Kad netko spomene pojam hacker i hacking, slika koja nam se stvara u glavi u pravilu sadrži bradate (i kosate) geekove u izlizanim majicama koji s podočnjacima do tastature i od manjka sna podbuhlih lica, među gomilom praznih šalica kave ili energetskih napitaka, kao u transu, munjevitom brzinom mlateći po tipkovnici generiraju linije i linije zelenog fosfornog kôda. Dobro, mlađi među nama možda zahvaljujući Matrixu i Hackerima imaju neku blago drugačiju mentalnu sliku, ali poanta je jasna - računalo, geek, kôd, podočnjaci (provjerite - upadljivi su čak i u Matrixu i Hackerima).

Kakve vam, međutim, slike padaju na pamet na spomen riječi neurohacker? Mozak u tegli spojen na elektrode? Morpheus koji koluta očima spojen na evil bastard offspring detektor laži u društvu tri Agenta? Možda Gibsonov Johnny sa SQUID-om (Super Quantum Interference Device) na glavi kraj tanka s dupinom -kiborgom? Ili Cyberbrain implantati iz serijala Ghost in the Shell? Krivo, krivo, krivo - s natruhom točnog (SQUID-ovi, kao napredna kombinacija EEG-a i MRI-a doista su dio neurohacking "folklora"). O čemu je dakle riječ?

Razmeđa biologije i informatike

Ustvrditi da je mozak računalo bio bi stereotip i gadna generalizacija; stoga se nećemo poslužiti tom analogijom. Međutim, pojmovi hacking, hack i hacker ne moraju se nužno odnositi na računala niti su uz njih strogo vezani - mogu se odnositi na modificiranje bilo kakva sustava ili procesa (ili sustava procesa ili procesa sustava), a mozak i periferni živčani sustav upravo to i jesu. Skup elektrokemijskih procesa.

Prema sveprisutnoj Wikipediji, neurohacking je kolokvijalni termin za neuroinženjering - interdisciplinarnu znanstvenu i razvojnu disciplinu koja inženjerski pristupa istraživanju i manipulaciji centralnog i perifernog živčanog sustava. Poticaj i predznanje koji su za to potrebni proizlaze pak iz jedinstvene kombinacije informatičkih znanosti (procesiranje signala, elektrotehnika, kibernetika, robotika, nanotehnologija) i biologije/medicine (klinička i eksperimentalna neurologija, biokemija, neuropsihologija, farmakologija). Glavna maksima i cilj neurohackinga jest obnavljanje i poboljšavanje ljudskih mentalnih kapaciteta i funkcija, uz razvoj nekih usko specifičnih, često spominjanih usputnih primjena poput liječenja trauma (PTSP), brisanja traumatičnih, štetnih sjećanja, biofeedback, izravnog povezivanja ljudskog živčanog sustava s računalima i drugim strojevima i tako dalje.

Nova generacija hackera

Sve je to, međutim, "klinička", službena slika neurohackinga. U stvarnosti, ova disciplina, znanost i način života u jednom, kako je prakticiraju mnogi njezini zagovarači i najveći doprinositelji, mnogo je sličnija konotativnom značenju koje svi pridajemo pojmu hackera i hackinga. Vjerojatno je najbolji primjer za to jedno od ključnih imena neurohackinga, Alexander J. Ramonsky. Čovjek koji se sa svojom suprugom Jill vjenčao u društvu Klingonaca, koji sebe naziva Wonko the Sane, a svoju djecu sub-units, te koji je među ostalim izjavio i "the only reason i have for preserving my brain is that, currently, it appears to be the only working copy" ("jedini razlog zbog kojega moram očuvati svoj mozak jest to što je on trenutačno moj jedini upotrebljivi primjerak") i "i intend to upload and/or die trying" ("namjeravam se uploadati i/ili umrijeti pokušavajući to"). Trebate li bolji stereotip pravoga geeka, vjernoga izvornom hackerskom mentalitetu?

Prema Ramonskom, svi se mi bavimo neurohackingom svakoga dana, a da toga uglavnom nismo ni svjesni. Uzimanje andola zbog glavobolje, ispijanje jutarnjih ili večernjih kava, alkohol, duhan (nikotin), marihuana, mnemotehničke metode, mentalne bilješke, samohipnoza - sve su to svjesni zahvati miješanja u način na koji mozak funkcionira na kemijskoj ili psihološkoj bazi. Ono što neurohacking kao disciplinu ili znanost od svega toga čini drugačijim jesu, međutim, RRiD (red, rad i disciplina), predznanje i dugoročni cilj. I uz to još jedna bitna (naizgled jednostavna, ali u praksi najkompliciranija) činjenica - svijest o tome da su kemijska i psihološka razina misaonih procesa na kraju krajeva ipak jedna te ista stvar.

Wetware

Možda najbolji dokaz povezanosti te neuhvatljivosti koju zovemo "psiha" s tvrdom, objektivnom fizikalnom i kemijskom podlogom jest poglavlje knjige "I've Changed My Mind", dostupne u elektroničkom obliku s web stranica Ramonskog (http://home.ramonsky.com/stuff/icmm/), naslovljeno Memory Editors, u kojem se, među ostalim, opisuje kako se svjesno i ciljano može izbrisati neko sjećanje. Iz nedavnih otkrića o načinu na koji mozak pohranjuje informacije i prebacuje sjećanja iz jedne vrste pamćenja u drugo (osjetilno, radno, kratkoročno, dugoročno) - prema Ramonskom - mogu se deducirati ogromne "sigurnosne rupe" koje omogućuju relativno lagan hacking pamćenja.

Naime, vrlo pojednostavljeno: prilikom prisjećanja, mozak informacije ne samo da "vadi iz arhive", već ih i osvježava - dopunjuje aktualnim interpretacijama i novostvorenim vezama s drugim sjećanjima. Evo primjera: zakuha vam motor u automobilu, zaustavite se i podignete haubu. Krenete rukom prema motoru i u tom se trenu prisjetite događaja iz djetinjstva, kad ste rukom posegnuli za vrućom peglom i gadno se opekli. U tom trenutku mozak će sjećanje na vruću peglu povezati s vrućim motorom i reinterpretirati: ako ste se do tog trenutka nemilog događaja sjećali iz "traumatske" dječje perspektive, nakon novog (izbjegnutog) iskustva promatrat ćete ga objektivnije, kao svojevrsni naputak upozorenja.

U trenutku kad vam sjećanje više nije potrebno, ono se ponovno arhivira u dugoročno pamćenje, sa svim unesenim izmjenama - nešto kao funkcija Save u tekst procesoru. Proces prijenosa pamćenja iz kratkoročne memorije u dugoročnu temelji se, međutim, na kemijskim procesima među određenim vrstama neurotransmitera i receptora, koje je odgovarajućim kemijskim supstancama moguće ciljano otežati ili posve onemogućiti. Iz toga dakle proizlazi da ako u tijelo unesete određene medikamente u odgovarajućoj dozi te se neposredno prije nego što oni počnu djelovati namjerno i svjesno prisjetite nekog sjećanja, ono nikad neće biti rearhivirano te ćete ga zauvijek izbrisati iz pamćenja! Prilično moćno, ali i opasno oruđe, ili kako Ramonsky kaže: "Cijena nesposobnosti u ovom je slučaju amnezija, pa stoga budite oprezni". Iza čitave ove priče, inače, leži gomila biokemije i neurologije, o čemu možete čitati u spomenutoj knjizi ili bilo kojem drugom izvoru koji se bavi mehanikom pamćenja; spomenuti odlomak tek je slobodna, pojednostavljena interpretacija.

Samoreprogramiranje

Iako se velik dio neurohackinga temelji na farmakologiji i biokemiji te premda je taj aspekt ovog koncepta bez imalo sumnje najatraktivniji, ne svodi se sve na gutanje pilula, prehrambenih dodataka (usput, jeste li znali da magnezij u mozgu ima ulogu spam filtera te da se povećavanjem unosa magnezija može poboljšati koncentracija, odnosno smanjiti tendencija "bježanja" misli na trivijalne i nebitne teme?) i teško izgovorljivih kemijskih spojeva. Neurohackeri nisu tek glorificirani tabletomani sa skupim igračkama - daleko od toga.

Podjednako velik i vrlo važan dio tiče se i psihologije, odnosno "reprogramiranja" samoga sebe, bilo trivijalnim tehnikama, poput mnemotehničkih metoda i namjerno usađenih refleksnih reakcija (na primjer, nervira li vas neko ponašanje osobe koju često srećete, pokušajte naučiti refleksno ga povezivati s nekom "praznom" mentalnom slikom, riječju ili čak pokretom, te tako "preusmjeriti" reakciju s frustracije i ljutnje na nešto bezazleno), ili naprednijim metodama, poput biofeedbacka. Sve to s ciljem povećavanja i poboljšavanja inteligencije i otklanjanja smetnji u svakodnevnim misaonim procesima te poboljšanja komunikacije s okolinom (odnosno smanjivanja "razine šuma"), često eliminiranjem neželjenih emocija te svjesnim upravljanjem emocionalnim odazivom.

Zastrašujuća budućnost

Za kraj valja napomenuti da to nije sve. Neurohacking se kao koncept posljednjih godina razvija izuzetno brzo, a mentalne slike iz SF novela i filmova koje smo na početku ismijali - neugodno se približavaju stvarnosti (ili stvarnost njima). SQUID-ovi, SERF-ovi (Spin Exchange Relaxation Free Magnetometer) i druge napredne metode magnetne encefalografije razlučivošću i osjetljivošću, vrlo se polako ali sigurno približavaju trenutku kad će biti moguće detektirati i mapirati elektromagnetska polja pojedinačnih neurona te time i mapirati aktivnost čitavog mozga.

Istovremeno, neurohackeri i neuroinženjeri polako prelaze granice zahvata koje javnost percipira moralnima, etički čistima i sigurnima, te se počinju izravno hvatati u koštac sa samim živčanim i moždanim tkivom - neurokibernetski pothvati poput wireheadinga i upravljanja strojevima i računalima izravnim živčanim impulsima (potražite, primjerice, na webu informacije o pokusima Kevina Warwicka) polako iz čiste fikcije prerastaju u znanstvenu stvarnost. (Ante Vukorepa, Plan B 3)