Kreativci s malih ekrana

Nema više nikakve sumnje – u zadnjih se dvadesetak godina gotovo sav scenaristički, ponekad redateljski, a u pregolemoj većini i glumački kreativni potencijal mainstream Hollywooda s velikih ekrana pretočio na male. Dok filmski studiji izbacuju CGI-jem ukrašene i eksplozijama podvučene "spektakle" te nimalo nadahnute obrade dalekoistočnih filmskih uspješnica, zahtjevnije gledateljstvo slojevite drame, duhovite komedije i uzbudljivu akciju sve češće pronalazi u formi kojoj se ne tako davno proricala smrt – u formi televizijske serije. Mnogi će razlog takvome trendu potražiti u pojavi HBO-a, Showtimea i sličnih hibridnih televizijsko-filmskih produkcija. Djelomično će biti u pravu. Serije poput "Sopranosa", "Dva metra pod zemljom", "Oza", "Deadwooda", pa čak i "Seksa i grada" - bez problema mogu stati uz bok filmskim žanrovskim ekvivalentima, vrlo ih često i nadmašujući kvalitetom.

No jesu li stvari doista počele tek s pojavom HBO-a i njihovim pristupom publici? Pretplatnička shema po kojoj se odgovornost za konzumiranje sadržaja prebacuje s produkcije na gledatelja zacijelo je uvelike utjecala na televizijsku formu, jer se tako izbjegavaju cenzorske škare i omogućuje slobodniji jezik, prikazi nasilja, golotinja i – što je vjerojatno važnije od psovki i sisa – sloboda od okova političke korektnosti. Ipak, tumačenje rasta kvalitete televizijskog fictiona tek golotinjom, nasiljem i psovkama bilo bi malo prebanalno. Na kraju krajeva, svi se sjećamo kvalitetnih serija nastalih u doba dok je HBO još pišao u pijesak, a koje su još uvijek podlijegale pravilima starog televizijskog bontona.

Brit škola

Sjetimo se samo BBC-a osamdesetih i serija poput briljantne ekranizacije "Povratka u Brideshead" Evelyna Waugha (glavnu ulogu igrao je poslije megapopularan Jeremy Irons), ultrakreativnog i postmodernističkog "Raspjevanog detektiva" Dennisa Pottera s Michaelom Gambonom (hollywoodska inačica s Melom Gibsonom nije mu dosegla ni do koljena) te "Kuće za odmor" Johna Mortimera s nezaboravnim sir Johnom Gielgudom. Humoristične serije poput "Crne guje", SF-parodije "Crveni patuljak" i "Mućki" svi znamo, a krenemo li u sedamdesete, doći ćemo do doba legendarnog "Letećeg cirkusa Montyja Pythona", Cleesovog "Fawlty Towersa" i povijesnih spektakala kao što su "Ja, Klaudije" i "Borgije". Iz busije šezdesetih s BBC-jeva nas menija vreba "Zatvorenik", jedno od najrevolucionarnijih i najčudnijih psihodeličnih ostvarenja u formi TV serije, pa s povijesnim argumentom bez dvojbe možemo reći da je britanska televizijska produkcija gledatelje diljem svijeta već odavno naučila na više standarde, a time i utjecala na danas dominantniju američku TV produkciju.

Ipak, Englezi nisu jedini. Klasična i kultna TV ostvarenja, koja su bez obzira na prevladavajuću cenzorsku klimu uporno furala svoj TV film, snimala su se i drugdje. Gene Rodenberry u Americi je stvorio evanđelje Zvjezdanih staza, koje se već nekoliko desetljeća neumorno inkarnira u novim posadama. Australci su nam znali "počistiti ulice" s mini-serijama kao što je bio "Povratak u Eden" ili predivan "Vijetnam" (s dvadesetogodišnjom Nicole Kidman u jednoj od glavnih uloga), Nijemci nam usadili kriterije visokoproducirane doktorske sapunice s "Klinikom Schwartzwald", a čitatelji moje generacije u tom će se kontekstu zasigurno sjetiti i češke "Bolnice na kraju grada". Ne treba zaboraviti ni domaće uspješnice, kao što je "Velo misto", čija je nedavna repriza dokazala da kvaliteta ne stari, bez obzira kojom tehnikom bila snimana, a iz susjedstva nam je u doba dok smo još dijelili državu krajem osamdesetih stigao i "Bolji život", vjerojatno jedina doista kvalitetna sapunica snimljena na ovim prostorima.

Vratite Đelu

Kada smo već kod "ovih prostora", bez namjere za podizanjem kulta ličnosti i izdvajanjem jedne televizijske kuće, ipak se mora priznati da je za izgradnju visokih standarda u barem jednom demografskom segmentu hrvatske TV publike zaslužna nekadašnja Televizija Zagreb na čelu s Đelom Hadžiselimovićem i suradnicima. Đelo i jataci godinama su birali najbolje i time nas častili u udarnim terminima na barem jednom od dva postojeća programa (praksa koja je u zadnje vrijeme, na žalost, napuštena, pa najbolja strana televizijska ostvarenja gledamo ili pred zoru ili u popodnevnim satima, koji su daleko "prednevni" za građane koji rade po novokapitalističkom radnom vremenu). Ne jednom znalo mi se dogoditi da pričam s poznanicima sa zapada te da se isti zadive količinom top-guna ("najbolje od najboljeg") koje pratimo na domaćoj televiziji.

Izdvojila bih zato za ovaj članak petnaestak TV serija koje su nam u posljednjih dvadesetak godina odvukle pozornost od stvarnoga svijeta, zbog kojih su pustjele ulice, zbog kojih danas od televizije očekujemo više i koje pokazuju da trend televizijske kreativnosti traje nešto dulje od HBO-a, ma koliko u njemu doživio svoju živopisnu eksploziju. Izbor je subjektivan i nekronološki, ali vjerujem da će vas prisjećanje nostalgično obradovati kao i mene.

Twin Peaks – Kada se najbolji (i jedini) svjetski tvorac apstraktne filmske umjetnosti, David Lynch, okrenuo TV formi, u prvih sedam epizoda njegove serije počašćeni smo raskošnim prikazima čudaštva na TV način. Osim Kylea McLachlana, serija je domaćem gledateljstvu predstavila i svu silu drugih, sjajnih glumaca: Sherilyn Fenn, Laru Flynn Boyle, Raya Wisea… U Twin Peaksu je, osim toga, posijano sjeme imaginarnog svijeta malog američkog gradića prepunog zanimljivih čudaka, a koji je do kraja utemeljen u sljedećoj seriji zbog koje smo zanemarivali obaveze…

Život na sjeveru – vjerojatno je jedna od najboljih ikada prikazanih serija na domaćoj televiziji, a o pedigreu njezinih tvoraca govori i to da su se nakon sage o dr. Joelu Fleischmannu i stanovnicima aljaškog gradića Cicelyja pozabavili snimanjem serija kao što je "Odletjet ću" i "Sopranosi". Zbog "Života na sjeveru" žene su kosu šišale kao pilotkinja Maggie O'Connell, radijski voditelji uzor su pronašli u Chrisu "In the Morning" Stevensu, a amaterski filmići Eda Chigliacka bili su bolji od ostvarenja mladih (ali profesionalnih) hrvatskih redatelja. Već spomenuti svijet imaginarnog gradića toliko plastično opisan u ovome serijalu kasnije je svoja oživotvorenja našao i u drugim TV serijama, među kojima kao najkvalitetniju izdvajam "Gilmoreice".



Mućke – Delboy, Rodney, deda i stric Albert toliko su se dobro kreveljili sa svojim švercerskim štosevima da sam pri prvom posjetu Londonu najprije otišla na Portobello Road (od Peckhama su me odgovorili). Kada su se u jednoj od novijih epizoda obogatili, to me skroz razočaralo, a bit će da nisam bila jedina jer su producenti brže-bolje snimili još jednu epizodu u kojoj Trotteri ipak gube pare. Serija je blistav original u svijetu nenadahnutih i plagiranih sadržaja jer nitko nije tako smiješan poput Rodneya i Delboya. Osim možda…



Pa to je fantastično – Patsy i Edwina, naravno! Dvije karikature nastale iz skeča u kolažnoj emisiji Jennifer Saunders i Dawn French definirale su pop-kulturu devedesetih (a i kasnije). Kada vam netko kaže "sweety-darling", nema šanse da ne pomislite na Jennifer Saunders ili Joannu Lumley, a nadam se da im je i "Lacroix, baby" udijelio koju sponzorsku kintu.



Crna guja – U domeni britanskih humorističnih serija je i remek-djelo Richarda Curtisa i Bena Eltona, dueta koji se u novije vrijeme proslavio s ponešto sladunjavim (ali ipak nelošim) filmovima poput "Četiri vjenčanja i sprovod". Serija je, baš kao i "Mućke" i "Ab Fab" još jedan nezamjenjivi original, a likovi princa/lorda/batlera/kapetana Edmunda Blackaddera s posilnim Baldrickom i priglupim Percyjem ili princem Georgeom jednako je obilježila generaciju. Možete li uopće ne pomisliti na Baldricka kada netko kaže: "Imam lukav plan…"



Seinfeld – Selimo se na američki kontinent i bez nekog ozbiljnog kronološkog reda izdvajamo jedan od najrevolucionarnijim sitcomova u zadnjih dvadesetak godina (ako ne i uopće). Zasnovana na ideji Larryja Davida i Jerryja Seinfelda o seriji "ni o čemu", opovrgla je sve predrasude televizijskih velmoža o tome da publika ne može pratiti prepametne i nestrukturirane epizode. Usprkos kulturnoj vezanosti uz New York, bez ikakvog je problema preskočila granice i postala popularna čak i u našoj kifli na rubu Mediterana.



Frasier – Vjerojatno najuspješniji spin-off u povijesti televizije prati psihijatra Frasiera Cranea nakon što se zbog emotivnih krahova u Bostonu i kafiću "Cheers" – seli natrag u rodni Seattle. Premda ga ne krasi tolika sloboda forme i sadržaja kao što je slučaj kod "Seinfelda", "Frasier" je revolucionaran po tome što je jedna od rijetkih humorističnih serija u kojima nitko nije glup, pa se ni komika ne bazira na nečijoj maloumnosti. Uspjeh se očituje u jedanaest (jednako kvalitetnih!) sezona, od kojih smo na domaćoj televiziji pogledali sedam. Hoćemo još!



Simpsoni – pravi su rekorderi. Devetnaest sezona i još uvijek na vrhu. U jednoj epizodi u Springfieldu gostuju konvencije republikanske (desničarske) i demokratske (recimo - ljevičarske) stranke. Demokratska se odvija pod sloganom: "Mi smo nesposobni idioti", a republikanska: "Mi smo čisto zlo" - a to, jednako kao i mnogi segmenti ovog briljantnog crtića, vjerojatno vrijedi u svim zemljama i regijama zemaljske kugle. Matt Groenig i prijatelji kreirali su i odličnu "Futuramu", koju smo imali priliku gledati na jednoj od domaćih televizija, ali u terminu koji je (kao što je toj televiziji prečesto običaj) bilo teže pratiti nego naprednu Sudoku križaljku. "Futurama" ni u Americi nije postigla takav uspjeh kao "Simpsoni" (vjerojatno zbog znanstvenofantastičnih temelja, koji nisu toliko univerzalni kao tematika prosječne američke obitelji), ali u Hrvatskoj je zanemarena isključivo zbog loše programske sheme, što je prevelika šteta.



Buffy / Angel – Iako su ove dvije povezane serije u Hrvatskoj, baš kao i "Futurama", prikazivane u stalno promjenjivim terminima, tinejdžerska ubojica vampira i njezin dragan stekli su HR sljedbu. Mnogima se, doduše, ideja srednjoškolke koja kolje čudovišta čini iberdebilnom, a kad je promatramo samo tako - i jest. No Buffy je alegorija, postfeministička ikona i postmodernistički pastiš svega: od neprilagođenog pojedinca u svijetu zla do novomilenijske figure spasitelja. Neka od tumačenja zacijelo su i pretjerana, ali ako zanemarimo metafiziku, ostaju nam briljantne verbalne eksplozije Jossa Wheadona, tvorca još jedne na domaćim TV-stanicama terminima ubijene serije – "Firefly".



Dosjei X – OK, nisu uvijek bili pametni, ali postoji li itko na ovome svijetu tko je ostao potpuno hladan na Muldera i Scully? Ako ništa drugo, poslužili su kao dobra maska na fašniku, a osobno smatram da je u seriji snimljeno barem pet odličnih epizoda. The truth is out there (or out to lunch)!



I to mi je neki život – lansirala je prekrasnu Clare Danes i zgodničkog Jareda Leta i bila otprilike osamsto puta pametniji prikaz tinejdžerske tjeskobe nego bilo koji "Beverly Hills" ili "One Tree Hill". Na žalost, sezona je snimljena samo jedna. Ali vrijedna.



Dinastija i Santa Barbara – Ne, ne šalim se! Našim su gledateljima upravo te dvije serije definirale standarde dobre sapunice. U slučaju "Dinastije" riječ je o prime-time soapu (prikazuje se u udarnom terminu, snimana je u eksterijerima jednako kao i u interijerima), a kod "Santa Barbare" daytime soapu (prikazuje se u dnevnom terminu i snimana je uglavnom u studiju). Blake Carrington s dvjema vesternski (crna kosa – bijela kosa) karakteriziranim ženama i rastućom obitelji obilježio je čitavu eru, a saga o obitelji Capwell pokazala nam je da i banalne priče mogu imati dobre dijaloge, dobre glumce i duhovite dijelove. U svakom slučaju bolje od katoličko-moralizatorskih debilana južnoameričkih telenovela kakve se na domaćoj televiziji prikazuju danas.



Star Trek: The Next Generation/Voyager/Deep Space Nine/Enterprise – Nije važno koja je startrekovska inkarnacija najkvalitetnija, nego to da su Zvjezdane staze stvorile svijet na čijim su temeljnim idejama odrasle generacije gledatelja, i to ne nužno samo "trekkieja". Ideja o svijetu u kojem nema privatnog vlasništva (a i što će ti kada imaš replikator), religije, nacionalnih patosa ni klasnih podjela, o svijetu gdje su istraživanje i znatiželja glavni pokretač svih zbivanja – zvijezda je vodilja svih posada "Star Treka". Jest, pojedine instance (ovisno o vremenu snimanja) naginjale su aktualnim američkim ideološkim dogmama, ali osnovna nit ostajala je ista i zbog toga mislim da je "Star Trek", osim zgodne ikonografije, imao i ozbiljan kulturni potencijal da gledateljskoj masi pruži vrlo lijepu ideju o tome kako bi trebao izgledati bolji svijet.



Obitelj Soprano – Prikazivanje ove serije na domaćim je TV stanicama obilježilo upoznavanje s HBO-om i njegovom "novom televizijom". Izvrsna saga o disfunkcionalnoj obitelji i Obitelji - s nogu je oborila i najzahtjevnije gledatelje i zauvijek promijenila lice televizije. Povrh toga, James Gandolfini, Edie Falco i Joe Pantoliano pokazali su kako se glumu na televiziji može i te kako shvaćati ozbiljno.

Seks i grad – Još jedna HBO-ova serija s kojom ću i završiti ovaj popis. Televizijska inačica chick-lita ostvarila je kultni status, stvorila četiri ikone uspješne, urbane i solo žene, pokrenula sijaset modnih trendova i od već ionako popularne Sare Jessice Parker stvorila planetarnu zvijezdu. Domaća joj je publika pohrlila u susret brže nego novoj ultraturbomaksi maskari, što doduše nikoga nije začudilo, no usprkos svim prigovorima iz feminističkih, antiglobalističkih i ostalih aktivističkih tabora - mora joj se priznati određeni hint promocije ženskoga samopoštovanja u još uvijek seksističkom televizijskom svijetu.

ŠTO SE TRENUTAČNO "NOSI" NA SVJETSKIM TELEVIZIJSKIM STANICAMA?

1.    HEROES – serija o ljudima diljem svijeta koji nenadano otkrivaju da imaju supermoći. Jednu od glavnih uloga glumi Milo Ventimiglia, kojega znamo  kao Jessea iz "Gilmoreica".

2.    DR. HOUSE – serija o genijalnom liječniku prikazuje se i na domaćoj televiziji, a Hughu Laurieju pribavila je i brojne nagrade.

3.    UVOD U ANATOMIJU – serija koju također imamo priliku pratiti na domaćem programu, već treću godinu ne silazi s vrha ljestvica gledanosti.

4.    WEEDS – humoristična serija o samohranoj majci koja za život zarađuje prodajom marihuane u imaginarnom suburbanom kalifornijskom gradiću. Glavnu ulogu tumači poznata Mary Louise Parker.

5.    ZOVEM SE EARL – odnedavna je pratimo (u debilnom terminu) na Hrvatskoj televiziji. Govori o bitangi Earlu, koji otkriva karmu i odlučuje ispraviti sva svoja dosadašnja zlodjela. Glavnu ulogu tumači Jason Lee.

6.    RUŽNA BETTY – serija o ružnjikavoj Betty Suarez koja je naumila uspjeti u životu usprkos preprekama koje joj predstavlja neprivlačan izgled. Riječ je o remakeu kolumbijske telenovele koju su već obradile mnoge televizijske kuće diljem svijeta.

7.    30 ROCK – Emmyjem nagrađena NBC-jeva serija govori o ekipi imaginarne TV-serije "The Girlie Show" koja mora izaći na kraj s nenormalnim novim šefom.

8.    HUFF – odlična serija o dr. Huffstodtu, kojeg tumači odličan Hank Azaria, na žalost nije doživjela treću sezonu. No hvale je i kritika i publika, pa je odluka o otkazivanju gotovo svima bila totalan šok.

9.    FAMILY GUY – animirana serija koja već osmu godinu oduševljava američko gledateljstvo nekako nije naišla na simpatije domaćih TV kuća…

10.     REAPER – najnovija hvaljena serija na američkom meniju govori o Samu, koji u odrasloj dobi otkriva da su mu roditelji prodali dušu Sotoni…

(Zrinka Pavlić, Plan B 2)