Premda su albumi “Prisluškivanja” (1992.) – a još više prekrasan “Pop Music” (1995.) – postigli nezanemariv uspjeh kod kritike i publike željne zveckavoga i pametnog gitarskog popa koji se u ušima, glavi i srcu zadržava znatno dulje od par slušanja, Milan i bubnjar Eve Braun, Ljuba Rajić, odabiru vlastiti glazbeni put te osnivaju Popcycle. “Popcyclopedia” (1997.), jedini album ovog benda, prava je zvukovna pop-enciklopedija, baš kao što mu ime sugerira. Sustežući se da se o njoj raspišem, spomenut ću samo da se na njoj nalazi “Druga liga”, najljepša pjesma posvećena nogometu, uz “The Boy Done Good” Billyja Bragga.

Milan se 1999. zapošljava u mađarskoj podružnici gigantskog General Electrica – tvrtke koja je Jacka Welcha lansirala u svijet poslovnog šoubiznisa – i Popcycle prestaje djelovati. S obitelji se skrasio u pitoresknome gradiću Sentandrija (Szentendre), u blizini Budimpešte. Nakon višegodišnje stanke u snimanju i nastupanju, pretprošle godine osniva Rebel Star, u kojem danas, uz Milana i Ljubu, sviraju Attila Prikler, Garwood Pickjon i Boris Smoje. Krajem 2007. izdaju prvijenac “So”, album u koji se podjednako lako zaljubiti na prvo slušanje – koliko je vjerojatno da će ljubav potrajati čitav život. “So” je ujedno, uz Mozillin browser Firefox, nešto najbolje što možete besplatno – a legalno – skinuti s weba (www.rebelstar-music.com). Ako ste, pak, glazboljubac starog kova, znajte kako u Hrvatskoj vinilna i CD izdanja Rebel Stara distribuira etiketa Slušaj najglasnije!        

 Nakon višegodišnje pauze osnovao si novi bend i s njime snimio album. Što te motiviralo na tu odluku?

- Nedavno mi je jedan prijatelj rekao da ne razumije moju motivaciju za tim da ponovno sviram i snimam glazbu. Vidiš nekoga tko je otišao u inozemstvo i “uspio” u poslu koji nema veze s glazbom… i upitaš se što sada ovaj hoće s novom pločom? To što sam počeo ponovno snimati nema nikakve veze s Rebel Starom, dogodilo se prije nego što mi se itko pomislio pridružiti. Osam godina svirao sam pjesme uskom krugu najbližih. Boris Smoje i Kole iz Velikog Prezira strpali su me u studio prije par godina – samo akustična gitara i glas. I tako je krenulo… Nije mi trebao ni publicitet ni novac, niti me je itko od prijatelja zvao da napravimo bend. Živim s tim kreativnim nemirom i ne smijem se više sputavati. Pauza od osam godina učinila je svoje i morao sam uložiti strahovit rad da bi moja ploča zaslužila novu publiku, i da sebe ponovno ne ušutkam, nezadovoljan kvalitetom.

Kad čovjek prvi put čuje ime “Rebel Star”, zamisli živopisne čupavce nalik na Guns N’ Roses. Istina je ipak drukčija. Odakle to ime?  

- Haha, ja sam pomalo razmišljao o tom konceptu “bunta” kao dogme u popularnoj umjetnosti… kako je lako pobuniti se protiv sustava ili “nečega” i “proslaviti se” na taj način. Jako se malo ljudi izražava sofisticirano i s težinom, u tekstovima mnogih (priznatih) autora s domaće scene rijetko možeš naći višeslojnost, skrivene poruke, bunt kroz slike koje opisuju ljubav ili kulture (a da se prepoznaš). Jedino što je u mojoj glazbi banalno je – samo ime benda. I bit će još kompleksnija kako divljam s godinama. Često ne razumijem ni sam sebe, pa se prepustim podsvjesnom, puštam da mi drugi objasne što sam zapravo htio reći.

Upravo se za Palagružu vežu najstarija sjećanja o ribarstvu u Hrvatskoj. Viški su ribari s ove najudaljenije naseljene točke naše obale još prije tisuću godina kao ponajbolji lovci na srdele u Jadranu odlazili prodavati ribu Rimljanima, ali i na Bliski istok. “Dijete Palagruže” je profesor i pjesnik Joško Božanić. Iako je rođen u Komiži, bio je redovit sudionik povijesne regate ribara koja je svake godine veslala od njegova mjesta do Palagruže. On sâm učinio je mnogo za očuvanje ribarske tradicije u Hrvatskoj. Osim što i dalje piše poeziju na izumrlom jeziku moreplovaca, zvanom “lingua franca”, progurao je i projekt obnove falkuše, brodice s kojom su Komižani odlazili na ribarenje u moru ispred Palagruže, veslajući i jedreći po 40 milja. Upravo zahvaljujući upornosti naših otočana u povijesti, Palagruža je međunarodnim pravom postala hrvatsko vlasništvo, iako je po udaljenosti bliža Italiji.

300 godina tradicije

Poželjeli smo saznati kako ribari žive danas, je li kruh sa sedam kora s vremenom postao još tvrđi. Idealnog sugovornika pronašli smo u ribarskom mjestu Krilo Jesenice pokraj Omiša, gdje živi obitelji Petrić. “Glava kuće” je 53-godišnji Tihomir, koji se zajedno sa svojom braćom cijeli život bavi ribarstvom. A kako i ne bi, kad je mrežu bacao i njegov pradjed prije 300 godina, koji je i svojim potomcima u nasljeđe ostavio iskustvo morskog vuka.

Od svoje sedme godine bavi se ribarstvom, koje je postalo njegov život.
– U mom poslu rijetko tko me može naučit’ nešto, a da ja to već ne znam. Još kao dijete gotovo svakog dana bio bi’ na moru od devet ujutro do devet navečer. Na tri leuta od deset metara i jednoj gajeti skupilo bi se po deset ljudi koji su radeći uživali. Svi smo mi završili neku školu, ali ovo nam je ušlo u krv. Za ovo radit’ – čovjek to treba volit’ – priča nam sjedokosi dobro raspoloženi gospodin, po čijim se snažnim šakama vidi da je s užetom i mrežama već godinama na “ti”.

Prije je veli, ribarenje bilo samo gušt, a posljednjih godina pretvorilo se u preživljavanje. Razlog tome je sve veći broj brodova, ali i odnos cijene ribe i goriva, koji se potpuno preokrenuo. Za kilogram srdela ranije je mogao dobiti 2-3 litre goriva, a sada upravo suprotno – za litru goriva treba prodati i do pet kilograma srdele.

– Kada bi’ ulovili veću količinu ribe, prodavali smo je tvornici “Sardina” u Postirama na otoku Braču. Nije tad bilo motora, nego bi’ se zaputili kada bi vjetar zapuhao u krmu. Ako bi kroz popodne, kad smo se vraćali, zapuhao maestral, odnijelo bi nas i 20 kilometara prema Makarskoj, pa se moralo veslati uz obalu za povratak. Nije bilo ni agregata, već se riba privlačila fenjerima na oganj. Zapalili bi’ vatru na provi – i stalno ju je trebalo potpaljivati. Nakon toga stigao je petrolej pod tlakom koji je pumpom osiguravao rasvjetu – nostalgično govori Petrić, koji se još prisjeća 15-ak tvornica za preradu ribe na našim otocima i obali, koje su se istovremeno početkom 90-ih ugasile.

Najstarija koćarica

Njihov brod, “Srebrenica”, već je tri desetljeća privezan u luci u Stobreču. Radi se o najstarijoj koćarici u splitskom akvatoriju, koja je konstruirana upravo za ribarenje. Sagrađena je 1950. godine u Kanadi, a Jugoslavija je dobila pet takvih brodova za pomoć nakon Drugog svjetskog rata. Danas je ona, naravno, tehnološki osvježena, pa njezinih 18 metra pokreće 260 konjskih snaga, a vuče 440 dugu i 160 metara široku mrežu.

– Od Stobreča do npr. Stončice na Visu treba nam pet sati, isto toliko i za natrag. Ako se pak ide oko Palagruže ili Jabuke, kreneš oko osam sati navečer da bi tamo bi’ pred zoru. Koćariš cijeli dan, ljeti i čitavu noć ako je vrijeme od škampe, a to je do povratka u matičnu luku gotovo 48 sati na moru. Sada samo zamislite o kojim troškovima se tu radi. Plavi dizel je malo manje od pet kuna, motor troši 2 dcl goriva po “konju”, to ti je 500 litara goriva, a u to nije uključen trošak tri agregata. Zatim dnevnice za 6-7 osoba, porezi… – opisuje Tihomir prosječan dan u životu jednog ribara.

Smatra kako bi za “biti u plusu” prilikom svakog isplovljavanja trebao zaraditi barem 1.000 eura, a veliki brodovi bi pritom na moru trebali biti minimalno 20 dana u mjesecu da bi posao bio rentabilan.
– Nekada je girica bila na cijeni, pa se ako prodaš 20-30 kašeta već moglo bit’ u plusu. A sada je ta riba po pet kuna. Isto kao i srdela, sa sto ulovljenih kilograma mogla je obitelj cijeli tjedan živjeti, a sada s tom količinom zaradiš 1.000 kuna, šta nije dovoljno ni za pokrivanje osnovnih troškova. Mi nekako guramo jer je cijela obitelj uključena u posao. Sami smo na koći, popravljamo mreže, imamo dva maloprodajna mjesta, ali od isplovljavanja od prodaje potrošimo čitav dan. Nema tu radnog vremena.

Beulah Henry
APARAT ZA SLADOLED
Beulah Henry, rođena u gradu koji je opjevao Chuck Berry (Memphis, Tennessee) 1887. zaradila je nadimak Lady Edison zbog svoje dugotrajne izumiteljske karijere. Do smrti 1973. godine kreirala je 110 stvarčica i prijavila 49 patenata. Prvi patent prijavila je 1912. godine – bio je to vakuumski zamrzivač za sladoled. Zatim je patentirala šivaći stroj bez kalupa, torbicu za nošenje priručne odjeće, spužvu punjenu komadićima sapuna za djecu i još nekoliko izuma. Bila je jedna od prvih žena kojoj su pronalasci donijeli profit. Do svoje 37. godine bila je predsjednica dviju tvrtki. Nakon prvih uspjeha preselila se u New York – i slovila kao ekscentrična osoba. Nikad se nije udala, u slobodno vrijeme je slikala i pisala, a većinu novca ostavila je udrugama za dobrobit životinja.

Garret Morgan
ŽUTO SVJETLO NA SEMAFORU I ZAŠTITNA MASKA
Samouki i multitalentirani Garret Morgan rođen je u Kentuckyju 1887. godine. U svojim dvadesetima eksperimentirao je s ronilačkom opremom, a 1914. izumio je zaštitnu masku za vatrogasce, koji su izloženi smrtonosnim toplinskim uvjetima. Ta je maska zapravo prvi prototip plinske maske, koja je pravu primjenu doživjela 1916. godine kada su 32 rudara zaglavila u zatrpanom tunelu, a do njih se nije moglo od dima, prašine i otrovnih plinova. Morgan i neki dobrovoljci stavili su maske na glavu i spasili mnoge živote. Morgan je na umu imao i bolju kontrolu prometa na urbanim prometnicama. Semafori pogonjeni plinom u uporabi su bili od 1868., ali imali su samo dva svjetla. Morgan je uvidio potrebu za trećim, žutim svjetlom na semaforu, napravio je pokus 1923. – i ideju prodao General Electricu za 40.000 dolara.

Samuel Colt
REVOLVER
Ono po čemu će izum Samuela Colta biti upamćen jest činjenica da je dizajniran tako da ga može koristiti svekoliko pučanstvo. Do 1839. revolveraši su svoje oružje mogli dobiti izrađeno isključivo u kućnoj radinosti. U Americi, u to doba, potreba za oružjem bila je velika kao i danas. Colt je dizajnirao pištolj koji se mogao proizvoditi strojno i tako pokrenuo tvrtku Colt Armory. No ubrzo je propao. Drugi su učili na njegovim greškama, pa se posao razvijao. Ipak, zahvaljujući svome patentu, kad je 1862. godine umro, njegovo je bogatstvo procijenjeno na vrtoglavih 15 milijuna dolara.

Dr. Robert Adler
DALJINSKI UPRAVLJAČ

Austrijski znanstvenik dr. Robert Adler u pedesetima je razmišljao kako da jednostavno ukloni dosadne TV reklame s ekrana. Kao uzor mu je poslužio daljinac nazvan Lazy Bones, koji je žicom bio priključen na televizor. Adler je iskoristio Teslinu ostavštinu i kreirao bežični daljinski upravljač, nazvavši ga Space Command. Radio je u američkoj tvrtki Zenith Radio Corporation, a patentirao je više od 180 izuma, među ostalima i SAW tehnologiju, koja se koristi na uređajima sa zaslonom osjetljivim na dodir. Umro je prošle godine.

John Deere
PLUG
Krojačev sin John Deere bankrotirao je 1836. i iz Vermonta krenuo u Illinois, u potragu za boljim životom, napustivši ženu i šestoro djece. Ondje je shvatio da se kovački posao razvija, a ono što mu je zapelo za oko bila je činjenica da proizvodnja plugova nije na nekoj zavidnoj razini. Deere je odlučio na plug aplicirati ono isto što je njegov otac radio s iglama: oštrije i ispoliranije igle dublje su ulazile u tkaninu. Fanatično polirajući i oštreći plugove, Deere je napravio pravi posao. Proizvodnja je krenula, Deere je izrađivao stotinjak plugova na godinu, obitelj mu se pridružila, a on je posao prepustio sinu Charlesu. Od 1912. krenuli su u proizvodnju traktora; traktor s plugom upravo je njihov izum.

Gail Borden Jr.
MLIJEKO U PRAHU
Prije nego što se 1851. počeo baviti izumima, Newyorčanin Gail Borden Jr. bio je istraživač i novinski izdavač. Ideja o potrebi mlijeka u prahu pala mu je na pamet tijekom jednog putovanja parobrodom, kad je bio užasnut činjenicom da mala djeca na putu umiru od gladi zbog nedostatka mlijeka. Otkrivši da mlijeko pod visokim tlakom stvara tanku, slatkastu supstancu koja može trajati godinama te da se na taj način može proizvesti kondenzirano mlijeko, tj. mlijeko u prahu – stvorio je odličan i praktičan proizvod, osobito dragocjen i vojnicima Sjevera tijekom Građanskog rata, koji je počeo deset godina kasnije.

Harvey Firestone
AUTOMOBILSKE GUME
Prva vozila imala su najprije drvene kotače, a zatim metalne. Bicikli su potom malo evoluirali, pa su imali najprije kožne, a potom gumene kotače koji nisu bili punjeni zrakom. Zračne gume prvi je izumio Škot John Dunlop 1888. godine, no gume kakve poznajemo danas djelo su Herveyja Firestonea, farmera iz Ohia, koji je iskustvo stjecao prije negoli je osnovao Firestone Tire and Rubber Company 1900. godine.
On je shvatio da će vozila bolje prometovati ako se guma punjena zrakom još obrubi čvrstom gumom kako bi mogla bolje prianjati uz tlo. Henryja Forda, kreatora prvog automobila, upoznao je 1895., a deset godina kasnije Ford je svoje aute opremio upravo Firestoneovim gumama. Njih dvojica su s Thomasom Alvom Edisonom oformili The Millionaires’ Club (jasno je zašto), a zajedno su i ljetovali. Firestone je umro 1938.

Ferdinand von Zeppelin
CEPELIN
Čovjek po kojem je dobio ime njegov najveći izum, ali i po kome se nazvala jedna od najznačajnijih rock-grupa svih vremena (Led Zeppelin), bio je grof, a rođen je 1938. u njemačkom gradu Badenu. On je proizveo leteći balon (zračnu lađu zvanu i “dirižabl”, ali kod nas najpoznatiju kao “cepelin”) s metalnom konstrukcijom.
Letjelica je imala mnogo neuspjelih polijetanja, a kad je četvrti model LZ-4 tijekom oluje udario u drvo i eksplodirao, grof Zeppelin je bankrotirao. No javnost je imala mnogo simpatija za njegov izum, pa je tako nastala zaklada Zeppelin, koja je skupljala novac za novi prototip letjelice. Ferdinand von Zeppelin umro je 1917. godine, ne dočekavši uspješne letove svojih balona, koji su u komercijalnu uporabu krenuli 1929. godine. Katastrofa Hindenburga 1937., kad je LZ 129 eksplodirao, pri čemu je poginulo 36 ljudi – značila je i kraj primjene te letjelice, osim u propagandne svrhe i za snimanje filma o Jamesu Bondu, “Pogled na ubojstvo”.

Margaret E. Knight
PAPIRNATE VREĆICE RAVNOGA DNA
Rođena u siromašnoj obitelji, Margaret E. Knight radila je u lokalnoj tvornici papirnatih vrećica. U jednom trenutku shvatila je da bi škartoci/škarnicli mogli biti mnogo korisniji kad bi imali ravno dno. Napustila je posao i osnovala 1870. Eastern Paper Bag Company. Dizajnirala je strojeve koji mogu rezati, lijepiti i ravnati papirnate vrećice, koje su time postale mnogo upotrebljivije za nošenje špeže/špeceraja. Negdašnja domaćica kasnije je kreirala još 90 izuma, od čega je patentirala 22 proizvoda. Već sa 12 godina, kad je radila u tekstilnoj tvornici, izumila je sigurnosnu kopču na tkalačkom razboju, koja se koristi i danas. Izumila je i dijelove strojeva za šivanje, ali budući da nije na vrijeme prijavljivala patente, nikad nije financijski uspjela oploditi svoj trud.

Clarence Birdseye
SMRZNUTA HRANA
Na svome putovanju u Labrador u Kanadi, kapetan Clarence Birdseye uvidio je da tamošnje žene ostavljaju hranu vani, na temperaturama ispod ništice, kako bi je održale svježom, te shvatio da namirnice stavljene na led zadržavaju i svoj originalni okus. Kad se vratio kući, osnovao je kompaniju koja se bavila proizvodnjom i prodajom aparata za smrzavanje hrane. Kad je krenuo posao, počeo se baviti i prodajom smrznute hrane, a prvi proizvod bili su mu riblji prutići. U takvom se obliku riba mogla brže smrznuti te dulje ostati svježom, a taj je proizvod i dan-danas prehrambeni hit.

Milton Bradley
STOLNE IGRE
Prije “Rizika”, “Monopolyja” i “Čovječe, ne ljuti se”, najpopularnija stolna igra bila je “The Checkered Game of Life”, koja je igračima omogućavala kretanje označenim poljima od dna prema vrhu. Kreirao ju je Milton Bradley, rođen 1836. u Maineu. Radio je u tvrtki koja je proizvodila željeznička prometala. No ideja mu je pala na pamet kad mu je prijatelj dao dječju stolnu igru, sličnu igri “Čovječe, ne ljuti se”.
“The Checkered Game of Life” napravljena je po istom modelu, ali je uključivala kretanje po poslovnim i privatnim (ne)uspjesima. Igra je postala hit 1860. i prodana je u 40.000 primjeraka u godinu dana. Milton Bradley Company postala je izuzetno uspješna, a danas je dio tvrtke Hasbro, najvećeg svjetskog proizvođača stolnih igri i puzzlea.

Gideon Sundback
PATENTNI ZATVARAČ (ZIP)

Šveđanin Gideon Sundbäck promijenio je način na koji se ljudi odijevaju –unaprijedivši novi način zatvaranja hlača nazvan patentni zatvarač (u nas poznat i kao “ciferšlus”, “rajsferšlus” ili “zip”). Prvi patentni zatvarač osmislio je Whitcomb Judson, ali bio je prilično nezgrapan. No Sundbäck je umetnuo mnogo više zubaca, pa je nastao onakav zatvarač kakvoga su Rolling Stonesi stavili na omot albuma “Sticky Fingers”. Između Sundbäcka i Judsona nije zbog toga bilo nesuglasica; štoviše, sve je ostalo u obitelji jer je Sundbäck oženio Judsonovu kćer.
Naziv zipper kasnije je ustoličila tvrtka BF Goodrich 1923. godine, a japanska tvrtka YKK zauzela je tržište proizvodeći 1934. godine tisuće patentnih zatvarača na dan. Patentni zatvarač najprije je bio popularan u djece, čije su se ručice teško snalazile s gumbima, ali 1937. godine postao je najpopularniji način zakopčavanja hlača.

Linus Yale Jr.
PRAVA BRAVA
Sin bravara i izumitelja Linusa Yalea, koji se također zvao Linus Yale, okušao se najprije kao crtač portreta, a onda je krenuo očevim stopama. Preuzeo je tvornicu svoga oca u Shelburne Fallsu i usavršio cilindričnu bravu koju je izumio njegov otac, a potom ju je patentirao. Brava koristi maleni ključ s nazubljenim krajevima koji je otključava ako je smješten u pravu poziciju. Linus Yale Jr. nije dugo uživao u slavi i novcu: umro je od srčanog udara na poslovnom putu nedugo nakon što se njegov proizvod počeo masovno proizvoditi. Pravi novac zaradio je njegov poslovni partner Henry Towne, a ova brava još je uvijek najpopularniji sigurnosni uređaj u domaćinstvima.

Douglas Engelbart
RAČUNALNI MIŠ
Svoj patent iz 1970. Douglas Engelbart opisao je kao “indikator X-Y pozicije za ekranske sustave”. Gotovo četrdeset godina kasnije ovaj izum poznat je svima kao – miš. Na početku je miš imao drvenu školjku s dva metalna kotačića, a uspio je transformirati računala – od specijaliziranih strojeva, kojima znaju upravljati jedino ljudi u bijelim kutama, u nezaobilazan dnevni alat za svakoga. Na tipkovnici postoji više stotina načina da nešto krene u pogrešnom smjeru, a s mišem je sve mnogo jednostavnije. Za svoj izum Engelbart je dobio Lemelson-MIT nagradu vrijednu 500.000 dolara. To je najveći iznos dodijeljen za neki izum.

Robert N. Hall
MAGNETRON
Kao esencijalni dio mikrovalnih pećnica, magnetron je umnogome ubrzao proces kuhanja. Kreator visokoenergetskih valova u samo par minuta pretvorit će jeftino gotovo jelo u ukusan obrok. Fizičar Robert N. Hall radio je u General Electricu u New Yorku. Magnetron je originalno izumljen tijekom Drugog svjetskog rata kako bi nadmudrio neprijateljske radare 1945. Uređaj je Hallu poslužio da u dokolici napravi kokice, a ostalo je povijest. Osim toga, Hall je unaprijedio tehniku laserskog čitanja kompaktnih diskova i tako dao zamah diskografskoj industriji u drugoj polovici osamdesetih.

Josephine Cochran
PERILICA POSUĐA
Pranje posuđa bez perilice danas je noćna mora svake domaćice, a prva žena kojoj se smučilo od ručnog pranja posuđa – bila je bogata i živjela krajem 19. stoljeća. Nakon zabava koje je Josephine Cochran organizirala 1886. sluge bi morale oprati hrpu posuđa, pri čemu bi se neki komadi Josephininoga omiljenog porculanskog posuđa – razbili. Josephine je odlučila stati na kraj nepouzdanom ljudskom faktoru, pa je s prijateljem inženjerom krenula razrađivati ideju o stroju koji bi prao posuđe. Nakon što je izum napravljen, ponudila je proizvod hotelima i velikim restoranima 1893., ali odaziv nije bio osobito velik, te nije doživjela masovnu afirmaciju svog izuma. Umrla je 1913., a prve perilice posuđa krenule su u uporabu tek pedesetih godina prošlog stoljeća. (Bojan Mušćet, Plan B 7)

Vicki Leon: “Orgy Planner Wanted: Odd Jobs and Curious Callings in the Ancient World”
“Hajde, nabroji tri zanimanja u starome Rimu!”, kaže učiteljica promatrajući strogo učenika preko ruba svojih naočala. Namrštila se i nije sretna, premda je većina petog be razreda sto posto uvjerena da ona uživa mučeći djecu. Učenik se preznojava, baca poglede prema razredu, ali nitko ni da zucne. Nitko nema blagog pojma. “Imperator …?”, pokuša mali. Učiteljica diže jednu obrvu. “Rob!”, zabrza nesretnik. “I?”, pita učiteljica. Mali guta knedlu. Koji bi bio treći? Rimsko Carstvo za trećega!!!

Za izbjegavanje ovakve i sličnih situacija (prilikom igranja društvenih igara, sudjelovanja u kvizovima, šepurenja pred suprotnim spolom i slično) – posegnite za ovom knjigom koja će vam lijepo reći kako su u starom Rimu, ali i u antičkom svijetu općenito, postojali i carski čistač iznutrica, (Čitač ili čistač? S.) čistač mrtvih gladijatora, čupatelj potpazušnih dlaka, organizator orgija te mirijada drugih zanimljivih karijera i poslova za koje vam nikada vjerojatno ne bi palo na pamet da su postojali ili bi uopće ikada mogli postojati (150 kn, Algoritam).

Philippe Delorme: “Ozloglašene princeze”
Povijest su najčešće pisali muškarci, piše na koricama ove knjige (čiji je autor također muškarac), i to najčešće o drugim muškarcima. No očito je da “Ozloglašene princeze” ne govore o muškarcima (barem ne direktno), nego o značajnim ženama koje su kroz povijest svojim postupcima i ponašanjem zaslužile da ih se nazove ozloglašenima. To isto činili su i njihovi očevi, braća ili muževi, ali one su se drznule ne biti ono što su trebale biti kao žene. Bilo da je riječ o Kleopatri ili Lukreciji Borgiji, u ovoj se knjizi obrađuje povijest koju su stvarale žene, a koju su opisali muškarci, katkada iskrivljujući činjenice – kako bi svijet odgovarao zadanim gabaritima prema kojima su muškarci oni koji zapovijedaju, a žene ih pokorno slijede i slušaju. Zanimljivo štivo za svakoga koga interesira nešto drukčija povijest (135 kuna, Naklada Ljevak).

Stephen Weir: “History’s Worst Decisions – An Encyclopedia Idiotica”
Kažu naši stari da je povijest učiteljica života. E, sad, jedno je što je to sasvim izgledno istina, a sasvim drugo što tu učiteljicu slušamo jednako kao i onu iz petog osnovne: s dozom dužnog (straho)poštovanja, ali zapravo kroz jedno uho unutra, kroz drugo van… Zapravo, divno je čudo što je ova knjiga ovako tanka (ma nije tanka, ima preko 250 stranica, ali opet, čovjek bi pomislio da će imati daleko više). No kako je u njoj skupljeno samo najgore od najgoreg: najdebilnije i najidiotskije povijesne odluke bez kojih smo i te kako mogli lijepo živjeti, možda to objašnjava što se ova knjiga ne proteže oko ekvatora. A možda su samo slova jako sitna. Dakle, ako se poželite oraspoložiti, nabildati samopouzdanje, poboljšati sliku o sebi i vlastitoj inteligenciji (te usput nešto naučiti iz povijesti), pročitajte ovu knjigu. Definitivno nećete pogriješiti (120 kn, Algoritam).

Dugald A. Steer: “Piratologija” i “Egiptologija”
John Matthews: “Pirati”
Eh, kad bi se barem na svakom satu povijesti učilo o starom i mističnom Egiptu, mumijama, piramidama i grobovima punim zlata, ili pak o grubim gusarima, otocima s blagom i pomorskim bitkama – svi bi jurili u razrede, a ne iz njih. Umjesto toga štrebale su se revolucije, pamtili političari, učile godine važnih bitaka. Kad bi se ovih tema i dotaklo, bilo je to u prolazu, usputno i sasvim ogoljeno od ikakve avanture i misterije. A zamislite samo da ste učili gusarski sleng ili kako napraviti mumiju ili hijeroglife ili proučavali karte s blagom i oružja kojim su se pirati koristili prilikom otimačina … Svi bi bili povjesničari!

Knjige “Egiptologija”, “Piratologija” i “Pirati” možda jesu namijenjene djeci, ali u njima i te kako mogu uživati svi koji su bili zakinuti za njih do sada. Uz pregršt ilustracija, zanimljivih podataka, sakrivenih džepova i tajnih poruka, ove prekrasno dizajnirane knjige garantiraju nam da ćemo se već od naslovnice zainteresirati za prošlost (svaka po 195 kuna, Planetopija).

John O’Farrell: “An Utterly Impartial History of Britain (or 2000 Years of Upper Class Idiots In Charge)”
Jedini problem ove “potpuno nepristrane” povijesne knjige jest taj što pokriva samo povijest Velike Britanije, a ne cijelog svijeta. Možda bi se mogao poslati kakav mail autoru i zatražiti ga da napiše “Povijest Hrvatske, kompletno lišena političkih utjecaja trenutne stranke na vlasti” ili neku sličnu bizarnu inačicu, ali nekako sumnjamo da bi se Hrvati znali smijati na vlastiti račun – taman bila riječ o davnoj prošlosti – kao što to znaju Britanci.

“An Utterly Impartial History of Britain” krcata je crnim humorom i bizarnostima, a opet dovoljno informativna i opsežna da prođe kao knjiga iz povijesti. Ako je želite kušati prije nego što je progutate, svratite na adresu http://skrati.net/povijest i pročitajte jedno poglavlje, ili pak poslušajte samog autora koji govori o knjizi na adresi http://skrati.net/povijest2 (Algoritam).

Michael White: “The Fruits of War”
Sjećate li se kako su vam u školi tupili o povijesnim procesima, uzrocima, povodima i posljedicama, tražili od vas da povezujete događaje o kojima ste učili na početku školske godine s onima o kojim vam sad dosađuju, a u međuvremenu ste već zaboravili više gradiva nego što ćete ikada ponovo naučiti? Jeste li ikada poželjeli da jednostavno netko napiše knjigu koja spaja A s B i C, da ne morate više razmišljati o tome i ubijati se u pojam? E, pa konačno netko jest!

Ova knjiga objašnjava kako su se veliki znanstveni napredci u povijesti uvijek dešavali u vrijeme ratova. Doduše, dalo bi se debatirati o tome što je zaslužnije za više ljudskih izuma: rat ili lijenost, ali dok netko ne napiše knjigu o tome kako je lijenost spasila svijet, pročitajte barem ovu o svim dobrim stranama ratova (Algoritam).

Ines Sabotič: “Stare zagrebačke kavane i krčme – s kraja 19. i početka 20. stoljeća” (182 kn, AGM)
Darko Bela Belušić: “Priče iz stare Tkalče – purgerska sjećanja” (290 kn, Rabus Media)
Tkalča se s punim pravom može nazvati središtem Zagreba, a običaj sjedenja na kavama – kulturom, i to ne samo u Zagrebu. Možda nam ove dvije knjige mogu dati odgovor na pitanje zašto je u nama toliko duboko ukorijenjena ta potreba da promatramo svijet koji prolazi pored nas dok dokono ispijamo kavu, da se susrećemo s prijateljima na špici, da vidimo druge i budemo viđeni, da osjećamo ritam grada i budemo njegov dio… A možda će nam samo ispričati priču o minulim vremenima, jednom drugačijem i zaboravljenom Zagrebu, prekrivenom velom prošlosti… U svakom slučaju, riječ o knjigama koje ne prepričavaju velike bitke i živote povijesno značajnih ljudi, već male bitke malih ljudi, koji također stvaraju povijest i sjećanja. (Irena Rašeta, Plan B 7)

No negdje između taštine i lažnih veličina, između amaterizma i plastičnih idola, između busanja u prsa tuđim uspjesima i nacionalnog kompleksa – nalaze se ljudi s talentom, idejama, ambicijama i sposobnošću. Oni su studenti Muzičke akademije, uspješni su, čitav kulturni svijet zna za njih, s natjecanja se redovito vraćaju zlatni i istinsko su oličenje darovitosti i upornosti. No kao da ih ne primjećujemo, ne vidimo. Kada budu najbolji, ne gradimo za njih čudesa. Štoviše, prostor u kojemu oni stvaraju – malen je, neadekvatan i star. Na novi prostor čekaju već godinama, a o ostalim beneficijama ne treba niti govoriti. Čini se da za svoje prave glazbenike nemamo previše sluha. Plan B stoga (s ponosom) predstavlja četvoro mladih gudača s Akademije. Dame i gospodo, pljesak za Zitu Vargu, Đanu Kahriman, Marina Marasa i Marca Grazianija.

Zita Varga: “Violončelo je živo poput ljudskog bića”

Zita Varga s 15 je godina upisala Muzičku akademiju u Zagrebu. Danas ima 18 godina i na četvrtoj je godini (u klasi profesora Valtera Dešpalja) te ujedno i maturantica škole Primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Rođena je u Čakovcu u glazbenoj obitelji; majka joj je nastavnica klavira, otac profesor klarineta, a sestra Nadia nedavno je u Grazu diplomirala klavir. Okružena glazbom, sa šest je godina odlučila svirati violončelo, premda ni sama nije znala bi li radije svirala klarinet ili klavir.

Odluku je donijela nakon što je posjetila Darija Milkovića, profesora violončela u Glazbenoj školi u Varaždinu, gdje su joj otac i majka tada radili. Oduševljena profesorom, Zita je započela s vježbanjem koje će joj u godinama što su uslijedile donijeti mnoštvo nagrada, priznanja, i što je najvažnije – osobnog zadovoljstva. Paralelno je učila svirati i klavir, a s devet godina krenula je na natjecanja i, kako kaže, počela ozbiljnije shvaćati svoj izbor.

– Fascinira me kolika je to “igra bez granica”, kako bi to moj profesor Dešpalj rekao. Vježbanje, otkrivanje novih spektara… Često nailazim na pitanja poput: “Sviraš već 12 godina, zašto još vježbaš? Nisi već sve naučila?” Zapravo u ovom poslu nikad kraja… Taman kad misliš da si zadovoljan, otkriješ nešto novo. I to je ono najljepše jer svaki dan i svaki sat vježbanja je drugačiji – priča Zita, koja je ispočetka svirala na školskom čelu, a potom je uz pomoć zaklade Musik&Jugend iz Lihtenštajna prešla na cijelo čelo. Ono je, kaže, oblikom, veličinom i tonom podsjeća na ljudsko biće.

Trema je dobra

Nakon osam godina u Glazbenoj školi u Varaždinu, Zita prelazi na Akademiju, u klasu profesora Valtera Dešpalja. Dvojbe oko upisa na Akademiju nije bilo.
– On je izuzetna osoba i kao čelist i kao čovjek. Pun savjeta i razumijevanja, fascinira me njegova spremnost da posluša drugu stranu, prihvati tuđe mišljenje bez nametanja svojeg. Potiče nas da dođemo s vlastitim idejama, ne osjećam pritisak i to me dodatno motivira da dam sve od sebe, posebice na nastupu – kaže Zita, koja je prvi put nastupila sa šest godina.

– Svirala sam skladbu “Valcer”. Sad mi je smiješno, ali tad sam imala tremu. Sjećam se jako dobro: lijepa haljina, cipelice i – prazne žice. Danas mi je teško definirati pojam treme jer se ponekad pojavi u totalno bezazlenim situacijama, a kad je najviše očekujem – nema je. Uglavnom, kad sam spremna i sigurna sve je ok, al’ mislim da je uvijek dobro imati barem tračak treme. To je znak da ti nije svejedno, to te drži “za uzde”, daje ti osjećaj da imaš stvar pod kontrolom, a opet da se možeš prepustiti.

Zita najviše voli izvoditi skladbe skladatelja iz razdoblja romantike. Kad ne svira, voli slušati klasiku, ali i soundtrackove Hansa Zimmera, Darija Marianella, Enija Morriconea. Hitovi iz 80-ih, kaže, posebno je vesele. A posebna su joj radost također i zajednički koncerti sa sestrom.
– Zajedno smo prošle mnoga natjecanja i koncerte, a trudimo se da se tako i nastavi, iako je trenutno teško jer smo “svaka na svom kraju” – požalila se.

Iako ima tek 18 godina, Zita je iskusna natjecateljica, a osvojenih zlatnih nagrada ima napretek. Osvojila je 1. nagradu na natjecanju Antonio Jangiro u Hrvatskoj, 1. i 2. nagradu na talijanskom natjecanju Alpe Adria u Goriziji, 1. nagradu na natjecanju Dávid Popper Várpalota u Mađarskoj, 1. nagradu na domaćem državnom natjecanju, 1. i 2. nagradu u Liezenu u Austiji, 2. nagradu na češkom natjecanju Concertino Praga te 2. nagradu na natjecanju Johannes Brahms u Austriji. Zita je bila predstavnica Hrvatske na Eurovizijskom natjecanju u Beču 2006. godine, a na međunarodnom klavirskom natjecanju Etide i skale osvojila je 1. nagradu, kao i nagradu za najbolje izvedenu skladbu domaćeg skladatelja. Kao solistica nastupila je uz Zagrebačku filharmoniju, Varaždinski komorni orkestar i Zagrebačke soliste, a nastupala je i uz slavnog čelistu Mišu Maiskisa.

Trenutačno priprema diplomu, a kada je položi, Zita bi htjela otići na usavršavanje.
– Mislim da sam još jako mlada i htjela bih upiti što više informacija. Voljela bih u budućnosti biti što češće u kontaktu sa svojim instrumentom jer je to ono što sam odabrala i što me usrećuje – zaključuje Zita.
.
Marco Graziani: “Glazbenikom se postaje srcem”

Jedan od najtalentiranijih mladih hrvatskih glazbenika, Marco Graziani, rođen je prije dvadeset godina u Rijeci. Violinu je počeo svirati sa sedam godina, a danas je jedan od najboljih studenata treće godine Muzičke akademije, u klasi profesora Leonida Sorokowa.

Glazbom se počeo baviti igrom slučaja, bez većih ambicija, naprosto da stekne bilo kakvo glazbeno obrazovanje, no kasnije se glazba pretvorila u njegov život.
– Roditelji su me upisali u glazbenu školu, a violinu sviram iz puke slučajnosti; bio je stigao novi profesor violine Krunoslav Peljhan i imao je slobodnih mjesta u klasi. Pitali su me želim li svirati violinu i ja sam odgovorio potvrdno. Počeo sam svirati i ubrzo zavolio glazbu do te mjere da sam već s deset godina znao da ću se time baviti ostatak života – kaže Marco. Za profesora Pehljana kaže da mu je bio velika podrška i profesionalno i privatno, a podršku dobiva i od svojih roditelja koji se ne bave glazbom. Njegovim glazbenim koracima odlučio je poći i njegov desetogodišnji brat Ivan, koji violinu svira već dvije godine.

S dvanaest godina Marco je počeo pohađati privatne satove kod profesora Sorokowa, a od 1999. godine redovito je pohađao brojne ljetne i zimske seminare u Hrvatskoj, Italiji, Austriji, Japanu, i to pod vodstvom Dore Schwarzberg, Alexandera Vinnitskoga, Pavela Vernikova te slavnog ruskog profesora Zakara Brona. No unatoč tome, Marco kaže da nikad nije odlučio postati glazbenik, nego je to došlo samo po sebi.
– Naravno, zanimale su me i druge stvari, poput jezika i povijesti, ali to nije bilo ništa u usporedbi s violinom. Odluka o upisu na Akademiju došla je isključivo srcem, ne razumom – kaže Marco. Dodaje da je glavni problem studiranja na Muzičkoj akademiji prostor za vježbanje – nema ga ni približno dovoljno.

Uvježbanost, odmor, racionalnost

Neovisno o brojnim poteškoćama s kojima se mladi glazbenici u Hrvatskoj susreću, ponajviše financijskim, Marco je optimist i smatra da je bavljenje glazbom u Hrvatskoj perspektivno.
– Standardi koji su trenutačno niski – rastu, i ima sve više kvalitetnih glazbenika, tako da je i meni želja razviti što veću koncertnu aktivnost, svirati što više, a nakon studija svakako bih se htio baviti i pedagogijom, odnosno podučavanjem – tvrdi Marco, uz kojega je već godinama proslavljeni profesor Sorokow.
– Vodi me od moje 12 godine i zasigurno je riječ o osobi koja je najviše utjecala na moj glazbeni razvoj. Uvijek mi podrška, posebice kad imam veće nastupe – dodaje.

A svoj prvi veći nastup Marco je imao sa Zagrebačkom filharmonijom 2006. godine, kada je svirao poznati 1. koncert Sergeja Prokofjeva. Za dobru izvedbu, tvrdi, najvažnija je uvježbanost, odmorenost, racionalnost i ponajprije glazba. S obzirom na takav način razmišljanja, kaže, s tremom nema previše problema.

Od svojih uspjeha izdvaja nastupe sa Zagrebačkom filharmonijom, Riječkim orkestrom opere, Splitskim simfonijskim orkestrom, nastup na festivalu u Litvi, recitale u Njemačkoj… Najdraže su mu nagrade s natjecanja u Portugalu i Moskvi.

Marco je višestruki dobitnik prvih nagrada na Hrvatskom natjecanju učenika i studenta glazbe i plesa, natjecanju Zajčevi dani, Etide i skale, europskom natjecanju Alfredo i Wanda Marcosig u Goriziji, Istria Nobilissima i natjecanju Lions Grand Prix u Rijeci. Treću nagradu na međunarodnom violinističkom natjecanju u Lisabonu Marco je osvojio 2006. godine, a iste je godine osvojio i drugu nagradu na međunarodnom natjecanju gudača u Moskvi. Također, proglašen je za najuspješnijeg mladog glazbenika u 2006. godini, osvojivši nagradu Zagrebačke filharmonije i PBZ Carda, a dobitnik je i nagrade Stjepan Šulek za najbolju violinističku izvedbu u 2005. i 2006. godini.

Desetak godina kasnije Kaplan će postati poznat kao autor prvog aukcijskog sitea (znatno prije eBaya), no te ključne 1987. godine među informatičkim je tvrtkama zapadne američke obale napravio popriličnu halabuku osnovavši tvrtku čiji je jedini cilj i zadatak bio stvoriti novu generaciju i vrstu osobnih računala. Prema Kaplanu, osobna računala kakva su se dotad koristila, te paradigma prozora, miša i tipkovnice kao korisničkog sučelja – stvar su prošlosti, dok budućnost pripada povratku komunikaciji olovkom. Za tek nastalu tvrtku odmah su se zainteresirala velika informatička imena poput IBM-a i Microsofta. GO je ubrzo privukao popriličnu količinu mladih i inovativnih mozgova koji su u tri godine, do početka devedesetih, već imali gotov operacijski sustav – PenPoint.

Tko bi gore…

Negdje u tom trenutku stvari su za GO prvi put krenule nizbrdo. Pregovori o investiranju i licenciranju s IBM-om vukli su se nenormalno sporo te konačno propali, premda je IBM već imao gotov hardver (prvi Thinkpad tablet). Mali proizvođači koji su trebali proizvoditi hardver zasnovan na PenPointu zbog dugova su padali kao muhe (bila su takva vremena), a sam GO nije imao dovoljno novca ni radne (ni razvojne) snage za proizvodnju hardvera. U nastojanju da spasi stvar, Kaplan i GO kupili su konkurenta – Active Book Company, tvrtku koja je radila na sličnom proizvodu, ali ne s previše uspjeha – te apsorbirali njihove inženjere. Problem je, međutim, bio u tome što su GO-ovi dotadašnji prototipovi koristili Intelove 286 i 386 procesore, a ABC-ovi posve različitu ARM arhitekturu. Godinu dana kasnije osnovan je EO Inc., GO-ova tvrtka-kćer zadužena za hardver. Sve to uzrokovalo je daljnje probleme i zastoje.

Kaplan je nastavio tražiti, a konačno nedugo potom i našao potporu velikog igrača. Bio je to AT&T, koji je smjesta kupio EO, revitalizirao ga dodatnim financijskim injekcijama te zamijenio Intelove procesore svojim vlastitim RISC procesorom Hobbit. Nakon kraće stanke, zahvaljujući novom vjetru u krilima, EO je napokon napravio upotrebljiv konačan proizvod!

Ispred svog vremena

Zaboravite Appleov Newton – EO Personal Communicator bio je prava stvar. Iako znatno manje seksi i znatno glomazniji od svog jabučastog suvremenika, bio je mnogo bliži današnjem poimanju i funkcionalnosti tàbleta, dlanovnika i pametnih telefona. Dolazio je u dva modela, EO 440 i 880 (jednome je masa iznosila nešto manje od kilograma, a drugome nešto manje od dva), “vrtio” se na 20 odnosno 33 MHz, posjedovao 4-12 MB radne memorije i bio nadogradiv tvrdim diskom (kapaciteta 20 i 64 MB). Tu su potom bili i priključci za monitor (standardni VGA konektor), vanjski SCSI II tvrdi diskovi, paralelni i serijski port za pisače i prijenos dodataka, 38,4 kbs modem te PCMCIA utor za proširenja. Brojke se možda čine pomalo smiješnima iz današnje perspektive, ali to je tada bio ekvivalent boljeg stolnog računala i mnogo više nego što je Newton (tada) mogao ponuditi. Šlag na kraju bili su zvučnik i mikrofon za snimanje i reprodukciju glasovnih bilježaka te celularni modul, koji je omogućavao bežični prijenos podataka, slanje i primanje e-mailova te telefaks-poruka putem mobitelske mreže.

Sa stajališta softvera i korisničkog sučelja, PenPoint i EO nisu bili ništa manje impresivni, a gledajući prezentacije stare gotovo dvadeset godina, na trenutke je teško pojmiti da ono što promatrate nije jedan od modernih uređaja na kakve smo prošlih godina navikli. Pojmovi poput tabova, mobile connectivityja, gesti, bežičnog umrežavanja i tako dalje – frcaju na sve strane. Osnovna metafora PenPointovog sučelja bila je bilježnica (s hiperlinkovima koji su povezivali dokumente i aplikacije), što je u kombinaciji s intuitivnim gestama i prepoznavanjem rukopisa EO činilo razumljivim čak i tehnički vrlo neobrazovanim korisnicima, a istovremeno bilo nevjerojatno cool svakom pravom geeku. Primjerice, objekti (riječi, crteži, podaci) brisali su se tako što ste ih prekrižili olovkom, a uređivali zaokruživanjem. Zanimljivo je i to da je EO kao sustav unosa olovkom koristio Wacomovu tehnologiju, daleko precizniju i napredniju od rezistivnih i kapacitivnih na dodir osjetljivih ekrana, koja je u takvim uređajima ponovno zaživjela tek godinama kasnije, s pojavom prvih tablet PC uređaja.

Tamna strana

Za razliku od mnogih drugih vizionarskih proizvoda, i PenPoint i EO po objavi su doživjeli popriličan uspjeh. Recenzentima su se svidjeli – kako po mogućnostima, tako i po jednostavnosti uporabe. Zapreka njihovu širenju bila je jedino prilično paprena cijena od dvije-tri tisuće dolara. Unatoč svemu tome, na PenPoint i EO ubrzo je stavljena točka. Do 1994. godine Kaplan je u potpunosti izgubio nadzor nad tvrtkom – nakon što su GO i EO potrošili čak 75 milijuna dolara koje je Kaplan u njih “upumpao”, glavnu su riječ u potpunosti preuzeli investitori. Iako je bio iznimno uspješan uređaj, EO se nije pretjerano dobro prodavao, a AT&T ga je, umjesto da se fokusira na tržišne niše, nastojao silom pretvoriti u masovni hit. Shvativši konačno da stvari ne idu po planu, a novac i dalje otječe, AT&T-jeva je uprava konačno i finalno dokrajčila EO. Prema Kaplanu, do tog je trenutka u PenPoint ukupno otišlo oko milijardu dolara!

Iza kulisa paralelno su se, čini se, događale neke znatno mračnije stvari, za što se saznalo tek nedavno, 2005., kad je Kaplan podignuo privatnu tužbu protiv Microsofta. Kaplan je Microsoft otvoreno optužio za niz monopolističkih poteza kojima je redmondski div početkom devedesetih pod svaku cijenu nastojao izbaciti GO iz tračnica – unatoč inicijalnom partnerstvu. Prema tužbi, Microsoft je “poticajima” i prijetnjama vršio pritisak na niz potencijalnih GO-ovih partnera i korisnika PenPointa, natjeravši ih da se drže podalje od mlade tvrtke i njezinog glavnog (i jedinog) proizvoda. Među njima i takve teškaše kakvi su Compaq, Fujitsu, Toshiba i Intel. Compaq je u čitavoj priči bio posebno bitan, jer je iz njihovih internih dokumenata objavljenih 1999., na suđenju Microsoftu za monopolističko ponašanje na tržištu, bilo jasno vidljivo da se njegova uprava bojala Microsoftove reakcije u slučaju da za svoje dlanovnike odaberu GO-ov operacijski sustav. Jedan od razloga što je GO prešao s 286 i 386 procesora na AT&T-jev Hobbit također je, navodno, ležao u činjenici da je Microsoft uspješno “uvjerio” Intel da prekine suradnju s GO-om i povuče svoja ulaganja.

Kasno Kaplan na sud stiže…

Na krivom kraju Microsoftove batine našao se i niz potencijalnih PenPoint developera, a tu su, na koncu konca, i famozni PenWindowsi – Microsoftov projekt razvoja operacijskog sustava za tablet računala, koji je, začudo, započeo baš u trenutku kad se GO-ov posao počeo zahuktavati.

Kaplanova optužnica tvrdila je da je Microsoft ukrao niz GO-ovih industrijskih tajni. Da tu definitivno nešto smrdi očigledno je po odabiru trenutka za realizaciju Microsoftova projekta, sličnosti između nekih njegovih elemenata s PenPointom, kao i činjenice da je razvoj PenWindowsa obustavljen upravo onda kad je AT&T dokrajčio GO (iz ostataka PenWindowsa kasnije je nastao projekt Pen Services for Windows, potom Windows CE te konačno Pocket PC). Microsoftova obrana protiv svih ovih optužbi može se svesti na jednu rečenicu: “Mogli ste se sjetiti ranije”. Obrazloženje suda za odbacivanje optužbe glasilo je otprilike isto tako, a Kaplan je na to odgovorio da jednostavno nije bilo moguće tužiti Microsoft ranije jer su neke stvari izašle na vidjelo tek 2002. godine. Ni žalba na presudu nije prošla ništa bolje te je tragična priča o GO-u konačno završena 21. studenoga prošle godine. GO je, umjesto kao pionir mobilnog računarstva i komunikacija, ostao poznat tek kao jedan od zanimljivih nesretnih priča Silicijske doline – dobrim dijelom i zahvaljujući Kaplanovoj knjizi “A Silicon Valley Adventure”. (Ante Vukorepa, Plan B 7)

2. Dimni prsten

Nastanjiv plinoviti torus u orbiti neutronske zvijezde Voy, u romanima “Integralna stabla” i “Dimni prsten” Larryja Nivena. Torus debeo milijun kilometara nastao je nakon što je atmosfera plinovitog diva Golda pobjegla u samostalnu orbitu oko Voya. Središnji dio torusa, gdje je zrak najgušći, zove se Dimni prsten, a u njemu žive različiti leteći oblici života, budući da u prstenu ne postoji čvrsto tlo. Kroz prsten plove i ogromna integralna stabla (duga i do sto kilometara), na kojima žive ljudska plemena.

3. Solaris

U istoimenom romanu Stanisława Lema, Solaris je udaljeni planet prekriven oceanom. Ocean je zapravo živo biće koje prekriva cijelu površinu planeta i koje odaje znakove inteligencije. Ono proučava ljude koji su ga došli proučiti i pokušati komunicirati s njim, čita njihove misli i pronalazi najdublje tajne i bolna, potisnuta sjećanja, dajući im fizički oblik.

4. Dina

Pravim imenom Arrakis, pustinjski je planet u romanima iz opusa o Dini Franka Herberta. Treći je planet u orbiti oko zvijezde Canopus i najvrjedniji planet u svemiru, jer se samo na njemu može pronaći začin – najveće blago svemira. Začin je droga, po okusu i mirisu slična cimetu, koja omogućuje dug život, vitalnost, pojačanu svijest i međuzvjezdana putovanja, a samim time trgovinu i opstanak civilizacije. Kroz pijesak Arrakisa putuju ogromni pustinjski crvi (dugi i po nekoliko stotina metara te oko četrdeset metara u promjeru), koje stanovništvo smatra božanskim bićima.

5. Hyperion

Neobičan planet iz tetralogije Dana Simmonsa (“Hyperion”, “Pad Hyperiona”, “Endymion”, “Uspon Endymiona”), ispresijecan prastarim podzemnim labirintima nepoznate svrhe. Na tom se planetu, na kojem se ističe nebo boje lapisa, pojavljuju tajanstvene Vremenske grobnice, čije otvaranje najavljuje kraj svijeta. Grobnice su okružene antientropijskim poljima koja omogućavaju povratak u prošlost, a nastanjuje ih čudovišno humanoidno biće Shrike, visoko tri metra, sastavljeno od trnja, oštrica i bodljikave žice, s prstima poput skalpela i očima boje rubina, čija je jedina svrha postojanja bol i smrt.

6. GSV (General System Vehicles)

Ogromni svemirski brodovi u romanima Iaina M. Banksa o anarho-utopističkom društvu Kulturi. Ti brodovi mogu biti od nekoliko desetaka do nekoliko stotina kilometara dugi, a mogu imati milijune, pa i milijarde stalnih ili povremenih stanovnika te vlastite ekosustave, pa predstavljaju svjetove za sebe. Brodovima upravljaju autonomne umjetne inteligencije. One same biraju svoje ime koje odražava njihovu osobnost, pa tako Banksovim svemirom plove recimo Bora Horza Gobuchul, Just Read The Instructions, So Much For Subtlety, Size Isn’t Everything i mnogi drugi živi svjetovi.

7. Helliconia

Planet u binarnom zvjezdanom sustavu u trilogiji Briana Aldissa (“Helliconia Spring”, “Helliconia Summer” i “Helliconia Winter”). Helliconia orbitira oko žutog patuljka Batalixa, a zajedno s njim okreće se oko divovske bijele zvijezde Freyr. Orbita oko Freyra naziva se “velika godina” i traje oko dvije i pol tisuće zemaljskih godina. Zbog eliptičnosti orbite oko Freyra, na Helliconiji tijekom “velike godine” dolazi do velikih promjena u godišnjim dobima i klimi. Kad je Helliconia daleko od Freyra, na planetu vlada ledeno doba, a kad je blizu, na planetu vladaju tropski uvjeti i velike vrućine.

8. Spatterjay

Vodeni planet u romanima “The Skinner” i “The Voyage of the Sable Keech” Neala Ashera. Izrazito negostoljubiv planet, na kojem je iznenadna smrt normalan način života. Mora tog planeta nastanjuju neobične ribe, rakovi i puževi, a na vrhu hranidbenog lanca nalaze se agresivne pijavice velike poput kitova. Iznad površine mogu se naći “jedra”, inteligentna bića poput velikih šišmiša, koja služe na ljudskim jedrenjacima kao – a što drugo nego – jedra. Tu je negdje i Spatterjay virus, koji je pojedince pretvorio u gotovo neuništive i dugovječne nadljude.

9. Discworld

Fantasy svijet u obliku desetak tisuća širokog diska, iz romana Terryja Pratchetta. Discworld počiva na leđima četiri ogromna slona, koji pak stoje na leđima još ogromnije kornjače, koja polako plovi kroz svemir. Ovaj je svijet pod velikim utjecajem magije, a ima i vlastite fizikalne zakone te četiri kontinenta koja nastanjuju vještice, čarobnjaci, zmajevi, patuljci i slična fantasy bića. Svijet završava obodom s kojega otječu oceani u ogromnom vodopadu, čije vode stvaraju izmaglicu, koja pak stvara dvostruku dugu s osam boja koja se sastoji od svjetla i magije.

10. Ballybran

Kristalni planet iz priča i romana iz serije “Crystal Singer” Anne McCaffrey. Ballybran je opasan planet koji se okreće oko sunca Scoria u sektoru Regulus. Na njega mogu kročiti samo pripadnici Heptitskog ceha, odnosno kristalni pjevači, koji uz pomoć svog glasa i savršenog sluha kopaju vrlo vrijedne kristale, nužne za rad strojeva i komunikacijske opreme. (Irena Rašeta, Plan B 7)

U međuvremenu su Wizards of the Coast u dogovoru s Richardom Garfieldom dogovarali novu društvenu igru pod imenom RoboRally, koja bi se igrala na ploči. No budući da je tvrtka tek nastala, igra je bila preskupa za proizvodnju. Tadašnji glavni direktor Peter Adkison zamolio je Garfielda da osmisli igru koja bi bila jeftinija za proizvodnju, te ono bitno – da bude prijenosna. Adkison tada nije znao da je Richard Garfield zapravo već imao rješenje; osmislio je igru s kartama, zvala se Manaclash (op.a. u igri karte ponekad traže da se igrači clashaju – oba igrača otkriju jedan drugome kartu s vrha špila (engl. deck), pa igrač čija karta ima veću vrijednost – nanosi štetu protivniku). Ubrzo potom igra je nazvana Magic, a na kraju je došla i do svog konačnog imena – Magic: The Gathering.

Princip igranja

Da biste mogli igrati MTG, potrebno je imati špil karata koji se sastoji od najmanje 60 karata. Postoje i pravila o tome da u špilu mogu biti najviše 4 iste karte i slično (detaljan opis pravila pronađite na internetu).

Špilovi se mogu kupiti u trgovinama specijaliziranima za društvene igre. Da ne bi sve ostalo na tih 60 karata, mogu se kupiti i dodatni paketići karata (engl. booster), koji sadrže 15 karata, jačih od onih početnih 60, među kojima se nalaze i rijetke (vrijedne) karte i barem jedna presijavajuća karta (karta koja na sebi ima dodatni sjajni sloj, pa se različito presijava, ovisno o svjetlu.). Kupnjom tih dodatnih karata igrač zapravo nadograđuje svoju kolekciju, skuplja karte i gradi druge špilove.

U igri se nalazite u ulozi čarobnjaka. Svaki čarobnjak ima po 20 životnih bodova, a cilj je protivnika dovesti do nule. Da biste došli do nule – koristite se svojim magijama, koje se pojavljuju u nekoliko oblika. Svaka karta ima svoju snagu, a što je jača, u pravilu traži više energije (engl. mane). Riječ je o energiji za prizivanje magije, a igrač je crpi iz planina, ravnica, močvara i ostalog, ovisno o tome koju boju karata ima. Te karte koje igraču daju energiju zovemo polje (engl. land). Polja su zapravo nepresušan izvor iz kojeg se crpi energija, a ima ih pet različitih vrsta, o čemu zapravo ovisi i izgled igračeva špila. One su jedine karte kojih smije biti više od 4 u špilu; najčešće ih ima 22, ali sve to ovisi o igraču. Svaka karta polja daje jednu jedinicu energije određene boje. A boja je u igri vrlo važna.

Boja

Jedno od prvih pitanja koje će si dvoje ljubitelja Magica međusobno postaviti jest: “Koje ti je boje špil?” Naime, u MTG-u postoji pet boja koje određuju tip špila: bijela, plava, crna, crvena te zelena. Svaka od tih boja ima svojih prednosti i nedostataka i odgovara određenom načinu igre i strategiji igrača. Svaka boja određena je svojim kartama polja i magijom te iste boje. Uzmimo bijelu boju za primjer: ako imate bijeli špil, polja od kojih ćete dobivati energiju bit će ravnice. Vaša stvorenja i čarolije trebaju određenu količinu energije kako biste ih mogli prizvati (engl. summon). No ta energija mora biti energija s ravnica.

Da bi igra bila zanimljivija, postoje i karte koje svoju cijenu ne izražavaju samo u jednoj boji, nego u više njih. Pa ako želite prizvati jednu takvu, morate dati energiju iz ravnica i energiju s planina. Također, postoji i kombinacija da neka karta traži bilo kakvu energiju, neovisno odakle je igrač crpi.

Kao što smo već naveli, u igri postoji pet boja. Bijela boja je boja pravednosti i ozdravljenja. Tako bijeli špilovi uglavnom imaju karte koje, dok su u igri, povećavaju životne bodove – one koji uništavaju neka začarana stvorenja i slično. Iz osobnog iskustva upozoravamo da karta koja daje životne bodove može biti vrlo iritantna i jednostavno vas natjerati da predate igru, pogotovo ako imate slabije karte i ne da vam se razmišljati.

Plava boja energiju vuče s otoka i boja je podlosti, a nalazi se na većem broju karata koje imaju svojstvo da kada protivnik na vas baci čaroliju, vi mu je vratite natrag. Ili mu neko stvorenje iz igre vratite natrag u ruku, što za posljedicu ima to da su mu polja iskorištena uzalud. Jedna od najboljih kvaliteta plavih karata jest to što neke među njima omogućuju igraču stalnu kontrolu nad nekim protivničkim stvorenjem.

Crna boja energiju dobiva iz močvara, a kao što se i može pretpostaviti – to je boja smrti, nemorala i pokvarenosti, no ne nužno i zla. Specijalnost crnih špilova jest izvlačenje karata iz groblja (engl. graveyard). Nedostaci crnih karata odražavaju se u prilično slabim mogućnostima protiv tzv. artefakata. Artefakti su karte koje mogu povećati snagu i mogućnosti vašim stvorenjima, ili vama dodavati životne bodove. Crne karte nemaju naročitu snagu ni protiv čarolija, a nije rijetkost ni da crna karta nanese štetu samoj sebi, tj. svom čarobnjaku – jednako koliko i protivniku. Najslabija je u borbi protiv bijelih špilova, koji su joj izravni protivnik.

Crvena boja energiju dobiva iz planina, a označava slobodu, uzbuđenje, vatru. U najboljem slučaju, crveni špilovi su odlučni, karte žele pobjedu. Onaj tko igra s crvenom bojom neće dati prostora taktiziranju ni razradi strategije, već će reagirati impulzivno i destruktivno.

Zelena boja energiju dobiva iz šuma, a prikazuje prirodu, život, rast. Zeleni špilovi brzo se šire, to jest igraća se površina relativno brzo ispuni kartama. Nedostatak zelenih špilova jest u tome što je potrebno vrijeme da bi se stvorenja razmnožila; stvorenja su pojedinačno slaba, ali kao mnoštvo jaka. Majka priroda množi se bez prestanka, ali sporo!

Join the magic world of Cards

Razina kartanja podignuta je turnirima koji se organiziraju diljem svijeta. Za turnire se brine organizacija pod imenom DCI. Želite li sudjelovati, trebate se registrirati, nakon čega dobivate DCI broj i iskaznicu – i od tog se trenutka nalazite na rating listi. Nagrade na turnirima su najčešće paketi karata ili neke rijetke karte, no na većim su turnirima i nagrade veće, pa je tako moguće osvojiti automobil ili pak vrlo velik novčani iznos.

Informirajte se:

http://www.magicthegathering.com

http://en.wikipedia.org/wiki/Magic:_The_Gathering
http://mtgsalvation.com/
http://magic.falseblue.com/ – online generator karata

(Nikola Krajačić, Plan B 7)

Govorimo o “Pizzeriji Kamikaze” (engl. “Wristcutters: A Love Story”), hit-filmu s Motovunskog festivala 2006. godine, gdje ga je nagradom OdAdoA nagradila publika, a potom i žiri. (Ime nagrade “Od Austrije do Albanije” te je godine prigodno preimenovano u naziv “Od Austrije do Amerike”). Dukić je, bez obzira na glavnog pobjednika te festivalske berbe (motovunoljupci, i vi priznajte da ga se teže prisjećate) ipak bio glavna zvijezda fešte.

Nažalost, film nismo uspjeli vidjeti u redovnoj kinodistribuciji; ukazao se samo na nekoliko dana na platnu zagrebačkog KIC-a, a i za to zasluge drži izraelsko veleposlanstvo u Hrvatskoj, koje je smatralo da bi film bilo dobro prikazati Hrvatima – čiji ga je sugrađanin napravio prema kratkoj priči njihovog sugrađanina, popularnog pisca Etgara Kereta. Srećom, film je krajem ožujka postao dostupan na DVD-u, pa svi vi koji ga niste pogledali a imate želju – znate koje su internetske butige.

Drugi film stiže

Kraj ožujka u goste nam je doveo i samog Dukića, koji je domaju posjetio ponajprije zbog žiriranja na 17. Danima hrvatskoga filma, a potom i zbog ekipe i roditelja – jer zadnji mu je vlak za privatne posjete: u tijeku su posljednje pripreme za snimanje njegova drugog filma. Situacija u kojoj hrvatski redatelj u Americi snima svoj drugi film nakon što je svojski oduševio prvim – u nas je prava endemska pojava. Porazgovarali smo uz bevandu poslije ručka, protresli zbivanja koja su prethodila nastanku “Pizzerije Kamikaze”, a potom i popularan američki “before” i “after” efekt. Tako smo saznali štošta o tamošnjoj nezavisnoj filmskoj industriji, a indirektno ipak najviše o našoj, domaćoj.

“Ne znam što je to s kratkom, domaćom filmskom formom… Možda je problem u selekciji, ustvari se nadam da je problem u selekciji jer filmovi baš i nisu najbolji. Kada su održani prvi Dani hrvatskog filma, samo je jedan film u konkurenciji bio s Akademije, i to moj (“Mirta uči statistiku”, op.a.), a ostalo su bili profesionalni filmovi. Danas je situacija obrnuta, profesionalaca nema, a 80% filmova su studentske vježbe ne baš dobre kvalitete. Situacija mi se čini pomalo paradoksalna jer je te 1992. bilo lošije stanje nego sada, i profesionalno i financijski. Autori su očito izgubili interes za kratku igranu formu, što je potpuno suprotno situaciji u Americi, gdje je dostupnost i lakoća gledanja kratkih filmova na internetu potpuno revitalizirala tu filmsku vrstu”, kratko se osvrnuo Dukić na konkurenciju 17. DHF-a.

Preko Bare

Kako si uopće otišao u Ameriku? Ili bolje – kako si tamo ostao?

Otišao sam na tri mjeseca u Newyoršku filmsku školu. Pa produžio još tri mjeseca, pa zatim odlučio i ostati. Ima jedna zgodna stvar sa studiranjem u Americi, a to je da pohađajući neku od škola uspiješ stvoriti krug kolega i prijatelja koji ti u većini situacija pomognu. Manje je bitno zanatsko znanje. Ja sam u Ameriku došao s 27 godina, s relativno izgrađenim životnim stavovima i diplomom redatelja sa zagrebačke ADU i nije mi trebala nova, no ipak sam upisao koledž, upravo zbog prijatelja koje sam tamo stekao i koji su mi pomogli – bilo oni sami, bilo neko od njihovih prijatelja. Recimo, na mom debitantskom filmu, “Pizzeriji Kamikaze”, radila je većina ekipe s kojom sam studirao.

“Pizzeria Kamikaze” ipak se nije dogodila tek tako. Kako je izgledao put od pronalaska željene priče do premijere?

Premda sam imao svojih scenarija koje sam “gurao”, kontaktirao sam i sa strip-crtačem Maxom Bunkerem jer sam se htio pozabaviti likom Alana Forda. No Bunker nikome ne želi dati prava za iznos manji od milijun dolara, hehe… Prava na ekranizaciju kratke priče Etgara Kereta “Happy Campers” dobio sam jer sam mu prije svih ostalih zainteresiranih poslao scenarij koji mu se svidio. To je bio relativno lak dio priče. Uslijedila je krvava borba za pare, a projekt je “katapultiran” kada sam, po preporuci, primljen na Sundance Institut, gdje sam sudjelovao s još devet scenarija.

Kada smo razgovarali svojevremeno u Motovunu, spomenuo si da u Americi glumac može otpustiti redatelja i da su glumačke probe prava rijetkost.  Približi nam malo te prekomorske filmske običaje.

Da, glumac zaista može otpustiti redatelja ako je jedan od većih i važnijih – jer ipak on prodaje film, a ne redatelj. Upravo je na jednom od svojih zadnjih filmova to učinio Bruce Willis. Glumačkih proba na holivudskim filmovima nema. Često se zna desiti da se velike face ne zovu na audicije, već samo dobiju scenarij s kojim se pojave na snimanju. Jedina prilika za “glumačku probu” najčešće je kada probaš kadar. To je jedan od razloga zašto u srednjestrujaškim filmovima, blockbusterima, ima toliko promašenih glumačkih izbora. Također, najčešće producenti filma biraju tko će činiti glumačku postavu. Ne može se baš dogoditi da ti u dvije glavne uloge igraju rođaci, recimo. Ja sam imao sreću s “Wristcuttersima”. Glumci koje sam odabrao svidjeli su se i producentima, a oni sami su se složili da prije snimanja upriličimo i desetodnevne probe.

Ovdje smo već došli i do praktične primjene onoga o čemu je Dukić govorio na početku razgovora – snage kolega i prijatelja koji ti u svim tim “povuci-potegni, za-svoju-kreativnu-viziju-se-izbori”–situacijama čuvaju leđa i svesrdno pomažu da se projekt “porodi” u što originalnijoj verziji…

Ekipa je na “Wristcuttersima” radila za minimum propisanog honorara: glumci za 500$ po danu snimanja, a ostatak ekipe, uključujući i mene, za 100$. Upravo je u tome razlika između “indyja” i “blockbustera” – ekipu na snimanju malog, nezavisnog filma tjera ljubav prema filmu, dok je na velikim produkcijama glavni motiv novac.  Još jedna odlika “nezavisnjaka” je i stalna neizvjesnost – hoćeš li prikupiti dovoljno novca, hoćeš li osigurati distribuciju filma kada ga dovršiš…. Mi smo film prodavali cijelih šest mjeseci po njegovu završetku, a u kinodistribuciju je otišao godinu i pol dana nakon premijere. Također, veliki je pritisak i tijekom montaže. Ugovorno si obvezan da svakih mjesec dana financijerima moraš pokazati dio montiranog materijala koji oni trebaju odobriti. Budući da se radi o grubo montiranim kadrovima, i to još i bez glazbe, to izgleda strašno ljudima koji ne znaju gledati grubi “šnit”. Ovdje dolazimo i do ugovornih klauzula o tome tko ima kreativnu kontrolu nad filmom – ti kao redatelj ili “oni” kao financijeri. U većini holivudskih filmova redatelj nema pravo na “final cut”. Čak ni velikani poput Scorsesea. Imaju ga, recimo, Coeni. Imao ga je Wes Anderson također, no čini mi se da ga je izgubio zbog poprilično loše prođe posljednjih dvaju filmova. Općenito, pri cijelom je procesu potrebna velika doza discipline, kalkulacije i diplomacije. Ali i sreće.

Vjerojatno te svi pitaju kojim si trikom došao do Toma Waitsa, koji glumi jednu od uloga u “Wristcuttersima”?

Da, to svakoga zanima. Istina je vrlo jednostavna – poslao sam mu scenarij. Njegov agent mu ga je proslijedio, što inače ne rade agenti velikih zvijezda – oni takve odmah bacaju u smeće. Waits ga je pročitao, našli smo se i pristao je na ulogu. I to za istih onih 500$ po danu snimanja (snimalo se četrdesetak dana, op.a.).

Je li ti sad život malo lakši, nakon što su “Wristcuttersi” prikupili poprilično nagrada po svijetu, a ni tvoje ime nije više nepoznanica?

Neusporedivo. Sada mi se šalju scenariji na čitanje, a ja sam počeo gurati i nekoliko vlastitih. Stvari se definitivno “rolaju”. Staviš u pogon nekoliko projekata i uporno radiš na njihovoj realizaciji. Upravo je zatvorena financijska konstrukcija na filmu koji režiram prema tuđem scenariju. Radi se o modernom vesternu koji se odvija u izmišljenom gradiću u Teksasu, žanrovski je najbliži posljednjem filmu braće Coen – “Nema zemlje za starce”. Još uvijek se ne zna glumačka postava ni ekipa s kojom ću raditi. Snimanje počinje krajem ljeta ili početkom jeseni. Vezan sam redateljski i za film koji se snima prema priči Daniela Handlera, pisca koji djeluje pod pseudonimom Lemony Snicket. Paralelno sa svim ovim projektima pokušavam progurati do realizacije i svoj scenarij za film koji bi se zvao “I Could Be You”.

Postoji li želja da neki od svojih scenarija realiziraš u Hrvatskoj? Ima li te poslovne ponude koja bi te dovukla natrag u Zagreb?

Snimio bih film ovdje, zašto ne… Ali to zasigurno neće biti u narednu godinu, godinu i pol, jer ću tada biti zauzet novim filmom. No kako sada stvari stoje – ne bih se vratio u Zagreb. Poslovi su se počeli kotrljati, a u Los Angelesu je OK kad radiš. Inače, sam grad nije lijep, izgleda k’o zagrebačka Dubrava – samo što još ima i more. Ako ne radiš – nemaš kamo sa sobom. Filmski je život neizvjestan, ali jako zanimljiv, i nikada nisam pomislio da bih se trebao baviti nečim drugim.

Osim što si i sam filmaš, pa se samim tim nužno krećeš među tom svitom, u posljednje si vrijeme često putovao po festivalima – što s ove, što s one strane Atlantika. Postoji li u filmskom rječniku izraz “hrvatski film”?

Ne postoji. Ako netko nešto i spomene, spominje se Kusturica – koji, eto, nema veze s hrvatskim filmom. Prije desetak godina Hrvatska se najčešće povezivala s ratom, a u posljednje vrijeme spominje se po turizmu. Film još uvijek nije nešto uz što se vezuje pridjev “hrvatski”.

Pizzeria Kamikaze

“Pizzeria Kamikaze” ili “Wristcutters: A Love Story” gorkasta je komedija koju je Goran Dukić napisao i snimio prema motivima kratke priče izraelskog pisca Etgara Kereta “Happy Campers”. U filmu gledamo odraslog Patricka “Almost Famous” Fugita koji si je oduzeo život jer ga je napustila djevojka, nakon čega vrlo brzo shvaća da će “tamo negdje” – kamo dospijevaju samoubojice – biti u još većoj gabuli. Doznavši da si je i bivša djevojka jednako presudila, kreće u potragu za njom. Društvo mu čini suludi ruski roker, praše cestom uz taktove Gogol Bordella, a negdje na putu naići će i na hrapavu legendu Toma Waitsa. Film se od 25. ožujka može nabaviti i na DVD-u.
(Inesa Antić, foto: Ante Vukorepa, Plan B 7)

Kako gledati Hulu?

Jedna mogućnost je da se spakirate i preselite u Sjedinjenje Države, no to ipak predugo traje, pa je pametnije instalirati HotSpotShield (www.hotspotshield.com) ili kakav sličan program. Najkraće rečeno, ta će aplikacija prevariti Hulu, kojem će se predstaviti kao računalo iz Sjedinjenih Država. Dva su problema s navedenim štitom – nakeljit će vam reklamu u browser (koju možete ugasiti, ali koja se ponovno pojavljuje kad otvorite novi tab ili prozor) i malo usporiti rad Hulua. Za ovo potonje, nismo sigurni, ali nepouzdani izvori na internetu tvrde da to jest uzrok sporijeg rada servisa. Jednom kad ste HotSpot Shield instalirali i pokrenuli, Hulu će vam otvoriti svoja vrata.

Veoh TV
Neke je serije moguće gledati i preko Veoh playera (www.veoh.com), poput Jerichoa (koji je CBS ugasio) ili serije “The Big Bang theory”, a osim serija tu je i čitav niz različitih emisija – od dokumentaraca s Discoveryja i PBS-a do sportskog i zabavnog programa. Sam Veoh.com ne radi u mnogim zemljama pa i u našoj, ali i to se za zaobići spomenutim Shieldom ili samim playerom koji još uvijek radi.Player je dobro riješen, ima dosta opcija, a najvažnija je ona kojom uključite full screen i gledate neki film – ne u malom prozorčiću, već preko pune veličine ekrana. Dijelove videozapisa možete podijeliti (po svim najvažnijim 2.0 servisima), embedati na site, gledati ga u pop-up prozoru, smanjiti jačinu svjetlosti ekrana ili saznati više informacija o seriji ili filmu koji gledate. Veći dio toga što gledate povremeno se prekida propagandnim programom, reklamama jednog sponzora, što nimalo ne smeta. Za neke filmove koji nisu namijenjeni mlađoj publici potrebno je registrirati se.

Ovaj je huluovski model odlično rješenje jer nekako sumnjamo da bi korisnici u prime timeu željeli gledati “Galacticu 1980″ ili “Doogie Howsera”; no on demand i online, pa i kad se prekida reklamama, možemo samo pozdraviti. Čekamo još samo da za stotinjak godina naša televizija napravi “Hrulu”… (Borja, Plan B 7)