Listam neki dan gadget blogove i New Scientist i ne mogu se oteti dojmu da se SF posljednjih nekoliko godina naglo pretvara u stvarnost. Ono baš… skroz, mega, super, turbo, full (bljuv). Možda sam to samo ja (a možda je to moja Schauma), ali kao da je nedavno netko konačno maknuo dugogodišnju branu koja znanstvenu fantastiku, a pogotovo cyberpunk, dijeli od stvarnosti.

Čitam tako na Wikipediji o sučeljima mozak-stroj i vidim da je 2008. japanski tim funkcionalnim MRI-jem uspio (posve neinvazivno) iz mozga iščitati sliku koju subjekt (čovjek) vidi. U tonovima sive i razlučivosti 10×10 piksela, ali hej… Bez elektroda, bez otvaranja lubanje. SQUID iz Gibsonovih romana kao da je iza ugla.

Pa onda čitam u, čini mi se, New Scientistu o timu koji zadnjih desetak godina radi na sučelju između mozga i robotskih udova, kraj kojeg one fancy robotizirane proteze djeluju kao nešto iz kamenog doba jer naredbe čita izravno iz centra za motoriku, a odnedavno u mozak vraća i taktilni feedback, odnosno osjet dodira iz robotske ruke. I – pazite sad – stvar je testirana. Na majmunima, a nedavno i na ljudima.

Zeiss Ikon

Umjetni vid je isto “malkice” odmaknuo od svojih skromnih početaka. Zadnje o čemu sam čitao bile su krajnje neatraktivne i neelegantne skalamerije koje su u potpunosti zaobilazile ljudsko oko, a elektrodama su napadale mozak ili optički živac, i općenito djelovale nimalo sexy.

Prvi čovjek s umjetnim vidom (daleke 1978.) vidio je tek točkice svjetla, zahvaljujući dvotonskom mainframe mamutu koji je njegov mozak izravno hranio signalima kroz 68 elektroda.

Najnovije generacije se ugrađuju izravno u postojeće strukture oka (obično na stražnju stranu mrežnice), komuniciraju optičkim živcem, a napajanje dobivaju iz infracrvenog svjetla koje u oko emitiraju naočale s potrebnom elektronikom i kamerama. Svjetla koje istovremeno služi i kao nosač informacija i izvor energije.

Krv nije voda

A tu su i stvari o kojima niti najluđi SF (barem mislim) nije spekulirao. U travnju ove godine izašao je znanstveni članak u kojem Indijac S. P. Kosta (et al.) otkriva kako se crvena krvna zrnca ponašaju kao memristori – otpornici koji otpor mijenjaju u ovisnosti o naponu i taj otpor “pamte” (minimalno pet minuta, u slučaju crvenih krvnih zrnaca).

Memristori su inače jedan od osnovnih elemenata strujnih krugova (istovremeno i najnoviji, otkriven tek 2008.) te odličan osnovni blok za izgradnju memorija i logičkih vrata. Kostin tim kao sljedeći korak upravo i najavljuje kombiniranje malih kanala krvi u logičke krugove. Krv kao procesor. Ili hard disk. The mind boggles.

Elem

Elem, listajući New Scientist, IEEE Spectrum i druge kvazi-pop-znanstvene tiskovine posljednjih dana, jedna me misao sve više počinjala kopkati. Započinje li proces kiborgizacije nužno uvođenjem žica, turbina, tranzistora, silicija, stakla, bakra, srebra i ostalih stvari koje nas – zamislimo li ih umotane u meko, ljigavo, živo tkivo – neodoljivo i nepogrešivo tjeraju da se naježimo?

Oči i prsti možda nisu najefikasnije sučelje u odnosu na svijet strojeva, ali ne koštaju ništa i tu su. Zakleo bih se da je u slučaju većine geekova proces kiborgizacije započeo već poodavno, a da toga možda nisu ni svjesni.

Glava u oblacima

Trećina informacija kojima dnevno baratam živi negdje u cloudu, u Google Mailu, Dropboxu, tko zna gdje. Trećina se nalazi u telefonima, laptopu, tabletu ili malom crnom notesu (ili, kako ga je prijatelj nazvao, MCT – Mali Crni Tefter) kojeg sam nedavno kupio da mi služi kao lokalni cache – u trenucima kad mi za pristup online podacima treba previše vremena.

Možda se tek trećina nalazi u strukturiranoj nakupini bjelančevina i masti među mojim ušima. I ta trećina je dobrim dijelom pretraživački indeks za ove prve dvije trećine. I dalje razmišljam o sebi kao svom mozgu, moj osjećaj samosvjesnosti se nije previše promijenio.

Ali vjerujem da su mnogi primijetili kako sam malo gluplji, kad nisam jacked-in. Kao što sam i ja to primijetio kod njih. Da li bi me to trebalo brinuti? Mnoge to brine, mene baš i ne. To je dio evolucije. To me čini bolje prilagođenim trenutnoj okolini.

Što će se dogoditi ako se ona promijeni? Ako ostanem bez interneta, ako Google (le gasp!) padne, ako izgubim svoj MCT? Baš ništa, jer se ne identificiram sa svojim znanjem, već s načinom na koji ga analiziram i primjenjujem. Ako izgubim bilo koji dio podataka, uvijek će postojati način da do njih dođ***CARRIER LOST***

(Piše: Ante Vukorepa/ Plan B 43)

Bez obzira na krizna žarišta u zemljama izvoznicama i ne baš tako nove ideje o alternativnim izvorima energije, cijena i raspoloživa količina ovog energenta još će neko vrijeme biti glavna vijest. Nitko precizno ne može utvrditi koliko nafte još imamo u Zemljinoj kori, a i s procjenama se često manipulira iz različitih razloga.

Osim iz klasičnih fosilnih izvora, dizel gorivo se posljednjih godina dobiva i iz obnovljivih izvora. 2005. godine u svijetu je proizvedeno oko 3,9 milijardi litara biodizela, a 2008. više od 11 milijardi litara. Osim biodizela, u većoj mjeri se proizvodi i bioetanol.

Mada se na prvi pogled čini odličnom alternativom dizelu fosilnog porijekla, proizvodnja biogoriva ima i velikih nedostataka. Kako se za proizvodnju biogoriva koriste isti resursi kao i za proizvodnju hrane, uzgoj poljoprivrednih kultura za ovu namjenu diže cijenu hrane, osobito u zemljama u razvoju. Uz poskupljenje hrane, i samo biogorivo skuplje je od onog dobivenog na klasičan način.

Proizvodnja biogoriva je skupa i (prema nekim studijama) količina energije koja se troši na proizvodnju biogoriva veća je od količine energije koja se od njega može dobiti. Sljedeći problem predstavlja uzgoj sirovina za biogoriva, poput soje, što može smanjiti bioraznolikost i dovesti do ekoloških problema.

Uništi da bi stvorio

Veliki paradoks je i to da se zbog osiguranja dodatnih sirovina za proizvodnju biogoriva pojačano uništavaju amazonske prašume, kako bi se dobile velike obradive površine. Brazil je drugi proizvođač bioetanola na svijetu, iza SAD-a.

Nadalje, korištenje biogoriva ne rješava problem emisije ugljikovog dioksida, koja nije značajno manja od one koja se oslobađa korištenjem fosilnih goriva. Svjesni ograničenja ovakvih biogoriva prve generacije, tehnolozi i znanstvenici ulažu znatne napore kako bi dobili biogorivo na što efikasniji i manje štetan način.

Premda opisana prva generacija biogoriva još uvijek dominira, paralelno se razvija i druga generacija biogoriva. Biogoriva druge generacije dobivaju se iz otpadnih produkata poljoprivredne i drvne industrije, te se na taj način izbjegava kompeticija s resursima za proizvodnju hrane.

Radi se, između ostaloga, i na dobivanju biogoriva iz kućanskog otpada. Britanska tvrtka Greenergy izgradila je pogon vrijedan 50 milijuna funta koji će iz bačene hrane proizvoditi biodizel. Kućanstva u Engleskoj i Walesu godišnje u otpad bace 3,6 milijuna tona hrane, tako da se na ovaj način može korisno iskoristiti rasipnost građana.

Usprkos svijetlim primjerima, poput spomenutog, zamah komercijalne proizvodnje druge generacije tek se očekuje u sljedećim godinama jer je tehnologija prve generacije uglavnom još uvijek efikasnija.

No, znanstvenici idu dalje. Premda druga generacija biogoriva nije u potpunosti zaživjela, već se razvijaju treća i četvrta generacija. U trećoj generaciji biogoriva najčešće se spominje dobivanje biogoriva iz algi, a u četvrtoj generaciji korištenje genetski modificiranih bakterija za proizvodnju lanaca ugljikovodika.

Gorivo četvrte generacije

Alge predstavljaju značajan potencijal za proizvodnju goriva jer su znatno manje zahtjevne nego žitarice, a proizvode i do 300 puta više goriva po jedinici površine od biljaka koje se sada koriste. Osim toga, proizvodni ciklus im je tek desetak dana, a mogu se uzgajati na tlu neprikladnom za prehrambene biljke.

I na kraju ne manje važno – alge konzumiraju ugljikov dioksid, a na taj način smanjuju emisije ugljika u atmosferu. Alge gorivo proizvode tijekom procesa fotosinteze.

U Exxon Mobilu (jednoj od najvećih svjetskih energetskih kompanija) 2009. godine uložili su 600 milijuna dolara u razvoj i proučavanje ove tehnologije, što govori o velikom potencijalu ovog rješenja.

Osim algi “naftašica”, znanstvenici i tehnolozi rade i na već spomenutoj četvrtoj generaciji biogoriva. Radi se o genetski modificiranim bakterijama koje proizvode lance ugljikovodika od kojih se goriva sastoje.

Tako je, primjerice, ekipa znanstvenika s Berkeleya manipulacijom genetskog koda bakterije Escherichije coli uspjela “natjerati“ bakteriju da proizvodi biogorive tvari. Osim spomenute vrste, rade se istraživanja i manipulacije s različitim vrstama bakterija, kako bi se otkrila vrsta najpogodnija za proizvodnju goriva.

Bakterija koja možda najviše obećava je Cyanobakterija, koja za proizvodnju biogoriva iskorištava čak 10% energije koju dobiva od Sunca, za razliku od algi koje iskorištavaju 5% energije koja dopre do njih. Znatnija komercijalna upotreba četvrte generacije proizvodnje biogoriva očekuje se tek za desetak godina.  

Na kraju možemo zaključiti u optimističnom tonu. Premda su početak proizvodnje biogoriva pratile različite neželjene posljedice (ugrožavanje prirodne raznolikosti, poskupljenje hrane), nova nastojanja istraživača nalik na znanstveno-fantastične eksperimente otvaraju neočekivane mogućnosti za energetiku budućnosti. 

Očekivano, velike naftne tvrtke uključile su se u priču s biogorivom jer ih ovakav način proizvodnje energenata čini manje ovisnima o geografskim, gospodarskim i političkim čimbenicima.

Godina Ruđera Boškovića i znanost u Hrvatskoj

Prije 300 godina, 18. svibnja 1711. u Dubrovniku je rođen Ruđer Bošković. Najveći hrvatski znanstvenik svog vremena, a prema mnogima i najveći hrvatski znanstvenik uopće, objavljivao je radove iz područja fizike, matematike, astronomije i filozofije.

Hrvatski sabor je povodom 300 godina njegova rođenja 2011. godinu proglasio godinom Ruđera Boškovića. Povodom toga u Dubrovniku će se održati trodnevni simpozij na kojemu će izlaganja održati tridesetak značajnih znanstvenika iz Hrvatske i svijeta.

Na simpoziju će biti govora o fizici, neuralnoj znanosti, biologiji, kemiji, nanotehnologiji i medicini, a neki od poznatijih predavača koji će sudjelovati su Carlo Rubbia, fizičar nobelovac, Rolf Heuer, ravnatelj CERN-a, te od domaćih znanstvenika, genetičar Miroslav Radman, neurolog Ivica Kostović, ravnatelj Hrvatskog instituta za mozak, fizičar Davor Pavuna i Danica Ramljak, ravnateljica Instituta Ruđer Bošković.

Također postoji mogućnost da Hrvatska uskoro uđe u CERN – Europsku organizaciju za nuklearna istraživanja. Institut Ruđer Bošković već godinama uspješno surađuje s CERN-om i mnogi naši znanstvenici rade tamo, između ostaloga i na čuvenom LHC-u, no naša zemlja još nije članica.

Ulaskom u tu organizaciju otvorio bi se prostor za bolju suradnju na različitim projektima. Ne treba zaboraviti da je CERN, uz američki Fermilab, najznačajnija institucija koja se bavi istraživanjima strukture materije, te bi članstvo u CERN-u svakako koristilo domaćim znanstvenicima.

Da baš ne budemo previše optimistični, nedavni sukob na relaciji Ministarstva znanosti i sveučilištaraca ukazuje na značajne probleme u hrvatskoj znanosti. Nedostatak strategije često se ističe kao najvažniji problem domaće znanosti. Na nedostatak strategije u svemu žale se gotovo svi – od gospodarstva, turizma, obrazovanja, znanosti, poljoprivrede…

Vlada, s druge strane, sve proglašava strateški važnim, a ako je sve strateški važno – onda ništa nije važno. Potrebno je naći djelatnosti u kojima imamo potencijala i prema njima se zaista odnositi “strateški”.

S obzirom na broj naših znanstvenika koji su izgradili karijere u inozemstvu, hrvatska znanost ima potencijala, ali ne možemo istovremeno biti zemlja znanstvenika, poljoprivredna zemlja, turistička zemlja i zemlja s razvijenom brodogradnjom. U engleskom postoji zgodan izraz za to: Jack of all trades, master of nothing.

Najznačajniji radovi i teorije Ruđera Boškovića

Kao polivalentni znanstvenik i filozof, Ruđer Bošković dao je značajan doprinos matematici i različitim disciplinama znanosti:

• U knjizi Elementa matheseos universae (1754.) daje znatan broj teorema iz trigonometrije, prvi izvodi četiri osnovne diferencijalne formule sferne trigonometrije, kao i oskulatorni krug.
• U raspravi De aestu maris (1747.) među prvima govori o neeuklidskoj geometriji i predlaže geometriju s tri i više prostornih, te jednom vremenskom veličinom.
• U pet knjiga o astronomiji Opera pertinentia ad opticam et astronomiam (1785.) između ostaloga izlaže teoriju o aberaciji svjetlosti. Brzinu svjetlosti smatra konstantnom, a prostor i vrijeme smatra relativnim.
• U djelu Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium, objavljenom u Beču 1758. godine, tvrdi da je sve materija i kretanje. Atom svodi na središnju točku oko koje se šire oblaci privlačno-odbojnih sila (Boškovićevo polje). Bohrov model atoma je direktan potomak Boškovićeva modela atoma.
• Prvi je ukazao na potrebu ispitivanja grešaka mjernih instrumenata i dao formulu za ispravke tih grešaka.

LOŠA VIJEST

Veće doze kalcija ne štite kosti

Prema studiji koja je nedavno objavljena u časopisu British Medical Journal, umjeren unos kalcija (oko 700 mg dnevno) važan je za održavanje zdravih kosti, no veće doze kalcija neće dodatno smanjiti rizik od lomova ili osteoporoze.

Autori studije istraživali su medicinske dosjee žena u Švedskoj i unos kalcija u posljednjih 19 godina. Rezultati pokazuju kako su žene koje su unosile oko 700 do 750 mg kalcija dnevno imale najmanje lomova kostiju i najmanje su bile podložne osteoporozi, a povećanje unosa kalcija nije doprinijelo zdravijim kostima.

Štoviše, neka istraživanja upućuju na povećani rizik od lomova kosti kod povećanih doza kalcija. Smanjen unos kalcija (ispod 700 mg dnevno) također je povezan s većom vjerojatnosti lomova i osteoporoze.

DOBRE VIJESTI

Slobodni planeti

Prema novijim opservacijama naše galaksije utvrđeno je postojanje mnoštva planeta koji nisu, poput Zemlje, vezani uz neku zvijezdu, već slobodno kruže oko središta galaksije. Premda se prema teoriji nastanka planeta moglo očekivati postojanje takvih planeta, nitko nije očekivao da ih ima toliko puno. Procjenjuje se, naime, da ih u našoj galaksiji ima oko 400 milijardi, što je znatno više i od broja zvijezda. Usprkos tome što nemaju “svoju” zvijezdu, pretpostavlja se kako bi na nekim od tih planeta moglo biti uvjeta za život.

Evolucija mozga počela je s njuhom

U usporedbi s ostalim životinjama, sisavci imaju najveći mozak u odnosu na tijelo. Prema studiji objavljenoj u svibnju u časopisu Science, američki i kineski znanstvenici su utvrdili kako bi evolucija mozga u sisavaca mogla biti rezultat selekcije životinja razvijenijeg osjeta njuha, odnosno dijelova mozga zaduženih za analizu njušnih informacija. CT snimanjima lubanja fosila sisavaca iz različitih perioda utvrdili su tri faze evolucije mozga sisavaca: prvi sisavci su tijekom evolucije prvotno razvijali njušna područja mozga, a vremenom su evolucijski pritisci počeli favorizirati životinje povećane osjetljivosti na dodir – što je dovelo do razvoja dijelova mozga zaduženih za taj osjetni modalitet. U posljednjoj fazi evolucije ranih sisavaca proces prirodne selekcije uzrokovao je razvoj koordinacije pokreta i osjetila.

Linkovi mjeseca:

Znanost za klince

Sciencemonster.com

Sciencekids.co.nz

Svemir u brojevima:

Više od 90% poznate tvari u svemiru čini vodik.

Zemlja u brojevima:
50 kg godišnja je potrošnja papira po stanovniku u svijetu. Građani u EU recikliraju oko 64% papira.

Čovjek u brojevima:
40% tjelesne mase prosječnog čovjeka čine mišići.

(Piše: Gordan Beraković/ Plan B 43)

Jednog dana stranac je došao u grad i otvorio trgovinu na tržnici…Tako počinje fenomenalno ilustrirana priča na Hobolobo stranici, jedna od dvije, koje se svako malo ažuriraju i nastavljaju. Već na prvu se vidi da je u site uloženo jako puno truda i ljubavi, pa je pomalo šteta što autor ne otkriva više o sebi osim da voli raditi stvari, koje onda i napravi. Ni na Twitteru, gdje djeluje i radi pod imenom MrHoatzin, ne otkriva puno više, al nije ni važno, priče su must see.

Dot.hr
Proračunaj me

Ako ste oduvijek željeli biti gradonačelnik, ali ne onaj na Foursquareu već pravi, kako to izgleda u praksi možete saznati kroz igu Proračunaj me u kojoj slažete proračun grada Rijeke. Zadatak je naizgled jednostavan – odabrati prioritete i odlučiti gdje će i kome ići novac, no da bi jednom projektu dali, drugom morate uzeti, pa na kraju uvijek netko/nešto pati. U mom proračunu, djeca su išla po mraku u školi i svi otprilike sad gladuju…

Dot.com
Epic 4 Chan

Nasilje nikad nije odgovor. Osim ako pitanje nije ‘Što nikad nije odgovor?’. Ali ako odgovorite nasilje, opet bi bili u krivu jer nasilje nikad nije odgovor, misao je popularnog dinosaurusa filozofa, jednog od mnogih s ovog bloga. A Tumblr je to blog koji ćete proći od početka do kraja, odnosno, od posljednje do prve stranice jer obiluje smiješnim fotografijama, meme slikama i sličnim sadržajem bez kojeg bi internet bio glup!

Flat rate
Vektor

Sat i dvadeset minuta traje hrvatski postapokaliptični horor koji možete u cjelosti pogledati na You Tubeu! Autori filma rekli su za tportal  kako je film potpuno nezavisno financiran te da se nadaju da će imati barem nekakav uspjeh kod nas u Hrvatskoj budući da se radi o prvom takvom dugometražnom naslovu. Film je do sredine svibnja pogledan 1525 puta, a vjerujem da će broj gledanja rasti. Evo, odo i ja pogledat.

(Piše: Boris Ličina Borja/ Plan B 43)

Tijekom nekoliko desetljeća nakon Zagorke, SF se u Hrvatskoj polako razvijao pa su najistaknutija imena sredinom 20. stoljeća bili Mladen Bjažić i Zvonimir Furtinger koji su u tandemu napisali mnoge SF romane za djecu – poput najpoznatijeg Ništa bez Božene iz 1970. godine.

Uz njih je najznačajniji autor Angelo Ritig, čiji romani Sasvim neobično buđenje (1961.) i Ljubav u neboderu (1965.) predstavljaju okret prema ozbiljnijim temama i dubljoj analizi i razvoju likova, te usmjerenje prema odrasloj publici.

Magična sedamdeset šesta

Jedna od najznačajnijih godina za hrvatski SF je 1976. U veljači te godine u Zagrebu je osnovano društvo SFera, koje do danas djeluje kao neprofitna kulturna organizacija na području Hrvatske i grada Zagreba, a jednako je važno pokretanje časopisa Sirius, te iste godine. Sirius je osnovan u okviru novinsko-izdavačke kuće Vjesnik, a izlazio je sve do 1990. godine.

U svojim najboljim godinama dosegnuo je nakladu od oko 40 000 primjeraka, a u dva navrata – 1980. i 1984. – primio je nagrade za najbolji europski časopis za znanstvenu fantastiku, a 1986. nagradu Europskog SF društva. Ravnopravno s najvećim imenima svjetske znanstvene fantastike, u Siriusu su objavljivana i djela domaćih autora. I današnji ministar turizma Damir Bajs, između ostalih, objavljivao je u Siriusu, a taj je danas kultni časopis poslužio kao kolijevka mnogim uspješnim autorima – kao što su Predrag Raos ili Milena Benini.

Novi časopisi i zbirke

Neslužbeni nasljednik Siriusa bio je časopis Futura, pokrenut 1992. godine u Zagrebu, koji će također dati prostora domaćim autorima i unutar kojeg će se razvijati nove snage hrvatskog SF-a, poput Darka Macana, Aleksandra Žiljka i Tatjane Jambrišak. Nekoliko godina kasnije ekipa u okviru društva SFera pokrenut će izdavački projekt koji će potaknuti domaće autore ne samo da se bave znanstvenom fantastikom, već i da o njoj promišljaju iz domaće perspektive.

Cilj sferakonskih zbirki – koje redovito izlaze već 17 godina – jest promicanje domaćeg fantastičnog stvaralaštva i kroz njih je prošla većina relevantnih imena u hrvatskoj znanstvenoj fantastici. Ove je godine objavljeno i jubilarno deseto izdanje istrakonske zbirke – sličnog izdavačkog projekta koji pruža mogućnost razvoju kraće forme te, uz domaće autore, objavljuje i radove pisaca iz susjednih zemalja.

Uz sferakonsku i istrakonsku zbirku svake se godine objavljuje i tematska zbirka priča Festivala fantastične književnosti iz Pazina, a redovni fantastični izdavački ciklus zaključuje književni časopis Ubiq, koji izlazi dvaput godišnje i uz djela domaćih pisaca ima i bogat esejistički dio, kojim se domaći SF promiče i u akademskom smislu.

Sirius B

No, sa zamiranjem Future, čije se izlaženje posljednjih godina u najboljem slučaju može opisati kao sporadično (jedan broj godišnje, ako i toliko), ponovno se rodila ideja o pokretanju redovitog SF časopisa na tragu Siriusu, a prigodno bi se zvao – Sirius B. Ideja je da do petog broja izlazi kao dvomjesečnik, a potom u mjesečnom ritmu, te bi također ravnopravno objavljivao domaće i strane autore, a izdavanje bi krenulo na ljeto – ukoliko se skupi dovoljan broj pretplatnika.

Pokretač ove ideje je nekadašnji Futurin urednik Davorin Horak, kojemu je cilj skupiti 500 pretplatnika kako bi časopis zaživio. Pretplata za prva dva broja iznosi 40 kuna, a više o ovome projektu – koji bi zajedno s postojećim mogao predstavljati budućnost hrvatskog SF-a – možete saznati ovdje.

SF KNJIGE MJESECA

Zagrebački zombiji i istanbulska nanotehnologija

Proljeće je veselo za esefičare jer tada kreću dodjele raznih nagrada – od onih najprestižnijih do onih lokalnih. Pa krenimo, s lokalpatriotskim sentimentom, od ovih potonjih. Na netom dovršenom SFeraKonu dodijeljene su nagrade SFERA – za najbolja djela spekulativne fikcije objavljena u prethodnoj kalendarskoj godini. Onu najprestižniju, za najbolji roman, odnio je dvojac Mihalinec-Grgić za roman Kriza: hrvatski horor, koji uz pregršt satire i crnoga humora govori o najezdi krvožednih zombija na Zagreb.

U travnju se tradicionalno dodjeljuje nagrada Philip K. Dick kojom se obilježavaju najbolja SF djela originalno objavljena u broširanom izdanju u SAD-u. Nagradu sponzorira The Philadelphia Science Fiction Society i dodjeljuje se pod pokroviteljstvom Zaklade Philip K. Dick, a ponio ju je ove godine Mark Hodder za steampunk roman The Strange Affair of Spring-Heeled Jack.

Među značajnim europskim nagradama ističu se britanske SF nagrade te nagrada Arthur C. Clarke. Britansku nacionalnu nagradu za najbolji SF roman primio je izvrsni Ian McDonald za svoj roman The Dervish House, smješten u budući Istanbul koji je u 2027. godini središte nanotehnološke revolucije.

Nagrada Arthur C. Clarke dodjeljuje se za najbolji roman originalno objavljen u Ujedinjenom Kraljevstvu tijekom prethodne kalendarske godine, a ovogodišnja je dobitnica Lauren Beukes za maštoviti Zoo City – smješten u Johannesburg u bliskoj budućnosti.

A tijekom svibnja su dodijeljene i prestižne nagrade Nebula, koje od 1966. godine dodjeljuje udruga Science Fiction and Fantasy Writers of America (SFWA). Nagradu za najbolji roman dobila je Connie Willis za Blackout i njegov nastavak All Clear (oba objavljena tijekom 2010. godine), koji se bave temom putovanja kroz vrijeme.

RETRO SF

Prvonagrađeni

Jedna od najprestižnijih SF nagrada – Hugo – prvi je put dodijeljena 1953. godine za roman The Demolished Man, autora Alfreda Bestera. Napisan 30-ak godina prije rođenja cyberpunka, ovaj roman zapravo nagovještava taj žanr, a između ostalog se bavi telepatijom i psihologijom.

Prva je Nebula dodijeljena 1966. godine za veličanstvenu Dinu Franka Herberta, koju zasigurno nije potrebno posebno predstavljati nijednom SF fanu, dok je prva Svjetska fantasy nagrada prvi put dodijeljena 1975. godine za roman pun magije, obrata i pustolovina – The Forgotten Beasts of Eld, autorice Patricije A. McKillip.

Prvu nagradu Philip K. Dick dobio je 1983. godine Rudy Rucker za Software, cyberpunk roman koji se bavi umjetnom inteligencijom, a prvu nagradu Arthur C. Clarke dobila je 1987. godine Margaret Atwood za Sluškinjinu priču, distopijski roman koji prikazuje mračnu blisku budućnost iz perspektive žena zarobljenih u teokratskom i mizoginom društvu.

Domaća nagrada SFERA, pak, prvi je put dodijeljena 1981. godine romanu Prepoznavanje slovenskog autora Mihe Remca. Zbog svojih razmišljanja o svijetu i njegovom distopijskom poretku u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, Remca često uspoređuju sa Zamjatinom, Huxleyjem i Orwellom, te cijene kao jednog od najznačajnijih SF pisaca s područja bivše Jugoslavije.

TOP 5

Ljetni SF kino hitovi

1. Cowboys and Aliens

Jedan od najiščekivanijih filmova godine, nastao prema stripovskom predlošku te s facama Danielom Craigom i Harrisonom Fordom u glavnim ulogama. Radnja je poprilično jasna iz samog naslova – čovjek bez sjećanja, s tajanstvenom napravom na ruci, suočava se s vlastima i nenadanim napadom došljaka iz svemira.

2. Izvorni kod

Jake Gyllenhaal je odlikovani vojnik koji se budi u tijelu nepoznatog čovjeka i otkriva da je dio misije pronalaženja bombaša iz prigradskog vlaka u Chicagu. Shvaća da je dio tajnog vladinog eksperimenta koji mu omogućava da prijeđe u identitet drugog čovjeka u zadnjih 8 minuta njegovog života.

3. Green Lantern

Odred Green Lantern je bratstvo ratnika koji su prisegnuli da će održavati intergalaktički red, a svaki Green Lantern nosi prsten koji mu osigurava supermoći. Novak u redovima Green Lanterna – prvi ikada izabran iz ljudske vrste – dobit će težak zadatak obrane Zemlje i sudbine čovječanstva.

4. Lovac na trolove

Grupa studenata istražuje seriju misterioznih smrti koje su navodno skrivili medvjedi, ali uskoro otkrivaju kako se tu radi o mnogo opasnijim bićima. Ovaj norveški hororac snimljen je u formi mockumentaryja, a u glavnoj je ulozi kontroverzni komičar Otto Jespersen.

5. Super 8

Steven Spielberg i J.J. Abrams udružili su snage u novom misterioznom SF-u koji se, prema rijetkim informacijama, čini kao križanac E.T.-a i Cloverfielda. Glumačku ekipu predvode Kyle Chandler i Ron Eldard.

(Piše: Irena Rašeta/ Plan B 43)

Ne želim zvučati kao Davor Butković, no razgovor s Johnom P. Barlowom počeo je u finom restoranu u Alicanteu, gradu na istočnoj obali Španjolske. Povod susreta bilo je okupljanje mediteranskih blogera, a na prvoj večeri, sasvim slučajno, Barlow i ja sjeli smo jedan nasuprot drugoga i započeli razgovor koji se nastavio sljedeća tri dana, uz manje ili više alkohola.

Barlow je sugovornik kakvog bi svaki novinar poželio – tijekom formalnog intervjua postavio sam jedno jedino pitanje o tome kako su pokrenuli magazin Wired, a dobio zaokruženu priču, pa čak i ekskluzivu o ljubavnom trokutu iz kojeg je Wired proizašao, a koju, obećao sam, neću u potpunosti prenijeti.

Barlow priča slikovito, šarmantno i s pregršt dugih digresija, i taman kad čovjek pola sata kasnije pomisli da je izgubio nit, on savršeno zaokruži poantu s početka priče. Moja pitanja postala su suvišna, sjedio sam i slušao, pobožno kimao glavom i tu i tamo pokušao ubaciti kakvu dosjetku i paralelu. Na isti način priču prenosim vama.

Kako (i zašto) ste pokrenuli Wired, i zašto više ne pišete za njega?

Kad smo pokretali Wired, svi su nam govorili da je to smiješno. Zašto imati magazin o internetu u papirnatom izdanju koje će s vremenom zamijeniti drugi mediji? Osjećali smo da se to neće dogoditi preko noći i htjeli smo približiti online svijet ljudima koji su – offline. S druge strane, htjeli smo da Wired u rukama čitatelja bude vrsta identifikacije, statement. Na kraju smo to i postigli. A kako je sve počelo? 1990. godine slučajno sam u Amsterdamu upoznao Louisa Rossetta i Jane Metcalfe (osnivači Wireda, op.a.).

U njihovom psihodeličnom vrtu pričali smo o njihovom tadašnjem projektu, magazinu o računalima. Zaintrigirao sam ih svojim tezama, zbog kojih su me prozvali ‘kompjuterskim kaubojem’ – jer sam im razbio iluziju o američkim geekovima. Daleko od toga da sam se smatrao geekom, odnosno nerdom, no bio sam dovoljno zainteresiran za tehnologiju da se upustim u čitanje teških uputstava i spojim modem na računalo, te počnem surfati.

Za Louisa i Jane susret sa mnom bio je kao u filmu Susreti treće vrste, a u njihovom smo vrtu gradili ‘vražju planinu’. Njih dvoje došli su u Ameriku, upoznali ljude slične meni i stvar se pokrenula. Kad je Wired počeo izlaziti, još nismo imali e-mail adresu. Uveli smo je u redakciju kako bi se Jane i ja mogli dopisivati, da izgleda kao da ona nešto radi za Wired…

I tu mi je Barlow ispričao intrigantnu ljubavnu priču koju sam obećao ne zapisati, no točkice povežite sami. Kad su se stvari smirile, nekoliko mjeseci kasnije, Barlow se vratio u Wired i nastavio pisati.

Louis i Jane provodili su vrijeme skupa i svu svoju energiju ulagali isključivo u Wired, zbog toga je ispočetka i bio tako sjajan magazin, osjetila se ta energija. Kasnije je Wired kupila tvrtka Condé Nast i stvari su se promijenile. Današnji urednik Chris Anderson je pompozni, arogantni papak. Kad me je pitao hoću li se vratiti u Wired, rekao sam mu da bih rado, no da ne znam pisati o muškim cipelama…

Rekao sam mu da bih rado pisao o događanjima na južnoj hemisferi, gdje su se internet revolucije odvile puno kasnije. Što se, zaboga, ikad zanimljivo dogodilo na južnoj hemisferi? - upitao me Anderson. Ne znam, odgovorio sam mu, osim rođenja čovječanstva u Africi… ništa posebno.

A te zemlje, poput Brazila, recimo, su drugačije baš zbog tih svojih zajednica, povezanih religijom. Znao sam da će tamo internet biti puno zanimljivija pojava nego u Americi, no odustao sam od natezanja s Andersonom… Nekoliko godina kasnije sam s nekim članovima brazilske vlade organizirao koncert Davida Byrnea, povodom pokušaja da promijenimo zakon o autorskim pravima.

Nisam htio da autorska prava postanu oruđe imperijalizma, kao što je to slučaj u zapadnim zemljama. Genetski kod Brazila je njihova glazba, a cijelo tijelo je vlasništvo američkih firmi… pa jedno vrijeme samo su Microsoftu plaćali više tantijema nego što su trošili novca na suzbijanje gladi u svojoj zemlji. Promovirali smo ideju Creative Commons licence u toj zemlji. Chris Anderson je bio tamo, vidio je velike promjene koje su se dogodile. Pogledaj sad što se događa, Chrise, rekao sam mu…

Religija je nešto s čime često uspoređujete internet, kako to?

Bilo je to krajem 1985. godine, kad je na svijetu bilo oko 200 aktivnih e-mail adresa. Kad sam se prvi put spojio na internet, osjećao sam da sam ušao u veliku sobu u kojoj ćemo se prije ili kasnije naći svi. Ova će stvar biti velika, pomislio sam. Ranije sam studirao komparativnu religiju i čitao jednog francuskog paleontologa i teologa koji je još početkom prošlog stoljeća pisao o mogućnostima evolucije, o tome kako je ona proces koji će stalno ići naprijed i stalno podizati razinu kompleksnosti u poretku.

U jednom trenutku, zaključio je, fizičko će se odvojiti i stvoriti kolektivni organizam svijesti. Ta je misao postala moje fundamentalno uvjerenje – da je internet društvo Bogu – jer je velika i kompleksna ideja u kojoj se vidi smjer i povezanost. U to sam vrijeme puno uzimao LSD koji mi je pomogao da to sve razjasnim u svojoj glavi, da shvatim kako je sve povezano, samo na drugačijim razinama. Razmišljajući o tome povukao sam se u Wyoming i osnovao ranč na kojem sam radio sljedećih 17 godina. Kauboji nisu bili baš zainteresirani za takvu vrstu razgovora… imao sam vremena za razmišljanje.

O festivalima, medijima i regiji popričali smo s Ivanom Lalićem, direktorom Miksera i Tomom Ricovom, direktorom Weekend Media Festivala.

Zašto ste pokrenuli Weekend/Mikser? 

Ivan Lalić: Mikser je logična posljedica onoga što sam radio u Novom Sadu proteklih deset godina. Vodio sam ili sudjelovao u stvaranju velikih, nacionalnih kulturnih projekata kao što Exit festival, Cinema city, Sterijino pozorje. A onda se dogodio “fatalan susret” sa ženom koja je potpuno promijenila moj privatni i poslovni život. Njezino ime je Maja Vidaković, sada Lalić, a nekoliko je godina bila direktorica programa Belgrade design weeka.

Te 2009. pokrenula je prvo “akcijaško” izdanje Miksera bez budžeta, bez ozbiljnih priprema, bez medija, ali s fantastičnom energijom gerilaca, uglavnom iz dizajnerskih krugova. I mi iz Exita smo pomogli tom simpatičnom projektu, koji se te nulte godine zapravo zvao MIKSER DESIGN EXPO.

Iako sam u tom trenutku praktično bio direktor i kazališnog i nacionalnog filmskog festivala (Cinema city, Sterijino pozorje), o dugogodišnjem radu na Exitu da i ne govorim, odlučio sam sve napustiti i zajedno s Majom i “drugarima” sudjelovati u stvaranju velikog Miksera kao sublimata svih disciplina kojima sam se bavio u životu. Moja uloga je zapravo bila uloga katalizatora već postojeće energije kojoj je jedino nedostajao pravi format, a koju je tako sjajno utjelovila Maja, kao suštinski spiritus movens Miksera.

Tomo Ricov: Weekend sam pokrenuo jer sam smatrao da postoji velika potreba za događajem na kojem će se okupljati medijski i komunikacijski regionalni profesionalci. Također, bio sam nezadovoljan načinom na koji su se organizirali stručni marketinški i PR skupovi, smatrao sam da su neatraktivni, suhoparni i dosadni. Zato je i odabran nekonvencionalan prostor stare Tvornice duhana u Rovinju, te je organizirana kombinacija edukativnog i zabavnog sadržaja koja će atraktivnošću programa privući velik broj regionalnih sudionika.

Usporedite Weekend i Mikser. Koje su razlike, koje sličnosti?

Ivan Lalić: Moje je mišljenje da formati i niše u koje želimo svrstati neki projekt nisu previše važni. Naravno da je pojam “kreativna industrija” spektar u kome ima mjesta i za Weekend Media Festival, kao predominantni festival komunikacija, i za Mikser čije ishodište kreće iz dizajna i vizualnih umjetnosti. Ipak, te definicije postaju deplasirane u trenutku kad shvatimo kako na oba festivala ima i glazbe i filma.

Prevedeno, mislim da je energija kojom zrači festival, kazalište, film, noćni klub, bilo što, presudno važna. Imam teoriju da filmovi sliče na svoje redatelje, da repertoar kazališta sliči na svoga ravnatelja, da namještaj u nečijem domu ukazuje na background vlasnika. U tom smislu, jedina suštinska razlika dva projekta je ta što se jedan odvija u predivnom, pitoresknom gradiću na moru, a drugi u velikom, dvomilijunskom gradu, u zapuštenoj industrijskog zoni. Posljedično, Mikser je masovniji događaj, što samo pojačava komplementarnost dva projekta.

Tomo Ricov: Sličnosti: Weekend i Mikser imaju istu energiju, originalni su po sadržaju i održavaju se u starim industrijskim prostorima. Zabava je bitan dio festivala. Karakterizira ih opuštena atmosfera.

Razlike: Mikser ima snažnu dizajnersku bazu, Weekend se više bavi medijima i komunikacijama. Mikser je masovniji, otvoren je za najširu publiku. Weekend je okupljalište stručnjaka, ljudi iz businessa (uz dodatak studenata). Mikser se organizira u metropoli, Weekend je dislociran na turističkoj lokaciji.

Po čemu se vaš festival razlikuje od drugih, sličnih festivala?

Ivan Lalić: Vjerujem da su i Weekend i Mikser autentični “posttitoistički” projekti koji radikalno prekidaju tradiciju velikih državnih kulturnih projekata iz vremena SFRJ. Ako ovome dodamo da i Weekend i Mikser vrlo eksplicitno koriste nove tehnologije kao obavezni znak prepoznavanja, onda ne sumnjam da ćemo vrlo brzo u ovoj našoj regionalnoj ligi industrije događaja imati ozbiljnih konkurenata.

S druge strane, možda će neskromno zvučati, ali ja iskreno vjerujem da su Weekend i Mikser dva vodeća trendmejkera na području kreativnih industrija i komunikacija u regiji. U tom smislu, povezivanje srodnih platformi može nas samo veseliti i doprinijeti boljoj međuregionalnoj suradnji. Od kreative i zabave, preko gospodarstva i turizma.

Tomo Ricov: Naši festivali su originalni, zabavni, uzbudljivi. To sve nedostaje sličnim komunikacijskim i dizajnerskim događajima u Hrvatskoj i Srbiji. Ipak stvari se mijenjaju na bolje i recentno organizirani događaji poput IdejeX u Zagrebu ipak su puno bolji nego njihovi prethodnici.

Neskromno mislim da je to zasluga i naša dva festivala, da smo postavili benchmark na koji se drugi ugledaju. Mikser i Weekend nisu usko vezani samo uz dizajn i komunikacije, već se šire na sva područja kreativnih industrija, drugi festivali su usmjereni na specijalizirana područja.

Uz ekran osjetljiv za dodir, model Gigaset SL910 može se pohvaliti i imenikom kapaciteta do 500 kontakata, od kojih se svakom može pridružiti do osam brojeva, glasnim zasebnim zvučnikom, tri različita izbornika i velikom internom memorijom (do 200 videozapisa i 240 fotografija). Kombinacija okvira od visoko poliranog metala, piano crnog poklopca baterije i kromirane baze donijela je ovom modelu prestižnu red dot dizajnersku nagradu, dok je za sve koji vole razgovarati s više ljudi ili izbjegavaju držati telefon u ruci zanimljiva handsfree opcija sa čak četiri različita profila. Sinkronizacija kontakata, slika i tonova zvona dostupna je i za PC i za MAC korisnike, a korisnik pozive može započeti i direktno iz Outlooka. Uvoznici Gigaseta za Hrvatsku su Agramservis i Intelkom, a uređaj je dostupan u trgovinama po cijeni od 1.249,00 HRK.

(pb)

Ne treba čuditi što je upravo Agrokor sa svojim brendovima Konzum i Tisak prvi krenuo u istraživanje i testiranje geolokacijskog marketinga. Osim što su im poslovnice (prodavaonice) rasprostranjene diljem Hrvatske, imaju dovoljno kapitala da se upuste u takav pothvat. Realno, za pokretanje Foursquare promocije i akcije ne treba puno novca, no s obzirom da se radi o (za širu publiku) relativno nepoznatom društvenom online servisu, valjalo je uložiti u edukaciju prodavača. Druge firme u Hrvatskoj zasad ne slijede njihov primjer, no pokaže li se Agrokorova operacija uspješnom i pacijent preživi, zasigurno će i ostali krenuti u lov na korisnike rasprostranjene po Hrvatskoj.

A o čemu se, zapravo, radi? Foursquare je mobilna, geolokacijska online društvena mreža koja funkcionira kao igra. Cilj je chekirati se, odnosno prijavljivati na raznim lokacijama – za što korisnici dobivaju nagrade u obliku bedževa i fiktivnih pozicija (mayor – gradonačelnik). Premda je dostupno više geolokacijskih servisa u Hrvatskoj, od stranih (Gowalla) do domaćih (Punkt), Foursquare je najbolje prihvaćen. Tvrtkama i korisnicima zapadnih zemalja (kojih je trenutno više od 10 milijuna) vrlo je brzo postalo jasno kako se takva mreža može iskoristiti i unovčiti

Dvije su metode. Prva je klasična, pokretanjem vlastite Foursquare, uvjetno rečeno, stranice putem koje tvrtka korisnicima može ponuditi takozvane ‘specials’, odnosno posebne ponude, a koje se u pravilu manifestiraju, odnosno materijaliziraju popustima i poklonima za određeni broj prijava na lokaciju. Koji se pritom cilj postiže, sasvim je jasno – nagrađuje se lojalnost. Druga metoda je nešto manje kontrolirana od strane tvrtki, a riječ je o uvijek efikasnoj usmenoj predaji.

Geolokacijski servisi poput Foursquarea korisnicima dopuštaju da ostave trajne komentare (takozvani ‘tips’) na određenim lokacijama, bilo da se radi o jednostavnim informativnim podacima ili, važnije, informacijama. Istraživanja koje zapadne tvrtke konstantno provode pokazuje kako se najveći postotak korisnika (oko 70 posto) na kupnju i korištenje neke usluge odlučuje upravo zbog preporuke prijatelja, putem online društvenih mreža. Isto vrijedi i u obrnutom smjeru – ukoliko netko od vaših prijatelja ili korisnika kojima vjerujete ostavi negativni ‘tip’ na lokaciji (restoran, hotel, kafić…) to će se odraziti na vašu odluku.

U tom smjeru valja razmišljati u Hrvatskoj, možda čak i više nego u smjeru građenja lojalnosti. S obzirom da smo turistička zemlja, a ljetna sezona je počela, možemo očekivati velik broj stranaca koji već duže vrijeme i u širem opsegu koriste geolokacijske servise. Kakve će poruke pronaći na pojedinim lokacijama, te kakve će ostaviti, i dalje ovisi isključivo o kvaliteti usluge. No, kao dio te usluge, tvrtke bi trebale početi razmišljati o integraciji geolokacijskih mreža u svoju ‘ponudu’. Znam, opet novotarija oko koje treba razmišljati. No, nećete li vi – drugi će. A njihovo mišljenje nije nužno jednako vašemu.

SVIĐA NAM SE

Krvnagrupa.com

Jedinstveni online humanitarni projekt stiže iz Srbije – krvnagrupa.com. Cilj mu je okupiti ljude koji su voljni dati krv kada se pojavi potreba, a putem jednog od najbržih medija današnjice – Facebooka. Ideja je da se ljudi prijave na Facebook stranicu svoje krvne grupe, a putem koje će biti informirani kad se pojavi stvarna (dakle, ne lančani mail iz 1998. godine) potreba za davateljima krvi. Premda projekt funkcionira zasad samo u Srbiji, cilj im je proširiti se u potpunosti na regiju.

VIJESTI

Bubašpara stigla na iPhone

Raiffeisen stambena štedionica napravila je zabavnu iPhone igricu za djecu, temeljenu na svojem Bubašpara brendu. Igra je besplatna i može se preuzeti s iTunesa, a cilj igre je pomoću Bubašpare sakupiti što više novčića na travnjaku, pritom izbjegavajući crviće i pčelice. Igrica unutar aplikacije nudi i glazbu, videoisječke te pozadine za iPhone. Igra je razvijena u suradnji s tvrtkama Nukleus i Imagine Studio.

Google novčanik – plaćajte svojim telefonom

Google Wallet, odnosno novčanik, nova je usluga iz Googlea, a riječ je aplikaciji za Android uređaje putem koje možete izvršavati plaćanje. Sama usluga još uvijek nije stigla do naših krajeva, dok je diljem svijeta već 300 tisuća trgovaca pripremilo svoje trgovine za ovakav način kupnje. Kupac će trebati prepoznati oznaku unutar trgovine te putem svoje aplikacije odobriti plaćanje, a novac će biti skinut s kreditne ili Google prepaid kartice.

Zagrebačka banka predstavila m-zaba aplikaciju za Android

Zagrebačka banka nedavno je predstavila m-zaba aplikaciju za mobilno bankarstvo koja funkcionira na Android platformi. Riječ je o prvoj aplikaciji takve vrste prilagođenoj korisnicima Android pametnih telefona. Aplikacija se može preuzeti s Android Marketa, no prethodno treba u banci ugovoriti m-zaba opciju.

(Piše: Nebojša Grbačić/ Plan B 43)

Na uvodnom dijelu večeri predstavljeni su i rezultati istraživanja o ulozi žena u hrvatskom informacijskom društvu koje je Središnji državni ured za e-Hrvatsku, ujedno i glavni sponzor okupljanja, i ove godine naručio kako bi upozorili na važnost ravnopravnog sudjelovanja žena u informacijsko-komunikacijskom sektoru.

Sudionice su ostatak večeri imale priliku razmijeniti ideje, podijeliti iskustva i povezati se, a pritom ih je zabavljala DJ Rea. Večeri je prisustvovalo 15 geek muškaraca za čije su se sudjelovanje izborile njihove prijateljice.

“Ideš danas na one svoje svemirce?” ili “Što vi mali zeleni radite svakog utorka na sastancima” – ovako najčešće članovi obitelji i neupućeni prijatelji pokušavaju zapodjenuti razgovor s tim čudnim ljudskim bićima koja se u slobodno vrijeme bave različitim aktivnostima vezanima za znanstvenu fantastiku, fantasy i njima slične žanrove. Oni su ljubitelji SF-a i pripadaju SF fandomu – skupu fanova koje veže zajednička ljubav prema SF-u – izvana naizgled sasvim obični ljudi, a iznutra … pa opet, sasvim obični ljudi, koji žele svoje slobodno vrijeme iskoristiti na aktivan i zabavan način. Ljudi kojima su organiziranje konvencija i raznih drugih druženja, održavanje radionica pisanja i objavljivanje knjiga – hobi kojim upotpunjuju život.

U Hrvatskoj organizirani SF fandom ima tradiciju dugu preko 30 godina, a uz brojne aktivne klubove, društva i udruge, u raznim se dijelovima zemlje održava nekoliko velikih SF konvencija. Najstarija udruga u Hrvatskoj je Društvo za znanstvenu fantastiku SFera, osnovana 1976. godine u Zagrebu, a najstarija konvencija je zagrebački SFeraKon, koji će se ove godine održati po 33. put. Uhvatili smo nekoliko organizatora SFeraKona – između obavljanja svakodnevnih obaveza i odrađivanja zadataka vezanih uz organizaciju konvencije – i priupitali ih par pitanja o njihovom “vanzemaljskom” hobiju. Najviše nas je zanimalo zašto se u svoje slobodno vrijeme dušom i tijelom posvećuju organizaciji tako kompleksnog i zahtjevnog poduhvata kao što je konvencija. Što ih to motivira da se iz godine u godinu iscrpljuju kako bi se neki drugi ljudi mogli zabavljati?

“Motivacija je kao i za svaki hobi”, kaže jednostavno Petra, predsjednica društva SFera. “Zbog čega netko potroši 10.000 radnih sati na izradu svog motora i još 5.000 sati o tome razgovara s kolegama bajkerima? Zbog čega uostalom ljudi volontiraju u bilo kojoj sferi društvenog života? Radite nešto što vam nije svakodnevni posao, upoznajete mnogo novih ljudi s kojima vjerojatno dijelite prilično sličan pogled na svijet i nakon svega imate onaj dobar osjećaj ponosa da ste napravili nešto dobro, da ste na neki način doprinijeli društvu jer ste svojevoljno napravili nešto što niste trebali i nitko vas nije tjerao.”

Vanja cijelu stvar uopće ne vidi kao rad. “Družimo se, nešto zajedno stvaramo, lijepo nam je”, kaže, a Mirko, dopredsjednik SFere, slaže se da je u pozadini svega upravo zabava: “Bavljenje stvarima koje me zanimaju, želja da se posao dobro odradi, uvođenje inovacija – u tome leži motivacija. A satisfakcija je u sitnim zadovoljstvima: pivica s ekipom na konovima, kad se netko oduševi nečim što je počelo kao moja ideja, kad ljudi s osmijehom komentiraju zbivanja na konvenciji…”

Tko ne pazi, postane organizator kona

Tanja je članica SFere već preko 20 godina, a Vanji će ovo biti dvanaesti SFeraKon, no svi se čude kad počnu zbrajati godine – tko bi rekao da je prošlo već toliko vremena? No, kako je sve to počelo? Za Petru, sasvim slučajno: “Iako oduvijek čitam SF, počevši od dječjih romana, ni na kraj pameti mi nije bilo da postoje nekakve SF udruge, a kamoli da one organiziraju nekakva okupljanja. Nisam znala ni da u Hrvatskoj postoje SF časopisi – izvor SF-a za mene su bile knjižnice, knjižare i kućne biblioteke mojih prijatelja. No, onda sam jedno ljeto otkrila Futuru, časopis koji je osim priča imao i fandomske vijesti, pa sam tako naišla i na najavu pazinskih Dana Julesa Vernea i Festivala fantastične književnosti. Pojavila sam se na tom dvostrukom festivalu, bilo je beskrajno zabavno – i od tada sam postala redovita na sličnim događanjima.”

I Tanjin je interes za bavljenje znanstvenom fantastikom pobudio jedan časopis – Sirius, kojeg je redovno čitala od gotovo samog početka njegovog izlaženja. “Tamo sam vidjela i obavijesti o društvu koje se bavi znanstvenom fantastikom, organizira tribine i godišnju konvenciju, pa sam se pismom javila da bih pomagala oko filmskog programa. Pozvali su me da dođem taj utorak navečer i uvalili me u organizaciju SFeraKona koji se tad održavao za dva tjedna, u veljači.” Regrutacija po kratkom postupku čini se da je najdjelotvorniji postupak privlačenja novih članova, jer Vanja ima sličnu priču: “Stalno sam nešto čitala i družila se s ljudima koji isto tako puno čitaju. U srednjoj me uhvatila manija igranja Magica, a mislim da sam preko njega i došla do SFere. A tamo su me odmah regrutirali za organizaciju SFeraKona.”

Mirko je prije službenog uključenja u organizacijski tim, uživao nekoliko godina tek kao predani posjetitelj konvencija. “Sredinom devedesetih sam počeo redovito posjećivati SFeraKone, a davne 1999. prijatelj me odvukao na moj prvi Rikon, i tamo se nekako formirala neslužbena istraživačka jedinica za obilaske konova. 2001. smo se zakvačili i na Istrakon i nastavili redovno pohoditi taj trokut Zagreb-Rijeka-Pazin, uglavnom da bi se našli sa ostalim geekovima s kojima se nismo imali prilike družiti van konvencija. Do svih ovih stvari koje radim danas sam došao mic po mic, u zadnjih pet godina, kada sam ni kriv ni dužan svake godine sve dublje uvlačen u organizaciju SFeraKona. Ispada da je taj moj fandomski put obilježen petoljetkama…”