U zadnje vrijeme vodim rat sama sa sobom. Oko toga bih li se trebala učlaniti na last.fm ili ne. Bih li trebala skroblati ili ne. Skroblanje je, inače, nov način slušanja glazbe. Revolucionaran, vjerojatno, jer sada sve što vi slušate može slušati i cijeli svijet. Štoviše, cijeli svijet vidi točno što ste slušali u trenutku kad ste ustajali iz kreveta, a što prije nego odete spavati.

Ako ste spojeni na internet, naravno. Riječ je o Last.fm-u, jednoj od trenutno najaktualnijih društvenih mreža na svijetu (nakon Facebooka op.ur :). Ona funkcionira tako da se registrirate, skinete player program na računalo i tu počinje skroblanje –program koji ste skinuli povlači na internet sve što ste taj dan slušali i prikazuje to u vašem korisničkom profilu. Nadalje, posao preuzimaju statistički programi iza Last.fm-a koji prema vašem profilu određuju s kojim se korisnikom glazbeno najbolje poklapate, te koji bi vas glazbeni događaji ili novi bendovi mogli zanimati.

Tu skrobl or not tu

I tako, vodim ja rat sama sa sobom bih li skroblala ili ne. Jer, na Last.fm-u ima ekipe koju znam, i drage mi ekipe. I htjela bih da oni vide koje ja bendove slušam. No, unatoč tome, nešto me kopka. Ne mogu se nikako natjerati da skroblanje počne. Nešto me u tom skroblanju smeta, a ne znam još točno što.

Možda to što se sjećam afere koja se pred kraj 2006. dogodila na Facebooku. Kad je Facebook u devetom mjesecu iste godine u svoje opcije odlučio dodati i opciju News Feed, feed koji bi na jednom mjestu pokazivao sve promjene koje je korisnik radio u svom profilu (dodavanje novih frendova, brisanje starih, promjene najdražih pjesama itd), korisnici su umjesto da budu sretni - poludili. Ljutito su se pobunili, i počeli organizirati prosvjede koji su prijetili da iz virtualnih čak pređu i u prave - one ispred tvrtkinog sjedišta. A jedino što je Facebook bio napravio jest to da je na jednom mjestu objelodanio stvari koje su već i ovako bile vidljive. No ipak, dotad su te stvari bile vidljive samo tvrtci, a ovako bi dodavanjem opcije News Feed postale vidljive svima. Facebook je preuzeo dio kontrole objavljivanja podataka od svojih korisnika i ovima se to nimalo nije svidjelo.

Private life

U toj priči, Facebook je shvatio da bolje da se ne igra sa korisnicima, i ne samo da je dodao opciju kojom korisnici sami odlučuju o tome što će se na NewsFeedu vidjeti, i hoće li se on vidjeti uopće, već je odmah dodao i svu silu privatnih opcija kraj svake pojedinačne stavke u profilu. Korisnici su imali sreću, jer je Facebook kao firma bazirana na potrebama korisnika odlučio iz toga izvući lekciju, no zakonski oni to nisu bili dužni učiniti.

Jer napokon, u njihovim terms and conditions jasno stoji da zadržavaju pravo izmjene opcija. Barem mislim da stoji, jer ih, naravno, nisam ni pročitala prije registracije. Kao što ih nisam pročitala ni na jednom prijašnjem networku, mailu ili nečem drugom na što sam se registrirala. Kao što vjerojatno niste ni vi, a onda ćemo, jednog dana kad netko umjesto nas odluči prodati naše podatke nekoj marketinškoj agenciji za promociju, pobijesniti i htjeti protestirati. Ali bit će kasno..

Pitanje koje se ovdje nameće jest koliko kontrole nad podacima ustvari imamo na internetu? Ok, svjesni smo da je naša anonimnost u svijetu u kojem se IP podaci koriste za hvatanje internet kriminalaca očito iluzorna, ali tako dugo dok se ne bavimo kriminalnim radnjama smatramo da nas se to ne tiče. No, je li to zaista tako? Jesmo li svjesni da pristajanjem na uvjete korištenja pojedinih servisa zakonski tim istim servisima dajemo vlasništvo nad podacima? I jesmo li baš u svakom trenutku svjesni svega što se s tim podacima može raditi?

Mi nismo svjesni

Tako konačno dolazim i do toga što mene konkretno smeta kod Last.fm-a. Kad jednom skineš taj program za skroblanje, on radi nešto bogtepitajšto po tvom hardu. Sad, Last.fm ti fino objašnjava da možeš u programskom kodu pogledati što to točno taj program radi. Ja se ne razumijem u programske kodove pa mi to ništa ne znači, ali neka im bude. No čak i da uzmem da je to bogtepitajšto što radi na hardu samo skroblanje, opet čitam faq gdje mi lijepo piše da ne, ne mogu isključiti svoj skrobl program kad poželim ne skroblati. Jer on radi svaki put kad se spojim na Net. I ne, ne mogu čak ni maknuti individualne pjesme iz njega prije nego što ih on povuče na internet. Sad, nije da se ja sramim nečeg što slušam, i ja ću vam prva u istoj rečenici spomenuti Gwen Stefani i Interpol, ali poanta je u tome da mi je to već malo previše. Malo previše kontrole koja nije u mojim rukama.

Moram priznati da me pomalo čudi što u svijetu u kojem je Facebook izazvao takvu gungulu samo jednom NewsFeed opcijom, Last.fm nema u settingsima nikakve opcije privatnosti. Možda sam kontrol freak, ali postoje neke stvari koje u svom ugodnom net svijetu u kojeg uskočim ravno iz kreveta ne želim raditi. Recimo, ne želim da me moj bivši nađe preko glazbenog profila i onda gleda što chattam s frendicama. A mogao bi. Ne želim da mi potencijalni poslodavac prema mojem Last.fm profilu određuje moj psihološki profil.

A prema svemu što sam čula o human resource službama, mogao bi. Kad smo već kod toga, uopće nemam želju dijeliti s ostatkom svijeta sve što radim u svakom trenutku, pa tako ni u onom muzičkom smislu. Imam, dakle, problem s Last.fm-om, jer me malo previše podsjeća na Big Brother reality show. Imam problem s time da nemam kontrolu nad tim koji se podaci dijele uokolo. Ili bitnije, kome se dijele. U doba u kojem ljudi otvaraju blogove i MySpace profile kako bi s drugima podijelili intimne tajne, čini li me to čudnom? (malo da op.ur :)

Viagra, buy now!

Možda ipak ne. Razlika između bloga/MySpace-a i Last.fm-a je ta da na ovim prvima još uvijek imate kontrolu nad tim što objavljujete. Osim toga, oni koji se registriraju na Last.fm sigurno znaju u što ulaze, i to očito i žele. Ili? Nisam više sigurna. Nisam sigurna da se takve baze podataka ne koriste u marketinške svrhe. Nisam sigurna da je bilo što što se ostavlja na društvenim mrežama ili bilo gdje na Netu bilo i ostalo samo moje. Štoviše, znam da Soulseek i slični servisi služe marketinškim agencijama za istraživanje o tome koje pjesme imaju potencijal biti hitom.

Znam da se stvari na serverima ne brišu čak ni nakon što ih vi maknete s Neta. Znam da mi se frendica nakon susreta s nekim sumnjivim tipovima htjela odregistrirati sa Skype-a, pa je ustanovila da ta opcija ne postoji. Već da eventualno može pisati mail Sykpe-u u kojem obrazlaže zašto to točno želi učiniti, pa će je onda oni odregistrirati – možda. Znam da je bila bijesna radi toga i znam da sam i ja bila bijesna kad mi je, nakon x-te promjene maila, za dva dana u inboxu opet čudom osvanula  direktno-marketinška poruka tipa "new viagra just for you?" Zadiranje u privatnost? Više ne znam.

Imamo li pravo biti ljuti radi toga? Naime, jesmo li pročitali Uvjete korištenja? Jesmo li svjesni toga da jednom kad pristanemo na njih, kontrola nad podacima više nije u našim rukama? Da help opcija možda više neće funkcionirati kad ćemo htjeti mijenjati nickove i passove ili jednostavno obrisati account?

I što sad, pitam se. Što raditi s takvom spoznajom u doba u kojem više ne možemo funkcionirati bez bar jednog profila na LinkedInu ili Facebooku? Ha, ništa. Pomiriti se s time. I shvatiti da, čak i ako riječi "privatno" i "javno" pomalo gube svoj smisao, mi još uvijek imamo mjesto na kojem možemo povući crtu. A to je mjesto na kojem smo sasvim sigurni da nam je 100% jasno u što ulazimo registriranjem na pojedini net-servis. I koliko kontrole u rukama držimo mi, a koliko jedan Facebook ili last.fm.

Ako ništa drugo, čisto kako poslije ne bismo morali organizirati prosvjede pred uredima pojedinih net-servisa. Jer osim što je do Amerike daleko, prosvjedi bi tada očito bili i jedino što nam preostaje. Jer, napokon, sami smo potpisali da pristajemo. A ako nismo sigurni što, Big Brother za nas prestaje biti reality i postaje stvarnost.  (Iva Paska)