Gabriel García Márquez
Jedan od najvećih pisaca današnjice prošle je godine proslavio osamdeseti rođendan, šezdeset godina od objavljivanja prve knjige i 40 godina knjige "Sto godina samoće"
Mnogo godina kasnije, pred očima svjetske javnosti i pod teretom književne slave, kolumbijski novinar Gabriel García Márquez zacijelo se sjetio onog davnog poslijepodneva kada ga je otac poslao na studij prava u Bogotu. Aracataca, selo u kojemu se 18 godina ranije rodio, tada već bijaše opustošena uspomena na vrijeme procvata bananske kompanije United Fruit company. Najpoznatija i tada najunosnija američka tvrtka u Kolumbiji, danas poznata kao Chiquita Brands International, nekoliko je mjeseci nakon što se García Márquez rodio – 1928. godine – doživjela svoj tržišni slom.
Trideset i dvije tisuće radnika izašlo je na ulice štrajkati, a nekoliko stotina njih zauvijek bješe zaustavljeno štrajkolomačkim mecima kolumbijskih vlasti. Upravo će mu taj događaj često prepričavati njegovi djed i baka kod kojih je zbog siromaštva roditelja odrastao – pukovnik Nicolás Ricardo Márquez Mejía, liberal veteran Rata Tisuću dana i Tranquilina Iguarán Cotes – i upravo će taj događaj oblikovati njegove buduće liberalne, socijalno-demokratske stavove prema ljudima, politici, ali i književnosti.
Aduti u špilu
Gabriel García Márquez, brkati Kolumbijac koji je ove godine obilježio 80 godina života, 60 godina od objavljivanja prve knjige ("Lišće na vjetru"), 40 godina od objavljivanja romana "Sto godina samoće" – u izrazito kršćanskoj Latinskoj Americi ta je knjiga prodavanija od Biblije – i 25 godina otkako je u bijelom lanenom odijelu i u pratnji karipskih narodnih svirača ušetao u prostorije švedske Akademije po svojeg Nobela za književnost, danas je u zemljama Latinske Amerike možda i najutjecajnija živuća ikona. Njegova književna i politička aktivnost tijekom godina stvorila je od njega kult.
Slovi kao ljevičar, vješt pregovarač koji zadržava distancu dok se druži s omiljenim mu predsjednicima diljem svijeta. Kubanski lider Fidel Castro, bivši francuski predsjednik François Mitterand i bivši američki predsjednik Bill Clinton, koji ga smatra najboljim piscem nakon smrti Williama Faulknera, gotovo svi sadašnji predsjednici zemalja Južne Amerike, među kojima i Hugo Chávez, državnici poput Carlosa Andrésa Péreza, Omara Torrijosa i Alfonsa Lópeza te, uvjetno rečeno, Simón Bolívar - aduti su u špilu političkih prijatelja Garcíe Márqueza.
Zbog svoje novinarske karijere koja traje već 60 godina i svoje političke aktivnosti tijekom pet ratova i 17 vojnih prevrata, a među kojom valja istaknuti i onu kratkotrajnu zabludjelost komunizmom u njegovoj 22. godini života, kada je bio član jedne komunističke ćelije, García Márquez trebao je steći mnogo neprijatelja. No, čudesno poput njegove književnosti, ta se opcija nije ostvarila. García Márquez prijateljuje s predsjednicima i moćnicima u koju god zemlju dođe, čak i onda kada ga jedni protjeraju iz Kolumbije tvrdeći da pomaže gerilsku militantnu skupinu M19 ili mu zabrane ulaz u Sjedinjene Američke Države, drugi se trude ispraviti te pogreške svojih prethodnika. Odakle dolazi ta sposobnost jednog književnika da bude prijatelj najvećih moćnika i otkud tim istim moćnicima potreba da uz sebe imaju jednog od najvećih književnih genija tisućljeća?
El Novine
Odgovor je jednostavan. Gabriel García Márquez neograničenu moć smatra "najvišim i najsloženijim ostvarenjem ljudskog bića, koje stoga sažimlje u jedno svu njegovu veličinu i svu njegovu bijedu". Povijesna ličnost koja ga je opčinila dok je za nju saznao kao mladić u kolumbijskim školama – Julije Cezar – ultimativni je predstavnik karaktera za kojim je tragao kroz gotovo sve svoje romane. Od 'bezimenog' diktatora u "Patrijarhovoj jeseni" (koji je zamišljen kao sinteza svih latinskoameričkih diktatora, osobito karipskih, ali je uglavnom temeljen na Juanu Vicenteu Gómezu), preko pukovnika Aureliana Buendíje iz "Sto godina samoće" do pukovnika Nicolása Márqueza iz "Pukovniku nema tko da piše" i Simóna Bolívara iz "Genarala u svom labirintu".
García Márquez oduvijek je bio djetinje zaljubljen u diktatore. Dodajmo tome njegovu burnu novinarsku karijeru - pisao je za novine El Heraldo, El Espectador, Momento, Alternativa, Russel Tribunal i mnoge druge, a trenutačno je vlasnik kolumbijskog magazina Cambio – i jasno je da se morala roditi ljubav između mnogih diktatora i njihovog omiljenog pisca koji će ih, potajno se nadaju, jednog dana opjevati u besmrtnosti svojih rečenica. Njegovo najpoznatije prijateljstvo zacijelo je ono s Fidelom Castrom, kojega smatra izuzetnom osobom. Jednom je prilikom Billu Clintonu rekao kako je Castro "toliko razuman čovjek da bi njih dvojica jednim iskrenim razgovorom riješili sve trzavice između Kube i SAD-a".
Prijateljstvo s Castrom rodilo se 1971. godine kad je kubanski pjesnik Heberto Padilla uhićen zbog "kontrarevolucinarnih aktivnosti". Grupa poznatih intelektualaca napisala je Castru prosvjedno pismo, dodavši i ime Garcíe Márqueza na listu. Padilla je pušten uz javno priznanje, zbog čega je ista skupina poslala drugo pismo, potpisano od svih osim od Julija Cortázara i Garcíje Márqueza. Četiri godine kasnije, García Márquez je otišao živjeti na Kubu u naumu da napiše knjigu o revoluciji. Istu nikad nije objavio, no napisao je mnogo članaka i postao Castrov prijatelj.
Mnogo godina kasnije, u razgovoru s književnikom Plinijem Apuleyom Mendozom, García Márquez objasnio ja da mu je "mnogo bolja i izravnija obaviještenost i politička zrelost, koja mu omogućuje smirenije, strpljivije i humanije razumijevanje stvarnosti" pomogla u donošenju odluke o nepotpisivanju prosvjednog pisma i stvaranju prijateljstva s Castrom.
Posljednji optimist
Fidela prvenstveno poštuje zbog njegove načitanosti, a tijekom godina s njim je našao zajednički jezik. Tome svjedoči i činjenica da je García Márquez posredno spasio više od dvije stotine Kubanaca "sredivši" im dozvolu za napuštanje zemlje. Koliko je njih neposredno spasio - teško je reći. No riječ je o tisućama ljudi, o čemu svjedoče brojne anegdote, nagrade poput francuske medalje časti i Nobela – koliko god se Nobel za književnost smatrao nepristranom nagradom, politika je zasigurno presudni element - no najvažnije od svega, stanovništvo Latinske Amerike smatra ga jednim od najvećih dobrotvora svojih naroda. García Márquez, očigledno, jedan je od "posljednjih optimista" koji nevino vjeruju u ideju svih diktatora – socijalno jedinstvo svih naroda Južne Amerike – i koji koristi brojna utjecajna poznanstva ne bi li to ostvario.
Svojim savjetom i otvorenom srdačnošću, kao i željom za mirom i socijaldemokracijom, García Márquez je učinio mnogo. Kada je živio i radio u Europi, drugovao je s predsjednicima i državnicima, a svima je pokušao u pamćenje utkati samo jednu poruku: Latinska Amerika jedna je zemlja, u kojoj na brojne ratove i prevrate, diktatore i siromahe, treba gledati kao na "put do demokracije, ali ne one europske ili američke, već latinske, koja se ne uklapa ni u jedan poznati kalup". U svom poznatom govoru prilikom primanja Nobelove nagrade poželio je od ostatka svijeta da "puste Latinoamerikance da uče na vlastitim pogreškama". Oni, očito, do demokracije dolaze putem snažnih ličnosti, a García Márquez nesumnjivo je jedna od važnijih, na putu prema svom drugom Nobelu, ovaj put za mir. (Nebojša Grbačić, Plan B 3)
Trideset i dvije tisuće radnika izašlo je na ulice štrajkati, a nekoliko stotina njih zauvijek bješe zaustavljeno štrajkolomačkim mecima kolumbijskih vlasti. Upravo će mu taj događaj često prepričavati njegovi djed i baka kod kojih je zbog siromaštva roditelja odrastao – pukovnik Nicolás Ricardo Márquez Mejía, liberal veteran Rata Tisuću dana i Tranquilina Iguarán Cotes – i upravo će taj događaj oblikovati njegove buduće liberalne, socijalno-demokratske stavove prema ljudima, politici, ali i književnosti.
Aduti u špilu
Gabriel García Márquez, brkati Kolumbijac koji je ove godine obilježio 80 godina života, 60 godina od objavljivanja prve knjige ("Lišće na vjetru"), 40 godina od objavljivanja romana "Sto godina samoće" – u izrazito kršćanskoj Latinskoj Americi ta je knjiga prodavanija od Biblije – i 25 godina otkako je u bijelom lanenom odijelu i u pratnji karipskih narodnih svirača ušetao u prostorije švedske Akademije po svojeg Nobela za književnost, danas je u zemljama Latinske Amerike možda i najutjecajnija živuća ikona. Njegova književna i politička aktivnost tijekom godina stvorila je od njega kult.
Slovi kao ljevičar, vješt pregovarač koji zadržava distancu dok se druži s omiljenim mu predsjednicima diljem svijeta. Kubanski lider Fidel Castro, bivši francuski predsjednik François Mitterand i bivši američki predsjednik Bill Clinton, koji ga smatra najboljim piscem nakon smrti Williama Faulknera, gotovo svi sadašnji predsjednici zemalja Južne Amerike, među kojima i Hugo Chávez, državnici poput Carlosa Andrésa Péreza, Omara Torrijosa i Alfonsa Lópeza te, uvjetno rečeno, Simón Bolívar - aduti su u špilu političkih prijatelja Garcíe Márqueza.
Zbog svoje novinarske karijere koja traje već 60 godina i svoje političke aktivnosti tijekom pet ratova i 17 vojnih prevrata, a među kojom valja istaknuti i onu kratkotrajnu zabludjelost komunizmom u njegovoj 22. godini života, kada je bio član jedne komunističke ćelije, García Márquez trebao je steći mnogo neprijatelja. No, čudesno poput njegove književnosti, ta se opcija nije ostvarila. García Márquez prijateljuje s predsjednicima i moćnicima u koju god zemlju dođe, čak i onda kada ga jedni protjeraju iz Kolumbije tvrdeći da pomaže gerilsku militantnu skupinu M19 ili mu zabrane ulaz u Sjedinjene Američke Države, drugi se trude ispraviti te pogreške svojih prethodnika. Odakle dolazi ta sposobnost jednog književnika da bude prijatelj najvećih moćnika i otkud tim istim moćnicima potreba da uz sebe imaju jednog od najvećih književnih genija tisućljeća?
El Novine
Odgovor je jednostavan. Gabriel García Márquez neograničenu moć smatra "najvišim i najsloženijim ostvarenjem ljudskog bića, koje stoga sažimlje u jedno svu njegovu veličinu i svu njegovu bijedu". Povijesna ličnost koja ga je opčinila dok je za nju saznao kao mladić u kolumbijskim školama – Julije Cezar – ultimativni je predstavnik karaktera za kojim je tragao kroz gotovo sve svoje romane. Od 'bezimenog' diktatora u "Patrijarhovoj jeseni" (koji je zamišljen kao sinteza svih latinskoameričkih diktatora, osobito karipskih, ali je uglavnom temeljen na Juanu Vicenteu Gómezu), preko pukovnika Aureliana Buendíje iz "Sto godina samoće" do pukovnika Nicolása Márqueza iz "Pukovniku nema tko da piše" i Simóna Bolívara iz "Genarala u svom labirintu".
García Márquez oduvijek je bio djetinje zaljubljen u diktatore. Dodajmo tome njegovu burnu novinarsku karijeru - pisao je za novine El Heraldo, El Espectador, Momento, Alternativa, Russel Tribunal i mnoge druge, a trenutačno je vlasnik kolumbijskog magazina Cambio – i jasno je da se morala roditi ljubav između mnogih diktatora i njihovog omiljenog pisca koji će ih, potajno se nadaju, jednog dana opjevati u besmrtnosti svojih rečenica. Njegovo najpoznatije prijateljstvo zacijelo je ono s Fidelom Castrom, kojega smatra izuzetnom osobom. Jednom je prilikom Billu Clintonu rekao kako je Castro "toliko razuman čovjek da bi njih dvojica jednim iskrenim razgovorom riješili sve trzavice između Kube i SAD-a".
Prijateljstvo s Castrom rodilo se 1971. godine kad je kubanski pjesnik Heberto Padilla uhićen zbog "kontrarevolucinarnih aktivnosti". Grupa poznatih intelektualaca napisala je Castru prosvjedno pismo, dodavši i ime Garcíe Márqueza na listu. Padilla je pušten uz javno priznanje, zbog čega je ista skupina poslala drugo pismo, potpisano od svih osim od Julija Cortázara i Garcíje Márqueza. Četiri godine kasnije, García Márquez je otišao živjeti na Kubu u naumu da napiše knjigu o revoluciji. Istu nikad nije objavio, no napisao je mnogo članaka i postao Castrov prijatelj.
Mnogo godina kasnije, u razgovoru s književnikom Plinijem Apuleyom Mendozom, García Márquez objasnio ja da mu je "mnogo bolja i izravnija obaviještenost i politička zrelost, koja mu omogućuje smirenije, strpljivije i humanije razumijevanje stvarnosti" pomogla u donošenju odluke o nepotpisivanju prosvjednog pisma i stvaranju prijateljstva s Castrom.
Posljednji optimist
Fidela prvenstveno poštuje zbog njegove načitanosti, a tijekom godina s njim je našao zajednički jezik. Tome svjedoči i činjenica da je García Márquez posredno spasio više od dvije stotine Kubanaca "sredivši" im dozvolu za napuštanje zemlje. Koliko je njih neposredno spasio - teško je reći. No riječ je o tisućama ljudi, o čemu svjedoče brojne anegdote, nagrade poput francuske medalje časti i Nobela – koliko god se Nobel za književnost smatrao nepristranom nagradom, politika je zasigurno presudni element - no najvažnije od svega, stanovništvo Latinske Amerike smatra ga jednim od najvećih dobrotvora svojih naroda. García Márquez, očigledno, jedan je od "posljednjih optimista" koji nevino vjeruju u ideju svih diktatora – socijalno jedinstvo svih naroda Južne Amerike – i koji koristi brojna utjecajna poznanstva ne bi li to ostvario.
Svojim savjetom i otvorenom srdačnošću, kao i željom za mirom i socijaldemokracijom, García Márquez je učinio mnogo. Kada je živio i radio u Europi, drugovao je s predsjednicima i državnicima, a svima je pokušao u pamćenje utkati samo jednu poruku: Latinska Amerika jedna je zemlja, u kojoj na brojne ratove i prevrate, diktatore i siromahe, treba gledati kao na "put do demokracije, ali ne one europske ili američke, već latinske, koja se ne uklapa ni u jedan poznati kalup". U svom poznatom govoru prilikom primanja Nobelove nagrade poželio je od ostatka svijeta da "puste Latinoamerikance da uče na vlastitim pogreškama". Oni, očito, do demokracije dolaze putem snažnih ličnosti, a García Márquez nesumnjivo je jedna od važnijih, na putu prema svom drugom Nobelu, ovaj put za mir. (Nebojša Grbačić, Plan B 3)