Jedino mjesto u Hrvatskoj s kojega možete vidjeti kako sunce izlazi iz mora i u njega zalazi je – Palagruža. Tek kilometar i pol duga, s najvišom točkom na 90 metara, dom je samo svjetioničara i njegove obitelji. Imao sam sreću prošle godine na jedno poslijepodne posjetiti ovu iznimnu lokaciju, koja nije u dosegu turističkih središta i ima sreću da će je masovni obilasci vjerojatno zauvijek zaobilaziti. Ona će i dalje ostati privilegij odvažnih jedriličara, a češće će biti odredištem ribara koji nakon višesatnog plova na obzorju za nagradu ugledaju njezinu vizuru.

Upravo se za Palagružu vežu najstarija sjećanja o ribarstvu u Hrvatskoj. Viški su ribari s ove najudaljenije naseljene točke naše obale još prije tisuću godina kao ponajbolji lovci na srdele u Jadranu odlazili prodavati ribu Rimljanima, ali i na Bliski istok. "Dijete Palagruže" je profesor i pjesnik Joško Božanić. Iako je rođen u Komiži, bio je redovit sudionik povijesne regate ribara koja je svake godine veslala od njegova mjesta do Palagruže. On sâm učinio je mnogo za očuvanje ribarske tradicije u Hrvatskoj. Osim što i dalje piše poeziju na izumrlom jeziku moreplovaca, zvanom "lingua franca", progurao je i projekt obnove falkuše, brodice s kojom su Komižani odlazili na ribarenje u moru ispred Palagruže, veslajući i jedreći po 40 milja. Upravo zahvaljujući upornosti naših otočana u povijesti, Palagruža je međunarodnim pravom postala hrvatsko vlasništvo, iako je po udaljenosti bliža Italiji.

300 godina tradicije

Poželjeli smo saznati kako ribari žive danas, je li kruh sa sedam kora s vremenom postao još tvrđi. Idealnog sugovornika pronašli smo u ribarskom mjestu Krilo Jesenice pokraj Omiša, gdje živi obitelji Petrić. "Glava kuće" je 53-godišnji Tihomir, koji se zajedno sa svojom braćom cijeli život bavi ribarstvom. A kako i ne bi, kad je mrežu bacao i njegov pradjed prije 300 godina, koji je i svojim potomcima u nasljeđe ostavio iskustvo morskog vuka.

Od svoje sedme godine bavi se ribarstvom, koje je postalo njegov život.
– U mom poslu rijetko tko me može naučit' nešto, a da ja to već ne znam. Još kao dijete gotovo svakog dana bio bi' na moru od devet ujutro do devet navečer. Na tri leuta od deset metara i jednoj gajeti skupilo bi se po deset ljudi koji su radeći uživali. Svi smo mi završili neku školu, ali ovo nam je ušlo u krv. Za ovo radit' – čovjek to treba volit' – priča nam sjedokosi dobro raspoloženi gospodin, po čijim se snažnim šakama vidi da je s užetom i mrežama već godinama na "ti".

Prije je veli, ribarenje bilo samo gušt, a posljednjih godina pretvorilo se u preživljavanje. Razlog tome je sve veći broj brodova, ali i odnos cijene ribe i goriva, koji se potpuno preokrenuo. Za kilogram srdela ranije je mogao dobiti 2-3 litre goriva, a sada upravo suprotno – za litru goriva treba prodati i do pet kilograma srdele.

– Kada bi' ulovili veću količinu ribe, prodavali smo je tvornici "Sardina" u Postirama na otoku Braču. Nije tad bilo motora, nego bi' se zaputili kada bi vjetar zapuhao u krmu. Ako bi kroz popodne, kad smo se vraćali, zapuhao maestral, odnijelo bi nas i 20 kilometara prema Makarskoj, pa se moralo veslati uz obalu za povratak. Nije bilo ni agregata, već se riba privlačila fenjerima na oganj. Zapalili bi' vatru na provi – i stalno ju je trebalo potpaljivati. Nakon toga stigao je petrolej pod tlakom koji je pumpom osiguravao rasvjetu – nostalgično govori Petrić, koji se još prisjeća 15-ak tvornica za preradu ribe na našim otocima i obali, koje su se istovremeno početkom 90-ih ugasile.

Najstarija koćarica

Njihov brod, "Srebrenica", već je tri desetljeća privezan u luci u Stobreču. Radi se o najstarijoj koćarici u splitskom akvatoriju, koja je konstruirana upravo za ribarenje. Sagrađena je 1950. godine u Kanadi, a Jugoslavija je dobila pet takvih brodova za pomoć nakon Drugog svjetskog rata. Danas je ona, naravno, tehnološki osvježena, pa njezinih 18 metra pokreće 260 konjskih snaga, a vuče 440 dugu i 160 metara široku mrežu.

– Od Stobreča do npr. Stončice na Visu treba nam pet sati, isto toliko i za natrag. Ako se pak ide oko Palagruže ili Jabuke, kreneš oko osam sati navečer da bi tamo bi' pred zoru. Koćariš cijeli dan, ljeti i čitavu noć ako je vrijeme od škampe, a to je do povratka u matičnu luku gotovo 48 sati na moru. Sada samo zamislite o kojim troškovima se tu radi. Plavi dizel je malo manje od pet kuna, motor troši 2 dcl goriva po "konju", to ti je 500 litara goriva, a u to nije uključen trošak tri agregata. Zatim dnevnice za 6-7 osoba, porezi… – opisuje Tihomir prosječan dan u životu jednog ribara.

Smatra kako bi za "biti u plusu" prilikom svakog isplovljavanja trebao zaraditi barem 1.000 eura, a veliki brodovi bi pritom na moru trebali biti minimalno 20 dana u mjesecu da bi posao bio rentabilan.
– Nekada je girica bila na cijeni, pa se ako prodaš 20-30 kašeta već moglo bit' u plusu. A sada je ta riba po pet kuna. Isto kao i srdela, sa sto ulovljenih kilograma mogla je obitelj cijeli tjedan živjeti, a sada s tom količinom zaradiš 1.000 kuna, šta nije dovoljno ni za pokrivanje osnovnih troškova. Mi nekako guramo jer je cijela obitelj uključena u posao. Sami smo na koći, popravljamo mreže, imamo dva maloprodajna mjesta, ali od isplovljavanja od prodaje potrošimo čitav dan. Nema tu radnog vremena.

Premalo tvornica za preradu ribe



Uništavaju ih, veli, preprodavači ribe, koji cijenu oblikuju prema ponudi.
– Sve bi bilo lakše kada bi' imali svoju otkupnu stanicu. U Italiji imaju "mercato" – dođeš nakon ulova i sigurno ti je da ćeš prodat' ulovljeno. Cijena ribe je određena zakonom, pa se za inćun dobije za naše prilike nezamislivih 10-20 eura, ovisno o veličini. U nas ni inćun najbolje klase ne ide preko jednog eura. A Talijani su sigurni da će, ako nema onih koji će licitirat' za njihov ulov, ribu po unaprijed određenoj cijeni otkupit' država za bolnice, umirovljeničke domove, škole i sl. Kod nas se u novootvorenoj otkupnoj stanici u Rijeci plaća uništavanje ribe koju ne uspiješ prodat'. I onda se netko čudi zbog čega im ribari ne donose ulov.

Iako u javnosti prevladava uvjerenje da se s brojnim onečišćenjima i izlovljavanjem smanjuje količina ribe koja obitava u našem moru, Petrići nas uvjeravaju u suprotno. Oni uhvate količinski više ribe, ali mnogo manje zarade nego prije, zbog nametnutih troškova. Prije nekoliko godina velike količine oslića i trlje pojavile su se u Jadranu, dok su raža i grdobina primjetno nestale. Zbog sve većeg broja brodova primjećuju i da su škampi koje ulove sve manji, jer se delikatesama ne dopusti da narastu ni do približno idealne veličine.

– Kada uhvatimo veliku količinu plave ribe, dajemo ih tvornicama za preradu,  no to se dogodi jako rijetko. Iako se posljednjih godina udvostručio broj brodova, tvornica za preradu ribe i dalje je malo. Od njih 15-ak koje su postojale prije rata 90-ih, ponovno su otvorene samo one u Postirama, Rovinju i Zadru. A da drugi znaju koristit' ono što je naše dokazuje "Neptun" iz Komiže, kojeg su kupili Srbi – koji ribu ljeti krcaju u šlepere i odvoze u svoja postrojenja u blizini Beograda, pa je pakiraju kao "Jadransku ribu". Da država daje poticaje, moglo bi to raditi i lokalno stanovništvo.

U Italiji ribare dodatno stimuliraju i ribarskim materijalom.
– Prije 5-6 godina sav materijal kupovali smo ili naručivali od susjeda. No otkad se povećao broj brodova i domaće tržište se probudilo. U Biogradu proizvode mreže koje su, kako svjedoče svi ribari, kvalitetom u rangu najboljih inozemnih proizvođača. Sve uvezeno je ipak skuplje. Evo, prije nekoliko dana hitno mi je trebalo malo konca za mreže. U Splitu sam ga platio 100 kuna, isti taj u Zadru košta 70, a u Anconi ga bez problema nađete i za manje od 50 kuna.

Birokracija zapleće mreže

Još jedna obaveza koja zagorčava život ribarima je – administracija.
– Svaki dan trebamo se baviti papirologijom. Svi moraju biti prijavljeni, PDV plaćen, posada osigurana. Primjerice, kada dođemo s ulovom, u roku od 48 sati faksom je potrebno u ribarsku upravu poslati podatke o vrsti i količini ulovljene ribe, da bi oni to proslijedili u Zagreb.

Nadležno je ministarstvo prije dvije godine pokrenulo program koji za cilj ima modernizirati ribarsku flotu. U njemu država sudjeluje s 30 posto poticajnih sredstava, te u subvenciji kamatne stope od dva posto. Rok za otplatu kredita do 20 milijuna kuna je 15 godina, uz prve dvije godine počeka. Nakon talijanskih "svemirskih brodova", i domaći ribari mogu uvođenjem novih tehnologija i sigurnijom plovidbom postati konkurentni na Jadranu. Korist od ovog programa je višestruka jer se njime potiče i razvitak manjih domaćih brodogradilišta, te proizvođača ribarske opreme No pritom se, po svemu sudeći, nije mislilo na male obiteljske ribare, već samo na "ozbiljne igrače".

– U startu moraš imati 200 tisuća eura pologa, što i nije najveći problem; on se pojavi tek kada je vrijeme da kredit treba počet' vraćat'.  Za vagon ribe se dobije u prosjeku 80 tisuća kuna, a tim brodom se godišnje može zaraditi cca. 2,5 milijuna kuna. To je, dakako, bez svih dodatnih troškova, ako vremenske prilike budu idealne i ne bude kvarova na opremi. Za male brodare to je prevelik rizik, a razumijem da to odgovara tvornicama poput "Sardine". Ako kredit i propadne, neće hipoteka sjest' na privatnu imovinu onoga tko se odlučio na brod – upozorava na greške aktualnog programa Tihomir Petrić. – Za takav brod u startu moraš imat' stručne osobe s iskustvom, i radit' svakodnevno na lokacijama poput Jabuke ili Blitvenice po 300 dana godišnje. Kupiti brod je najlakše – napominje.

Talijanski brodovi će nas pomesti



Bilo je nemoguće ne spomenuti ponovno otkazivanje primjene ZERP-a na zemlje članice Europske unije i naš skori ulazak u "društvo povlaštenih".
– Ako će nam tada biti kao što je Talijanima sada, onda ja prvi potpisujem da u EU uđemo već sutra. To znači osigurano tržište ribe, cijene, jeftinije gorivo, i povoljne kredite. No ako se bude primjenjivao reciprocitet na Jadran, talijanski brodovi će nas pomesti. Topla struja donosi planktone prvo našom stranom obale, a njihova je već potpuno mrtva. Gdje će oni loviti ako ne u našem moru? EU će odrediti godišnju količinu dopuštenog ulova neke vrste, a oni će to iskoristit' prije nas jer imaju jače brodove. Ostat će samo oni koji bacaju udicu s kraja i koćari profesionalci.  

Navodno uopće nije sporno područje ZERP-a.
– Nas ne brine to šta će nam drugi lovit' u njemu, jer tamo nema ribe, u njemu je već sve godinama polovljeno. Nas zanima da na tom terenu nekoliko godina nitko ne radi, da se riblji fond obnovi. Ali kad su oni na granici – za čas ti uđu u tvoje područje i dignu ribu. I znate što još nama, pravim ribarima, smeta? Zadnjih 7-8 godina bilo je dozvoljeno loviti plavu ribu non-stop. Desetljećima je postojao zakon po kojem je bilo određeno da u vrijeme mrijesta, od 1. studenoga do 1. ožujka – nema lova, kako bi se prirodni proces razmnožavanja obavio u cijelosti. Jer slikovito, ako ubiješ mater s dicom, ne možeš i iduće godine očekivat' ribu. Po novom je uvedena zabrana od 15. prosinca do 15. siječnja, no to je zaista kratak period.

U Splitu se krajem prošle godine otvorila ribarska luka, koja ima sve sadržaje potrebne malom ribaru, no nakon samo par dana je i zatvorena jer nema koncesiju na pomorsko dobro. Još se ni fotoaparati medija na svečanom otvaranju nisu bili "ohladili" od smješkanja političara. A upravo nekoliko takvih luka u kojima će ribari moći dobiti sve usluge potrebne za normalno funkcioniranje – popravilo bi stanje na Jadranu. Kako onda riješiti nastale probleme, situacija se čini bezizlazna?
– Nas ne zanima da se stanje popravi za nekoliko godina – ono je moralo biti bolje još jučer. Ako 20 sati provedem na moru, očekujem od države da zakonima osigura meni i obitelji uvjete za normalan život. Rješenje je da konačno počnu slušati male ljude na terenu. Primjerice, postoji lokacija između Rogoznice i Šibenika za koju je dokazano da se na njoj kreću ogromne količine oslića. No nitko iz Zagreba nije kontaktirao nas ribare i konzultirao se oko toga gdje i kada će odrediti lovostaj...

Kaže se da je drveni brod nov dokle god ima drva u šumi, slikovito nam je opisao nepregledan popis svojih troškova ribar Petrić, no usprkos svemu nabrojanom, on će i večeras na svoju koću. Riječ je ipak o prvoj ljubavi. Ili kako kaže ona latinska: "Navigare necesse est", ploviti se mora.

Brojke&Brojke

Prema podacima koje je prošle godine iznio Ceh ribara koji djeluje pri Obrtničkoj komori, u Hrvatskoj je 478 brodova dužih od 15 metara, a kraćih brodica je 3.214. Od toga, 14 posto njih su koćarice, 6 posto je plivarica za ulov plave ribe, a ostalo su plovila za ribolov s malim ribolovnim alatima (mreže stajaćice, parangali, vrše i sl.). U ribarstvu je zaposleno nešto manje od 20 tisuća ljudi. Još uvijek zaostajemo za prosjekom potrošnje ribe po glavi stanovnika: godišnje pojedemo sedam kilograma ribe po stanovniku; u zemljama EU pojede se do 25 kilograma, a u svijetu još i više. Plava riba obuhvaća 82 posto ukupnog ulova, a ostalo je bijela riba, mekušci i rakovi. Izraženo u tonama – 2006. godine ulovljeno je 30 tisuća tona plave i šest tisuća tona bijele ribe.

Novi projekti

Jedan od prvih brodova koji je izgrađen po programu za modernizaciju domaće ribolovne flote Ministarstva poljoprivrede jest onaj za tvornicu "Sardina" iz Postira na otoku Braču.

– Naša koća konstruirana je po projektu Brodarskog instituta i bit će jedna od najmodernije opremljenih u Hrvatskoj. Riječ je o klasičnom tunolovcu plivaričaru, dugom 40,5 metara i širine gotovo 8,7 metara. Opremljen je najaktualnijim uređajima koji olakšavaju pronalazak i ulov ribe. Osnovna mu je zadaća ulov tune, a kada nije njena sezona – lovit ćemo plavu ribu. Ima sedam kabina za 12 članova posade, a pri brzini od 15 čvorova može se na otvorenom moru raditi mjesec dana – saznali smo od Kristijana Zankija, voditelja odjela ribolova u tvornici "Sardina".
Nova koćarica opremljena je najnovijim modelom GPS uređaja (koji stoji oko 100 tisuća kuna), ima dva skladišta u kojima je more ohlađeno na 1 stupanj Celzija, za "šokiranje" ribe, te jednu hladnjaču za duboko zamrzavanje. Posebna novìna u našim morima je takozvani "bird watch", koji – kao što mu i ime kaže – nadzire jata galebova nekoliko kilometara oko broda, što je znak da se na tom području vrlo vjerojatno nalazi i velika količina ribe. Zanki se pohvalio i sonderom, uređajem koji se koristi za podvodna istraživanja, a u njihovu slučaju "promatra" morsku bioraznolikost (vrstu ribe i njezino kretanje) te na tri različite frekvencije prati cilj koji je spazio. U novu koćaricu, koja je pravi ponos tvornice "Sardina", ugrađen je i sonar za ulov tune, dometa osam kilometara. Odlika je ovog uređaja da putem 256 odašiljača prati kretanja ispod plivarice pod 360 stupnjeva, te na 19-inčni LCD ekran kapetanu javlja kakvo je "stanje u okolici". (Ivan Kaštelan, Plan B 7)