar).

Negdje između samozatajnog NNNF-a i ekstrovertne Lollobrigide smjestio se ljubljeni splitski Leut Magnetik, koji za sobom ima dva studijska albuma, a čujem i da ponovno radi. Šuška se o suradnji između njih i spomenutog Spliće NNNF-a. A s obzirom na kreativni naboj, mogla bi se dogodit’ – Supernova 2! No možda samo ispiju bevandu-dvije. (Nek’ nebo pomogne opciji pod brojem jedan!)

STARTAS
Davor Gazde (27) sintesajzer, ritam mašine, bas // konzervator, restaurator Rafaela Dražić (26) tekstovi, vokal // grafička dizajnerica

Startas je krenuo kao instrumentalni projekt, a naknadno im se priključio vokal. Suradnja Davora i Rafaele proizašla je iz dugogodišnjeg poznanstva. Ime je posveta svima poznatim legendarnim tenisicama koje ovdje stoje kao simbol glazbenom novom valu s prostora bivše Juge, a kojeg autori iznimno cijene. Stoga za punopravne sastojke svog glazbenog kičmenog stupa izdvajaju s jedne strane Videosex i Borghesiju, a s druge Deux, D.A.F., Big Black, Soft Cell, Absolute Body Control, Au Pairs… Imajući u vidu neorganiziranost klupskog života i najčešće njegovu manjkavost, ne čudi što Startasi, bez obzira na svoju svježinu, kvalitetu i iznimni plesni potencijal, nisu okusili čari javnog nastupa, no odlučni su da to bude – uskoro. “Uskoro” je vremenska odrednica koja govori i o datumu izlaska debitantskog im albuma.

S obzirom na neopterećenost tržišnim gibanjima, komercijalnost i činjenicu da im glazba nije obaveza – kreativni proces opisuju kao spontan, ali i u dovoljnoj mjeri promišljen, dinamičan, interesantan i – zabavan. Plesna, sintesajzerski diskoidna glazba vokoderom moduliranih vokala nije ono što opisuje glazbeni opus Startasa; isti se epiteti mogu prilijepiti i kolegama koje navode pod svoje miljenike. Davor je nabrojio NNNF, Leut Magnetik, Symbol One i Death Disco, dok je Rafaela priznala da poštuje sve, ali voli samo Leut Magnetik.
www.myspace.com/startas

SYMBOL ONE
Vinko Pelicarić (30), dizajner
Eduard Raos (36), programer

Najprije se na MySpaceu pojavila smiješna ali prilično obećavajuća stvarčica “Mean Rocket”, koja je neko vrijeme solirala u playeru projekta Symbol One. Anonimni za sve osim bližu ekipu, autori Vinko Pelicarić, koji živi u Splitu, i Eduard Raos, Splićo u Dublinu, ping-pongali su se fileovima i pokušavali konkretizirati neke glazbene ideje. Zarolali su se novi, bogatiji zvukovi, koji su se lijepo posložili s trenutačnom svjetskom hype električnom produkcijom koja nam “puše” iz Francuske, ponajviše s labela Ed Banger Records, čiji su glavni puleni superpopularni Justice. Gaspardu iz Justicea za uho je zapeo “Love Juice”, kojeg je uvrstio na svoj mix i koji je u sekundi obišao svijet. Ljubitelje acidoidnih disko zvukova nije zaobišlo djelo dvojca Nid & Sancy, no možda nisu znali da je Symbol One radio remix njihovog hita “Give it Up For…”.

U ritmu spleta fantastičnih okolnosti – dolazimo lagano i do špice – dečki su najavili i album, premijera je u travnju, label je pariški, no još uvijek mu kriju ime k’o zmija noge. Živeći i radeći u cyberspaceu, u kojem su se i proslavili, nisu baš komunicirali s publikom, no i to je na dnevnom redu – opet u travnju. Pratit će ih prijateljice Trema i Sreća, barem se tako nadaju.

Učinilo mi se da bi baš oni mogli dati koristan savjet, vezano uz preduvjete za uspjeh u inozemstvu. Vinko je bio kratak i jasan: “Trebaš biti dobar, lijep, pametan i moraš imati alat”. Ako vam je alat kao stavka uspjeha pomalo nejasna – svratite na www.myspace.com/symbolone i sve će vam se razjasniti.

KLAUS
Projekt živi dva života:
KLAUS kao one man band – glavna, odgovorna i jedina Nora Turato
KLAUS kao live bend čine Bex (Bernard Blasković – gitara), Nora (elektronika, bas-gitara, gitara) te donedavno Nevena, kojoj se trenutačno traži dostojna zamjena.
Prosjek godina je 20. Uz napomenu da ga taman punoljetna Nora snižava.

Riječki Palach, smucanje po Berlinu, PJ Harvey, Big Black, Breedersi, Sonic Youth i Talking Heads glazbeno su formirali Riječanku Noru, što je lako vidjeti i iz njenog rada  na projektu Klaus. Kovanicom “noise elektro-pop” opisuje mu zvuk i dodaje da je ime benda nastalo kao šaljiva referenca na industrial bendove koji vole njemački, a na koje se jednim malim dijelom i sami naslanjaju.

Za početnu akciju i kreaciju liderici Nori nije bilo potrebno puno toga – po već nekom popularnom receptu demo nastaje u spavaćoj sobi, “šmirgla” ga se u studiju, uz sve dostupne analogne i digitalne alate, a potom ga se porine u MySpace luci, odakle se širi svim dostupnim kanalima. Kao i većina drugih “privedenih” glazbenika,i Nora vrlo brzo prolazi put od početne ideje do finalne pjesme; radi se o svega nekoliko sati. Prvi nastup pamti po neviđenoj tremi, a sada, ni nepunu godinicu kasnije, pati bez nastupa i mrzi dan nakon njega – zbog euforije i pada energije.

Najviše bi voljela profesionalno se baviti glazbom, ostavlja vremenu da pokaže koliko je to realno očekivati, a do tada prikuplja materijal za debitantski album. Svjesna je trenutačnog buma synth-pop-elektro zvuka, koji sa sobom donosi dosta zanimljivih projekata, no pomalo je plaši neminovan, instant dio te scene, odnosno dosadne kopije onoga što se trenutačno voli i troši po zvučnicima. Od domaćica jako voli Leut Magnetik, NNNF, SymbolOne, a Startasima je tekstualno i vokalno doprinijela na pjesmi “Dijelimo zdravlje”.
www.myspace.com/musicklaus