Zamislite ovakvu situaciju: vozite sretno svojeg metalnog četverokotačnog ljubimca cestom, razgovarate sa svojom boljom polovicom mobitelom i pokušavate istovremeno naći najpovoljniji kut za napad na burek čiji sadržaj prijeti ispadanju na svježe opran auto-tepih, kad odjednom - automobil preuzima inicijativu, volan vam se trzne iz ruke, auto mijenja traku i koči. Tik do automobilske nesreće iz koje se još vijori dim. Čudo koje će vam promijeniti život? Loš ukus? Znanstvena fantastika? Ne, nego moguća bliska budućnost tehnologije zvane Vehicle-to-Vehicle Communication (V2V ili C2C - Car-to-Car), na čelu čijeg su razvoja trenutačno General Motors, Microsoft Research, Car 2 Car Consortium i Centro Ricerche Fiat.

Revolucija sigurnosti

Riječ je ustvari o modifikaciji svima nam dobro poznatog WiFi-a, odnosno WLAN-a, pod imenom DSRC (Dedicated Short Range Communications), koja bi na frekvenciji od 5,9 GHz trebala uz popratan softver umrežavati automobile sljedeće generacije i omogućiti im automatiziranu razmjenu informacija o međusobnom položaju, brzini i stanju (prikupljenih putem jeftinih GPS prijemnika i osjetila) te time učiniti nešto što mnogi proizvođači skupim senzorima i senzorskim sustavima u današnjim limuzinama unatoč utrošenom vremenu i novcu i dalje nisu uspjeli - podići sigurnost i komfor u prometu za red veličine više. Aktualni funkcionalni prototipovi ovako opremljenih vozila u stanju su posve autonomno na vrijeme zaustaviti vozilo i tako spriječiti sudar s V2V vozilom ispred sebe, ali i detektirati V2V vozilo koje se nalazi u slijepom kutu i spriječiti vas da promijenite traku te tako prouzročite (vjerojatno) kobnu nesreću.

Da stvar bude bolja, komponente sustava i njihova ugradnja dovoljno su jeftini da ih se masovno počne ugrađivati (uz minimalan ili nikakav utjecaj na cijenu vozila) i u manje gradske automobile ekonomske klase, i to već za koju godinu.

Pametne kolone

Mogućnosti primjene bežičnih tehnologija u ovakvom (V2V) okruženju, međutim, ne staju na detekciji vozila i sprječavanju sudara. Baš kao i sam WiFi protokol, i njegova modifikacija uporabljena u V2V sustavima nije ograničena na povezivanje dva automobila, već ih se umrežiti može više, a automobili mogu služiti i kao čvorovi ili "repetitori" i distribuirati informacije dalje. Jednu od primjena koje iz te činjenice slijede razmatraju i istraživači Sveučilišta Rutgers u SAD: detekciju zagušenja i automatiziranu regulaciju prometa. Njihov hipotetski sustav diseminacije prometnih informacija (TID, Traffic Information Dissemination) koristi ad hoc mrežu vozila kako bi prikupio informacije o zastoju (i, eventualno, njegovim razlozima) i proširio ga kroz kolonu i okolna vozila te tako na vrijeme informirao vozače o problemu i alternativnim rutama, čime se sprječava stvaranje dodatnih, lančanih prometnih gužvi. Spominje se i postupno uvođenje V2V tehnologije u cestovnu infrastrukturu - semafore, prometne znakove, tunele...

"Safety in numbers..."

Naravno, na kraju krajeva budućnost V2V-a izravno ovisi o prihvaćanju standarda i legislativi. Da bi sustav funkcionirao, svi automobili moraju biti opremljeni V2V sustavom i biti međusobno kompatibilni, što - zažmirimo li na trenutak i stvari promotrimo idealistički - nije prevelik problem ako promatramo samo i isključivo nove automobile. No što kad se u kolonu V2V automobila ubaci stari, klepetavi Wartburg ili Golf "jedinica" i crkne nasred autoputa? Ništa strašno, dokle god V2V automobila ima dovoljno - ako se automobil neposredno ispred njega zaustavi, ostali će automobili to znati i uspješno će zaobići prepreku, a ako se s njim sudari - svi će ostali moderno opremljeni sudionici u prometu opet za to na vrijeme saznati te izbjeći havariju. (Ante Vukorepa, Plan B 1)