Sada već tradicionalno, krajem godine vam pomažemo u odabiru poklona za vaše najdraže. Nekoliko autora Plana B u odabiru prijedloga za poklone vodilo se samo jednom mišlju – predložit ćemo ono što bismo i sami željeli dobiti. Pritom smo, dakako, pazili da ne morate posegnuti preduboko u svoj blagdanski džep. Od knjiga, korisnih i zabavnih gadgeta pa do raznih tečaja i rukom izrađenog nakita. Ako ne pronađete odgovarajući poklon, pronaći ćete barem inspiraciju.

1. Lapstuk

Pored doručka u krevet, umjesto novina, donesite svom dragom ili svojoj dragoj u krilo laptop na Lapstuku, nosaču za laptop koji vas tako neće prekomjerno zagrijavati, a bogme se neće zbog pregrijavanja gasiti i prekidati vas u čitanju omiljenih novosti.

Koliko: 179,00 kuna

Gdje: Hoću To

2. Ljubavni toast

Pred osobom kojoj ste u krevet donijeli laptop na novopečenom nosaču, možete ispasti totalno cool kad na tostu prilikom doručka nađe otisnuto “I love You”. Također, ovim pečatom mogu se poslužiti i svi oni kojima knedla zapne u grlu kada treba izgovoriti te dvije, tri slatke riječi. Neka to hrana učini umjesto vas!

Koliko: 39 kuna

Gdje: Hoću To

3. Moje Puzzle

Poklanjanje ovakvih ili onakvih zajedničkih fotografija nije baš originalno, ali ako od neke cool fotke napravite puzzle i njih poklonite, onome kome su namijenjene zasigurno ćete izmamiti osmijeh na lice. A možda dobiti i zagrljaj.

Koliko: 50 kuna + dostava

Gdje: Moje Puzzle

4. Pin Art

Ovo ste sigurno barem jednom vidjeli na nekom filmu i uzviknuli: “Želim!”. Da, i mi. Želite li ispasti originalni pri odabiru poklona, ovo je svakako ideja za vas. O čemu se radi? Skupina čavala na dodir preslikava ono što joj naredite. Cool? Totalno.

Koliko: 108 kuna

Gdje: http://bit.ly/us45vd

5. Terarij za mrave

Imate prijatelje koji jednostavno obožavaju životinje i žele kućnog ljubimca, ali nisu pretjerano odgovorni? Onda je terarij za mrave idealan poklon za njih. Ne zahtijevaju pretjeranu njegu, a može ih se naći u svim bojama i oblicima. Ima čak i onih koji svijetle u mraku! Ne mravi, nego terarij. Zakon.

Koliko: od 50 do 200 kuna

Gdje: eBay

6. Drinkopoly

Kao što joj samo ime govori, ovo je društvena igra koje ćete se mutno sjećati – jer se svaka kazna pri igranju sastoji od ispijanja alkoholnih pića po izboru. Naravno, osoba kojoj poklonite ovu igru vječno će vas zvati na Drinkopoly pijanke, pardon, okršaje. Može li bolje od toga?

Koliko: 179 kuna

Gdje: Drinkopoly.com.hr

7. Poker set

Texas Holdem nije novost u svijetu kartaških igara, ali je posljednjih nekoliko godina uvelike populariziran na ovim prostorima pa su poker setovi postali must have svakog igrača koji drži do sebe. Sigurno poznajete jednog takvog.

Koliko: 200 i više kuna (ovisno o veličini seta)

Gdje: Pokerpik.hr

8. Jahanje konja

Jednim školskim satom jahanja konja nitko neće postati punokrvni kauboj, ali će mu iskustvo koje ste mu poklonili zasigurno zauvijek ostati u pamćenju.

Koliko: 100 kuna 45 minuta

Gdje: Geronimo.hr

9. Masaža

Imate li curu ili dečka koji vas svaku drugu večer žica da ga/je izmasirate, poklon bonom za masaže nebrojenih vrsta skinut ćete ih s vrata za najmanje narednih mjesec dana. Prava win-win situacija.

Koliko: od 80 do 250 kuna

Gdje: Masaza.hr

10. WALL mi

Nove zidove možete pokloniti sebi ili nekome dragome. Dobro, ne doslovno zidove već naljepnice za njih. Vlastitim dizajnom ili idejom koju će vam WALLmice preporučiti, nećete ostati razočarani.

Koliko: 300-400 kuna po metru kvadratnom

Gdje: WALL mi

Vidite kako lijepo izbjegavam riječ “nepravilno”? Izbjegavam je jer prema Kapoviću ne postoji “pravilno” i “nepravilno” kad je riječ o jeziku – postoji eventualno “prosvijećeno” i “neprosvijećeno” ili možda “opušteno” i “suzdržano”.

Jezik je živo biće koje se mijenja s vremenom, društvom i njegovim govornicima – objašnjava nam Kapović svoju tezu – jezik se ne može kvariti niti popravljati, a pripada svima nama, ne samo samozvanim autoritetima i jezičnim puritancima koji bi njime željeli upravljati.

Mladi lingvist Mate Kapović predaje na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a poznat je i po svom društvenom i političkom angažmanu, stoga ne treba čuditi što njegova knjiga o lingvistici i jeziku na prvi pogled djeluje revolucionarno i možda pomalo heretično. Ne bi li nam lingvisti trebali reći kako valja, a kako ne valja pisati i podučiti nas pravilima?

Zapravo ne, kaže Kapović. Lingvisti su tu da se bave jezikom kakav jest, a ne da propisuju kakav bi trebao biti, a njihova je intervencija poželjna samo u slučajevima kad su na repertoaru jezična netolerancija, nejednakost i diskriminacija, odnosno kad se jezik koristi kao sredstvo za “promicanje negativnih društvenih tendencija”. Drugim riječima, lingvisti nisu jezična policija, premda se nažalost mnogi ponašaju upravo tako.

Stoga, sljedeći put kad vam netko pripomene da pogrešno govorite ili pišete ili nemate pojma o svome materinjem jeziku, slobodno ih pošaljite u materinu. Premda Kapović ne opovrgava potrebu za postojanjem standardnoga jezika – čak dapače, kaže, on nam je iznimno potreban – također kaže da je standardni jezik samo varijanta jezika, ni po čemu nadređena ostalim varijantama.

Jezičnog purizma mu je navrh glave, kao i propisa koji kažu kako se nešto mora ili ne smije govoriti ili pisati. Ako nešto ne pripada u standardni jezik nije nužno nepravilno, a govornik je poput mušterije – uvijek u pravu. Govornik ne može ne znati svoj jezik i potrebno je malo olabaviti pristup jezičnim pitanjima. Promjena je jedan od sastavnih dijelova jezika jednako kao što je posuđivanje sastavni dio povijesti svakog jezika.

Razvoj je neizbježan – baš kao što danas pričamo jezikom koji je drugačiji od onog koji se pričao prije 50-ak i više godina, za isto toliko vremena u budućnosti jezik će se ponovno promijeniti, odnosno mi ćemo ga mijenjati u skladu sa svojim potrebama.

Kapović nije za anarhiju, već za racionalan i moderan pristup jezičnoj problematici koja – budimo toga svjesni – nije rezervirana samo za hrvatski jezik i Hrvate. Neusklađenosti i problema ima i u drugim jezicima, a ako vam se diže kosa na glavi od hrvatskog pravopisnog kaosa, onda će vas možda oneraspoložiti činjenica da ne postoji idealan pravopis.

Baš iz razloga neprestane mijene jezika, nemoguće je složiti pravilnik koji će biti moguće koristiti uvijek i zauvijek, stoga možete odahnuti. Opustite se i prodišite punim plućima jer jezik je ovdje zbog vas, a ne vi zbog njega.

Jednostavno pisana i uz dovoljno konkretnih primjera, ova bi vas knjiga trebala prosvijetliti ili barem usmjeriti. Čak i kad se ne slažete s njim ili su vam poneki Kapovićevi zaključci problematični, knjiga vas navodi na razmišljanje o vlastitom poimanju jezika koji svakodnevno koristite. Trebate li biti stroži ili blaži – na vama je da zaključite, a samo razmišljanje o tome pozitivan je korak prema naprijed.

Izdavač: Algoritam

Cijena: 119 kuna

Besplatno poglavlje dostupno je ovdje.

Nekadašnja jahaonica pa tvornica tekstila u svibnju ove godine pretvorena je u izložbeni prostor s impozantnom zbirkom suvremene umjetnosti kolekcionara i vlasnika tvrtke Filip Trade Tomislava Klička s više od 500 radova.

Ipak, nije riječ o klasičnoj galeriji, ni muzeju klasičnog tipa već o živom izložbenom prostoru, pod paskom Udruge hrvatske suvremene umjetnosti Lauba i kustosice Vanje Žanko. Umjetnici i umjetnice mlađe i srednje generacije, koje je Zbirka Filip Trade sustavno otkupljivala, napokon su na ovaj način dobili svoju pozornicu u gradu.

Uz svoj Nestalni postav, u sklopu kojeg su izloženi radovi iz fundusa Zbirke Filip Trade, u listopadu je Lauba pripremila prvu samostalnu izložbu u svojim prostorima. Čast je pripala Zlatanu Vehaboviću, hrvatskom slikaru mlađe generacije, koji je svoje najnovije radove, kojima se bavi tamnom stranom erotskih odnosa, odnosno ljubavi, objedinio pod nazivnikom „Sweeping Confetti from the Floor of the Concrete Hole“.

Uz svaku je Laubinu izložbu u pravilu organiziran i prateći program u kojem sudjeluje sam umjetnik, kustosica, te jedan suradnik odabran prema želji umjetnika. U slučaju Zlatana Vehabovića to je bio Marko Pogačar, koji je uz svaku sliku napisao pjesme te održao večer čitanja poezije.

U studenom su predstavljena najnovija ulja na platnu Lovre Artukovića, „Modeli poziraju za Pietu“ i „Pietà obrnuto“, po prvi put predstavljena u potpuno dovršenom obliku.

Taj je mjesec bio i u znaku suradnje s Društvom arhitekata Zagreba, u sklopu koje je predstavljen program DAZ-a „Misli prostor/ Think Space“ – četiri konceptualna međunarodna natječaja za mlade vizualne umjetnike i arhitekte. Teme su bile granice – one urbane, geopolitičke, ekološke i moralne, s velikim finalom u obliku nekonferencije „Izvan granica“, nakon čega je otvorena site-specific instalacija Kristine Lenard „Misli prostor“. Rad se može vidjeti u svojoj originalnoj formi na licu mjesta, a ne kao što je uobičajeno za umjetnicu – u formi fotografije smještene u lightbox. Posjetitelji će instalaciju moći fotografirati sve do 8. siječnja sljedeće godine.

Svoje je mjesto među Laubinim izlagačima pronašao i mladi umjetnik Bruno Pogačnik, javnosti poznat prvenstveno kao ulični umjetnik koji je, pod različitim pseudonimima i tagovima (ipak najpoznatiji kao Filjio i Puma34), posljednjih deset godina stvarao po cestama i ulicama brojnih europskih i američkih gradova, ponajviše u rodnom Zagrebu.

Prvi put predstavljen samostalnom studijskom izložbom, pod vlastitim imenom i prezimenom, Pogačnik donosi site-specific instalaciju „The Magic is gone (But the Filth is still there)“, u kojoj sažima iskustva ulične umjetnosti, ali i druga iskustva do kojih je u posljednje tri godine dolazio. Izložba otvorena 1. prosinca trajat će do veljače sljedeće godine.

Među aktivnostima Kuće za ljude i umjetnost vrijedi ubrojiti i prvu prodajnu izložbu recentnih radova hrvatskih umjetnika. Izložbom „Finalisti 2011“ otvorenom u prosincu predstavljene su ovogodišnje Laubine akvizicije, ali i radovi istih umjetnika koji su još u njihovu vlasništvu.

Subotom se u Kući za ljude i umjetnost organizira Laubica, niz besplatnih umjetničkih radionica namijenjenih djeci predškolskoga i mlađega školskoga uzrasta, sve u skladu s Laubinom misijom podizanja javne svijesti o hrvatskoj modernoj i suvremenoj umjetnosti kroz interaktivni program.

Suvremena umjetnost ispričana na Laubin način – uz brojne doživljaje, učenje, zabavu i neobvezno druženje – privukla je i nas pa smo, između ostalog, posjetili izložbu Zlatana Vehabovića.

(Ivana Šipić)

Međutim, dobru i pozitivnu vibru koja oko te knjige vlada od trenutka njezina rođenja na ovom svijetu pa do činjenice da je u svega nekoliko tjedana postala veliki hit, te iza sebe ostavila i najpoznatije hrvatske pisce, nemoguće je opisati i slovima i brojkama. Dok ne upoznate njezinu autoricu Meritu Arslani, novinarku Jutarnjeg lista i odnedavno ponosnu vlasnicu prve knjige.

Tko je Merita Arslani?

Novinarka Jutarnjeg lista, građanin svijeta, a po novome i spisateljica. Zapravo, nisam još uvijek spisateljica jer sam čula da moraš napisati tri knjige ako želiš imati status književnika. Tako da mi trebaju još dvije.

Želiš biti član Društva hrvatskih književnika?

Zapravo baš i ne. Nisam član ničega. Član sam jedino zajednice na Facebooku i to je jedina “organizacija” kojoj pripadam jer mrzim biti članom bilo čega.

S obzirom da pišeš svakodnevno, što ti bi da napišeš i knjigu?

Htjela sam napisati knjigu. Htjela sam napisati nešto što nije isključivo novinarski tekst koji je netko naručio, ili ga moram napisati jer mi je to posao.

Htjela sam napisati nešto što se meni sviđa, a za to nema prostora u novinama. I da konačno napišem nešto što je potpuno izmišljeno, da me nitko ne može tužiti, ha-ha-ha…

Koliko su te puta tužili?

Četiri-pet puta i sve sam tužbe dobila. Tako da, ustvari, ja ne lažem, pa može biti da je ova moja knjiga i istinita!

Onda tvoji anđeli stvarno postoje? Danijel je neki poznati lik iz života?

Postoje sigurno.

Pa da, s obzirom da živiš u Vrapču tvoje su tvrdnje i likovi sasvim normalni, čak i očekivani?

Ha-ha-ha… Tema jest možda očekivana, s obzirom na trendove. Ali za ljude koji me poznaju ona je sasvim neočekivana. Jako su se iznenadili kad su čuli da sam napisala knjigu o anđelima.

A s obzirom na reakcije, nakon nekog vremena mi je postalo i neugodno. Kad bi me pitali o čemu je knjiga, mislila sam: Ajme meni, kako ću sad opet reći da je o anđelima.

I onda su očekivali da su posrijedi neki Hells Angelsi?

Ma svi su očekivali da je to neka zafrkancija, neki vic o anđelima. Dosta ljudi je mislilo i da se radi o romanu s “ključem” o novinarskom svijetu, što mi ne pada na pamet pisati.

Kako doživljavaš šokove ljudi koji te poznaju kao jednu osobu, a iz knjige progovara neka sasvim druga Merita? Je li to smiješno, čudno…?

Najsmješnije mi je kad mi kažu: Ajme, pa nisam ja znao da si ti tako sentimentalna duša! Zapravo, mislim da smo svi sentimentalni, bez obzira što se predstavljamo kao čvrsti i jaki.

Svi u sebi imamo i nešto što ne pokazujemo na van. Najbolje mi je to da su svi jako iznenađeni, ali im se knjiga sviđa. To mi je super.

Rekla si da je ukazanju teme prethodio jedan neobjašnjiv trenutak?

To je bilo stvarno nešto najnevjerojatnije što mi se dogodilo u životu. Počinjala sam pisati nekoliko priča i nije išlo, znala sam da to nije to.

I onda sam se jedne noći vraćala s posla, hodala prema automobilu i razmišljala: Pa, brate mili, kako ne možeš smisliti neku priču koja ti sjeda; svaki dan pišeš, svaki dan pričaš s ljudima, laprdaš okolo po kavama i kako je moguće da ne možeš smisliti priču od koje bi mogla napisati knjigu.

Dok sam tako hodala prema automobilu, u jednom mi je trenutku bljesnulo pred očima, neka munja, neko bijelo svjetlo koje je trajalo manje od sekunde – i cijela priča mi se otvorila.

Ali apsolutno cijela. Točno sam znala: Pa da, jednoj curi se javi anđeo čuvar i kaže da će umrijeti za tri mjeseca. To je to. Kao da sam je znala.

Kao da se nije dogodila u tom trenutku, već kao da je cijelo vrijeme bila negdje u glavi, ali se onda otvorila neka čakra, zabljesnulo bijelo svjetlo i samo je izašla. Odmah sam se vratila u redakciju, dok mi je misao bila svježa, napisala 15 do 20 kartica teksta i dala knjizi ime. To je bilo to.

Misliš li da je to bila neka nadnaravna sila?     

Tada mi je taman umrla mama, nedugo prije toga. A kad sam počela pisati i tata je završio u bolnici, dobio je moždani udar i zapravo je bio na putu prema mami…

Nisam im nikad rekla da želim napisati knjigu. I kako sam se cijelo vrijeme mučila s temom, što ću, o čemu ću… nekako mi se i danas čini da taj bljesak nije bio slučajan.

Je li ti knjiga i osobno pomogla pri gubitku najbližih, kao što smo vidjeli reakcije ljudi na Facebooku kojima je tvoja knjiga iz temelja promijenila stav prema smrti i pomogla im da prežive tu bol?

Pa je, bila je to neka vrsta terapije. Smrt nije tema o kojoj možeš s ljudima razgovarati kad god ti treba. Ljudi nisu baš skloni pričati o smrti, samo zato jer ne znaju utješiti nekoga ako i sami nisu doživjeli nešto slično i iskusili takav gubitak.

Ne možeš ni s najboljim prijateljima razgovarati o tako teškim temama jer stvarno nije jednostavno. Tema je to u kojoj se ljudi ne osjećaju dobro jer ti ne mogu reći ništa pametno. Stoga i njima bude loše, pa se na kraju svi loše osjećaju. Zato je ova priča i bila neka vrsta “oslobađanja”.

Predstavljanje će voditi Nevena Rendeli, dok će o ovoj – kako je autor opisuje – „priči o rijeci, o ljudima uz rijeku i o prijateljstvu“ govoriti Miro Aščić i Hrvoje Šalković, koji su i napisali pogovore. Druženje s autorom uz razgovor o samoj knjizi i o riječnoj avanturi dugačkoj 2 000 kilometara zaključit će nastup zagrebačkog benda „Šta ima?“.

U mjesecu ožujku, u kojem slavimo Svjetski dan voda i Dan planeta Zemlje, hrvatska Vlada prikladno je izmijenila Plan gospodarenja otpadom – kojim se Europskoj uniji obavezala da će do kraja 2018. godine izgraditi masovne centre za gospodarenje otpadom ili, jednostavnije rečeno, smetlišta. U vrijeme kad većina civiliziranih zemalja traži prikladan način za pravilno razvrstavanje što veće količine otpada, te njegovu obradu i ponovno iskorištavanje, Hrvatska će, prema planu naše veleučene Vlade, graditi moderne centre za preradu otpada. Oni će, kaže Vlada, donijeti čistoću i ekonomski prosperitet mjestima u kojima se grade?! Iako nevladine udruge i stručnjaci upozoravaju da su lokacije za smetlišta loše odabrana, te da njihovi predlagači evidentno ne poznaju nikakve ekološke kriterije, Vlada ih se ne odriče. Svoje odluke brane studijama utjecaja na okoliš u kojima se manipulira podacima i koje, gle čuda, rade uvijek iste tvrtke. Protiv tih i takvih studija povremeno glas podiže lokalna zajednica, kao što je to nedavno učinila ona u Medulinu, no to za sada nema velikog učinka jer, kako smo naučili, kad Vlada nešto naumi – bez obzira kako to utjecalo na kvalitetu života njezinih građana – Vlada to i ostvari.

Smeće kao korisna sirovina

Dok naša Vlada proizvodnju i skladištenje otpada vidi kao faktor gospodarskog napretka, te tvrdi da će se gradnjom centara otvoriti investicije vrijedne milijardu eura, civilizirane europske i svjetske zemlje uz reciklažu nastoje svojim građanima ponuditi i alate koji će im omogućiti da maksimalno smanje proizvodnju smeća. Da se ne radi o utopiji svjedoče inozemni primjeri gradova Canberre (Australija) i San Josea (Kalifornija), koji su različitim mjerama za 90 posto smanjili količinu otpada, ali i domaći primjeri Krka i Čakovca. Spomenuta su dva grada, neovisno o hrvatskoj Vladi, razvili vlastita odlagališta koja se temelje na razvrstavanju i recikliranju otpada. To zapravo znači da građani Krka i Čakovca razvrstavaju otpad na plastiku, metal, staklo, organski otpad i otrovni otpad, nakon čega se ono otprema na mjesta gdje se prerađuje. Na Krku otočani odlažu otpad u za to predviđene kontejnere, dok ga u Čakovcu komunalno poduzeće prikuplja po kućanstvima, što je dakako uspješnije.

Sakupljači smeća

Osim što se sakupljanjem i odlaganjem otpada nepovratno uništava okoliš (na koji smeće ima katastrofalan učinak), hrvatska Vlada zaboravlja socijalnu komponentu. Naime, ona svojim Planom najosjetljivije dijelove našeg društva, one koji jedva spajaju kraj s krajem, zapravo suptilno tjera na sakupljanje smeća. Dovoljno je vidjeti pošast kopanja po kontejnerima, koje je izazvalo organizirano sakupljanje plastičnih boca. Iako su za mnoge umirovljenike plastične boce, odnosno PET ambalaža, financijska slamka spasa, da se kojim slučajem otpad organizirano prikuplja – i plastika bi se unaprijed zbrinjavala, pa ne bi bilo razloga za ovom grozomornom djelatnošću.

EE otpad

Posebnu opasnost za okoliš predstavlja takozvani električni i elektronički otpad kojeg je, dakako, potrebno zasebno zbrinjavati. Taj otpad može nastati zastarijevanjem ili kvarom kućanskih aparata i potrošačke elektronike, koje je nemoguće popraviti. Prije svega pod EE otpad spadaju i velike ledenice, hladnjaci, perilice i sušilice za rublje, klima uređaji, štednjaci i druga bijela tehnika koju vrlo često nalazimo razbacanu i razbijenu prilikom odvoza glomaznog otpada. Također tu spadaju svi usisavači, tosteri, mikrovalne pećnice, mlinci i drugi manji uređaji u domaćinstvu, te sva potrošna elektronika od računala, monitora, printera, starih mobitela, miševa, tipkovnica, prijenosnika, pa sve do bežičnih i mobilnih telefona i punjača. Isto tako, ukoliko vaš klinac preraste svoj električni autić, romobil ili ručnu konzolu za igranje, ili ste pak shvatili da sportski život nije za vas pa ste se odlučili se riješiti sobnog bicikla ili neke druge elektroničke sprave za vježbanje, i njih je potrebno zbrinuti kao električni i elektronički otpad. Osim toga, ukoliko vam pregori fluorescentna cijev u uredu ili štedna žarulja u kući, i njih je potrebno zbrinuti kao poseban otpad.

Pod EE otpad spadaju i ručni i zidni satovi, detektori dima, MP3 svirači, regulatori grijanja, sve vrste električnih pila, bušilica i ostalog alata majstora hobista, električne kosilice, vage, šišači, električne četkice i sve ono što često jednostavno bacamo u smeće, kad nam više ne treba. Sve to možete potpuno besplatno zbrinuti pozivom na besplatan broj telefona 0800 444 110, SMS-om na 098 444 110 ili slanjem e-maila na adresu prijava@eeotpad.com. Uvjet dolaska na vašu adresu jest taj da količina otpada treba biti veća od 30 kilograma, a dolazak očekujte u roku od 30 dana od prijave. Malo je vjerojatno da itko od nas kod kuće doista ima 30 kilograma otpada, no najbolje je porazgovarati sa susjedima ili poduzetnim predstavnikom stanara, vidjeti tko sve drži staru elektroniku u podrumu, pred vratima ili protupožarnim stepenicama, te organizirano očistiti vlastitu zgradu od nepotrebnog EE otpada.

Što nakon smrti limenog ljubimca?

Poseban problem u zbrinjavanju otpada predstavljaju automobili – kojih su se naši građani donedavno rješavali na način da su čekali povoljan trenutak kako bi ih jednostavno ostavili u nekom šumarku ili bacili niz liticu. Danas je, međutim, situacija ipak ponešto drugačija. Ako posjedujete osobno vozilo, njegova smrt mora biti zabilježena. Odnosno, Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) mora znati kako je i kada vaš automobil ‘preminuo’. Doduše, postoji mogućnost da svoje vozilo ‘reinkarnirate’, ali za to opet morate imati dokaze. Naime, ako postoji interes da netko otkupi vaš automobil/olupinu nagriženu starošću ili sudarom, ona mora biti dokumentirana kupoprodajnim ugovorom.

Za takvu vrstu zbrinjavanja imamo auto kuće ili lokalne mehaničare koji znaju kako iskoristiti makar i najsitniji dio umirućeg automobila, tako da ga rastave i ‘zdrave’ dijelove iskoriste u drugim automobilima. Sve što je potrebno kako bi svoj automobil poveli na put reinkarnacije jest sklapanje kupoprodajnog ugovora s takvom tvrtkom, te plaćanje poreza od pet posto na vrijednost ugovora. Nakon toga je automobil slobodan za daljnje rastavljanje, a vi ste slobodni odnijeti registarske tablice u MUP i riješiti se svih prava i dužnosti koje proizlaze iz vlasništva automobila. Da ne bi bilo zabune, cijela je priča (uključujući i ugradnju dijelova u druge automobile) potpuno legalna. Ono što nije legalno jest neprijavljivanje ‘smrti’ ili ‘tranzicije’ vašeg automobila u drugo stanje.

Šest filmskih naslova recentne srpske kinematografije uzbudljiva su ostvarenja koja se bave aktualnim i intrigantnim temama, a čak pet filmova imati će svoju zagrebačku ili hrvatsku premijeru

U filmskom programu našlo se šest odličnih naslova nastalih u posljednje dvije godine, od kojih će čak pet imati svoju zagrebačku ili hrvatsku premijeru: Šišanje Stevana Filipovića, omnibus Oktobar grupe mladih autora, Beli, beli svet Olega Novkovića, Jesen u mojoj ulici Miloša Pušića i Montevideo, Bog te video Dragana Bjelogrlića. Šesti film iz programa jest Tilva Roš redatelja i scenarista Nikole Ležajića koji u Zagreb stiže s desetak vrijednih nagrada s domaćih i svjetskih festivala, među kojima i nagrada Bauer s ovogodišnjeg Motovun Film Festivala, Srca Sarajeva za najbolji film i najbolju mušku ulogu te svježa nominacija Europske filmske akademije za nabolje debitantsko ostvarenje.

U petak 02. prosinca u 20.00 sati u Kinu Europa Dane srpske kulture svečano će se otvoriti premijera omnibusa Oktobar (2011), dugometražnog filma mladih redatelja i redateljica beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti koji će i prisustvovati premijeri. Film putem sedam razdvojenih autorskih priča koje se dešavaju na desetogodišnjicu pada Miloševićevog sistema govori o Srbiji danas. Premijerno će se prikazati i film Šišanje Stevana Filipovića (2010) koji detektira korjene i uzroke provale nasilničkog ponašanja u Srbiji, odnosno priča kako su političari instrumentalizirali navijačke skupine te tolerirali i poticali agresiju u svrhu političke manipulacije i sprovođenja ultradesničarske politike. Cijenjeni hrvatski kritičar Nenad Polimac izjavio je: ‘Kakav je film? Vrlo dobar, vrlo atraktivan. Za razliku od naših Metastaza – koji Filipović cijeni, ali koji je žestoka socijalna drama – Šišanje je žanrovski dosta precizan film s jasnom političkom porukom, što ga dosta razlikuje od dosad najupečatljivijih ostvarenja o skinsima, među kojima su Američka generacija X i Romper Stomper.’

Temama mladosti, odrastanja i nesigurne budućnosti u zemlji vječne tranzicije bavi se vrlo dobar debitantski film Miloša Pušića Jesen u mojoj ulici (2010). Istim temama no u generacijski višem razredu, te tonu i stilu grčke tragedije s pjevanjem bave se redatelj Oleg Novković i vjerna mu suradnica, cijenjena srpska scenaristica i dramaturginja Milena Marković u filmu Beli, Beli svet (2010). Poslastica za šire gledateljsvo jest jedan od najgledanijih srpskih filmova ove i prošle godine Montevideo, Bog te video (2010) nastao pod redateljskom palicom Dragana Bjelogrlića i po scenariju Srđana Dragojevića, nezaobilaznog dvojca srpske kinematografije. Film je epska priča o podvigu mladih srpskih nogometaša koji postaju idoli narodnih masa, priča o nogometu, o starom Beogradu i nekim davnim, drugačijim vremenima.

Filmovi će se prikazivati u zagrebačkom Kinu Europa u terminima od 18.00 i 20.00 sati. Sve projekcije su besplatne.

Atraktivni i bogati književni program po prvi put širi Dane srpske kulture izvan Zagreba, u Rijeku i Sisak, te u goste dovodi cijenjene i nagrađivane književnike poput Vladimira Arsenijevića

Velika novost ovogodišnjih, šestih Dana srpske kulture jest decentralizacija. Naime, po prvi put program putuje izvan grada Zagreba i to zahvaljujući iznimno atraktivnom i bogatom književnom programu koji će se predstaviti u Rijeci, te Sisku. Književni program Dana srpske kulture sastavio je Kruno Lokotar, književni kritičar, nekadašnji urednik u izdavačkoj kući AGM, sadašnji urednik u izdavačkoj kući Algoritam te nezaobilazna figura književnih zbivanja u posljednjih petnaestak godina u Hrvatskoj i šire. Književni program šestih Dana srpske kulture u goste nam dovodi cijenjene i nagrađivane književnike Vladimira Arsenijevića i Dragana Velikića, te putem gostovanja Miloša Živanovića (Razbijanje), Saše Ilića (Pad Kolumbije) i urednika Saše Ćirića predstavlja kultni online književni časopis Beton.

Vladimir Arsenijević nagrađivani je beogradski pisac koji je u svom prvom romanu U potpalublju (1994), napisanom za vrijeme opsade Vukovara te prevedenom na dvadesetak stranih jezika, među prvima u Srbiji kritički progovorio o agresiji JNA na Vukovar i osudio zločine u Hrvatskoj. Trenutno je Arsenijević iznimno aktualna figura u regionalnom komunikacijskom prostoru zbog sumnje da je zbog nedavnog gostovanja povodom dvadesetogodišnjice pada Vukovara na HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 te izrečenih kritičkih stavova spram teme ali i ostalih gorućih problema u Srbiji dobio otkaz na mjesto iznimno čitanog kolumnista srpskog magazina Press.

Glazbeni program Dana srpske kulture predstavlja prvi zagrebački samostalni koncert popularnog beogradskog benda Svi na pod i ponovno gostovanje značajne figure regionalnog klupskog života DJ Ewoxa

Predah od mahom kritički nastrojene filmske umjetnosti i književnosti priuštiti će nam glazbeni program Dana srpske kulture i to prvim samostalnim koncertom beogradskog elektro–pop benda Svi na pod u Tvornici, u subotu 03. prosinca. Šesteročlani glazbeni sastav predvodi energična pjevačica Bojana Vunturišević, svoj zvuk hrabro pletu spajanjem raznih glazbenih pravaca, te vrlo uspješno nastavljaju tradiciju koju su utrli Šarlo Akrobata, Idoli, Vještice, Bebi Dol ili Darkwood Dub. Godine 2009. proglašeni su najboljim bendom srpske scene, a pozornicu su dijelili s imenima poput Juliette Lewis, Massive Attack i Air. Nakon koncerta slijedi nastup u Srbiji i Hrvatskoj popularnog glazbenog znalca – DJ Ewoxa, značajne figure regionalnog klupskog života koji je pult dijelio s velikanima poput Jeffa Millsa, Davea Clarkea, Carla Craiga, Matthewa Herberta i benda Coldcut.

Program Dana srpske kulture završava se u ponedjeljak, 05. prosinca 2010., u zagrebačkom teatru &TD i to gostovanjem predstave beogradskog teatra Mimart Odabrani se bude koja istražuje budnost na interpersonalnom nivou kroz budnost duha, uma i tijela, kao i budnost zajednice koja je pokretačka snaga društva. Predstava je dio europskog projekta Wake Up (Probudi se, prev.) u kojem, osim srpskih, sudjeluju kazališne trupe iz Nizozemske, Velike Britanije i Bosne i Hercegovine.

Kulturna manifestacija Dani srpske kulture predstavlja pogodnu formu kulturne razmjene i suradnje između srpske i hrvatske kulturne sredine, s obzirom na tradicionalne veze tih dviju kultura, njihovu značajnu komplementarnost i uzajamne interese. Gostovanje istaknutih stvaralaca srpske umjetnosti i kulture reafirmira srpsko-hrvatsku kulturnu suradnju, potiče recipročne programe hrvatske kulture u Srbiji i odgovara potrebama ne samo srpske manjine u ovom Zagrebu i Hrvatskoj, već i ukupnim potrebama ove kulturne sredine. Programi Dana srpske kulture sastavljeni su od recentne, žive i intrigantne umjetnosti koja ima zapažen odjek u vlastitoj kulturnoj sredini. Dani srpske kuture zamišljeni su kao dugoročan project, održavaju se od 2006. godine jednom godišnje a organizira ih SKD Prosvjeta.

Muzički Biennale Zagreb, održan početkom travnja na više lokacija u Hrvatskoj, ove je godine obilježio 50 godina postojanja. Riječ je o festivalu suvremene glazbe, a pokrenuo ga je Milko Kelemen. Prvi se put održao 1961. godine, a ove je godine nadmašio sva očekivanja. Za razliku od prethodnih godina, MBZ je ovaj put zakoračio van granica Zagreba, pa su tako u suvremenoj glazbi mogli uživati i stanovnici Osijeka, Rijeke, Varaždina, dok su Splićani u zadnji čas, i to zbog političke odluke, ostali uskraćeni za operu Maršal Silvija Foretića. Naime, izvedba opere odgođena je temeljem odluke splitskih vlasti, a zbog haaške presude hrvatskim generalima. Odluci unatoč, MBZ je ove godine pokazao da ‘zna i može’ animirati publiku. Tako je, primjerice, Tamburaški orkestar HRT-a izveo skladbu mladog kineskog skladatelja Gordona Dic-lun Funga, što možda najbolje opisuje duh MBZ-a – spoj tradicije i suvremenog izričaja.

Oni koji nisu mogli fizički pohoditi koncerte i opere, iste su mogli pratiti putem izravnog video prijenosa u kinu Tuškanac. Također, organizatori ovogodišnjeg MBZ-a htjeli su napraviti iskorak i prema novim medijima, pa su tako “akvizirali” i nekoliko domaćih blogera kojima su osigurali ulaz na koncerte i opere, te im organizirali prijevoz na izvedbe van Zagreba.

Sam bijenale ove je godine održan u suradnji sa svim Hrvatskim narodnim kazalištima u Hrvatskoj, gdje su izvedena glazbeno-scenska djela hrvatskih autora. Tako su publici predstavljene, primjerice, izvedbe opere Šuma Striborova Ivana Josipa Skendera te nova opera Sanje Drakulić. Također, izvedena su i dva baleta, Krešimira Seletkovića te Frana Đurovića. Bijenale je otvorio Orkestar Muzičke akademije, a nastupili su i Filharmonija Witolda Lutoslawskog iz Wroclawa, Orkestar zaklade Veronske arene, Sofijska filharmonija, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, Zagrebačka filharmonija i drugi. Osim nastupa filharmonija, te izvedbi opera i baleta, na Biennalu su nastupili i brojni domaći i strani solisti.

(Nebojša Grbačić / Plan B 42)

Ivana Kranjčec je friško diplomirana arhitektica i zaljubljenica u fotografiju. Prije gotovo godinu dana pokrenula je street style blog inspiriran, kako sama kaže, Scottom Schumanom i njegovim blogom The Sartorialist. Dugo vremena se divila njegovim fotografijama i izboru ljudi koje fotografira pa je odlučila, po uzoru na njegov rad, portretirati zagrebački ulični stil. Šetnja gradom i potraga za ljudima koji svojim stilom odskaču od ostalih prolaznika pretvorila se u njezinu najdražu stvar koju, kaže, mora obaviti na dnevnoj bazi. U početku joj je blog bio samo hobi, no kako se pročulo za nju, blog ima potencijala da postane nešto više. Ivana kaže kako će uskoro njezine street style fotografije izlaziti u jednom dnevnom listu u obliku foto-kolumne. Idealan posao o kojemu mašta jest rad za neki modni časopis, skrušeno priznaje Ivana. “Doduše, kao fotograf modnih editorijala, ali to ostavljam za neku dalju budućnost, jer za to trebam nešto više iskustva”, rekla je Ivana. Arhitektura je ipak njezin izbor broj jedan i kad bi imala prilike spojiti fotografiju i arhitekturu, kaže Ivana, imala bi posao iz snova.

TWITTER

@barbaraslade Cura od koje ćete saznati pregršt korisnih informacija u pravi tren, a uz to je duhovita i ima odličan ukus za muziku.

@ivansarar Jedan od organizatora Hartera festivala, čovjek koji se kuži u muziku i kulturu.

@romanbold Njegovi postovi su mikro stand up koji traje cijeli dan. Što više reći.

WEBB

Prekrasna stranica po kojoj bih mogla surfati satima. Najnovije vijesti iz dizajna i arhitekture na jednom mjestu.

Raj za zaljubljenike u lijepe slike (fotografije, grafike, ilustracije). Nakon nekoliko sekundi provedenih na toj stranici sigurna sam da ćete uzviknuti “yey!”.

Moja dnevna doza street style inspiracije. Autor Scott Schuman je pronašao potpuno nov način spajanja mode i fotografije u jednu profesiju. Time je postao svjetski poznat brend te uzor mnogima.

Jako volim interaktivne stranice, a ovo je jedna od njih. Pališ/gasiš svjetlo, puštaš muziku, pališ televiziju. Autor je dečko koji fenomenalno radi 3D vizualizacije. Toplo preporučam.

Vogue.com na hrvatski način, modni portal koji zaslužuje puno pažnje. Stranica na kojoj ćete pronaći inspiraciju što i kako nositi, ili ćete jednostavno uživati u prekrasnim slikama modnih editorijala.

TV SERIJE

IZGUBLJENI – Fenomen u svom žanru i serija koja je postala kultna prije nego je prva sezona snimljena do kraja. Nedavno sam pogledaja posljednju epizodu i još uvijek sam pod dojmom.

PUSHING DAISIES – Suludi scenarij, šarena scenografija i odlična ekipa na čelu s Annom Friel i Lee Paceom. Serija koja se zavoli na prvo gledanje.

OKUS KRVI – Ekscentrični likovi i ciničan humor glavni su aduti kojima me kupila ova serija.

TUDORI – Budući da obožavam povijest, serija koja prati četrdesetogodišnju vladavinu Henrika VIII. i njegova ljubavna osvajanja vrlo mi je brzo postala gotovo najdraži tv-spektakl.

PODCAST

Moram biti iskrena i odgovoriti da ne slušam niti jedan podcast. Još uvijek nisam istraživala to područje.

KNJIGE

Čitam što mi dođe pod ruku, od fantastičnih romana do krimića.

J. R. R. Tolkien – Gospodar prstenova

Volim fantasy knjige a, Gospodar prstenova najdraži mi je svom žanru. To je jedna od najljepših bajki ispričanih u novije vrijeme, a Tolkien je u detalje stvorio jedan potpuno novi svijet.

C. Ruiz Zafón – Anđelova igra

Iako svi hvale njegovu prvu knjigu Sjena Vjetra, meni je njegova druga knjiga puno draža. Mračna i depresivna, svojom mističnom radnjom podsjetila me malo na Bulgakova i Majstora i Margaritu. Priča se odvija u Barceloni u prvoj polovici XX. stoljeća koju, zahvaljujući majstorskom pripovijedanju autora, gotovo možete osjetiti pod vlastitim prstima.

Victoria Hislop – Otok

Priča o ljubavi, nesreći i obiteljskim tajnama, smještena na pitoresknoj Kreti. Za mene, sentimentalnu dušu, ovo je jedna od onih knjiga koju mogu pročitati više puta.

Patricia Cornwell – Serija knjiga o Kay Scarpetta

Obožavam krimiće, a posebno forenzičke krimiće. Zbog njezinih sam knjiga počela opsesivno gledati CSI serije i mislila kako je patolog najkul zanimanje na svijetu.

SKOJ je, podsjetimo se, Savez komunističke omladine Jugoslavije (u biti Mladež Partije) koji je djelovao od 1919. do 1948. godine, kao proto-pioniri i omladinci. SKOJ je zabranjen dvije godine nakon nastanka i većinu svog postojanja djeluje u ilegali, uvijek u pogonu i progonu. Famozni sekretari ubijeni su za vrijeme Kraljevine Jugoslavije (1929. – 1931.g). SKOJ je bio i jedan od organizatora partizanskog otpora, te je kasnije promijenio ime u Narodnu omladinu Jugoslavije, pa u Savez socijalističke omladine Jugoslavije, koje smo mi (još ne toliko stari) pioniri i omladinci, bili članovi. Jeli su se ćevapi i gledali crtići, to je sve čega se sjećam.

Sedam sekretara SKOJ-a je i TV serija Radiotelevizije Beograd iz 1981. godine u kojoj su igrali svi prominentni glumci tog doba – Miki Manojlović, Žarko Radić, Mira Stupica… (blaženi YouTube!).

Pavle Paja Marganović (1904.-1929.)

Po zanimanju postolar, u pokretu je od početka. Studirao je u Moskvi i bio tajnik CK SKOJ-a. Ubijen je u Zagrebu od strane policije kralja Aleksandra.

Mijo Oreški (1905.-1929.) i Janko Mišić (1900.-1929.)

Mijo je bio zidar. Jedan je od pokretača i urednika lista Mladi boljševik. Nakon uhićenja Paje Marganovića, zajedno s Jankom Mišićem (jednim od osnivača SKOJ-a), postaje politički sekretar SKOJ-a. Obojica su ubijeni u sukobu s policijom u Samoboru.

Pero Popović Aga (1905.-1930.) i Josip Kolumbo (1905.-1930.)

Visoki funkcioneri, članovi CK SKOJ-a, poginuli su u policijskoj zasjedi u Zagrebu 1930. godine. Obojica su bili uhićivani mnogo puta.

Josip Debeljak (1902.-1931.)

Zagorac, po zanimanju pekar, prvo sindikalac, zatim SKOJ-evac. Nakon okršaja s policijom u kavani u Vinogradskoj, pronađen je u stanu na Sveticama i potom ubijen.

Zlatko Šnajder (1903.-1931.)

Prekida gimnaziju kako bi se posvetio revoluciji, često je u zatvorima zbog ”aktivne komunističke djelatnosti”, gdje i umire u samici Zeničkog zatvora. Junak je stripa Neustrašivi skojevci, a u seriji ga glumi Miki Manojlović.

(Piše: Luka Rukavina, Titov pionir / Plan B 42)