Molimo pljesak za novi vrtuljak zabave koji premijerno i fašnički prigodno 3. veljače slijeće u sami centar grada Zagreba: novootvoreni Vip club na prestižnom adresi Trga bana Jelačića 9 ugostiti će HANDCLAP – večer čiste zabave i prljavih disco i electro beatova! HANDCLAP je zamišljen kao mjesečni program kojim se želi isprovocirati još jedna partija zabave u ovim turbulentnim vremenima zagrebačkog clubbinga. Prvo izdanje HANDCLAPA ugostiti će portugalsko-njemačkog producenta, remiksera i DJ-a MOULLINEXA. Prirodni domaćini MOULLINEXU i njegovoj glazbenoj ponudi jesu domaće uzdanice disca, nu-disca i electra: splitsko-dublinski glazbenici SYMBOLONE i IVA STARKOVA!

Portugalac Luis Clara Gomes široj je glazbenoj i plesnoj publici poznatiji kao MOULLINEX – talentirani glazbenik, producent, remikser i DJ čiji posljednji hit MANIAC suvereno vlada vrhovima glazbenih ljestvica i plesnim podijima. Prerada je to pjesme iz filmskog hita Flashdance koju je svojim prepoznatljivim vokalom obogatila kraljica svjetske elektro scene – velika PEACHES.
Obitavajući malo u Lisabonu, malo u Munchenu MOULLINEX je već nekoliko godina nezaobilazna figura europske i svjetske elektronske scene kojoj pridonosi vlastitom glazbom – eklektičnom mješavinom toplih disco melodija, housea i electra, ali i kao iznimno tražen i uspješan remikser i DJ. Iz njegove tvornice remikseva izašli su neki od navećih plesnih hitova posljednjih godina – prerade uspješnica australske senzacije Cut Copy, francuskog šmekera Sebastiena Telliera te ostalih uzdanica priznatih glazbenih etiketa poput Kitsunéa, Modulara, Gommae i Composta.

SYMBOLONE su Vinko Pelicarić i Eduard Raos. U vrh svjetske glazbene orbite lansirao ih je hit LOVE JUICE iz 2008. godine, nakon čega su ih ‘razgrabili’ velikani poput Justicea, Soulwaxa, Digitalisma, Kavinskog, Chromea… Justice je uvrstio njihovu produkciju u mix za prestižni londonski Fabric, a Soulwax na kompilaciju za Traxmag. MOULLINEX i Danger remiksirali su Love Juice i dodatno je zacementirai kao nu-disco himnu. SYMBOLONE upravo rade na novom albumu kojeg očekujemo – uskoro, a cijelo vrijeme rade i prerade glazbenih hitova svojih istomišljenika. Među najpoznatijima su remiksevi za duo Punks Jump Up – Blockhead (Kitsune) te Tangerine Dream – Love On A Real Train. Nastupaju po klubovima diljem Europe i na velikim i važnim glazbenim festivalima u regiji (Exit, Hartera).

IVA STARKOVA! popularna je splitska DJ-ica sa zagrebačkom adresom, rado viđena za pultovima gradskih klubova orijentiranih na elektronsku glazbu, raznoraznih glazbenih elektro, disco i house večeri (Sicko Disco, Illectric Funk, Pantera, Blitz Kidz..) te na festivalima poput novosadskog Exita, splitskog Atlantisa ili zagrebačkog Mars festivala. Karakterističnog disco-pop-electro zvuka, IVA STARKOVA! na glasu je kao vrsna tehničarka i dirigentica fantastične atmosfere na plesnom podiju.

Ulaznice za HANDCLAP večer u Vip clubu po cijeni od 30.00 kuna mogu se kupiti u pretprodaji na blagajni kina Europa u zagrebačkoj Varšavskoj ulici 3 (radno vrijeme: 16.30 – 21.00) te na blagajni kluba na sam dan zabave po istoj cijeni. Prvih 50 kupaca dobiti će na poklon CD sa specijalnim MOULLINEX+SYMBOLONE+IVA STARKOVA! mixom.

VIDEO:

Moullinex & Peaches – Maniac

Čudna priča vezana uz ovaj film počela je sjajno jer je film premijeru doživio na Sundance Film Festivalu početkom prošle godine, kad su ga neki kritičari dočekali s popriličnim hvalospjevima pa su i brojni internetski forumi počeli brujati o ovoj neobičnoj kanadskoj hillbilly zafrkanciji.

Nakon toga je slijedio SXSW Film Festival u Austinu gdje je film osvojio nagradu publike – koja je vjerojatno i najbolja (do mišljenja kritičara ionako tek rijetki drže), no to ipak nije rezultiralo njegovom širom distribucijom.

Stoga se dogodila apsurdna situacija u kojoj film hvale gotovo svi koji su ga pogledali, a to je nažalost uspjelo tek rijetkima. Tako je film stigao i kod nas, ali je iz kina nestao prije negoli ga je netko uopće primijetio. Zato smo mi ovdje da ispravimo tu grešku.

Filmska priča započinje vrlo tipično i klišeizirano, poput većine sličnih žanrovskih filmova. Skupina mladih željnih zabave (čitaj: uživanja u seksu, drogi i rock’n'rollu) odlazi u nekakvu šumsku zabit gdje usput susretnu dvojac iz naslova – nerazdvojne prijatelje Tuckera i Dalea – seljačine kakve dugo niste vidjeli na filmu u naslovnim ulogama.

Kako kruže priče o nekakvim ubojstvima u tom kraju, logično je da mladež odmah posumnja na spomenuti dvojac, a do kraja filma doista će se proliti hektolitri krvi i otrgnuti brojni dijelovi tijela, no tu ujedno prestaju sve sličnosti ovog djela s većinom ostalih naslova.

Naime, kvaka je u tome da su Tucker i Dale zapravo ultimativne naivčine i dobričine koje nemaju nikakve veze s navodnim ubojstvima niti imaju ikakve zlikovačke nakane, a film debitanta Elija Craiga maestralno ismijava sve moguće klišeje i opća mjesta žanra, potpuno izokrećući stvari.

Premda se na prvu čini da su autori (Craig je režirao film i napisao scenarij zajedno s još jednim debitantom Morganom Jurgensonom) svoj film bazirali na jednoj jedinoj doskočici, izokretanju perspektive, u stvarnosti je situacija bitno drugačija jer im polazna ideja služi za 90-ak minuta urnebesne zafrkancije u koju su nabacali zbilja svega.

Malo slapstick-komedije, puno crnog humora i svih mogućih horor klišeja (preciznije njegova slasherskog survival podžanra), obilje nevjerojatnih situacija (komedija zabune) uz neskrivene posvete nekim klasicima žanra (Zla smrt, Petak 13) pokazali su se dobitnom kombinacijom.

Sjajnom dojmu ovog urnebesno zabavnog niskobudžetnog naslova svakako pridonosi i glavni glumački dvojac Alan Tudyk (fanovima poznat iz Fireflya) i Tyler Labine (serije Reaper i Invasion) u ulogama junaka koji izgledaju poput statista iz kultnog Deliverancea.

U svakom slučaju radi se o neprocjenjivom naslovu, a budući da film i nije imao previše sreće nadajmo se da će autorski dvojac proći zapaženije, jer bi bila šteta da nakon ovog bisera ne dobiju novu priliku.

Obećanje boljeg života nakon petooktobarskih promjena 2000. godine pretvorio se u tranzicijsku borbu za goli opstanak u novim tržišnim uvjetima; pojedinac je prepušten sam sebi u pokušajima da sastavi kraj s krajem, plati režije, godinu na fakultetu, kruh, mlijeko… U takvoj situaciji je posustala i rock scena, bez zajedničkog cilja oko kojeg bi se ujedinila.

Kompilacija “Jutro će promeniti sve” (PGP RTS, 2007.) konačno je predstavila sljedeći val srpskog popa i rocka, koji će umjesto općenarodnog bunta postaviti individualca i njegove strahove/nade u središte pažnje. Kao jedan od najistaknutijih predstavnika tzv. “Nove srpske scene” pokazat će se grupa neobičnog imena – Nežni Dalibor.

Još će nas više zateći spoznaja da se ova indie-rock postava prvi put okupila 1995. godine, kao srednjoškolski bend iz gradića Vranja na jugoistoku Srbije. Nakon nekoliko promjena unutar benda, preseljenja u Beograd i pauze u radu, ustalila se trojka koju čine – Ivica Marković (gitara, vokal), Ljuba Vučković (gitara, prateći vokal) i Branimir Bogdanović (bubnjevi) – arhitekt, student meteorologije i stolar!

Godine 2008. objavljuju prvi album “Sredstva i veštine” (Odličan hrčak), nadovezujući se na zvuk domaćih melodičnih indie-gitarističkih bendova kao što su Eva Braun, Jarboli ili Veliki Prezir. Stihove poput “Samo magli pripadam” ili “Ti si sam” kritika prepoznaje kao glas novomilenijske mladeži i simbol tranzicijskog otuđenja, iako su se članovi benda djelomično distancirali od takvih tumačenja – inzistirajući na potpuno osobnom doživljaju vanjske zbilje i traganjima za smislom u svijetu koji ih okružuje.

Ako je prvi album predstavio bend u jasno profiliranim žanrovskim okvirima, “Normalan Život” (Odličan Hrčak, 2011.) donosi znatno više spontanosti, energije, a naposljetku i autorske zrelosti. Frontmen Ivica objašnjava nam da su pjesme nastajale “na prvu”, kroz sessione na probama, a takva atmosfera se prenijela i na studijsko snimanje – svi su svirali zajedno, i tako vrlo uspješno uhvatili atmosferu sa živih nastupa. Kao i na prethodnom izdanju, producent je bio Boris Mladenović iz Jarbola, a muškom triju se na klavijaturama pridružila Marija Jovanović, inače violinistica benda Ika.

Dalibor nije postao samo manje nježan. Primjetna je i stilska šarolikost, pa tako prvi singl s novog albuma “Jeste li poludeli ljudi?” neočekivano donosi i jednu surf temu! U nastavku čujemo pomalo post-rocka, ali i još tvrđu gitarističku svirku. Možda je to zato što smo stariji, pa kao i sa hranom. Kad si mali ne voliš ljuto, ne voliš gorko. A kako si stariji, otvaraš se i ka pikantnijim ukusima, slikovito objašnjava Ivica.

Prvi album je uglavnom napisan iz perspektive izdržavanog lica, iz nekakve studentske izmaglice gde su isprepletana razmišljanja o velikim temama, i neka silna nadanja i preispitivanja. Sada nekako nema vremena za to. U našim životima, hteli ne hteli, preovladava brzina, oštrina i konkretnost, pa se to sve verovatno prenosi i na muziku, dodaje pjevač i gitarist Nežnog Dalibora.

Famozni “sindrom drugog albuma” nebrojeno se puta pokazao kao nepremostiv problem za gitarističke bendove srodne orijentacije; za vranjansko-beogradsku trojku situacija je bila potpuno drukčija. Ne samo da su uspješno odgovorili na izazov, već su pokazali da imaju mnogo više od jednog asa u rukavu. A srpska i regionalna indie scena postala je bogatija za jedan itekako zreli bend, koji će još puno toga pružiti u godinama koje dolaze.

A Nebojšini mi se radovi, pogotovo Grafizmi, doista sviđaju. I to ne samo meni. Dva Grifona (nagrada na Bijenalu najboljeg  grafičkog dizajna u Srbiji i regiji, op.a.), jedan za vizualni identitet Dis-patcha i jedan za inovativni pristup u grafičkom dizajnu, Grand Prix na Međunarodnom salonu stripa u Beogradu, Silver Bra na mariborskoj Magdaleni, dvije nagrade na nedavno održanoj IdejiX za publikaciju Spam Jam Brukete&Žinića, koju dizajnerski potpisuje, samo potvrđuju moj estetski sud.

Unatoč mom potencijalnom manjku žanrovskog vokabulara, imali smo sasvim ugodna dva sata razgovora. A nakon toga odigrala se prava mala drama. Prvo sam mislila da će transkribiranje zbog superglasne ekipice stola do nas možda biti problematično, no kad sam do njega, nakon delaya izazvanog luđačkom upalom grla i sinusa, uopće došla, dramatičnu prevlast preuzela je panika radi deadlinea i hitne autorizacije intervjua, koja je zaštekala jer se tad pak razbolio – Nebojša.

Urednik zove mene, ja zovem Nebojšu, ja zovem urednika, Nebojša ima temperaturu, urednik ima visok tlak, ja hiperventiliram. No nekim (meni još nerazjašnjivim) čudom, uvijek se sve na kraju stigne. Molim vas stoga da ga obavezno pročitate i nipošto ne preskočite jer – prema onoj jedna-cigareta-sedam-minuta računici – ovaj intervju vrijedi barem 40 kutija. S druge strane, znate kako se kaže – tko nema sreće u intervjuima, ima u dizajnu! ;)

Dame i gospodo, Nebojša Cvetković.

Studirao si dizajn na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Može li se naučiti biti dizajner­?

To je komplicirano pitanje. Mogao bih reći da je fakultet super, ali ne što se tiče rada i obrazovanja koje mi je pružio, već radi superkvalitetnih ljudi koje sam tamo upoznao i od kojih sam puno naučio. Fakultet kao takav, koji je teže upisati nego završiti, mi je zapravo totalno razočaranje.

Kako to da si se odlučio doći u Hrvatsku? Jesu li se ispunila tvoja očekivanja?

Prije godinu dana kontaktirali su me Nikola i Davor te pozvali da dođem raditi u njihovu agenciju. Zvučalo mi je to vrlo uzbudljivo, za Bruketu&Žinića znam odavno i shvatio sam da moram tako nešto probati. Vjerojatno sam se i nadao cijelo vrijeme da će netko primijetiti koliko sam dobar pa me pozvati negdje, da se malo maknem iz Beograda. Što se očekivanja tiče, to je dosta kompleksno pitanje. No u poslovnom smislu, definitivno. Ovdje radim neke stvari koje u Beogradu ne bih mogao raditi – u smislu kreative – i to mi mnogo znači.

Hoćeš reći da su Hrvati otvoreniji po pitanju dizajna nego Srbi?

Pa… da. (smijeh) U agencijskom smislu svakako jesu i, iako su Bruketa&Žinić jedna posebna priča, mislim da generalno ima mnogo više prostora za kreativnost, od tehničkih i produkcijskih aspekata do nekih suludih rješenja. Razlog tomu nisu klijenti, već sami produkcijski uvjeti po tiskarama i sl. U beogradskom slučaju produkcijski uvjeti u tiskarama bi se mogli sažeti u rečenicu: “Što će ti to, nemoj komplicirati, ovako će biti mnogo jednostavnije i jeftinije.”

Bi li mogao usporediti hrvatski i srpski dizajn? Kakva je situacija u Srbiji na polju dizajna?

Mislim da nema nekog konkretnog srpskog dizajna, barem ga ja ne bih znao prepoznati. Premda nisam toliko upoznat s ovdašnjom scenom, čini mi se da je mnogo aktivnija nego beogradska. Tamo su do prije 4 ili 5 godina postojale samo velike advertising agencije, a tek u proteklom periodu pojavile su se i male branding agencije i dizajn studiji, pa se stvari mijenjaju na bolje – u smislu da kvalitetni dizajneri napokon dobivaju svoj prostor. Metaklinika je recimo super što se dizajna tiče, a Atelje 212 je dobar primjer klijenta koji dizajnerima daje prostor za kvalitetno kreativno izražavanje. Ali i tamo u Beogradu, koji je kao nešto veći od Zagreba, svi se znaju, znaju tko gdje i što radi – i to je nekako smiješno. Postoji određeni malen broj vrlo kvalitetnih ljudi, manji nego što bi trebao biti, a sve dobre dizajnere je već netko pokupio i uspio ih zadržati, što je problem. Također, imamo jedan jedini festival dizajna, za razliku od Zagreba gdje ima dosta festivala i raznih nagrada. Nagrade za vizualne komunikacije u Srbiji, primjerice, uopće ne postoje.

Najgori brief koji si dobio?

Mislim da sam one najgore potisnuo. No jedan od svježijih primjera u kojima je advertajzerski bulšit doveden do savršenstva jest brief jedne srpske kompanije, koja je ciljnu skupinu definirala kao curious explorers, za razliku od dotadašnje optimistique populacije. Što to uopće znači? Jesu li oni još uvijek optimistični ili su sada samo radoznali? To je naravno bio potpuno bizaran brief na 5-6 strana, nakon kojeg se zapitaš tko to piše i izmišlja takve definicije. Inače, klijent će uvijek uspjeti izmisliti najnevjerojatnije argumente da ustraje u svojoj gluposti, protiv kojih ti više nećeš imati što za reći. Uglavnom se radi o strahu od rizika, odnosno onoga što nisu već negdje vidjeli ili to konkurentska firma već nije isprobala.

Najdraži projekt na kojem si dosad radio?

Izdvojio bih svakako Spam Jam. Radi se o limitiranom izdanju ilustrirane knjige za dizajnere, napravljenoj za Igepa grupu, tematski podijeljenoj u tri dijela, od kojih se svaki referira na spam poruke koje svi dobivamo u inbox. Ideja je bila prikazati kako bi izgledao svijet da su svi ti mailovi istiniti. Nešto slično nisam nikada imao prilike raditi u Srbiji i to mi je bio prvi projekt u Bruketi&Žiniću kada sam došao – osmisliti knjigu koja treba imati 50-ak stranica. Prvo što sam pomislio je da se vratim natrag u BG. (smijeh)  

Na svom sajtu istaknuo si da su ti filmovi Woodyja Allena turn on…

To je ustvari jedna davna priča. Razgovarao sam jednom prilikom s prijateljem –što je najbolji, odnosno najbrži način da upoznaš neku osobu i vidiš imate li neke zajedničke frekvencije – pa mi je na pamet palo upitati ga voli li Woodyja Allena i sve te filmove o njegovom New Yorku. Ja ga obožavam, ali vidim da ljudi različito reagiraju na ovu informaciju – ili ga vole ili ga ne mogu podnijeti – a to je na neki način za mene dobar “znak raspoznavanja”.

Može li se dizajn unutar zadnjih deset godina poimenice definirati? U koju ti kategoriju spadaš?

Danas je strašno teško definirati što pripada određenom stilu ili smjeru, odnosno koji je od njih sad trendy, popularan ili in. Mislim da je vrijeme čvrstih definicija prošlo i da vlada fuzija svega i svačega, što je dobro. Nije više poput kraja kraja ’80-ih i ’90-ih koje je obilježio David Carson – pa si ili radio karsonovski ili nisi postojao. Sada doista ima svega i samo je tvoje osobno, gotovo intimno pitanje za što ćeš se opredijeliti. Moj rad jest neka vrsta clasha, koji potiče iz ljubavi prema stripu. Kao klinac sam se bavio stripovima i ilustracijom, užasno sam volio crtati, što volim i danas, no s tim je gotovo nemoguće baviti se u Srbiji u smislu preživljavanja. Da sam rođen u Francuskoj ili Belgiji, gdje je strip sastavni dio kulture, sigurno bih se bavio stripom, a ne bio dizajner.

Što čini dobar dizajn?

To je teško definirati, mislim da ga čini dobra organizacija grafičkih elemenata, pronalaženje savršene kompozicije koja će prijati oku i na kojoj će sve djelovati kao da je na svome mjestu. Za mene je ilustracija totalna sloboda, dok dizajn više doživljavam kao nešto što mora imati određene linije i ispoštovati neka pravila. Trenutno mi je jako zanimljiv švicarski dizajn, budući da imaju tu jednu hladnoću i geometrijske pokrete, hladne precizne linije, ali opet uspijevaju sve to ‘razigrati’ na papiru. Uz Švicarce, zanimljiva mi je i Latinska Amerika, u čijem dizajnu ima mnogo ilustracije i vlada jedno šarenilo boja.

Je li teško biti kreativan u agenciji?

Iz srpskog gledišta da. U Beogradu nisam imao naviku nositi na posao kistove i tempere, dok sam ovdje na nekim projektima imao odriješene ruke i potpunu kreativnu slobodu, pa sam napokon uspio maknuti miša iz ruke i vratiti se ručnom crtanju.

Zagor je Bog. Zagor je jedini i drugih bogova osim njega nema. To je tako, barem kad pričamo o stripu na ovim našim prostorima. Zagor ovdje nikada nije imao status običnog stripa, jednog od mnogih, Zagor je bio i ostao fenomen. Sinonim za strip. Ako ne vjerujete, slobodno pogledajte site stripovi.com, najrelevantniji strip portal u regiji i uvjerit ćete se da je zaista tako. Daleko najviše recenzija, tema i komentara pripada upravo Zagoru.

Čak ni nakon punih 50 godina euforija za ovim junakom ne jenjava, dapače, armija Zagorovih poklonika iz dana u dan sve više raste. U ovih 50 godina Zagor se iskristalizirao kao junak kojemu su u kolektivnoj svijesti publike pripadala, i još pripadaju, neka opća mjesta – vezana ne samo uz medij stripa, nego i uz život na ovim prostorima općenito.

A sve je počelo 1960. godine, kad su scenarist Sergio Bonelli (poznatiji pod pseudonimom Guido Nolitta, kojega je uzeo kako bi izbjegao miješanje i usporedbe s ocem Gianom Luigijem Bonellijem, jednim od utemeljitelja talijanskog stripa i tvorcem Tex Willera) i crtač Gallieno Ferri odlučili stvoriti jednog sasvim novog strip-junaka.

Onoga koji će zadovoljiti različite ukuse čitatelja, koji će biti manje ozbiljan (npr. od Texa), više zabavan, a opet nimalo infantilan. Nolitta i Ferri, inspirirani strip-junacima svoje mladosti (Tarzan, Fantom…), kreiraju izuzetno zanimljiv lik fascinantnih fizičkih predispozicija i specifičnog, prepoznatljivog kostima (konture tog kostima svoju povijest pronalaze u koktelu autentične indijanske mitologije i bezgranične Nolittine mašte).

Vremenski period u kojem se događaju Zagorove avanture jest sredina 19. stoljeća, a mjesto radnje Darkwood – izmišljena šuma negdje na području Velikih jezera, između Pennsylvanije, Ohija i Zapadne Virginije. Zagor sa svojim vjernim pratiteljem Chicom, simpatičnim, proždrljivim Meksikancem (očita aluzija na Sancha Pansu) živi u maloj kolibici u srcu darkwoodske šume, okruženoj živim pijeskom močvare Mo-Hi-La koja Zagorov dom štiti od neželjenih gostiju. Osim same šume, Darkwood predstavlja ogromno područje prepuno indijanskih plemena, vojničkih utvrda i traperskih naselja, a u tom nestabilnom prostoru naš junak ima nezahvalnu i veoma tešku zadaću – čuvati mir.

Samoproglašeni je zaštitnik Indijanaca i svih onih koji su na bilo koji način ugroženi. Indijanci vjeruju da je izaslanik Manitua, te da je samim time besmrtan. Respekt koji uživa među stanovnicima Darkwooda ne proizlazi iz strahopoštovanja, već je rezultat njegovih ljudskih vrijednosti. No, pustolovnog duha, Zagor ne štiti samo svoje kraljevstvo, već se poput svakog pravog junaka bori za dobro protiv zla, kad god je dobro ugroženo i kad god (i gdje god) ga pozovu.

Nakon donekle nesigurna početka, kad ga je ohrabrivao i sam Gallieno Ferri, Nolitta se polako oslobađa. Uz trunčicu Robina Hooda (nije li i on sa svojom veselom družinom živio u šumi skrojenoj po vlastitoj mjeri?) i Don Quijotea, Zagorov mozaik se polako slaže. On se, zahvaljujući umješnosti dvojice autora, pred našim očima mijenja, poprimajući nove, originalne oblike. Otada pa nadalje, njegov je Darkwood postao čudesno mjesto gdje je sve moguće.

Kako će čitatelji otkrivati dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom – eto već punih pet desetljeća – iza svakog ugla u toj šumi nalaze se iznenađenja: mumije, vukodlaci, roboti, afrički ratnici, samuraji, keltski druidi, Kozaci, Vikinzi… Pred svim tim uznemirujućim čudima i pred svim tim fantastičnim užasima, Zagor se snalazi ko’ riba u vodi. Bez obzira što na leđima nosi svojih pedeset, on je vječni mladić koji s godinama nije izgubio običaj da se prepusti zovu Nepoznatoga, zavodljivosti Nemogućega, zadovoljstvu Novoga – tom opasnom putovanju izvan granica stvarnosti.

Zagor, pravim imenom Patrick Willding, još kao dijete proživljava strašnu tragediju u kojoj gubi roditelje. Od indijanskog pokolja spašava ga otac, bivši časnik američke vojske, koji ga u zadnji čas baca u rijeku iz koje ga nešto kasnije izvlači Wandering Fitzy, dobroćudni nomad i samouki filozof. Fitzy na neki način posvaja mladog Patricka, te ga uči mnogim vještinama i životu u skladu s prirodom. Patrick se razvija u snažnog, spretnog i plemenitog mladića koji vjerno sluša savjete mudrog Fitzyja, ali proganja ga istina o tragičnoj sudbini oca i majke.

Obožavam u Hrvatskoj izuzetno rijetke autore, kreativce s gomilom znanja – od ekonomije do etnologije – koje spretno slažu u jedinstvena djela čitljiva u dahu. Skupini takvih pripada i Francis Wheen – Guardianov autor i tvorac djela Kako su prodavači magle zavladali svijetom. Wheenova teza je intrigantna – od sedamdesetih godina sustavno opada prosvjetiteljska vjera u napredak i znanje, a prostorom medijske komunikacije i svakodnevice počinju vladati astrolozi, proroci Apokalipse, samoprozvani Mesije… Povijest lokalnog “new agea” među domaćim istraživačima ne postoji, iako bi sustavna istraživanja mogla dovesti do nastanka uzbudljivog štiva, analognog Wheenovu tekstu. Tko je rušio socijalizam? Da, da, to već otprije znamo – nacionalisti, poduzetnici, politički demokrati (…), ali svakako i skupine privržene nekonvencionalnim znanjima i mističnoj duhovnosti. Usredotočili smo se na top 5 fenomena.

5. Däniken            

Osim bujanja nacionalizma i energetske krize, sedamdesete su godine Jugoslaviji donijele i invaziju ideja neobičnog švicarskog autora Ericha von Dänikena. Ilustrativan je oglas iz kultne Galaksije koji otkriva da su, gotovo odmah po objavljivanju, na srpsko-hrvatski prevođena sva Dänikenova djela: Sjećanja na budućnost, Povratak zvijezdama, Sjetva u svemiru, Jesu li bogovi bili astronauti? Iza indikativnih naslova kriju se nedvosmislene teze – stare civilizacije poput Sumerana, Maja i Židova ostvarivale su kontakte s izvanzemaljcima, o čemu su sačuvani podaci kroz arheološke spomenike i religijske spise! Bila bi ovo samo marginalna izdavačka pojava da apsolutno svi medijski subjekti nisu u Dänikenu prepoznali potencijal za privlačenje čitatelja – tako najpopularniji magazin Start kreira rubriku nazvanu U stilu Dänikena, kroz koju se najozbiljnije izlažu hrabre tvrdnje. Istina je da smo još i danas pod kontrolom neke kozmičke civilizacije, iako ona izbjegava neposredni kontakt s nama. U prošlosti je takav kontakt bio neminovan… Oni to čine i danas. I nad teritorijom Jugoslavije javljaju se često njihovi plovni objekti. Zapaženi su i registrirani nad Durmitorom, nad Zlatiborom, nad istočnom Bosnom. JAT-ovi piloti na liniji Split–Zagreb uhvatili su čak i dijelove razgovora između jednog takvog letećeg objekta i baze na Zemlji, iako je njihov sadržaj još dosad ostao tajnom – pisao je novinar Starta. Četrdeset godina kasnije i dalje su tajni, zaključit ćemo s misterioznim osmjehom Martina Misterije – koji izrazito respektira Dänikena.

4. Baba Vanga vs. Žiher

Predavajući etiku, učenici zaigrani spekulacijom često me znaju pitati što mislim o babi Vangi. Zanimljivo, status “zvijezde” u jugoslavenskim republikama Vanga je počela stjecati već sedamdesetih, paralelno s Dänikenom. Reportaže su javljale da Jugoslaveni masovno odlaze u Bugarsku, ne bi li im Vanga – uz pomoć nevidljivih bića koja s njom razgovaraju – prorekla budućnost. Ipak, da ne bude sve idilično pobrinuo se zagrebački radiestezist Rudolf Žiher – koji je javno reagirao s tvrdnjama da je Vanga najobičniji lažov jer predvidjeti budućnost nije znanstveno moguće. Sam napad ne bi bio ništa neobično da Žiher nije bio autor knjige Rašlje vilinske na raspuću nauke i metafizike – u kojoj je branio upotrebu viska u medicinske svrhe, te tvrdio da gledanjem fotografije određene osobe može utvrditi da li je živa! Očito se valjalo boriti za svakog kupca.

3. Od akupunkture do transcendentalne meditacije

Osim što je već prvorazredno turističko odredište, Milna na Braču u svoju turističku priču može uvrstiti i prestižnu informaciju – mjesto je otvaranja prve ambulante čija metoda liječenja nisu antibiotici i kirurški nož, već zabadanje igala u ključne točke na tijelu! Bila je to zasluga je dr. Pavela Stanojevića, čije se ime navodno nalazilo na listi 20 najjačih akupunkturologa na svijetu. Prema reportaži Vjesnika – Stanojevićeva ambulanta bila je konstantno “dupkom puna”, što ne čudi s obzirom da je obećano izlječenje srčanih smetnji, glavobolje, vrtoglavice, nesanice, pretjeranog znojenja… Osim dolaska kineske medicine, sedamdesetih i osamdesetih počinje i širenje učenja o transcendentalnoj meditaciji, dok su se u Zagrebu i Beogradu pojavili i prvi majstori za jogu. Zanimljivo, jedno takvo udruženje na stranicama Starta napao je Predrag Figenwald, poznati novinar “novovalnog kruga”: Meštrima iz Habdelićeve činilo se da je jednostavnije plaćati porez nego nositi ime sekte – nakon masovnog samoubojstva Hrama naroda – kompromitiranije nego ikad. A upravo ta beskrupulozna fleksibilnost najviše zastrašuje… Prodavanje mantre se pravno ni po čemu ne razlikuje od prodavanja magle. Wheen zasigurno nije čitao Start, no korelacije u stavu su očite.

2. Lepenski vir

Kako ne bi sve ostalo na maštanju o tajnama starih, ali stranih civilizacija, pronađen je i domaći kandidat za spekulacije – Lepenski vir. Naime, blizu Đerdapske klisure u istočnoj Srbiji otkopani su ostaci neolitske kulture – koji su odisali neobičnostima – sve kuće bile su jednake orijentacije s osnovom zarubljenog kružnog isječka, dok njihova kompozicija podsjeća na ljudsku figuru… Premda su se elementi mogli tumačiti znanstveno i racionalno, do šire javnosti stizale su osebujne interpretacije. Prema tvrdnjama sovjetskih znanstvenika – Sumerani su vjerojatno potekli s područja Đerdapa, dok je još hrabriji bio arhitekt Predrag Ristić s tezom: Usuđujem se pretpostaviti da su u vjekovnom iskustvu rase, kako bi rekao K.G. Jung, sakrivena opća načela organizacije najvišeg reda funkcionalnosti, koja mogu neočekivano izbiti i predodrediti rješenja kozmičkog doba. Uopće, kult mozga dominira lepenskom kulturom. Iz toga se može pretpostaviti da su Lepenci znali osnovnu funkciju mozga, kao i da se iz njega upravlja kretanjem u prostoru. Ristić se kasnije prometnuo u istaknutog polumističnog graditelja pravoslavnih crkvi, nadimka Peđa Isus, što potvrđuje našu tezu da se i iza domaćeg “new agea” kriju iskre podrivanja socijalizma.

1. Parapsihologija

Bauk parapsihologije kružio je Jugoslavijom, možemo slobodno parafrazirati poznatu Marxovu i Engelsovu tvrdnju o komunizmu. Godine 1975. više nije bilo neobično opaziti reklame za knjige Jugoslavija: samoupravljanje, svijet, danas i Fantastična naučna istraživanja – o parapsihologiji, biljkama, sudbini, kako stoje jedna pored druge. Tokom protekle i ove godine mnogi čitaoci su od redakcije tražili da više pažnje posveti fenomenu parapsihologije – pisala je 1973. godine Galaksija koja se snažno trudila biti isključivo “znanstveno-naučna”, ali su čitatelji zahtijevali i teme o čitanju tuđih misli, telekinetičkom upravljanju predmetima, hipnozi… No najistaknutije su dvije “zvijezde” – Džuna Davitašvili, s moći zračenja biopoljem koje liječi ljude, te Uri Geller, s telekinetičkim moćima. Pravi mali medijski rat protiv njihove popularnosti poveo je ranih osamdesetih poznati srpski nuklearni fizičar Vladimir Ajdačić, koji je njihovim čudima – poput Gellerova savijanja žlica – pristupao znanstveno hladno, utvrdivši da nema apsolutno nikakvih dokaza za tako radikalno kršenje prirodnih zakona. No čitatelji nisu ostali dužni, te su burnim reakcijama iskazivali svoju privrženu vjeru u Džunu i Urija. Kad su se već prestajali kunuti u Maršala.

(Piše: Kristian Benić/ Plan B 43)

Uz glazbenu i filmsku indie scenu na području SAD-a, i američka nezavisna strip scena je ranih devedesetih godina prošlog stoljeća bila ishodište kreativne eksplozije gomile tinejdžera koji su, istrčavši iz svojih zadimljenih mračnih sobica i fanzinskih stranica, svijetu popularne kulture, koja je tih godina zapala u kritično stanje opće stagnacije, poklonila tako potreban dašak drskosti, svježine, inovativnosti i, naravno, kvalitete. Ok, Love and Rockets braće Hernandez su priča za sebe i vjerojatno nešto najbolje što se stripu dogodilo u zadnjih tridesetak godina, no velik uspjeh i značajne karijere su postizali i mnogi drugi indie stripaši poput Daniela Clowesa (Ghost World i Eightballs), Chrisa Warea (Jimmy Corrigan, the Smartest Kid on Earth) ili pak Charlesa Burnsa (Black Hole). Ipak, kako u valjda svakom području ljudskog djelovanja, a pogotovo u umjetnosti, postoji ona mala nijansa, najčešće sasvim apstraktna i racionalno neobjašnjiva, koja odlučuje da li ćeš biti pukovnik ili pokojnik, odnosno da li ćeš osjetiti opojni okus slave, ili ćeš pak pasti na dno, mnogi jako talentirani umjetnici nikada nisu dosegnuli uspjeh koji im je prema količini talenta možda i pripadao.

Čitava ova tirada mi je bila potrebna da na neki način iskažem čuđenje kako se ta zla sudba neugodno poigrala sa Larryem Hancockom i Micahelom Cherkasom, autorima iznimnog, ali potpuno podcijenjenog stripa američke indie strip scene, Tihe Invazije. Inspirirana dječačkim uspomenama dvojice autora na izvazemaljske invazije, stvarne i izmišljene, na mračno doba lova na vještice senatora McCarthya, na doba hladnog rata i opće antikomunističke histerije 50-ih, Tiha invazija priča noir priču o Mattu Sinkageu – novinaru kojem istraživanje NLO-a postaje opsesija, toliko važna, da ne preže od donquijotovske borbe protiv sustava kako bi dokazao univerzalnu istinu. Fantastična satira na mračno doba američke novije povijesti upotpunjena je briljantnim crtežom i na neki način, svojevrstan je hommage brojnim filmovima, knjigama i TV serijama toga vremena. Obavezno pročitati.

Cijena: 149kn

Sorry, Zagore. Stigao je Inkal

Da Fibra izdaje samo dobre stripove to već znaju i vrapci na grani, no izdavanjem Inkala, kapitalnog djela ne samo devete umjetnosti, nego umjetnosti općenito, nadmašili su sami sebe. Ultimativno remek-djelo Alejandra Jodorowskog i Moebiusa po prvi put je dostupno na hrvatskom jeziku, u cjelovitom opsegu, izvornom koloru, te popraćeno fantastičnim analitičkim komentarom.

Sve svoje predadolescentske školske praznike provodio sam na otoku Prviću. Tada, u onim predratnim godinama, to mjesto je bilo raj na zemlji. Barem mi se sada, iz ove perspektive, tako čini. Krcato mjesto, hrpa mularije, nogomet po čitav dan i stripovi. O da. Ja, kao i čitavo moje društvo, bili smo zaraženi tim požutjelim papirom pristiglim iz Gornjeg Milanovca, vukojebine iz srca Srbije, za koju nitko nikad vjerovatno ne bi ni čuo da nisu tiskali sva ona blaga Zlatne Serije i Lunov Magnus Stripa. Čitali smo mi svašta – Asteriksa, Taličnog Toma, Alan Forda, ali… Ok, nitko od nas nije volio Ken Parkera, em nam je crtež bio užasan, em samo neka priroda i filozofiranje, a od akcije ni a. Osobno nikad nisam nešto previše cijenio ni Teksa. Kako pobogu djetetu od 10 godina može biti zanimljiv rendžer koji vječno ganja nekakve kradljivce stoke i falsifikatore dolara? No, Zagor… Ah, Zagor nam je svima bio Bog.

On je bio naš Gospodin, Bog naš jedini i nismo imali drugih Bogova osim njega. Zagor je bio faca, imao je ono nešto. Kod njega si uvijek dobivao porciju nečeg novog, nestvarnog i savršenog. Sanjali smo da nam je Zagor prika, da i mi živimo u Darkvudu (ne Darkwoodu, fuj!), a najveća želja nam je bila da zli profesor Helingen napokon prijeđe na našu stranu, jer smo znali da tada više nitko nikada ne bi ugrozio mir i pravdu. Svi smo tada bili kao nekakvi kolekcionari, samo, kad se danas toga sjetim, bude mi smješno. Te naše kolekcije su zapravo bile raskupusana hrpa bezvrijedne kartušine pune ostataka hrane (naravno, čitalo se i dok se jelo), gomila papira koja se više raspadala, nego nego što je ličila na strip. Ipak, takvi kakvi su bili, ti stripovi su nama tada bili sve. Idealna karta za put u predivni svijet mašte. No, jednog ljeta, mislim da je to bilo 1989. godine, na ljetovanje u Prvić došao je jedan dečko iz Subotice. Zvao se Neven.

Kako to obično biva među fanaticima, saznao je on za nas i saznali smo mi za njega. E sad, Nevenova kolekcija je bila kolekcija! Sve stari brojevi Zlatne Serije i Lunov Magnus Stripa, oni najvrijedniji, stari, uredni, očuvani. Nikad na ništa u životu nisam bio toliko ljubomoran koliko na te njegove stripove. Vidjevši to čudo, naš krizni stožer se ad hoc sastao i donijeli smo odluku da nema više zajebancije i da ćemo sljedeće godine puno ozbiljnije pristupiti dužnosti sakupljanja stripova, pa će i naša kolekcija, ako već neće biti bolja i bogatija od Nevenove, biti barem al pari s njegovom. Nabavljalo se stripove na sve moguće načine, i legalne i ilegalne, nije se biralo načina da se dođe do cilja.

I tako smo mi nabrijani čekali ljeto da dođe Neven i da pohvali naš trud, i plodove našeg mukotrpnog, gotovo težačkog rada. Neven je zaista i došao, no to više nije bio onaj Neven. Promijenio se. Totalno se odrekao Starog (Zlatna Serija) i Novog (Lunov Magnus Strip) Zavjeta, te je na naše zgražanje postao opijen nekim poganskim relikvijama čudnoga sadržaja, poput neke Stripoteke i YU Stripa. Izrekavši blasfemiju da su Zagor i kompanija priče za malu djecu, počeo nam je mudrovati o nekakvom Inkalu, stripu nakon kojeg svi pravi strip znalci mjere vrijeme – prije Inkala i poslije Inkala. Govorio je da je to strip nad stripovima na kojemu nešto radi i neki njegov sugrađanin (sad znam da je mislio na Zorana Janjetova), te da smo mi prebalavi da bi to razumjeli i da nam ga neće posuditi. Nakon toga se okrenuo i otišao, a mi smo ostali kao posrani. Šta ovaj priča? Kakav sad vražji Inkal? Šta je uopće Inkal? I kome on da je balav? Ko ga jebe, i njega i Inkala, ajmo mi čitati Divove dobra i zla! – koji je taman izašao na kioske.

Sljedeće godine je počeo rat, Nevena nikada više nisam vidio, a nekako usporedno s ratom i moja kolekcija je polako otišla u Honduras. Iskreno, Nevena se gotovo više nisam ni sjetio, ali Inkala jesam. Sve donedavno sam zaista mislio da nas je ovaj lagao, da je Inkal mit, laž, sredstvo kojim se poslužio kako bi nas otkantao. Da Inkal nikada nije ni postojao. No, sada, kad ga je objavila Fibra, i kad se nalazi u mojim rukama, vidim da je Neven zaista bio u pravu. U puno toga. Zaista smo tada bili prebalavi i zaista je Inkal strip nad stripovima. Sorry Zagore.

Cijena: 300kn
INKAL (Izdavač Fibra)

Jennifer Egan: A Visit From the Goon Squad

Ovogodišnja Pulitzerova nagrada za fikciju otišla je u ruke spisateljici Jennifer Egan za knjigu po imenu A Visit From the Goon Squad. Riječ je o zanimljivom djelu, koje podjednako može funkcionirati kao roman i zbirka priča, a neki ga kritičari zbog spisateljičinih eksperimenata sa strukturom (jedan dio knjige uobličen je poput PowerPoint prezentacije) opisuju kao post-postmoderni roman. Nama je u ovom kontekstu ova knjiga zanimljiva iz razloga što se jedan njezin dio odvija u bliskoj budućnosti, odnosno Egan se, između ostalog, poigrava i sa znanstveno-fantastičnim elementima.

Okosnica priče su rock’n'roll te odrastanje i starenje u digitalno doba. Knjiga prati živote ocvalog rockera i glazbenog mogula Benniea Salazara te njegove osobne asistentice Sashe; priča skače iz sadašnjosti u prošlost i potom u budućnost, krećući se podjednako i u prostoru, putujući po Americi, Europi i Africi. Knjiga je, prema riječima autorice, inspirirana dvama zanimljivim i potpuno nespojivim izvorima – Proustovim romanom U potrazi za izgubljenim vremenom te HBO-ovom serijom Obitelj Soprano. A tu veza s HBO-om ne prestaje, jer on je već otkupio prava na Eganinu knjigu te prema njoj namjerava snimiti seriju. Zanimljivo je i to da Eganino djelo nije prvo koje se poigrava fantastičnim elementima, a nagrađeno je Pulitzerom – prije njega tu su nagradu ponijeli i romani Cesta Cormaca McCarthyja te The Amazing Adventures of Kavalier & Clay Michaela Chabona.

Dubravka Ugrešić: Baba Jaga je snijela jaje

Jedno od najuglednijih svjetskih priznanja na polju spekulativne fikcije, Nagrada James Tiptree, Jr., ove je godine otišla u ruke ni manje ni više nego jednoj domaćoj autorici – Dubravki Ugrešić, za roman Baba Jaga je snijela jaje. Ova se nagrada dodjeljuje djelima spekulativne fikcije koja istražuju naše poimanje i razumijevanje roda i spola, a dobila je ime prema SF spisateljici Alice B. Sheldon (1915.-1987.), koja je pisala pod muškim pseudonimom James Tiptree, Jr. i zahvaljujući tom pseudonimu pomogla srušiti zamišljene barijere između “ženskog” i “muškog” pisanja. Nagradu je početkom 1990-ih utemeljila skupina feminističkih spisateljica SF-a, a dodjeljuje se na najuglednijoj svjetskoj konvenciji feminističke fantastike WisCon, koja se ove godine održava po jubilarni, dvadeseti put između 26. i 30. svibnja u Wisconsinu.

U svom se romanu Ugrešić bavi pitanjima starenja iz ženske perspektive, a kao što i sam naslov sugerira, poigrava se bajkama i predanjima iz slavenske mitologije. Roman je na hrvatskom jeziku objavljen 2008. u nakladi izdavačke kuće Vuković&Runjić, a prošle je godine doživio i svoje englesko izdanje. Ovo je prvi put da je neku svjetsku nagradu na polju fantastike dobio hrvatski pisac.

KNJIGA MJESECA

Tomica Šćavina: Brod za Lajku

Kad smo dobili u ruke Brod za Lajku, prvi roman Tomice Šćavine koja nas oduševljava promišljanjima na Poticaj.net-u, a čiju smo zbirku kolumni Unutarnji kompas prožvakali više puta, očekivali smo kompliciranu kontemplaciju o životu, svijetu, svemiru i psihologiji. Odmah smo se udobno smjestili, pripremili hranu za par dana i veliku termosicu s kavom, uz zaključak kako ćemo se čitajući izmoriti od velikih misli i teških riječi… No Tomica je u svoj prvi roman utkala jednostavne, nepretenciozne ideje kojima se svi mi pomalo bavimo.

Lagan, pitak, jednostavan i dražestan roman čita se u popodne ili dva, a “velike” ideje potkrale su se u drugi plan. U prvom su planu šampite, nule, riječi bez značenja, sive trenirke i majica na Lajku. Ovaj je roman čisto veselje, premda je glavna junakinja prilično jadna i nesretna dok traži svoj smisao. Brod za Lajku prava je mjera za opuštanje i sitno promišljanje, za pokoji osmijeh pri prepoznavanju vlastitih misli, za sunčano popodne u kojemu se bitno provlači kroz neobavezno. (Sanja Radović)

Više o romanu
Nakladnik: Jesenski i Turk
Cijena: 89,00 kn

Tržište je maleno i razjedinjeno, a među galeristima i umjetnicima vlada nepovjerljivost i neumreženost – rekle su mi Tena Razumović i Lana Belošević-Jug, dvije mlade povjesničarke umjetnosti, koje su manjak ekonomske artikulacije na području tržišta umjetnina odlučile nadoknaditi pokretanjem Lansera. Profesionalna agencija Lanser bavi se tako zastupanjem suvremenih hrvatskih umjetnika mlađe generacije, i trenutno pod svojim patronatom ima njih šestero – pet umjetnika i jednu umjetnicu, koji pokrivaju nekoliko različitih umjetničkih segmenata. Na koji način djeluje jedna takva agencija, zašto su se Lana i Tena upustile u ovakav pothvat i što od njega očekuju, te kako izgleda ekonomska strana umjetnosti – pročitajte u nastavku.

Kako to da ste se odlučile pokrenuti Lanser?

L: Pokrenule smo ga prije svega zato što smo uvidjele da u Hrvatskoj ne postoji agencija koja se bavi zastupanjem mlađih hrvatskih umjetnika. Vani je to najuobičajenija praksa, da umjetnike zastupaju agenti, i da se umjetnici uopće ne moraju brinuti o promociji sebe, svojih radova i njihove prodaje, te se mogu u potpunosti fokusirati na svoj rad.

T: U Hrvatskoj uglavnom postoje galerije koje se bave otkupom radova ili komisionom prodajom, ali to se uvijek bazira na samom radu, a ne na umjetniku. Agent, s druge strane, štiti konkretne interese umjetnika, kao što je primjerice adekvatno honoriranje.

Da li spomenute galerije na svoju ruku prepoznaju i akviziraju radove, ili ih umjetnici sami nude?

T: Oboje zna biti slučaj. Uglavnom takve stvari idu najčešće preko poznanstava.

L: Kod nas se sporadično i organiziraju izložbe mlađih umjetnika, da se dobije uvid u zbivanja na umjetničkoj sceni, no taj presjek opet nije cjelovit jer ne uđu svi autori u uži izbor, te nisu dovoljno eksponirani da bi netko uopće vidio da oni postoje i što rade.

Koja područja umjetnosti trenutno zastupate, odnosno kojima se najviše bavite? Biste li se mogle žanrovski odrediti?

T: Zapravo ne, ali ne bismo to ni htjele. Mi nismo likovne kritičarke, niti kustosice, niti imamo sličnih pretenzija. Svakako smo educirane prepoznati dobru umjetnost, ali odgovara li ona našem senzibilitetu ili ne – to nije bitno. Trenutno se pod našim patronatom nalaze umjetnici koji obuhvaćaju segmente multimedije, kiparstva, slikarstva, animacije i fotografije, a radi se o Ivani Jurić, Fedoru Fischeru, Mironu Miliću, Nikoli Vrljiću, Josipu Tiriću, Filipu Mahmudćehajiću i Željku Jelenskom.

Kako teče praktični proces ‘lansiranja’ mladih autora? Postoje li i neki kriteriji prilikom odabira koga ćete zastupati?

T: Prije svega Lana i ja proučimo kakav je to rad i kakav je profil umjetnika, da bismo znale kome to ima smisla ponuditi – prilikom sastavljanja svakog portfelja radimo detaljna istraživanja i kopamo kao male detektivke (smijeh). Radove plasiramo uglavnom direktnim kontaktiranjem s potencijalnim klijentima, galeristima i slično, a baza kontakata nam se pretežno sastoji od stranih galerija i kolekcionara – trenutačno smo u pregovorima s jednom britanskom galerijom.

L: U načelu ne prihvaćamo zastupanje baš svih radova – nismo gift shop (smijeh!). Ovih šestoro koje trenutno zastupamo znamo jako dobro, odnosno znamo što žele postići, tako da smo s njima krenule u startu surađivati. Budući da nemamo još uvijek čvrsto izgrađenu mrežu klijenata, neke smo autore morale odbiti i iz razloga jer ne želimo da u nas polažu prevelika očekivanja koja mi nismo u stanju u ovom času realizirati. Istovremeno, namjera nam je ponuditi stanovitu raznolikost, tako da nismo isključive po pitanju medija.

Je li naše tržište dovoljno razvijeno da je profitabilno poslovanje uopće moguće?

L: Nije pretjerano, vrlo je slabo i maleno. Na prste ruke možeš nabrojati kolekcionare koji kupuju radove samo određenih umjetnika, dok s ostatkom naprosto niti komuniciraju, niti rade. Upravo iz tog razloga se i trudimo stvoriti mrežu s vanjskim galerijama ili stranim kolekcionarima.

Koliko koštaju radovi mladih autora?

T: To doista ovisi o radu. Recimo, od nekakvih 200 eura pa do 2000. Drugačije se vrednuje jedna velika skulptura, za koju je primjerice upotrebljen određeni materijal, od recimo crteža manjeg formata.

Kako takav koncept agencija koje zastupaju umjetnike funkcionira van granica Hrvatske?

T: Govorimo li o novcu, vani agenti u principu uzimaju 50 i više posto od honorara, što nama uopće nije namjera. Mi želimo izgraditi jedan pošteni sistem, i zato cijela priča i ide puževim korakom. No poenta je da stekneš neki renome i da autori u tebe imaju povjerenja da ćeš stvarno štiti njihove interese, boriti se za njih, nekome lupiti packe po prstima, ako ih je pokušao zeznuti. Želimo biti posrednik u punom smislu te riječi, gdje umjetnik ne mora razmišljati o svom prihodu, niti o tome gdje će njegovi radovi završiti, ili po kojoj će se cijeni prodati ili iznajmiti. Uz to, inzistiramo na potpisivanju ugovora, što vrlo često kod nas nije slučaj pa se zna dogoditi da galerije preprodaju rad za puno veću cijenu od prethodno dogovorene, a bez ugovora autor tu situaciju ne može nikako spriječiti ili sanirati, kao ni uprihoditi od prodaje koliko bi trebao.

Intervjuirati Ivana Šarara za “magazin koji upravo držite u rukama” (da, ovu sam izvukla iz novinarske kutijice s “tražila se karta viška” i “bilo kako bilo”) nešto je što smo bili apsolutno dužni učiniti. Popularni twitteraš, Otac menšnlesa, bivši Let3-ovac, jedan od organizatora Hartere – na stranicama Plana B gostovao je već nekoliko puta, ali nikada u – ta-dam! – svojstvu funkcije Pročelnika za kulturu Grada Rijeke. Zakon, je l’ da? ;) Šararovo imenovanje pročelnikom za kulturu, iz pozicije jedne Zagrepčanke, čiji je pročelnik za obrazovanje, kulturu i sport drniški magistar prometa s radnim iskustvom u SOUR ŽTP-u, Ivica Lovrić (istovremeno i predsjednik Košarkaškog kluba Cibona), pri čemu čovjeku dođe da se zapita pa kad Ivica stigne spavati? – stvarno sam doživjela gigantskim korakom unaprijed, s elementima nestvarnog. @IvanSarar i @Obi_Riječki (Vojko Obersnel, za neupućene, op.a.) na trenutke mi tako ometaju mrežu naučenih obrazaca u glavi, koju s druge strane @milanbandic (u potpisu “Hrvatski predsjednik” – službeni Twitter profil) ipak vraća u kontekst hrvatske stvarnosti. Dame i gospodo – Ivan Šarar.

Što ti je ovo sve trebalo?

To je pitanje apsolutno točno iz jedne i apsolutno netočno iz druge perspektive. Ljudi našeg svjetonazora, a čini mi se da pripadamo sličnoj “planbeovskoj” društvenoj skupini, zapravo mnogo očekuju od birokracije, što se vidi kroz često referiranje na primjere dobre prakse najrazvijenijih zemalja unutar sfere tehnologije ili društva, stoga smatram da je javiti se na ovo radno mjesto upravo pokušaj da se nešto napravi iz te iste perspektive. Vi često spominjete društvenu odgovornost, zar ne? Inače, to se novinarsko pitanje često ponavlja – “što čovjek tvog backgrounda radi u birokraciji?” Meni se čini da je upravo u tome i poanta. Birokracija treba prestati biti stereotip nečeg sporog i nekreativnog, što nas vuče unazad, i zapravo je izazov jedini pravi razlog. S ovim mjestom sam se često sukobljavao dok sam bio “s druge strane” i uvijek sam imao jasne kritike, te smatrao da bih to mogao raditi bolje. Bavljenje kulturom je uvijek javni posao, jer se baviš najširom mogućom publikom, puno od nje očekuješ i vjeruješ da oplemenjuješ javni život. Jako mi je stalo da javni život u mojem gradu bude bolji, a kultura je tu vjerojatno presudan faktor. Pa kad sam se već odlučio time baviti, s obzirom na ovo što sam prethodno radio, stvarno bih bio potpuni fejker da se nisam prijavio na ovo radno mjesto.

Na koji način misliš postići tu “debirokratizaciju” o kojoj si mi ranije govorio? Čini li ti se da se ljudi možda boje promjena? Ovo pitanje vrijedi i za riječki HNK – kaniš li malo razdrmati tu strukturu? Je li uopće realno moguće izvesti reorganizaciju i restrukturaciju kako si zamislio?

To je prije svega dugoročan posao, koji bi se trebao realizirati unutar perioda od kojih deset godina. Bit će sigurno poteškoća, jer kad god diraš u neke ustaljene tokove, uvijek nastaju poteškoće. S druge strane, mislim da je svima stalo da se neke stvari promjene. Gradovi srednjih veličina – Rijeka, Split i Osijek, jako su opterećeni s HNK – 90 % financiranja tih kuća dolazi iz gradskih proračuna. Naravno da je to bitna tradicionalna temeljna točka kulture, bez obzira konzumirali li mi to, i u kojoj mjeri, ili ne, ali riječki je proračun za kulturu 82 milijuna kuna, a grad izdvaja gotovo 42 milijuna samo za HNK. Dvije su ključne točke u tom problemu – prva je fleksibilnije zapošljavanje, a druga je da se država kao akter uključi u rješavanje tog problema. HNK bi se trebali umrežiti, te u suradnji s Ministarstvom kulture napraviti nekakav zajednički plan. Uopće ne mislim da se to može rješavati od grada do grada.

Može li kultura uopće biti profitabilna?

Kultura ne treba biti potpuno profitabilna, nismo ni Amerika, ni Engleska. Ali vjerujem da je potrebno što više, banalno govoreći, zarađivati i privređivati u kulturi. To ne znači da kulturu treba pretvoriti u nešto ultra komercijalno, no ne može se sve niti prebaciti na proračunski teret sa stavom “baš me briga koliko će se od toga novca povratiti”. Takav modus operandi između ostalog pripisujem i tradiciji da na čelo kulturnih institucija i izvaninstitucionalnih organizacija dolaze umjetnici sami, što je zapravo veliki problem. Jer kad se umjetnik počne baviti biznisom, ispadne da ne daje sve od sebe, kako u umjetničkom, tako i u poslovnom aspektu, te se događa jedno veliko svaštarenje. Smatram da je tu ogromna rupa u cijelom sistemu i marketinga i menadžmenta u kulturi. Uvijek mi predbacuju da sam grozan liberal, što nisam, pa mi znaju spočitavati kako “ovo nije Amerika”, ali ja stvarno volim kada odem u inozemstvo i uočim kako je vidljiva i nabrijana njihova kultura, koja je istovremeno ozbiljna, tradicionalna i važna, no istovremeno se ne plaše da će postati znatno komercijalnija. Kod nas još uvijek vjeruju da je pokušaj bolje prodaje kulture nešto bogohulno. Definitivno ne dijelim to mišljenje.

Misliš li da bi tvoje ustoličenje moglo pokrenuti nekakav pozitivan trend u Hrvatskoj, po pitanju raspodjele sredstava i, uopće, naše percepcije što bi pročelnik za kulturu, i kako, trebao raditi? Osobno, ovo smatram apsolutnim presedanom.

Pa ja ću se sigurno potruditi. Što se presedana tiče, iz lokalne pozicije teško mi je to shvatiti, ali kad čujem slične komentare iz Zagreba, Splita, ili Novog sada i Beograda, shvaćam da je ovo veliki presedan i da zapravo mnogi imaju neka očekivanja. U najmanju ruku to doživljavaju kao promatranje jednog eksperimenta.