"Jel' znaš sve albume od Stonesa?", upitao me je prijatelj u tadašnjem zagrebačkom klubu 101 Press, današnjem Hard Rock Caffeu, negdje 1992. godine. Imali smo oko šesnaest, išli u Kulušić petkom, a ponedjeljkom i srijedom u spomenuti klub. Danas je taj moj prijatelj (ime neću spominjati da ne upirete prstom u njega zbog lame pitanja) liječnik u jednoj zagrebačkoj bolnici, a veći dio njegovog i tadašnjeg mojeg društva završio je u MIOC-u International Baccalaureate program, koji im je omogućio da se upišu na prestižne fakultete, dok sam ja dokoličario uokolo. Nekoliko godina kasnije u istom sam tom društvu upoznao Tanju Bosak, koja je bila, kao i sada, miljama od mene – ja razigrani devetnaestogodišnjak bez mozga i pameti, a ona - s planom i programom. I premda nikada taj plan nije bio kao u američkim filmovima – jasno zacrtan i karijeristički istaknut, već nekako vrckast, radoznalost je oduvijek pokretala.

Povremeno sam s Tanjom znao prošetati samoborskim gorjem. Priznajem da danas više volim prirodu nego što sam je volio tada, iako sam uživao u našim razgovorima. Jednom takvom prilikom posudila mi je dvostruko CD izdanje Astrud i Joãa Gilberta, koji su me, naravno, emotivnog kakav jesam, oduševili. Nakon njezina odlaska u Sjedinjene Države, moj prijatelj liječnik povremeno bi mi dojavio što Tanja radi: "Znaš da Tanja proučava Jupiter na Jet Propulsion Labu? ... Na Harvardu je... Preselila je u Boston..." Nismo bili u kontaktu do – Facebooka. Ondje sam je našao, pa bilježim plus za Facebook. Rado bih napisao da smo razgovarali u još uvijek hladnom Bostonu ili sve sunčanijem Zagrebu, ali riješili smo to mailom, Facebookom, a zanimalo me je – svašta.

Nakon MIOC-a, odnosno IB-a, otišla si na Caltech, gdje si diplomirala. Nakon toga si doktorirala na Harvardu, a sada si profesorica na MIT-u. Kako je bilo studirati na najprestižnijim američkim sveučilištima?

Ne, diplomirala sam na PMF-u, a doktorirala na Caltechu. Na Harvardu sam radila poslije doktorata. Dodiplomski studiji na tim sveučilištima su skupi (za dodiplomce) i vremenski zahtjevni, tako da mi je drago da ja nisam prošla kroz taj žrvanj jer ne ostavljaju vremena za sjedenje na kavama, izlaske i ostale kasnotinejdžerske i dvadeset-i-nešto-godišnje zanimacije. Zadaće su svakodnevne (nešto što je mene, naročito kao postdiplomca, beskonačno iritiralo) i nisam sigurna da sam nakon svih tih svakodnevnih obaveza zapamtila više nego na PMF-u.

Što se prestiža tiče, dodiplomci puno plaćaju da bi mogli staviti pečat tih škola na životopise i ostvariti kontakte koji će im omogućiti bolje poslove u budućnosti i prijatelje na visokim pozicijama. No što se znanosti tiče, dodiplomski studenti na tim sveučilištima imaju priliku raditi u laboratorijima najboljih znanstvenika i iskusiti iz prve ruke kako se rješavaju znanstveni problemi. Osim toga, neposredni rad na stvarnim problemima sasvim je drukčije iskustvo nego slušanje predavanja - potiče razvoj samostalnosti, analitičkog razmišljanja i kreativnosti. U tome su sva ova sveučilišta zaista najbolja. Za nekoga tko se želi baviti znanošću - te su škole idealne jer pružaju nevjerojatne materijalne mogućnosti za eksperimentalni rad, omogućavaju studentima kontakte s najboljim znanstvenicima iz svih područja i rad na tekućim temama, tako da si uglavnom ograničen(a) vlastitim idejama i maštom, a ne nedostatkom podrške, podataka ili novca.

Kad si završila Caltech, radila si u Jet Propulsion Labu, u Kaliforniji. Što si točno ondje radila?

Na JPL-u sam radila samo jedno ljeto, dok sam još bila dodiplomski student na PMF-u. Radila sam na modelu atmosfere Jupitera u sklopu ljetnog programa za dodiplomske studente, i to mi je bilo prvo iskustvo samostalnog istraživanja. I premda ne radim više na atmosferskim modelima, cijelo me to iskustvo navelo da se prijavim na doktorski studij planetarnih znanosti na Caltechu.

U svojoj disertaciji iz Caltecha navodiš da si geomikrobiologinja. Kakvo je to zanimanje?

Geomikrobiolog je osoba koju zanima kako mikrobi mijenjaju okoliš, prave stijene i minerale i kako žive u područjima gdje se ljudi, životinje i biljke ne snalaze baš najbolje. Mikrobi su najstariji oblik života na Zemlji i imali su vremena i načina promijeniti naš planet na niz vrlo dramatičnih načina. Osim toga, mikrobi žive posvuda – u tlima, oceanima, podmorju, na visokim temperaturama, u ledu, dišu minerale poput željeza umjesto kisika, jedu raznorazne opasne kemikalije kao što su klorati, i proizvode i jedu plinove staklenika poput metana.

Mi smo ustvari jako dosadni u usporedbi s mikrobima po pitanju metaboličkih mogućnosti jer dišemo samo kisik i jedemo samo šećere, bjelančevine i poneku mast. I sama proizvodnja tog kisika, bez kojega ne bi bilo života kakvog poznajemo, izum je mikroba. Neki ljudi čak smatraju da su mikrobi koji su počeli proizvoditi kisik odgovorni za prvo globalno ledeno doba, kad je cijela Zemlja (a ne samo polarni krajevi) bila pod kilometrima leda.

I većina željezne rude koja se danas koristi potječe iz stijena koje su nastale prije oko bilijun i više godina, vjerojatno pod utjecajem mikroba. To su neki od razloga zašto geomikrobiolozi proučavaju današnje mikrobe: da bi saznali više o razvoju našeg planeta i ranog života na Zemlji, ali i shvatili kako mikrobi danas utječu na vrlo bitne klimatske i ekološke procese.

Kad smo šetali samoborskim gorjem jesi li zapravo gledala stijene ili si slušala što ti pričam?

Slušala, slušala. Stijene u Samoboru prekrivene su drvećem i zemljom. Da smo bili na moru ili u Istri, to bi već bila druga priča, hehe.

Imaš, vjerujem, i neke uzore. Tko je definirao tvoj put prema geomikrobiologiji?

Mene su uvijek zanimali biologija i globalni okoliš, samo nisam niti znala za geomikrobiologiju dok nisam došla na Caltech, koji je pravo leglo geomikrobiologa. Imala sam sreću susresti puno ljudi koji su me podržavali i ohrabrivali, počevši od Hrvatske i mr. Katarine Stanković do Caltecha i moje mentorice Dianne Newman te Joea Kirshvinka (profesora koji je odgojio cijele generacije ljudi na sumanutim i često točnim idejama).

Nagrada "Outstanding Woman in Science"

Organizacija Geological Society of America dodijelila ti je krajem protekle godine nagradu "Outstanding Woman in Science". Kakva je to točno nagrada i za što si je dobila?

To je nagrada za žensku osobu (ženu, djevojku, što ja znam) koja je najviše doprinijela razvoju nekog područja geologije svojom doktorskom disertacijom. Ja sam je dobila za proučavanje stijena čudnih oblika zvanih stromatoliti, za koje neki ljudi misle da su ih proizveli mikrobi, ali mnogo sličnih stijena i oblika može nastati i bez mikroba. Najstarije od tih stijena stare su 3,4 milijarde godina, a bile su jako česte u obalnim područjima prije oko pola milijarde godina, tako da bi bilo dobro znati jesu li mikrobi zaista bili prisutni u obalnim područjima, kako su živjeli, čime su se tada hranili i kakav je bio okoliš.

Ja sam uzgajala mikrobe u laboratoriju i proizvodila minerale da bih bolje utvrdila koje odlike nastaju samo u prisutnosti mikroba, a što nastaje i u njihovoj odsutnosti. Moj rad je pokazao da neke od široko prihvaćenih pretpostavki o utjecaju mikrobijalnih metabolizama na rast stijena u prošlosti i nisu točne, ali sam isto tako utvrdila i neke pokazatelje (npr. šupljine veličine mikroba) koji nastaju samo pod utjecajem mikroba. Slične smo šupljine našli i u nekim starim stijenama, pa smo zaključili da su ih sagradili mikrobi.

Imaš svoj laboratorij. Što točno proučavaš trenutačno, čime se baviš?

Predajem dodiplomcima kao profesorica na faksu. Imam svoj lab, dva postdiplomska studenta koji rade na doktoratima, jednu dodiplomku koju zanima geobiologija pa će raditi pokuse u mom labu i jednu postdoktoranticu. Trenutačno proučavamo kako moderne bakterije iz Yellowstonea prave konične stijene (opet, najstarije takve konične stijene stare su 3,4 milijarde godina, a bile su česte sve do prije 1 milijarde godina, kad su zbog nekog razloga prestale nastajati). Nas zanima zašto te bakterije stvaraju konične strukture, a ne npr. polukugle, valjke, ravne površine i slično. Mislimo da to ima veze s određenim okolišnim utjecajima i kemijom. Ako smo u pravu, tada ćemo saznati i što je utjecalo na razvoj i nestanak koničnih stijena u prošlosti.

Drugo nam je veliko pitanje zašto neke bakterije prave lipide slične kolesterolu. Takvi lipidi opstaju u stijenama milijardama godina i znanstvenici ih traže u starim stijenama da bi rekli nešto o vrstama bakterija, okolišu i metaboličkim procesima koji su bili aktivni u prošlosti. Mi mislimo da bi takvi lipidi mogli nešto reći o okolišu u prošlosti, pa nastojimo saznati nešto o modernim uvjetima koji stimuliraju proizvodnju tih lipida. Ja sam nedavno otkrila da jedan takav lipid postoji u bakterijskim sporama i da ih štiti od štetnih spojeva kisika (peroksida). Slični lipidi u starim stijenama tako bi nam rekli da su davne bakterije bile izložene sličnim štetnim utjecajima kisika i da je kisik bio prisutan (što je vrlo često upitno).

Heureka!

Sigurno je bilo trenutaka u tvom znanstvenom životu kada si uzviknula heureka! Kakav je to osjećaj - otkriti nešto važno za čovječanstvo?

Ma ne vičem ja puno, više psujem kad mi padne epruveta. Nije baš da tražim lijek protiv raka ili nešto što će riješiti energetsku krizu ili globalno zatopljenje. Ali me drži kad počnem razmišljati o nekom problemu, pa vidim da mogu i ja reći dvije-tri nove riječi. I pokazati da su stvari drugačije od uvriježenog mišljenja. Ili neočekivane. A i ljude uvijek zanimaju fosili, bili to mikrobi ili dinosauri. Svi žele znati odakle dolazimo. To mu ga valjda dođe kao nešto važno za čovječanstvo i međuplanetarni mir.

Mi u Hrvatskoj često čitamo o MIT-u - bilo u Wiredu, na internetu ili u MIT Technology Reviewu - i gledamo ga s doista velikim poštovanjem. Kako je raditi na tom sveučilištu i biti okružen s toliko briljantnih umova?

Super je. Moj muž je išao hodnikom pričajući s nekim i zamalo nagazio na Noama Chomskog. Nema mnogo mjesta na svijetu gdje je normalna stvar nagaziti na Noama Chomskog. Kao što reče jedan prijatelj, sad bi trebalo osnovati punk band koji se zove "I almost stepped on Noam Chomsky".

U Americi, barem smo tako gledali u filmovima, velika je konkurencija - na jednu dobru poziciju za posao javi se vjerojatno na stotine ljudi. Je li tako i u znanstveno-akademskim krugovima?

Da, konkurencija je velika. Ne znam da li baš postoje na stotine geomikrobiologa, ali se dosta ljudi prijavi za posao. Pomaže ako dolaziš iz dobre škole i ako ti je mentor tijekom doktorskog studija poznat – intervju je tada više-manje zagarantiran. No kada jednom dobiješ intervju, na tebi je da održiš dobar seminar, da pokažeš koji je tvoj stvaran doprinos znanosti, da se jasno i zanimljivo izražavaš, da pokažeš neku viziju i kreativnost, i da te žele kao suradnika na odjelu.

Kako provodiš slobodno vrijeme (kojega zasigurno nemaš previše)? Kako uopće izgleda jedan tvoj radni dan?

Dižem se u sedam, sedam i trideset, doručkujem, vozim podzemnom željeznicom na posao. Imam lijep i svijetao ured, pa tipketam, pišem članke, prijedloge projekata, odgovaram na poslovne poruke, naručujem stvari za lab, sastančim sa studentima i poslovnim kolegama, ručam na brzaka. Kad mogu, odem u lab i pomažem studentima s njihovim eksperimentima u labu ili radim svoje eksperimente. Toga je sve manje jer sad studenti preuzimaju rad u labu, a ja se bavim logistikom održavanja laba, traženja novaca za plaće studentima i postdoktorantima, ali još se ne dam iz laba jer volim kad mi bakterije rastu.

U veljači sam počela i predavati, tako da će biti još manje laba. Vraćam se kući oko šest ili sedam navečer, radim jogu, čitam puno, kuham jer me to opušta, gledam filmove preko Netflixa, idem van s prijateljima, na koncerte, u kina, ponekad i na ples. Dosta putujem poslovno – konferencije, seminari, paneli... Počeli smo i s terenskim radom u Yellowstoneu, tako da i nema nekog ustaljenog radnog dana.

 
Obišla si cijeli svijet? Gdje si naišla na najspektakularnije otkriće?

Nisam, nisam. Kaže Facebook da sam obišla 15% zemalja. Afrika mi je tragično nepokrivena, a ni s Azijom se nešto ne ponosim. Od zemalja u kojima sam bila najdraža mi je Australija - jako, jako stare stijene, pustinja i klokani. Volim i zapad SAD-a. Pustinje i planine, Veliki kanjon i tople izvore i Joshua trees.

Vidio sam na Facebooku da proklinješ zimu u Bostonu, pa sam skoknuo na CNN i vidio da je temperatura -14. Kakav je Boston? Je li manja gužva na cesti otkako su završili Big Dig?

Hladan i vlažan. Brrr. Pun nestrpljivih vozača (iako ja uglavnom koristim javni prijevoz). Meni nedostaje Kalifornija. Ceste su ovdje dosta zakrčene, a netko u gradu je odlučio ne označiti nijednu važnu cestu i ulicu, tako da se lako izgubiti. Možda pravi Bostonci imaju neko magnetsko čulo, kao golubovi pismonoše, ali o tome šute više nego golubovi.

Spomenula si da je vama na MIT-u - MIT Technology Review pomalo dosadan i da vam nedostaje magazina koji su tematski drugačiji, opušteniji?

Ne govorim u ime cijelog MIT-a, ipak je to institut tehnologije. Mene više zanima čista znanost ili kultura. Zato mi se sviđa Plan B.

Odlaziš li još uvijek rado u prirodu ili nemaš vremena za to?

Volim terenske izlete, putovanja i skijanja. Istočna obala mi i nije nešto jer me razmazio američki zapad, tako da mi je zimi hladno, a ljeti vlažno i prevruće, ali idem na skijanje u Utah, a planiram i neko kampiranje na zapadu ovo proljeće/ljeto. Geomikrobiologija i nije tako slučajan izbor, naročito kad uzorke bakterija donosimo iz Yellowstonea.

A Astrud Gilberto? Slušaš li je još?

Tu i tamo, kao i sve klasike. Slušam svašta. Evo, trenutno Sea Jorgea, još jednog momka iz Brazila.

Imaš li neki ultimativni cilj? Koji je sljedeći korak za nekoga tko je prošao Caltech, Harvard i radi na MIT-u? Može li bolje od toga?

Uvijek može bolje. Sad se moram izboriti za stalnu profesuru (nakon nekih pet godina). Dobiti dovoljno novaca za lab. Objaviti utjecajne članke. Obučiti studente da budu samostalni u labu. Biti dobar predavač i mentor. Imati dovoljno vremena za sve to.

Što ti najviše nedostaje iz Hrvatske? Planiraš li povratak? I ovdje ima stijena. ;)

Nedostaje mi sjedenje po gradu u otvorenim kafićima i zjakanje u prolaznike. Ovdje svi imaju neku svrhu i ne sjede po kavama. Ne planiram povratak u neko skoro vrijeme jer se u Hrvatskoj ne bih mogla baviti ovime čime se bavim. Stijene oko Motovuna su mi super, imaju ogromne fosile numulite... Pogledaj kad odeš tamo. (Borja, Plan B 5)