Rezultat je to promjene paradigme koju je uzrokovao tehnološki napredak, a u kojoj ključnu ulogu u razvoju nekog proizvoda igraju - tehmemi.No, da bismo objasnili na što mislimo, morat ćemo krenuti od početka te najprije objasniti što je uopće mem (od engl. meme).

Da, da, svi smo se s tim pojmom susreli mnogo puta, a danas se on doista koristi za sve i svašta - ponajviše za viralne šale i pošalice, filmove, sleng i druge elemente komunikacije na webu, koje se zahvaljujući eksploziji blogova, social networkinga i drugih sličnih web 2.0 servisa ovih dana doslovce šire poput virusa. Izvorni se pojam pripisuje Richardu Dawkinsu, autoru "Sebičnog gena", no on ga je 1976. godine spomenuo tek uzgred (u svojoj knjizi), kao analogiju riječi gen, nastalu kraćenjem anglizma mimeme, proizašlog pak od grčkog mimma (nešto imitirano, imitacija). Veću pozornost mem je dobio tek početkom devedesetih, kada se čitav niz filozofa, psihologa i istraživača kognitivnih znanosti počeo ozbiljnije baviti tim pojmom. A ono što mem podrazumijeva jest proširivanje teorije evolucije i reprodukcije genetskog materijala na informacije i ljudsku kulturu.

Mem je, prema memetici (znanosti o memu, analogno genetici), neka samodostatna informacijska ili kulturološka jedinica, koja se reproducira i samoreplicira te se širi među ljudima - usmenom predajom, izlaganjem medijima ili tek pjevušenjem bezazlenog pjesmuljka koji nikako da istjerate iz glave. Ta informacija, baš kao i genetska, putem može evoluirati, izmiješati se (križati) s nekom drugom, u nekom trenutku mutirati, bilo vanjskim utjecajem, bilo greškom pri replikaciji ("rekla-kazala" ili načinom "pokvarenog telefona"), ili čak iznjedriti posve novi mem (dobiti potomka). Daljnjom ekstrapolacijom tog koncepta, teorija evolucije može se proširiti na čitavu ljudsku kulturu i njezin razvoj kroz stoljeća.

Njegovo visočanstvo – tehmem

Tehno-mem ili tehmem (izraz koji, koliko je nama poznato, postoji samo kao naziv nekolicine blogova i portala), po istoj bi analogiji bio samodostatna, osnovna tehnološka informacijska jedinica sposobna replicirati se, mutirati, evoluirati i stvarati potomstvo, no s jednom razlikom: "podloga" na kojoj se tehmemi razvijaju više nisu izravno ljudi i ljudska kultura, već industrija, dok medije i društvene interakcije kao sredstvo razmjene kod tehmema zamjenjuje tržište. Baš kao u genetici i memetičkoj teoriji, i takvi hipotetski tehmemi "razmnožavaju" se i razvijaju prema teoriji evolucije, što znači da opstaju i reproduciraju se - samo oni najprilagođeniji.
Premda to zvuči logično, i ovdje treba, baš kao i u teoriji evolucije, pripaziti na pravo značenje riječ "prilagođen": ljudima je, izgleda, uvijek prirodno tom pojmu pripisivati značenja kao što su "najbolji", "najsloženiji", "najbrži"...

No "najprilagođeniji" ne mora (nužno) značiti apsolutno ništa od toga - evolucija ne poznaje pojam "boljeg" ili "lošijeg", "evoluiranijeg" ili "manje evoluiranog", "naprednijeg" ili "nazadnijeg" i slično. To je prilično očigledno i u genetici i u memetici (sjetite se samo kakvi su posve besmisleni i krajnje glupavi memi kružili internetom posljednjih godina - npr. Badger Badger Badger, Loituma ili Chuck Norris Facts), a ako se malo bolje pogleda - i u potrošačkoj tehnologiji i industriji.

Tehmem glavom i bradom

Vjerojatno najbolji primjer, koji najzornije potkrepljuje upravo iznesenu teoriju, jest nedavna pošast u industriji kompaktnih fotoaparata zvana face priority AF ili face detection - funkcija koja detektira ljudska lica u kadru te im automatski pridaje prioritet fokusa, odnosno izoštrava sliku na lica, a ne na okolinu. Premda potencijalno korisna, pogotovo za početnike, ovu funkciju teško da je moguće nazvati revolucionarnom, senzacionalnom ili nužno potrebnom. Maleni fotoaparati, na kakve se obično ova funkcija dodaje, u pravilu imaju i iznimno malena slikovna osjetila (imagere), a što je osjetilo manje, to slika zbog fizikalnih (optičkih) zakonitosti ima veću dubinsku oštrinu, to jest oštrina manje ovisi o udaljenosti objekta koji slikate od točke na koju je uređaj stavio fokus.

Drugim riječima, manja je šansa da ćete - stoga što je, primjerice, aparat fokusirao drvo u pozadini umjesto lica osobe koju fotografirate - dobiti loš, tj. mutan portret. Utjecaj je utoliko slabiji što je dostupno ambijentalno svjetlo jače, a portreti se u pravilu fotografiraju vani, na danjem svjetlu, ili bljeskalicom. I sve to, naravno, ignoriramo li činjenicu da čak i najmanji digitalci već podulji niz godina znaju i bez face recognitiona zaključiti koji je predmet u kadru najbliži fotoaparatu te ga fokusirati, neovisno o njegovom položaju na slici.

Techmeme 2: The Son of Techmeme

Nikon je spomenutu funkciju u svoje aparate počeo uvoditi još 2005. godine, u jednom od razdoblja "inovacijskih kriza", kako bi opravdao postojanje novih modela svoje COOLPIX serije kompakata (a koji se osim po mogućnosti  prepoznavanja lica nisu previše razlikovali od svojih prethodnika) i podigao si medijsku vidljivost neposredno prije jednog od najvećih svjetskih sajmova posvećenih fotografiji (Photo Marketing Association Annual Show ili, kraće, PMA).

Taj je feature, međutim, unatoč svojoj objektivnoj beznačajnosti (da ne kažemo - bezvrijednosti), privukao toliko pozornosti da su u sljedećih godinu dana identičnu funkciju, pod neznatno drugačijim imenom, dobili i Sonyjevi, Olympusovi, Samsungovi, Pentaxovi, Canonovi, Fujijevi i tko zna čiji još fotoaparati.Face recognition se tržištem kompaktnih digitalnih fotoaparata proširio poput pošasti i u roku od dvije godine neupućeni su kupci aparate bez te funkcije počeli percipirati kao zastarjele i manje vrijedne.

Da stvar bude još gora, ove se godine pojavila i svježa "mutacija" ovog featurea, nazvana smile detection ili smile recognition. Sonyjev DSC-T200 (koji smo predstavili u Top modelima) i novi modeli Olympusove serije FE (FE-280, FE-290 i FE300), naime, funkciju detekcije lica proširuju još glupljom mogućnošću detekcije osmijeha: nakon što na uređaju podesite smile detection način rada, on će čekati na okidanje fotografije sve dok jedna ili više osoba koje se nalaze u kadru - ne nasmiješe.

O kolikoj se gluposti radi postaje jasno kada saznate da funkcija uključuje i mogućnost podešavanja "razine osmijeha"; ne samo da je kvantifikacija osmijeha krajnje glupav koncept, već vam je čin podešavanja tog parametra sam vjerojatno odnio kojih pet puta više pažnje i truda nego da ste sami svojim očima pazili što se događa ispred vas i okinuli u trenutku kad se osoba koju snimate nasmiješila.

Evolucijska prednost

Kako, dakle, tehnologija koja je za performanse krajnjeg proizvoda relativno nevažna (fotoaparat je ponajprije alat kojim stvaramo fotografije - a, kao što smo već ugrubo objasnili, face recognition ima minimalan utjecaj na kvalitetu fotografija) može toliko brzo i do te mjere zavladati tržištem te postati feature broj jedan u određenom proizvodnom segmentu? Prvo evolucijski pogodno svojstvo tehnologije jest u tome što se izuzetno lako implementira: riječ je, naime, o isključivo softverskoj funkciji.

Procesori u današnjim digitalnim fotoaparatima (čak i onim najjeftinijim i najslabijim) i više su nego adekvatni za njezin uspješan rad, zahvaljujući čemu ovaj tehmem ima potencijalno iznimno visoku brzinu razmnožavanja. Iz identičnih razloga i iznimno lako mutira - svaki proizvođač posjeduje svoju varijaciju algoritma za detekciju i svaki može slobodno tvrditi da je baš njegov algoritam nov, revolucionaran i nenadmašan, a sitnim dodacima i izmjenama, poput spomenute detekcije osmijeha, tehmemu se lako osigurava i uspješno potomstvo. Konačno, riječ je o funkciji koja je eminentno medijski privlačna: ima "ono nešto" što proizvode koji je posjeduju u reklamama čini više cool od proizvoda koji je ne posjeduju, barem kada se neupućenog korisnika pita.

Premda je već dugo dio mainstreama, raspoznavanje uzoraka i - malo specifičnije - lica, prosječnom korisniku i dalje evocira asocijacije na znanstvenu fantastiku, umjetnu inteligenciju, špijunažu i druge kulturološki atraktivne fenomene.

Univerzalnost pošasti

Sve što smo opisali nipošto nije ograničeno samo na fotoindustriju. Posve se identične stvari iz godine u godinu događaju u svim potrošačkim "žanrovima" - od elektroničke industrije, preko automobilske industrije do kozmetičke. U ove dvije posljednje možda i najviše i najdulje nego igdje. Dovoljno se prisjetiti ksenonskih svjetala (te poplave fićeka, golfova, BMW kockica i opel astri s klasičnim žaruljama obojanima u plavo kako bi nalikovale ksenonskim) i retinola (mala domaća zadaća - obratite pozornost na TV reklame za kreme za lice i nabrojite one koje ne spominju retinol i/ili nanosome) - i bit će vam jasno o čemu pričamo.

Zasigurno će se naći mnogi koji će na sve ovo reći: pa što? Na kraju krajeva, ako određeni tehmem preživi, to znači da je on posebno dobro prilagođen tržištu, zar ne? To je dobro, nije li? E pa - nije! Daleko od toga. Zašto? Zato što tržište danas više ne kroje potrošači, već marketing. Samim time ni uvjeti koji oblikuju tržište više nisu određeni stvarnim željama korisnika, već željama koje im marketing i reklame imputiraju.

Umjetna selekcija

Rezultat toga jest okruženje u kojem tehmemi ne evoluiraju "prirodnim putem", nego "umjetnom selekcijom". Napominjemo još jednom da je čitava bit evolucije, genetičke, memetičke ili tehnološke, da ne postoji "dobro" i "loše" - evolucija je indiferentna. Evolucija kakvu smo opisali, međutim, loša je za nas kao potrošače i krajnje korisnike, jer okolinu u kojoj tehmemi evoluiraju više ne uvjetuju ponuda i potražnja ili interesi kupaca, već "vanjski utjecaji" u obliku marketinga i masovnih medija. S obzirom na to da ti utjecaji, pak, (direktno ili indirektno) dolaze upravo od proizvođača, očigledno je da tržištem upravlja zatvorena petlja (feedback loop) na koju potrošači nemaju mnogo utjecaja.

Sve nas to, međutim, dovodi do najvažnijeg i najnegativnijeg trenda koji proizlazi iz tržišta zasićenog tehmemima, a dugoročno je najvažniji za razvoj high-tech industrije, te posredno i (potrošačkog) društva općenito. U nedostatku pametnijeg postojećeg termina, da bismo ga opisali uvest ćemo pojam "tehnološki singularitet", koji izvorno ima drugačije značenje (označava hipotetski razvoj događaja u futurologiji, do kojega bi došlo kada bi ljudski rod stvorio entitet - bilo umjetnu inteligenciju ili amalgam čovjeka i stroja - veće inteligencije i višeg tehnološkog razvojnog potencijala od sebe, ali to je već tema za neki drugi tekst). Naime, kako tehmemi sve više i više vladaju razvojem proizvoda, tako je sve više i više uočljiv manjak njihove raznolikosti.

Mračne slutnje

Na tržištu na kojem se tehmemi repliciraju u jednom razvojnom ciklusu (jednoj generaciji proizvoda) i gdje tržišni opstanak ovisi o tome ima li vaš proizvod sve tehmeme koje i konkurentski, svi proizvodi ubrzo počinju izgledati i funkcionirati jednako, a prave, realne konkurencije nema. Nekad su postojali mehanizmi samokontrole koji su sprječavali da se takvo što dogodi, među kojima su vjerojatno najvažnija bila patentna prava.

Zahvaljujući tehnološkom napretku i popularizaciji outsourcinga u poslovnim modelima modernih kompanija, međutim, proizvođačima danas nije apsolutno nikakav problem doći do identične tehnologije kakvu posjeduje konkurent unutar jednog ciklusa razvoja, bilo reverznim inženjeringom bilo izravnim angažiranjem iste kompanije koja ju je izvorno napravila. Upravo zahvaljujući tome, kao i zakazivanju brojnih drugih "prirodnih" zaštitnih mehanizama - situacija je danas kakva jest (ili kakvom je pokušavamo predstaviti, što nas konačno dovodi i do zaključnog odlomka).

Pretjerujemo li ovim tekstom, na koncu konca, malo previše s pesimizmom, širenjem panike i pljuvanjem po modernoj industriji, marketingu i potrošačkom društvu?  Vjerojatno malo da. No smatramo da se malo pretjerivanja isplati ako to uspije promijeniti način na koji razmišlja makar i samo jedan među vama, dragi čitatelji. Stoga sljedeći put kada kupujete fotoaparat - razmislite što i zašto kupujete. (Ante Vukorepa, Plan B 4)