Dosta vam je betona, golubova, prodavača krumpira koji se deru u cik zore, traženja parkinga i njegove nenormalne cijene, reda na rezanju mesnih narezaka koji ionako nikad ne budu onoliko tanki koliko biste htjeli? Ne možete više gledati penziće kako čeprkaju po kantama za smeće i osjećati grižnju savjesti što ne reciklirate? Želite pobjeći daleko od tog smrada, buke, prljavštine i gužve, negdje gdje ne morate piti flaširanu vodu i gdje vam san neće omesti iznenadni alarm automobila ili susjedov sin koji u 3 ujutro odvaljuje na Limp Bizkit jer su mu starci na viksi? Meni donedavno grada nikad nije bilo dosta i živcirao me svaki odlazak u poludivljinu jer mi je uvijek falio komfor, sto programa na telki, internet, top u podne, noćni život, kino...

Tek kad sam prešla tridesetu, mir mi postaje sve draži, a počela sam ga cijeniti baš u Gorskom kotaru, koji sam otkrila sasvim slučajno. Zvuči smiješno da nisam imala pojma koliko je prekrasan kraj od kojeg sam udaljena sat i pol brze vožnje, ali nisam ja kriva što mi tata nije Clark Griswold, a moj život "National Lampoon's Vacation", pa da smo odmalena obilazili našu veličanstvenu zemlju u potrazi za najvećom kućom od blata i najvećim hot dogom.
 
Žaba je život

Prvo što me fasciniralo u Gorskom kotaru bile su ozbiljne naznake brandinga - kroz žabe, koje krase kontejnere za smeće, klupe i suvenire, kao i drvene table s oznakama i starinske kuće ukrašene cvijećem, što neodoljivo podsjeća na alpska sela. Gdje ima žaba, ima i vode, a gdje ima vode - ima života. Ne tako davno kroz Delnice se prolazilo 150 na sat, samo da se što brže dođe na more, a i pobjegne od čemera kojim su nekako odisale. Sada bih prije ovdje kupila drvenu kućicu nego u Istri jer je jeftinije, ljeti nije pakleno vruće već jako ugodno, plus Gorski kotar ima jednu jako bitnu stvar koju Istra nema: snijeg, i to do koljena.    

Gorski kotar će jednoga dana zasigurno postati "in" poput Hvara, tako da je sada pravo vrijeme za upoznavanje zelenog srca Hrvatske i njegovih stoljetnih šuma. Meni je, recimo, šetnja šumom oduvijek bila dosadna, a otkad sam se izgubila na Sljemenu, da, na Sljemenu, i lutala šumom satima, pokušavajući se približiti udaljenom zvuku tramvaja broj 15, a zapravo se vrteći u krug, malo sam je i zamrzila.

Kad sam, dakle, prvi put došla ovamo, u mjestašce Lokve udaljeno 10-ak minuta vožnje od Delnica, prvo mi je predloženo ono tipično: idemo u šumu. Na stranu što nisam imala cipele za hodanje po šumi, tzv. gojzerice, ali "kaj ak' naiđemo na medvjeda, vuka, vepra, risa, zmiju ili divokozu?". Objasnili su mi da nema frke - životinje bježe od ljudi jer mi im smrdimo - pa smo krenuli u nepoznato. Meni je prvo bilo dosadno, ali onda sam si našla super zanimaciju - branje gljiva. Kad se uživiš, zabavno je kao videoigrica.

Cilj je pronaći što više što većih vrganja. Iako te najviše privlače muhare jer izgledaju kao iz bajke, njih moraš ostaviti na miru, a uz stručnu pomoć možda prepoznaš neke od ostalih tridesetak vrsta gljiva koje ovdje rado rastu, poput smrčka koji je posebno na cijeni, pa lisičica, rujnica, prosenjaka, sunčanica... Nažalost, Talijani ne vole zavirivati samo u naše more, već i šume, pa lukavci ovdje masovno gljivare i ne ostavljaju puno iza sebe.

Čašica-dvije "Žablje krvi"

Poslije šetnje šumom najbolje je prezalogajiti, a srećom, kao vješti lovci i kuhari, Gorani su oduvijek dobro zbrinjavali goste-namjernike, još od 1879., kada su u Delnicama otvorene prve gostionice. U goranskim restoranima i konobama ljubitelji divljači mogu omastiti brk uz srnetinu, medvjeđe šape, veprovinu..., a to je i dobra prilika da otkriješ jesi li alergičan na medvjeđe meso. Ništa strašno, počneš se opako crveniti od vrata prema gore, sve teže dišeš, zlo ti je, a kad ti je crvenilo već na pola čela i misliš da ćeš se ugušiti - povratiš i sve bude OK. Odonda naručujem opreznije, recimo predjelo od jelenjeg, veprovog, ali nikako i medvjeđeg pršuta, pa juhu od gljiva za prste polizati, i onda žablje krake ili krvavice, češnjovke...

Jedan od goranskih specijaliteta koje svakako treba izdvojiti su puhovi, simpatični mali glodavci rasprostranjeni u ovdašnjim šumama, koji traže smještaj u deblima stabala sa šupljinama, a hrane se žirom, bukvicom, kestenom i drugim plodovima. Puhovi se jedu prženi na tavi ili pečeni na ražnjiću s goranskim krumpirom i salatom od kupusa, i ne treba se opterećivati činjenicom da malo sliče na štakore, a puno na hrčke. Mljac!

U vrijeme Uskrsa, koji je pred nama, ovdje se priprema vrlo specifičan specijalitet koji ćete prepoznati po izduženom obliku deblje kobasice. Radi se o kuhanom svinjskom želucu punjenom nadjevom od kruha, jaja, šunke i tajnih sastojaka goranskih domaćica, nakon kojega će vam odlično sjesti čašica-dvije "Žablje krvi", likera od šumskih plodova.

Ujesen je vrijeme za dizano tijesto, tzv. "povaticu", koja može biti punjena svime i svačime, pa tako i borovnicama, kojih ovdje ima u izobilju. Obavezno morate probati rakiju od borovnice, tzv. brinjevac, kao i razne kolače od borovnica, ili barem palačinke s borovnicama - inače bolje da nikome niti ne spominjete da ste bili u Gorskom kotaru jer će misliti da pričate lovačke priče, da šatro imate para, a da zapravo nemate ni siće.  

Jela stara 250 godina

Kad vam dosadi prežderavanje, ležanje pred kaminom i rješavanje križaljki, vrijeme je da krenete u ozbiljniji obilazak. Tata Griswold prvo bi vas odveo do "Kraljice šume", divovske jele stare preko 250 godina, koja se nalazi u park-šumi Golubinjak, a usput bi vam pokazao lokvarski Muzej žaba, gdje biste razgledali umjetnička djela na temu žaba, vivarij sa živim žabama u imitaciji života i - kao vrhunac goranskog bizarluka - preparirane žabe-prvake u žabljim skokovima!
 
Oni ambiciozniji mogu se popeti na vrh Bjelolasice, ujedno najviši vrh Gorskog kotara (1534 m) ili na nešto niži Veliki Risnjak (1528 m), s jednim od najljepših hrvatskih vidikovaca. Možete se popeti i na Snježnik, čiji je kameniti vrh okružen prekrasnim cvjetnim planinskim livadama, samo ne berite šafrane jer ćete se otrovati poput mene – vrtjet će vam se u glavi i suzit će vam oči... Srećom, to brzo prođe.
Kad dođe ljeto, nema te klime koja će vas rashladiti učinkovito poput Ledene špilje, u kojoj snijega i leda često ima i dok se asfalt u Zagrebu topi. Za ljubitelje prirodnih šupljina u Zemljinoj kori nezaobilazne su i špilja Lokvarka, u kojoj je konstantna temperatura ugodnih 6,5° - 8°C, te špilja Vrelo, popularno zvana "Postojna u malom", stara tri i pol milijuna godina.

Ako ste skloni hodanju, špiljarenju, raftingu, vožnji kanuom ili kajakom, Kupska dolina je mjesto za vas. Zovu je i Dolinom leptira jer ovdje obitava čak 500 vrsta raznih leptirića koje možete loviti mrežicom, ali radije nemojte – jadnicima je život ionako prekratak.

Društveni život



Kad obiđete još i planinski centar Petehovac, kolijevku hrvatskog planinarstva i skijanja, pa Platak, Polane, Litorić i vidikovac Orlovu stijenu te Kamačnik, nazvan "sutjeskom punom divlje romantike", možete reći da ste svladali gradivo te se mirne duše prebaciti na gorskokotarsku event scenu. Na Lokvarskom se jezeru još od '78. održava tradicionalni susret planinara i biciklista pod imenom "POJ" i "BOJ" ("Pješice i biciklom oko jezera", ove godine od 3. do 10. kolovoza). Prije 25 godina ondje je postavljen svjetski rekord u lovljenju jezerske pastrve, koja je bila duga - pazite sad! - 138 (slovima: sto trideset osam) cm i teška 25,40 kg. Ni uz najbolju volju ne mogu si zamisliti pastrvu koja mi je do struka, i zato volim Gorski kotar - iznenadi te kad se najmanje nadaš...

U Lokvama se od 21. do 27. travnja održava Žabarski tjedan, a u sklopu njega natjecanje u žabljim skokovima, koje ne smijete propustiti ako imalo držite do sebe jer obiluje smijehom i natjecateljskim duhom. U popularnim Fužinama ljeti se održavaju jedriličarske regate i koncerti, te okupljanja bikera, dok zimi vrvi od karnevalskih svečanosti, s posebnim naglaskom na tradicionalni ispraćaj Stare godine na otvorenom, svakog 31. prosinca točno u podne...

I tako ja već par godina odlazim u Gorski kotar, samo mi još uvijek nije jasno je li Goranima, tim skromnim radnim ljudima, draže kad ih pustim na miru ili samo ne znaju pokazati da im je drago što sam došla. U svakom slučaju, kad ovdje dođeš na Badnjak i skužiš da ti je pukla glavna cijev za vodu, što znači da nemaš nikakve, a pogotovo tople vode u kući, i to dok je vani debeli minus, naći ćeš lokalnog majstora još isti dan i on će ti bez problema doći u pomoć na sam Božić. I još će ti poslati SMS čestitku za Novu godinu.  

Brojke i slova

Po količini netaknute prirode i raznovrsnim planinarskim mogućnostima, Gorski kotar nalazi se na top-listi najatraktivnijih kontinentalnih područja u Europi. Primorsko-goranska županija prošle je godine ostvarila sveukupno 11,351.764 noćenja, od čega na Gorski kotar otpada 87.240 noćenja, a od toga 16% na strance. Time se Gorski kotar opasno približio prijeratnim brojkama, ali još uvijek nije dostigao rekordne 70-te, kada bi se ovdje godišnje prespavalo 120.000 puta.

U posljednjih deset godina brojke su porasle za otprilike 50%, kao što su porasli i kapaciteti, a najavljuju se i brojne investicije, za koje je sve više interesenata. Gorski kotar trenutačno broji 1.850 kreveta, a procjenjuje se da će u sljedećih pet godina ta brojka porasti za još 1.000. Daleko najposjećenije mjesto u Gorskom kotaru i dalje su Fužine, gradić s najviše voda i padalina u Hrvatskoj, što ga čini idealnim za ribolov, ali i mnoge druge aktivnosti.

Kako je nastao Gorski kotar

Goranska naselja prvi se put spominju u sudskoj odluci od 22. veljače 1481. godine, kojom se Frankopanima zabranilo ubirati pristojbu od zagrebačkih trgovaca na njihovim posjedima u Moravicama, Delnicama, Lokvama, Brodu itd. Frankopani, tada gospodari Krka i Vinodola, u 14. st. proširili su vlast i na Gorski kotar, a njihova su imanja prešla u ruke Zrinskih, koji su ionako imali više smisla za eksploataciju goranskog kraja kojim 1649.-1670. upravlja Petar Zrinski. Kad je potonji ostavio glavu na giljotini, vlast preuzima austrijski dvor na čelu s Marijom Terezijom, koja radi promicanja trgovine 1778. godine osniva Processus montanus, danas poznat kao Gorski kotar.

Dolazi do razvoja trgovine, prometa i obrade drva. Izgradnjom Karolinske (1728.) i  Lujzijske ceste (1809.) potaknuta je trgovina u vidu razmjene robe, tzv. kirijašenje odnosno furmarenje. Najčešće su se kukuruz i pšenica iz unutrašnjosti mijenjali za goranska drva te u Primorju za sol i ribu, a kirijašenje je potaklo otvaranje gostionica i prenoćišta. Gorski je kotar ušao u "moderno" doba izgradnjom željeznice 1873., kada kirijašenje odlazi u drugi plan, a primarni postaju ugošćivanje i turizam, koji je ovdje danas, nakon što je doživio mnoge oscilacije, konačno opet u usponu. (Jasna Nanut, Plan B 5)