Freeride (slobodna vožnja, FR) relativno je nova ali sve popularnija grana brdskog biciklizma. Ona je zapravo kombinacija više drugih disciplina poput downhilla (spusta, DH) i dirtjumpinga (skokova s izvođenjem trikova, DJ). U brdskom biciklizmu freeride označava vožnju biciklom bez ikakvih granica, ciljeva ili pravila. Jednostavno vozite kamo želite.

Ljudi vrlo često miješaju freeride s downhillom. Iako imaju slične elemente, vrlo su različiti. Kod downhilla je cilj što prije završiti označenu stazu, a u freerideu je naglasak na stilu vožnje i trikovima, pri čemu je najvažnije - uživati.
Bicikli za freeride najčešće su izrađeni od aluminija, kako bi imali što manju masu, te imaju prednju i stražnju suspenziju koje omogućuju hod kotača između 100 do čak 200 milimetara. Cijene modela kreću od 13 tisuća kuna za one osnovne do 25 tisuća kuna za top modele. Premda se načini freeride vožnje razlikuju od vozača do vozača, na sljedećim stranicama pokušat ćemo objasniti nekoliko elemenata freeride staza te objasniti kako ih je moguće svladati.

1. DROPOVI

Drop je negativna razlika u visini staze, niz koju se nije moguće glatko spustiti, već je potrebno skočiti s ruba. Premda se većina početnika boji dropova, dropati je zapravo mnogo lakše nego što se na prvi pogled čini. Naravno, potrebno je znati kontrolirati bicikl, no bez obzira na vozačevu vještinu i stil, gravitacija će obaviti 90 posto posla. Važan dio dropanja jest i konstrukcija dropa. Dobar drop trebao bi imati ravan prilaz te dovoljno kos doskok (kosina doskoka ovisi o visini dropa).
Odgovarajuća brzina vožnje ključ je dobrog doskoka. Prevelika brzina odbacit će vozača preko doskoka, dok bi pri premaloj brzini mogao pasti na nos. Najveća greška početnika je odskok (bunny hop) prije ruba. Drop je sam po sebi dovoljno visok, pa je stoga najbolje ostati nisko na biciklu.

Dropanje je vrlo jednostavno. Pri odgovarajućoj brzini opustite tijelo i zauzmite nizak položaj na biciklu te prepustite gravitaciji da učini svoje. Kada se nađete u zraku, gurnite nos bicikla tako da se poravna s kosinom te lagano ispružite ruke i noge radi boljeg doskoka. Cilj je da oba kotača istovremeno dotaknu zemlju. Neka suspenzija upije početni udarac, a noge i tijelo ostatak.

2. ZAVOJI

Pravilno pozicioniranje tijela jamči vam dobar prolazak zavoja. Slično kao i kod skijanja ili bilo kojeg drugog sporta, pozicija tijela određuje uspješnost izvedene akcije. U većini slučajeva najbolje je u zavoj ući s vanjske strane (suprotna strana zavoja), što omogućuje vozaču više manevarskog prostora. Potrebno je procijeniti zavoj i brzinu ulaska u njega. Pri svakom ulasku u zavoj korisno je malo prikočiti - a po potrebi i jače - kako bi se u zavoj ušlo odgovarajućom brzinom. Uvijek je bolje kočiti prije zavoja nego u njemu.

Također, važno je pogledom pratiti smjer kretanja, a ne gledati u prednji kotač - jer se na taj način i tijelo postavlja u pravilan položaj, čime se postiže najbolja putanja te rad suspenzije. Pri malim brzinama skreće se okretanjem upravljača, a kod većih brzina potrebno je nagnuti bicikl. Naginjanje započinje guranjem upravljača prema dolje i u stranu zavoja. Također, vozač se treba priviti uz bicikl i saviti ruke i noge kako bi imao više mjesta za upravljanje i naginjanje bicikla. Masa treba biti raspoređena na oba kotača jednako.

Uđe li pravilno u zavoj, vozač će imati dovoljno prostora za kontrolu izlaska iz zavoja. I opet treba gledati na stazu ispred sebe, kako bi mogao znati što slijedi nakon zavoja. Po izlasku iz zavoja vozač se vraća u položaj koji je zauzimao prije ulaska u zavoj. Treba upamtiti da ne postoje dva ista zavoja te da svako pravilo ima iznimku.

3. PREPREKE

Freeride ne bi imao svrhe kada bi staza po kojoj se vozi bila ravna. Na većini staza (osim na ravnim dijelovima, dropovima i zavojima) postoje prepreke koje se zbog brzine ne mogu zaobići te ih je potrebno preskočiti. To mogu biti prirodne prepreke poput kamenja ili korijenja, ili pak za tu svrhu posebno načinjene prepreke.
Tijekom vožnje uvijek treba gledati ispred sebe - kako bi bilo moguće održavati pravilan položaj tijela i također brzo uočavati prepreke. Kada vozač ugleda prepreku, ne smije se prestrašiti pa naglo zakočiti, nego treba procijeniti može li dotičnu prepreku preskočiti. Ako može, treba potražiti najnižu točku prepreke i najbolji pristup.

Brzina je također važna jer se pri pogrešnoj brzini može zapeti za prepreku. Nakon pravilnog pristupa i odabira točke preskoka pri određenoj brzini - slijedi skok (bunny hop). Tik prije prepreke vozač treba povući prednji kotač prema prsima, a kada guma u zraku prijeđe početak prepreke - treba gurnuti upravljač prema naprijed, istodobno u tom smjeru prebacujući i masu. To će podići stražnji kotač i u zraku izravnati bicikl nad preprekom. Nakon preleta vozač treba zgrčiti ruke i noge radi mekšeg doskoka.

4. NERAVAN TEREN

Freeride staze nikada nisu savršeno ravne, to jest glatke. Izbočine od kamenja i korijenja te udubine - sastavni su dio svake staze. Vozač bicikla koji ima obje suspenzije ne mora se previše zabrinjavati oko takvih neravnina jer će amortizeri obaviti većinu posla. Ipak, za što brži prolaz preko takvog dijela terena najbolje je saviti ruke i noge, kako bi se vibracije bicikla što lakše svladale. Ipak, sve neravnine nije moguće proći na taj način. Kod nekih je potrebno učiniti i nešto više. Kada vozač spazi neravninu na stazi, da bi je što mekše prošao najbolje je podići prednji kotač bicikla, kako bi samo suspenziju stražnjeg kotača i noge izložio vibracijama neravnine.

Bicikl tada treba povući u tzv. manual. Prije dolaska do neravnog dijela terena vozač treba povući upravljač prema prsima, nagnuti se unatrag i pronaći centar ravnoteže na stražnjem kotaču. Jedan prst treba držati na ručici stražnje kočnice kako bi u slučaju kretanja težišta bicikla prema natrag mogao povratiti kontrolu. Istovremeno treba svinuti koljena radi bolje amortizacije. Nakon prolaska neravnog dijela terena potrebno je vratiti prednji kotač na zemlju. Takav je prolazak, osim što je koristonosan, vrlo atraktivan. (Goran Vugrinec, Fotografije: Ante Vukorepa, Plan B 3)