Član ste međunarodnog konzorcija FANTOM, koji je posljednjih godina imao nekoliko zapaženih radova u znanstvenim časopisima Science i Nature Genetics. Čime se konkretno bavite?

- Bavim se molekularnom biologijom transkripcije (prepisivanja DNA u RNA) i genske regulacije (mehanizama koji određuju kada i gdje će koji gen biti aktivan), na razini cijelog genoma. Konzorcij FANTOM temelji se na novim genomskim tehnologijama koje se razvijaju u Japanu i pomoću kojih se proizvodi velika količina novih eksperimentalnih podataka. Konzorcij se sastoji od stručnjaka iz cijelog svijeta koji analiziraju i interpretiraju te podatke u potrazi za novim biološkim spoznajama. Također sam član dvaju europskih konzorcija koji se bave genskom regulacijom tijekom stanične diferencijacije, odnosno kalcifikacije u morskim ekosustavima.

Vaša su specijalnost bioinformatika i računalna biologija. Što je predmet istraživanja tih dviju disciplina?

- Danas su to gotovo sinonimi. Njihov predmet istraživanja su računalne metode za analizu informacije prikupljene molekularno-biološkim eksperimentima i modeliranje bioloških procesa na različitim razinama na temelju tih rezultata. Moja specijalnost je računalna genomika: eksperimentalni podaci od kojih polazimo su proizvedeni “visokoprotočnim” metodama  za cijeli genom istodobno, na temelju čega naše analize imaju za cilj pronalaženje općih načela transkripcije i genske regulacije. Trenutačno se bavimo životinjskim organizmima – većinom kralješnjacima, no često otkrivamo opća načela koja vrijede i za ostale skupine životinja.

Jesu li ljudi najvećim dijelom determinirani svojim genima?

- To ovisi na što mislite pod “najvećim dijelom”. Iz perspektive zoologa ili većine molekularnih biologa, odgovor je odlučno DA. Iz perspektive kulturnog antropologa, odgovor je jednako tako odlučno NE. Ono što čovjek ima zajedničko s ostalim živim organizmima očito je genetički determinirano, kao i neka svojstva specifična za ljudsku vrstu – sposobnost akvizicije jezika, određene vrste talenata itd. S jezikom je došla i daleko povećana sposobnost prijenosa ideja nastalih u jednoj generaciji na sljedeće. Akumulirano ljudsko znanje predstavlja vrstu “vanjske genetičke informacije” koja  dobrim dijelom determinira konačan ljudski “produkt”. Samo zamislite koliko bi izolirana populacija male djece koja nikad nije bila u kontaktu sa civilizacijom trebala vremena da rekonstruira tip života i mentalnog sklopa suvremenog čovjeka. Danas se smatra da bi se u takvoj populaciji jezik ponovno pojavio vrlo brzo – no za ostalo vjerojatno ne bismo bili u bitnoj prednosti nad ljudima otprije 150.000 godina.

Prije nekoliko mjeseci imali ste jako zapaženu kolumnu o IQ-u i političkoj korektnosti. Postoji li veza između inteligencije i rase?

- I “inteligencija” i “rasa” su kontroverzni pojmovi za koje postoje mnoge konkurentske definicije. IQ nije isto što i inteligencija – IQ je broj, parametar koji se može izmjeriti s razumnom reproducibilnošću kod pojedinaca. Kao takav, on pokazuje statističku varijaciju među pojedincima, kao i npr. visina. Baš kao i u slučaju visine, prosječni IQ populacije razlikuje se u različitim etničkim skupinama. Kao što sam rekao u spomenutom članku, Dalmatinci su u prosjeku viši od Zagoraca, što ne znači da nema visokih Zagoraca i niskih Dalmatinaca. Baš kao i visina, prosječni IQ populacija rastao je u zadnjih pedesetak godina, što znači da ni jedna ni druga veličina nisu određene isključivo genima (poput npr. krvne grupe).

Prijeporno je bilo koliki je udio genetske a koliki okolišne komponente. U slučaju IQ-a, politička korektnost često je bila pretpostavljena znanstvenim činjenicama. Glavna poruka moje kolumne jest da politička korektnost nije znanstveni kriterij, i ako budemo selektivni u odabiru “prihvatljivih” interpretacija istodobno odbacujući “nezgodne”, imamo veliku šansu da postavimo pogrešnu dijagnozu problema i kao rezultat propišemo pogrešnu, neučinkovitu terapiju. Kao znanstvenik ne želim podržavati pogrešne terapije koje ne daju rezultate osim kao placebo za pravovjerne. Vjerujem da je svako zdravo ljudsko biće sposobno dati svoj doprinos da načini svijet boljim mjestom za život i da svako ljudsko biće treba odgajati i obrazovati u tom smjeru. Kada govorimo o statistikama na razini populacija, treba ih uzeti za znanje u cilju informiranog pristupa društvenom razvoju promatranih segmenata populacije, te kako bi se spriječila nerealna očekivanja i predbacivanje odgovornosti kad se ta očekivanja ne ispune.

Kako gledate na mogućnost genetskog popravljanja čovjeka dok je još u embriju?

- Nisam siguran na što točno mislite pod “popravljanjem”. Ako mislite na intervencije u smislu sprječavanja teških genetskih bolesti, ne sumnjam da će to u nekoj točci u budućnosti postati moguće. Međutim, ekonomičnija alternativa u slučaju rizika vjerojatno će biti situacija u kojoj će potencijalni roditelji znati da su nositelji jedne “zdrave” i jedne “rizične” varijante gena i onda in vitro odabrati spolne stanice ili zametak koji je od njih naslijedio drugu (“zdravu”) varijantu. Naravno, očekujem i bioetički rat oko detalja provedbe.

Raspolažemo li već sada tehnikama za stvaranje superčovjeka?
- Ne. Kako god definirali “superčovjeka”.

Craig Venter sada je na korak do stvaranja umjetnih mikroorganizama. Je li to korak naprijed za čovječanstvo ili “suluda arogancija”?

- Kao uvod u odgovor na ovo pitanje želio bih čitatelje upoznati s jednom povijesnom epizodom koju je opisao filozof Bertrand Russell u eseju primjerenog naslova An Outline of Intellectual Rubbish. Prijevod je moj:

Nakon što je Benjamin Franklin izumio gromobran, svećenstvo je, i u Engleskoj i u Americi, uz svesrdnu podršku Georgea III. osudilo izum kao bogohulni pokušaj nadvladavanja Božje volje. Jer kao što svi pravovjerni znaju, munje šalje Bog da kazni one koji mu nisu odani ili su počinili neki drugi ozbiljan grijeh – munja nikad ne udara krijeposne. Stoga, ako Bog želi munjom udariti po nekom, Benjamin Franklin ne bi smio osujećivati njegovu namjeru; zaista, čineći takvo što on pomaže zlotvorima da se izvuku. No ako je vjerovati dr. Priceu, tada jednom od vodećih bostonskih crkvenih autoriteta, Bog je bio dorastao tom izazovu. Budući da su “željezni šiljci koje je izumio domišljati dr. Franklin” poništili učinkovitost munja, Massachusetts je zahvatila serija potresa, koje je dr. Price protumačio kao Božji gnjev spram “željeznih šiljaka”.

Iz današnje perspektive dr. Price je, naravno, smiješan. Međutim, Franklinovim suvremenicima nije bio – i Franklin i ostali znanstvenici njegova doba trošili su nezanemariv dio vremena i energije na borbu s takvim “argumentima”. Vjerujem da će za 200 godina (i puno prije) oni koji proglašavaju GMO ili Venterove projekte “suludom arogancijom” izgledati jednako smiješno kao dr. Price danas. Međutim, danas još nisu smiješni, i znanstvenici moraju gubiti vrijeme i energiju na borbu protiv napada koji se temelje na nerazumijevanju funkcioniranja prirode i tehnologije o kojoj se radi. Nemam iluzija da ćemo se ikad riješiti takvih prigovora – za 200 godina stasat će nova generacija dušebrižnika koji će novim spektrom “argumenata” iracionalno plašiti puk rezultatima i namjerama tadašnjih znanstvenika i inovatora.

Diplomirali ste biologiju na PMF-u, zatim ste radili na Institutu Ruđer Bošković i nakon doktorata otišli na Institut Karolinska u Stockholmu. Zašto ste otišli i biste li se jednog dana vratili?

- Prvotno sam otišao na postdoktorsko usavršavanje. To je standardna praksa u prirodnim znanostima, a trebala bi biti i drugdje – za nekoga tko je odabrao karijeru u znanosti kontraproduktivno je provesti cijelu karijeru na jednom mjestu. U tom mi je trenutku povratak nakon postdoktorskog razdoblja bila jedna od otvorenih opcija. Međutim, nakon dvije godine ponudili su mi da ostanem tamo kao samostalni istraživač, što je za moju karijeru bila bitno atraktivnija opcija od povratka u Hrvatsku.

Zašto ste se preselili u Bergen? Norveška nema razvijenu znanost, ali posljednjih godina mnogo ulazi u znanstvena istraživanja?

- Norveška znanost iz povijesnih razloga bitno zaostaje za švedskom, međutim materijalni uvjeti za nekoga poput mene, tko je bio tek na početku karijere, bili su neusporedivo atraktivniji. Tu ne mislim na plaću nego na sredstva i slobodu u odabiru smjera istraživanja. U Švedskoj sam imao sredstva za sebe i jednog doktoranda. U Norveškoj sam odmah na početku dobio sredstva za grupu od pet ljudi, koja je do danas narasla na devet. To su bolji uvjeti nego oni koje ima većina mojih kolega u Švedskoj. Istina, budući da institucija nije toliko prestižna kao Karolinska, teže je privući kvalitetne suradnike, iako zahvaljujući rezultatima koje ostvarujemo i to postaje sve lakše.

Kako biste usporedili rad na Institutu Ruđer Bošković s onim u Institutu Karolinska i Sveučilistu Bergen?

- Ja sam bio zaposlenik Kemijskog odsjeka PMF-a, no laboratorij u kojem sam radio tada je bio lociran na Ruđeru. O svojim godinama ondje moram reći da je znanstvena mikrookolina bila daleko bliža svjetskoj nego na većini ostatka IRB-a, o ostatku Hrvatske da ne govorim. Pored laboratorija moje mentorice, prof. Weygand-Đurašević, u istom hodniku bili su laboratoriji pokojne dr. Vere Gamulin i dr. Đurđice Ugarković. Sve su to bile znanstvenice sa svjetskim iskustvom, koje su pokušavale raditi na svjetski način, koliko god je to bilo moguće. Problem nikada nije bio u njima, nego – manjim dijelom – u dostupnim sredstvima, a većim dijelom u infrastrukturnoj i administrativnoj podršci.

Stvari koje su u zemljama razvijene znanosti relativno brze i jednostavne – poput narudžbe kemikalija, kupnje i popravka instrumenata, pristupa postojećim instrumentima u Hrvatskoj, pa tako i na IRB-u, beskrajno su spore, komplicirane i neučinkovite. Narudžbe koje u Njemačkoj ili Švedskoj uključuju ispunjavanje jednog obrasca i isporuku u roku 24-48 sati, u Hrvatskoj uključuju kafkijanski labirint papirologije i znaju trajati mjesecima. U takvim uvjetima ne samo da postojeći znanstvenici ne mogu biti produktivni, nego je to iluzorno očekivati i od toliko slavljenih povratnika Ministarstva znanosti. A takve probleme, čini se, nitko ne rješava.

Što je kod nas dobro, a što loše?

-  Osim činjenice da je to moja domovina, jedina je istinska prednost Hrvatske to što su – barem u mojoj matičnoj struci – najbolji dodiplomski studenti još uvijek bolji nego u Švedskoj ili Norveškoj. Kažem “još uvijek” – jer uz sadašnji cirkus oko provedbe bolonjskog procesa nisam uvjeren da će još dugo tako ostati. Ne vidim nijedan aspekt samog istraživanja za koji je Hrvatska pogodnije mjesto za mene i spomenute najbolje studente nego zemlje razvijene znanosti.

Zašto je Hrvatska zemlja s najvišom stopom odljeva mozgova u Europi?

- Kada me neki stariji kolege nakon žustre rasprave o njihovom radu i učinku  iritirano upitaju: “Pa zašto se vi ne vratite ako mislite da znate bolje od nas kako treba?”, moj odgovor je u pravilu – “Zato što ne želim da mi ljudi poput vas budu šefovi.” Hrvatska je mala zemlja s vrlo malo mjesta na kojima se intelektualni potencijal “mozgova” optimalno koristi. “Mozgovima” treba dati odgovarajuću dozu povjerenja, izazova i odgovornosti te ih adekvatno (ne nužno raskošno niti isključivo materijalno) kompenzirati za postignute rezultate. Na hrvatskim sveučilištima i institutima malen postotak mlađih znanstvenika postaje samostalnim istraživačima i voditeljima projekata prije četrdesete, dok je postotak onih koji to uspiju prije 35. godine života praktički zanemariv. U toj dobi većina najboljih mladih ljudi u svijetu već postiže vrhunske samostalne rezultate.

Problem je naročito ozbiljan u državnim institucijama, koje se sporo i nerado mijenjaju jer ne rade za novac, a u Hrvatskoj često ni za bilo kakve druge mjerljive rezultate. Kada pitate starije kolege u postojećem hrvatskom akademskom establišmentu zašto je to tako i predložite da bi se to trebalo promijeniti, u pravilu dobivate odgovor tipa – “što bi ti, meni je bilo još puno gore nego tebi”. Takav odnos ne zaslužuje ostanak najboljih – jer njima se nudi mogućnost da im bude bitno bolje u inozemstvu. Uz napredak u tehnologiji komuniciranja, osjećaj da ste stranac u stranoj zemlji sve više iščezava, a s njime i jedan od glavnih motiva za povratak ili ostanak. I pored toga, ti “odljeveni mozgovi” nisu nepovratno izgubljeni za Hrvatsku, nego predstavljaju spremnik ljudskog potencijala koji se u bilo kojem trenutku može na adekvatan način mobilizirati u korist Hrvatske.

Dr. Boris Lenhard rođen je u Sisku 1971. godine. Diplomirao je i doktorirao molekularnu biologiju na PMF-u u Zagrebu. Nakon doktorata počeo se baviti računalnom biologijom na Institutu Karolinska u Stockholmu, gdje je 2002. postao voditelj znanstvene grupe. Prije tri godine preselio se u Centar za računalne znanosti pri Sveučilištu u Bergenu, gdje je voditelj skupine za računalnu biologiju. Dosad je objavio više od 40 znanstvenih radova u vodećim znanstvenim časopisima, uključujući Science (u kome je 2005. godine imao dva rada istodobno) i Nature Genetics.

(Tanja Rudež, Plan B 9)

Što god o njima mislili, osuđivali ih ili ne, amiši su svakako zanimljiv narod, koji živi smirenim i drukčijim životom. Ovi duboko religiozni ljudi odbacuju pogodnosti modernog društva u korist jednostavnije vrste života, pri čemu su im jedino prijevozno sredstvo kola s konjskom zapregom, i gdje konjska snaga uistinu znači – konjska snaga. U usporedbi s našim užurbanim društvom, jednostavan, obiteljski način života amiša posebno fascinira.

Iako nisam od onih sklonih predrasudama, moram priznati da sam očekivao nešto sasvim drugo – zatvorenu, izoliranu zajednicu koja živi, barem prema današnjim standardima, “primitivnim” načinom života. Kako sam se samo prevario… Stav građen na pričama, dokumentarcima, novinskim napisima i Oscarom ovjenčanom filmu “Svjedok” Petera Weira iz 1985. godine s Harrisonom Fordom u glavnoj ulozi, promijenio sam ubrzo po dolasku u Lancaster County.

Očekivao sam da će amiške farme biti koncentrirane na jednom mjestu, da će “zemlja amiša”, kako se naziva okrug Lancaster, biti naseljen samo njima. No stvarnost je ipak drugačija – amiši i ne-amiši (English people) žive jedni uz druge i jedni s drugima, pomiješani. Farme se na prvi pogled uopće ne razlikuju, svi se bave stočarstvom i poljoprivredom, stoka slobodno šeće na velikim ograđenim prostorima, farme imaju vlastite silose… Razliku ćete primijetiti tek ako obratite pozornost na električne vodove ili strojeve za obradu zemlje. Na amiškim farmama oni ne postoje…

Ovi simpatični i dragi ljudi svoje naslijeđe vuku iz Europe prije nekoliko stoljeća, i još uvijek, usprkos svim društvenim i tehnološkim promjenama koje su se dogodile tijekom tog vremena, žive i rade na isti način kao i njihovi preci. Obitelj i farma na vrhu su liste njihovih prioriteta, odmah uz Boga. Amiši su, naime, veoma posvećeni svojoj vjeri. Vjeruju u doslovnu interpretaciju i strogu provedbu Svetog pisma kao Riječi Božje.

„Vrlo ozbiljno shvaćaju biblijske zapovijedi kako bi se odvojili od svjetovnih stvari; vjeruju da ih one samo mogu udaljiti od Boga te olakšati pristup utjecajima koji mogu biti pogubni za njihovu zajednicu i način života”, pojašnjava mi amišku životnu filozofiju T. J. Radcay, iz Mennonite Information Centra u Lancasteru. U tom je centru postavljena stalna izložba o amiškoj i menonitskoj zajednici u Pennsylvaniji, moguće je besplatno pogledati desetominutni dokumentarni film ili kupiti razne rukotvorine u njihovoj velikoj fair-trade trgovini. T. J., i sam menonit, ondje radi kao vodič, i taj posao obavlja već gotovo trideset godina. Turisti su, naime, amiška svakodnevica – mnoštvo autobusa, minibuseva, automobila, organiziranih grupa i pojedinaca stalno se giba cestama koje presijecaju pitoreskni krajolik zapadne Pennsylvanije. U blizini je i zabavni park, mnoštvo motela i drugih tipičnih turističkih čudesa za dokone Amere.

“Iako ponekad malo dosadni, turisti su izuzetno važni za amiše”, govori mi T. J. kroz smijeh. “Kao prvo, ubiranje turističkih taksi sufinancira naše lokalne škole, održavanje cesta i druge javne službe. Zahvaljujući tome, porezi na zemlju u našem kraju nisu narasli kao u nekim drugim neturističkim područjima. Amiši također plaćaju te poreze. A drugo, kad god amišima treba dodatni novac, uvijek mogu postaviti štand pokraj ceste i turistima prodati svoje proizvode – hranu, povrće, voće, rukotvorine…”

No ništa neće zaustaviti nalet malih automobila na europska tržišta, uključujući i naše. Mnogi će možda prigovoriti da se tu ne radi ni o čem novom – jer malih je automobila oduvijek bilo (corsa, clio, twingo, peugeot 106, fiat 500 i 600), pa će ih biti i ubuduće. Istina je da neki od navedenih automobila postoje već dvadesetak godina – proizvedeni su u milijunima primjeraka i tijekom nekoliko generacija – ali mali auti izvedbe 2.0 na putu su u salon do vas. Osnovni je razlog tome – zagađenje i zagušenje prometnica, prije svega u Europi. Naravno, nitko nije zbog nesebičnosti odlučio prijeći s većih automobila na manje (ni proizvođači ni vozači), nego nas na to tjeraju cijene goriva i famozni propis o količini CO₂ po prijeđenom kilometru, koji nagovještava Europska komisija.

Pamet u automobilima

Ovdje je važno razriješiti nekoliko dvojbi. Kao prvo, ništa još nije definirano; tihi rat na relaciji Europska komisija – proizvođači automobila (posebice oni njemački) odvija se iza kulisa. Drugo, kad propis bude donesen (pretpostavlja se do kraja godine), stupit će na snagu tek negdje između 2012. i 2014. godine, a njegov će se utjecaj vidjeti tek 2-4 godine nakon što stupi na snagu. Treće, propis će ograničiti prosječnu količinu CO₂, koji ispuštaju svi prodani automobili nekog proizvođača po prijeđenom kilometru (između 120 g i 140 g CO₂ po km), a ne čistoću plinova svakog automobila.

To drugim riječima znači da će Audi morati prodati nekoliko najštedljivijih izvedbi audija A3 kako bi kompenzirao prodaju jednog masivnog terenca Q7 sa V8 benzincem. Četvrto, penale će plaćati proizvođači (najviše Porsche, Ferrari, Lamborghini i slični), a ne kupci. Peto, takav će propis izravno stimulirati proizvodnju malih automobila u 2.0 izdanju. Što ih karakterizira? Pamet uložena u njihov razvoj i nekonvencionalan pristup konstruiranju, posebice interijera. Motor je u pravilu smješten straga, dimenzije su minijaturne, potrošnja i troškovi održavanja su minimalizirani, interijeri donose nove tehnologije, a povrh svega – dizajn im je privlačan. Mali su automobili budućnost, u to nema sumnje. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog činjenice da 3,3 milijarde ljudi živi u gradovima.

Smartov uspjeh u SAD

U Mercedesu predviđaju da će za 20 godina čak 65 posto svjetske populacije živjeti u gradovima. Oni su ujedno bili i prvi koji su svijetu ponudili mali automobil, izdanje 2.0 – smart. Smart je skraćenica od Swatch Mercedes ART, automobila ispočetka poznatog kao MCC (Micro Car Company) Smart. Na tu originalnu ideju došao je direktor marke satova Swatch, Nicolas Hayek, koji je zamislio gradski mikroautomobil s hibridnim motorima i tehnologijom budućnosti, koji bi mogao prevesti dvije osobe i njihove najnužnije potrepštine. Swatchmobile, kako mu je bilo prvo ime, idejno je zamišljen 1994. godine, a prvi partner Swatchu trebao je biti Volkswagen. No dogovor se nikad nije finalizirao, pa je Hayek našao novog partnera u Daimler-Benzu.

Međutim, pokazalo se da je automobil sve samo ne idealan – tehnologija je bila maksimalno konvencionalna, motori su bili klasični, bez ikakve naznake hibrida, a cijena je krajnjem kupcu bila viša od cijene većine gradskih automobila sa četiri sjedala. Joint venture doživio je gubitke već pri samom startu i Swatch se povukao. Zanimljivo je da su pri samom početku komercijalizacije neki prodavači Mercedesa uložili ogroman novac u prodajne prostore koji su bili napravljeni u stilu kutijica za PEZ bombone. Međutim, prodaja je krenula loše, ponajviše zbog jednog jedinog razloga – previsoke cijene.

Bilo kako bilo, Mercedes je nastavio sa smartom (na kojem, špekulira se, nikad nije zaradio) i predstavio i drugu generaciju, koja je umnogome bolja od prve, a dolazi i kao električno vozilo (odnosno PHEV – Plug-in hybrid vehicle – hibrid koji je moguće puniti na standardu mrežu od 220V). Nakon što su u DaimlerChrysleru shvatili da prodaja u Europi i Japanu (gdje je automobil izrazito popularan) jednostavno neće biti dovoljna, odlučili su krenuti na ono tržište koje ih je moglo spasiti – SAD. Nakon neuspjelog pokušaja 2005. godine, Mercedes je počeo nuditi smart s prvim danima ove godine, a rezultat se pokazao izvanrednim – radi se o vozilu koje je na neviđeno u samo 70 salona (koliko ih je zasad otvoreno) naručilo čak 35.000 vozača.

Samo preko interneta

Narudžbe su se mogle izvršiti isključivo putem interneta, a čak 60 posto kupaca (kojima će to biti treći automobil u obitelji) uzelo je najbogatiji paket opreme s kožom. Smart je, dakle, stigao u SAD, a iQ stiže u Europu. Premda to nigdje izrijekom ne spominju, u Toyoti zasigurno žele poraziti smart, koji se u gradu pokazao kao nezamjenjivo oružje protiv kronične bolesti zvane nedostatak parkinga. Njihov iQ bio je jedna od zvijezda ovogodišnjeg ženevskog salona automobila. Iako je pola metra kraća od novog fiata 500, u njoj ima mjesta za četvero putnika zahvaljujući inteligentnom dizajnu interijera. Toyota iQ utjecat će na razvoj malih automobila koliko je porsche 911 utjecao na razvoj svih sportaša. Čuli ste za 2+2 automobile? Toyota iQ je 3+1, što je 2.0, nema sumnje.

Naime, automobil ima tri sjedala, a četvrto se može izvući iz podnice za jednog putnika na kraćim relacijama. Naravno, tu su i rješenja na instrumentnoj ploči, koja također pridonose štednji prostora. Zašto bi toyota mogla biti veći hit od smarta? Nije dvosjed, a to je velika prednost. Za obitelj s jednim djetetom ona može biti automobil koji će se koristiti 80 posto vremena. Pri njezinu dizajniranju misao-vodilja u Toyoti bila je da kupci neće prihvatiti 50 posto manje mjesta u interijeru samo zbog toga što je automobil 50 posto manji od aktualne generacije gradskih automobila. Što se tiče samog motora, koji je smješten u stražnjem dijelu automobila, navodno su rješenja primijenjena prilikom njegove ugradnje također revolucionarna. U ponudi će biti tri motora, dva benzinca i jedan dizelaš, svi opremljeni start-stop sustavima i ostalim tehnologijama koje će ovaj automobil učiniti jednim od najčišćih na svijetu.

Najveći konkurenti toyoti iQ bit će Volkswagenova up obitelj i mitsubishi i. Potonji je konstrukcijom relativno sličan toyoti iQ (ima motor straga, po obliku je monovolumen), ali premda nije toliko revolucionaran – ima jednu posebnost. Riječ je o prvom PHEV-u koji se našao u Europi, točnije u Velikoj Britaniji, gdje ga testiraju već godinu dana. Njegov električni motor razvija 65 konja, pruža maksimalnu brzinu od 123 kilometara na sat, kao i doseg od 160 kilometara prije nego što potražite najbližu utičnicu.

Space up

Izravno će se protiv iQ-a na tržištu boriti samo model up, a tu su još i space up i blue up. Potaknuti nadaleko poznatim njemačkim smislom za humor, djelatnici Volkswagenovog odjela za odnose s javnošću odlučili su na svjetskim sajmovima i službenim fotografijama predstaviti up u bijeloj boji, blue up u krem-boji, a space up u plavoj boji… No sva tri imaju motor smješten straga, sjedala koja se mogu vaditi (a čiji se dijelovi mogu napuhavati kako bi se sjedalo prilagodilo svakom pojedinačnom putniku), te stražnja vrata izrađena od stakla. Zajednički dio interijera je nedostatak, ali je krajnje poželjan. Nijedan od spomenute trojke, naime, ne posjeduje ono što bi se moglo nazvati središnjom konzolom, nego samo jedan veći LCD koji omogućava kontrolu svih funkcija automobila, što oslobađa veliku količinu mjesta u interijeru.

Up i space up imaju konvencionalne motore, benzince s dva ili tri cilindra i ručnim ili automatskim mjenjačima. DSG-a s dvije spojke neće biti, preskup je za ovakve automobile. Space up je monovolumen koji će imati stražnja vrata, tzv. suicide doors. Riječ je o vratima koja se otvaraju suprotno od smjera koji je danas standardan u automobilskoj industriji. No možda je najznačajniji blue up, koji neće imati konvencionalan agregat s unutrašnjim sagorijevanjem, već 12 baterija koje će se puniti putem solarnih panela na krovu, a zajedno sa ćelijom goriva u kojoj će se nalaziti vodik pružat će domet od čak 354 kilometra. To je otprilike udaljenost između Zagreba i Beča, što nije zanemarivo. Naravno, jedino što će izlaziti iz ispušnih cijevi blue upa jest voda. Kada će svi mali automobili stići na tržište? Smart je već ovdje, iQ stiže krajem godine, iduće godine će se u EU početi prodavati audi A1, a jedino što nije sigurno jest datum dolaska na tržište mitsubishija i. Prvi član VW-ove konfuzno imenovane i obojane obitelji, up, trebao bi stići 2010., dok će ga ostala dva slijediti u razmacima od jedne godine. Tada će na cestama već biti velik broj 2.0 malih automobila.

Audi A1 sa zasebnim mobitelom

Da bi smanjio emisije štetnih plinova iz svoje game, Audiju je nužno trebao mali automobil. Iako nije toliko 2.0 kao ostali navedeni u ovom tekstu (motor smješten sprijeda, nema inovativnih dizajnerskih rješenja), metroproject quattro (budući A1) zbog jednog je obilježja zaslužio da ga smjestimo na ovo mjesto. Njegovi će ga sretni vlasnici moći otključati mobitelom, jer je Audi za  njega razvio mobitel nalik na iPhone. Riječ je o mobilnom uređaju koji će  gotovo sigurno biti ponuđen kao dio dodatne opreme uz najmanji automobil iz Ingolstadta. Mobitel će se smještati u držač pozicioniran iznad mjenjača, a putem tipki na upravljaču moći će se upravljati glazbom, navigacijom (uređaj će imati ugrađen GPS prijemnik), videom i podacima na telefonu. Sve će se sinkronizirati s glavnom upravljačkom jedinicom audiosustava u automobilu.

(Goran Vuzem, Plan B 9)

Ona je profesorica koja se nakon desetogodišnje školsko-edukativne karijere spakirala i početkom 2000-ih skućila u Berlinu, gdje je prigrlila svoj alter-ego kojem tepa Peaches, Peaches… I krenula u svjetski pohod kao nabrijana, čupava, dlakava, a povrh svega direktna, pametna i nevjerojatno zabavna trideset-i-nešto-godišnjakinja.

Sama je svoj majstor – piše pjesme, svira gotovo sve instrumente koji su joj potrebni za glazbenu produkciju, koju eto – radi sama. Scenski nastupi u maniri glamuroznih rock-ekstravaganca – njezina su kreacija. No na albumima, a i u glazbenom stvaranju mimo njih voli surađivati s kolegama umjetnicima, pa je tako novi, četvrti album koji će predstaviti svijetu poslije ljeta 2008., kovala s ekipom iz Simian Mobile Disca i sa starim frendom Gonzalesom. U prijašnjim je glazbenim edicijama ukrštavala talent sa širokom lepezom glazbenika – od Iggyja Popa preko Karen O, Chicks of Speed, Marylina Mansona do Yoko Ono.

Rušenje tabua

Pitanja seksa, rušenja spolnih i rodnih tabua – glavne su teme njezinih stihova, koji su uvijek direktni, ponekad grubi, a najčešće beskrajno dovitljivi i zabavni. „Znam da zvuči smiješno i banalno – ali ja zaista živim i radim u nadi da ću na svoj način pripomoći uspostavljanju svjetske pravde, vezano uz apsolutnu slobodu za sve rodove, spolove i njihove kombinacije” – priznanje je koje bismo prije prilijepili kakvom osamnaestogodišnjem brucošu nego jednoj profesoresi. Prilijepili bismo – da ne znamo kakvim to sredstvima dotična uspostavlja svjetski rodni mir.

Peaches sam uspjela uhvatiti u cyberspaceu, upravo u tijeku njezine DJ turneje, a nakon što je svršila sa spomenutim novim albumom. Dok se ne desi žešća promocija nove glazbene robe, dama je posjetila i Hrvatsku, odnosno zasvirala nam na riječkoj Harteri Četvrtoj. Do tada – igra pitanja i odgovora. Kratkih, radnih i poštenih. Jer Peaches nije samo ljuta i nabrijana tréba poganoga jezika, nego je i umiljata mačkica, vrijedna radnica i ambiciozna umjetnica.

Revolucija, i muška i ženska

Je li bilo teško uspjeti, budući da nisi bila friška dvadesetogodišnja početnica?

- „Ne, nimalo. Uspjeh se jednostavno – samo dogodio!”

Sretnica.

Premda joj je naslovnica debitantskog albuma bila ukrašena krupnim kadrom jedva prekrivenoga međunožja – to nije pomoglo prodaji kao što bi se to dogodilo da je međunožje bilo Beyoncino – no bomba je bila bačena! Svijet je bio pozvan na samooslobođenje, seksualne eksperimente i žensku i mušku revoluciju! Peaches je skakutala svjetskim pozornicama s raznobojnim gumenim penisima, najčešće pričvršćenima za vlastite prepone, provocirala vlažnim i napaljivim stihovima.

- „Kada se popnem na pozornicu, nastojim iz svoje osobnosti izdvojiti baš sve dosadne dijelove, izuzetno sam koncentrirana na to da ekipu zabavim. Privatno sam mnogo opuštenija i ležernija, naravno. Nisi valjda pomislila da prije svakog nastupa samo jedva čekam da počnem šamarati ružičastim dildosom po zraku?”

Priznajem da nisam, iako mi je jasno da za toliku dozu ekshibicionizma i provokativnosti treba postojati i dostojna pozadina.

- „Naravno, ne radi se tu o odrađivanju i potrebi da šokiram – a potonje mi se često predbacivalo – prevelik mi je užitak ogoliti se pred publikom, zabaviti, ali i često iznenaditi i sebe i njih. Zauzvrat dobijem toliko dobre energije. Naravno, ako ne računam one (srećom rijetke) situacije kada se gomila toliko razulari da me prilično grubo grabe za međunožje, bacaju mi u sise upaljene cigarete, gađaju me divovskim gumenim dildosima… Takve me situacije uvijek rastuže.”

Alibabina pećina

Svestrana se umjetnica dosjetila kako i tu nesreću pretvoriti u umjetničko djelo. Na Montrealskom je biennaleu izložila hit-instalaciju – špilju sa svim predmetima koje su njezini „obožavatelji” bacali na nju tijekom višegodišnjih nastupa. Našlo se tu, pogađate, najviše falusoidnih objekata u svim materijalima i bojama, ženskog i muškog donjeg rublja, pisama, ključeva stana…

Budući da se Peaches u kratko vrijeme uspjela realizirati kao umjetnica i da ne krije svoju želju da njezina glazba postane interesantna i najširoj publici, zanimalo me vodi li je ambicija i do TV ekrana, ako ne i na filmska platna.

- „Najiskrenije, željela bih da sam malo više upletena u polje umjetničkog performancea jer mislim da bih se na tom polju izuzetno lako izrazila i uživala u tome. Još iskrenije – obožavam raditi i graditi nove likove – uživala bih u radu na filmu, i to i kao redateljica i kao glumica.”

U Berlinu se, kaže, preporodila. Preporučuje ga svim mladim, nadobudnim i drugačijim umjetnicima željnim slave.

- „Ako ni zbog čega drugog, sigurno neće umrijeti od gladi – jer Berlin je izuzetno jeftin grad, u kojem je standard života relativno dobar, što je kombinacija koja pridobije art-ekipu. Grad je zaista na istoj valnoj duljini na kojoj je bio New York sedamdesetih. Ja sam dovoljno stara da procijenim, hahahahahaa…”

U nešto intimnijem dijelu razgovora otkrili smo da se najbolje zabavlja uz stvarno nabrijanu elektro-mjuzu, onu koja graniči s heavy metalom ali rave, ako ste na to pomislili, nije njezin đir  - prolaze samo barovi i mali klubovi. Moto: minimalna škvadra – maksimalni užitak. Trenutačni berlinski favorit joj je večer The Broken Hearts Club Party, koja se održava u staroj plesnoj dvorani sa old school  stolovima za društvanca na kojima je i starinski telefonac za pozivanje posluge. I da – zaljubljena je! Dijete bi joj, priznaje, bila vlastita vrhunska kreacija.

Kao što rekosmo – i ratnica i slatka mačkica. (Inesa Antić, ilustracija Timy Šarec, Plan B 9)

50 Years in Space

Mnogo je razloga tog “neuspjeha”, (isključujemo, naravno, činjenicu da nismo stupili u kontakt s izvanzemaljskom inteligencijom), a ponajprije su financijske i političke prirode. Jer politička volja i financije diktiraju sve, a mnogi stručnjaci iz NASA-e tvrde da tehnologija nije problematična – uz novac i volju tehnološke su inovacije mnogo lakše.

Stoga je u posljednjih nekoliko mjeseci, kao dio proslave 50. rođendana prvoga svemirskog leta, održan niz seminara, formalnih i manje formalnih sastanaka, napisani su brojni tekstovi i održani govori, a sve na temu istraživanja i osvajanja svemira u sljedećih 50 godina.

Serija konferencija i seminara počela je krajem listopada prošle godine na Kalifornijskom tehnološkom institutu (Caltechu), gdje se okupila „krema” astronauta, aeronautičkih inženjera, poduzetnika i ostalih svemirskih uglednika. Na dvodnevnom skupu „50 Years in Space” govorilo se o tome kako bi prethodna 50-godišnja svemirska iskustva trebalo iskoristiti u sljedećih 50 godina.

“Prvih 50 godina u svemiru dalo nam je potpuno nov pogled na svemir, planete i galaksije, nova znanja, i naravno, nove tehnologije”, rekao je u uvodu skupa Ed Stone, umirovljeni direktor NASA-inog Jet Propulsion Laba, dodavši da smo u prvih 50 godina naučili da u svemiru postoji još mnogo toga što moramo otkriti.

Paul Dimotakis, tehnički direktor JPL-a i profesor na Caltechu, pojasnio je da sva materija koju nalazimo na Zemlji predstavlja samo četiri posto onoga što možemo naći u svemiru, pa je jasno koji su znanstveni potencijali daljnjeg istraživanja svemira. Našalio se da će ljudi u sljedećih 50 godina morati učiti bitno drukčiji periodni sustav elemenata.

Velike promjene

Na konferenciji su se najviše spominjale dvije takozvane ključne liste s granicama i područjima (frontiers and areas) istraživanja svemira u sljedećih 50 godina.

Kao granice koje je potrebno preskočiti navedene su fizičke i psihičke predispozicije za dugotrajni boravak u svemiru, a teži se i novim spoznajama o svemiru te razvoju tehnologija svemirskih putovanja.

Dva su glavna ključna područja istraživanja i osvajanja svemira u sljedećih 50 godina: Zemlja i susjedstvo, dakle Mjesec, te istraživanje Sunčevog sustava i samog Sunca. Pri tome se poseban naglasak stavlja na potragu za vodom i potencijalnim primitivnim životom – organskim spojevima i bakterijama. Naravno, projekti namijenjeni potrazi za inteligentnim životom u daljem svemiru također će biti nastavljeni, s glavnim naglaskom na SETI projektu i istraživanjima teleskopa Hubble.

Ispunjenje ciljeva sa spomenute dvije liste priprema je za najambicioznije projekte u povijesti istraživanja i osvajanja svemira – slanje čovjeka na Mars te uspostavljanje stalne ljudske prisutnosti na drugom planetu, uspostavom baza na Mjesecu u bližoj budućnosti te baza na Marsu.

Danas, četiri godine kasnije i sa cijelom jednom poviješću dosad najupečatljivijeg web fenomena u Hrvatskoj, pitamo se koja bi bila sudbina Mojblog.hr portala, bi li se blog.hr toliko razvio i dosegao pola milijuna korisnika da nije bilo početnog sukoba i na koji bi se način formirala domaća blogosfera? Odgovori na ta pitanja poprilično su kompleksni, a prethodno spomenut sukob tek je jedan od elemenata koji su omogućili da se blogomanija u Hrvata zakotrlja punom brzinom.

Povećanje broja internetskih korisnika

Blog.hr pokrenut je sredinom svibnja 2004. godine, u vrijeme kada je u Hrvatskoj došlo do jačeg proboja bržih internetskih veza, što će sljedećih godina rezultirati povećanom dostupnošću interneta prosječnom građaninu Hrvatske.

Broj ljudi koji su se najmanje jednom mjesečno spajali na internet tada je iznosio oko 1,1 milijun. Dakle, 34 posto populacije, od čega je 35 posto korisnika koristilo internet svaki dan. Sljedeće se godine ta brojka povećala za 9 posto, a broj korisnika koji svakodnevno surfaju polagano je rastao prema današnjoj brojci od 50-ak posto, prema podacima GFK-a, Centra za istraživanje tržišta.

Tijekom prve godine postojanja ideje i tehnologije bloga, 25 tisuća ljudi počelo je voditi online dnevnike na razne teme. Čak 20 tisuća njih blogersko je okrilje pronašlo na portalu Blog.hr, a tek je nekolicina vodila blog na osobnim stranicama i vlastitim domenama. Blog u mainstream-medijima tada je još uvijek bio nepoznanica, vijest u IT/lifestyle sektorima te povremena platforma novinarima za inspiraciju blogerskim tekstovima. Što nas dovodi do sljedećeg bitnog elementa odgovornog za masovni razvoj bloga u Hrvatskoj.

Zasićenje mainstream-novinarima i novinama

Svijest građana o mogućnostima interneta, njihovom mjestu i utjecaju u zajednici putem weba te „nedodirljivosti” mainstream-medija koji su škrto držali monopol nad informacijama – jer im je osiguravao zaradu – postepeno se mijenjala.

Blogeri pišu iz osobne perspektive. Životne priče i reportaže za kojima novine i publika žude – sada su ponuđene iz prve ruke, kroz riječi protagonista koji iz svjedoka događaja i vlastitog života prelaze u reportere svakodnevice. Rađaju se prvi građani-novinari, premda se tim pojmom tada još nitko odveć ne razbacuje, a ideja građanskog novinarstva među „ozbiljnom” se publikom prihvaća tek u razvijenim zapadnim zemljama.

No i kod nas postaje sve jasnije da je mit o „svetoj novinarskoj kravi” samo mit i da može biti srušen vrlo jednostavno. U sljedećoj (2006.) godini broj korisnika blog.hr portala premašuje psihološku granicu od 100 tisuća korisnika. Dodamo li tome još desetak tisuća blogera na drugim domaćim servisima, uviđamo da je formirana snažna i glasna zajednica koja se svakim danom sve više probija u mainstream.

Prvi blogeri dobivaju novinarsku akreditaciju (Jesus Quintana, Motovun film festival 2006.) i započinje (r)evolucija u razmišljanju i prihvaćanju medija i blogera, slijede međusobni sukobi, a tek u posljednje dvije godine mainstream je prihvatio „igru” i dovukao blogere pod svoje okrilje.

No zbog visoke razine korumpiranosti u Hrvatskoj, lošeg stanja vjerodostojnosti mainstream-medija i njihovog uzdrmanog kredibiliteta – mahom zbog pomanjkanja neprofesionalnosti novinara čiji su rad blogeri pratili pod povećalom – blog se u svijesti građana nametnuo kao „mainstream”. Postao je alat za ishođenje pravde, stepenica do poslovnog i privatnog probitka, odskočna daska za talentirane autore i jednostavan način za samopromociju.

Prosječan bloger – natprosječan autor

Blog se i među najmlađima pokazao kao iznimno koristan alat. Zanemarimo li afere kažnjavanja učenika zbog „testiranja demokracije”, odnosno iznošenja mišljenja na blogu, isti je školarcima poslužio (i služi) kao platforma za vježbanje i promoviranje talenata – od pisanja, fotografije do programiranja i dizajniranja. Jednostavan za korištenje i pokretanje (u samo tri koraka), blog je postao jednako dostupan i najmlađima i najstarijima. Premostio je generacijski jaz.

Blog u Hrvata dijelom je postao popularan i zbog nekoliko desetaka iznimno talentiranih autora koje su čitali mnogi – blogeri i „obični” korisnici. U vrijeme svoje najveće slave nekolicina je blogera doslovce drmala domaćom blogosferom. Godišnje su imali par stotina tisuća posjeta, a po jednom bi postu zaradili i stotinjak komentara. Usporedimo li to s popularnim inozemnim blogerima, brojka je gotovo zanemariva, no valja uzeti u obzir da u jednoj Švedskoj, primjerice, internetu svakodnevno pristupa više od 80 posto građana, dok je u SAD zarada od bloga i snažan utjecaj političkih blogera (ne blogera političara) najnormalnija svakodnevica.

Koliko su Hrvati iskoristili popularnost svojih blogova?

Je li tada, u odnosu na stranu blogosferu, domaća materijalizirala svoj uspjeh? Je li brojka od gotovo 600 tisuća blogera u Hrvatskoj nešto promijenila? U konkretnom smislu – bilo je tu nekoliko dobrotvornih akcija, blogerskih okupljanja i parova, zaposlenja i proboja u poslu i tek nekoliko manjih zarada. U virtualnom smislu domaća je blogosfera učinila mnogo više.

Politička aktivnost, posebice aktualna u predizborno vrijeme, konstantan pritisak na mainstream-medije – premda je najveći blog servis otkupila Nova TV, koja je također mainstream-medij, te duboko usađivanje „blogerskih” vrijednosti u novinare, urednike i vlasnike medijskih kuća – proteklih su godina i u toj utrci s blogerima promijenili način rada samih mainstream-medija.

Valja spomenuti možda i najvažnije elemente – atmosferu, ushit i klimu, koji su blog doveli do „točke preokreta”, omogućujući masovni proboj informacija i njihovo „izbijanje” iz čvrstih šaka monopolista.

No kao što smo već pisali u prethodnim brojevima Plana B, blogosfera i blogovi u klasičnom smislu (autor – publika – autor) sve su manje aktualni. Zamijenile su ih još jednostavnije društvene mreže, koje su obuhvatile veći obim interesa publike, koji se iz dana u dan mijenja. Ironično, upravo je blog omogućio tu promjenu. (Nebojša Grbačić, Plan B 9)

Naravno, kvalitetu koncerata ne dočarava isključivo posjećenost. Braća Devendorf i Dessner te njihov prijatelj iz mladenačkih dana Matt Berninger, zajedno (doslovce) s prvom violinom The Nationala, Australcem Padmom Newsomeom, publici u Pauku poklonili su vrhunsku svirku, a gotovo 1.300 grla zauzvrat ih je kao jedno pratilo tijekom čitavog nastupa. To bi se, valjda, moglo dogoditi još samo dvojici – Elvisu i Miši.

No premda se Matt, pjevač i tekstopisac The Nationala, rado prisjeća oba zagrebačka nastupa svog benda, oni nisu bili izravan povod naše prepiske, koja je rezultirala ovim intervjuom. Njoj je ponajprije „kumovalo” nedavno objavljivanje dokumentarca „A Skin, a Night”, u kojem pariški redatelj Vincent Moon predstavlja vlastiti pogled na The National kroz trenutke i situacije ovjekovječene tijekom snimanja njihova albuma „Boxer” (Beggars Banquet, 2007.). Taj je film dostupan na DVD-u, a na CD-u ga prati „The Virginia EP” – zbirka dvanaest demosnimki, obrada, izvedbi uživo i za potrebe radija te B-strana singlova.

Unatoč pravome VIP tretmanu, kakvom se moglo svjedočiti tijekom njihova drugog posjeta Zagrebu – nakon koncerta primijetio sam da njihov autobus okružuju uniformirani zaštitari koji izgledaju kao da misle ozbiljno, a to ipak nije odveć čest prizor kad je Pauk u pitanju – doima se kako ova moćna geeky gomilica na zemlji stoji podjednako čvrsto kao i prije četiri godine. The National su i dalje pristupačni i neposredni u komunikaciji, a nisu izgubili ni smisao za humor. To potkrepljuje i Mattova isprika zbog neznatnog kašnjenja s odgovorima na moja pitanja: „Ako ti ne odgovorim do ponedjeljka, podsjeti me, no ovaj put napiši: „DO THE INTERVIEW, YOU ASSHOLE” – to bi trebalo upaliti.”

No za takvim „treniranjem strogoće” doista nije bilo potrebe. Uostalom, kad vam The National nešto obećaju, neće vas razočarati.

Dokumentarac „A Skin, A Night” sniman je tijekom stvaranja „Boxera”. Je li se ono razlikovalo od nastajanja vaših prethodnih albuma?

„Boxer” smo stvarali dulje i sporije nego njegove prethodnike. Budući da nismo imali prethodno pripremljenih pjesama, kretali smo „od nule”, a kako uistinu nismo željeli napraviti još jedan „Alligator”, potrajalo je dok nismo našli načina da napravimo nešto novo.

Dočarava li film kreativni proces benda?

Da, uvelike. Za nas je pisanje pjesama spor, isprekidan, a ponekad i zamoran proces. Namjera Vincenta Moona bila je da film odiše tom tjeskobom.

Je li nazočnost filmaša tijekom snimanja albuma kod vas izazivala nelagodu?

Jest, no Vincent je s nama u studiju proveo tek nekoliko tjedana, dok je cjelokupno stvaranje „Boxera” trajalo čitavih 13 mjeseci.

Misliš li da bi neka viđenja The Nationala, prikazana u filmu, mogla iznenaditi poklonike benda?

Ne znam. Film nas dočarava kao „mračno raspoložene i napaćene umjetnike”, što zapravo ne odgovara istini. U zbilji se glupiramo i smijemo znatno češće nego što ćete vidjeti na filmu. No Vincent predstavlja vlastitu, apstraktnu interpretaciju nečega što zovemo The National, a mi smo mu nastojali omogućiti da je kreira prema vlastitome nahođenju.

U kojoj je mjeri Moonova estetika - otprije poznata iz nekih spotova The Nationala – pridonijela filmu?

„A Skin, A Night” umnogome je plod njegove vizije i pogleda na svijet. Vincent se ponajviše voli usredotočiti na „škakljive” djeliće sadržaja. Manje ga zanima pripovijedanje ili predočavanje cjelovite slike o onome što snima, a više neobični detalji. Sviđa mi se njegov pristup stvaranju filma, pogotovo filma o glazbi. Ta kome treba još jedan dokumentarac u stilu VH1!?

Zašto ste uz dokumentarac na DVD-u odlučili dodati i EP, koji bi bio zanimljiv i kao zasebno izdanje?

Željeli smo objediniti sav materijal u vezi s „Boxerom”, ponajprije kako bismo ga učinili dostupnijim. Neke snimke s EP-a mogle su se pronaći na različitim internetskim stranicama, dok druge dotad uopće nisu ugledale svjetlo dana, pa smo ih odlučili prikupiti i „upakirati” zajedno s Vincentovim filmom. I eto divnog poklona za Dan očeva.

Većina je pjesama The Nationala izvrsna. Kako odlučujete koje će završiti na albumu, a koje će – primjerice – biti B-strane singlova?

Neke su pjesme bolje od drugih. One koje utječu na nas i uspijevaju nas dirnuti i nakon višekratnog slušanja natječu se za mjesto na albumu. No nakon što odaberemo petnaestak pjesama, valja povesti računa o albumu kao jedinstvenome iskustvu, što znači da za dobro cjeline ponekad valja počiniti „čedomorstvo”. „You’ve Done It Again, Virginia” smatram jednom od naših najboljih pjesama, no iz nekog se razloga nije uklapala u „Boxer” pa smo je izbacili. Drago mi je da je konačno objavljena na EP-u.

Predivna verzija „Lucky You”, jedna od vaših snimki za internetsku stranicu Daytrotter, podsjetila me da tek rijetke pjesme s prva dva albuma izvodite uživo. Zašto?

Nastojimo ići naprijed, pretpostavljam. No to nije potpuna istina. Vjerojatno najvažniji razlog leži u mojoj potrebi da dugo uvježbavam pjesme prije nego što upamtim riječi, pa izbjegavam iz hira izvlačiti trenutke iz prošlosti a da se ne pripremim. Strah me da odjednom sve ne zaboravim. To se, naime, već događalo.

Kad se već prisjećamo starih favorita… Što se dogodilo s „Pretty Forever”?

Još je uvijek lijepa. No bojim se da bi se udebljala i postala dosadna kad bismo je oživjeli.

Zavirimo onda u budućnost. Hoćeš li i u novim pjesmama koristiti neke poznate motive, baš kao one iz „29 Years” u pjesmi „Slow Show”?

Možda. Nastojimo izbjegavati pravila i zacrtani proces. Kad god mi se nešto iz prošlosti svidi, „ukrast” ću to ukoliko se bude uklapalo u neku novu pjesmu.

Na „Boxeru” nema tvojih „trademark” krikova. Kamo su nestali? Odražava li način pjevanja tvoje unutarnje stanje?

Krikove nisam svjesno izbjegao. Oni se na „Boxeru” jednostavno nisu dogodili. Možda se ponovno jave u budućnosti, no neću ih forsirati.

Mnogi tvrde da su stvaranje glazbe i njezino izvođenje zasebne, no podjednako važne i uzbudljive discipline. Preferiraš li jednu od njih?

Mislim da mi je draže pisati i snimati pjesme, no samo zato jer mi na turnejama često nedostaje dom, kao i zbog boravka u autobusu. Čak i ako ti je na raspolaganju najmoderniji autobus za turneje, ipak živiš – u autobusu.

Kad ste na turneji, imate li vremena za upoznavanje gradova u kojima svirate?

Povremeno u nekom gradu provedemo više od 24 sata, i tada izađemo ne bismo li ponešto vidjeli, no najčešće stignemo u sumrak i odemo prije zore. Baš kao u tajnim vojnim operacijama, samo više „šmokljanski”.

Kako je bilo svirati u Rusiji i Turskoj?

U Rusiji je bilo zabavno ali i čudno. U Turskoj – čudno ali zabavno. Uspjeli smo vidjeti dosta toga u Moskvi i Istanbulu, i oba su grada fascinantna. Tijekom naše nedavne europske turneje posjetili smo toliko gradova da smo se počeli osjećati poput protagonista vrlo dugačkog filma o Jasonu Bourneu.

Koje je najneobičnije mjesto u kojem ste svirali? Možda onaj mali klub na slovenskoj rivijeri u ljeto 2005. godine?

Tamo je uistinu bilo neobično. Pogotovo zahvaljujući „salonu za masažu” na vrhu brda. Uvrnuto je bilo i u jednom klubu u Kentuckyju. Radilo se, zapravo, o restoranu. Tip za stolom najbližim pozornici jeo je pire krumpir tijekom cijelog našeg nastupa. Nakon koncerta kupio je sve naše albume.

Svirate li još uvijek u malim klubovima? Jesu li ti draži od većih dvorana i festivala?

Ponekad sviramo, i zaista volim manje klubove, no veliki su nastupi bolje plaćeni a nastojim štedjeti kako bih kupio otok.

Posluže li ti dogodovštine s turneja koji put kao inspiracija za nove pjesme?

Priče o doživljajima s turneja ponekad su vrlo zabavne, no nisu neki materijal za pjesme.

Bili ste predgrupa R.E.M.-u, svirali u čast Brucea Springsteena… Kako je upoznavati idole i omiljene glazbenike?

Inspirativno, budući da su redovito veseli i dragi. Svoje sam idole u takvim prigodama doživio kao iznenađujuće normalne, ugodne ljude.

Drugi je zagrebački koncert The Nationala bio događaj za pamćenje. Ono zborno pjevanje publike… Eh. Tvoji dojmovi?

Nikada nas publika nije pratila kao te večeri u Zagrebu. Nevjerojatan je osjećaj kad tisuću ljudi koje nikad nisi upoznao pjeva stihove koje si napisao u spavaćoj sobi.

Kad ćemo vas opet gledati u Hrvatskoj?

Ne znam točno. Nažalost, nismo uspjeli dogovoriti nastup ovog ljeta, a uskoro bismo se trebali baciti na rad na idućem albumu. Možda svratimo oko Božića.

Vas ste petorica postali prijatelji davno prije nego što ste osnovali The National. Je li vas uspjeh promijenio i utjecao na vaše odnose?

Ne pretjerano. Još se uvijek podjednako volimo i mrzimo.

Neki od vas još uvijek rade honorarno. Je li vam to važnije za dopunjavanje kućnog budžeta ili za bijeg od glazbenog biznisa i postizanje ravnoteže u životu?

Scott i ja radimo kad god stignemo, što olakšava plaćanje računa ali nam omogućuje i da mozak upotrijebimo za nešto što nema veze s bendom. Na taj način širimo vidike, a stječemo i inspiraciju za neke od naših najboljih pjesama.

Da The National nije postao veliki bend, biste li se vratili stalnim poslovima? Misliš li da biste u tom slučaju još uvijek svirali zajedno?

Još smo uvijek svjesni toga da bi se sve ovo u tren moglo raspršiti i tada bismo se morali vratiti prijašnjim poslovima. Ako se to dogodi, vjerujem da ćemo nastaviti zajedno stvarati glazbu, no tada bismo vjerojatno morali „stati na loptu” u pogledu velikih turneja i kupovine otoka.

Kakvi su planovi The Nationala za budućnost?

Nakon što odradimo turneju tijekom kolovoza vjerojatno ćemo se povući na nekoliko mjeseci u različite kutke Brooklyna. Potom ćemo, u nekom trenutku, početi s razmjenom ideja. Nadam se da ćemo između pet i dvadeset mjeseci kasnije imati novi album. (Matko Žurić, Plan B 9)

Najveći su ekonomski izazovi hrvatskih gradova – nedostatak industrije i nezaposlenost, a ključni infrastrukturni izazov je promet. Podržava se javno upravljanje u sektoru vodovoda i odvodnje, ali s druge strane i liberalizacija tržišta električne energije.

Sažetak je to odgovorā nacionalnog istraživanja koje je provela agencija Puls anketiravši 122 ispitanika u četiri velika hrvatska grada (Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku) te u četiri grada sa značajnom razvojnom dinamikom (Zadru, Varaždinu, Dubrovniku, Puli).

Danas za sutra

Povod za prvo nacionalno istraživanje o budućnosti i izazovima koji predstoje našim gradovima bilo je prošlogodišnje istraživanje njemačke korporacije „Megacity Challenges” o izazovima s kojima će se suočiti svjetski velegradovi, a čiji su rezultati predstavljeni na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu. Naime, u 2007. godini, po prvi put u ljudskoj povijesti, više je ljudi živjelo u gradovima (3,3 milijarde) nego u ruralnim sredinama. Brojka od oko 280 milijuna stanovnika u 25 najvećih velegradova eksponencijalnom će brzinom u narednih sedam godina narasti na 350 milijuna, što će svjetske megalopolise suočiti sa cijelim nizom kompleksnih izazova. Premda cijela Hrvatska ima gotovo upola manje stanovnika negoli primjerice 8-milijunski London, koji je najmanji od 25 svjetskih velegradova obuhvaćen studijom, naša je zemlja prva od njih 190 unutar Siemensovog koncerna u kojoj je provedeno istraživanje o urbanim izazovima. Za potrebe istraživanja anketirana su 122 ispitanika odabrana iz četiri različita područja djelatnosti: izabrani dužnosnici, javni službenici, privatni poduzetnici i utjecajne osobe (znanstvenici, udruge, mediji), koji su propitivani o infrastrukturnim i razvojnim izazovima te o sposobnosti upravljanja gradovima. Cilj istraživanja bio je utvrditi opće izazove koji stoje pred osam hrvatskih gradova i specifične izazove unutar pet osnovnih infrastrukturnih područja (prijevoz ljudi i dobara, vodovod i odvodnja, opskrba električnom energijom, zdravstvena skrb i sigurnost i zaštita). U istraživanju su također analizirani izazovi u području upravljanja gradovima i financiranja infrastrukturnog razvoja gradova.

Ekonomski i socijalni izazovi

Stanovnici hrvatskih gradova među bitnim ekonomskim izazovima u najvećem postotku (35 posto) navode relativno visoku nezaposlenost, točnije nedostatnost ekonomske strategije vezano uz novo zapošljavanje, odsutnost industrije (25 posto) i nezaposlenost (18 posto). Za razliku od hrvatskih gradova, na prvom mjestu ekonomskih izazova svjetskih velegradova nalazi se nezaposlenost, koju je 20 posto ispitanika navelo kao glavni problem; slijedi skupoća života u gradu (14 posto) i pitanje ekonomskog razvoja grada (14 posto). Nezaposlenost je pri vrhu popisa socijalnih izazova hrvatskih gradova (28 posto), a slijedi je nedostatak perspektive za mlade (15 posto) i siromaštvo (15 posto). U svjetskim su velegradovima, s druge strane, kao najveći izazov navedeni oskudni uvjeti života (14 posto) i jaz između bogatih i siromašnih (11 posto). Usporedbe radi, socijalne razlike kao izazov vidi samo 3 posto anketiranih u Hrvatskoj.

Neprimjerena infrastruktura

Većina infrastrukturnih izazova vezana je uz prometnu infrastrukturu, bilo da se radi o neprimjerenosti aktualnim potrebama (43 posto) ili čak potpunom nedostatku nekih elemenata prometne infrastrukture (43 posto). U svjetskim velegradovima 35 posto ispitanika kao najveći izazov također navodi promet, a slijedi ga neprimjerena infrastruktura s 11 posto. Kada su u pitanju rješenja prometnih problema, koji se smatraju ključnim infrastrukturnim izazovom, sudionici istraživanja prednost su dali rješenjima koja su orijentirana na potrebe lokalnog prometa i prijevoza ljudi, u odnosu na izgradnju međunarodnih prometnih smjerova i infrastrukture namijenjene prometu robe. Ta bi rješenja trebala kombinirati javni prijevoz i prijevoz automobilima, a uloga privatnog kapitala u njima bi trebala biti bitna, ali ne i dominantna.

Energija i voda

Sudionici istraživanja, kad je električna energija u pitanju, bitno su skloniji izgradnji novih kapaciteta kao rješenju nego kontroli potražnje, a čak 80 posto ispitanika smatra da bi se cijena električne energije trebala određivati na tržištu. Kada je o dodatnim izvorima energije riječ – 80 posto ispitanika radije bi izabralo elektrane na fosilna goriva umjesto nuklearnih, ali više od polovice anketiranih (52 posto) smatra da su fosilna goriva bolji izbor u usporedbi s obnovljivim izvorima energije. Većina sudionika istraživanja opredijelila se za javnu opskrbu pitkom vodom u odnosu na komercijalnu opskrbu flaširanom vodom, a njih 84 posto smatra da sektor vodovoda i odvodnje treba biti u vlasništvu i pod čvrstom kontrolom javne vlasti.

Ekologija, zdravstvo i sigurnost

Čak 35 posto sudionika ankete kao najveći izazov u području ekologije navodi teškoće s gospodarenjem krutim otpadom, što ga postavlja na prvo mjesto ekoloških teškoća s kojima se susreću hrvatski gradovi. Za razliku od njih, stanovnici svjetskih velegradova kao najveći ekološki izazov u najvećem postotku (26 posto) navode zagađenost zraka. Stanovnici hrvatskih gradova izazove vide i u vodoopskrbi i odvodnji (16 posto), zagađenosti zraka (13 posto), zagađenosti industrijom (12 posto) i prometu (12 posto).

U području zdravstvene zaštite anketirani ispitanici zalažu se za postojeći odnos između privatnog i javnog sektora, koji podrazumijeva dominantnu ulogu javnog, a koji bi u budućnosti trebao težiti povećanju učinkovitosti u postojećim resursima i izgradnji novih. Kad je riječ o sigurnosti, to pitanje u hrvatskim gradovima nije u vrhu prioriteta, po čemu se dijelom razlikuju u usporedbi s nekim velegradovima. Veseli i to da dvije trećine hrvatskih ispitanika i dalje podržavaju razvijanje otvorenih zajednica i gradova umjesto zatvorenih i kontroliranih blokova, pa rampe na gradskim kvartovima nećemo tako skoro vidjeti. Također, smatraju da treba postići kompromis između javnog nadzora i zaštite privatnosti.

Jonathan je surađivao dugi niz godina s američkim aktivističkim časopisom Adbusters, zatim s britanskim umjetnicima Damienom Hirstom i Davidom Bowijem, izdao brojne tipografije za Emigre, kreirao vizualne identitete za Mori Art Centre i Roppongi Hills u Japanu…

Prošle je godine izdao Barnbrook Bible, pa smo ga na početku razgovora zamolile da stavi desnu ruku na (Barnbrook) Bibliju i prisegne da će govoriti samo istinu…

Što se krije iza naziva tvoje knjige „Barnbrook Bible”? Jesi li pomišljao da je nazoveš „Barnbrook Tora”, ili „Barnbrook Ku’ran”?

U biti, prvotna je ideja bila nazvati knjigu „Some Fucker”. Ne zato da se hvalim svojim seksualnim sposobnostima, nego zato što taj naziv znači da sam „tamo neki tip”, bilo tko. Želio sam upotrijebiti psovku zato što mi se sviđa snaga koju psovke posjeduju, no izdavač se, naravno, nije složio sa mnom. Ime Biblija upotrijebio sam namjerno, jer je to priča o dizajneru sa Zapada, pa mi se svidjela konfrontacijska razina na kojoj se dizajnerska knjiga nazove Biblijom i poigrava s idejom kulta slavnih ličnosti, u ovom slučaju dizajnerskog kulta. No također predstavlja i stanje vjerovanja – jer kada netko posjeduje Bibliju to je ono u što vjeruje, a ova knjiga predstavlja ono u što ja vjerujem.

U svojem se radu često baviš socijalnim, političkim i ekološkim pitanjima. Ima li to što radiš zaista i rezultata u globalnim razmjerima? U svojoj knjizi citirao si odgovor Jamieja Reida na to pitanje: „Teško je reći koliki utjecaj zaista ima to što radimo, ali sam prilično siguran da to što radimo doprinosi generalnom osjećaju da je nešto ipak ‘krivo’. Čak i ako efekt izostane, uvijek se treba potruditi. Jednom kada prestanemo vjerovati da svojim djelovanjem  možemo promijeniti svijet – znači da su ‘oni’ pobijedili, a pod ‘oni’ mislim na sve one koji imaju sebičnu namjeru da svijet ostave onakvim kakav jest i zavaravaju nas ostale.” Kakav utjecaj ima tvoj dizajn na društvo izvan dizajnerskih krugova? Mijenja li on stvari zaista?

Bilo koja vrsta informacija ne mijenja društvenu svijest odmah; ona djeluje tijekom vremena i polako se infiltrira u podsvijest, kao što to biva i s političkim porukama. Sagledamo li povijest, vidjet ćemo da se ništa nije promijenilo zbog jednog plakata ili kampanje. Moji se radovi stoga pridružuju političkom i ideološkom društvenom krajoliku. Sámo postavljanje problema na dnevni red već je uspjeh. Primjerice, pogledajte kako su se stvari odvijale s problemom globalizacije, što je sad udarna tema, a prije deset godina nitko nije niti postavio to pitanje.

Kao grafički dizajneri posjedujemo izuzetnu moć jer smo mi oni koji masovno produciraju poruke sa značenjem, a to kad-tad može pokrenuti revoluciju ili indirektno pomoći društvu.

Misliš li da je iskrenost danas postala trend?

Moja je namjera samo bila da posao – u ovom slučaju posao grafičkog dizajnera – ne odvajam od ostatka života, i ne doživljavam samo s profesionalne strane… Odrastao sam u osamdesetima i tada je grafički dizajn bio isključivo posao, dizajneri su samo pokazivali portfolije i sve se vrtjelo oko imidža i marketinga; ukratko, bilo je ubitačno dosadno. A možda je taj drugačiji stav proizašao iz namjere da se svidim curama (smijeh)…

I je li upalilo?

Nemam pojma o čemu pričaš… (smijeh)… Kada sam bio mlađi – to mi je s jedne strane bio način da pokažem da sam vrijedan, prvo mojoj mami, budući da su moji roditelji rastavljeni, a i djevojkama sam htio dokazati da mogu cijeniti i proizvesti ljepotu, tako da je s te strane upalilo, da, naravno.

Tvoj osobit (i često kopiran) vizualni stil učinio je tvoje radove jako prepoznatljivima. Koliko misliš da je autorski biljeg bitan u dizajnu?

Vizualni stil proizlazi iz filozofije kojom se promišlja rad. Radi se o načinu rješavanja dizajnerskog problema. Nadam se da će dizajneri konačno postati skloniji rješavanju problema nego kreiranju stilova.

Pristup koji zauzimaš spram tipografije čini nam se dosta individualan, osoban. Smeta li ti kada vidiš da font Mason koriste ultradesničarske organizacije, gotičarske supkulture ili, primjerice, plakat nasuprot nas? (S druge stane ceste stoji golemi citylight s dubinski retuširanom slikom Seke Aleksić i natpisom „Seka Kraljica” u Mason tipografiji. Jonathan slika plakat kao još jedan primjer opskurne upotrebe svojih tipografija.)

Izdavanje fonta Manson vjerojatno je najveći skandal u tipografiji nakon što je otkriveno da je Eric Gill (autor Gill Sansa) volio svoje kućne ljubimce više nego što je to uobičajeno! Ali sâm odabir imena Manson prema serijskom ubojici Charlesu Mansonu nije trebao biti skandalozan, i nije bio nimalo slučajan, već je reflektirao ekstremne osjećaje ljubavi, mržnje i agresije koje su bili s njim povezani, te je smještao povijesne tipografske forme u današnji kontekst, izgledajući elegantno ali sublimirajući nasilnu prošlost. (Naime, nakon samo tjedan dana distribucije Emigre je, nakon što je u uredništvo stiglo mnogo protestnih pisama, bio prisiljen preimenovati font u Mason.)

Ne smeta mi kada ljudi koriste moje fontove zato što kada ih pustim u prodaju – tada su slobodni za korištenje, no često me zna iznenaditi i zabaviti kad se koriste za najočitije stvari, poput fantasy igrica ili covera za heavy metal bendove. No to što su ultradesničarske organizacije počele obilno koristiti Ma(n)son – postaje već pomalo zabrinjavajuće. Uvijek me iznova zapanji kada fontovi u koje upisujem toliko značenja postanu klišej za povijest na najbanalniji način. To samo potvrđuje činjenicu da je veći dio grafičkog dizajna zaista površan i da se ne bavi sadržajem.

Godine 2003. radio si korporativni identitet Roppongi Hillsa, koji se bave podizanjem ekskluzivnih stambenih naselja u Japanu, što je vrlo komercijalan projekt. Kako si se odlučio na to i kako se to uklapa u filozofiju tvojeg dosadašnjeg rada?

Želio sam dokazati da i mali dizajnerski studio može napraviti velik dizajnerski projekt, no naravno da sam napravio i istraživanje o njihovoj kompaniji, i oni su se pokazali kao jedna od najlegitimnijih kompanija u Japanu. Inače mrzim korporativne identitete, ali ovo je bila prilika da napravim ne toliko autoritarni identitet za kraj 20. stoljeća. Rješavanje komunikacijskih problema, bilo da se radi o političkom plakatu ili korporativnom identitetu, univerzalna je stvar u dizajnu, i moj je studio želio pokazati da možemo napraviti nešto drugačije i originalno na tom području.

Odrastao si u Lutonu, koji je nedavno proglašen najgorim mjestom za život u Velikoj Britaniji. Jesu li na neki način to okruženje i tvoja obiteljska situacija utjecali na tvoj kasniji rad?

Naravno, budući da dolazim iz potpuno neumjetničke sredine i iz grada koji je zaista užasan; premda je udaljen od Londona samo pedesetak kilometara, nitko iz njega nikada ne odlazi. To je grad koji je poznat po aerodromu i po mesnoj industriji. Ali mislim da je isti slučaj i s mnogo bendova iz Engleske koji dolaze iz mjesta iz kojih samo žele pobjeći, a njihova glazba reflektira nešto prekrasno, potpuno drukčiji svijet u koji žele biti uključeni. Ja sam sa šesnaest godina otišao u London.

Bio sam strašno u electro-popu… I da, još sam slušao Joy Division, i Tuxedomoon, za koje sam baš završio dizajn albuma, zatim Kraftwerk, Johna Foxa… Nikada mi se nije sviđao ni američki dizajn ni njihova glazba.

Što se dogodilo grafičkom dizajnu s dolaskom kompjutora – dogodilo se u glazbi pet godina prije, dolaskom sintesajzera, koji je potpuno porušio sve konvencije koje su do tada postojale. Tako je i u dizajnu dolazak kompjutora digao sve u zrak. Zato i volim elektroničku glazbu, koju i sam radim.

Dogovorili smo ovaj razgovor preko Facebooka. Reci mi što misliš o društvenim mrežama kao što su Facebook ili Myspace, kako one  utječu na komunikaciju i relacije među ljudima?

Postoji vrlo sumnjiva politika koja stoji iza toga, pogotovo iza Facebooka, koji je u biti komercijalno poduzeće, ali na površnoj razini to je zaista zabavno. Tehnologija se može koristiti i na pozitivne i negativne načine. Zaista, danas je mnogo lakše organizirati masovne demonstracije putem interneta, tako da jednostavno trebamo pažljivo birati što ćemo od toga koristiti.

(Dora Budor i Maja Čule, Plan B 9)

Ako su svi vaši odgovori potvrdni, razmislite o preseljenju u Rijeku. Ovaj prvi i trenutačno jedini pravi hrvatski digitalni grad svojim je građanima osigurao sve ove mogućnosti i još mnogo toga. I to putem postojećih informacijskih i telekomunikacijskih tehnologija.

Presudna moralna i financijska podrška

Grad Rijeka prvi je prepoznao važnost i korisnost primjene ICT tehnologija u optimizaciji i automatizaciji svakodnevnih aktivnosti, ali i komunikaciji s građanima – još prije nekih dvadesetak godina. Modernizaciju svih tijela gradske uprave vodi Zavod za informatičku djelatnost, čiji je krajnji cilj stavljanje svih raspoloživih ICT tehnologija i rješenja u službu građana i poduzetnika Rijeke. Zavod, koji će ovih dana obilježiti 35 godina postojanja, svoj pravi početak rada smješta u 1994. godinu, kada je na snagu stupilo novo ustrojstvo lokalnih samouprava, a oni dobili punu i konstantnu financijsku i moralnu podršku.

Financira se s 3% gradskog proračuna, dakle uz potpunu podršku i razumijevanje svih odgovornih ljudi grada, a premda po definiciji radi za odjele gradske uprave, komunalne tvrtke i ustanove u vlasništvu grada, s godinama je stekao status samostalne jedinice koja je primarno usmjerena na kreiranje dobrobiti stanovnika grada Rijeke. Na njegovom se čelu nalazi magistar Vanja Smokvina, a zapošljava čak 40 djelatnika u četiri organizacijske jedinice, pri čemu ga u radu potpomažu lokalne IT tvrtke. „Temeljna misao bila nam je približiti gradsku upravu građanima – jer ona zbog njih i postoji, zatim između građana i tijela gradske uprave pomoću suvremenih ICT tehnologija uspostaviti dvosmjernu komunikaciju te na taj način građanima omogućiti da neposredno upravljaju gradom i utječu na sve važnije odluke koje se donose”, kaže Vanja Smokvina.

Uz podršku gradskih vlasti, Zavod za informatičku djelatnost – u nedostatku razumijevanja i ekspertize u tuzemstvu – pomoć je potražio i nesebično je dobio i u inozemstvu. Naime, nije potrebno „izmišljati toplu vodu”, kaže Vanja Smokvina, već primijeniti najbolja iskustva drugih europskih gradova u kojima je e-uprava postala uobičajena praksa. Rijeka je stoga koncem 2001. godine pristupila konzorciju E-MuniS (Electronic Municipal Information Services), projektu Europske unije čiji je cilj uvođenje suvremenih informatičkih dostignuća u radne procese gradske administracije. Radi se o projektu koji u potpunosti financira Europska unija, a koji istočnoeuropskim gradovima-sudionicima omogućuje bržu i lakšu integraciju u mrežu europskih gradova.

Članovi konzorcija su IT tvrtke iz EU i zemalja Istočne Europe, te uz riječku upravu – gradske uprave Bonna, Valladolida, Sofije i Skopja. Zavod za informatičku djelatnost počeo je nakon toga provedbu novoga projekta, vrijednoga gotovo pola milijuna eura, putem kojega je dodatno osnažena veza s talijanskom Genovom. Projekt GE.RI.T. (Genova, Rijeka – nove tehnologije) sa čak 50% učešća sufinancira talijanska Vlada iz namjenskih sredstava, a novac će biti utrošen za edukaciju zaposlenika grada, izradu komunalnih studija te projekt e-uprave. I na kraju valja istaknuti da je Rijeka član međunarodnih udruga TeleCities (digitalni gradovi Europe), Major Cities of Europe i GISIG-a (Geographical Information Systems International Group).

Besplatni bežični pristup internetu

Među mnogobrojnim hvalevrijednim projektima Zavoda za informatičku djelatnost izdvajamo projekt koji je Zavod izradio u suradnji s tvrtkom „Krk sistemi”. Radi se o Projektu besplatnog bežičnog pristupa internetu za sve Riječane koji koriste prijenosna računala, kao i za sve turiste i posjetitelje Rijeke. Signalom besplatnog bežičnog pristupa internetu pokriveno je uže gradsko središte te dio Trsata. Izlaz na internet omogućen je putem IT infrastrukture Grada Rijeke, brzina bežičnog pristupa internetu iznosi do 10 Mbs, a na svakoj od 39 pristupnih točaka (hot spota) istovremeno mogu surfati 63 korisnika, odnosno ukupno 2.450 njih.