Često se mi Hrvati divimo sami sebi – tako smo mala zemlja, a imamo toliko velikih ljudi i postignuća. Posebno se ističemo u sportskim uspjesima – od trećeg mjesta na svijetu u nogometu, preko najbolje skijašice svih vremena, zatim najboljeg košarkaša svih vremena (isprike Jordanu, ali Dražen je ipak bio umjetnik), a uskoro i najbolje skakačice uvis na svijetu i tako dalje.

Popis je dug i vrijedan ugleda. Međutim, nije samo sport područje u kojem se Hrvati mogu ponositi sami sobom. Jedno od njih je i znanost i svijet inovacija, u kojem i te kako imamo vrhunskih postignuća. Dovoljno je osvrnuti se samo na bližu prošlost: u proteklih godinu dana isticala su se imena Marina Soljačića, koji je izumio bežični prijenos energije, Ivana Đikića, proglašenog za istraživača godine u Europi, ili pak Miroslava Radmana, čiji je tim oživio mrtvu stanicu. A oni su samo zadnja karika u nizu velikih umova koji su obilježili povijest. Stoga ovim tekstom odajemo počast najvećim hrvatskim pronalazačima.

Homo volans
Šibenik je grad koji je dao možda i najviše poznatih Hrvata, a jedan od najvećih hrvatskih inovatora Faust Vrančić znanstvena je perjanica Krešimirova grada. Vrančić je bio mnogo toga – povjesničar, jezikoslovac, pronalazač, diplomat, inženjer i biskup. Rođen je 1551. godine u Šibeniku, a nakon godina školovanja 1579. započinje temeljitije studirati prirodne znanosti i tehniku.

Godine 1595. izdao je petojezični (latinsko-talijansko-njemačko-hrvatsko-mađarski) rječnik pet najuglednijih europskih jezika, a iste je godine objavio i svoje najznačajnije djelo Machinae novae. U njemu je na 49 bakropisa opisao 56 različitih uređaja i tehničkih konstrukcija, uz 49 slika velikog formata. To je djelo bilo pisano na latinskom i talijanskom jeziku, a drugo izdanje, objavljeno 20 godina kasnije, bilo je petojezično: na latinskom, talijanskom, španjolskom, francuskom i njemačkom jeziku.

Projekti koje je Vrančić opisao bili su ispred svog vremena, pomalo vizionarski. Naime, u to vrijeme za njihovu realizaciju još nije bilo ni tehničkih, ni fizikalnih znanja i vještina da se ostvare, pa su mnogi od njih zapravo u stvarnosti zaživjeli tek stoljeće ili dva nakon Vrančića. Iz djela Machinae novae izdvajamo najpoznatije vizije: ponajprije, to je mlin s pogonom na vjetar, ili - kako ga je Vrančić nazvao - "mlin ovješen na stijenu", koji je preteča suvremenih turbina na vodu i vjetar, ostvarenih tek polovinom 19. stoljeća. Zatim "most od zvonovine", prvi razrađeni prijedlog masivnog mosta od metala, koji je izrađen 150 godina nakon Vrančićevog djela, a "most s jednim užetom" zapravo je vizija žičare, koja je sagrađena 1861. godine.

Najpoznatiji je svakako Homo volans ili leteći čovjek - jasno i detaljno opisan princip rada i konstrukcija padobrana. Engleski biskup John Wilkins kasnije je tvrdio da ga je Vrančić sam i izradio i isprobao.

Malo je što znamo, neizmjerno što ne znamo
Hrvatski fizičar, matematičar, astronom, geodet, inženjer, pjesnik, filozof i diplomat, Dubrovčanin Ruđer Bošković spada među najistaknutije svjetske znanstvenike 18. stoljeća. Već je kao 14-godišnjak poslan u Rim na školovanje u glasoviti Collegium Romanum ili Rimski kolegij, gdje 1740. godine postaje redovni profesor matematike. Godine 1760. postaje član Engleskog kraljevskog društva, a kasnije predaje u Milanu i Parizu. Godine 1758. objavio je knjigu Teorija prirodne filozofije, u kojoj je izložio svoj pogled na osnovnu strukturu tvari – kvarkove, nukleone, atomske jezgre, atome i molekule. Njegove teorije kasnije su poslužile kao vodič mnogim poznati znanstvenicima.

Ruđer Bošković radio je i na poboljšanju astronomskih instrumenata, konstruirao je prvi optički mikrometar, prvi je primijenio prizmu s promjenjivim kutom, predložio je načine uklanjanja kromatizma dalekozora, a astronomski instrumenti koje je projektirao i danas se čuvaju u Milanskom opservatoriju. Osim u astronomiji, briljirao je i u geodeziji, kojoj je ostavio niz instrumenata za geodetska mjerenja. "Malo je što znamo, neizmjerno što ne znamo", jedna je od njegovih poznatijih izjava i misao-vodilja rada kojim je zauvijek oplemenio znanost.

Od velocimetra do tahografa
Tahograf, taksimetar i brzinomjer nezaobilazni su uređaji koji se danas koriste pri regulaciji i kontroli prometa, te kontroli brzine kretanja vozila. Dio svakog automobila, taksija ili kamiona zapravo je produkt hrvatskog inovatora Josipa Belušića. Rođen 1847. godine u Županićima kod Labina, od malih je nogu pokazivao znakove nadarenosti za tehniku. Školovao se u Pazinu i Beču, a 1875. godine zaposlio se u Carskoj i kraljevskoj učiteljskoj školi u Kopru.

Godine 1889. sudjelovao je na Svjetskoj izložbi u Parizu, na kojoj je u središtu interesa bio Eiffelov toranj. Unatoč opsjednutosti javnosti ovom građevinom, koju su neki hvalili a neki kudili, Belušićev izum velocimetar nije prošao nezapaženo. Štoviše, dobio je izuzetnu pozornost, pa je od 1891. godine postao dio pariških fijakera. Velocimetar je mjerio brzinu, stajanje kola, vremenska trajanja vožnje i stajanja, broj osoba koje su prevezene te vrijeme ulaska i izlaska putnika u fijaker. Sve ove karakteristike i danas nalazimo u tahografu, taksimetru i brzinomjeru, čiji je princip rada neznatno izmijenjen u odnosu na Belušićev velocimetar.

Bezočna krađa!
Jeste li ikada čuli za schwarzoplan? Vjerojatno niste. Jeste li čuli za cepelin? Zasigurno jeste. Koja je razlika između ta dva pojma? Nema je! Riječ je o istoj letjelici koju svijet poznaje pod nazivom cepelin, po imenu grofa Zeppelina koji ju je - "izumio". Međutim, Zeppelin nije napravio ništa drugo osim što se domogao nacrta schwarzoplana, letjelice koju je projektirao i konstruirao David Schwarz, rodom iz Mađarske, ali koji je živio i radio u Hrvatskoj. Aerotehnika mu je bila ljubav od malih nogu, premda se obrazovao u trgovinskoj struci. Nakon školovanja posvetio se trgovini građevnim drvom, otvorio je i svoju pilanu, ali je ona uništena u požaru koji je Schwarz jedva preživio.

Tada se preselio u Zagreb i posvetio izgradnji upravljivog zračnog broda oblika valjka. Premda je znanstvena javnost tada smatrala da takav brod mora biti obložen platnom, Schwarz ga je obložio aluminijem, nakon što je u Njemačkoj, radeći s Karlom Bergom, izumio novu aluminijsku leguru dural (znanu i kao Schwarzov aluminij). Godine 1890. završio je nacrte, a krajem 1896. i sam brod. Iznad radionice u Tempelhofu, Scwarz je napravio i pokusnu vožnju, dokazavši da je njegov schwarzoplan upravljiv. Službena pokusna vožnja je pak zakazana za sljedeću godinu, 1897., ali je, na žalost, neposredno prije nje Schwarz preminuo od moždanog udara. Unatoč tome, njegova udovica Melanie uspjela je ugovoriti novu službenu pokusnu vožnju, na kojoj se schwarzoplan srušio, isključivo zbog neznanja i neiskustva pilota.

Schwarzovu viziju, na žalost, nitko nije mogao nastaviti, s obzirom na to da je Schwarz bio samouki inovator. Ipak, tri godine kasnije, 1900., nacrt schwarzoplana pao je u ruke grofu (bolje rečeno - lopovu) Zeppelinu, koji je konstruirao praktički identičnu letjelicu i zadivio svijet svojim cepelinom. Malo je onih koji znaju pravu priču o toj letjelici, hrvatskom izumu koji je bezočno ukraden. Stoga, ako se ikada nađete u razgovoru u kojem se spomene letjelica cepelin, ispravite sugovornika – jer njezino je pravo ime schwarzoplan!

CSI Hrvatska
Premda poznata televizijska serija prilično relativizira pravi posao forenzičara, gledatelje širom svijeta oduševljava način na koji znanost danas može otkriti počinitelja kaznenih dijela. Međutim, znate li da velik dio današnje forenzike počiva na inovacijama jednog Hrvata? Njegovo ime je Ivan Vučetić, rođen je 1858. godine na Hvaru, gdje je stekao i svoje obrazovanje. Vjerovali ili ne, izučio je bačvarstvo, ali za to zapravo nije imao pravog interesa. Stoga se 1884. godine uputio u Argentinu, gdje se četiri godine kasnije zaposlio u Centralnom uredu policije u La Plati.

Godine 1891. povjereno mu je da organizira Službu identifikacije. Nakon što je proučio Bertionov postupak identifikacije i eksperimente znanstvenika Galtona, koji se bavio otiscima prstiju, Vučetić je počeo istraživanje papilarnih linija i metoda za klasifikaciju otisaka prstiju. U svim proučenim sustavima uvidio je niz nedostataka, pa je stoga izumio vlastiti sistem za klasifikaciju otisaka prstiju, koji je nazvao iknofolongometrija. Tako je 1891. godine Vučetić formirao Službu identifikacije, gdje je pod rednim brojem jedan naveden Julio Torres, kojega je daktiloskopirao na tzv. fišu (karton). Time je osnovana prva desetoprstna zbirka otisaka prstiju. Iste je godine Vrhovni sud u Buenos Airesu priznao rezultate Vučetićeve metode. Sljedeće godine, 1892., Vučetić je primijenio svoju metodu za rješavanje prvog većeg slučaja.

Riječ je o slučaju Franciske Rojas koja je optužila ljubavnika za ubojstvo svoje djece. Vučetić je daktiloskopirao majku i usporedio njezine nesporne otiske prstiju s pronađenim spornim krvavim otiscima prstiju papilarnih linija na drvenom okviru vrata, te potvrdio da su identični. To je prvi slučaj u povijesti kriminalistike koji je riješen pomoću otisaka prstiju. Jedanaest godina kasnije, 1903., daktiloskopija je kao sustav identifikacije priznata i u Engleskoj, a godinu dana nakon toga Vučetić je obradio svoj novi daktiloskopski sustav u knjizi Dactiloscopia comparada ili Usporedna daktiloskopija, u kojoj je i prvi put predstavio zanimanje "vještaka identifikatora". Time je Vučetić stvorio temelj suvremene znanstvene ali i praktične primjene daktiloskopije. Premda se taj sustav s vremenom mijenjao, njegov je temelj i dandanas hrvatski CSI stručnjak Ivan Vučetić.

Najplodniji hrvatski izumitelj
Svaki put kad u ruke uzmete takozvanu kemijsku olovku ili nalivpero, možda i ne pomislite da je ta u cijelom svijetu rasprostranjena naprava zapravo hrvatski izum. Za nju je zaslužan jedan od najvećih i najplodnijih hrvatskih izumitelja svih vremena, Eduard Slavoljub Penkala. Rođen je 20. travnja 1871. u Slovačkoj. Početkom 20. stoljeća doselio se u Zagreb te postao naturalizirani Hrvat.

Premda najpoznatiji po izumu mehaničke kemijske olovke, koju i danas svi često zovemo penkala, njegov rad obuhvaća oko 80 izuma s područja mehanike, kemije, fizike, aeronautike i zrakoplovstva te ostalih grana. Već je 1903. godine patentirao termofor, tri godine kasnije - prvu mehaničku olovku na svijetu, a 1907. godine patentirao je i prvo nalivpero. Do 1911. godine Penkala je imao tvornicu s 800 radnika, a njegove olovke i nalivpera izvoze se u više od sedamdeset zemalja svijeta.

Njegov opus zaista je impresivan. Uz navedeno, Penkala je 1905. godine izumio i mehaničku četkicu za zube, nešto kasnije je otkrio i prvi efikasni deterdžent za rublje, zatim izbjeljivač rublja, prvi djelotvorni insekticid (Krepax) te lijek za liječenje reume (Radium D). Spomenuli smo izum termofora, a nedugo nakon toga Penkala je izumio i prvu termos bocu, manometar, dinamometar, kočnicu za vagone, sustav tračnica te uređaj za mjerenje protoka tekućina. Zaslužan je i za nacrte turbinskih kola te za pronalazak mase ebonit, od koje su se proizvodile gramofonske ploče. Penkala je nakon toga usavršio i gramofonsku iglu, izumio je i jednu vrstu gramofona te je osmislio i usavršio prislušne uređaje koji su korišteni u 1. svjetskom ratu.

Penkala kao zaljubljenik u zrakoplovstvo
Penkala je bio izuzetno svestran izumitelj, a u toj svestranosti imao je i svog favorita – aeronautiku. Bio je strastveni zaljubljenik u ovo područje, pa ne čudi da je i na tom polju stvorio niz inovacija. Tako je napravio i proračunao nacrte turbina za pokretanje helikoptera, a 1909. godine patentirao je osnove tehnologija za helikopter te uređaj za podizanje u zrak. Iste je godine patentirao i zračni jastuk te uređaje za uzgon i kretanje u zraku i na vodi. Ta je 1909. godina bila vrlo plodna za aeronautiku i zrakoplovstvo, jer je Penkala tada patentirao i avion koji je letio na principu zmaja te avionska noseća krila.

Međutim, Penkala sve ove tehnologije nije samo patentirao, već ih je i stvarao u praksi. Tako je 1910. godine, prema vlastitim nacrtima i idejama, izradio i zrakoplov, na kome je letio i prvi hrvatski pilot Dragutin Novak. Za vrijeme gradnje zrakoplova izgradio je hangar na vojnom vježbalištu u Črnomercu i tako otvorio i prvu zračnu luku u Hrvatskoj. Penkala je na svom avionu također letio, te najavio nove inovacije u području zrakoplovstva. Na žalost, njih nikada nije ostvario. Početkom 1922. godine Penkala, strastveni putnik, vratio se sa službenog puta s prehladom koja je prerasla u upalu pluća, od koje je nenadano umro 5. veljače 1922. godine. Tada je imao samo 51 godinu i još niz ideja, projekata i izuma na kojima je radio, a koje nikada nije imao priliku završiti. Unatoč tome, zadužio je hrvatsku i svjetsku znanost, mehaniku, kemiju, medicinu, aeronautiku... - za sva vremena.

Legenda
Uz Penkalu, jedan od najpoznatijih i najplodnijih hrvatskih inovatora i izumitelja bio je i legendarni Nikola Tesla. Rođen 10. srpnja 1856. u Smiljanu pokraj Gospića, ovaj znanstvenik i inovator svjetskog glasa radio je na području elektrotehnike i radiotehnike te otkrio, između ostalog, okretno magnetsko polje i višefazni sustav izmjeničnih struja.

Tesla se obrazovao u Gospiću i Karlovcu, a elektrotehniku je studirao u Grazu i Pragu. Njegova prva ljubav bili su vodeni strojevi, odnosno turbine, čije je modele Tesla stalno izrađivao. Godine 1881. Tesla je otišao u Budimpeštu, gdje se zaposlio u Telegrafskom uredu. Ondje je započeo svoj rad na području elektrotehnike i telefonije te napravio nekoliko izuma za pojačavanje prijenosa glasa u telefoniji. Radeći četiri godine kao inženjer u Budimpešti te naknadno u Parizu, otkrio je okretno magnetsko polje i napravio prvi praktični motor za izmjeničnu struju, odnosno indukcijski motor.

Godine 1884. Nikola Tesla je otišao u Ameriku, osnovao vlastiti laboratorij Tesla Light Company, u kojem se bavio proizvodnjom lučnih električnih svjetiljki, a 1886. godine razvio je sustav tih svjetiljki za istosmjernu struju, te je isti i patentirao. Godinu dana kasnije osnovao je i Tesla Electric Company, a iste je godine patentirao asinkroni motor, električni prijenos energije, indukcijski motor s kratkospojenim rotorom, motor s kontaktnim prstenom te sustav razdiobe električne energije, odnosno transformator za polifazne struje. Na tim se patentima zasniva cjelokupna elektrotehnika na području takozvane jake struje.

112 patenata
Tesla tu nije stao. Sljedeće godine, 1888., patentirao je električni prijenos s tri žice za dvofazne i trofazne struje, serijski spoj i jednopolni pretvarač za istosmjerne i višefazne izmjenične struje, zakretni transformator za regulaciju brzine vrtnje indukcijskih transformatora te još neke patente. U 1889. godini ostvaruje okretna dinama i transformatore izmjenične struje visokih frekvencija te objavljuje rezultate proučavanja fiziološkog djelovanja struja na čovjekovo tijelo i predlaže njihovu primjenu u liječenju.

Tesla je sklopio i ugovor s tvrtkom "Westinghouse Electric and Manufacturing Company", kojim je predao vlasništvo nad patentima višefaznih struja toj tvrtki. Zajedno su napravili prvi agregat hidroelektrane kod slapova Niagare u elektrani koja je završena 1896. godine. Kasnije je Tesla potaknuo i izgradnju visokonaponskog laboratorija u Colorado Springsu, gdje je vršio pokuse bežičnog povezivanja i bežičnog prijenosa informacija i energije te proučavao munje.
Nikola Tesla umro je 1943. godine u New Yorku. Za sobom je ostavio više od 700 izuma i 112 patenata iz različitih područja tehnike. Povodom obljetnice stogodišnjice Teslina rođenja, 1956. godine jedinica za gustoću magnetskog toka nazvana je Tesla (T). Bio je nominiran i za Nobelovu nagradu, koju, nezasluženo, nije dobio.

Sačuvani od zaborava
Hrvatska povijest obiluje velikim znanstvenicima i inovatorima. U ovom smo tekstu pobrojali samo najznačajnije, a ima ih još mnogo. Oni ne smiju pasti u zaborav. Državni zavod za intelektualno vlasništvo pokrenuo je izložbu Hrvatski izumitelji kroz povijest, a u njoj smo našli i nadahnuće za ovaj tekst. Izložba putuje po Hrvatskoj, pa provjerite dolazi li i kada u vaš kraj - i posjetite je. Osim što ćete naučiti još mnogo toga o velikim hrvatskim umovima, odat ćete im i zasluženu počast.

Šibenske inovacije
Šibenik je dao velik broj poznatih osoba, među njima i inovatora. Osim Vrančića, Šibenik se diči i Antom Maglicom, izumiteljem baterijskih svjetiljki MagLite, koje danas čine standardni dio opreme policije i vojske u Americi.

No, slabo je poznata uloga šibenskog gradonačelnika i znanstvenika Ante Šupuka, čijom je inicijativom Šibenik dobio prvu hidroelektranu u Europi i drugu na svijetu. Naime, dva dana poslije hidroelektrane na slapovima Niagare, u rad je puštena i šibenska hidroelektrana Krka. Bilo je to 28. kolovoza 1895. godine u 20 sati. Međutim, ono po čemu je Šibenik prvi u svijetu jest činjenica da je iste večeri grad osvijetljen 11 kilometara dugim dalekovodom, koji je napajao 320 gradskih svjetiljki žaruljama od ugljene niti, snage 16 vata. Šibenik je bio i prvi grad na svijetu koji je dobio izmjenični višefazni sustav električne energije. Hidroelektrana Krka radila je bez prestanka 20 godina, a onda je na istome mjestu sagrađena nova, Jaruga I, koja radi i danas.

Pionir telegrafije
Ferdinand Kovačević rođen je 1838. godine u Gospiću i jedan je od pionira telegrafije. Po obrazovanju i zanimanju vojnik, 1869. godine imenovan je podgrađovođom telegrafa u Telegrafskom inspektoratu Hrvatske i Slavonije u Zagrebu, a od 1872. nalazi se na mjestu tajnika novoosnovane Telegrafske direkcije za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu. U patentnom uredu u Beču patentirao je 1876. novi postupak dupleks veza, a sličnu je patentnu ispravu dobio i od ministarstva u Budimpešti. Dupleks veza daje mogućnost telegrafskog povezivanja samo jednim vodom, umjesto do tada korištena četiri voda. Godine 1889. objavio je i knjigu o univerzalnom releju, koji je predstavljao poboljšanje u odnosu na tada postojeće releje, a koji je Kovačević i konstruirao.

Hrvatska žarulja
Franjo Hanaman, hrvatski izumitelj s kraja 19. stoljeća, jedan je od ključnih ljudi kojima dugujemo današnju modernu i ekonomičnu električnu rasvjetu. Hanaman je, naime, u suradnji s Alexanderom Justom radio na usavršavanju tadašnje žarulje s ugljenom niti. Godine 1903. ovaj je dvojac patentirao proizvodnju volframove niti, nakon čega su tri godine kasnije dobili posao u jednoj tvrtki u Budimpešti koja je počela proizvodnju i prodaju prvih žarulja s volframovom niti. Njihov patent registriran je u 13 zemalja svijeta, a 1910. godine patent je prodan američkoj tvrtki General Electric.

(Dražen Jurman, Plan B 1)