Ima me, nema me
"I'm Not There" je pjesma Boba Dylana koja je dugo bila dostupna samo u "bootleg" verziji na albumu "The Basement Tapes" iz daleke 1967. godine. Četrdeset godina kasnije pjesma se uz "veliki prasak" reinkarnirala u istoimenu iznimnu filmsku partituru pod dirigentskom palicom osebujnog američkog redatelja Todda Haynesa. U našem prijevodu "Nema me", Haynesov se film na prvu drži biografijom popularnog i utjecajnog kantautora Boba Dylana, no svi koji se održe u tom (ne)znanju mogli bi se gadno razočarati kada se odrolaju prvi kadrovi filma za koji bi bilo najtočnije reći da je - inspiriran Dylanovim životom. Oni pak koje zanima film kao fantastičan medij koji se, na žalost, najčešće koristi za neobaveznu masovnu zabavu, mogli bi se ovom odgledanom celuloidnom pričom osjetiti sretni i konačno zadovoljeni. Jer Haynesov je kvazi-biopic toliko nam potrebna filmofilska orgija da ste nakon nje orni i za još jednu porciju - ne biste li "upili" sve ono što u prvom naletu niste.
Dylanov amen
Da pojasnim. Samo spominjanje Todda Haynesa upozorava nas da naćulimo osjetila jer ovaj autor nikada nije vrijeđao inteligenciju svojih gledatelja, uludo trošio producentski novac ili pare poreznih obveznika, vlastitu kreaciju ili nas ne-daj-bože ostavio ravnodušnima. Bez obzira na ovoliko povjerenje (koje nije samo moje), njegov raniji opus, reputaciju, četiri nominacije za Oskare koje mu je donio prijašnji film "Daleko od raja" te još siću od sedamdesetak nagrada po bjelosvjetskim festivalima – projekt gotovo eksperimentalnog igranog filma koji bi se "poigrao" likom i djelom velikoga i popularnoga Dylana prošao je dugotrajne, čak sedmogodišnje porođajne muke. Producenti su ga udomljivali a potom odbacivali, bojeći se rizika da ga gledatelji neće razumjeti zbog njegove kompleksnosti i počeste nedorečenosti. Glumce je, s druge strane, bilo lako pronaći. Todd Haynes i Bob Dylan su previše cool kombinacija da bi je se odbilo. No, kako su se lako pronalazili, isto su tako lako i odlazili s projekta.
Početna premisa oko koje se vrti film jest ideja da Dylana u različitim životnim fazama glumi više glumaca, koji u tim fazama nisu nužno Dylani, a i njihove priče ne teku zasebno, već se prožimaju tijekom cijeloga filma. Ideja je Haynesu doplutala jednoga dana kada se iz prekrcanog New Yorka selio u ležerniji i humaniji Portland, a u autu pjevušio Bobovu "She’s Your Love Now". Na začkoljasti su se scenarij zahvatili "Dylani": 13-godišnji Marcus Carl Franklin, Heath Ledger, Christian Bale, Richard Gere, Ben Whishaw i Cate Blanchett. Nevjerojatno, ali istinito, Todd je i jedini autor filmske fikcije, a ne dokumentarist, koji je od samog Dylana dobio dopuštenje za korištenje svojih pjesama, a u konačnici i amen za cjelokupni film! To, naime, još nikome do sada nije uspjelo.
Vremena se mijenjaju
Čini se da je razina autorovog poigravanja s neuhvatljivim i promjenama sklonim pjesnikovim identitetima pogodila u pravu žicu te se ovaj potpuno poistovjetio s redateljevom kompleksnom vizijom. S druge strane, Haynes je oduvijek volio propitivati pitanja roda i identiteta, pa ga je oduševljavalo što je Dylan u svom prilično nepravocrtnom životnom putu i izborima uspio izbjeći zamke samo jednog identiteta. Konačna glumačka postava, koja je na sebe preuzela interpretaciju eteričnog Haynesovog scenarija, pravedno je među sobom razdijelila ponuđene identitete. Marcus Carl Franklin je Woody, crnačko siroče koje je pobjeglo iz udomiteljske ustanove, trucka se vlakom duž zemlje, pjeva, svira gitaru i zove na stvarnoga folk pjevača Woodyja Guthriea. Christian Bale, suradnik Haynesov sa "Zlatnog baršuna", također je uskočio u pjevačke cipele, i to lika koji se u filmu zove Jack Rollins, a koji nakon hita "The Times They Are A-Changin" i dugotrajne "potrage" pronađe Isusa i nakon punih 20 godina iskrsne kao - pastor Jack. Haynesov filmofilski šmek ovdje traži i rabi 16-mm filmsku vrpcu, ne bi li dobio autentični štih kraja šezdesetih godina.
Šnitana epizoda s glumcem Benom Whishawom, znancem iz "Parfema", višestruko je značajna. Whishaw u filmu portretira i Dylanovog i Haynesovog omiljenog pjesnika, Arthura Rimbauda, francusko čudo od djeteta, koji je živeći u 19. stoljeću sve svoje spjevao do dvadeset i prve godine, a kasnije sablažnjavao suvremenike pijančevanjem i isfuravanjem haljina i perika u svoju svakodnevnu odoricu. Rimbaudova rečenica koju je Haynes Dylanu ispisao na jednom jedinom listu papira: "I is Another", uz šturo sročene dvije-tri rečenice, filmske mu namjere bile su jedini argument na osnovu kojega je kantautor dopustio Haynesu da čini s njegovom glazbom – što hoće.
Swinging inkarnacija
Fantastično talentiran Heath Ledger pravi je izbor za filmsku zvijezdu Robbieja, žrtvu svoga javnoga imidža, nemirnu partijanersku dušu koja svjesno guši brak sa slikaricom, romantičnom ljubavlju s akademije. Autor sam priznaje da je cijelom ovom pričom odao dužnu počast francuskom majstoru Godardu. Kao što priznaje da je poduža epizoda s nevjerojatno transformiranom Cate Blanchett, londonskom inkarnacijom Boba Dylana - čista oda Feliniju, a posebno filmu "8 ½"… Crno-bijelom tehnikom snimljena epizoda prati Blanchett, koja zapanjujućom izvedbom zaokuplja pozornost u tolikoj mjeri da pored nje/njega jedva možete zamijetiti išta drugo. Zanimljivo odabrano ime Juda Quinn izravno insinuira percepciju Dylanovog prelaska na "muziku na struju", što je većina obožavatelja shvatila jedino kao – izdaju.
Posljednja, a po mom mišljenju i najmanje potrebna epizoda, jest ona s Dylanom u poznijim godinama, odnosno s vječnim lutalicom Billy The Kidom u interpretaciji nikad mi dragog Richarda Gerea. Cirkusko-vesternovski prikaz razvukao je i dodatno zamutio ionako teško razumljivu priču. Kroz cijeli se film pristojno i pametno provlači domoljubna nota; "kupili" su me dobro kolažirani povijesni blic-isječci, aluzije, popularne izjave, kameo uloge (Julianne Moore kao Joan Baez, npr.). Osim domoljubne emocije, Haynesov je kolaž pod parolom izmišljene biografije Boba Dylana izvrsno i diskretno servirao mini prikaz američkih pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina.
Ono u čemu je Haynes apsolutni genijalac jest slaganje mizanscene. Uvijek bogata, ponekad i bremenita simbolikom, poseban je izazov ponovljenim gledanjima filma. Korijeni ovog talenta leže u Haynesovoj strasti za slikarstvom - i sam aktivno slika - a možda je u tom smislu još važnija njegova diploma studija semiotike. Tko zna – zna. Među zanatske kvalitete treba ubrojiti i zavidnu sposobnost kreiranja sadržaja na diskontinuirani način, tako da priču razdvaja a potom spaja, ne nastojeći štreberski sve objasniti do kraja, nego ostavljajući "repove": scene ostaju šarmantno i iracionalno nedorečene…
U ovoj filmofilsko-povijesnoj putešestviji redatelj je za bliske suradnike pametno odabrao direktora fotografije Edwarda Lachmana, kojega su miljenici Ulrich Seidl, Larry Clark i Sofia Coppola, te montažera Jaya Rabinowitza, glazbenog fanatika kojem je ovaj posao bio dar s neba. Govorimo, naime, o kućnom montažeru gotovo svih filmova Jima Jarmuscha i Darrena Aronofskog. "Nema me" je ujedno i prvi film koji nije montirao bivši Toddov dečko i dugogodišnji suradnik James Lyons, koji je u travnju ove godine preminuo nakon dugogodišnje borbe s AIDS-om.
Svi koje u ovoj priči celuloid manje zanima od glazbe – na kraju dana ipak neće ostati gladni. Film prati renesansni, dvostruki CD s obradama Dylanovih pjesama, koje su razvaljali pa ponovno spojili npr. članovi Sonic Youtha – Thorsten Moore koji je "pokrio" naslovnu skladbu filma, potom Kul Karen O, Calexico, zaboravljeni Los Lobos, neuništivi Yo La Tengo ili superpopularni Anthony and the Johnsons.
Todd Haynes
Todd Haynes je trenutačno u zanimljivim autorskim godinama, prešao je četrdesetu, više nije drsko aktivistički raspoložen kao na početku svoje karijere, ali je i dalje znatiželjan i provokativan. Drskim aktivizmom smatramo njegovu priču o popularnoj pjevačici Karen Carpenter, "Superstar: The Karen Carpenter Story" (1987.), u kojoj prikazuje uspon i pad od anoreksije prerano preminule zvijezde. Zanimljivost pristupa priči leži u tome da je za sve uloge u filmu upotrijebio lutke Barbie i Kena. Pjevački partner i brat preminule Karen uspio je na sudu ishodovati zabranu distribucije filma, koji se, unatoč tomu, prikazivao i u galerijama i u noćnim klubovima. Od samoga početka javno izjašnjavan kao homoseksualac, Haynes je svojim prvim dugim igranim filmom, "Poison" iz 1991. ustoličen kao predvodnik novog queer filma uz generacijske autore poput Gregga Arakija, Dereka Jarmana i Gusa Van Santa.
Reputaciju je učvrstio s dva filma, u kojima je muzom učinio glumicu Julianne Moore. Riječ je o "Safe" iz 1995., koji se metaforički bavi epidemijom AIDS-a, a Haynes ga je napisao i snimio tako da je svako jutro prije odlaska na set posjećivao svog zaraženog (gore spomenutog) dečka u bolnici. Drugi mu je film visokobudžetna posveta opusu redatelja Douglasa Sirka: oskarovskim nominacijama nakićen i na rasnim i homofobnim pitanjima građen film "Daleko od raja".
Zrijući polako, ne dopuštajući opasnom holivudskom sistemu da ga pojede, Haynes ipak uspijeva da mu eksperimentalni dugometražnjak financira i distribuira veliki studio (nezaobilazna braća Weinstein), i da pritom ne odustane od vlastite pretencioznosti i provokativnosti. Cijenimo film koji nakon gledanja postavlja i više nego jedno pitanje oko čijih odgovora biste se u maniri potpune old skul zabave mogli dobrano nadiskutirati sa svojim društvom. U ovim teškim kinoprikazivačkim vremenima, kada smo osuđeni na shit u kinodvoranama, a pokoji dobar bokun nađe se tek na DVD-u ili na festivalima, cijenimo trud distributerske kuće Discovery film, koja će nam Haynesov "Nema me" ponuditi na velikom platnu početkom siječnja 2008. godine. (Inesa Antić, Plan B 3)