Kome još trebaju Sex Pistolsi?

Apsurdne li situacije: klinci koji su prelijeni da bi učili svirati neki instrument mogu postati gitarski heroji učeći od benda za koji je poznato i priznato da je uglavnom oformljen od glazbenih analfabeta. Bend je Sex Pistols, a klinci mogu zasvirati klasični punk hit "Anarchy in the U.K." koji je bend nedavno ponovno snimio za potrebe videoigre "Guitar Hero III: Legends of Rock", ušavši u studio prvi put nakon tri desetljeća. Johnny Rotten, Steve Jones i Paul Cook izvrsno su se zabavljali ponovno snimajući ovu pjesmu, a izostao je Glen Matlock, jedini koji je znao svirati kad je sredinom sedamdesetih prošlog stoljeća Malcolm McLaren materijalizirao svoje ideje kroz četvoricu tinejdžera objedinjenih imenom Sex Pistols.

Današnji pak tinejdžeri mogu zasvirati "Anarchy in the U.K." vitlajući plastičnim gitarama koje služe kao controlleri za igranje videoigre. Istodobno, Pistolsi su reizdali svoj jedini pravi album "Never Mind The Bollocks… Here's The Sex Pistols" na vinilu u povodu 30. godine od njegova objavljivanja, uz dodatak pjesme "Submission" na posebnom singlu, s obzirom na to da je ona slučajno ispala s trackliste originalnog albuma (no, kasnije se uredno našla na CD verzijama albuma), a izdaju se i četiri originalna singla na vinilu u originalnim omotima: "Anarchy in the U.K.", "God Save The Queen", "Pretty Vacant" i "Holidays In The Sun". K tomu, najjači britanski glazbeni tjednik New Musical Express na svome je siteu drukao posjetitelje da čim više downloadaju singl "God Save The Queen", kako bi se pjesma vratila na top-ljestvice.

Kad se tome dodaju izjave Johnnyja Rottena, koji uobičajeno vrijeđa koga stigne (pa, npr. Stinga naziva Stink), očito je da je anarhija uistinu ponovno u modi u Ujedinjenom Kraljevstvu, a širi se i dalje.

Engleski snovi

Posredno, i Hrvatsku je zatresla, barem u književnome smislu. Izdavačka kuća V.B.Z. onjavila je knjigu "Engleski snovi" Jona Savagea (originalno objavljena 1991.) u kojoj autor secira korijene punka i revolucionarnu ulogu Sex Pistolsa sredinom sedamdesetih, a na tržištu je i knjiga Tonyja Parsonsa "Priče naše mladosti", u izdanju Profila.

Tony Parsons je ovdašnjoj publici najpoznatiji kao autor knjige "Family Way" čiji je siže navodno maznula Jelena Veljača za scenarij sapunice "Obični ljudi". Tony Parsons na hrvatskom je tržištu zastupljen i knjigama "Muškarac i dječak", "Muž i žena" te "Za moju dragu", koje predstavljaju eklatantan primjer tzv. laddish literature (literatura za i o tridesetogodišnjacima) u koji ulaze u krizu srednjih godina). No, to je onaj isti Tony Parsons koji je karijeru počeo kao rock novinar u prijespomenutome New Musical Expressu intenzivno prateći zbivanja na punk sceni i intenzivno se družeći upravo sa Sex Pistolsima. Upravo tim dijelom karijere inspiriran je roman "Priče naše mladosti", radnja kojeg je smještena u jednu noć 1977. godine.
Prije toga, posjetitelji prvoga pravoga open-air festivala u Hrvatskoj, dvodnevnog INmusic festivala održanoga u Zagrebu, mogli su protekle godine uživo vidjeti New York Dollse, njujorški glam rock band za koji se opravdano drži da je preteča punka, a indikativno je da ga je prije Pistolsa menadžirao Malcolm McLaren. Svirali su i The Stooges, bend čijim je albumima Nick Kent, urednik i novinar New Musical Expressa i Melody Makera (i kratko vrijeme član Pistolsa u ranoj fazi) punio uši Glenu Mattlocku i Steveu Jonesu.

Nema budućnosti!

Dakako, sav taj hype obljetničarskog je karaktera i služi članovima benda da još jedanput napune džepove na temelju prvoboračkih spomenica iz punkerskoga rata. Međutim, indikativno je da takva galama ima snažniji odjek čak i od ponovnoga okupljanja Led Zeppelina, članovi kojega, nota bene, imaju doktorsku glazbenu spremu u odnosu na njih. I ne samo to: Sex Pistolsi snimili su samo jedan pravi album (snimke na drugome, gdje ne pjeva Johnny Rotten, nego Sid Vicious ukomponirane su u soundtrack za film "The Great Rock'n'Roll Swindle" koji je režirao Julien Temple 1980., a već dvije godine njegova DVD inačica dostupna je na hrvatskom tržištu), a taj album nerijetko se može naći na raznim ljestvicama kao najznačajniji album svih vremena. Ili barem najznačajniji punk album. U toj kategoriji, ugledni britanski magazin za diskofile Record Collector svrstava ga opravdano na peto mjesto, iza istoimenih nastupnih albuma Ramonesa, Damneda, Clasha i Boysa.

Danas se o njima može govoriti uglavnom kao o povijesnom reliktu čija glazba više nema onu šokovitost, a ondašnji postupci mogu sablazniti samo kakvog engleskog umirovljenika u polucilindru. No taj bend i dalje muti vodu, pa iako su imali poklič "No Future!" (a tako se zvala i izvrsna izložba originalnih punk artefakata uglavnom vezanih uz Pistolse i Malcolma McLarena upriličena tijekom 2004. godine u londonskoj galeriji The Hospital), svaki novi dan donosi povećani iznos slave i novca na njihovim računima.

Punk nije trend, punk je odgovor

U njihovo doba to je bilo nemoguće: kom tinejdžeru bi 1977. palo na um da sluša pjesme iz 1947. godine i obožava ondašnje idole? Možda bi to kasnije uspjelo jedino Elvisu da nije umro 16. kolovoza upravo te, 1977. godine, a to je ona noć u kojoj se odvija radnja romana Tonyja Parsonsa "Priče naše mladosti". Današnji tinejdžeri, osim heroja punka devedesetih kao što su Green Day, Offspring ili Blink 182, ipak rado slušaju povampirene pankerčine i imaju mogućnost svirati poput njih. Međutim, kad govorimo o onome iskonskom punku, onda je jasno da je on trajao od 1975. do 1979. i kad je, zapravo, napokon definiran (indikativno, Sex Pistolsi su naglašavali kako oni nisu punkeri – oni su veći od punka, oni su Sex Pistolsi), onda je umro izašavši iz autohtnone kakofonije.

U čemu je tajna? Punk je širok pojam, većina ostalih bendova dobacila je mnogo više od jednog albuma, Clash je jedan od najvećih, a Ramones jedan od najutjecajnijih izvođača svih vremena, pa ipak se punk hype najviše veže uz Sex Pistolse.
No, punk je oduvijek bio mnogo više od razderanih majica i glasnih pjesama kratkog trajanja. Što bi rekao grafit koji se nalazi u podnožju redakcije Plana B, odnosno kod Vjesnikova nebodera: "Punk nije trend, punk je odgovor". Tako je, odgovor na društvenu i kulturalnu predvidljivost kapitalističkog sustava. Ne čudi što Stephen Colegrave i Chris Sullivan u svojoj monografiji "Punk.", sastavljenoj od citata punk-protagonista i izvornih fotografija, ističu riječi Dona Lettsa, poznatoga DJ-a i redatelja koji je čvrsto surađivao s Clashom da je izlazak Sex Pistolsa na pozornicu označio početak nulte kulturalne godine.

Zapravo, međuodnos Sex Pistolsa, Malcolma Mclarena, Vivienne Westwood i njihovoga butika SEX gdje se prodavala punkerska odjeća, Jamiea Raida koji je dizajnirao flyere i ovitke ploča za bend sve više se promatra kao inicijalna kapisla punk pokreta koja nema samo ulogu (sub)kulturnog začinjavca, nego je posrijedi prava, pametno smišljena revolucija.

SEX

Glazba Sex Pistolsa između 1975. i 1979. ohrabrila je cijeli jedan naraštaj da reinventira svoje živote putem glazbe. U kombinaciji s fetiš odjećom koju su kreirali McLaren i Westwoodova, grafičkim dizajnom Jamieja Reida i svestranom medijskom manipulacijom (moglo bi se reći da je McLaren, uza sve ostalo i rodonačelnik gerila marketinga), Sex Pistolsi dosegli su ikonički status.

Jon Savage u svojoj knjizi "Engleski snovi" objašnjava kako je McLaren preuzeo ideje francuskih situacionista s kraja šezdesetih, koji su žestoko kritizirali potrošačko društvo. Tako zapravo punk nije nastao kao plod (ne)sretno spojenih okolnosti, nego prilično razrađena stvar koju su Malcolm McLaren i suradnici uspješno implementirali u slučajno otkrivenu juvenilnu rebeliju na engleskim ulicama.

Doista, slučajnu. Steve Jones koji je prerastao u izvrsnog gitarista s nekoliko dobrih solo-albuma i koji je odlično producirao albume svoga ideola iz Stoogesa Iggyja Popa, u to doba nije znao čitati ni pisati, a potpisivao se samo sa X.
U svakom slučaju, tu je komunikacija bila najjače sredstvo borbe, ne samo kroz pjesme, modu, stil i stav, nego prije svega kroz provokaciju onoga što se moglo provocirati. Stoga ne čudi da je Malcolm McLaren pjevača za svoj bend tražio po gay barovima Londona, no našao ga je na drugom mjestu.

Sve to uzrokuje neprestano prekapanje po zbivanjima iz razdoblja izdavanja prvijenca/jedinca Sex Pistolsa, pa su i efekti sve komercijalniji. Nakon albuma "Never Mind The Bollocks… Here's The Sex Pistols" i soundracka za film "The Great Rock'n'Roll Swindle" izašlo je još desetak albuma s kojekakvim "originalnim" materijalima s opskurnih koncerata, tonskih probi ili jednostavno intervjua.
No, činjenica je da su u to doba Sex Pistolsi bili opasni i da su glazbom mogli mijenjati društvene procese. Iako nije repetirana, takva formula može biti univerzalna i možda je upravo to uzrok njihove zimzelenosti. Tko zna, možda je iskopa upravo neki mladac s plastičnom gitarom kao controllerom.

NIKAD NE RECI NIKAD

Osoba koju se ponajviše poistovjećuje s punkom je Johnny Rotten, pjevač Pistolsa. On je, uostalom, i inicijator tri reuniona matičnog benda. Nakon godina apsolutnog negiranja mogućnosti da se ikad okupe, Lydon je 1995. sazvao press-konferenciju i obznanio da se Pistolsi okupljaju u originalnoj postavi, koja će krenuti na američku i europsku turneju, a nakon toga objelodanit će live-album. Takav je spektakl privukao mnoštvo fanova, a kako su u međuvremenu Paul Cook i Steve Jones naučili svirati, uz priznate Matlockove sviračke kvalitete, svaki je koncert, uključujući i onaj ljubljanski, predstavljao pravu punk-konferenciju s ponajboljim predavačima. Turneja se zvala "Filthy Lucre.

Kad je potrošio sve što je zaradio na turneji Sex Pistolsa, Johnny Rotten je podlegao pritiscima i 2002. opet okupio Pistolse samo za dva koncerta, a godinu dana kasnije i za trinaestodnevnu sjevernoameričku turneju po malim dvoranama.
Ali, traljava propagandna mašinerija i izuzetno slaba prodaja karata rezultirali su otkazivanjem nekoliko nastupa, pa je na posljednjem koncertu 8. rujna 2003. u arizonskom gradu Tempeu Lydon izjavio da je to posljednji koncert Sex Pistolsa, zauvijek. Naravno, sve do prve prilike...(Bojan Mušćet, Plan B 2)