Reci nam što trenutačno radiš.

Radim kao asistentica na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija (UMAS) i freelance dizajnerica. Trenutačno radim na javnoj kampanji udruge Cenzura o društveno odgovornim poduzećima te na vizualnom identitetu ovogodišnjeg festivala umjetničkog stvaralaštva žena Vox Feminae.

Sa članovima kulturno-umjetničke udruge Ta-Tu-Ti-To oblikujem hibridne i multidisciplinarne projekte vezane uz umjetnost i glazbu, a bavim se i samoinicijativnim projektima kao što je Unzine – mjesečni internetski distribuirani časopis za izražavanje manjinskog mišljenja. U povodu obilježavanja godišnjice rada časopisa organizirala sam i kurirala izložbu u Gliptoteci HAZU, na kojoj uz mene sudjeluje devet autora/autorica čiji su radovi tijekom godine dana objavljivani u Unzineu: Thomas Keeley, Deborah Sengl, Hector de Gregorio, Damien Poulain, Sarah Maple, John Fekner, Slang International, Delaware i Oliver Bishop.

Koji je kriterij za odabir umjetnika u Unzine i kome je on namijenjen?

Unzine je namijenjen civilnom društvu s predznakom urbane kulture, mlađoj populaciji, ali i svima onima koji u njemu mogu naći neki interes. Počeo je kao moj diplomski rad, a podrijetlo vuče iz fanzina 80-ih godina, DIY i copy-paste sistema, te se lako može kopirati, forwardati, downloadati. S nekim autorima sam kontaktirala na osnovu dosadašnjeg rada, a neki su se sami javili da bi napravili radove vezane na temu broja. Kako časopis donosi članke na različite društvene teme kakve obično zanemaruju mainstream mediji, tako ja osmišljavam načine kako te iste teme prezentirati atraktivnijima za ciljanu skupinu. Radovi umjetnika koje časopis predstavlja odabrani su prema temama koje problematiziraju. To su različite društvene teme obrađene u različitim medijima o kojima se u časopisu moglo čitati.

Bi li mogla opisati svoj stil te što misliš o onoj Sagmeisterovoj “style=fart”?

Sagmeister je u počecima svoje karijere mislio da je najvažniji koncept, a stil tek sekundarna stvar. No kasnije je stil počeo shvaćati ozbiljnije jer je shvatio da tako lakše može prenijeti poruku. Teško mi je dati jednoznačan odgovor na tvoje pitanje o tome kakav je moj “stil” jer smatram da oblikovanje mora biti u funkciji sadržaja te mu pomoći da svoju poruku izrekne što upečatljivije. To je ujedno i jedini kriterij po kojem radim.

Da bi neki rad bio uspješan – mora imati i dobar sadržaj i dobru formu u jednakom omjeru.

Osim samostalnog rada za nevladine udruge kao što su Cenzura, Udruga oboljelih od HIV-a i kulturne institucije MSU, Galerija Meštrović i druge, mnogo radiš i u kolaboracijama. Što je u tome najbolje?

Dijalog, razmjena informacija i propitivanje rješenja dviju ili više različitih strana te izazov kako uspješno prenijeti poruku koju sastavljaju dvoje ili više sudionika/sudionica.

Od kolaboracija bih istaknula onu s Rutom (Dejanom Dragosavcem) za naslovnicu kulturnog magazina Gordogan, te onu na kojoj trenutačno radim s kolektivom Kraffhics iz Velike Britanije, koji su me pozvali na suradnju za jednu knjigu koja se fokusira na dizajnerski proces nastanka rada.

Kako napreduje tvoj bend Startas? Novost je da će vam se pridružiti Jonathan Barnbrook, to će biti neki vrlo dizajnerski bend?

Glazbena povijest broji mnoge slučajeve dizajnera/dizajnerica koji su ujedno i glazbenici/glazbenice. U zadnje vrijeme sve su češće takve pojave, često rezultiraju ekspanzijom lako dostupnih glazbenih softvera. Startas smo moj momak Davor Gazde, ja, i po novome – Jonathan Barnbrook. Naime, ja sam neko vrijeme provela radeći u Jonathanovom studiju u Londonu, gdje smo Jonathan i ja otkrili da imamo zajedničke afinitete i ambicije za glazbu.

Nekada davno pohađala sam glazbenu školu, a dvije se godine njome bavim intenzivnije.

Glazba Startasa uglavnom nastaje na sintevima iz 80-ih godina i Atari game konzoli iz kasnih 70-ih, zato što je to zbilja najbolja oprema, barem mi tako mislimo, i tu se mogu čuda napraviti! Pred nama su nastupi koje će Jonathan pratiti VJ-ingom i posebno osmišljenim animacijama, kao i izdavanje prvog albuma. (Dora Budor&Maja Čule, Plan B 14)