Tijekom nekoliko desetljeća nakon Zagorke, SF se u Hrvatskoj polako razvijao pa su najistaknutija imena sredinom 20. stoljeća bili Mladen Bjažić i Zvonimir Furtinger koji su u tandemu napisali mnoge SF romane za djecu – poput najpoznatijeg Ništa bez Božene iz 1970. godine.

Uz njih je najznačajniji autor Angelo Ritig, čiji romani Sasvim neobično buđenje (1961.) i Ljubav u neboderu (1965.) predstavljaju okret prema ozbiljnijim temama i dubljoj analizi i razvoju likova, te usmjerenje prema odrasloj publici.

Magična sedamdeset šesta

Jedna od najznačajnijih godina za hrvatski SF je 1976. U veljači te godine u Zagrebu je osnovano društvo SFera, koje do danas djeluje kao neprofitna kulturna organizacija na području Hrvatske i grada Zagreba, a jednako je važno pokretanje časopisa Sirius, te iste godine. Sirius je osnovan u okviru novinsko-izdavačke kuće Vjesnik, a izlazio je sve do 1990. godine.

U svojim najboljim godinama dosegnuo je nakladu od oko 40 000 primjeraka, a u dva navrata – 1980. i 1984. – primio je nagrade za najbolji europski časopis za znanstvenu fantastiku, a 1986. nagradu Europskog SF društva. Ravnopravno s najvećim imenima svjetske znanstvene fantastike, u Siriusu su objavljivana i djela domaćih autora. I današnji ministar turizma Damir Bajs, između ostalih, objavljivao je u Siriusu, a taj je danas kultni časopis poslužio kao kolijevka mnogim uspješnim autorima – kao što su Predrag Raos ili Milena Benini.

Novi časopisi i zbirke

Neslužbeni nasljednik Siriusa bio je časopis Futura, pokrenut 1992. godine u Zagrebu, koji će također dati prostora domaćim autorima i unutar kojeg će se razvijati nove snage hrvatskog SF-a, poput Darka Macana, Aleksandra Žiljka i Tatjane Jambrišak. Nekoliko godina kasnije ekipa u okviru društva SFera pokrenut će izdavački projekt koji će potaknuti domaće autore ne samo da se bave znanstvenom fantastikom, već i da o njoj promišljaju iz domaće perspektive.

Cilj sferakonskih zbirki – koje redovito izlaze već 17 godina – jest promicanje domaćeg fantastičnog stvaralaštva i kroz njih je prošla većina relevantnih imena u hrvatskoj znanstvenoj fantastici. Ove je godine objavljeno i jubilarno deseto izdanje istrakonske zbirke – sličnog izdavačkog projekta koji pruža mogućnost razvoju kraće forme te, uz domaće autore, objavljuje i radove pisaca iz susjednih zemalja.

Uz sferakonsku i istrakonsku zbirku svake se godine objavljuje i tematska zbirka priča Festivala fantastične književnosti iz Pazina, a redovni fantastični izdavački ciklus zaključuje književni časopis Ubiq, koji izlazi dvaput godišnje i uz djela domaćih pisaca ima i bogat esejistički dio, kojim se domaći SF promiče i u akademskom smislu.

Sirius B

No, sa zamiranjem Future, čije se izlaženje posljednjih godina u najboljem slučaju može opisati kao sporadično (jedan broj godišnje, ako i toliko), ponovno se rodila ideja o pokretanju redovitog SF časopisa na tragu Siriusu, a prigodno bi se zvao – Sirius B. Ideja je da do petog broja izlazi kao dvomjesečnik, a potom u mjesečnom ritmu, te bi također ravnopravno objavljivao domaće i strane autore, a izdavanje bi krenulo na ljeto – ukoliko se skupi dovoljan broj pretplatnika.

Pokretač ove ideje je nekadašnji Futurin urednik Davorin Horak, kojemu je cilj skupiti 500 pretplatnika kako bi časopis zaživio. Pretplata za prva dva broja iznosi 40 kuna, a više o ovome projektu – koji bi zajedno s postojećim mogao predstavljati budućnost hrvatskog SF-a – možete saznati ovdje.

SF KNJIGE MJESECA

Zagrebački zombiji i istanbulska nanotehnologija

Proljeće je veselo za esefičare jer tada kreću dodjele raznih nagrada – od onih najprestižnijih do onih lokalnih. Pa krenimo, s lokalpatriotskim sentimentom, od ovih potonjih. Na netom dovršenom SFeraKonu dodijeljene su nagrade SFERA – za najbolja djela spekulativne fikcije objavljena u prethodnoj kalendarskoj godini. Onu najprestižniju, za najbolji roman, odnio je dvojac Mihalinec-Grgić za roman Kriza: hrvatski horor, koji uz pregršt satire i crnoga humora govori o najezdi krvožednih zombija na Zagreb.

U travnju se tradicionalno dodjeljuje nagrada Philip K. Dick kojom se obilježavaju najbolja SF djela originalno objavljena u broširanom izdanju u SAD-u. Nagradu sponzorira The Philadelphia Science Fiction Society i dodjeljuje se pod pokroviteljstvom Zaklade Philip K. Dick, a ponio ju je ove godine Mark Hodder za steampunk roman The Strange Affair of Spring-Heeled Jack.

Među značajnim europskim nagradama ističu se britanske SF nagrade te nagrada Arthur C. Clarke. Britansku nacionalnu nagradu za najbolji SF roman primio je izvrsni Ian McDonald za svoj roman The Dervish House, smješten u budući Istanbul koji je u 2027. godini središte nanotehnološke revolucije.

Nagrada Arthur C. Clarke dodjeljuje se za najbolji roman originalno objavljen u Ujedinjenom Kraljevstvu tijekom prethodne kalendarske godine, a ovogodišnja je dobitnica Lauren Beukes za maštoviti Zoo City – smješten u Johannesburg u bliskoj budućnosti.

A tijekom svibnja su dodijeljene i prestižne nagrade Nebula, koje od 1966. godine dodjeljuje udruga Science Fiction and Fantasy Writers of America (SFWA). Nagradu za najbolji roman dobila je Connie Willis za Blackout i njegov nastavak All Clear (oba objavljena tijekom 2010. godine), koji se bave temom putovanja kroz vrijeme.

RETRO SF

Prvonagrađeni

Jedna od najprestižnijih SF nagrada – Hugo – prvi je put dodijeljena 1953. godine za roman The Demolished Man, autora Alfreda Bestera. Napisan 30-ak godina prije rođenja cyberpunka, ovaj roman zapravo nagovještava taj žanr, a između ostalog se bavi telepatijom i psihologijom.

Prva je Nebula dodijeljena 1966. godine za veličanstvenu Dinu Franka Herberta, koju zasigurno nije potrebno posebno predstavljati nijednom SF fanu, dok je prva Svjetska fantasy nagrada prvi put dodijeljena 1975. godine za roman pun magije, obrata i pustolovina – The Forgotten Beasts of Eld, autorice Patricije A. McKillip.

Prvu nagradu Philip K. Dick dobio je 1983. godine Rudy Rucker za Software, cyberpunk roman koji se bavi umjetnom inteligencijom, a prvu nagradu Arthur C. Clarke dobila je 1987. godine Margaret Atwood za Sluškinjinu priču, distopijski roman koji prikazuje mračnu blisku budućnost iz perspektive žena zarobljenih u teokratskom i mizoginom društvu.

Domaća nagrada SFERA, pak, prvi je put dodijeljena 1981. godine romanu Prepoznavanje slovenskog autora Mihe Remca. Zbog svojih razmišljanja o svijetu i njegovom distopijskom poretku u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, Remca često uspoređuju sa Zamjatinom, Huxleyjem i Orwellom, te cijene kao jednog od najznačajnijih SF pisaca s područja bivše Jugoslavije.

TOP 5

Ljetni SF kino hitovi

1. Cowboys and Aliens

Jedan od najiščekivanijih filmova godine, nastao prema stripovskom predlošku te s facama Danielom Craigom i Harrisonom Fordom u glavnim ulogama. Radnja je poprilično jasna iz samog naslova – čovjek bez sjećanja, s tajanstvenom napravom na ruci, suočava se s vlastima i nenadanim napadom došljaka iz svemira.

2. Izvorni kod

Jake Gyllenhaal je odlikovani vojnik koji se budi u tijelu nepoznatog čovjeka i otkriva da je dio misije pronalaženja bombaša iz prigradskog vlaka u Chicagu. Shvaća da je dio tajnog vladinog eksperimenta koji mu omogućava da prijeđe u identitet drugog čovjeka u zadnjih 8 minuta njegovog života.

3. Green Lantern

Odred Green Lantern je bratstvo ratnika koji su prisegnuli da će održavati intergalaktički red, a svaki Green Lantern nosi prsten koji mu osigurava supermoći. Novak u redovima Green Lanterna – prvi ikada izabran iz ljudske vrste – dobit će težak zadatak obrane Zemlje i sudbine čovječanstva.

4. Lovac na trolove

Grupa studenata istražuje seriju misterioznih smrti koje su navodno skrivili medvjedi, ali uskoro otkrivaju kako se tu radi o mnogo opasnijim bićima. Ovaj norveški hororac snimljen je u formi mockumentaryja, a u glavnoj je ulozi kontroverzni komičar Otto Jespersen.

5. Super 8

Steven Spielberg i J.J. Abrams udružili su snage u novom misterioznom SF-u koji se, prema rijetkim informacijama, čini kao križanac E.T.-a i Cloverfielda. Glumačku ekipu predvode Kyle Chandler i Ron Eldard.

(Piše: Irena Rašeta/ Plan B 43)

“Ideš danas na one svoje svemirce?” ili “Što vi mali zeleni radite svakog utorka na sastancima” – ovako najčešće članovi obitelji i neupućeni prijatelji pokušavaju zapodjenuti razgovor s tim čudnim ljudskim bićima koja se u slobodno vrijeme bave različitim aktivnostima vezanima za znanstvenu fantastiku, fantasy i njima slične žanrove. Oni su ljubitelji SF-a i pripadaju SF fandomu – skupu fanova koje veže zajednička ljubav prema SF-u – izvana naizgled sasvim obični ljudi, a iznutra … pa opet, sasvim obični ljudi, koji žele svoje slobodno vrijeme iskoristiti na aktivan i zabavan način. Ljudi kojima su organiziranje konvencija i raznih drugih druženja, održavanje radionica pisanja i objavljivanje knjiga – hobi kojim upotpunjuju život.

U Hrvatskoj organizirani SF fandom ima tradiciju dugu preko 30 godina, a uz brojne aktivne klubove, društva i udruge, u raznim se dijelovima zemlje održava nekoliko velikih SF konvencija. Najstarija udruga u Hrvatskoj je Društvo za znanstvenu fantastiku SFera, osnovana 1976. godine u Zagrebu, a najstarija konvencija je zagrebački SFeraKon, koji će se ove godine održati po 33. put. Uhvatili smo nekoliko organizatora SFeraKona – između obavljanja svakodnevnih obaveza i odrađivanja zadataka vezanih uz organizaciju konvencije – i priupitali ih par pitanja o njihovom “vanzemaljskom” hobiju. Najviše nas je zanimalo zašto se u svoje slobodno vrijeme dušom i tijelom posvećuju organizaciji tako kompleksnog i zahtjevnog poduhvata kao što je konvencija. Što ih to motivira da se iz godine u godinu iscrpljuju kako bi se neki drugi ljudi mogli zabavljati?

“Motivacija je kao i za svaki hobi”, kaže jednostavno Petra, predsjednica društva SFera. “Zbog čega netko potroši 10.000 radnih sati na izradu svog motora i još 5.000 sati o tome razgovara s kolegama bajkerima? Zbog čega uostalom ljudi volontiraju u bilo kojoj sferi društvenog života? Radite nešto što vam nije svakodnevni posao, upoznajete mnogo novih ljudi s kojima vjerojatno dijelite prilično sličan pogled na svijet i nakon svega imate onaj dobar osjećaj ponosa da ste napravili nešto dobro, da ste na neki način doprinijeli društvu jer ste svojevoljno napravili nešto što niste trebali i nitko vas nije tjerao.”

Vanja cijelu stvar uopće ne vidi kao rad. “Družimo se, nešto zajedno stvaramo, lijepo nam je”, kaže, a Mirko, dopredsjednik SFere, slaže se da je u pozadini svega upravo zabava: “Bavljenje stvarima koje me zanimaju, želja da se posao dobro odradi, uvođenje inovacija – u tome leži motivacija. A satisfakcija je u sitnim zadovoljstvima: pivica s ekipom na konovima, kad se netko oduševi nečim što je počelo kao moja ideja, kad ljudi s osmijehom komentiraju zbivanja na konvenciji…”

Tko ne pazi, postane organizator kona

Tanja je članica SFere već preko 20 godina, a Vanji će ovo biti dvanaesti SFeraKon, no svi se čude kad počnu zbrajati godine – tko bi rekao da je prošlo već toliko vremena? No, kako je sve to počelo? Za Petru, sasvim slučajno: “Iako oduvijek čitam SF, počevši od dječjih romana, ni na kraj pameti mi nije bilo da postoje nekakve SF udruge, a kamoli da one organiziraju nekakva okupljanja. Nisam znala ni da u Hrvatskoj postoje SF časopisi – izvor SF-a za mene su bile knjižnice, knjižare i kućne biblioteke mojih prijatelja. No, onda sam jedno ljeto otkrila Futuru, časopis koji je osim priča imao i fandomske vijesti, pa sam tako naišla i na najavu pazinskih Dana Julesa Vernea i Festivala fantastične književnosti. Pojavila sam se na tom dvostrukom festivalu, bilo je beskrajno zabavno – i od tada sam postala redovita na sličnim događanjima.”

I Tanjin je interes za bavljenje znanstvenom fantastikom pobudio jedan časopis – Sirius, kojeg je redovno čitala od gotovo samog početka njegovog izlaženja. “Tamo sam vidjela i obavijesti o društvu koje se bavi znanstvenom fantastikom, organizira tribine i godišnju konvenciju, pa sam se pismom javila da bih pomagala oko filmskog programa. Pozvali su me da dođem taj utorak navečer i uvalili me u organizaciju SFeraKona koji se tad održavao za dva tjedna, u veljači.” Regrutacija po kratkom postupku čini se da je najdjelotvorniji postupak privlačenja novih članova, jer Vanja ima sličnu priču: “Stalno sam nešto čitala i družila se s ljudima koji isto tako puno čitaju. U srednjoj me uhvatila manija igranja Magica, a mislim da sam preko njega i došla do SFere. A tamo su me odmah regrutirali za organizaciju SFeraKona.”

Mirko je prije službenog uključenja u organizacijski tim, uživao nekoliko godina tek kao predani posjetitelj konvencija. “Sredinom devedesetih sam počeo redovito posjećivati SFeraKone, a davne 1999. prijatelj me odvukao na moj prvi Rikon, i tamo se nekako formirala neslužbena istraživačka jedinica za obilaske konova. 2001. smo se zakvačili i na Istrakon i nastavili redovno pohoditi taj trokut Zagreb-Rijeka-Pazin, uglavnom da bi se našli sa ostalim geekovima s kojima se nismo imali prilike družiti van konvencija. Do svih ovih stvari koje radim danas sam došao mic po mic, u zadnjih pet godina, kada sam ni kriv ni dužan svake godine sve dublje uvlačen u organizaciju SFeraKona. Ispada da je taj moj fandomski put obilježen petoljetkama…”

Jennifer Egan: A Visit From the Goon Squad

Ovogodišnja Pulitzerova nagrada za fikciju otišla je u ruke spisateljici Jennifer Egan za knjigu po imenu A Visit From the Goon Squad. Riječ je o zanimljivom djelu, koje podjednako može funkcionirati kao roman i zbirka priča, a neki ga kritičari zbog spisateljičinih eksperimenata sa strukturom (jedan dio knjige uobličen je poput PowerPoint prezentacije) opisuju kao post-postmoderni roman. Nama je u ovom kontekstu ova knjiga zanimljiva iz razloga što se jedan njezin dio odvija u bliskoj budućnosti, odnosno Egan se, između ostalog, poigrava i sa znanstveno-fantastičnim elementima.

Okosnica priče su rock’n'roll te odrastanje i starenje u digitalno doba. Knjiga prati živote ocvalog rockera i glazbenog mogula Benniea Salazara te njegove osobne asistentice Sashe; priča skače iz sadašnjosti u prošlost i potom u budućnost, krećući se podjednako i u prostoru, putujući po Americi, Europi i Africi. Knjiga je, prema riječima autorice, inspirirana dvama zanimljivim i potpuno nespojivim izvorima – Proustovim romanom U potrazi za izgubljenim vremenom te HBO-ovom serijom Obitelj Soprano. A tu veza s HBO-om ne prestaje, jer on je već otkupio prava na Eganinu knjigu te prema njoj namjerava snimiti seriju. Zanimljivo je i to da Eganino djelo nije prvo koje se poigrava fantastičnim elementima, a nagrađeno je Pulitzerom – prije njega tu su nagradu ponijeli i romani Cesta Cormaca McCarthyja te The Amazing Adventures of Kavalier & Clay Michaela Chabona.

Dubravka Ugrešić: Baba Jaga je snijela jaje

Jedno od najuglednijih svjetskih priznanja na polju spekulativne fikcije, Nagrada James Tiptree, Jr., ove je godine otišla u ruke ni manje ni više nego jednoj domaćoj autorici – Dubravki Ugrešić, za roman Baba Jaga je snijela jaje. Ova se nagrada dodjeljuje djelima spekulativne fikcije koja istražuju naše poimanje i razumijevanje roda i spola, a dobila je ime prema SF spisateljici Alice B. Sheldon (1915.-1987.), koja je pisala pod muškim pseudonimom James Tiptree, Jr. i zahvaljujući tom pseudonimu pomogla srušiti zamišljene barijere između “ženskog” i “muškog” pisanja. Nagradu je početkom 1990-ih utemeljila skupina feminističkih spisateljica SF-a, a dodjeljuje se na najuglednijoj svjetskoj konvenciji feminističke fantastike WisCon, koja se ove godine održava po jubilarni, dvadeseti put između 26. i 30. svibnja u Wisconsinu.

U svom se romanu Ugrešić bavi pitanjima starenja iz ženske perspektive, a kao što i sam naslov sugerira, poigrava se bajkama i predanjima iz slavenske mitologije. Roman je na hrvatskom jeziku objavljen 2008. u nakladi izdavačke kuće Vuković&Runjić, a prošle je godine doživio i svoje englesko izdanje. Ovo je prvi put da je neku svjetsku nagradu na polju fantastike dobio hrvatski pisac.

KNJIGA MJESECA

Tomica Šćavina: Brod za Lajku

Kad smo dobili u ruke Brod za Lajku, prvi roman Tomice Šćavine koja nas oduševljava promišljanjima na Poticaj.net-u, a čiju smo zbirku kolumni Unutarnji kompas prožvakali više puta, očekivali smo kompliciranu kontemplaciju o životu, svijetu, svemiru i psihologiji. Odmah smo se udobno smjestili, pripremili hranu za par dana i veliku termosicu s kavom, uz zaključak kako ćemo se čitajući izmoriti od velikih misli i teških riječi… No Tomica je u svoj prvi roman utkala jednostavne, nepretenciozne ideje kojima se svi mi pomalo bavimo.

Lagan, pitak, jednostavan i dražestan roman čita se u popodne ili dva, a “velike” ideje potkrale su se u drugi plan. U prvom su planu šampite, nule, riječi bez značenja, sive trenirke i majica na Lajku. Ovaj je roman čisto veselje, premda je glavna junakinja prilično jadna i nesretna dok traži svoj smisao. Brod za Lajku prava je mjera za opuštanje i sitno promišljanje, za pokoji osmijeh pri prepoznavanju vlastitih misli, za sunčano popodne u kojemu se bitno provlači kroz neobavezno. (Sanja Radović)

Više o romanu
Nakladnik: Jesenski i Turk
Cijena: 89,00 kn

Žanr fantasyja je, čini se, lijek za depresiju budućnosti. Kao melem koji zaglađuje hrapavu površinu budućnostitisa, od kojeg izgleda svi patimo. Volimo širokopojasni internet i svoj pametni telefon s kojim se nikad ne možemo osjećati usamljeni, no svaki korak naprijed uzrokuje svrbež. Čačkajući po toj rani tražimo uzroke svoje zlovolje: ne pamtimo kad smo posljednji puta udahnuli svjež zrak, zabavlja nas i istovremeno sablažnjava pomisao da u ranim tridesetima o svojim tinejdžerskim godinama mislimo u terminima daleke prošlosti, neizostavno gubimo duhovno, nauštrb činjenica kojima se nema smisla skrivati, i sav taj ushit nekad jednostavno nestaje, gubi se pred prizorom prolistalog stabla koje se izdiže iznad nas dok ležimo u travi. Kao klinci smo voljeli daleke svjetove, te čudesne planete koji su bili izvor uzbudljivih (stranih, a opet nekako poznatih) oblika života i priča koje su obećavale da nas još puno pustolovina očekuje u budućnosti. A danas? Danas nam umjesto uzbuđenja treba utjeha. Povratak u neko sretnije doba. Odbacujemo pustolova i tražimo heroja u sebi jer stiglo je vrijeme suočavanja.

Od najranijih mitova i legendi, fantasy je oduvijek bio s nama. Pružao nam je bijeg i utjehu, poučavao nas razlici između dobra i zla, stvarao heroje. I ponajviše davao nadu da je promjena uvijek moguća, te da čak i najobičnija osoba u ovom neobičnom svijetu može pridonijeti normalnosti. Moderni je svijet nakaradan i unatoč njegovom napretku, društvo degenerira; znanost donosi više pitanja nego odgovora, kao da se ruga prirodnom poretku; gube se vrline i ljudi su karakterno sve bljeđi.

Ali fantasy nas podsjeća na ono što smo nekad bili, na ono što ponovo moramo postati, a istovremeno ponovo budi žar za pustolovinom i žeđ za nepoznatim. U svakome od nas krije se moć da promijenimo svijet oko sebe, svatko od nas je čarobnjak koliko i čovjek, no neće biti dovoljno zamahnuti čarobnim štapićem kako bi problem bio riješen, jer tada ne bi bilo priče. Priča podrazumijeva muku i suočavanje sa sobom i svijetom oko sebe; potrebno je opasati mač, krenuti na quest, boriti se protiv čudovišta, postati heroj.

Drugim riječima, potrebno je konačno uključiti se u život.

FANTASY KNJIGA MJESECA

Zoran Kravar: Kad je svijet bio mlad – Visoka fantastika i doktrinarni antimodernizam

Sve one koje zanima fantasy – i posebno epska fantastika – na akademskom nivou, svakako će željeti uzeti u ruke ovu knjižicu, koju potpisuje povjesničar književnosti, teoretičar stiha, esejist i pjesnik Zoran Kravar. Knjiga je izašla u sklopu nove džepne Biblioteke Ubiq (koju kao i književni časopis Ubiq uređuju Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak), zajedno s reizdanjem kratkog romana Koža boje masline Darka Macana, te zbirkom fantasy-pripovjetki Božja vučica Aleksandra Žiljka.

Područje proučavanja Kravarove studije je visoka, odnosno epska fantastika, književna vrsta koja se razvila u sjeni jednoga jedinog djela – Tolkienova Gospodara prstenova. Danas se fantasy (kao širi pojam) dijeli na mnoge grane; prema mjestu radnje može primjerice biti riječ o epskoj ili povijesnoj fantastici, a po temama o paranormalnoj, mračnoj, mitskoj ili superherojskoj fantastici, pa čak i magijskom realizmu.

Kravar u svojoj knjizi epsku fantastiku iščitava kao implicitnu ili otvorenu kritiku moderne, racionalizma i suvremene znanosti, suprotstavljajući je liberalnim i postprosvjetiteljskim stečevinama. Kravar razmatra rana utemeljiteljska fantasy-djela – Tolkienove knjige Hobit, Gospodar prstenova i Silmarillion, zatim Narnijske kronike C. S. Lewisa, Panov blagoslov Lorda Dunsanyja, Zmiju Ouroboros E. R. Eddisona – te Wagnerovu operu Prsten Nibelunga, proučavajući njihov utjecaj na kasnija djela, kao što su ciklus Zemljomorje Ursule K. Le Guin, filmski serijal Zvjezdani ratovi Georgea Lucasa ili recentne holivudske adaptacije Tolkienovih i Lewisovih romana.

“Žanrovski žrvanj” osmislila je i vodi Mihaela-Marija Perković, predsjednica žirija za hrvatsku žanrovsku nagradu SFERA i dugogodišnja voditeljica radionica kreativnog pisanja.

Cilj radionice je da polaznici napišu barem dvije vlastite žanrovske kratke priče. Tijekom radionice polaznici će saznati tajne žanra, tehnike pisanja kratke priče, modeliranja likova, stvaranja SF&F svijetova, te naučiti kako poboljšati svoj stil i kako aktivno nastaviti brusiti kvalitetu svog pisanja putem razmjene kritike.

Žanrovski žrvanj održavat će se subotom od 15 do 18h i to tijekom deset termina s početkom 19. studenog 2011. te pauzom za vrijeme blagdana i školskih praznika. Planirani završetak radionce je 10. ožujka 2012.

Radionica je besplatna, ali je zato broj polaznika ograničen na 15. Prijave i upite za Žanrovski žrvanj možete uputiti na mmp@sfera.hr

Uskočite i vi u Žanrovski žrvanj!

Knjige o knjižnicama

Zanimljivo je da se znanstvena fantastika uporno odbija odreći „arhaičnih“ papirnatih knjiga, koje postoje čak i u dalekim, neodređenim budućnostima. Knjiga je za SF ekvivalent mudrosti i znanja i pristupa joj se sa (straho)poštovanjem i poniznošću, a štovanje knjige prisutno je čak i kad je ona zabranjena, kao što je slučaj u kultnom romanu Fahrenheit 451 Raya Bradburyja, ili zaboravljena, kao što je opisao još jedan velikan SF-književnosti, Robert A. Heinlein, u svojoj noveli Universe. U oba djela knjižnicu-zgradu zamjenjuje knjižnica-glava, koja možda i nije najpouzdanija, ali predstavlja sigurno i zaštićeno mjesto od spaljivanja knjiga (na koje se namjerio Bradbury), odnosno „sredstvo“ za pamćenje informacija (i to u rimi!), koje kod Heinleina zamjenjuje zaboravljenu sposobnost čitanja.

U kratkom romanu The Hobbyist Franka Russella knjižnica zauzima praktički cijeli jedan planet, dok je div latinskoameričke, ali i svjetske književnosti, Jorge Luis Borges, u svojoj slavnoj kratkoj priči Babilonska knjižnica cijeli svemir zamislio kao ogromnu biblioteku koja sadrži sve napisane i nenapisane knjige, koje su međutim u potpunosti besmislene, budući da ih je nemoguće dešifrirati. Naposljetku, za Waltera M. Millera Jr.-a i Isaaca Asimova knjige donose spas civilizacije. U Millerovom Kantikulumu za Leibowitza samostani u postapokaliptičnom svijetu skupljaju i prepisuju knjige i znanje kako bi buduće generacije mogle obnoviti civilizaciju, dok Asimovljeva serija o Zadužbini pretpostavlja da će Encyclopedia Galactica, koju piše stotinu tisuća ljudi, smanjiti trajanje razdoblja barbarizma, koje će neumitno uslijediti nakon pada galaktičkog carstva.

Filmovi o knjižnicama

Postoji jedan zanimljiv niz SF-filmova, snimljenih u međusobnom kratkom razdoblju, u kojima pojam knjige (koja je i dalje papirnata!) predstavlja repozitorij sveg znanja i ujedno skrovište zatajenih ili izgubljenih istina u koje samo povlašteni imaju uvida. U filmu Soylent Green (1973.) postoji tajanstvena organizacija moćnih staraca koji imaju pristup znanju kroz knjige, no čak ni oni ne posjeduju cjelokupno znanje, odnosno čak je i njima neke istine moguće zatajiti. U filmovima Vremenski stroj (1960.), Zardoz (1974.) ili Loganov bijeg (1976.) knjižnice su u ruševinama, a knjige se raspadaju na sam dodir, istovremeno mrveći u prah sve što je nekadašnja civilizacija znala, a trenutačna zaboravila. Knjige možda opstaju stotinama i tisućama godina, no uz njih se veže neizbježno raspadanje, a ono što se nekada znalo postaje nevažno i nepovratno.

Svijet unutar računala

No informacija pohranjena u računalo može trajati dovijeka, međutim strah od inteligentnog i samosvjesnog računala – od kreacije koja bi se mogla okrenuti protiv svog kreatora – inherentna je svakom ljudskom biću. Međutim nije samo strah od ovisnosti o naklonosti ili dobroti elektroničkog bića jedina preokupacija i tema računalno-orijentirane znanstvene fantastike; tu su, primjerice, različite elektroničke naprave koje služe za čitanje, kompjutorski programi i virtualni knjižničari (primjerice u liku dobrodušnog djedice ili pak snoba koji na neuke gleda svisoka), izravni spoj ljudskog mozga s izvorom informacija, pa čak i sama informacija kao temelj civilizacije. Nezaboravne su Asimovljeve riječi koje kažu da je idealna naprava – u potpunosti prijenosna, ne zahtijeva izvor energije te je možemo pokrenuti i zaustaviti po volji – najobičnija knjiga. No živeći već u SF-svijetu u kojem elektronika sve više nadomješta papir, čak i ljubitelji „arhaičnog“ SF-a poput mene moraju priznati da nam predstoji elektronička budućnost. A hoće li posljedice biti dobre ili loše – tek predstoji vidjeti.

SF-KNJIGA MJESECA

Radovan Domagoj Devlić: Sindrom vlasti

Radovan Domagoj Devlić najpoznatiji je po kultnom znanstvenofantastičnom stripu Macchu Picchu, koji slovi kao jedan od najuspješnijih stripova 80-ih. No Devlić nije bio poznat samo po svom strip-stvaralaštvu i ilustracijama te kao jedan od osnivača slavne strip-grupe Novi kvadrat, nego se bavio i književnim radom. Objavljivao je u časopisu Sirius i osvojio dvije nagrade SFERA za SF-priče Hajka (1981.) i Zatvor (1990.), dok u knjizi Štraseri – Didaskalije (1993. i reizdano 2009.) objavljuje ratne memoarske zapise o svojoj postrojbi, popraćene ilustracijama te kratkim stripom Priča o kacigi, zbog čega se uz njegovo ime vežu i začeci stripa na temu Domovinskog rata.

SF koji tjera na razmišljanje

Povodom desetogodišnjice Devlićeve smrti, u zbirci Sindrom vlasti (Mentor & MH Ogranak Bizovac, 2010.) okupljene su sve Devlićeve SF-priče, od kojih nisu sve dovršene. Priče se odvijaju unutar istoga svemira, a jednako kao u stripu Macchu Picchu, Devlić nam daje distopijsku i pesimističnu viziju budućnosti Zemlje i društva koje je zarobljeno unutar totalitarne političke tvorevine koja postaje sama sebi svrhom.

Devlićeve je priče važno čitati u kontekstu vremena u kojem su nastale, a zajednički svemir koji nastavaju, unatoč manjim nedosljednostima, koncipiran je vrlo konzistentno. Izdavač Darko Macan kaže da je znanstvena fantastika najbolja onda kad tjera na razmišljanje, što je upravo najveća odlika Devlićevog znanstvenofantastičnog opusa.

RETRO BUDUĆNOST

Zvonimir Furtinger: Psihophor

Cijenjeni radijski novinar, urednik, autor scenarija za stripove, koscenarist najranijih hrvatskih televizijskih serija i popularizator znanosti, Zvonimir Furtinger, pionir je hrvatske znanstvene fantastike i popularne književnosti uopće. Od samih početaka svoga stvaralaštva Furtinger se opredijelio za najširu publiku, riskirajući time da ga zaborave i književna kritika i akademska teorija. Autor je brojnih novela (najpoznatiji mu je kratki roman Vila na otoku) te sa Stankom Radovanovićem i Mladenom Bjažićem koautor nekih od najvažnijih hrvatskih znanstvenofantastičnih romana, kao što su Mrtvi se vraćaju i Ništa bez Božene.

Temelj hrvatskog SF-a

U zbirci Psihophor po prvi su put na jednom mjestu objedinjene Furtingerove novele, koje je objavljivao u publikacijama kao što su Plavi vjesnik ili Sirius. Rješenja problema Furtinger u svojim djelima ne pronalazi u stvarnosti, nego u fantastičnom. Dobar se dio priča odvija u našim krajevima, što je na neki način jedinstvena pojava za hrvatski SF toga doba, a čak dvije objavljene pripovijetke imaju isti naslov kao i sama zbirka. Neke su pripovijetke bolje, no neke, što se književne kvalitete tiče, nisu baš najizvrsnije, ali neosporiva je važnost ovog velikog imena za razvoj znanstvene fantastike u Hrvatskoj.

„Furtingerovi su tekstovi nezaobilazni dio hrvatske znanstvene fantastike, čvrsto ugrađeni u njene temelje, istovremeno duhoviti odrazi nekih prošlih vremena i vizionarski pogledi u budućnost“, kaže Aleksandar Žiljak, urednik zbirke, ujedno jedan od urednika jedinog postojećeg hrvatskog književnog SF-časopisa Ubiq, te 2006. godine objavljene Antologije hrvatske znanstveno-fantastične novele od 1976. do 2006., dok je izdavač knjige Društvo za znanstvenu fantastiku SFera iz Zagreba.

TOP 5

Citati o SF-književnosti

„Pojedinačne se znanstvenofantastične priče slijepim kritičarima i filozofima današnjice možda čine trivijalnima – međutim srž znanstvene fantastike, njezina suština, presudna je za naše spasenje, ako nam uopće ima spasa.“
Isaac Asimov

„Znanstvena fantastika je najvažniji žanr književnosti u povijesti jer je riječ o povijesti ideja, povijesti naše civilizacije koja samu sebe stvara… Znanstvena je fantastika središte svemu što smo ikada napravili i ljudi koji se izruguju znanstvenofantastičnim piscima nemaju pojma o čemu pričaju.“
Ray Bradbury

„Kao što je rekao SF-pisac Theodore Sturgeon: 90 posto svega je sranje. Ali znanstvenoj fantastici nije oprošteno zbog njenog sranja. Razlog je taj što je znanstvena fantastika prirodno nepovjerljiva prema ‘vječnim istinama’ na kojima studenti književnosti baziraju svoje doktorske disertacije. Odsjecima književnosti to baš ne odgovara. Ali stvari se mijenjaju.“
David Brin

„Povijest nije napisana. Postoje najbolje moguće varijante. Postoje najgore moguće varijante. I o jednima i o drugima jako je zabavno pisati ako ste znanstvenofantastični pisac, ali ni jedne ni druge se ne događaju u stvarnome svijetu. Ono što se u stvarnome svijetu događa uvijek je srednja varijanta. Ono što su za nas čuda koja mijenjaju svijet, za našu su djecu samo pozadina.“
Bruce Sterling

„Znanstvena je fantastika jako pogodna za postavljanje filozofskih pitanja; pitanja o prirodi stvarnosti, o tome što znači biti čovjek, kako znamo stvari koje mislimo da znamo.“
Ted Chiang

Novovalovski su autori doslovno revolucionirali znanstvenu fantastiku, no da bismo objasnili kako i zašto se to dogodilo, potrebno je reći koju o razdoblju koje je vladalo prije dolaska ovog inovatorskog pokreta na „vlast“.

Zlatno doba

Također je riječ o jednom velebnom dobu za znanstvenu fantastiku – tzv. Zlatnome dobu SF-a – koje se proteže kroz 40-te i 50-te godine prošlog stoljeća, a koje je iznjedrilo velikane poput Heinleina, Clarkea i Asimova. Bilo je to razdoblje pravog uzleta znanstvene fantastike, i to ne samo u književnosti; Zlatno će doba ostati zapamćeno i po filmskim SF klasicima kao što su Invazija tjelokradica, Zabranjeni planet ili Dan Trifida, mnogi od kojih su pronašli inspiraciju u kratkim pričama koje su se objavljivale u to vrijeme. Ujedno, u to doba se SF počinje prikazivati i na novom mediju – televiziji – i to najprije u Britaniji (The Quatermass Experiment), a potom i u Americi (Flash Gordon i Buck Rogers).

Kako i zašto se onda dogodio taj preokret, kad je SF već ionako kročio dobro utabanim stazama?

More nadire

Avangardni novovalovski SF, kao i kasniji cyberpunk, razvili su se dijelom kao odraz vremena u kojem su procvjetali, a dijelom kao reakcija na mainstream književnost. Istina, SF je podosta kaskao za bilo kakvim literarnim inovacijama kojima su se pisci svih žanrovskih (ne)opredjeljenja i literarnih naklonosti bavili tijekom većeg dijela prve polovice 20 stoljeća. Teško da bi se za SF djela nastala tijekom 40-ih i 50-ih, ma koliko bila žanrovski značajna, reklo da pripadaju tzv. lijepoj književnosti, a upravo u tome leži najistaknutija karakteristika novovalovskog SF-a: stavljanje težišta na stil, tehnike pisanja i jezik. U 60-ima znanstvena fantastika iznenada postaje sofisticiranija, literarnija, a uz nove tehnike i pristupe SF-u javljaju se i nove teme koje taj žanr praktički preobražavaju.

SF tsunami

Promjene su se najprije pojavile u britanskom SF-u, pod pokroviteljstvom pisca i urednika Michaela Moorcocka, a naposljetku će rezultirati brojnijom i raznovrsnijom čitateljskom publikom, kao i sve većim brojem pisaca. Od mnogih autora koji će se profilirati u to doba, ključno je spomenuti tri velika „D“ znanstvene fantastike šezdesetih: Philipa K. Dicka, Samuela R. Delanyja i Thomasa Discha.

Njihova nam djela zorno pokazuju glavne karakteristike novovalovskog SF-a. Kao prvo i osnovno, SF pisci otkrivaju egzistencijalizam. Nakon uzleta znanstvene fantastike u Zlatnome dobu, nakon njegovih oduševljenih izleta u različite budućnosti, čovjek, ali i svemir, iznenada zapadaju u egzistencijalističku krizu. Cjelokupno je postojanje apsurdno kad svemir ionako umire, pa stoga ništa zapravo više nije važno. Ujedno nestaje i istinski heroj – glavni su likovi, posebno kod Dicka, dijelom ili u potpunosti antiheroji, kojima se priča jednostavno događa i koji aktivno ne sudjeluju u njoj. SF tog doba obilježava i drugačiji, slobodniji pristup seksu i seksualnosti, posebice kod Delanyja, koji je praktički vlastoručno razbio sve ustaljene dogme i srušio sve postojeće tabue, kreiravši čak i neke vlastite. Naposljetku, tu su stilske vježbe, nove tehnike pisanja, poetičnost, razigranost, ljepota riječi pretočena u slike – sve ono što već odavno postoji u književnosti, SF je konačno ukorporirao i preoblikovao u vlastiti proizvod.

Neke druge plime

Vjerojatno najznačajnija SF spisateljica svih vremena, Ursula K. Le Guin, premda je „stasala“ u novovalovskom razdoblju – nije u potpunosti pripadnica tog pokreta, premda je za to razdoblje nužno spomenuti da je pogodovalo uzletu SF autorica koje predvode ona i Octavia Butler. No njihove su teme i preokupacije predložak za jednu drugu priču, kao što su i pisci poput „prečudnog za SF“ J. G. Ballarda, fenomenalnog Raya Bradburyja ili neponovljivog Franka Herberta, kojih vjerojatno ne bi niti bilo da nije bilo novovalovaca. Bila je to revolucija koja ne samo da je preporodila SF, nego ga je vjerojatno i spasila.

SF KNJIGA MJESECA

J. G. Ballard: Čuda života

U prethodni nam tekst nije stalo više informacija o piscu koji je ostavio neizbrisiv trag ne samo u znanstvenoj fantastici, nego općenito i u britanskoj i svjetskoj književnosti, piscu kojem vole tepati da je preneobičan čak i za SF, i autoru čiji se utjecaj može naći u književnosti, filmu, pa čak i glazbi – J. G. Ballardu – čija je autobiografija, Čuda života, nedavno izašla u hrvatskom prijevodu.

Utjecajni SF spisatelj

A Ballard je imao uistinu čudesan život: rodio se u Šangaju, Drugi svjetski rat proživio je u japanskom koncentracijskom kampu, a tijekom šezdesetih aktivno je sudjelovao u dramatičnim društvenim promjenama koje su preoblikovale svijet – i sve će to utjecati na njegovu prozu i raznolik književni opus. Njegova najpoznatija knjiga je polubiografski roman Carstvo sunca iz 1984., koji je nastao prema Ballardovim dječačkim iskustvima iz zarobljeništva, a ekranizirao ga je veliki Steven Spielberg. Još jedan veliki redatelj, David Cronenberg, Ballardov roman Crash iz 1973. pretvorio je u film koji i dan-danas uzrokuje kontroverze.

Kao istaknuti pripadnik novoga vala u znanstvenoj fantastici i svojim kasnijim SF opusom, utjecajan je i kao žanrovski autor. Među njegova najcjenjenija djela ubraja se zbirka kratkih priča Vermilion Sands, dok od romana treba posebno spomenuti Potopljeni svijet, prošle godine preveden i na hrvatski. Kao i sva svoja djela, Ballard i svoju memoarsku prozu piše s prepoznatljivim smislom za detalje, opisujući svoja životna iskustva i ujedno analizirajući društvene promjene Velike Britanije, kojima je svjedočio. Ballard je bez sumnje jedan od najznačajnijih SF autora druge polovice 20. stoljeća, ali i jedan od najznačajnijih britanskih pisaca općenito.

Premda su neka njihova predviđanja i dan-danas čista znanstvena fantastika (uh, što ne volim taj izraz, ali u ovom je slučaju itekako primjeren), SF pisci i tvorci iznijeli su i neke iznenađujuće točne pretpostavke o stvarima koje će se dogoditi do 2010. godine. Danas se razvijaju ili čak već koriste sonična oružja kakva je britanski pisac Brian W. Aldiss predvidio u svojoj zbirci priča But who can replace a Man? iz 1965. godine. U romanu The World Set Free još davne 1914. godine H. G. Wells predvidio je atomsko oružje i njegovu uporabu do 1956. godine. iPad danas mnoge podsjeća na newspad iz 2001: Odiseje u svemiru, a tko može reći da danas ne živimo u orvelijanskom Big Brother svijetu? Mnogo stvari koje smo nekoć smatrali znanstvenom fantastikom danas gledamo kao na svakodnevicu, pa ipak, prostora za ostvarenje izmaštane budućnosti još uvijek ima jako mnogo.

Znanstvena fantastika stvarnost
Godine 2002. pisac Geoff Ryman osnovao je Pokret prizemnog SF-a koji se fokusira na priče smještene na Zemlji ili u blizini Zemlje, a „koristi“ samo one tehnologije i znanosti koje su danas realistične i moguće. Tako nema međuzvjezdanih putovanja ni u kom obliku, a budući da bez međuzvjezdanih putovanja teško da ćemo naletjeti na neku izvanzemaljsku rasu, i one se izuzimaju iz jednadžbe. Ne uzimaju se u obzir ni paralelni svemiri, te se naša jedina Zemlja i bliži izdanci Sunčeva sustava smatraju jedinim mjestima na kojima ljudska civilizacija može obitavati.

Možda upravo zbog toga što SF pisci previše nerealistično gledaju na napredak ljudske rase i razvoj civilizacije, ima toliko njihovih predviđanja koja još nismo imali prilike iskusiti, a za neka je možda i bolje da je tako. Još uvijek nismo ni blizu stvaranju umjetne inteligencije, a uglavnom sva dosadašnja SF proročanstva kažu – tim bolje (iako su samosvjesni svemirski brodovi Iaina M. Banksa poprilično simpatični). Nanotehnologija, kako je vide pisci cyberpunka, još uvijek je daleko od stvarnosti, i premda bi bila jako korisna, i ona predstavlja potencijalnu opasnost.

Godina je 2010., a mi nemamo virtualnu stvarnost u kakvoj je većina Zemljana dočekala novi milenij u filmu Strange Days iz 1995. godine, što je možda i dobra stvar; koliko znamo, nitko ne putuje amo-tamo kroz vrijeme jer nitko još nije sklepao vremeplov u svojoj garaži, a znamo kako prčkanje po prošlosti obično završava; posljednje dijete na svijetu, srećom, nije rođeno 2009. godine, a premda se opasno približavamo čarobnoj brojci od 7 milijarda stanovnika našeg skučenog svijeta, Zemlja nam se još uvijek ne raspada po šavovima. S druge strane, Jupiter nije pretvoren u novo sunce, na Europi ne cvjeta novi život, a godine 1928. nisu otkrivena Zvjezdana vrata u Egiptu – i sad ne možemo putovati diljem galaksije ni istraživati nove planete.

SF-u dodijelili filozofsku ulogu
Pripadnici Pokreta prizemnog SF-a kažu kako nema smisla pisati SF koji nije u potpunosti baziran na stvarnosti i trenutačnim znanstvenim postavkama, što u neku ruku ima smisla – ali samo ako znanstvenu fantastiku smatrate odrazom, a ne tvorcem svijeta oko sebe. Prije par tjedana objavljeno je da je otkrivena bakterija koja umjesto fosfora može koristiti arsen za stanični rast, što krši sve do sada poznate postavke o biokemiji živih bića. Do jučer smo znali samo za jedan oblik života, a danas je znanstveno dokazano da su moguće nevjerojatne kombinacije. Prema prizemnom SF-u, znanstvena bi se fantastika trebala prilagoditi ovom novom saznanju, a ona ga je već odavno predvidjela. Skučiti SF u ovako stroge okvire jednostavno nema smisla, treba dozvoliti mašti da se raspojasa – jer tko zna što esefični um može zamisliti, a znanstveni jednog dana uobličiti. Ostvarivo ili ne, ostvareno ili ne, znanstvena fantastika je tu da nam pomiče granice i omogući percepciju sadašnjosti kroz prizmu već opisane budućnosti.

SF KNJIGA MJESECA

Steampunk II: Steampunk Reloaded

Retrofuturizam Williama Gibsona, alternativna povijest Stephena Baxtera, elegantne groze Margo Lanagan i Cherie Priest, politička pripovijest Catherynne M. Valente – samo su neke od 23 priče objavljene u novoj antologiji steampunka, koju su, kao i prethodnu, uredili Ann i Jeff VanderMeer. Steampunk Reloaded uranja u najrazličitije teme i stilove, rastežući granice ovog tako popularnog podžanra koji više nije skučen samo u London, i koji ne govori samo o strojevima na navijanje, nego donosi priče iz paralelnih svjetova, iz povijesti koja se nikad nije dogodila.

Nova antologija pokušava odgovoriti na pitanje što je to steampunk, dajući što veći raspon odgovora. Bilo da se tek upoznajete s ovim žanrom ili ste njegovi stari znanci, antologija VanderMeerovih odlična je kao polazišna točka, ali i kao mjesto kojem se stalno vraćamo. Premda zvuči pomalo paradoksalno, steampunk još uvijek predstavlja žanr budućnosti koji pronalazi sve više i više poklonika, a zanimljivo je pratiti kako se s vremenom razvija, dobiva krila i kroz eksperimente gradi vlastitu bit.

RETROBUDUĆNOST

Paleo-Future

Matt Novak je paleofuturist, a njegova je misija dokumentiranje budućnosti koja se nikada nije dogodila. Svoj blog, na kojem arhivira predviđanja iz prošlosti o životu u budućnosti, počeo je pisati 2007. godine, i sada bi ga se već moglo nazvati stručnjakom za retrofuturizam.

Svoje paleofuturističke pronalaske kategorizirao je po desetljećima, od 70-ih godina 19. stoljeća naovamo, pa tako možemo saznati kakve su neobične leteće brodove zamišljali na prelasku iz 19. u 20. stoljeće, kako su u 1910. predviđali da će žene, nakon što dobiju pravo glasa, preuzeti vladanje svijetom, da su u 40-ima proteklog stoljeća smatrali kako će se u budućnosti neboderi graditi od plastike i kako se još početkom 80-ih djeci govorilo da će početak novog milenija donijeti blagostanje i siguran život.

Matt je pokrenuo i tiskani magazin na temu paleobudućnosti, čiji je prvi broj izašao u rujnu 2010. godine, a osim brojnih članaka i izvadaka iz knjiga te uvijek zanimljivih ilustracija, mogu se pogledati i paleofuturistički videoisječci u kategoriji paleofuture.tv.

TOP 5

Iz SF-a u stvarnost

1. Teleportacija
Dobro, tehnologija teleportacije u stilu beam me up, Scotty nije baš iza ugla, ali radi se na tome, i to već godinama. Od 2006. u SAD-u je patentiran i elaboriran izum teleportacije cijeloga tijela, a postoje i znanstvene studije o teleportaciji, kao i uspješni pokusi iz kvantne teleportacije, tako da se možemo nadati da bi u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti moglo biti nešto od ovoga. Držimo fige.

2. Leteći automobili
Gdje su nam leteći automobili – jedna je od najčešćih lamentacija na temu nedostigle budućnosti. E pa, izgleda da bismo i mi uskoro mogli putovati u stilu Blade Runnera ili Petog elementa. U Izraelu razvijaju vojno vozilo koje ima mogućnost vertikalnog polijetanja i slijetanja, a izgleda poput oblog automobila. Ako se ova tehnologija razvije, mogućnosti su joj beskrajne.

3. Svemirski lift
Mnogi su SF autori, od Arthura C. Clarkea pa do našeg Predraga Raosa, pisali o svemirskom dizalu. Za osnovu dizala u novije se vrijeme predlažu nanovlakna od ugljika, na kojima znanstvenici već rade, a 2009. godine dva su teorijska fizičara (od kojih je jedan Leonardo Golubović, rođeni Beograđanin, sa Sveučilišta u Zapadnoj Virginiji) predložila koncept rotirajućeg svemirskog dizala, o kakvom je već pisao Frederik Pohl davne 1985. godine.

4. Holodek
Korak po korak i uskoro bismo mogli vidjeti i pravi pravcati holodek kakvog su koristili na Enterpriseu. Holo-Dek Center u Hamptonu velika je kupola za igranje računalnih igara, kao stvorena za jedan odličan LAN-party. Poznajući ljudsku prirodu, holodek bi se ovako i onako koristio više u prizemne svrhe nego za neke korisne i konkretne primjene, tako da nije ni čudno što se za njega najviše zanima industrija kompjutorskih igara.

5. Replikator hrane
Još smo ipak jako daleko od pravog replikatora hrane, no itekako se razmišlja o problemu opskrbe astronauta hranom na dužim putovanjima. Kinezi razmišljaju o satelitima koji će služiti isključivo uzgoju hrane, a Amerikanci o laboratorijskom uzgoju tkiva, iz kojeg će se proizvoditi meso, ili pak razvoju tehnologije printanja biomaterijala uz pomoć modificiranih ink-jet printera.

(Irena Rašeta / Plan B 39)

ZVJEZDANA VRATA

Na HTV-u se krajem listopada počela prikazivati serija Stargate Universe, pa smo pomislili kako je ovo prikladan trenutak da se osvrnemo na sve serije iz Stargate franšize. Domaći SF fanovi već su navikli da HTV SF serijama podaruje termine koje nitko osim umirovljenika, djece ili insomnijaka ne može pratiti, no mnogi se pitaju zašto je odabran baš ovaj posljednji izdanak franšize koja je imala dva daleko kvalitetnija prethodnika. Saznajmo ponešto o svakome od njih…

Stargate SG-1

Zvjezdana vrata su portal u obliku velikog prstena koji omogućava transport ljudi i objekata na udaljene planete uz pomoć crvotočine. Prvi se put javljaju 1994. godine u istoimenom filmu Rolanda Emmericha, a potom i u spin-off serijama, stripovima i romanima, igrama te kasnija dva filmska nastavka, Stargate: The Ark of Truth i Stargate:Continuum, koji zaključuju pustolovine SG-1 tima.

U Emmerichovom filmu egiptolog Daniel Jackson (glumi ga James Spader) zajedno s timom koji predvodi pukovnik Jack O’Neill (Kurt Russel), kroz Zvjezdana vrata odlazi na daleki planet Abydos. Ondje pronalaze tehnološki nerazvijene pripadnike ljudske vrste koje ugnjetavaju zli izvanzemaljci koji podsjećaju na drevna egipatska božanstva i čije preživljavanje ovisi o ljudskim tijelima koja uzimaju kao domaćine. Nakon uspješnog oslobađanja ljudske rase od zlog vladara, američki se vojnici vraćaju na Zemlju, no Daniel Jackson ostaje na Abydosu.

Serija Stargate SG-1 nastavlja tamo gdje je film stao. Daniel (Michael Shanks) vraća se na Zemlju i postaje članom tima koji se sastoji od izvanzemaljca Teal’ca (Christopher Judge) i briljantne astrofizičarke Samanthe Carter (Amanda Tapping), a kojem je na čelu ponovno Jack O’Neill (Richard Dean Anderson) u podosta manje depresivnom izdanju nego u filmu. U kasnijim sezonama stalnom će se timu priključiti energični Cameron Mitchell (Ben Browder), otkačena Vala Mal Doran (Claudia Black) te staloženi Hank Landry (Beau Bridges).

Upravo su sjajni likovi najveća prednost ove serije koja je pokrila većinu SF tropa i koja iz epizode u epizodu istražuje daleke planete, izvanzemaljce, neobične tehnologije te prirodne i svemirske pojave, a veliku će ulogu u kreiranju radnji epizoda igrati i mnoge zemaljske mitologije i religije, ponajprije egipatska i nordijska, kao i mitovi o kralju Arthuru. Stargate SG-1 na kraju će doživjeti deset sezona (1997.-2007.) i ući u povijest kao jedan od najduže prikazivanih neprekidanih SF serijala.

Stargate Atlantis

Između 2004. i 2009. prikazivao se Stargate Atlantis, nešto manje popularan spin-off, ali i dalje serija s mnogo poklonika. Atlantis se nadovezuje na sedmu sezonu serije Stargate SG-1, odvodeći ljude u udaljenu galaksiju Pegaz, gdje se na jednom planetu nalazi izgubljeni grad Atlantida. Tuđinska rasa zvana Drevni odgovorna je za gradnju Atlantide, kao i za razvoj tehnologije Zvjezdanih vrata, a upravo je Atlantida bila njihovo posljednje uporište prije odlaska na Zemlju i kasnijeg misterioznog nestanka.

I Stargate Atlantis dovodi zanimljive i snažne likove (Joe Flanigan kao John Sheppard, David Hewlett kao Rodney McKay, Rachel Luttrell kao Teyla, Torri Higginson kao Elizabeth Weir, Jason Momoa kao Ronon Dex) koji nas vode u mnoge nove pustolovine u udaljenom kutku svemira te upoznaju s brojnim novim izvanzemaljskim rasama kojima se nije uputno zamjeriti.

Stargate Universe

Stargate Universe, koji se počeo prikazivati prošle godine, a u Americi je trenutačno u tijeku njegova druga sezona, odvodi tîm istraživača na nenaseljeni brod Drevnih po imenu Destiny, koji se kreće u nepoznatom smjeru i s nepoznatim ciljem. Universe prekida s mnogim dobro uhodanim obrascima franšize Stargate. Producenti su željeli napraviti potpuno odvojeni serijal, koji bi se po stilu i tonu znatno razlikovao od ranijih serija, što im je u potpunosti uspjelo, i to na njihovu veliku štetu.

Premda su ponovno u igri međuzvjezdane pustolovine i veliki tîm s mnogo raznovrsnih likova (Robert Carlyle kao Nicholas Rush, Louis Ferreira kao Everett Young, Brian J. Smith kao Matthew Scott, David Blue kao Eli Wallace i drugi), Universe je potpuno izgubio zaigranost i tematsku raznolikost prethodnih serijala, a ranija najveća prednost – dobro osmišljeni likovi s kojima su se gledatelji poistovjećivali – pretvorena je u najveći nedostatak. Previše likova pretvorenih u klišeizirane lutke koje hodaju i pričaju – daleko je od likova čije pustolovine želimo pratiti, bez obzira volimo li više pomalo vrckaviju radnju ili onu koja je primjerenija i „ozbiljnijoj“ publici. Universe želi biti sljedeći Lost ili barem Battlestar Galactica, ali za to nema nikakve šanse. No s njegovim će otkupom HTV barem imati konkretnih razloga za potvrdu da kod nas SF serije nisu isplative niti gledane.

Službene stranice franšize
Hrvatska Stargate udruga
Crogate

SF KNJIGA MJESECA

Lois McMaster Bujold: Ledena opeklina

Izvorno izdanje najnovije pustolovine Milesa Vorkosigana iz pera majstorice žanra Lois McMaster Bujold izašlo je 19. listopada, a za početak studenoga najavljen je izlazak hrvatskog prijevoda. Ledena opeklina odvija se šest-sedam godina nakon Diplomatskog imuniteta, kad se Miles bliži svojoj 40. godini života.

Radnja se odvija na Kibou-daini, planetu opsjednutom varanjem smrti. Carski revizor Miles Vorkosigan dolazi istražiti krio-korporaciju koja se želi proširiti na njegov rodni Barrayar te se ponovno nađe usred spletki, zavjera, podmićivanja i otmica – on im jednostavno ne može (ili ne želi) umaknuti, bez obzira na to koliko mu je godina i koji mu je bračni status. Miles otkriva da se na Kibou-dainiju razbuktava generacijski sukob oko novca i resursa, premda na planetu koji vrvi izbjeglicama izmještenima iz svog vremena – ni generacija više nije ono što je nekad bila.

Jedinstveni Miles

Pustolovine Milesa Vorkosigana višestruko je nagrađivan serijal romana i priča o jednom od najneobičnijih likova u povijesti znanstvene fantastike. Mladi aristokrat s planeta Barrayar, krhkih kostiju, niska rasta i visoke inteligencije, osvojio je mnoge ljubitelje SF-a svojom hiperaktivnošću, sklonošću upadanja u međuzvjezdane pustolovine i sposobnošću suočavanja sa životnim nedaćama. Romani Lois McMaster Bujold čitaju se doslovno u jednome dahu; stoga nimalo ne sumnjamo da će Ledena opeklina biti išta drugačija.

Nakladnik: Algoritam
Besplatna poglavlja

RETRO BUDUĆNOST

E. E. „Doc“ Smith: The Skylark of Space

Space opera je podžanr znanstvene fantastike koji je uglavnom ili u potpunosti smješten u svemir, a obično je riječ o pustolovini koja uključuje napredne tehnologije i putovanja na daleke i egzotične planete, te često završava borbom protiv zlih galaktičkih imperija i općenito grandioznim pothvatima spašavanja ljudske rase i samog svemira od zlih sila koje ih žele podjarmiti ili pak potpuno zatrti.

Kao otac space opere najčešće se spominje američki SF pisac E. E. „Doc“ Smith (1890.-1965.). Njegova su djela, prema riječima SF velikana Frederika Pohla, uz iznimku H. G. Wellsa i Julesa Vernea, inspirirala više imitatora i promijenila razvoj znanstvene fantastike više nego knjige bilo kojeg drugog pisca, jer se s dolaskom space opere na pozornicu znanstvena fantastika zauvijek mijenja.

Njegov prvi roman, The Skylark of Space (1928.), jedan je od najranijih romana o međuzvjezdanim putovanjima te se često naziva prvom velikom space operom. Originalno je bio serijaliziran u časopisu Amazing Stories i danas se smatra klasikom pulp SF književnosti.

Besplatni download romana

TOP 5

Metode međuzvjezdanog putovanja

1. FTL
Putovanje brže od brzine svjetlosti (faster-than-light) u SF-u se ostvaruje na razne načine: od vjerojatnije najpoznatijeg warp pogona u Zvjezdanim stazama ili putovanja kroz hipersvemir (npr. u Dini Franka Herberta ili serijalu o Kulturi Iaina M. Banksa), pa do tzv. starbursta iz serije Farscape, FTL pogona iz Battlestar Galactice ili slipstreama koji opisuje David Brin u svojoj seriji romana Uplift – FTL je najbrži i najjednostavniji način premještanja od jednog do drugog udaljenog sazviježđa.

2. Crvotočine
Kad tehnologija nije dovoljno napredna da omogući putovanje brže od brzine svjetlosti, tu su uvijek pouzdane i manje pouzdane crvotočine koje omogućavaju gotovo istovremeno premještanje između dvije vrlo udaljene točke u svemiru. Mnogi su pisci posegnuli za ovom metodom: Carl Sagan u Kontaktu, Greg Egan u romanu Diaspora, Lois McMaster Bujold u Pustolovinama Milesa Vorkosigana itd. Također ćete ih naći i u serijama Babylon 5, Farscape, Star Trek:Deep Space Nine, franšizi Stargate i drugima.

3. Generacijski brodovi
Generacijski brod je međuzvjezdani svemirski brod koji putuje brzinom daleko sporijom od brzine svjetlosti te mu trebaju desetljeća, stoljeća, a nekad čak i tisućljeća da stigne na svoje odredište. Za to se vrijeme na njemu izmjenjuju mnoge generacije putnika te se često dogodi da putnici kroz stoljeća beskrajnog putovanja zaborave da se nalaze na brodu – koji za njih postaje cijeli svemir. Roman Non-stop Briana Aldissa najpoznatije je djelo koje obrađuje temu generacijskoga broda.

4. Embrionalna kolonizacija svemira
Ova metoda kolonizacije svemira relativno je jednostavna i jeftina u usporedbi s ostalima, međutim ima i najneizgledniji rezultat. Dovoljno je poslati brod „napučen“ smrznutim ljudskim embrijima na neki teraformirani planet i ondje razviti život uz pomoć automatiziranih robota. David Brin, Alastair Reynolds, Arthur C. Clarke, Jack Williamson i James P. Hogan samo su neki pisci koji su se pozabavili ovom idejom kolonizacije svemira, no koja – u pričama proizašlim iz njihovih pera – nije uvijek imala uspješan ishod.

5. Brodovi spavači
Vjerojatno najneekonomičniji način putovanja kroz svemir jest putovanje brodovima koji se kreću daleko sporije od brzine svjetlosti, pri čemu je putniku cilj „u jednom komadu“ i po mogućnosti prije svoje prirodne smrti stići na odredište. Zbog dugotrajnosti putovanja, razdaljine je potrebno prelaziti u nekoj vrsti hibernacije ili suspendirane animacije, što se može postići, primjerice, kriogenim smrzavanjem. Primjere ovakve metode putovanja možemo vidjeti filmu 2001: Odiseja u svemiru, filmovima iz franšize Alien, u djelima Iaina M. Banksa itd.

(Irena Rašeta / Plan B 38)

Nađemo li se ikada u prilici putovati kroz vrijeme, bilo bi dobro da znamo što nas tamo čeka. Prisjetili smo se nekih najčešćih nedoumica i razjasnili ih uz pomoć svjedočanstava nekolicine iskusnih putnika.

Kako se stvari mogu zakomplicirati ako želim ispraviti nepravde iz prošlosti?

Mi ljudi ne možemo spriječiti poriv za ispravljanjem krivih drina, posebno ako su se one iskrivile preko naših pleća. Svatko bi od nas, da mu se pruži mogućnost putovanja u prošlost, pokušao ispraviti neku pogrešku koju je učinio ili koja je bila učinjena njemu. Međutim, postoji problem. Naime, fizičari kažu da svemir ne dozvoljava zatvorene vremenske petlje. Dakle, ako se iz sadašnjosti vratimo u prošlost, ispravimo nepravdu koja nas muči, to ne jamči da će povratak u sadašnjost biti moguć. Drugim riječima, čak i ako je nepravda ispravljena – moramo živjeti s posljedicama novostvorene stvarnosti. Sve je to zorno prikazano u filmu Prava frekvencija (2000.), u kojem junaci, doduše, ne putuju fizički kroz vrijeme, no u mogućnosti su djelovati na zbivanja izvan svog vremena te ubrzo počinju uviđati da svaka akcija ima i reakciju i da zbilja vrijedi ona stara poslovica o putu za pakao.

Namjeravam li putovati kroz vrijeme, što treba odjenuti?

Ako je ikako moguće, treba se, naravno, odjenuti u skladu s vremenom u koje se putuje. Toga se pravila ne treba striktno držati ako se, primjerice, putuje u blisku budućnost jer čak i odjeća iz minulih stoljeća može proći kao simpatična ekscentričnost (kao primjerice u filmu Kate i Leopold iz 2001.), no izuzetno je preporučljivo biti u skladu s vremenom ako se putuje u manje tolerantnu, čak ne nužno predaleku prošlost. Pitajte samo Martyja McFlya kako se proveo kad je u prvom dijelu Povratka u budućnost završio u 1955. godini u proturadijacijskom odijelu ili se skitao svojim gradićem noseći „prsluk za spašavanje“.

Želi li mi sudbina nešto poručiti ako me muče snovi i halucinacije povezani s mojim putovanjem kroz vrijeme?

Imate li čudne snove i/ili halucinacije u vezi svoje prošlosti ili budućnosti i k tome se poigravate s putovanjem kroz vrijeme, da, vrlo je vjerojatno da vam sudbina pokušava nešto poručiti. Nešto ne baš dobro. James Cole u Dvanaest majmuna (1995.) neprestano je sanjao kako kao dječak promatra ubojstvo čovjeka na aerodromu, za kojeg se ispostavi da je on sam koji je iz budućnosti doputovao u prošlost. Donnieja Darka u istoimenom filmu iz 2001. muče vizije divovskog čovjekolikog zeca Franka koji mu poručuje da će za 28 dana, 6 sati, 42 minute i 12 sekunda sustići svoju sudbinu. U oba je slučaja predsudbinski paradoks uhvatio glavne junake u petlju i oni ne mogu pobjeći od onoga što im je predodređeno. Ovo pravilo nije uklesano u kamen, ali bolje ga je imati na umu.

Čega se trebam paziti ako ne želim iznenada završiti u nekom drugom vremenu?

Ovo je područje koje se još uvijek istražuje, tako da će s vremenom sigurno biti još primjera. Ali možemo sa sigurnošću upozoriti na dvije stvari: jacuzzi i najpoznatiju pjesmu Bonnie Tyler. Skupina prijatelja iz filma Hot Tub Time Machine (2010.) vrati se u svoju prošlost u 1986. godinu nakon lude noći provedene u jacuzziju. Na jednako se nerazjašnjen način Pete iz filma ČPP o putovanju kroz vrijeme (2009.) nađe u budućnosti dok obavlja nuždu u WC-u engleskog puba i pjevuši Total Eclipse Of The Heart. Ne kažemo da trebate u potpunosti izbjegavati jacuzzije i Bonnie Tyler, no nemojte reći da vas nismo upozorili.

Kojeg se paradoksa još treba čuvati?

Efekt poznat kao „djedov paradoks“ jedan je od onih logičkih začkoljica zbog kojih je putovanje kroz vrijeme komplicirano i s filozofske strane. Naime, putovanjem u prošlost mogli bismo, primjerice, ubiti svoga djeda ili spriječiti da se naši preci upoznaju i osujetiti vlastito rođenje, a time i samo putovanje u prošlost. S tim se suočio naš Marty McFly kada je svojom pojavom u prošlosti spriječio svoje roditelje da se zaljube, što ga je zamalo koštalo života. Nije paradoks koji treba ovlaš shvatiti – pitajte samo nekog mudrijeg od sebe, primjerice svoga djeda.

SF KNJIGA MJESECA

Charles Yu: How to Live Safely in a Science Fictional Universe

Roman prvijenac mladog američkog autora Charlesa Yua izazvao je mješovite reakcije – jednima su usta puna hvale, dok drugi ne vide što je tako posebno u njemu. Priča se odvija u jednom od beskrajno mnogo svemira, u drugorazrednom i nedovršenom Minor Universeu 31. U tom je svemiru instalirano samo 93% zakona fizike prije nego što je projekt napušten, pa njegovi stanovnici imaju vječni osjećaj nepotpunosti. Hirovito je to mjesto u kojem su putovanje brzinom svjetlosti i alternativne dimenzije dio svakodnevice poput gravitacije.

Višeslojne petlje
Glavni se junak zove kao i autor – Charles Yu – a bavi se popravljanjem unajmljenih vremenskih strojeva. Naime, ljudi u ovom defektnom svemiru vole i mogu putovati kroz vrijeme, a to čine kako bi posjetili bolne i teške trenutke iz svoje prošlosti. Budući da ne mogu ništa promijeniti, odlaze u prošlost ponovno proživljavati svoje loše odluke i događaje kako bi shvatili što je to pošlo po krivu. Drugi se, pak, odluče zaustaviti u vremenskoj petlji i neko vrijeme proživljavati jedan te isti događaj, kao što to čini Yuova majka, osuđena na neprekidno spravljanje nedjeljne večere. Charles putuje kroz taj naopaki svemir pokušavajući pronaći svoga oca, propalog znanstvenika koji je izumio putovanje kroz vrijeme, a koji je netragom nestao prije nekoliko godina.

A cijelo vrijeme ključ misterije vjerojatno leži u knjizi How to Live Safely in a Science Fictional Universe, koju je Charles dobio od budućeg sebe, a koju je sam napisao. Kužite?

RETRO BUDUĆNOST

H. G. Wells: Vremenski stroj

Deset godina prije nego što je Einstein postavio svoju specijalnu teoriju relativnosti, Wells je napisao kratki roman koji i dan-danas služi kao inspiracija mnogim djelima koja se bave temom putovanja kroz vrijeme. Vremenski stroj se danas smatra klasikom znanstvene fantastike, koji osim uvođenja pojma „vremenskog stroja“ kao i teme umiruće Zemlje u dalekoj budućnosti, ujedno zorno odražava Wellsovu zabrinutost zbog smjera u kojem se suvremeni svijet razvija, posebno zbog rastuće industrijalizacije te sveopćeg nazadovanja zapadnog društva.

Roman je doživio nekoliko filmskih, radijskih i stripovskih adaptacija, od kojih je najpoznatija i najkvalitetnija ekranizacija Georgea Pala iz 1960. godine, s Rodom Taylorom u glavnoj ulozi. Prema mnogima, daleko slabiju filmsku verziju iz 2002., s Guyom Pearceom u glavnoj ulozi, režirao je glavom i bradom praunuk H. G. Wellsa, Simon Wells, no nekima je očito priča puna logičkih rupa, bespotrebnih zapleta i ne pretjerano impresivnih specijalnih efekata bila dovoljno dobra jer se navodno priprema i nastavak, Vremenski stroj II.

TOP 5

Vremeplovi

1. TARDIS (Time And Relative Dimension In Space) – Doctor Who
Prepoznatljiva plava londonska policijska govornica iz 1950-ih, veća iznutra nego izvana, poslužit će za putovanje u bilo koju točku u prostoru i vremenu. Vremenski lordovi napravili su svoja vozila tako da se prilagođuju okolini uz pomoć „kameleonskog kruga“, no Doktorov se TARDIS, posljednji u cijelom svemiru, pokvario i zapeo u obliku policijske govornice. Funkcionira tako da se dematerijalizira na mjestu polaska, prolazi kroz prostorno-vremenski vrtlog, pa se ponovno materijalizira na mjestu slijetanja.

2. DeLorean DMC-12 – Povratak u budućnost
Ova marka automobila svoj kultni status duguje gotovo isključivo filmskoj franšizi Povratak u budućnost, u kojoj je poslužio kao vremeplov. Jezgra stroja je kapacitator fluksa koji omogućava putovanje kroz vrijeme. Originalno gorivo je plutonij, no kasnije je dodan fuzijski generator koji se napaja smećem. Kako bi cijela stvar funkcionirala, DeLorean mora putovati 88 milja na sat (142 km/h) te proizvesti 1,21 gigavat struje.

3. Wellsov vremeplov – Vremenski stroj
I dan-danas još uvijek najljepši i najkomforniji vremeplov. Statičan i u obliku mjedenih saonica, oličenje je estetike steampunka. Njime se rukuje uz pomoć poluge koja se pomiče gore ili dolje, ovisno u kojem „smjeru“ želimo putovati, te brojčanika koji određuju odredišni datum u prošlosti ili budućnosti. Pri pokretanju se vrijeme oko stroja vidljivo ubrzava, tako da osoba koja putuje kroz vrijeme može pratiti promjene koje se događaju u okolini.

4. Ugrađeni vremeplov – ČPP o putovanju kroz vrijeme
Putnica kroz vrijeme u SF komediji Često postavljana pitanja o putovanju kroz vrijeme vremeplov ima ugrađen u svoje tijelo, što ga čini izrazito korisnim i funkcionalnim. Istina, malo ga je teže popraviti ako se pokvari, no barem pruža sigurnost da se nikada nećemo izgubiti u vremenu, budući da ga je nemoguće zametnuti.

5. Kutija – Primer
Ako se ikada ostvare želje brojnih znanstvenika, geekova i psihopatskih zločinaca te se zbilja napravi stroj koji će omogućavati putovanje kroz vrijeme, on će vrlo vjerojatno izgledati kao onaj iz filma Primer – kao obična kutija. Premda niskobudžetni, taj je film toliko kompliciran da glava počinje boljeti od samog pokušaja da se objasni princip prema kojem ovaj vremeplov funkcionira. Znalci kažu da su fizika i matematika uvjerljive. Vjerujmo im.

Foto: Picturehouse Entertainment

(Piše: Irena Rašeta / Plan B 37)