Krajem proteklog listopada, trajali su dani slavlja u pet nacionalnih svemirskih agencija (američkoj, kanadskoj, japanskoj, brazilskoj i ruskoj) te jednoj međunarodnoj, europskoj. Razlog tome bila je Harmonija, odnosno Harmony, novi modul koji je dodan Međunarodnoj svemirskoj stanici. Ovaj modul cilindričnog oblika dugačak je sedam metara, a služit će kao dnevni boravak astronautima i znanstvenicima. Ime Harmony birali su učenici osnovnih škola, modul je do stanice prevezao space shuttle Discovery, čija je posada u suradnji s astronautima na stanici isti i spojila.

To je prvi dodatak stanici u više od šest godina postojanja ovog orbitalnog laboratorija i najava bolje budućnosti. Naime, već u prosincu stanica će dobiti novi dodatak, jer će na Harmony biti spojen europski laboratorij Columbus, a nakon njega u veljači 2008. u više dijelova trebao bi stići japanski laboratorij Kibo. Time bi ispunjenje plana da se stanica završi do 2010. godine trebala biti formalnost, premda povijest ove stanice sugerira da se taj plan lako može promijeniti. Naime, stanica je trebala biti dovršena ove godine, s mnogo manjim proračunom i većim dimenzijama, ali je zbog probijanja financijskih okvira, kao i usporene gradnje zbog poteškoća koje je NASA imala sa shuttlovima - prvotni plan promijenjen: rok izgradnje je pomaknut, a sama stanica bit će manja nego što je prvotno planirano.

Unatoč tome, bit će to najveći ljudskom rukom sagrađen objekt u svemiru, vidljiv na nebu kao sjajna zvijezda golim okom tijekom cijelog dana. Međunarodna svemirska stanica ili ISS zapravo je kruna višedesetljetnog rada i manje ili više uspješnih pokušaja postavljanja laboratorija u Zemljinu orbitu. Većina se vas vjerojatno sjeća i ruske stanice Mir, a mnogo prije nje Amerikanci i Rusi (tada još Sovjeti), trudili su se trajno naseliti Zemljinu orbitu u svemirskoj stanici, ne zbog prosperiteta čovječanstva i znanosti, već iz vojnih razloga – špijuniranja radnji mrskog im neprijatelja.

Neslavni kraj prve stanice

Povijest svemirskih stanica počinje, vjerovali ili ne, početkom 20. stoljeća na ovim prostorima. Tada je, naime, Slovenac Herman Potočnik (1892.-1929.) točno izračunao visinu geostacionarne putanje (39.900 km) i detaljno razradio tehničke i tehnološke aspekte konstrukcije i izgradnje ali i održavanja svemirske stanice s ljudskom posadom. Njegovim su se otkrićima koristili brojni svjetski znanstvenici, među kojima i oni koji su čovječanstvo odveli u svemir – Werner von Braun na američkoj i Sergej Korovljev na sovjetskoj strani.

Otprilike pola stoljeća nakon Potočnikovih radova, u pedesetim godinama prošlog stoljeća, Amerika i Sovjetski Savez u svemirskoj su utrci počeli razmišljati i o postavljanju u svemir stanice s ljudskom posadom. Početkom šezdesetih godina obje su nacije na crtaćim stolovima imale i prve koliko-toliko upotrebljive planove o izgradnji stanica. Na njima su posebno inzistirali Sovjeti, kojima je postalo jasno da je utrka za slanjem čovjeka na Mjesec izgubljena, pa su se u tišini okrenuli projektu svemirske stanice. Za izgradnju stanice Sovjeti su zapravo koristili postojeća rješenja, poput raketa Proton, što im je dalo taktičku, ali i - važnije - vremensku prednost nad Amerikancima.

Sovjeti su htjeli dobiti četvrtu od pet svemirskih utrka (prvi su poslali satelit u svemir, živo biće i čovjeka, ali su Amerikanci prvi sletjeli na Mjesec), pa su htjeli iskoristiti vrijeme dok su protivnici bili još uljuljkani u slavlje slanja čovjeka na Mjesec. Sovjeti su znali da će to djelomično usporiti američki projekt Skylab, pa su se bacili na projekt svemirske stanice Zarja (Zora). Ona je lansirana u travnju 1971. godine s poznatog kozmodroma Bajkonur, a ni na pola puta prema svemiru stanica je preimenovana u Saljut.

Stanica je lansirana prazna, a bilo je predviđeno da se na nju spaja svemirska letjelica Sojuz, koja bi dovodila tročlanu posadu. No, Saljut kao da je bio uklet od početka – prva posada nije mogla otvoriti vrata (popularni airlock) stanice i ući u nju, pa se vratila na Zemlju neobavljena posla, a druga posada prividno je bila uspješnija. Oni su, naime, došli do stanice, ušli u nju i ondje boravili tri tjedna, da bi se na povratku na Zemlju u letjelici Sojuz dogodio kvar koji je izazvao dekompresiju i smrt sva tri kozmonauta.

Vojni projekti

Taj je događaj imao velik utjecaj na budućnost projekta svemirske stanice. Treća misija je otkazana, a Saljut je "vraćen" na Zemlju. To vraćen shvatite uvjetno – stanica je uništena kontroliranim spuštanjem i izgaranjem u atmosferi. Sovjeti su odlučili da će ubuduće njihovi kozmonauti na putu prema stanici i nazad nositi svemirska odijela, što je rezultiralo smanjenjem broja članova posade u letjelicama Sojuz, nakon čega su umjesto tri osobe - u nju mogle stati samo dvije.
Unatoč tome, Saljut je dao niz praktičnih odgovora na pitanja o dužem boravku ljudi u svemiru, ali i načina na koji se dvije letjelice u svemiru spajaju, kako rade elektronički sustavi i tako dalje. S te je strana Saljut bio više nego uspješan, ali je uspjeh zasjenio gubitak trojice kozmonauta.

Ipak, potencijal svemirske stanice postao je jasan i u praksi, pa je dvije godine nakon Saljuta - put svemira krenuo njegov nasljednik, Saljut 2. Ova je stanica bila bitno drukčija od prethodne, prije svega po tome što ju je dizajnirala, konstruirala i financirala vojska. Tako je Saljut 2 od "opreme" imao i teleskop za snimanje objekata na Zemlji, ali i 30-milimetarski top, što je bilo prvo oružje u svemiru. Sudbina ove stanice bila je također ukleta, a samo je sreća spasila prvu posadu koja je na stanicu trebala otići. Naime, zbog problema s raketom Sojuz odgođeno je lansiranje prve posade prema stanici, u kojoj je u međuvremenu izbio požar, koji je automatski sustav ugasio. Unatoč tome, došlo je do proboja trupa stanice, pa naseljavanje posade nije bilo moguće.

Skylab

Oba Saljuta Sovjeti su smatrali uspješnim misijama, prije svega zbog činjenice da su počeli dobivati pravi uvid u to kakvi su tehnološki, ali i fizički i psihički zahtjevi koje mora ispuniti stanica i potencijalna posada za dulji boravak i rad u svemiru. U vrijeme kad je Saljut 2 gorio, Amerikanci su lansirali svoju stanicu – Skylab. Ta je stanica bila bitno veća stanica od Saljuta. Petnaestak metara Saljuta i stotinu kubičnih metara prostora nisu se mogli mjeriti s trideset i šest metara dužine Skylaba i više od tristo pedeset kubičnih metara prostora za život i rad.

I njezin je put identičan kao i onaj sovjetskih stanica – izrađena je korištenjem poznatih i dostupnih tehnologija i rješenja, prije svih iz programa Apollo. Jedna druga sličnost bila je zabrinjavajuća – i Skylab je imao havariju pri lansiranju, pa je otkazao jedan solarni panel, a stanica se u svemiru pregrijavala. To je promijenilo i planirana lansiranja posade, pa je prva zapravo bila spasilačka, a ne znanstvena misija. Za razliku od sovjetskih stanica, Amerikanci su Skylab ipak uspjeli spasiti.
Sljedeće dvije posade koje su boravila na Skylabu oborile su rekorde u boravku ljudi u svemiru – 59 i 84 dana, a izvele su i brojne znanstvene eksperimente, kao i promatranja svemira i svemirskih tijela, prije svih Sunca, planeta i kometa. Nakon posljednje posade, Skylab je ostao prazan u svemiru, a krajem sedamdesetih godina pao je na Zemlju.

Izgorio je u atmosferi, a njegovi ostaci završili su u oceanu i pustinjama Australije. Bila je to sretna okolnost, s obzirom na to da su mnogi mediji u to vrijeme pisali o mogućim katastrofalnim posljedicama ako Skylab padne na neki od velikih gradova ili na naseljeno područje. Koliko je u tome bilo stvarne opasnosti a koliko samo medijskog pretjerivanja, teško je otkriti; internetski izvori kontradiktorni su po tom pitanju.

Nastavak programa Saljut

Nakon (ne)uspjeha svemirskih stanica, pozornost javnosti ali i svemirskih agencija dvaju ljutih neprijatelja usmjerila se na misije istraživanja Sunčevog sustava i planeta Marsa, Venere, Jupitera i Saturna. Međutim, daleko od očiju javnosti, u Sovjetskom Savezu vodio se mali rat između dvaju svemirskih programa – vojnog i civilnog. Vojska je odlučila da će nastaviti izgradnju Saljuta, pa je treća stanica pod tim imenom lansirana 1974. godine, a provodila je tajna vojna ispitivanja. Krajem iste godine u svemir je poslan i Saljut 4, na kome je uspješno proveden niz medicinskih, znanstvenih i tehnoloških ispitivanja. Godinu dana kasnije u neposrednoj blizini Saljuta 4 dogodio se povijesni trenutak – američka letjelica Apollo spojila se u svemiru sa sovjetskim Sojuzom i dvije su posade simbolički jedna drugoj pružile ruku mira u svemiru.

Saljut 4 svakako je najveći uspjeh u povijesti ljudske izgradnje svemirskih stanica, jer su brojni podaci i spoznaje vezani uz taj projekt korišteni i za uspješnu realizaciju Mira i Međunarodne svemirske stanice. Prije Mira, u svemir su poslane stanice Saljut 5, 6 i 7, na kojima su provedeni brojni vojni i znanstveni pokusi. Dvanaest godina nakon lansiranja perjanice Saljut 4, Sovjetski Savez je 1986. godine u svemir lansirao prvi modul buduće svemirske stanice Mir.

Mir

Mir (u prijevodu s ruskoga znači mir ili svijet) donio je promjenu u načinu konstrukcije i korištenja svemirskih stanica. Njegova konstrukcija i izgradnja temeljila se na iskustvima s prethodnih stanica Saljut, a sam Mir konstruiran je za duži boravak ljudi u svemiru. Novost u dizajnu stanice bio je modularni pristup, tako da je stanica nastajala dodavanjem novih modula na postojeću konstrukciju. Do danas je Mir najdugovječnija svemirska stanica, koja je u svemiru boravila od 1986. do 2001. godine, a na kojoj su ljudi proveli gotovo deset godina. Sama posada nije bila isključivo sovjetska, jer je po završetku hladnog rata Mir bio otvoren i za astronaute drugih zemalja. Inače, sama konstrukcija stanice trajala je deset godina, jer je tek 1996. godine spojen zadnji modul.

Mir je imao isključivo znanstvenu svrhu, premda se može naići na podatke o vojnim eksperimentima i ulozi stanice. Uglavnom su na stanici boravila tri člana posade, premda se nekoliko puta dogodilo da ih je bilo i više, do čak šest članova. Ukupno su na Miru boravila 62 astronauta iz deset zemalja, koji su svemirom plovili brzinom od 28 tisuća kilometara na sat, što znači da su Zemlju oblijetali svakih devedesetak minuta.

Moduli na stanici

Spomenuli smo da je Mir bila modularna stanica, a ime je dobila po prvom i glavnom modulu, koji je imao pet pristupnih točaka. Jedna je bila na osi stanice i služila je za pristajanje letjelica, dok su četiri porta bila razmještena po radijusu stanice, na međusobnom razmaku od 90 stupnjeva. Na njih su priključeni ostali moduli, a da bi astronaut prošao iz jednog modula u drugi - morao je proći kroz glavni, Mir. On je bio dugačak relativno skromnih 13 metara, a promjer mu je iznosio četiri metra. U tom je modulu bio smješten komandno-operativni centar stanice, kao i boravišna zona za astronaute – kabine za spavanje, WC-i i kuhinja. Boravišna zona uređena je - koliko je god to bilo moguće - kao prava soba, pa je imala i tepih na podu te obojene zidove. Usprkos bestežinskom stanju i svim ostalim uvjetima, mnogi astronauti su izjavili da ih je takav interijer podsjećao na kućnu atmosferu.

Stanica je imala ukupno pet dodatnih modula. Kvant 1 bio je astrofizički modul za istraživanja svemira, dok je Kvant 2 bio modul za biotehnološka istraživanja i promatranje Zemlje. Kristall je imao port za pristajanje shuttlea, a služio je za istraživanje ponašanja materijala u svemirskim uvjetima te kao staklenik za uzgoj bilja u uvjetima nulte gravitacije. Spektr je imao opremu za istraživanje atmosfere i površine Zemlje, dok je posljednji modul Priroda također imao opremu za detaljno snimanje Zemlje, prije svega njezine atmosfere.

Zanimljivosti s Mira

Duga povijest svemirske stanice Mir donosi i niz zanimljivosti. Tako je na Miru boravio prvi čovjek koji je šetao svemirom, a koji nije bio ni Amerikanac ni Rus – francuski astronaut JeanLoup Chretien. One je na Miru boravio 1989. godine, iste one godine kada je prvi novinar, Japanac Toyohiro Akiyam, poslao članak iz svemira. U vrijeme raspada Sovjetskog Saveza, 1991. godine, te nekoliko godina kasnije, pala su i dva rekorda po duljini boravka u svemiru: Sergej Krikaljov proveo je na letjelici Mir više od 15 mjeseci, a 1995. godine Valerij Poljakov vratio se s Mira nakon 438 dana! Na Miru je boravila i prva svemirska turistkinja, Helen Sharman, prva osoba čiji je put u svemir bio privatno sponzoriran. Jedna druga žena, Shannon Lucid, postavila je američki rekord u boravku u svemiru od 179 dana.

Mir je u svojoj povijesti imao i nekoliko havarija i katastrofa, od kojih su se one najopasnije dogodile 1997. godine, kada je najprije buknuo požar, koji je ostavio trajna oštećenja, a zatim se nekoliko mjeseci kasnije dogodio svemirski sudar: u Mir je udarila opskrbna letjelica Progres. Stanica Mir počela je puštati zrak i pravo je čudo da su ruski kozmonauti na vrijeme pronašli rupu i popravili je. Ipak, nakon toga postalo je jasno da se život dotrajale svemirske stanice bliži kraju. No Rusi su Mir ipak namjeravali spasiti - spajanjem s Međunarodnom svemirskom stanicom, čime bi Mir postao poligonom za gradnju, ali i priručnim laboratorijem dok se Međunarodna svemirska stanica dovoljno ne izgradi. Amerikanci tu zamisao nisu prihvatili, a godinu dana nakon havarija na Miru, 1998. godine u svemir je krenula Zarja, prvi modul ISS-a. Godinu dana kasnije posljednja posada napustila je Mir, koji je u ožujku 2001. godine srušen u Tihi ocean. Njegovu misiju u svemiru danas nastavlja ISS.

ISS

Projekt o ISS-u, Međunarodnoj svemirskoj stanici, na stolu se našao i prije nego što je Sovjetski Savez u svemir poslao svoj Mir. Naime, 1984. godine američki predsjednik Ronald Reagan predložio je da Amerika, u suradnji s drugim zemljama, pokrene gradnju trajno nastanjive svemirske stanice, koja bi služila za znanstvena istraživanja, ali i buduća svemirska osvajanja. Projektu su se pridružili Kanada, Japan, Brazil, te europske zemlje - Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Belgija, Italija, Nizozemska, Danska, Norveška, Španjolska, Švicarska i Švedska.
ISS će, kad bude završen, imati kontrolni modul, tri čvora povezana s glavnim dijelovima stanice, servisni modul koji će sadržavati dokove za opskrbljivanje i rakete te šest znanstvenih laboratorija.

Prvi modul, Zarja, postavljen je u svemir 1998. godine, a u sljedeće dvije godine dodani su Unity i Zvezda. Tada je, 2000. godine, na stanicu došla i prva posada (Expedition 1). Godinu dana kasnije dodan je Destiny, prvi znanstveni modul, a u vrijeme pisanja teksta i Harmony. Do kraja ove godine bit će dodan i europski Columbus, a početkom sljedeće i japanski Kibo. Do kraja 2009. godine bit će dodatni i posljednji znanstveni moduli – američki ExPRESS i ruski multifunkcionalni znanstveni modul.

Sama stanica dugačka je 58 metara, široka 44,5 metara; raspon solarnih ćelija iznosi joj 73,15 metara, visoka je 27,4 metra, a kompletan životni prostor obuhvaća 425 kubičnih metara. Kao i Mir, kreće se brzinom od gotovo 28 tisuća kilometara na sat, a Zemlju obiđe za 91,20 minuta. Dana 14. kolovoza ove godine ISS je obišao Zemlju po jubilarni 50-tisućiti put. Međunarodnu svemirsku stanicu već danas možete golim okom vidjeti kao najsjajniju točku na nebu s bilo kojeg dijela Zemlje, pa tako i iz Hrvatske, a kada bude u potpunosti završena - sjat će na nebu još jačim sjajem. (Dražen Jurman, Plan B 3)